Prečica do sna

Kiša je padala, a meni se činilo da neko kuca na vratima usred noći, isprva tiho, a potom sve snažnije. Kucnuo je dvanaest puta, a potom je neka sjena proletjela kroz mrak i uobličila se u nekakav providan obris tijela.
- “Šta ćeš ti ovdje?”, upitah.
- “Tako je grozno napolju pa sam svratila“, reče Prošlost, “da te obiđem, sjećaš li me se?”
- “Možda, kao kroz maglu”, rekoh.
- „Pamtiš li krajolike našeg djetinjstva, livade, šume, breze … ljude, … i …?“
- „Šta, i?
- „Njihove naravi, subine, sukobe …?”
- “Misliš ratove?”
- “Pa, i to?”, prekri lice grimasom i zazvoni žalosnim osmjehom.
- “Ti si Prošlost, ne postojiš, odlazi!”, rekoh joj smrknuto.
Ona se isceri u onom svom amorfnom obličju, zakrvavi nevidljivim očima …
- “Misliš?”, promrmlja jedva čujno, pa nestade u pravougaonom mraku, pognuta, mrka, zaprašena kapima noći, hladnoćom i ozvjezdalim djelićem neba.

Zaspah, sa gorkim ukusom sjećanja, kao da ću se opet morati seliti. Dugo skitah snovima, nigdje da nađem boravište. Opet tišina i smrtna dosada, takva jeza da je bolje i ne spominjati.

* * *

Probudi me zrak svjetlosti I pretvori se u neki blistavi krug iznad moje glave.
- “Ko si sad Ti?”, upitah.
- “Blagi domaći duh, rodna ruka; ustaj!”, reče, “dan je svanuo”.
- “Gdje je onaj nerazumni geometar?“, upitah ponovo.
- „To je Prošlost, a ti sada treba da se opredijeliš …”
- “Za šta da se opredijelim?“, zavrti mi se u glavi.
- „Pa, da li ćeš ustati ili ostati“

* * *

Zaustih da još nešto upitam, …., ali kada sam ustala više nikoga nije bilo, ni sjene ni oreola … nikoga …samo miris kiše, tanan, nestvaran i vijekovna čarolija beskućnog duha, da iz ničega ništa ne nastaje …

Oznake: 1797.