jelenski blog

četvrtak, 02.02.2023.

Otriježnjenje će biti užasno




https://www.youtube.com/watch?v=AoFpKrfkEKA&t=344s

U videu na lijevoj strani sjedi direktor udruge „Ukrajinci u Mongoliji“ Igor Demin, a desno je slavni prof. Jurij Krjučkin ruski mongolist, autor mnogih knjiga i modernog rusko-mongolskoga riječnika kojeg sam svojevremeno i ja koristio. Strašno mi je drago da je taj čovjek još živ, da je i danas trajno nastanjen u Mongoliji i da je na pravoj strani povijesti (prekinuo je veze s ruskim državnim aparatom). Krjučkin je van konkurencije najjači strani poznavalac mongolskog jezika. Za njega se pričalo da je jedini stranac koji može po naglasku odmah determinirati iz kojeg ajmaga je porijeklom njegov mongolski sugovornik. (Ajmag to je u Mongoliji nešto kao županija kod nas)

Krjučkina ja nisam nikad upoznao osobno, ali imam anegdotalnu uspomenu u kojoj se spominje.

Davno, valjda 2010, u Ulaanbaataru sam pričao s jednim Mongolom i on je tvrdio da ruski jezik ima šest padeža, što je naravno točno, a to sam i ja lako mogao znati, međutim ranije te večeri sam se bio nekako nespretno podnapio, recimo to tako, pa sam tvrdio da ima četiri padeža, (valjda mi se zbrkalo s njemačkim ali u tom trenutku sam bio samouvjeren onkraj svake sumnje). Pa veli da će on zvati Krjučkina ako treba da potvrdi tko je u pravu. Koliko se sjećam ipak nije ga zvao na kraju, niti nisam shvatio da li je zbilja imao njegov broj ili je to spomenuo onako, humoristično.

(Sugovornik srećom nije pio pa situacija nije dalje eskalirala nego se potrošila i prešla na drugu temu)

Godinama se nisam svega toga niti sjetio dok nisam nedavno naišao na ovaj izuzetan video i ostao sam zatečen dubinom toga razgovora. Iako ne vjerujem da itko od šačice preostalih blogera razumije ruski neka bude ovo tu jer netko će možda naići i zainteresirati se i otvoriti si nove vidike. Krjučkin je baš ono što se kaže erudita i u ovom razgovoru izlaže puno o tome što sve je otišlo ukrivo s ruskim društvom, koje prilike su propuštene nakon pada komunizma i svašta o toj tragičnoj stranputici jedne nacije koja je eto kulminirala s ovim sramotnim ratom.

Također i sam kanal „Bair Buryad“ na kojem je predstavljen ovaj dijalog, kojega vodi mladi burjatski filmaš koji je izbjegao u Mongoliju vrijedi zapratiti.

Opet koliko to sve može biti zanimljivo vama bez poznavanja ruskog jezika, vjerojatno ne naročito, ali meni je po savjesti da vam takvu mogućnost ponudim. Ništa više i ništa manje od toga.

Naslov ovog posta je i naslov videa, ujedno i temeljna poanta njihovog razgovora.

- 20:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2023.

S Novim godom!



https://www.youtube.com/watch?v=_aPBrWOwNhU

2023. godina početka denacifikacije i dekolonizacije Sibira, Povolžja i Kavkaza.

Uralan!
Uragšaa!
Alga!

Oznake: Age of Heroes

- 18:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 23.12.2022.

Poslanica, Božićni photoblog II. dio

Kako uvijek ono hoće biti da što je bilo daleko sad najednom je blizu tako eto i s ovim projektom "Advent na blogu" došli smo do finala.
Bilo je lijepo i zahvaljujem svima koji su sudjelovali, koji su se potrudili da se donekle sjetimo starih slavnih dana bloga.


















U utorak 27. ovog mjeseca kad se probudite Advent i pripadno Adventsko primirje na blogu biti će završeno. Bit ćete slobodni od sviju ograda osim od onih u koje vas ograđuje vlastita savjest.
Nakon toga čitamo se opet pomalo. Neću biti tu na blogu kroz blagdanske dane, nisam od čestitarenja... kao niti od bilokakvih drugih čovječuljarenja... ali javim se još prije kraja godine. Svima sretan Božić... i Yul također.

- 22:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2022.

Poslanica, photoblog I.dio

Isprike zbog izostanka četvrtog nastavka adventskog photobloga za vikend!
Pokušati ću to nadoknaditi do Božića. Koliko je uopće moguće u životu propušteno ikako ikada nadoknaditi.
















Imam ovdje najnoviji posjet vrhu Ivanščice po strašnoj magli. Uz ogromnu vlagu zraka i vjetar. Iako je temperatira bila 0,5C u plusu, osjet hladnoće je bio sveprožimajući. Ipak uspio sam se zadržati duže nego inače i spustio sam se s planine već po mraku... ali to i nije sad tema.

Kako se priča da mnogi ljudi odustaju od bloganja mogu podijeliti svoje iskustvo oko toga.
A i inače htio sam se na brzinu osvrnuti na ono što su neki pričali, da to kako sam ja bacio novčić da vidim hoću li izbrisati blog ili ne, da je to previše melodramatski i izafektirano. Možda i nije nego su ljudi jednostavno neuki. jer novčić je legitimno (pravedno) sredstvo random odabira. Vidjeli smo kako na utakmici na početku sudac baca novčić ili prije nego se izvode penali. Pa onda ako je neki sudac trapav taj pusti da novčić padne na tlo, (niti ne pokušava uhvatiti ga u letu da se ne bi obrukao) itd.




Nadalje strahoviti zlikovac Anton Chigurh, možda meni i najdraži (najintrigantniji) filmski lik, iz kultnog filma „Nema zemlje za starce“ isto je novčićem odlučivao o puno gorim stvarima od rasporeda izvođenja penala ili brisanja bloga i sl.

Prava istina je da sam ja bacio novčić krajem studenog mjeseca, pa i priželjkivao da pokaže brisanje. Ali nije pokazao. I onda čim sam malo popratio što ima, vidio sam, ko za vraga, post kod Ipsilonke sa slikom psića Safka i nekim tekstom koji je kao izdaleka insinuirao da psić će biti rashodovan ako ne nađe mu se novi dom... To me je jako kosnulo, baš me potreslo, jer s tim ljudima nikad ne znaš da li se šale ili ne, na sreću bila je to samo (loša) šala. Ali prekasno, našao sam se uvučen u blogosferu i sad što je tu je... tko zna što još može biti.



No dok traje Božićno primirje barem toliko sigurni smo.

- 21:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.12.2022.

Gljivurde, photoblog- jesen 2022. II. dio



Znači mrke trubače, u našem kraju nisu popularne kao vrganji, sunčanice, lisičice, blagve... Vjerujem da su dobre jer ih Božac jako hvali u knjizi, ali nisam ih nikad skupljao niti konzumirao. Možda neke druge jeseni pođem tim putem. Kakva su vaša iskustva s njima, navodno se suše i melju za super aromatski praškasti začin?



Ovo su bile nekakve lijepe velike gljive u obliku lijevka. Prema knjizi „Gljive naših krajeva“ Romana Bošca izgleda da su to ili runjavke ili mliječnice. Obje vrste su sumnjive i ne preporuča se konzumacija.

Ovo su gljive latinskoga naziva Sapineti sat!

Sunačanice i blagve su bile isto na jelovniku par puta ali nisu se stigle zabilježiti. (Imam od njih nekih starih slika od prošlih godina ali to neću miješati u ovaj serijal.)
Ovdje se završava priča iz prošlog nastavka. Onda par tjedana u budućnosti opet sam bio u šetnji, samo bablje ljeto je bilo gotovo i došla je normalna jesen. Opet sam se našao u breziku na razmeđi županija:
----------------------------------------------------------------------------------------
Ova slika koja je nastala slučajno kad sam nešto petljao sa osvjetljenjem je baš jako važna. Tu se još najbolje ističu breze i čitavi misterijski štimung koji vlada ovdje.




Zatim privukla me je jedna ogromna guba na brezi. Kakva je ovo točno sorta nemam pojma,

Postoji i specifična brezova guba ali prema slikama iz prije spomenute knjige reklo bi se da to nije ta. Brezova guba je oblih rubova i bijele boje.

Kasnije sam pošao na sjever u napušteni kamenolom Vudelje, ali sad ne želim dalje nastavljati ovdje tu priču. Isto tako ne želim pričati ni o kakvim čudnim pticama ili o razmišljanjima i specifičnim strahovima toga čudnoga, tmurnog dana. Bolje se još pomaknuti odmah dalje u budućnost do nedavno kad sam napravio četvrtu (?) jesensku šetnju. Ali to bude isto neki drugi put.
-------------------------------------------------------------------------------

Bonus photododatak, zbog pojačanog interesa za gljive ledenjače:

Ledenjača&Co (one od prošli put)...


... ali i ta ista družina cca 2 tjedna kasnije. Začudio sam se da je još toliko ostalo, da li možete prepoznati ledenjaču?

Ledenjače na drugoj lokaciji ranije jesenas.

Uvijek na bukovom panju!

I tak... a ništ! Sutra se onda navečer opet čujemo. Zašto sutra kad je sutra ponedjeljak? Zato jer je Ipsilonka iz „Uže zagrebačke“ tako tražila... a takvima iz te ekipe nema „ne“ odgovora, ne dugoročno... i ne bez posljedica :-(

- 18:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.12.2022.

Gljivurde- photoblog, bablje ljeto 2022. I.dio

Kad sam bio mali imali smo bablje ljeto ponekad, ali ne uvijek i to pretežno u rujnu. Danas bablje ljeto je defaultna pojava, zapravo unatrag 5-6 godina listopad je postao bablji ljetni mjesec, a rujan nitko niti ne računa kao jesen. To i ne mora biti loša stvar ako se ugodno vrijeme iskoristi za neku šetnju ili skupljanje gljiva i kestenja. Slijedi reportaža zadnjih dana listopada, možda i zadnji pravi dan babljeg ljeta 2022.





Malo grebenskom stazom u smjeru Pregerskih krča.

Tu je na kraju uspona jedna super zaravan sa već više puta spominjanim šumskim tunelskim putom. Put je ugodan u svako doba godine. A i predstavlja granicu županija- na slici lijevo je sjever- Varaždinska, a desno jug-Krapinsko-zagorska županija. Sjeverno od ovoga puta pa sve daleko na sjever do rijeke Drave je teritorij na kojem žive Ćuki. Bez uvrede ikome ali to je tako i to se zna... oduvijek-zauvijek...

Što je jako misteriozno u vezi ove zaravni kod Pregerskih krča je da tu blizu postoji poveći brezik. Kako su dospjele breze u dubinu planine gdje im nije mjesto? To je morala biti neka planska eksperimentalna sadnja. Nije mi poznato da igdje drugdje na Ivanščici postoji brezik. (u sljedećem nastavku može biti više riječi o breziku i više o Ćukima)



Pomičem se put zapada do orhidejske livade Vučikovec. Tu ima dosta velikih puhara u raznim životnim stadijima:


Ova je već erumpirala kao vulkan.

Orhideje ipak nisam vidio, ali tu je nekakav šafran možda? Također dovoljno kontroverzna pojava za kraj listopada.

Detalj sa zida orhidejske kolibe „Vučikovec“


Vrijeme je dakle par dana prije Sesveta. Planinarim skoro cijeli dan u majici kratkih rukava.

Tu sam nastavio tablet na panj da se ovjekovječim kako u toplessu na ugodnom suncu uzimam majice sa brajde. Međutim krivo sam postavio i odrezalo mi je top sasvim. Odmah sam primjetio da nije uspjela slika ali nisam niti pomišljao na ponavljanje scene- nema dostojanstva u takvom naslikavanju! Bolje samodisciplinom se suzdržati!

Radije sam ostao u miru nekoliko desetaka minuta, u upijanju topline, jesenskoga mirisa i promatranju chemtrails mreže koju pletu nad glavama nam Lizard People i družina.

Dok njihova mala smeđa braća trčkarala su kao sumanuta oko kolibe i mojega ruksaka šušteći u lišću, tako brzi da ih nikako nisam mogao uhvatiti za slikanje. I oni kao da nisu mogli vjerovati da takvoga kasnog datuma još im je dovoljno toplo za igru.

Napuštam orhidejsku livadu i vraćam se put juga:

Ovdje opet (drugi put jesenas) nailazim na misterioznu ledenjaču- gljivu za koju Romano Božac piše u knjizi „Gljive naših krajeva“: - “Kad jednom vidite ovu gljivu, nikada je nećete zaboraviti. Krajnje je sluzava i bijela poput leda. Nema nikakve vrijednosti jer je dosta rijetka i nije izdašna.Opasnosti od zamjene s drugim gljivama nema.“


Ovdje je ledenjača u društvu nekakvih grmasto rastućih gljiva koje nisam uspio determinirati. Ali nadam se još vratiti na ledenjaču u drugom nastavku photobloga- Gljivurde jesen 2022. II. dio. Malo mi je previše bloganja sad ovako najedanput, zato bolje rasjeći na više nastavaka. Hvala na razumjevanju!

- 16:04 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2022.

Photoblog

Sveta Kata
Snijeg na(d) vrata.

--narodna mudrost

Kad sam bio mlad nikada nisam se našao u ozbiljnom razmišljanju da prekinem uspon na vrh planine samo zato jer je visoki snijeg. Sad je to drugačije. Tko zna zašto računao sam da je makadamska cesta do vrha očišćena ili barem da je neka staza ugažena. To me je držalo. Ali nije bila, nakon zamornoga uspona grebenskom stazom od smjera Oštrca kad sam napokon se probio do ceste na lokaciji Črne mlake našao sam se u gadnoj sumnji.

Snijeg je bio netaknut, do vrha ima još dosta, gamaše nisam imao. Nisam imao volje za ništa, htio sam se vratiti, ali bilo mi je glupo... onda probao sam se prebaciti sa ceste na rub šume i tuda hodati ali sam propadao u snijeg do iznad koljena. Dobro ipak sam nastavio hodati cestom uz dosadno mučno propadanje sa svakim korakom kroz smrznutu snježnu pokoricu.

Većinom sam razmišljao o tome kako sam se trebao okrenuti i vratiti odmah čim sam vidio kakva je cesta. Dosta sam psovao, to mi je najviše i pomagalo. Prema višim predjelima pojavili su se neki tragovi iz smjera juga, tek pred sam vrh kakva-takva staza ugažena od planinara koji dolaze sa sjevera.
Na kraju kad sam se dovukao do vrha osjećao sam se kao onaj šarlatan Jon Krakauer kad se popeo na Devil's Thumb...

To je valjda tako, starost donosi umor, čangrizavost i još gore stvari i tu se ništa ne može učiniti.

Nešto planinara sjevernjaka skupilo se na vrhu. Pričao sam s jednima koji su preko Mrzljaka se uspeli i htjeli ići do Oštrca cestom pa popesti se poslje prema vrhu grebenskom stazom kojom sam ja došao s juga/jugozapada. No kad su vidjeli kakva je cesta odustali su od Oštrca i okrenuli šumskom stazom ravno na vrh. Pametna odluka. Osobito jer su imali sa sobom i psa. To ne bi bilo humano prema životinji.

















Adventi na blogu kojih se sjećam dok sam bio mali (bloger) bili su jako lijepi. Pet do osam godina u prošlosti. Ako i nisu bili lijepi objektivno, a ono svakako se takvima sad čine sa ove distance starenja i promjena.

Ako ja i inače upamtim malo selektivno, na svoj način, tako mi je ljepše i to mi se ne može oduzeti.
Pa pamtim najviše da je Lilianke spravljala nekakve pitalice sa a,b,c odgovorima, možda je pekla i đumbirove kolačiće kao na američkim filmovima, pa FreshCayg je još od ljeta odbrojavao dane do Božića i galamio da Božić nije dovoljno komercijaliziran ili nešto slično. Mariano je pak pekao purana... ili nije možda pekao purana nego je tumačio nekakve zapise što je našao u Veda Puranama... Ypsilonka se prijetila da će popiti nekakvu ayahuasca drogu iz Južne Amerike (što možda nije niti bilo o Božiću ali mi je ostalo kao nešto simpatično u memoriji) i tako. Bilo je dovoljno interesantno u svakom slučaju.

Ja sam stavljao spotove s yutubea sa kultnog Božićnog albuma, kultnoga heavy metal sastava Twisted Sister, čitao sam i objavljivao na blogu odlomke moje najdraže pripovjetke „Na Badnjak“ od K.Š. Đalskog, itd.
Jasno sve to je davna prošlost i tih vremena više nema, ali ne mora se još zaboraviti. Jednom će se zaboraviti zauvijek, ali danas još ne.

Jedino zato sam i pristao u sadašnjosti dolaziti za vikende na blog u vremenu do Božića pod uvjetom da će atmosfera biti kao u stare dane i da će biti prikladno okićeno, miris kolača, cimeta, klinčića, kuhanog vina, da će svirati božićne pjesme. Da će biti barem nakratno donekle mistički Gloria in excelsis Deo et in terra pax štimung što sličniji kao na večeri kod illustrissimusa Battorycha iz one pripovjetke.

Naravno ako bi se dogodilo nešto što bi me uplašilo, nekakvi ekscesi, nasrtljivosti, areligioznost, ako to zamijetim sigurno da ću odmah nestati.

- 14:17 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 23.09.2022.

Troslojna zvjezdača, Geaster triplex

Vjerojatno zato jer sam jako dobar i jer se držim dosljedno onoga što sam davnih dana odlučio, da nikad više o ekvinocijima kao ni o solsticijima nikakvih ljudskih niti životinjskih žrtava, vjerojatno zato velim, nagrađen sam zanimljivim susretima u prirodi. Imam povlasticu susresti tu i tamo neke kuriozitete manje viđene i odhodati neke staze manje utabane. I to mi je baš super.




Tako i sad u srijedu, na predzadnji dan ljeta eto ti ove rijetke gljive. Ona je troslojna zvjezdača zato jer se sastoji od kuglice, tanjurića i podloge koja je u obliku podvijene morske zvjezdače. Naravno ovo je gljiva već u završnom stadiju života, mladu zvjezdaču sigurno nije lako raspoznati, dok se ne „rascvjeta“.
Kako sam uopće našao ovu gljivu. Tijekom izvida šume za sječu (bagrem/grab/bukva) na početnim obroncima Ivanščice (nadmorska visina cca 370m) ugledao sam na tlu nešto što sam prvo mislio da je divlja kruška ili nešto iako nije odgovaralo bojom, baš mi je zato bilo zanimljivo. Kad sam to uzeo vidio sam da ima neke sitne korjenčiće i da ima blago gljivlji miris, ali sam pretpostavio da je prije neka lukovica nego gljiva pa sam ju usadio natrag u tlo.

Trenutak kasnije ugledao sam metar dalje ovaj primjerak sa slike i polako mi se učinilo da je ono prije bila ista gljiva samo što su se na toj već raspali i tanjurić i zvjezdača, tako sam pomislio, ali zapravo baš obrnuto to je bila mlada zvjezdača! (Vidjeti link na kraju teksta)
Znao sam da je to nekakva rijetka gljiva i da sam ju vidio u staroj knjizi Romana Bošca, pa sam poslje išao listati i pronašao da je to troslojna zvjezdača- Geaster triplex

U svojoj knjizi „Gljive naših krajeva“, naš legendarni gljivoznanac Romano Božac piše o njoj:
„Plodište: najprije zatvoreno, pa otvoreno, sastoji se od okrugle plodnice, ovratnika i trećeg kružnog sloja koji se cijepa u 4-7 krakova. Bijelosivožućkaste boje, za vlažnog vremena krakovi su izduženi, ako nastupi suho vrijeme krakovi se podvinu.
Stanište: prilično rijetka, raste potkraj ljeta u vlažnim šumama, vrtovima i parkovima, dosta je česta u Istri.“


Zanimljivo kako je u Istri dosta česta, a koliko je rijetka u drugim krajevima najbolje potvrđuje članak iz Međimurja koji sam našao o jednom iskusnom gljivaru koji se isto prilično iznenadio kad je pronašao ovu gljivu. On je skupio zvjezdače u raznim stadijima razvoja od one „lukovice“ pa do „rascvjetanog“ primjerka. Obavezno pogledajte slike! Iz njegovih slika sam shvatio da sam krivo zaključio da je „lukovica“ stara gljiva. Zapravo logično da je mlada jer je na opip i djelovala svježe, samo se nadam da će nastaviti rasti nakon što sam ju ponovno „posadio“ :-))

https://medjimurje.hr/pod-medimurskim-nebom/svakodnevica/petar-horvat-iz-cirkovljana-pronasao-troslojnu-zvjezdacu-44654/


Oznake: rijetka gljiva, ekvinocij, troslojna zvjezdača

- 17:54 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2022.

Esej iz kriptozoologije

Kada sam htio komentirati jučer Kockavičinu simpatičnu skicu primjetio sam da se počinje razmotavati jedno malo veće klupko misli i da to bi mogao ispasti jako dugi komentar. Bolje rekoh zato napisati ako treba i „esej“ pa pokušati te misli pribrati u neku cjelinu pregledniju sebi samome, a i dostupniju za razmatranje zainteresiranome čitatelju.

Kad govorimo o divljim životinjama, svi smo vidjeli nekakve divlje zečeve, lisice, srne koje nekad i pretrčavaju cestu, a o pticama da i ne govorimo. Već divlju svinju slobodnu u prirodi sigurno dosta vas nije srelo. (ono kad su landrale gujde po zagrebačkim ulicama se ne računa ;-) A kunu, jazavca, divokozu rijetko tko. Danas su popularne one kamerice koje se postavljaju u šumi na stabla, uz životinjske staze i jedan moj prijatelj ima puno uspjeha sa time. Zabilježio je čak i divokoze na Ivanščici što je izazvalo veliku zadivljenost kod njegovih urbanih kolega jer divokoze su u njihovim umovima smještene na Velebit, u Alpe i sl.

Ja sam pak imao izuzetnu privilegiju da divokoze na Ivanščici sretnem uživo. U siječnju 2020.
A slušao sam o njima još od djetinjstva, da ih ima, da je ovaj ili onaj lovac odstrijelio divokozu na toj i toj lokaciji. Sve sam to nekako nonšalantno doživljavao, možda čak i s podsmijehom, eventualno „bile su možda onda ali sad ih više nema“, „postrijeljali ih“ itd. Ali one su tu, samo treba imati dobre sreće.

U jesen prošle godine sam na 10-15 minuta hoda od sela na brdu sreo krdo muflona. Da, mufloni kao što sigurno znate ne spadaju na Ivanščicu, ali eto mjesno lovačko društvo ih je kupilo i pustilo u divljinu. (muflone danas možete kupiti na tržištu jednostavno kao i npr. jelene lopatare) Opet ne sumnjam da većina članova tog društva muflone je prvi i zadnji put vidjela onoga dana kad su ih puštali iz prikolice. To su snalažljive zvjerke i ucijepit će se u biotop, neće im više moći ući u trag, uhvatiti će svoju nišu, ima tu stjenovitih grebena i zatajnih uvala. Ima paše, a nema vukova ni risova. Točnije za sad ih nema, ali bit će ih možda i prije nego što mislimo jer kad se postavi stol doći će i jedači :-)

Postoji izvještaj o viđenju risa čini mi se na Ravnoj gori, (gore sjeverno od doline Bednje). Medvjed vidjeli smo ono lani pokušao se prebaciti s Maceljskog gorja prema istoku, tamo ga je udario auto. Ali neće svakoga udariti. Vukovi se približavaju s juga, prelaze Savu već pod normalno. Čagljevi su odavna tu. Više puta već odstrijeljen je čagalj u Zagorju.

O pticama par riječi, recimo svrake su se vratile nakon što godinama su bile iščezle iz ovih krajeva. Sad prije neki tjedan na selu, rano, nisam još ni ustao i čujem kriještanje svrake i mislim si pa je li stvarno to? I skočim da vidim i eto je- svraka na susjedovom orahu! Baš me je to ushitilo. Sjećam se 2018. Kad sam hodao po Španjolskoj, a tamo svraka koliko hoćeš, velike ko tetrijebovi i sve skakuću okolo, pa sam bio zavidan, zašto kod nas ih nema. Pticu pastiricu koju sam često promatrao u djetinjstvu ponovno viđam kroz zadnje 3-4 godine. Zlatna vuga isto se može vidjeti, ali lakše se može čuti. Znači da i u ptičjem svijetu postoji trend povratka. (Vrane ne treba ni spominjati one su jednostavno podivljale :-))

Nekada prije 40ak i više godina ni ptica droplja (potrk) nije bila čudo. U dolinu rijeke Krapine dolazile su droplje to sam čuo iz vjerodostojnih izvora (nisu se zasigurno gnijezdile ali su navraćale tu ponekad, a u Hrvatskoj su se gnijezdile, prema wikipediji, u istočnoj Slavoniji) To je strašna ptica! Masivna! Kao hibrid guske i purana, tako izgleda droplja.
Velika droplja je najteža ptica letačica! Misterijska ptica koju obično poistovjećujemo sa Euroazijskim stepama. Ima ih još u Španjolskoj i Mađarskoj (nešto malo i Srbija, prema wikipediji „na sjeveru Banata u rezervatu "Pašnjaci velike droplje", gde se može naći oko 30 jedinki“.).
I naravno južna Rusija, Ukrajina, ako ste čitali Šolohovljev roman „Tihi Don“ tamo svako malo viđaju droplje, love ih kao stepsku delikatesu... i Čehov, Anton Pavlovič, spominje droplju najmanje u jednoj pripovjetci- Stepa (povijest jednog puta).



Jedva sam našao ove slike iz 2018. U Španjolskoj bio je popularan taj sok Don Simon u tetrapaku i na njemu je pisalo o dropljama jer ta firma koja radi sokove sponzorira i rezervat za droplje na 250 hektara. Tu piše nešto o tome ako vidite pročitati. Kad sam to vidio onda sam samo taj sok kupovao (i sangriju također od istog proizvođača)

Vratit će se i droplje! Treba samo imati vjere.

Ja sam uživo droplje vidio samo jednom u životu, za sada barem. Bilo je to 2010, u Mongoliji, u predvečerje, iz autobusa, u nekoj dolini kraj riječice šepurile su se droplje. Jasno dok sam se sjetio da bi trebalo ih fotografirati otišao je autobus dalje.

Dabrovi su se eto vratili, njima se više nitko ne čudi, šire se iz rijeke Krapine uzvodno po njenim pritokama na sjever.
Ovo je serija screenshotova iz videa koji sam snimio...
...Na potoku Reka- dabar prelazi „splav“ kako to mi zovemo, zapravo betonski prelaz sa malim slapom. U susjedstvu, na Batini, podgrizli su čovjeku stabla voćki i odvukli u potok, u Podrutama su svojim branama zagradili slivne kanale uz prugu pa su iz HŽ-a morali slati pružno vozilo sa rovokopačkom rukom da to očiste... i tako dalje i tako bliže.

Kako god bilo, ako vi i ne viđate životinje i trend njihovoga povratka ne opažate, to ne znači da se on ne odvija vama pod nosom. Treba Europu podivljiti. Hvalevrijedan je projekt Rewilding Europe taj projekt ja i ne pratim naročito, sam površno, ali može nekome od vas poslužiti kao startna pozicija za upoznavanje šire teme. U svakom slučaju više divljine= više ljepote= više religioznosti, to je ionako jedino zaista bitno.

Gdje su tu u tome oni rogovi? Ako smijem vjerovati da zericu više od prosječnoga korisnika (Zemlje) imam sklonost smucati se manje utabanim stazama, pa čak i ja sam tek nedavno...


...prvi puta pronašao i prisvojio si odbačene srndaćeve rogove! A svi znamo da srndaći postoje i dapače nisu rijetki, stare rogove odbacuju da im narastu novi, sve to znamo, a opet da vas sad netko pošalje da nađete srndaćeve rogove najvjerojatnije da bi ste do kraja života tragali. Da sam ih s nakanom tražio nikad ih ne bi našao, nego tako slučajno, na „bezveznoj lokaciji“, zapuštenoj njivi prilikom izviđanja lokacije za rušenje bagremova. Ali puno mi taj pronalazak znači. Bolje kasno nego nikad!

Ili ovako još da se pitamo- ima li puno ljudi da su vidjeli živog jazavca u divljini? Ja sigurno nisam. Čak niti pregaženog kraj ceste. Za daljnje čitanje preporučam ovaj post iz daleke 2016. Kad je kolega GubecBeg podijelio s nama ekskluzivne fotografije uginulog jazavca.



Kopiram i ovdje radi onih koji su lijeni kliknuti na link jer valjda misle da će mrtvog jazavca ionako vidjeti bilo gdje.

I na kraju ne smatram da ovaj esejčić treba imati nekakvu osobitu poantu jer nastao je ad hoc, na brzu ruku, više sam to morao napisati kao krik optimizma na putu traganja za ljepotom i transcendentnim skladom prirodnog svijeta nasuprot čovječjim kalkulacijsko-racionalizacijskim izvještačenim navadama kojima on taj svijet nagriza gdje god i koliko god može. Utvara si da stvara okružje „sigurnosti“ zapravo predvidivosti i lakšega (!!?) života tj. života u kojem smisao je tek zastarjeli i odbačeni religijski koncept koji biva istisnut zbog svoje "nepraktičnosti" i suštinski zamijenjen kultom „kvalitete življenja“.

Ali što kad jednom u budućnosti netko ode u ribolov tu na neki ribnjak ili možda baš na rijeku Krapinu i zabaci štap ležerno, sanduk piva kraj sklopivog naslonjača, tišina sutona, a onda mu iza leđa iz šaša izjuri razjarena droplja i odgrize mu uho, ili pola glave... Što će onda biti? Kako će se onda to opet -izracionalizirati?

Dolaze najzanimljiva vremena.

Oznake: Strpljen - spašen

- 18:04 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2022.

Uz 15 godina bloganja

Prigodno uz obilježavanje datuma ide jedna kratka reportaža s nedavne šetnje prema vrhu Ivanščice, uz posjetu Hanžici, najvišoj livadi te naše toliko voljene gore.
Puno se već pisalo ovdje o Hanžici. Moderni planinarski aktivisti nazivaju ju nekim čudnim imenima ne znam više, „Francova livada“ ili kako ono bješe, ne znam zašto. Možda ima fakat neki razlog, ali za mene će to uvijek biti Hanžica.

Pelinkovac party odvijao se podno Hanžice.





Sama livada dobro je održavana. Za košnju se danas brine pretpostavljam lovačko društvo s ciljem održavanja pogodne lokacije za lov dočekom. Nekada davno ova kao i ostale planinske livade kosile su se zbog potrebe za sijenom. Hanžica je sigurno i dobila ime po prezimenu Hanžek koje je uobičajeno dolje u mjestu Belec. Kositi ovdje ručnim kosama i sijeno transportirati zaprežnim kolima s kravama to je sigurno bila vrlo zahtjevna zadaća.

Kako sam se nekako dovukao do sjene na gornjem rubu livade i svalio se na tlo da malo odmorim nisam niti odmah primjetio da sam zamalo rukom poklopio sljepića.





A bio je to vrlo karakteran sljepić zaista. Vrlo hrabar. Nije se dao zaplašiti. Vjerojatno jer je svašta već prošao u životu...

...nešto mu je odgrizlo rep, ili mu ga je odsjeklo... ili je možda rep sam odbacio zato da se ne vuče za njim bezveze- mudar primjer na koji bi se i mnogi ljudi mogli ugledati.

Spomenuti novoplaninari u jednom trenutku su ovaj ranije neimenovani vrh ponad livade odlučili krstiti imenom Hanjžica (sa „nj“:-S) , dok su livadu kako rekoh, prekrstili u nešto drugo.

Ali ne treba se ljutiti na njih puno, barem su lijepu bilježnicu instalirali za upisivanje rute i dojmova.

Mirisi prirode me ovoga proljeća opčinjavaju intenzivnije nego ikad prije, a isto tako zvukovi. Puno češće mi se događa da moram zastati i osluškivati recimo zrikavce u travi ili ptice ili udisati mirise prirode ili neku vizuru dugo dugo „upijati“. Ne tvrdim da planinarim puno, ali planinarim nekako kvalitetnije, nekako intenzivnije... Što svakako i svima vama želim!

Sa vrha Ivanščice samo ove slike iz kategorije „Sapienti sat“:



Pogled sa obnovljenog vidikovca „Kiosk“ na Ivanec i dolinu Bednje.

U tome pretincu čuvam i brojne fascinantne stvari koje sam dokumentirao još kroz jesen i zimu. Možda će postojati mogućnost da se nešto od toga otkrije ovdje u daljoj budućnosti, ako se pokaže da je blog.hr narastao u dostojanstvu i dostojnosti... A ako ne, ne, *ebiga , ja sam sve to sam ionako vidio, a i predviđam da ću još jedno dvije-tri stvarce barem vidjeti prije negoli se okonča ova Igra, jedino ne znam tko će to sve vama prezentirati ako se sudbonosno u vremenima koja dolaze zauvijek odvratite od traganja (za religioznošću i ljepotom ;-))

Oznake: facta non verba, sapienti sat

- 18:47 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2023  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (1)
Rujan 2022 (1)
Lipanj 2022 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (2)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (5)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf

    Oni koji se gnušaju pametnih najvjerojatnije su glupi, a ako uz to djeluju i kao da im je odstranjen veći dio mozga, onda su glupi izvan svake sumnje.
    -jelenko medenko