Nešto lijepo, što mi se instant svidjelo, izrekne francuski ljepotan, doduše, vidno ostario ali takva mu je i uloga. Sredovječni uspješni muškarac koji ne zna što bi sa sobom i ostatkom svog života.
Pa nakon što mu u vlaku priđe neznana žena (dalje: Neznanka) sa molbom da mu ispriča Priču („Notre historie“) o dvoje stranaca koji se upoznaju u vlaku i poseksaju, oni se doista i poseksaju, sukladno priči.
Što me malo, skroz malo, podsjeti na Jarvisa u pjesmi Common People (I will see what I can do…). Ništa erotski, zapravo pomalo uznemirujuće, samo gaćice koje padaju na pod kupea vidimo.
E sad, odjednom Alain, film je iz 80ih, a francuz je bio sex simbol već 60ih, stoga u filmu dobrodržeći muškarac pred ulaskom u starost, odluči ostaviti baš sve i na prvoj stanici sići i živjeti U Novom Životu sa Neznankom. Što njoj baš i nije po volji ali uletjet će joj ponuda koja se ne odbija (on traži malo od nje a nudi joj slobodu i novca, koliko želi).
Namjerno ne govorim da Alain želi "Živjeti Novi Život" jer sve u filmu odiše naznakom brze propasti neloše ideje.
I veli Alain (nastavljam misao sa početka): "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život". To sam ja pročitao tako i svidjelo mi se jako i trudio sam se odmah zapamtiti.
Zadovoljan ja, jer je moja misija da odgledam nešto poticajno ispunjena. Ništa takvo nisam gledao mjesecima iz razloga mentalne uspavljenosti, samozadovoljstva i opće lijenosti (koja to i nije baš al' se lijenim osjećam).
***
Mjesecima me okupiralo i zabavljalo pražnjenje naše ljetne rezidencije. Nakon što su starci pasali, a potomci se dogovorili, mene kao domazeta zapalo što baš nitko domaći nije htio. Dovesti u nulto stanje prostor u kojem se živjelo 50 godina, a praznilo, bacalo, zanavljalo se nije ništa.
Pa sam ljetne mjesece,u blokovima od nekoliko samotnih dana, čistio, praznio, razdvajao, razbijao, dijelio, iznosio (teglio). Uz neuobičajeno veliku količinu zagorskog gemišta i ženskih tankih cigareta. Tako da uz svaku, brzogoruću cigaretu, mogu otpiti junački. I zatupiti se al' nedovoljno da ne bih nastavio radove i da se tu i tamo ne bih okupao (oprao zapravo) na gradskoj plaži.
Razmicao sam baš sve po kući, još su i radovi bili prije pražnjenja, jer se nadalo da bi se punica mogla vratiti iz doma, pa je sve bilo puno prašine i nabacano na krevete.
Ali se isplatilo. Nisam kredite željene dobio. Jer „nemam empatije“. Uklanjam ostatke nečijih života, sa svakim ispražnjenim ormarom (i rastavljenim) uklanjam uspomene i poneku zaboravljenu tajnu. Pa ne razumijem kako je nekome teško sa udaljenosti od parstokilometara, pratiti moje video uratke na temu napretka u čišćenju. Što je sranje znam, al' mi nije volja raspravljati.
Najdraže mi je kad sam samcat tamo, pa rano ustajem u zoru i u tišini se čudim što su sve starci čuvali, kao nešto što bi moglo biti korisno. A nije, nego ih nadživjelo, i sad smeta kao nepotrebno. Stoga iznosim nebrojene krcate vreće i slažem ih za sljedeće kamione za odvoz na reciklažno.
A kad čujem susjede kako piju kavu, nastavljam za razbijanjem. Sa balkona u vrt bacam manje komade namještaja i veselim se kad se ladice iz prve razbiju na elemente, pri muklom udaru na travu. Ljeto u kojem sam naučio macolom iz Bauhausa (13 eur) u nekoliko minuta i nekoliko treskova, razbiti svaki komad namještaja.
Nemam empatije, a osjećam se korisno, sa svakim odveženim kamionom gledam novi oslobođeni prostor. Ispražnjen. Najviše me usporava razdvajanje intime od smeća. Slika, filmova, dokumenata, jednog ljubavnog pisma kojeg sam prestao čitati odmah, medicinskih nalaza, diploma, spomenica.
Ispraznio sam 7 kamiona, podijelio (malo i na silu), brojne vreća posteljine. Jedan dan me je pametni sat pohvalio da sam odradio "Dnevni cilj od 20 katova". Pronašao sam i dosta eura (triput zamotanih) za koje se mislio da ih je odnijela demencija, a navodno su svi tražili, a ja našao i odmah nalazak prijavio. Ni za to nisam dobio neki kredit. Pohvala koju sam očekivao nije došla, ostatak svojte me stalno hvalio jer nikom se nije išlo u čišćenje.
Ali ih jesam cimao da navrate! Namamio bih komisiju da uživo odredi što bi im bilo korisno (jelo se iz rasparanih kuhinjskih setova a pronašao sam nekoliko netaknutih kutija), pa bih ih, usput, uhvatio da mi pognu iznijeti gromade (npr. 200*200 madrac i slično). Usput bih im uvalio iznimne količine nikad korištenih (a po rubovima požutjelih) plahti.
Tako je to kad čistiš tuđe živote.
***
Zato mi se svidjela Delonova ideja. Da možeš samo tako promijeniti život. Započeti novi bez raspremanja i opraštanja. Poneseš svu ušteđevinu i siđeš sa neznanom ženom na prvoj stanici i slobodan si od svega. A od nove suputnice (Neznanke), zatražiš samo da te „pusti (ponekad) da uđeš u njen život“.
Film prestajem gledati ubrzo nakon citiranog jer je Neznanka odmah prihvatila ponudu, zgrabila sve novce i ostavila Alaina zbunjenog. Da se nada da će se Neznanka vratiti i da njegova ideja o Novom Životu sa limitiranom posvećenošću, nije ugašena neopreznim obećanjima i odnesenom životnom ušteđevinom.
Pa me to iživciralo (malo i uznemirilo) i obustavio sam gledanje a ujutro sa cimericom divanio o Delonovoj divnoj rečenici, koja me (tako mi se činilo) lagano zaljuljala iz višemjesečne samozadovoljštine. Podosta uzrokovane destrukcijom starog, nestalog života radi stvaranja prostora za neki novi.
Rekoh, nastavit ću gledati film, pročitao sam zato sadržaj filma. Saznanje da je Neznanka zapravo njegova supruga i da je sve oblik intervencije da ga se vrati u život, ohrabrila me da završim gledanje. Rekoh si...uslikat ću si tu scenu, kako uslikam i citate iz knjiga. Jer već cimerici nisam tu rečenicu znao potpuno prenijeti.
Pa sam zavrtio snimku i ne nalazim nikako taj citat, a znam da je to scena gdje je, malo prije nego je uzela sav novac i otišla, pa znam di bi trebalo tražiti, i trebalo mi je da ju pronađem.
Dakle, što sam ja vidio/čuo sam ispisao, evo ću opet kako sam ja zapamtio: "Sve što od tebe tražim jest da me pustiš u svoj život" , a zgodni dečko je zapravo rekao: "Sve što od tebe tražim je da me pustiš da protratim život".
Jebeš moju percepciju. ...
Nisam dalje gledao. Zapravo....stavio sam na 16 puta ubrzanje da prevrtim i vidim zadnju scenu u kojoj se on i Neznanka (supruga) utješno grle na trosjedu, 80ih godina prošlog stoljeća, mondenog pariškog stana.
Post je objavljen 17.09.2025. u 09:32 sati.