nedjelja, 11.02.2024.

Stanovište

Čini se kao da sam pretekla. Pa opet, bolest se malo vrati, koliko da me opomene i upozori o nesigurnosti moga pogleda i shvatanja ... Stoga je, čini se, svako tumačenje stvarnosti zasnovano na našem jedinatvenom položaju toga trenutka. Dovoljan je samo jedan iskorak u stranu da se cijela slika potpuno promijeni. Svako stanovište ima svoje stajalište.

U autobusu sam jedna od rijetkih koja nosi masku. Neki dan, autobus je bio skoro prazan, jedna gospođa pređe sa susjednog sjedišta i sjede do mene. Kaže, nešto joj nije dobro ... Stavljam masku istog časa, shvatam koliko sam neugodna, ali se na obazirem na sebe, samo mislim, pa našla si kod mene da sjediš ...
Naša psiha je uzavreli mravinjak.
22:48 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 05.01.2024.

Krivo je vrijeme

Dani su i dalje varljivi, nošeni dahom toplog talasa, kad mu vrijeme nije. Usred zime se mogu osjetiti naznake proljeća. Nebo je raspamećeno obilatim izlivom sunčevih zraka, dok vjetrić zapetljava gole grane velikih krošnji. I mi smo raspamećeni, ali ne od pretjeranog sunca, ni od vjetra, ali pomalo i od njih.
Sve se kreće, kao i obično, sve ide svojim tokom, a opet neka podmukla tišina se uvukla pod kožu. Nije to sunce pravo i nisu vjetrovi oni koji bi trebali zaduvati u ovo vrijeme. Vazduh je zagađen i samo se učmalost vrti u krug.
Ni virusi ne miruju. Bolesna sam već osmu nedelju, sve u krug, ponovo i ponovo, kao da kraja nema. Kažu, ovo sad se čeličimo (na ove nove viruse), a onda ćemo biti mirni 3-4 godine; naravno, pod uslovom da preživimo, ako ne onda i duže. :)

Potrebno mi je mjesto za oporavak. Oporavak od virusa, ljudi i pretjeranog napretka, društvenog, ne mog. Klize mi misli niz karike sjećanja u gradu koji se ne razlikuje od drugih sličnih gradova, koji nas je smatrao svojim resursom i koristio kao svoje rastinje, pospješio u nama sukobe koji su bili njegovi, a koje smo mi zabunom smatrali svojim: voljeni B. (mada bi mogao biti i S., kao i P., Z., R... i sl.).
Potrebno mi je, dakle, da shvatim, da nikoga ne treba kriviti, osim samoga grada, i vrijeme.
U suštini, šta je taj naš grad? Jedan veliki lavirint nedovoljno širokih ulica kojima su se godinama unazad bavili kratkovidi ljudi, a koje, eto, u zadnje vrijeme ponekad i operu! Posjeduju ga štakori, muhe i prosjaci, kao i oni koji žive na sredini između njih. Da, i humus od onog raspalog rastinja.
Nismo još (dovoljno) osvijestili bilans vremena. Pa, iako se čini blizu, daleko je sunce.
22:08 | Komentari (13) | Print | ^ |

nedjelja, 31.12.2023.

Drugačije od drugih

Priznajem da sam pomalo i živjela, a i preživjela 2023. godinu. Ako me pitate "kako" - sam Bog zna.
Godina prođe kao sjećanje. Pojavih se za Uskrs i Božić, i možda koji put još. Koliko god sam se trudila da uhvatim neki ritam, a trudila sam se svim silama svoga bića, toliko je više vrijeme bježalo od mene. Ali ja nisam mogla pobjeći od njega.
Ipak, nisam u stanju da spoznam sve tonove takta današnjice i otključam ritam vremena. Svijet otkucava disonantno, a ja tragam za onom finom muzikom svemira, uspostavljenom "tezom" Velikog praska. "Arza" je svijest, teško ju je čuti, to je ionako lagani i nenaglašeni dio takta.
Samo se nadam da još uvijek nisu pokidane sve one nevidljive strune kojima je premrežem Univerzum, od atoma do galaksija i dalje od toga, da je potka ostala cijela.
Ovu novu godinu sam htjela obilježiti drugačije od drugih (drugih ljudi i drugih novih godina). Cijeli dan smo putovali, obilazili zanimljiva mjesta, šetali u prirodi ... dan je bio lijep i sunčan i ostali smo u selu ... a onada je (upravo sada) nestalo struje!!!
I evo, sjedim uz svijeću :) i žurim da vam poželim sve najbolje u Novoj 2024. godini, dok me i baterija nije izdala, a na izmaku je.
Ima, dakle, nešto u tom tkanju i toj muzici.

19:47 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>