nedjelja, 15.12.2024.

10. Rođendan

Već sada se mogu popeti po očvrsloj goleti tame i upaliti 10 svjećica na torti.
Malo paučine se nakupilo oko sanjane punoće u negostoprimljivoj deceniji. Tišina i bezglasje. Možda nam je snove oteo neki silnik? Možda obilazi njihove prostore iskušavajući opasne sutjeske nastanjene strahovima.
Ili, možda, gospodar snova javuje?

Priče ima i tamo gdje nema riječi.
02:49 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 11.02.2024.

Stanovište

Čini se kao da sam pretekla. Pa opet, bolest se malo vrati, koliko da me opomene i upozori o nesigurnosti moga pogleda i shvatanja ... Stoga je, čini se, svako tumačenje stvarnosti zasnovano na našem jedinatvenom položaju toga trenutka. Dovoljan je samo jedan iskorak u stranu da se cijela slika potpuno promijeni. Svako stanovište ima svoje stajalište.

U autobusu sam jedna od rijetkih koja nosi masku. Neki dan, autobus je bio skoro prazan, jedna gospođa pređe sa susjednog sjedišta i sjede do mene. Kaže, nešto joj nije dobro ... Stavljam masku istog časa, shvatam koliko sam neugodna, ali se na obazirem na sebe, samo mislim, pa našla si kod mene da sjediš ...
Naša psiha je uzavreli mravinjak.
22:48 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 05.01.2024.

Krivo je vrijeme

Dani su i dalje varljivi, nošeni dahom toplog talasa, kad mu vrijeme nije. Usred zime se mogu osjetiti naznake proljeća. Nebo je raspamećeno obilatim izlivom sunčevih zraka, dok vjetrić zapetljava gole grane velikih krošnji. I mi smo raspamećeni, ali ne od pretjeranog sunca, ni od vjetra, ali pomalo i od njih.
Sve se kreće, kao i obično, sve ide svojim tokom, a opet neka podmukla tišina se uvukla pod kožu. Nije to sunce pravo i nisu vjetrovi oni koji bi trebali zaduvati u ovo vrijeme. Vazduh je zagađen i samo se učmalost vrti u krug.
Ni virusi ne miruju. Bolesna sam već osmu nedelju, sve u krug, ponovo i ponovo, kao da kraja nema. Kažu, ovo sad se čeličimo (na ove nove viruse), a onda ćemo biti mirni 3-4 godine; naravno, pod uslovom da preživimo, ako ne onda i duže. :)

Potrebno mi je mjesto za oporavak. Oporavak od virusa, ljudi i pretjeranog napretka, društvenog, ne mog. Klize mi misli niz karike sjećanja u gradu koji se ne razlikuje od drugih sličnih gradova, koji nas je smatrao svojim resursom i koristio kao svoje rastinje, pospješio u nama sukobe koji su bili njegovi, a koje smo mi zabunom smatrali svojim: voljeni B. (mada bi mogao biti i S., kao i P., Z., R... i sl.).
Potrebno mi je, dakle, da shvatim, da nikoga ne treba kriviti, osim samoga grada, i vrijeme.
U suštini, šta je taj naš grad? Jedan veliki lavirint nedovoljno širokih ulica kojima su se godinama unazad bavili kratkovidi ljudi, a koje, eto, u zadnje vrijeme ponekad i operu! Posjeduju ga štakori, muhe i prosjaci, kao i oni koji žive na sredini između njih. Da, i humus od onog raspalog rastinja.
Nismo još (dovoljno) osvijestili bilans vremena. Pa, iako se čini blizu, daleko je sunce.
22:08 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Arhiva >>