jelenski blog

srijeda, 29.01.2020.

Pusti Lobor 520 MNV

Nova godina nove šetnje.

Na jutarnjem nebu znamenje posljednih dana. Ne čudi me to, zna se da nije nam još puno ostalo, 2020. je završna godina blogosfere. Što je i šteta, jer danas je na blog.hr-u bolje nego ikada prije. Kao da ima malo manje čudaka u odnosu na ranija vremena.

Potok Dugi jarek

Dugi jarek teče podno Pustog Lobora. A ovdje slijeva prije mostića pridružuje mu se potočić Šumeci. Pazite se onih koji bi vas htjeli obavjestiti da ovaj potok se naziva Reka. To nije točno. Reka zaista nastaje neki kilometar niže na ušću Dugog jarka i Rackog potoka, pored vodocrpilišta (vidjeti prethodni post) ali ne treba to brkati.



Često čujem od ljudi iz udaljenih krajeva da su dočuli za Pusti Lobor preko knjige "Plameni Inkvizitori" od M.J. Zagorke gdje ima nešto o Črnom Tomi Loborskome. Ne znam, nisam čitao takve stvari pa ne mogu ništa konkretno reči o tamo napisanome.
Takve likove naravno mogla je u prošlosti proslaviti beletristika, kao što danas holivudska industirija svašta može proslaviti, no u povijesnim dokumentima njegova pojava je marginalna iako postoji određen kuriozitet.





Ovaj informativni pano donosi poznatu priču o tome kako je oteo Katicu Babonić kćerku vladara Belecgrada i namjeravao je i ubiti njenog zaručnika Vladimira Zmajića,a posljedica toga je da sam biva ubijen.To je malo skraćena priča, koja inače kaže i kako je Vladimir Zmajić bio nećak Franje Tahija Susedgradskog.

Uglavnom Tomo otima Zmajićevu zaručnicu Katicu i Zmajića kojega utamničuje u Loborgradu s nakanom da ga uskoro ubije. Ali Zmajića potajno oslobađa Tomin sluga Petar. Tomo nema pojma o tome i misli da je ovaj sam pobjegao. Petar zapravo traži osvetu jer je Tomo obeščastio seljanku Maricu, u koju je Petar bio zaljubljen, a koja se zbog toga bacila s loborgradske kule... I tako uskoro se vraća Zmajić sa stricem Tahijem te opsjedaju Loborgrad. No takvu utvrdu nije bilo moguće osvojiti "na juriš".
Opet im pomaže sluga Petar koji otvara vrata, Zmajić i Tahi osvajaju grad te ubijaju Crnog Tomu. Zmajić ženi Katicu i žive sretno...
Isto tako u nekim verzijama Katica Babobić je kćer gospodara Oštrcgrada, a ne Belecgrada, iako nigdje zabilježeno da su Babonići gazdovali bilo kojom od te dvije gradine!
Babonići (Babonegi) jesu slavna velikaška obitelj, ali mislim da u ovom dijelu Hrvatske su držali gradove na Medvednici (Medvedgrad, Susedgrad), ne na Ivanščici... (iako možda Grebengrad?? Ne sjećam se točno, a neda mi se tražiti)

Svakako da takva jedna meksičko-sapunična shema djeluje kao da bi mogla biti produkt literarno-romatičarskog ženskog uma. Ne mogu tvrditi sa sigurnošču jer nisam čitao njenu knjigu ali imam dojam da većinu toga je izmislila upravo M.J. Zagorka i da su čitaoci s vremenom rasprostranili to kao nekakvu legendu.
Zato molim vas koji ste čitali "Plamene Inkvizitore" da se javite sa svojim osvrtom da potvrdite ili opovrgnete moje slutnje!

U svakom slučaju Franjo Tahi (Ferenc Tahy) je bio dobro dokumentirana povijesna ličnost, heroj iz bitaka s Turcima, te opasni sadist i psihopat, ugarskoga podrijetla... Tahijevo postupanje prema kmetovima je uzrokovalo nekoliko seljačkih ustanaka od kojih je najpoznatiji Veliki hrvatsko-slovenski seljački ustanak 1573. (dijelom kojega se javlja i popularna "Seljačka buna" Matije Gupca). Ali Tahy nikako nije mogao sudjelovati u ubojstvu našega Črnoga Tome jer je rođen tek 1526., a nekakav Thomas Niger (Črni Toma) se spominje preko 200 godina ranije, početkom 14.st. U vrijeme kada je živio F. Tahy Loborom su vladali već njegovi najjači i najtrajniji vladari- Keglevići koji su ga i držali u vlasništvu do kraja- do 1905. godine.

No treba priznati da se u slučaju Črnog Tome radi zaista o misterioznom liku, jer osim toga zlokobnog nadimka, konkretnijih podataka o njegovu porijeklu i životnome putu baš i nema.

Tu pored table ne zaboravite pokupiti žig u svoju knjižicu.

Usađen je u stijenu.



Od info panoa nalijevo nastavlja se mondeni planinarski trail 207.

A desno eno i same gradine!

Sada...

i onda-
Podsjetimo se i na davno prohujalu i zaboravljenu 2016. godinu, kada sam u ljetu bio prošli puta na Pustom Loboru. Kako to znam? Tako što sam guglao o Pustom Loboru i nemalo se iznenedio kad sam našao svoj ondašnji post! :-O Osobito me zaprepastilo kako sam bio onda rastresen i žgoljav! To su bila takva vremena... godina intenzivnog kondicijskog treninga koji nažalost nije pratila intelektualna kohezija... nisam, prostim riječnikom rečeno, još bio dosegnuo stabilnost genija
Srećom je tada čovjek-legenda terenskoga znanja i iskustva- @GubecBeg bio vu pajdašiji pa je pazio da mi se onako rastresenome nešto ne bi dogodilo u divljini.
Spomenimo se i pozdravimo svi hrabroga i časnoga GubecBega gdje god bio i poželimo mu puno uspijeha u svim stvarima!



Oficijelna povijest Loborgrada se prilično poklapa s onim što info tabla kaziva:

U povijesnim izvorima "Loborgrad" prvi put se spominje 1244. kao posjed Urbana/Vrbana, a 1259. kao utvrda koju je hrvatsko-ugarska kraljica Marija oduzela plemiću Puchinu, sinu Urbana/Vrbana i poklonila varaždinskom županu Mihajlu radi zasluga u borbi s Tatarima. Početkom XIV. st. kao vlasnik Loborgrada spominje se Toma Crni (Thomas Niger). Utvrdu je 1399. zajedno sa svim utvrdama u Zagorskom kneštvu (comitatus Zagoriensis) kao nagradu za vjernost darovao kralj Žigmund Luksemburški, Hermanu Celjskom. U rukama grofova Celjskih ostala je sve do ubojstva posljednjeg predstavnika dinastije Ulrika II. 1456.g. Utvrdom je kratko gospodarila žena Ulrika II. Katarina Branković, da bi 1457. prodajom prava pripala Ivanu Vitovcu (Jan Vitovec) i njegovim sinovima Juraju i Vilimu. U narednim razdobljima vlasnici utvrde su bili Jakob Szekely (od prilbližno 1489.), Ivaniš Korvin (od 1494.) Franjo Berislavić (od 1504.), Ivan IV. Banffy (od 1517.) i obitelj Keglević (od 1525.-1905.) koja ju je napustila potkraj XVI. ili početkom XVII st. preselivši se u novosagrađeni dvorac u Loboru.

Iako utvrda "Loborgrad" spada u najmanje utvrde na području Krapinsko-zagorske županije, ona je svojim prostornim položajem imala bitno strateško značenje te spada i u značajnije spomenike srednjovjekovne arhitekture u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Fascinantan je drevni spomen Loborgrada 1244.g.! Na gori Ivanščici jedino Grebengrad se spominje ranije (1209.g)

Gospodari Lobora su dakle plejada u povijesti istaknutih likova iz čitave Hrvatsko-ugarske kraljevine, od (pretpostavljam) Mađara Urbana i Puchyne i slovenske obitelji Celjski, do Čeha/Moravca Jana Vitovca (koji je postao hrvatski ban). Janovi sinovi Vilim i Juraj su se pobunili protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Matijaša Korvina i poraženi su i time biva ukinut "comitatus Zagoriensis/Zagorska kneževina" što je svakako povijesna tragedija, jer možda je u nekim kombinacijama moglo se to očuvati i postojati danas, nešto slično kao kneževina Lihtenštajn ili pak Andora. A kako sam čuo da u jednom paralelnom svemiru to i postoji, ali otom potom...


Ivaniš Korvin, nezakoniti sin Matijaša Korvina, preuzeo je nakon poraza braće Vitovec vlasništvo nad Loborgradom. (kako smo vidjeli lanjskog proljeća u sklopu moje biciklističke ekskurzije na sjever, Ivaniš Korvin pokopan je u pavlinskoj crkvi u Lepoglavi.)

Pa onda poslije prerane smrti Ivaniša Korvina vlasnik Loborgrada postaje saveznik njegov i njegova oca Matijaša u borbi protiv pobunjenih Vitovaca- veliki hrvatski ratnik Franjo Berislavić, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493. Jajački ban u dva navrata (1494–96., 1499–1503), uspješno branio obrambenu crtu na Vrbasu vojnim snagama koje je izdržavao prihodima s vlastitih posjeda. Sudjelovao 1513. u bitki kraj Dubice i pobjedi nad osmanskim četama. Nakon prestanka dužnosti i dalje je bitno utjecao na državne poslove i sudjelovao u otporu protiv Osmanlija... (enciklopedija.hr)

O najslavnijim i najtrajnijim vladarima Loborgrada, o jednoj od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji Keglevićima, što o njima reći, o njima treba kao minimum odmah pročitati barem ovaj tekst: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=198



Bila su to dakle preko svake mjere divotna vremena. Mene još od djetinjstva muči pitanje da li ću ikada vidjeti Pusti Lobor kakav je bio kad nije bio Pust. Znači pogled u prošlost, "time travel" kako je rekao Will Riker u "First Contact" (u trenutku videa 0:57)... Naravno postoje i ostali pusti gradovi gore Ivanščice, ali samo Lobor bi volio vidjeti u cjelovitom izdanju, u punom sjaju recimo tako.


Možda snimiti ekipu kako kolje tele i baca njegovu mješinu punu žita u potok da zeznu Turke... ili uopće ništa tako spektakularno, nego samo jedan običan prosjačan dan iz aktivnoga života te gradine. Ali naravno moguće je da takav društveni dan bi mi samo zgadio Pusti Lobor. Vremenski period u koji bi bilo mudrije zaputiti se jest sredina 17. stoljeća. Znači netom nakon što su Keglevići već otišli u nizinu u svoj velebni novi Loborgrad (cca 6km južnije), a Pusti Lobor je još bio relativno očuvan. Rado bih odlazio vremeplovom tamo po par dana malo chillati. I inače najbolje je u povijesne okolnosti uroniti se neposredno, a ne preko ispisanih slovaca na papiru ili zaslonu...



Pričao mi je jednom jedan mafijski smutljivac (kojem sam bio primoran služiti kao vrtlar i drvosječa), ujedno ugledni znanstvenik (čije riječi o tim stvarima stoga imaju valjda nekakvu težinu, a zbog čega ovo i spominjem) da u proljetnim mjesecima oko Pustog Lobora i dan danas u šumi cvate cvijeće sasvim netipično za taj areal, navodno po njegovom sudu da bi to bilo podivljalo potomstvo negdašnjeg održavanog cvijetnjaka. Ne znam, nisam na to prije obraćao pozornost, ali možda u nadolazećem proljeću hoću.







Jedna od najboljih stvari na Pustom Loboru je knjiga posjeta. Tu se zaista svačega može pročitati.

Ajde ne budite lijeni nego zapratite ljude! :-D

I političke poruke ovdje se mogu pronaći.

I našao sam da samo dan prije ovdje je bila skupina Slovenaca. Kolega @Unusual suspect je jednom ovdje susreo dvojicu (ili trojicu) Austrijanaca na motorima.
I tako listajući knjigu posjeta nalazimo da danas nakon svih prohujalih stoljeća Pusti Lobor proživljava svoju renesansu te privlači ekologe, planinare, rekreativce, avanturiste, duhovne tragaoce te svake druge vrste u pravilu bezopasnih marginalaca.



I tako, posjedivši još minutu uz čaj kod Črnoga Tome, te oslobodivši se okvira markirane staze i mondenih planinarskih destinacija...

...odoh nesputano uz padinu Jastrebinca. Kasnije toga dana prvi puta u životu na Ivanščici vidio sam divokoze.

(nastavlja se?)

- 20:54 - Komentari (27) - Isprintaj - #

utorak, 14.01.2020.

U šetnji III. dio

Polako se uspinjem serpentinama iz dubine kamenoloma. Trebalo je natući dvjestopedesetak (tristotinjak?) metara nadmorske visine, to je dosta monoton uspon.

Pogled na kamenolomski objekt s tunelom (ono bijelkasto u sredini slike desno od borove šume). A ono bijelo u šumi u gornjem dijelu slike je stijena Mala Peć.

Jedino što je dobro su neke vizure dalekoga sjevera.

Donjim dijelom po serpentinama prolazi i put prema planinskoj depandansi lepoglavske kaznionice. To je kao neki "izdvojeni pogon" u šumi kamo voze robijaše, pretpostavljam one pouzadnije i boljeg vladanja, da tamo nešto rade. Imaju vrtove, možda i drže kokoške, tko zna. Interesantno mjesto u koje sam jednom davno kao sasvim mlad zalutao zajedno s jednom grupicom isto tako mladih avanturista pa znam nešto o tome kako izgleda. Vrlo idilično, koliko se sjećam, kao kakvo ladanje.

Tako dođemo mi na taj proplanak u šumi, a tamo ograda vrt i neki ćelavo ošišani mladić u kombinezonu radi nešto u vrtu. Sjećam se da je bio iz Pule, imao je po kombinezonu penkalom ispisane nekakve, pretpostavljam, nazive uličnih bandi ili tako nešto. Pitamo mi njega da li je tu negdje Bračkova pečina (nevelika špilja koju smo tražili u tom dijelu gore Ivanščice). A ovaj gleda što je ovo, razmišlja, pa veli "idem pitati šefa". I ode u zgradu u dvorištu i vrati se s pravosudnim policajcem.
Na kraju su nas odande otpravili i Bračkovu pećinu nismo toga dana našli.




Uglavnom zašto to spominjem, tako uspinjem se ja serpentinama, kadli eto dolje u čujem neki auto ide, ali ne staje u dubini kamenoloma nego prolazi i ide gore po serpentinama. Kad sam vidio da je to kombi pravosudne policije, odmah sam shvatio o čemu se radi. Išli su očito u popodnevnu šihtu na svoj "ranč". Još sam u prolazu domahnuo da uzmu i mene "vu pajdašiju", međutim nisu se obazirali i samo su prostrujali dalje svojim putem.

Pogled dolje na odvojak sa serpentina koji nastavlja više manje po izohipsi te vodi daleko na zapad do robijaške ladanjske kuće.





Evo i nje tamo dolje- divna i slavna lepoglavska kaznionica.

Pogled na grad Lepoglavu, lijepo se ističe brdo Gorica sa kapelom Sv. Ivana...


...podsjetnik na lanjsko proljeće kad sam bio "U posjeti vulkanu i Sv. Ivanu" na Gorici (on je u kružiću u sredini slike). Sv. Jelena je u kružiću gore daleko- kod nje svratiti, to je isto u planu, ali kada- ne zna se.
Strelica u lijevoj strani slike pokazuje na Kaznionicu (zatvor, rešt, pržun, buksa, ćuza, bajbok)



Napokon gore na Vučikovcu (u narodu ova livada navodno je poznata i kao Skradnji krči), famoznoj orhidejskoj livadi. Mnogi bi voljeli ovdje doći kad bi mogli i znali kako. Orhideje cvatu čini mi se u travnju mjesecu pa prema tome možete orijentirati svoj eventualni posjet.



Orhidejska koliba, nisam još dokučio što se radi unutra, ali pretpostavljam da slavi se cvatnja orhideja.

Iz nekog razloga ovdje su zasadili brajdu od vinove loze. Vrlo neobičan eksperiment, s obzirom da je Vučikovec na šestotinjak metara nadmorske visine :-S



Napuštam Vučikovec, nakon hitrog ručka, (veganske sardine iz konzerve i Jaffa keksi s glutenom)

Slijedi povratak prema jugu





Potočić Očurica

Ne slijedim Očuricu kroz njen kanjon nego idem neistraženim smjerom malo na zapad put Melinščine.







Tu počinju polja, vinogradi, pa i nekakav očuvani štagalj.

Ovdje bi na primjer bilo fino živjeti duže vrijeme, recimo mjesec i po dana, u sekluziji.



... i neki ruševni objekti..

Već nadomak zaselku G. Laboši (kako piše na kartama, ali mislim da je prezime uobičajeno Labaš, a ne Laboš)


Pogled na zaseok Gornji Laboši i strme Košenine u pozadini.
Meni je to dosta interesantan kraj jer moja prabaka je bila odavde, iako nisam ju poznavao, ali su do mene stigle njene priče o životu podno Košenina i o vinogradima koje su Labaši imali na Melinščini.


Kapelica na Melinščini.



Ovime završavam trodjelni serijal o predbožićnoj šetnji. Šetnja se ta, prema gps tracku, na poslijetku protegnula na skoro 25km.

U međuvremenu naravno odradio sam još neka šetanja, a sad baš nedavno sam imao i najbolji dan u planini ikada. Vidio sam prvi puta u životu na Ivanščici divokoze! Da, divokoze. Naišao sam i na ogromnu površinu obraslu svetom biljkom veprinom! Čudo neviđeno! Pronašao sam i zapušteni planinarski put iz neke druge ere. I tako dalje i tako bliže...
Ali onda opet kome se dade o tome pisati, koliko bi to tek nastavaka potrebovalo? A još veće je pitanje tko bi to uopće htio čitati? Zar bi se našlo i takvih smušenjaka? :-P

U budućnosti namjeravam poduzeti za promjenu neke pohode izvan formaliziranih okvira. Možda othodam do željezničke postaje Kuljevčica u dolini Bednje. Onda bi se odande odvezao 5 min vlakom do Lepoglave. Ali još ću razmisliti.

Pozdrav, do čitanja!

(svršetak serije)

- 12:39 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 07.01.2020.

U šetnji II.dio

Zbog pojačanog interesa, kako od strane blogosfere, tako i od izvanjskih simpatizera, idem već danas sa sljedećim nastavkom serijala "U šetnji". Inače nisam pobornik toga da se učestalo objavljuju novi postovi. Zato jer tako ne ostaje dovoljno vremena da se prethodni sadržaj pravilno apsolvira. Ljudi su zvrndajuća rasa i pozornost im je slaba, otuda i neugasiva žudnja iznova i iznova za novim podražajima i novim "sadržajima"... za uvođenjem u priču novih "zbivanja" da sačuvajbože umu nebi bilo "dosadno". To je ono famozno "what's up?", "Što ima?" Izgleda bezazlen pozdravčić, a zapravo u njemu je sadržan čitav opsesivno-kompulzivni ciklus Samsare... Zato nemojte se interesirati što ima, nemojte s nestpljenjem čekati nove postove, nemojte gristi nokte, nemojte pisati ni čitati poeziju i sve će biti u redu.
Eto to je. A sad možemo dalje:

Magistralni šumski put. (pogled u smjeru zapada)
Lijepo je u ljetu ovdje šetati jer onda krošnje nad putom forimiraju zeleni svod.

(prema istoku)
Inače koga može zanimati taj "magistralni put" kako sam ga nazvao, u smjeru zapada vodi na orhidejsku livadu Vučikovec (u narodu još zvanu i Skradnji krči), a prema istoku nadovezuje se na Sjeverni prolaz (naziv koji smo smislili kolega @GubecBeg i ja dok smo još bili sasvim mali pseudoplaninari). Zašto Sjeverni prolaz, zato jer se njime može sjevernom padinom, više manje po izohipsi, stići skroz na makadamsku cestu koja povezuje selo Prigorec i vrh Ivanščice.
Kao kuriozitet može se spomenuti da djelomično ovim "magistalnim putom" i njegovom ekstenzijom- Sjevernim prolazom, prolazi granica Varaždinske i Krapinsko-zagorske županije.

Malo idem u smjeru istoka, ali ubrzo se odvraćam na sjever od utabanog puta. Svaki korak sad je nov. Treba se sunovratiti oštro na sjever, u osojne ćukovske grabe :-O
Načelno sam zamislio da ću pratiti nekakvu stazicu koja je ucrtana na karti, ali kako često u praksi bude stazicu niti uz navigaciju nisam našao, pa sam morao ići u "divlji" spust.

začas ukazuje se Mali Turmek.


Mali Turmek iz drugog kuta.

Veliki Turmek

Mali i Veliki Turmek su dva stjenovita zuba. U spust idem između njih. Teren je tu jako strm, klizavo je, ovaj smjer spuštanja nije bio najsretniji izbor.
Atmosfera oko Turmeka nekako sablasna. Osjećam se kao Thoreau na Katahdinu.

Pogled gore.

Pogled dolje, točka nepovratka :-P

Daždevnjak je tu. Datum je oko 20.12. Prosinački daždevnjak nepogrešivo pokazuje da je pretoplo za ovo doba godine. Svaki put kad niste sigurni da li je pretoplo u zimskim mjesecima, tražite daždevnjaka.



Napokon dolje u dubini opet na šumskom putu.

Pa do makadamske ceste Lepoglava-kamenolom Vudelje.

I to je sad to. Jedna vodosprema, ništa posebno, ali simbol je ostvarenog cilja ove šetnje. Tu sam vodospremu, "zacrtao" na karti kao krajnji domet, a ujedno na tome mjestu sam opet kročio na poznato tlo, svaki sljedeći korak više nije bio nov, nego reciklirani. Više od 15 godina je prošlo, ali teren je poznat. Dalje treba se samo opet prebaciti u suprotnom smjeru na južnu stranu planine i uknjižiti novi istraženi smjer. Ali neće ni to biti lako.

Na putu prema kamenolomu Vudelje.

Putem sam sreo jednog rekreativca starijeg gospodina sa hodačkim štapovima, spuštao se iz smjera kamenoloma prema Lepoglavi.



Evo i betonske "utvrde" nekadašnjeg kamenoloma.




Kroz tunel se može proći na drugu stranu, ali za to nemam hrabrosti. Sjećam se kad je prije nekoliko godina kolega @Unusual suspect vodio svoje komandose kroz tunel pa je poslje pisao na blogu da je nešto u mraku šušnulo... vrlo opasno, vrlo nezgodno :-((


O bivšem kamenolomu Vudelje može se općenito reći par rečenica.

Tu je pošumljavanje okoliša dobro provedeno i borova šuma se lijepo širi. Lokacija je popularno odredište raznih lepoglavskih i ivanečkih rekreativaca, preppera, survivalista, airsoft & paintball igrača i sličnih svjetovnih tragalaca.





Novost u odnosu na moj prethodni posjet (2015?) je da je popravljena pipa i može se natočiti vodu pored odmorišta.

Moj ruksak, štap i stol koji predstavlja gostoljubivo odmorište u kamenolomu Vudelje.


Tu si je netko pripremio i luč za potpalu vatre. (iako ovo strogo tehnički gledano i nije luč, jer nije od smolastog drveta) Dodatni je to dokaz da prepperi i survivalisti dolaze ovamo kako bi brusili vještine i iskusili život daleko od civilizacije i pripremili se za posttehnološku eru nakon što sunčeve baklje sprže elektriku i elektroniku.

Ovaj put vodi in medias res kamenoloma, koliko se sjećam nisam nikad išao tamo, skroz do stijene, pa ni ovaj put jer na putu je stajala ogromna mlaka vode do preko gležnja. Možda sljedeći put. Predviđam da ću se u Vudelje još svratiti ove godine (2020.).





Kako bi lakše podnosili iskušenja u divljini 2 km daleko od prve kuće neki od preppera/survivalista ukrasili su si i božićno drvce.

Preko kamenoloma vodi i planinarski put na Vilinsku špicu, drugi najviši vrh zapadne Ivanščice.

Vrijeme juri i moram se zaputiti uzbrdo po serpentinama, uhvatiti nekoliko stotina metara izgubljene nadmorske visine i dosegnuti sa sjevera orhidejsku livadu Vučikovec, baš na vrijeme za ručak . O tome i još nekim temama u trećem i posljednjem nastavku serijala "U šetnji"

(nastavlja se)

- 21:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.01.2020.

U šetnji I.dio

Protjecali su kratki južni prosinački dani. Božić je bio sve bliže i bliže. Tih dana još je u zraku lelujalo pitanje Lost in the Wild Projekta, no pokazalo se da sam za to preslab (isuviše kunjav/drijemovan). Tako da sam radije se "odvažio" na neke ležernije šetnje sa izvjesnijim ishodom. Jedna od kojih bila je i ova.

(napominjem slike su većinom prilično loše)

Prve večeri na selu sam pekao kestenje iz Konzuma. Nije bilo preloše, ali nedostajala mu je slatkoća autentičnog zagorskog kestenja.
Ujutro sam u strahu od moralnog relativizma i klimatskih promjena zaputio se u planinu.

Svi se sjećamo da smo ko klinci gledajući seriju Beverly Hills, kad su tamo imali Božić, mislili "jbt koji su to luzeri, Božić na plus 25..." (Da li se i vi tako razmišljali ili je moguće to ipak samo bila moja osobna, naivna dječja opaska?) A sada su takvi kalifornijski Božići stigli i k nama :-(
Pitanje da li nas Greta Thunberg može više spasiti? Ili je to opet ona shema "pomozi si sam, pa će ti i Greta Thunberg pomoći".
Stara fora, nova budala, rekli su mudri ljudi još prije mnogo tisuća godina.
No kako god...





Polazak od vodocrpilišta Lobor (dovde već sam šetao cca sat vremena ali bilo je prerano tj. premračno za slikanje)

Ovdje su neki novi smjerokazi, meni novi jer već dugo nisam bio tu, još od prve polovice lipnja mjeseca. Tu sam se onomade spustio skroz od vrha Ivanšćice, bio sam onda nabrijan, lutao sam bez vode i navigacije dosta dugo... tri dana kasnije putovao sam u Francusku, u samostan, pa sam zato bio uzbuđen i rastresen.
Eto sada su to vrlo lijepe davne uspomene.

Usput budi rečeno tu nešto poviše vodovodnog zahvata su se revnosni drvokradice lani (u veljači ako dobro pamtim) prevrnuli s kamionom u potok. Možda ste o tome gledali na dnevniku.
Onda smo nekoliko dana imali iz pipe vodu s aromom nafte.

I Črni Toma tu je doma. Tko je bio Črni Toma, o tome se trebate informirati, ako još ne znate:

Utvrda Pusti Lobor datira iz 13. st., a prema vrijednoj priči koja još živi u narodu, bio je u punom sjaju dok je njegov gospodar bio Crni Tomo Loborski, misteriozni vitez ovog kraja koji je otimao lijepe djevojke po obližnjim burgovima i vodio ih u svoj Pusti Lobor.
-izvor lobor.hr

Međutim Pusti Lobor nije na rasporedu. Idem malo dalje u neke tajnovitije destinacije, na visoravni, u ćukovske krajeve, zapušteni kamenolom, pa na orhidejske vrtove...



Korito potočića Šumeci šumari su tako razvalili da to sad djeluje kao autostrada.

Kadli uskoro evo i magareće lubanje s kakvom je Samson ubio Palestince.

Iako reklo bi se da to prije bude lubanja od gujde nego od magarca.



Kanjon Šumeci polako postaje sve strmiji.

I tako u jednom trenutku zaista susreo sam krdo divljih gujda, gore na padini, napredovale su po izohipsi niti 40m udaljene od mene u suprotnom smjeru, znači ja po dnu kanjona na sjever, a gujde strmo meni nad glavom padinom na jugoistok. Bilo ih je 5-6 komada osrednje veličine. Razmišljao sam kako bi me takvo krdo lako moglo eliminirati i to na više načina. Mogle bi svojim papcima pokrenuti neki od povećih kamena meni na glavu, mogla bi sama gujda se omaknuti i skotrljati niz padinu i zatući me ili bi čitavo krdo moglo sjuriti se u kanjon i jednostavno me proždrijeti. Vrlo uzbudljivo... ali ništa o toga nije se dogodilo i uskoro je njihovo štropotanje po lišću utihnulo.

Uzrok razvaljenosti korita potočića Šumeci je i ova velika sječa odakle su šumari izvlačili trupce.

U još višim predjelima napokon se izrovano korito Šumeca pretvara u ugodnu stazicu.

Netko je udarom mača nedavno presjekao ovaj kamen. Vrlo interesantno. Črni Toma, zasigurno.

Likovac zlikovac

Čudovito drvo-kišobran, da li je to vikinški Yggdrasil? Ili možda jarebika??

Konačni uspon do Pregerskih krča- visoravni i (negdašnjeg) orhidejskog vrta.

Vjesnici proljeća već su tu.

Teren se zaravnjuje... i eto ih:

Preostala čistina Pregerskih krča unatrag nekoliko godina koristi se kao zgodno mjesto za izvlačenje i utovar drva,

...o čemu svjedoči nabacano granje...



...provizorni stol, stolac... pivska krigla ostala je nepospremljena- u društvu je bio jedan aljkavac!



...ostali su svoje krigle uredno objesili na grab :-))

Pregerski krči više nisu što su bili kad sam na njih stupio prvi puta, davne i sada već zaboravljene 1999. (ili 2000?) godine kad sam bio još mali. Onda su te planinske livade počele već zaraštavati ali još su bile dovoljno prostrane, na njima je bilo orhideja i vilinskog sita. Danas je tu već dominantna šikara. Za razliku od nekih drugih planinskih livada gore Ivanščice koje se još uvijek održavaju, dani slavnih Pregerskih krča su odbrojani, kako im i ime kaže bili su umjetna krčevina koja je služila ljudima dok im je trebalo sijeno, a sada ih šuma reapsorbira. Takva sudbina je i planinskih livada Starčevina, Škrabotnik, a čak i najpoznatija livada Ivanščice Belige je zaraštena i neprepoznatljiva.
Hanžica i Vučikovec su preostale dobro održavane livade Ivanščice. Kakva je situacija na dalekom istoku- na Velikoj ravni, Pepelarnicama itd. ne znam, ali o tom po tom...

Malo još bauljam Pregerskim krčima, promatram kako jaki južni vjetar prebacuje niske oblake preko hrpta planine i podsjećam se na razmjere nekadašnje livade, na kojoj sam i zanoćio davne i izgubljene 2001. godine...

...negdje u ovom dijelu bio je razvijen logor, sada okoliš djeluje prilično negostoljubivo.

Sve teže se probijam kroz guštaru i na kraju jedva se izvlačim na magistralni šumski put.

Nostalgični dio šetnje je završio, a ozbiljno-istraživačka etapa tek je bila preda mnom.

(nastavlja se)

- 17:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 28.12.2019.

27. i 28. 12. 1943.

U širokome spektru zločinstava staljinske epohe najviše se ističu poduhvati genocidnog karaktera, konkretno prisilna preseljenja čitavih naroda.
Iako o tome sam pisao već prije nekoliko godina, ali vrijedi podsjetiti se, jer literatura o tome na hrvatskom jeziku praktički ne postoji. Trenutačno čitam jednu dovoljno zanimljivu knjižicu o toj temi, ali radije ću ovdje staviti copy/paste svoga starog teksta jer čini mi se da je dovoljno koncizan, mislim da previše informacija može samo umanjiti pozornost čitateljstva. Ono što je zanimljivo iz spomenute knjige što ću staviti odmah na početak je osnovni tekst Ukaza broj 115/144 koji je donio Prezidij Vrhovnog Sovjeta SSSR pod naslovom "O likvidaciji Kalmičke ASSR i uspostavi Astrahanske oblasti u sastavu SSSR"

U periodu okupacije Kalmičke ASSR od strane njemačko-fašističkih zavojevača, mnogi Kalmici izdali su Domovinu, pridružili su se vojnim odredima koje su organizirali Nijemci za borbu protiv Crvene Armije, predavali su Nijemcima časne sovjetske građane, plijenili su i predavali Nijemcima stoku evakuiranu sa kolektivnih farmi u Rostovskoj oblasti i Ukrajini, te su nakon izbacivanja zavojevača od strane Crvene Armije organizirali bande, aktivno se suprotstavljali organima sovjetske vlasti u naporima za obnovom ekonomije koju su uništili Nijemci, vršili su pljačkaške pohode na kolektivne farme i terorizirali okolno stanovništvo.
...
u potpisu M. I. Kalinjin
27.12.1943.

Ukaz zaključuje između ostaloga da se kao kaznu za "izdajstvo domovine" svi Kalmici koji prebivaju na teritoriju Kalmičke ASSR imaju preseliti u druge regije SSSR-a, a Kalmička ASSR se ima ukinuti. Nadalje kaže da se teritorij ukinute Kalmičke ASSR ima podijeliti između nedavno osnovane Astrahanske oblasti, Staljingradske oblasti i Stavropoljskog kraja.

Sljedećega dana 28.12. počela je operacija Ulusi


Ukratko objašnjene okolnosti deportacije Kalmika i operacije kodnog naziva Ulusi u režiji Staljina, Berije i Kalinjina.
Ukazom Vrhovnog Sovjeta SSSR od prosinca 27. prosinca 1943. riješeno je da se Kalmička ASSR likvidira, a kalmičko stanovništvo se ima raspodijeliti po različitim regijama Sibira i Centralne Azije. Specijalna operacija počela je sljedećeg dana, u vremenu kada je na svim frontovima nedostajalo mehanizacije i oružja i dobro obučenih kadrova elitni III. motorizirani puk tzv. unutrašnje vojske NKVD (Narodni Komesarijat za Unutrašnje Poslove) angažiran je na odvođenju civilnoga stanovništva iz kalmičke stepe u Sibir.
Specijalna operacija je cinično nazvana Ulusi (od mongolske riječi ulus- pokrajina, zemlja).


Vojno sposobni muškarci su u pravilu bili u Crvenoj armiji na frontu gdje su se i istaknuli izuzetno za jedan tako mali narod (21 heroj Sovjetkog saveza i 8000 nosioca raznih drugih medalja i spomenica). Dok je par tisuća onih pravih kolaboratora već pobjeglo s Nijemcima na zapad (mnogi od tih kalmičkih kolaboratora su štoviše i došli s Nijemcima iz europskih zemalja gdje su se naselili nakon Oktobarske revolucije). Čak i sami dokumenti NKVD-a ne tvrde da je u njemačkim redovima i u anti-sovjetskim paravojnim formacijama ikada sudjelovalo više od 5000 Kalmika naspram 20 000 + Kalmika u Crvenoj armiji. Za razliku od nekih drugih manjinskih naroda s juga Rusije (nebitno za ovu temu kojih) nije zabilježena pojava masovnog dezertiranja i pristupanja Nijemcima među Kalmicima crvenoarmejacima.

Dakle stanovništvo koje je obuhvaćeno deportacijom u pravilu bolesnici, starci, žene i djeca. Muškarci kalmičke narodnosti zadržani su u vojsci još neko vrijeme u neznanju o tome da su njihovi roditelji, žene i djeca već odvedeni u Sibir. Oni su (bez obzira na čin ili odlikovanja) povučeni postupno iz Crvene armije nekoliko mjeseci kasnije (do travnja 1944.g). rekli bi im je da idu kući na dopust, a onda bi ih slali na prisilni rad na razna mjesta. Osobito je zloglasno takvo mjesto bio logor Širokstrojlag na gradilištu hidroelektrane Širokovska na Uralu gdje je od teškog rada i gladi umrlo mnogo Kalmika. Smatra se da od cca 93 000 deportiranih Kalmika polovica nije doživjela povratak iz Sibira 1957.g. (ovaj broj deportiranih ne uključuje muškarce koji su kasnije povučeni iz vojske nego samo civilno stanovništvo koje je obuhvaćeno prvim valom deportacije, zajedno sa frontovicima i Kalmicima iz susjednih oblasti konačni broj svih deportiranih Kalmika je cca 120 000)

Inače postoji nekoliko kvalitetnih dokumentaraca o deportaciji Kalmika ali svi su na ruskom jeziku, bojim se da mali postotak čitateljstva razumije ruski, tako da ne vidim svrhe u stavljanju većeg broja videa osim ovog jednog koji je po meni najbolji i suvremeno napravljen, ima mnogo autentičnih svjedočanstava još živućih žrtava deportacije koje opisuju svoja dječja iskustvo deportacije u teretnim vagonima, susret sa smrću bližnjih, teško djetinjstvo, odrastanje i život u Sibiru u tijeku 13 godina izgnanstva do 1956./57. kada je Hruščov u procesu destaljinizacije proglasio rehabilitaciju represiranih naroda SSSR-a i kada je Kalmička ASSR ponovno uspostavljena.
Ako nekoga zanima iznimno i više filmova može se javiti u komentarima pa ću staviti linkove.



Kao što je poznato u periodu između dva svjetska rata na teritorij Kraljevine SHS dospjeli su Kalmici izbjeglice nakon ruskog građanskog rata. Najveća takva zajednica postojala je u Beogradu (tristotinjak ljudi) Stigli su početkom 20-ih godina, a otišli su na zapad s Nijemcima '44 kad je Crvena armija bila pred vratima Beograda. Zajednica beogradskih Kalmika važna je za povijest buddhizma i po tome jer su u Beogradu sagradili prvi buddhistički hram na teritoriju Europe (naravno ne računajući europski teritorij Rusije). Nažalost taj objekt nije potrajao dugo nakon rata i srušen je '47.

Kalmički buddhisti su još od doseljenja u Prikaspijsku nizinu i na donji tok Volge u 17. stoljeću održavali predano religijske veze s dalekim Tibetom, kalmički redovnici su putovali na edukaciju u monastička učilišta u Lhasi i održavali visoki stupanj samostanske discipline i skolastike u skladu sa tradicijom škole Gelug. Tako je bilo do Oktobarske revolucije kada je počelo zatiranje svake vrste duhovnosti. Vladimir Iljič Lenjin je i sam bio 1/4 Kalmik jer imao je baku kalmičke narodnosti i trudio se pridobiti Kalmike na stanu sovjeta obećavajući im komunizam kao oslobođenje no tradicionalni stepski nomadi nisu imali "industrijskog proletarijata" pa nisu niti njegove ideje najbolje razumjeli, a također bili su blisko povezani s Kozacima na jugu Rusije s kojima su dijelili samodostatni život od svoje zemlje i svojih stada te ratnički duh, također i povlašten položaj kod ruskog Cara u odnosu na običan ruski puk, ukratko kao i svi ostali narodi Ruskog carstva s dolaskom Oktobarske revolucije i građanskog rata i Kalmici su se nekako podijelili na crvenoarmejce i većinom bijelogardijce, a s porazom potonjih tisuće Kalmika dospjele su početkom '20-ih godina u Europu u zemlje poput Francuske, Njemačke, Bugarske i prije spomenute Kraljevine SHS (Jugoslavije).

Nakon kratkog perioda relativnog nemiješanja Sovjeta u njihovu religiju početkom 20ih godina došla je era Staljina u kojoj su svi od 92 samostana i hramova na teritoriju Kalmičke ASSR uništeni, a redovnici koji nisu uspjeli izbjeći u inozemstvo su pobijeni, do sredine '30ih u Kalmikiji više nije bilo nikakvih tragova religije u javnom životu.
Krajem Sovjetskog saveza i komunizma vraća se uloga vjerskih institucija ali tek 1996. ponovno je sagrađen prvi pravi buddhistički hram u Kalmikiji- Geden Sheddup Choikorling koji je tijekom sljedećih devet godina služio i kao centralni hram u republici, a danas služi kao monastički centar, manji hramovi sagrađeni su u svim većim naseljenim mjestima republike.
Centralni hram u glavnom gradu Elisti dovršen je 2005. na mjestu koje je odredio i blagoslovio 14. Dalaj Lama Imenovan također od HH Dalaj Lame- Zlatno Boravište Buddhe Šakjamunija. Otvoren je 27.12. 2005. simbolično na 62. obljetnicu ukaza o likvidaciji Kalmičke ASSR. Najveći je hram na teritoriju Europe danas, a zbog specifičnog ojrat-mongolskog stila koji je poštovan pri gradnji, po mojem mišljenju, spada među najljepše buddhističke hramove na svijetu:

https://en.wikipedia.org/wiki/Burkhan_Bakshin_Altan_Sume

- 15:15 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 22.11.2019.

Okviri djelovanja u svijetu

Ne htjeh se zaista više niti javljati do Badnjaka, nego samo radi nadahnutog komentara od @Lilianke (to je, za vas koji ste novi, ona sa bloga I mjesec i sunce) ispod zadnjeg posta, gdje kaže:
'Ustaj Grga, brate, ima da se radi' (zamisli si ciganski naglasak kako ti to govori), i ajmo, nema ljenčarenja.- pa rekoh kvragu sve, ne bud' lijen, možda da ide ono najavljeno o dijelovima od Lade... Da ne ispadne još jedno u dugom nizu mojih blogoobećanja-ludima radovanja :-(

Istina nema više baš dobrih slika osim onih koje ste već mogli vidjeti kao preview u prošlom postu. Tek nešto ovako bezveze što sam uspio iskopati.

opruge, očišćene i pofarbane temeljnom bojom. Sjećam se da striček koji je to kupio je imao priču o Ladi u koju je ugradio motor od Mercedesa 123 pa su mu njegove opruge se jako opustile pod težinom dizelaša... Iako nisam siguran koliko si je pomogao s ovim oprugama koje su iste takve originalne Ladine. Ali tako je to, neobične su sudbine ljudi i avanture u koje ih unosi njihova karma.



kučište filera zraka, otišlo u Istru negdje.


prednji diferencijal, kod Križevaca čini mi se.

Aufspuh, oko Zeline.


Bobina i kablovi, ne sjećam se najbolje, ali čini se da Istra. Dosta vole Nive u Istri, ne bi čovjek rekao, tamo sam slao i karburator, regler i još nešto, ne znam više što.

Kardani, negdje oko Karlovca.

Zamašnjak, nije prodan, možda je završio u otpadu, a možda je još negdje u garaži, neizvjesno...

korpa kuplunga i lamela isto kao i zamašnjak, možda još negdje leži...

lageri prednjih poluosovina- prodani zajedno s prednjim diferencijalom i poluosovinama





anlaser, prodan, ne sjećam se kamo.



mjenjač/getriba- oko Samobora

kočioni vakuum bubanj- nudim na poklon!


usisna grana- nudim na poklon.

motor- prodana glava s ventilima i bregastom osovinom, ostalo predano u reciklažu.



razvodna kapa s platinama, kod Samobora

pumpa ulja, čuvam za uspomenu, nije na poklon.

Nažalost nemam slike glavčina prednjih kotača koje su završile negdje kod Cavtata reklo bi se.

Tako je Niva završila razasuta u dijelovima širom Hrvatske na radost i veselje mnogih entuzijasta i ljubitelja toga kultnog vozila.

Zadnji most, s diferencijalom i kotačima je poklonjen kumovini za potrebu izrade traktorske prikolice. I to je sada zbilja sve što se imalo za reći o toj epizodi.


Neko vrijeme nećemo se moći čitati jer krajem mjeseca idem u kontemplativnu sekluziju, a nakon sekluzije još imao bi za othodati tzv. "projekt Lost in the Wild". Tko se sjeća Lost in the Wild projekt koji sam mnogo puta spominjao je pretpostavljena najintenzivnija u seriji tzv. megašetnji po gori Ivanščici.
Megašetnje su pak sa svoje strane bile serija planinskih pohoda po gori Ivanščici, u pravilu preko 30km, koje sam poduzimao u proljeće prošle godine kao pripremu za Put Sv. Jakova. Uglavnom bilo je tu raznih smjerova ali najjači smjer je ostao neodhodan i dobio je još jači status od "megašetnje" i nazvan je "projekt" (po uzoru na Blair Witch Project) i to je obaveza koje se vuče kao rep za mnom već predugo... Još jedna od onih stvari zbog kojih se ne može dalje dok se ne izvrši.
Izgleda da karma će tako potrebovati da idem na taj pohod upravo u ovo doba godine, koje istina jest "moje" doba godine, ali je ujedno i doba kad su dani najkraći, pa nije isključeno da ću ili prenoćiti u planinarskom domu na vrhu Ivanšćice ili što bi mi se više svidjelo bivakirati u divljini, ali sve ovisi o trenutku. U teoriji moguće je izvući se i istoga dana, "ali..." kao što je rekao veliki junak Carl McCunn u divljnini Aljaske, nekoliko tjedana prije negoli se upucao u glavu: "...još ću vidjeti" :-D

S kondicijskim pripremama moram početi što prije jer od prve polovice lipnja nisam do dan danas bio ni u kakvom pravom planinarskom pohodu. Hvala na razumijevanju, čujemo se na Badnjak, u međuvremenu čitajete P.A. Čehova, H.D. Thoreaua, pazite se dobronamjernih ljudi i nemojte psovati u Adventu.
Zdravo!

sekluzija (ilustracija)

- 19:55 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2019.

U potrazi za izgubljenim vremenom



Isprike uvaženom čitateljstu, zaspao sam i izgubio nešto vremena prije nego sam objavio odgonetku nagradne igre...
Odgovor kojim ste imali priliku osvojiti ekskluzivni blogerski popust glasio bi "automat" anlasera, a priznalo bi se da ste rekli i (elektro)magnet, solenoid... ili bilo koji odgovor po kojem bi se dalo naslutiti da kužite o čemu je riječ... :-S

Na sljedećim slikama zaokruženo crvenim:





Kako su na mnogim slikama bili izloženi stari i novi automat zajedno stvarno sam bio siguran da nema šanse da netko ne odgonetne... Ali eto, nikada ne valja pretpostavljati da znamo kako drugi vide svijet...

Tako da je prilika za blogerski popust propala, no ako nekome bude potreban može se slobodno javiti pa ćemo nešto dogovoriti. Dio je nov i samo isproban. U dućanu je plaćen 185,00 KN.
Kupio sam ga iz pogrešne pretpostavke da je stari u kvaru. Simptom je bio taj da se pri okretanju ključa čulo samo jedno škljoc i anlaser nije okretao, dok je istovremeno kazaljka ampermetra bila otklonjena do kraja u minus iz čega se dalo zaključiti da struja teče kroz zavojnicu automata. Po "škljoc" reklo bi se i da pomični dio barem se djelomično pomaknuo, ali nedovoljno da zatvori kontakt preko kojeg pušta struju u anlaser. To jesu zaista simptomi neispravnog automata. Ali isto i lošeg spoja negdje putem na vodičima. U ovom slučaju bilo je ono drugo, labav spoj na osiguraču preko kojega ide električni vod od bravice paljenja do automata. I to je sve o tome.

Da nisam bio glup i lijen, da sam prije skinuo anlaser i bravu i sve isprobao ovako direktno preko kablova, vidio bi da sve radi i sad bi imao 185 KN više. Ali s druge strane blogosfera bi u tome slučaju bila zakinuta za jednu uzbudljivu i osvježavajuću temu u nastavcima.

Svojim komentarima o drugu Draganu koji vozi Ladu po Zlatiboru me kolega @VladKrvoglad gurnuo u reminiscencije o vlastitom životnom periodu kada kad sam rastavljao Ladu Nivu i rasprodavao dijelove preko oglasnika. Zbog toga je taj period ostao dobro fotodokumentiran i mnoge slike sam našao maločas na laptopu. Čak razmišljam da objavim na blogu neku seriju fotki iz tih vremena, čisto ako ništa drugo da se popravi time udio zdravog i poučnog sadržaja na blog.hr-u. Što vi mislite o tome? Ako bi poštovano čitateljstvo bilo izričito protiv onda neću više, nego samo kao neki preview najljepših scena koje sam brzinski pokupio po tim drevnim folderima:


- 19:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2019.

Zagorski svježi sir





Posljednja prilika za odgovor na nagradno pitanje. Što ovdje vidimo i što je pjesnik htio reči...? :-(
Kao nagradu nudim ekskluzivni blogerski popust 0.5% na nabavnu cijenu onoga što trebate odgovoriti.

(trošak dostave snosi sretni dobitnik/ca)

Odgonetka, uz slikovnu upadate ilustraciju, će biti kasno večeras.
Čujemo se.

- 09:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 09.11.2019.

U što se upuštate?

Nisu ovo dobra vremena. Stalno pada kiša i ne može se štihati u vrtu niti kopati grabe sa sadnju sadnica. Zato u dugim jesenskim večerima ponekad je lijepo zatvoriti se u intimnu atmosferu garaže. Iako niti tamo ne bude uvijek sve bajno... :-(
Ajde da prvo riješimo zašto nema nastavka putopisa iz sjeverne Italije. Pa nema zato jer nije mi došla inspiracija za to. Preintenzivno sam se upustio u neke druge stvari i to me duboko bacilo u promišljanja koja već ionako dugo me proganjaju. A sad će nadalje proganjati i vas, ako odmah ne prestanete čitati ovaj tekst... Uostalom predložio mi je netko u komentarima nedavno nešto u stilu "da neka pišem o bilo čemu pa makar i o traktoru." (prilično sam siguran da je to predložila @Lilianke, što je njoj i slično, ali nije važno zapravo)

Niste li i vi primjetili zadnjih godina po raznim mehaničarskim i poljoprivrednim forumima sve veći je broj pojedinaca koji pišu "alnaser" umjesto anlaser? Razumljivo je da se dogodi greška i kucne se krivo slovo, ali kad ljudi pišu tako kao pravilo ne sluteći niti ništa sporno u tome onda je to veliki problem. To je previše iritantno. Čak bi se kladio da ogroman broj tih forumaša niti nije zapravo siguran kako se točno piše niti koja je etimologija anlasera. U redu, nije to hrvatska književna riječ, ali je u žargonu uobičajena i praktična. Neki dan sam u Zagrebu na računu u dućanu traktorskih dijelova dobio račun s ispisanom kraticom "alnas."
Anlasser je njemačka riječ koja na hrvatski jezik prevodi se kao elektropokretač ili možda čak starter. Prema mojem sudu najzdravije bilo bi da se naziva "upuštač" jer služi za upuštanje motora u rad.
A dolazi od glagola "anlassen" što znači nešto kao (u)puštati, pokretati. Zašto s protokom vremena i napretkom informacijske tehnologije, danas ljudi se poglupljuju, to je pitanje za filozofsku diskusiju. Vjerojatno zato jer se svako znanje bagatelizira i uzima se u smislu "ako mi baš bude nužno proguglat ću, eventualno, a do tada zašto meni treba da znam da je anlaser, a nije alnaser, kad mi poznavanje toga fakta ionako ne pruža momentalno dovoljno jak šus dopamina da bi se isplatilo." Tako nekako funkcionira um modernog čovjeka podvrste čovječurlis điđimiđurlis genusa homo...
Eto, sad znate i možete opažati oko sebe taj fenomen. Vjerojatno ćete morati zbog toga početi i piti. Ali trebali ste na vrijeme prestati čitati.



Koliko god godinama već šarafio po traktoriću uvijek me iznova iznenadi kako pri demontaži nekog dijela rado zasmeta neki drugi dio i to baš za nekih pola centimetra i onda se mora skinuti i taj drugi dio da bi se oslobodio prvi. Ako se skida pumpa rashladne tekućine mora ići dolja glava kompresora, ako ide dolje kompresor mora i radijator i tako dalje i tako bliže. Konkretno kad je riječ o anlaseru, iako sam ga skidao već puno puta, štoviše zadnji put prije 2 mjeseca, sada mi se, uslijed nekakve živčane rastrojenosti (uzrokovane nesumnjivo odsustvom alkohola u krvotoku) nešto tako zbrkalo u umu da sam već odšarafio anlaser i neko vrijeme ga pokušavao iščupati prije negoli sam shvatio da ću prvo morati skinuti dinamo. Na tu spoznaju osjetio sam istinsko razočaranje, što me dodatno zabrinulo, jer inače jako volim šarafiti i logično bi bilo da mi dodatno šarafljenje pričini radosti... sve je nekako išlo naopako... a bio je to samo nagovještaj koliko naopako će tek poći.

Ova slika potvrđuje da se ne šalim kad velim da sam htio skinuti anlaser bez skidanja dinama. Crvenim zaokružen je zazor između anlasera i zvona kvačila, znači već sam ga odšarafio i neko vrijeme ga pokušavao nekako na stranu izvući pored dinama, prije nego sam se sabrao i shvatio što se dogodi kada čovjeka napusti pomnost... ili kad uopće nema u umu razvijenu pomnost :-((

Mic po-mic i dinamo je vani.

Da znam, u 2020. godina je na vratima, a još imam na traktoru dinamo stroj... pa tužite me, ali ako ste već počeli kucati u komentarima kako je "pametnije to baciti i staviti alternator" molim vas da me poštedite, zbilja nisam raspoložen još i za "narodne mudrosti" :-PP

Slijedi ga sad bez muke i anlaser.

Unutra u zvonu kvačila sve zauljeno, strahota, semering radilice očito propušta... začudno što još nije počelo proklizavati kvačilo (kuplung)... vrlo vrlo začudno :-S ali to je tema za neka druga vremena i to je najpametnije provizorno riješiti ignoriranjem.

I evo ga gdje sniva na stolu... završila je time jedna uzbudljiva večer u garaži, puna neobičnih obrata, patosa, ali i nade da je jutro pamenije od večeri (uzaludne nade, kako se kasnije pokazalo ;-))

Oni među vama koji imaju jače razvijenu intuiciju i dedukciju već mogu sa zadnje slike pretpostaviti što se dalje događalo, odnosno s kojom motivacijom sam skinuo anlaser, pa slobodno napišete u komentaru. A možete i pretpostaviti koja očekivanja su mi se slijedom toga izjalovila...

:-S


- 11:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.10.2019.

Putevima racionalizma







Radi se o tome da je od pitoresknog gradića Fonda kanjonom riječice Sass pa sve do Smaragdnog jezera uređena vrlo ugodna šetnica.








Prema svome finišu šetnica poprima i ponešto avanturističke note...


...a finale je stubište uz pravi pravcati vodopad.




Iznad vodopada evo Lago Smeraldo.

Kada sam bio mali volio sam ljeto jer nije bilo škole, a u jesen je počinjala škola i stoga nisam mogao dopustiti si da volim jesen. Ne bi bilo prirodno. No protokom života čovjek ipak nekako se prije ili kasnije mora povezati s godišnjim dobom u kojem je rođen.



Smaragdno jezero

Jesen je doba za duhovnu mobilizaciju. Polako dolazi moje vrijeme. Mraz, inje, onaj prvi miris snijega s planine.
Ima možda bedaka koji su ludi za horoskopom, ima još i većih bedaka koji se strašno kostriješe na pomisao da datum rođenja određuje čovječji karakter. Nikada ne bi htio biti ljetni ili proljetni čovjek. Samo kasna jesen. Kasna jesen dominira. Misterioznost. Tamo gdje se svjetovi preklapaju, nadomak divljoj srži života za kojom mnogi su uzalud tragali jer su bili rođeni u krivo doba.

U sljedećem nastaku serijala "Putevima racionalizma" ne propustite kratku skicu iz Sud Tirola i nešto duži sastavak o tome kako je super jesen i kako su super ljudi rođeni u jesen.

P.S.
Još dva tri važna pitanja za čitateljstvo jer dugo se nismo čuli, ne znam više točno tko kako diše, tj. kako ste svjetonazorski se pozicionirali u međuvremenu:
1.)koliko ste spremni za šestu i posljednju sezonu Vikinga? 2.)da li ste #teamIvar ili #teamBjorn? 3.)mislite li da je Floki preživio? 4.)da li je Džingis kan mogao biti potomak Vikinga?


- 21:43 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2020  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf