Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
četvrtak, 22.08.2024.
Uputa za korisnike (ili beskućnike?)
....
Volim vraćati prazne boce u dućan, ali ne u svaki.
Volim se rješavati dvije vrećetine koje nabubre u kuhinji (nekad na balkonu).
Predviđam koliko ću imati eura na računu, za potrošiti isti dan u dućanu. Bilo je bolje sa kunama, izgledalo bi impresivnije. Više.
Al ima taj jedan problem, jer vraćam boce samo tamo di ih prima živ čovjek. A takva mjesta izumiru, samo je moj Lidl u podzemnoj garaži sigurno mjesto.
Mrzim manje više sve dućane sa bankomatima za boce.
Čekam ispred sebe na likove, koji su bez iznimke nervozni ili bi pričali. Nervozni su oni dobro obučeni, nesuvislo pričljiva je sirotinja.
Ne volim čekati i gledati petljanje drugih pred aparatom. A skoro svaki put se jedna linija zablokira.
Otvor za boce podsjeti me na veterinarsku inseminaciju goveda.
Aparat mi pruža otpor, odbacuje boce, pa onda rukom moram opet u taj otvor da mi istu tu bocu primi iz drugog ili trećeg pokušaja.
Ne podnosim te mirise. Proliveno pivo i vino stvori mirisni zid koji je u svakom dućanu isti. Imam osjećaj da se taj slatakasti smrad lijepi za mene.
Moje su boce čiste i oprane. Ja ih perem da budu besprijekorne i trošim vodu bespotrebno. Svejedno mi ruke budu ljepljive, nisam jedini koji doma puni ogromnu rozu vreću od Emmezzete. Ona primi baš 80 boca koje aparat dozvoli u jednoj sesiji.
Ne gledam oko sebe dok se trudim da reduciram kretnje na najosnovnije. Zamah desnom rukom, pogled na otvor cijevi aparata i pokušaj da barkod isprva položim prema dolje.
Ali mi pogled pobjegne na ekran, da vidim koliko para sam uprihodio, pa često "Upute za korisnike" pročitam kao "Upute za beskućnike" i osjetim nelagodu.
Postoji, kod punjenja aparata, bocu po bocu, nepotrebni element podsjećanja. Na ono što smo kupili pa ispili. Nisu sve u vreći samo sugar free čajevi, kole i Jane.
Ja pivo dugo ne pijem, nitko ga kod mene više ne pije, gosti su nam jako rijetki još od Covida.
Na dnu vreće ovaj put (Kaufland), konzerva pive izvan standarda. Tu je, dobro to znam, duže i od kada je tamo znam.
Nećak je bio, možda njegov zadnji dolazak na prespavanje prije doktora, toliko je loše bio da nije bilo smisla ne ponuditi mu piće koje je volio.
Pričao mi je tada o američkom nogometu, rekao je, "sada kada imam vremena, pogledam ti ja pravila na youtubu."
Pa sam progutao knedlu, kimnuo, vrijeme je bilo ono čega jedinog nije imao.
Sahranili smo ga malo prije Uskrsa, na lokalnom groblju sa pogledom na Velebit i more.
Ne volim te aparate, volim žive ljude kojima sa vrata skladišta istresem boce u kolica, pa im vjerujem da su sve dobro pobrojali.
.....
Oznake: kaucija
