Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
nedjelja, 08.06.2025.
O ruskim klasicima koje nisam pročitao ( I, the Jury)
.
.
Pročitao sam tri dijela ruskih pisaca u životu. Tri autora, tri knjige, razmak od 30 godina. Druge nisam. Ni knjige, niti sam serije gledao niti filmove (osim Omara Sharifa, ali i to u komadu nedavno).
1. Danil Harms, u ranim dvadesetima, ne znam naslov više.
Knjižica, zbirka zbrkanih priča, pjesama, nečega. Pročitao sam ga jer sam čuo kako je lik bio toliko lud da se Staljin skanjivao da ga dade ubiti. A na kraju je. Kao milione drugih. Ali sa Harmsom nije znao jeli ovaj toliko lud da bi ga bilo opasno ubiti jer je poznat kao luđak pa drugima ne bi bilo jasno zašto ga ubija kad je samo lud a nije opasan.
Pamtim sljedeće. U kazalištu, imaju probe, lik dolazi i kaže "ja sam Pjesnik", a drugi lik mu mirno odgovara...."a ja sam mislio da ste Vi Govno". Ne vrijeđa ga, jednostavno ga je zamijenio s nekim.
2. Majstor i Margarita. Isti period čitanja, u ranim dvadesetim, kojih se zbog dugotrajne depresije, psihoza i puno alkohola loše i nerado sjećam. A nije ni da se previše sjećam što je bilo (u knjizi i općenito).
Rano je bilo proljeće, malo malo prije rata, čitao sam mehanički sve što bih posudio, nije me smetalo da nemam pojma o čemu pisac to sastavlja, samo pamtim kako sam na samom kraju skužio da je Majstor valjda Lucifer ili tako nekako. I da mi se taj odbljesak nekakve logike i svidio.
Kasnije sam skužio da je to jedna od onih knjiga o kojima se priča a da ju ljudi nisu čitali. Uliks na primjer, odustao sam nakon 50 stranica. Prousta nisam ni pokušao čitati.
Sumnjičav sam kad je netko Majstora i Margaritu pročitao, a krajnje oprezan prema osobi kojoj se knjiga svidjela. Znam da je recentno predstava bila ali ju gledao nisam, kao ni puno drugih.
3. Doktor Živago, prije 4 godine pročitao u 4 mjeseca. Tada sam i pisao često na Blogu i čitao i Blog mi je davao dragocjene koordinate. Ma više je bio kao neki svjetionik, koji mi je olakšavao putovanje.
Ne znam više odkud mi ideja i potreba da to djelo čitam. Ruski doktor koji nošen kroz revoluciju i rat pokušava zadržati ljudskost. 4 duga mjeseca, uz neka potporna čitanja i putovanje je završilo.
Poklopilo mi se tada. Mogao sam izdržati teške stranice jer Pasternak je pjesnik a ne pisac, svidjelo mi se, držalo me. Onda sam i film odlučio pogledati integralno. A ne u u dijelovima.
.......
To je sve što sam od ruske književnosti pročitao. Više sam Japanaca pročitao. Puno više.
Probao sam barem triput sa Zločinom i kaznom i odustajao. Čak sam u studentskim pijanim raspravama objašnjavao da je "Ja porota" od Mickeyja Spillanea klasik koji nadilazi ruskog klasika A i danas isto mislim. Pod utjecajem one narodne mudrosti...."dok ne probam lava, za mene je svinja kralj životinja".
BTW ...Mickey Spillane je izmislio lik Mikea Hammera (1947.), možda prvog hardboiled (tvrdokornog) detektiva, koji preuzima stvar (dijeljenje pravde) u svoje ruke. Izvršava pravednu odmazdu u ime svog ratnog druga, koji ga je spasio tako da je gurnuo ruku pred japansku bajunetu.
Onda ga je, takvog jadnog bez ruke, a poštenog i pomalo naivnog, s leđa ubila, prefrigana ljepotica, doktorica iz policije, koja će Mikeu davati lažne upute i biti mu ljubavnica i na kraju ga htjeti ubiti i podmetnuti i ubojstva i zavjeru. A Mike će ju kazniti, odlučiti će strogo i pravedno, onako kako nijedna porota ne bi mogla, jer bi pred sobom imala inteligentnu, lijepu, obrazovanu, zavodljivu, manipulativnu zlu Ženu. (OMG ovo je materijal za #metoo pokret!)
Tog se sjećam.
....
Kad su Rusi bili za lektiru, mene nije bilo u školi. Dobro da me nisu izbacili, ukor sam imao i razredni ispit pa su mi, posutom pepelom i dobra ponašanja, manje više sve oprostili i abolirali me. Ne sve, ali dovoljno da opstanem i da mama bude sretna a tata ni ne dozna.
...
Prije par mjeseci sam počeo gledati Anu Kerenjinu, film, Sophie Mercau i mladi Sean Bean. Odlučio sam improvizirati i popuniti jednu kulturološku prazninu. Zašto da se pravim da znam, a zaista nisam pojma imao o čemu je knjiga. Budala se hvali, čime se pametan stidi. Ne bih da se hvalim a da nije ugodno ne znati....
Iznenadio me film....iskreno....mislio sam da se radnja događa u par tjedan/mjeseci, nisam ni stare filmove gledao niti serije. Mislio sam da se Ana zaljubila, pa seksala, pa bacila pod vlak, a uloga oficira u njenom suicidu mi nije bila odveć jasna.
Kad ono, to neka vrsta dugogodišnje sudske sapunice. Razvod, skrbništvo, alimentacija. Onda ne znam kako je završio film jer je snimka nestala sa Iskona nakon 7 dana a meni fali jedno 45 minuta. Zadnje što sam gledao je ona (Ana) u alkoholu, sin doznao da meter nije umrla nego se povlači sa ne-tatom, a Sean Beanu namještaju brak mater i još neka opaka žena. E da...i neki simpa bradonja je bio...isto je on kao prosvjećeni bogataš a žena mu je nečija sestra i nešto je i tu radnje oko njene bolesti...
....
Ne razlikujem ih. Ruske pisce. Ne znam tko je što napisao. Dugo nisam mogao sa sigurnošću razlikovati pisca od kompozitora (Čehov i Čajkovski). A kod nekih neznam jesu li Rusi ili Česi. One pjesnike znam, ali me poezija ne dodiruje.
Znam da su neki pisci umirali mladi a drugi sjede glave i u haljinama. Ali se ne usudim glasno izreći tko bi to bio. Da se ne razotkrijem.
Turgenjev i Ljermontov su mi dvojica sa LJ i Nj u prezimenima, ne znam jeli jedan od njih poginuo u dvoboju ili je to tema u romanima. Znam da su Dostojevski i Tolstoj kao najvažniji ali ne znam zašto.
Tihi Don, Braća Karamazovi, Taras Buljba....jebiga. Nisam naučio kad je trebalo niti sam zapamtio kad bih gledao TV kalendar. Nisam se htio podsjećati na tmuran dio života pa nisam ni s kazališnim predstavama pokušavao.
Nemam ništa protiv ruskih klasika! Niti oni protiv mene, osim što su mi uletili za lektiru u krivo doba. A kasnije nisam stigao nadoknađivati niti sam se htio sjećati moje muke.
Izgubljeni dečko, strah, sram, skrivanje, alkohol, razgovor direktora sa mamom na polugodištu, koja sve skriva pod tepih. Iduće ljeto, početkom kolovoza odgovaram zadnja dva predmeta, prolazim razred, postajem maturant.
Prestaje noćna mora. Ta, prva je bila, kao što je prvo Prvi svjetski rat bio samo Svjetski rat a onda sa Drugim je postao Prvi. Da sam s nekim razgovarao, a mami to ne bi bilo drago, počeo bih sa nekim unutarnjim reparacijama, koje sam završio paralelno sa praćenjem muka doktora Živaga. Kod mene dakle Razmak od jednog mladog ljudskog života. Drugog svjetskog rata možda ne bi ni bilo, da je Prvi završio pravedno. Tako nekako i moj slučaj.
Ostale su mi rupe, znam. Volio bih da sam kreposno živio, da sam čitao što mi je bilo zadano, volio bih da život napuštamo po kalendaru, a ne po čudnovatom algoritmu.
Nije mi ugodno, nisam ponosan ali nisam ni ponizan zbog svog neznanja. Zapravo mi se živo jebe. Na Zapadu ništa novo sam pročitao barem 5 puta. A to je Remarquova lošija knjiga. Zato sam Arc de Triomphe i Tri ratna druga pročitao desetak puta.
Ne mogu nadoknaditi propušteno. Mogu si to oprostiti. Preživio sam, zapravo sam jako OK ispao.
Mene spominjanje ruskih klasika trigerira na (moje) rupe u obrazovanju, na propuštena doživljavanja i uživljavanja i na doba kada mi je falio kompas da idem kroz Svijet. Jebe mi se iskreno za to iako me ipak tjera na pisanje pa mi se onda zapravo napola jebe za sve to. Jer mi nikad nije bilo svejedno. A svaki put kad se nešto od tih Rusa spomene, mene štrecne, a ne bih da me štreca.
Zašto onda ovo stavljam na Blog? Pa....Blog je kao stup na ulici na kojem Tražimo Izgubljeno. "Onda netko dođe, da pročita nakeljeno, netko da se malo pridrži a netko da se zgraža, popiša ili ispovraća".
Oznake: Ja porota
