jelenski blog

četvrtak, 12.09.2019.

Okcitanske skice

Baš šteta što se blogosfera uskoro zatvara. A skroz samo što nisam krenuo vam mnogo pisati o raznoraznim intrigantnim temama... no "oh well..." kako bi rekli američki urođenici, što se tu može... :-P

Recimo pitanje, ako bi se takvo postavilo, o tome što ima zanimljivo u Okcitaniji. Pa ima nekoliko stvari zapravo!
Ali kako imamo malo vremena, par skica će morati dostajati.

Prešavši most na rijeci Agout prešao sam svoj Rubikon.

dvojezični natpis napominje da misterijski jezik okcitanskih trubadura još nije mrtav usprkos višestoljetnim naporima francuskoga unitarizma.

cvatu hortenzije, ili kako se na francuski reče fleur de hortenzie :-D

manastirski park, omiljeno mjesto za čitanje knjiga i kontemplaciju u trenucima predaha i u dugim ljetnim večerima.

rijeka Agout, zastrašujuća, moćna rijeka, a istovremno toliko sporog toka da neupućen u geogragfiju promatrač jako teško bi zaključio u kome smjeru točno teče!


tek ovakve štengice uklesane u stjenovitu obalu mogu čovjeka spustiti do vode, do šipražja gdje rado se gnijezde ondatre.


pogled kroz prozor isposničke ćelije. Iako je ćelija sama po sebi legitimna isposnička, udomila je ovoga ljeta i jednoga diletanta koji nema veze s isposništvom, ali to je tako, diletanti nađu, u svojoj objesti, načina ušuljati se kojekuda i to treba promatrati strogo odvojeno i individualno od čiste svetosti mjesta kao takvog.



zgrade samostanskoga kompleksa Nalanda


U večernjim šetnjama do seoskog groblja i pored vinograda sa svemirskim stablom.


Gospodo monasi, posjedimo na časak ispod stabla.
-- Buddha

...2500 godina kasnije




Divote ruralne Francuske su velike. Kao što sam već lani naslutio na francuskoj etapi Camina, u šetodnevnoj podpirenejskoj šetnji od Lourdesa do SJPDP-a, to sam se i sada uvjerio na valovima polja i šuma Languedoca.
No o tome možda više neki drugi puta. Možda bi mogao pisati i o tome kako sam sretnim spletom okolnosti promatrao prolazak Tour d'France kroz gradić Lavaur, a što je za mene kao wannabe biciklista bio vrlo emotivan trenutak... iako nisam na miru s time što se radilo o par sati čekanja kraj ceste, a onda su prozujali kao jato čvoraka za manje od deset sekundi :-O
A možda bi se moglo i o tome tko su bili katari i albigenzi, kakvi su to bili misteriozni srednjovjekovni europski kršćanski "budisti" i da li je upravo njihova krvna žrtva posvetila svetu okcitansku zemlju da bude ono što je danas i što će tek biti u budućnosti...
Ali naravno, možda neće biti drugog puta, jer blogosvršetak je blizu... stoga pamet u glavu, samo racionalno i bez prevelikog uzbuđivanja!

:-O

- 00:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 12.06.2019.

Via

Veliki pozdrav šaljem i posvećujem ovaj post junačkom mladiću Antunu iz Varaždina koji ljetos se sprema na Put Sv. Jakova, na svoj prvi Camino.
Sretan Put Antune, nadam se da će ti sve o čemu smo pričali biti na korist. Broj mobitela imaš pa mi se slobodno javiš ponekad s Puta, a i ako koji komentar stigneš nabaciti ovdje bit će nam svima jako zanimljivo!




“The world makes way for the man who knows where he is going.”
– R. W. Emerson

I obrati pažnju na natpise pored puta.
Nađe se zbilja dobrih fora!

A ova je od svih mudrosti najveća...


Horizont će danima biti daleko, daleko...

Fistera/Finisterre

Eto toliko za ovu sezonu. I ja sam isto, u neku ruku, mobiliziran... pa čujemo se onda bliže prema jeseni.
Ugodno ljeto vam svima želim!




- 18:50 - Komentari (59) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.05.2019.

Travelogue addendum

Zbog pojačanog interesa čitateljstva odlučio sam emitirati još jednu tranšu sličica i cenzuriranih bilješki s lanjskog Camina.

Hodnje traju dugo i čine se beskrajnima, ali dani lete, već je 22. svibanj

24.05.2018. deveta godišnjica moga puta u Mongoliju. Obilježavam u Vianni nadomak Logrona. Razmišljam kako je do toga došlo. Kako su misteriozne sudbine ljudi.

26.05.2018. Azofra- Prije dva dana pojavio se Piep, dečko kojeg sam upoznao u Lurdu večer prije polaska. Vrlo pobožan momak, išli smo zajedno na misu i blagoslov za hodočasnike. To je bilo u Vianni, dan poslje prošao sam Logrono. Nisam tamo ostao jer mi se nije svidjela atmosfera grada. U Navaretti odlična crkva! Fascinantan oltar, naljepši koji sam vidio do sada!
....

Nažalost župna alberga je zatvorena, pa sam morao u "municipal" 10€ Stvarno je sve to dosta skupo. Danas idem ranije spavati. Ostavljam tuširanje za sutra. Moram samo oprati čarape. Sutra crkva s kokoškama u St. Domingo de Calzadas.
Nakon popodnevnog spavanca osjećam se bolje i skuhao sam si juhu od bundeve. To će mi biti večera s komadima kruha. Ova alberga je skupa ali je dosta dobra. Dvorište je ugodno i tu ću večerati uz vodoskok
....

Vrlo me se dojmio susret s Piepom u Vianni. Malo mi je žao što sam otišao ujutro bez pozdrava, ali barem sam uzeo njegov e-mail. Vrlo pobožan katolik iz Dijona. Pravi lutalica isposnik. Veselim se novom susretu s njime. Kupih u Vianni 3 limenke piva po 30 centi. Malo me ujutro boljela glava pa jednu ostavih kao donaciju.

27.05.2018. ...
Katedrala u St. Domingo de Calzadi zaista ima kokoške. Ulaz 3€, kokoške sam slabo vidio, samo rep od kokota koji je nešto zobao u kutu. Ipak zanimljivo je bilo ući unutra i vidjeti to. I Slovenci s djetetom su bili tamo, s njima sam i ušao. Krajolik La Rioje je postao većinom polja ječma i nešto vinograda, manje maslina i badema danas u odnosu na prethodne dane. Ovo je prvo selo u Staroj Kastilji, gotovo je sa La Riojom!

28.05.2018 Villafranca Montes de Oca prognoza vremena za danas se potpuno ostvarila! Kišica sipi od jutra, a popodne je još jače počela padati. Zato nisam nastavio za Atapuercu kako sam mislio da hoću. Našao sam u Villafranci dućan sa sapunom, sardinama i pivom. Popio sam litru San Miguela, baš mi je trebalo. Sutra se nadam da ću dospjeti do Burgosa, ali neće biti lako.

Danas je počeo treći tjedan moje hodnje tijekom kojega nadam se da ću duboko zagaziti u Kastilju i stići nadomak Leonu.
...
Treći tjedan- srce Camina, sada moram postupati maksimalno promišljeno. Od Burgosa do Leona osvaja se Santiago.


29.05. 2018. Vrlo čudan dan, počelo je s magluštinom koja je međutim stvarala dobru atmosferu u borovoj šumici, zatim se vrijeme proljepšalo, no na kraju je stigla kiša. Sad sam na 14km do Burgosa, Sutra prolazak kroz grad što brže to bolje.

30.05.2018. Rabe de las Calzadas

Vrlo neobičan dan, prolazak kroz Burgos bez problema. Vrlo lijepa katedrala, ali ulaz se naplaćuje...
...

Vrlo lijepi parkovi u Burgosu
...
Kampus sveučilišta je nekad bio utočište za hodočasnike, tako mi je objasnio čovac koji me zapazio dok sam tu prolazio. Možda je bio to neki profesor tako je izgledao. Ukazao mi je na lijepu malu crkvicu u blizini koji sam i posjetio. Vrlo sam zadovoljan s prolaskom kroz Burgos. Osjećam da su predamnom dani dužih hodnji, ali ne smijem se zaletavati...

Sutra lagano do prenoćišta na ruševinama samostana.
Ujutro doručak je bio jak u Cardenueli, puno slatkog i keksa i sličnih kolačića, taj doručak me doveo amo bez pauze za ručak. Večerati ću konzervirane ribice, kruh i čaj. Sutra opet ovdje doručak. Bolje je tako nego putem, jeftinije je. Pojeo sam i naranču.
Čini mi se da je mlada američka ekipa ipak zaostala, ali neću se prerano radovati!

31.05. 2018. Castrojeriz- obilan objed! 1l San Miguel + veliki čips.
...
Za sutra imam velike planove, preći Fromisteru i napraviti oko 39km. Danas nisam zastao u samostanu jer bi to bilo prerano, nastavio sam do Castrojeriza.
Čini mi se da se krajolik mijenja, da se približava prava meseta, sutra možda i zagazim u nju!
...

Divan susret sa tibetanskim molitvenim zastavicama na jednom prijevoju, lung-ta- vjetoviti konj! Tko god da ih je postavio dobro je učinio, naišao sam na njih baš usred svojih intenzivnih razmišljanja na temu...
....


01.06.2018. Poblacion de Campos- srećom sinoć sam umjesto uspona na tvrđavu otišao spavati. Danas me počela jače boljeti desna noga. Ipak nekako sam se dokoturao do ovdje. Tu sam uspio ležati na klupi u hladovini i gledati oblake i vjetar u lišću topola. Sve to mi je vrlo dobro došlo. Moram se oporaviti dovoljno da sutra prevalim veliku udaljenost da bi u nedjelju bio u Sahagunu- u geografskom centru Camina. Sutra ću vjerojatno već se spustiti ispod 400km do Sanitaga.




Čudovišna preša u Navaretti, slike iznad- oltar crkve u Navaretti.

- 23:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.05.2019.

Travelogue

Napisano prošle nedjelje, ali zbog problema s laptopom sa zakašnjenjem objavljujem to sada, da ne propadne tipkanje :-P

Iako sam mislio danas na blogu o nekim drugim stvarima (primjedba iz sadašnjosti- zaista ne naslućujem više ni približno o kojim to "drugim stvarima" sam "mislio" prije tjedan dana), popodne sam našao u kištri svoj putni dnevnik od lanjske hodnje Putem Sv. Jakova. Nemalo sam se iznenadio vidjevši kako sam prije godinu dana na ovaj datum već prešao Pireneje. Sasvim neuvjerljivo mi to se čini sada, pitanje je da li se to uopće dogodilo... :-S
Sam dnevnik kao cjelina jest zapečaćen na 99 godina, ali odmah po isteku toga roka bit će objavljen u cjelosti. No ne škodi ako sada objavim dva tri upisa iz dnevnika kao svojevrsni "teaser" koji će vas potegnuti da u ljeto 2117. kupite cjelovito izdanje. Pitanje da li će cjelovito izdanje moći biti baš necenzurirano (cjelovito nije sinonim za necenzurirano), ali za ovaj teaser zaista stavljam upise po datumima onako od riječi do riječi kako je zapisano u dnevniku. Stoga ne zamjerite i neke sematničke (sintaktičke?) greške u tekstu, koje nisam ispravljao radi autentičnosti.

Ovo jest fotografija samog Dnevnika (Traveloguea) u njegovoj fizičkoj (materijalnoj) pojavi. Više od ove uvodne stranice za sada ne može biti javno prikazano.

17.05.2018. Ordiarp-nisam uspio dohvatiti St. Jean danas. Nisam se odvažio nastaviti do St. Just Ibarrea. Možda je i bolje tako. Počelo me boljeti koljeno. Trail GR78 koji slijedim putem vodio je visoko u planine i brda po lošem blatnjavom terenu. Opet susret s Amerikancem Michaelom, prvo u Mauleonu u baru Etchola, a zatim ponovno u Ordiarpu- on je od St. Blaisa išao po glavnoj cesti uz opasan promet i bio je cca iste brzine kao i ja po trailu kroz brda*(1) Opet puno krava i trail je izgažen njihovim kopitima*(2). Gojzerice opet zablatane. Nisam dobio štambilj u katedrali u Mauleonu, to me malo izbacilo iz takta. Urbana sredina Mauleona je djelovala loše na mene. Jedva sam čekao da se maknem iz grada. Vrijeme se predvečer popravilo i sad smo u Ordiarpu i žao mi je što nisam nastavio za St. Just Ibarre! Ovaj dan je pun žaljenja, ali možda Camino zna najbolje. Sutra je važno marširati do St. Jean Pied de Porte ali neće biti lagano! Čitav dan hoda bit će nužan da se to realizira. Ponovno razgovori o Oregonu i klimi tamo. Tražili smo u Ordiarpu prenoćište na krivom mjestu ali nas je povezao prijateljski vozač kombija. U protivnom ne bismo uspjeli naći nikako ovo prenočište.

19.05.2019. Jučer u zadnji čas stigao u St. Jean, čudo od hodnje jako duga hodnja. Opet susret s Michaelom, on je došao taxijem. *(3). Večera u Xoco baskijskom restoranu. Noćenje kod Estebana skupo ali kasno je bilo i drugo je bilo zatvoreno.
Danas prelazak Pireneja i dolazak u Roncesvalles, strašna gužva. Jako puno ljudi. Loš osjećaj zbog toga. Previše masovno! Sutra navečer možda bolje kampirati.
U samostanu Roncesvalles rade volonteri iz Nizozemske, oni se brinu za hodočasnike, da sve ide glatko. Spavaonica za obične hodočasnike je ogromna. Teško je zamisliti da samo par dana ranije je u Francuskoj bila vrlo intimna atmosfera i bilo je moguće upoznati ljude vrlo dobro. Sad mi se to čini vrlo daleko i nemoguće. Ne znam kako će Michael preći preko Pireneja. Da li će on to moći? Jedino zanimljivi razgovor s hospitalerom iz Nizozemske. Oni tu volontiraju 2 tjedna pa onda idu doma.

20.05.2018. dolazak u Zubiri. Mislio sam marširati na Pamplonu ali odustao sam zbog bolova u koljenu. Moram ipak malo usporiti. Jako loš osjećaj od jučer je popustio popodne jer sam putem upoznao Austrijanca koji putem kampira, ima šator i ne koristi često albuerge. Bio je karikaturist ali obuzela ga je lijenost i alkohol i depresija. Sad ide putem i traži nešto novo, neku prekretnicu u životu. Cilj mu je doći do Finisterre. Biciklom je stigao u St. Jean Pied de Porte i tamo je ostavio bic. Ako preživi ovo onda će tamo preuzeti bicikl i ići doma. Priča o pronalaženju posla na poljoprivredi u Španjolskoj. Vrlo zanimljiv čovjek koji traži smisao i nov početak i okajanje za propuštene prilike.
Put od Roncesvallesa do Zubirija ide gore-dolje i ima grdnih spusteva zbog kojih me muči koljeno. Inače bi nastavio prema Pamploni danas. Ali ovako sam barem oprao puno veše koji se sada suši. Ovo je "municipal" alberga za 8 eura, a ona jučer u samostanu je bila 12 eura. U Francuskoj nema ispod 15€ osim u Arudy-u gdje je "donativo" tj. platiš koliko hoćeš. Mislim da je u Assonu bilo 10€ jer nije bilo doručka u ponudi.
Sad počinje kišica ali sunce isto sija, za navečer prognoza za Pamplonu je pljuskovi, to me malo pokolebalo od nastavka puta. Naravno to i bolovi u koljenu. Da ne zaboravim baka od onoga Austrijanca je iz Hrvatske. Definitivno zanimljiv lik. Sad vidim da sam i ja trebao ponijeti šator.

21.05.2018. Pamplona- katedrala se naplaćuje ulaz, nisam išao, odoh radije na pizzu u malu pizzeriju. Namjeravam nastaviti za Punta Reinas. Sada jedem pizzu Hawaii i dosta je velika i odlična.

22.05.2018. nakon pizze sam ohrabren krenuo dalje. Oluja je zahvatila Pamplonu, ja sam na rubovima oluje išao dalje. Malo je padala kiša ali ne dugo. Grmljavina se nastavila duže do navečer. Prenočio sam u selu Muruzabal. Odlično sam spavao tamo u albuergi. Ali danas na putu za Estellu jako me bolješe stopala. To je zato jer sam jučer prevalio blizu 40 kilometara. Nisam očekivao danas takve posljedice. Možda zbog toga neću sutra moći dalje od Los Arcosa, a nadao sam se da ću doći nadomak Viani. Uhvatio sam zadnji ležaj u župnoj albergi u Estelli i imao dobru večeru u jednom restoranu koji vode Nizozemke. Kratki razgovor s Tajvankom i susret s 2 Mađarke. Našle su ozlijeđenu pticu.
Imam žulj na malom prstu lijeve noge. Neobično, mislio sam da su žuljevi prošlost na ovom putu, ali izgleda da se iznova vraćaju. Razmišljam o hodočasnicima davnih vremena, kako je njima bilo. Estella je veliki grad, svi gradovi na Caminu su prilično veliki, nema zapravo malih gradića. H. St. Blaise je bio jedan pravi mali gradić.
Razmišljam o tome kako je daleko do Burgosa. To je prava psihološka barijera.


....

*(1) - tu sam htio reći da je njemu trebalo jednako vremena po cesti, kao što je meni trebalo po brdskim stazama. Dakle nije bio "iste brzine" bio je naravno sporiji, ali je prelazio manje udaljenosti.

*(2) - ovo je isto tako jedan primjer greške u vođenju dnevnika, pod utjecajem valjda uzbuđenja i brzopletosti- krave naravno nemaju kopita, nego papke.

*(3)- Michael o kojem je ovdje riječ je klonuo putem na cesti, ali srećom spasili su ga u nekom kafiću i pozvali su mu taxi. Ja sam baš završio večeru u spomenutom baskijskom restoranu Xaco i šetao sam natrag prema prenoćištu u St. Jean-u kad sam začuo da netko dovikuje moje ime! Premro sam i rekoh samo u sebi "to je sad to... našli su me..." međutim bio je to samo dobri stari Michael iz Oregona koji me spazio i dovikivao mi kroz prozor taksija.


I eto, to je jedan preview autentičnog teksta, inače sve je pisano tako više manje nekim melodramatičnim stilom, pa ako vam to odgovara, slobodno se predbilježite već sada da primite obavijest odmah kad izađe kompletno izdanje Putnog Dnevnika -Traveloguea.


- 01:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 08.05.2019.

Ledeni sveci

Zar je moguće da nitko od blogera nije uspio dosegnuti i dokumentirati ovaj svibanjski snjegopad?? Izgleda zaokupljena raja "prečim životnim nuždama" :-((
Izgleda da će i po tome pitanju, kao i uostalome u vrlomnogočemu drugome, stvar opet morati spašavati- moja jelenkost... :-((

Ako ne volite lepršavo laprdasanje po planinama, nego ste možda više raspoloženi za neke drugačije (sočno-političke) teme svejedno je danas vaš dan/noć i upravo je ovo vaš post! Možete se odmah odkoturati (scroll down) dolje ispod slika na zadnji odlomak ovoga posta!

Ledeni sveci uranili su nekoliko dana ove godine i došli su jači nego inače, srećom ipak nisu se spuštali s vršnih predjela planina.





U drugoj fazi sam ih našao na vrhu Ivanšćice kod Pasarićevog doma...

...ali već su bili na odlasku-tri stupnja u plusu,

Dolje se već bilo vratilo proljeće, iskusivši na trenutak barem nešto od zime nije mi bilo ugodno pri pomisli da se vraćam dolje- u toplo... toplina izvlači ljude...


...a aktivira i migrantske rute/proljetne ofenzive. Mi na sreću nemamo problema s time u ovome dijelu Hrvatske ali nisu svi te sreće. Vidjeli smo što se dogodilo nedavno u Begovom Razdolju,https://www.youtube.com/watch?v=lBTQC83Dp04

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/PANIKA-U-BEGOVOM-RAZDOLJU-Bracnom-paru-migranti-upali-u-kucu-dok-su-spavali-Mogli-su-nas-ubiti

vidjeli smo kako je završilo planinarsko sklonište, slavna Janjčarica... i tako... ali ajd dobro... nebumo puno sad više o tome da ne narušimo idilu današnje hrvatske (blogo)stvarnosti. Nobody likes Party Pooper, rekli su drevni mudri Zapadnjaci.

Ono što sam zapravo htio istaknuti jednostavno jest da naš uvaženi kolega @komesar Manga poziva sve, a eto i ja se pridružujem tome pozivu, na dijeljenje videa snimljenog u Karlovcu o toj temi. Njegovu izjavu koju u sljedećem videu možete čuti u cjelosti, televizija je srezala i pustila u eter samo par sekundi, a nisu se udostojili niti pobrinuti se da ime sugovornika napišu pravilno! Koja televizija? Pa dovoljno ironično ova "naša" kućedomaćinska ;-)

Šerajte, lijepite, ne puštajte se šutnji i zabašurivanju, NE IDEOLOŠKOM SELEKTIRANJU INFORMACIJA! I NE zastrašivanju jer kasnije može biti jedino- prekasno.


https://www.youtube.com/watch?v=CR4q6jO-864

- 22:11 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.05.2019.

Posjet vulkanu i Sv.Ivanu (II. dio- kapela na Gorici)

Nakon vulkana Gaveznice otišao sam u smjeru Lepoglave. Odmah na početku toga tajnovitog gradića skrenuh ulijevo pored pavlinskog samostana, jedne od dviju najjačih arhitektonskih znamenosti Lepoglave. Nastavio sam malo ulicom do druge znamenitosti- Lepoglavske Kaznionice. Zgodno je što su odmah jedna pored druge i ne možete ih fulati nikako, bilo da ste slučajno u prolazu, bilo da dolazite prvi put u posjet nekome tko se ovdje preselio.
Na kraju ulice odoh krivo- opet lijevo prema magistralnoj cesti za Ivanec, a trebalo je ravno, pa sam se morao vraćati i onda pravim smjerom na brdašce Gorica.

To je lijep šumovit otok koji se uzdiže dosta strmo nad centrom Lepoglave. Prema vršnim dijelovima Gorice već ima vinograda i klijeti.

U jednom takvom ograđenom nevelikom vinogradu radio je neki čovac, biciklist, planinski bicikl ozbiljnog izgleda naslonjen mu je bio na ulazu. Vidjevši mene kako nastupam ozbiljno u strmi finiš prema vrhu Gorice na moj zadihani pozdrav (uvijek se trudim prvi pozdraviti kad sam na tuđem terenu) je odgovorio sa "dobar dan prijatelju" i odmah se pohvalio da je nekad u ranijim vremenima taj uspon odrađivao strelovito... Još sam u prolazu samo mu doviknuo otkud sam ja dopedalirao, na što je čovjek ponovio moju ishodišnu lokaciju s iskrenim respektom u glasu! Dobacih još samo "aha" u odlasku jer nisam smio prekinuti uspon u toj fazi.
Ugodno je tako susresti neočekivano "biciklističkoga brata", u par riječi se sve razumije, to je tako. Nadao sam se da na spustu će još biti tamo da zastanem i da malo duže popričamo, ali kod Sv. Ivana sam se nešto duže zadržao i bajker je dotle već bio otišao iz svoga vinogradskog pribježišta, sjurio se valjda nekamo u niže i urbane predjele...




Kapela Sv. Ivana Krstitelja se tu smjestila u savršenom miru. Tko bi rekao da jedva kilometar zračne linije odavde odsijedaju najžešći kriminalci Hrvatske. Da li im proljetni lahor donosi miris šume s Gorice u njihovo zatvorsko dvorište?
Osobno ne bih volio završiti u lepoglavskom zatvoru, to nikako... ali tko zna zapravo, uvijek su sve opcije otvorene za svakoga od nas. Osim svinjca od bundeva, sve još može biti.


Hm, valjda sam bio potrgan od jakog uspona i nisam pazio kako uslikavam kapelicu, čini se da nemam niti jednu fotku lijepu sa čitavim tornjem :-P

Potrudite se pročitati ovu tablu! Ne pomisliti "aha nekakav tekst idem preskočiti opet na obične slike"!!
Zašto je to važno?
Ono što me ugodno iznenadilo je spomen Ivana Krstitelja Rangera slavnoga pavlina slikara za kojeg sam već čuo. Nažalost bogatu unutrašnjost kapele nisam mogao vidjeti, a osobito zanimljivo zvuči "ciklus od 16 svetaca koje povezuje ime Ivan".
Ne bi me začudilo da je Rangeru koji je oslikao sve i svašta od većih i poznatijih sakralnih objekata, po Hrvatskoj upravo ova zatajna kapela s kojom dijeli ime sveca zaštitnika bila mjesto za recimo nekako najintimnije umjetničko izražavanje. Sam Ranger je bio Austrijanac iz Tirola i evo par riječi o njemu:



O najboljem slikaru hrvatskih pavlina malo se zna, zna se da je zaređen kao laik vrlo kasno tek 1734. Vjerojatno godina 1734. nije godina početka njegove suradnje s pavlinima, a još se manje zna o datumu njegova dolaska u Hrvatsku u kojoj je izgleda proživio polovicu svojeg života. Počeo je slikati vrlo mlad u slikarskim radionicama sjeverne Italije i južne Austrije.

Počeci njegova djelovanja u Hrvatskoj još su uvijek nejasni, postoje indicije da je već oko god. 1726. surađivao sa starijim pavlinskim slikarom - laikom Franjom Bobićem (†1728.) u oslikavanju crkve Marije Koruške kraj Križevaca.

Godine 1731. oslikao je kapelu sv. Ivana Krstitelja na Gorici Lepoglavskoj. To je za sada po stilskim svojstvima najstarije sigurno Rangerovo sačuvano i datirano djelo u Hrvatskoj.

Početkom četrdesetih godina XVIII st. oslikao zavjetnu crkvu Sv. Marije Snježne u Belcu, i to je njegov najbolje očuvani i najljepši rad. Oslikao je također bivšu franjevačku ljekarnu u Varaždinu i pjevalište u Lepoglavskoj pavlinskoj crkvi sv. Marije. U Lepoglavi je oslikao i ljetnu blagovaonicu, ali su te freske uništene (preličene). U Remetama je oslikao crkvu Majke Božje Remetske, ali su su oslikani svodovi u potresima urušeni, a kapela Majke Božje Remetske uz crkvu porušena.

Među njegove najbolje radove spadaju i freske u crkvi sv. Jeronima u Štrigovi, na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Međimurja.

-- Izvor- Wikipedija

Pogled na dolinu Bednja, tu baš negdje je famozna željeznička stanica Kuljevčica. (Famozna jer se spominje u nekim starim knjigama o Ivanšćici i okolici, a u davna vremena bila je povezana magistralnim šumskim putem iz loborskog kraja preko Ivanščice... a koji je pak sam po sebi možda bio ostatak nekakve rimske magistrale)

Kao što rekoh unutra se ne može, pa Rangerova djela ćemo vidjeti nekom drugom prigodom.



Pavlini u Lepoglavi
Hermanu Celjskom je kralj Sigismund 27. siječnja 1399. godine dodijelio već gotovo porušeni stari grad Lepoglava na brežuljku Gorica. Njegovim zalaganjem u Lepoglavi je 1400. godine osnovan samostan pustinjaka Sv. Pavla koji postoji sve do 1786. godine.


Pavlinski samostan u Lepoglavi ne spada među najstarije pavlinske samostane u Hrvatskoj, ali je brzo postao najznačajnijim. Hrvatsko plemstvo prepoznaje u njemu svoju vlastitu duhovnu nadgradnju pa je samostan bogato obdaren posjedima i privilegijama od hrvatskog plemstva.

-izvor: lepoglava.hr



Prvi i glavni utemeljitelj Reda pavlina je sv. Pavao, pustinjak iz Egipta iz IV. st., koji se kao mladić, uslijed Decijeva progonstva, sklonio u pustinju i u njoj proveo cijeli život u molitvi, pokori i kontemplaciji. Sv. Jeronim ga opisuje kao prvog pustinjaka. Sv. Pavao nije osnovao pavline riječju ili pismom, već prije svega primjerom i načinom života. Pavao je bio uzor u koji su se ugledali te ga i nasljedovali pustinjaci raspršeni po šumama južne Mađarske i središnje Hrvatske. Pustinjaci su bježali od ispraznog načina života te su provodili život u osami, u samoći s Bogom. Odatle će poteći i geslo pavlinskog Reda: Sam sa samim Bogom! (Solus cum Deo solo!)
Za osnutak pavlinskog Reda vrlo je zaslužan pečujski biskup Bartolomej, koji je 1215. g. u podnožju gore Mečeka u Mađarskoj dao sagraditi crkvu sv. Jakova Apostola i uz nju samostan. On je napisao i prve upute za zajednički život pustinjaka.
Ostrogonski kanonik Euzebije okupio je raspršene pustinjake, a za nastalu zajednicu zamolio je pravilo sv. Augustina.
Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom Qui saecularia 13. prosinca 1308. g. dao je pustinjacima - pavlinima pravilo sv. Augustina. Ovaj se datum smatra službenim početkom Reda pavlina.
Pavlinski je Red svečano potvrđen za sve krajeve i na svim područjima gdje je bilo pavlinskih zajednica bulom Per sancte contemplationis studium, koju je objavio papa Ivan XXII. u Avignonu 16. studenog 1328. Potvrdu su svojim bulama obnavljali pape Klement VI. i Urban V.

-izvor: pavlini.hr


Eto, sad kad sam vas zagnjavio s copy/paste tekstovima reći ću vam i zašto. Zato jer je sad prilika da reknemo nešto o pavlinima, tim rijetkim pticama među katoličkim redovništvom. Znani kao bijeli fratri, a u narodu su bili zvani i "svrakari" tj. slični svrakama (koje imaju bijele grudi i crna krila).
Prema nekim nagađanjima i planinska livada Vučikovec (aka Skradnji krč) danas poznata kao orhidejski vrt nekad je služila lepoglavskim pavlinima za ljetno napasanje svojih stada. No to je, eto, samo neka teorija koju sam više ni sam ne znam točno kada i gdje pokupio...







Iza kapele ima jedna dostojanstvena tisa

Pavlini su raspušteni u sklopu nekakve vjersko-političke reforme koju je provodio Josip II. Habsburgovac (hrvatsko – ugarski kralj od 1780. – 1790. godine. sin Marije Terezije). U to je vrijeme Josip II. jednostavno rečeno mnogim redovničkim redovima i Crkvi općenito "srezao krila" da ne budu mu prevelika konkurencija u njegovom projektu idealne države. Povijesnom ironijom pavlini su preživjeli to raspuštanje i opstali u samostanima koji su tada bili u Poljskoj, na teritoriju Ruskog Carstva i time izvan dosega Josipove reforme. Jedan od njih- Jasna Gora je i danas je najvažniji samostan pavlinskoga reda


Car Josip II. ukinuo je Red 1786. g. na terenu Austro-Ugarske. Tada su ugašeni i svi samostani u Hrvatskoj. Red je preživio u dva samostana izvan Austro-Ugarske, u današnjoj Poljskoj. Odatle je i počela obnova Reda.
1972. g. pavlini se vraćaju u Hrvatsku, u svoj stari samostan Kamensko, kod Karlovca.
Danas su u Hrvatskoj tri samostana Kamensko (Karlovac), Svetice (kod Ozlja) i Sv. Petar u Šumi (kod Pazina). Ovi samostani čine Hrvatsku pavlinsku provinciju.

-izvor: pavlini.com

Prema njihovim vlastitim podacima u Hrvatskoj trenutno živi 13 redovnika pavlina, a prema podacima s wikipedije u svijetu ih ima petstotinjak.



Pogled prema sjeverozapadu, prema Ravnoj gori. Ono što se nazire bijelo navrh brda u centru jer također jedna izuetna zanimljivost koju bi trebalo možda nekom prilikom pohoditi- Sv. Jelena, a od nje lijevo dolje u nizini je crkva (ne znam joj imena) u selu Kamenici.



Postaja križnog puta koji počinje dolje iz smjera zatvora pa prema kapelici pa možda i simbolički predstavlja put iskupljenja (u Shawshanku).

Spuštajući se s Gorice- pogled na zatvorski kompleks i pavlinski samostan u pozadini s crkvom Sv. Marije.
O isprepletnoj povijesti Kaznionice i samostana vidjeti ovdje: http://www.lepoglava.hr/sadrzaj/pregled/povijest-kaznionice/1552

Vrijedi kao povijesni kuriozitet spomenuti da ispod oltara ove pavlinske crkve sahranjen je Ivaniš Korvin, "slavonski herceg i hrvatski ban" inače izvanbračni sin i jedini potomak slavnoga Matijaša (pokle-kral-Matijaš-spi-pravice-na-svetu-ni) Korvina, hrvatsko-ugarskoga kralja.

Ovo je sad već predugačak post, zato ćemo tu stati, pa u sljedećem samo ukratko par riječi o tome kako sam išao dolje na glavnu zatvorsku kapiju vidjeti da li je zaključano, ali sam u posljednji trenutak odustao i pošao tražiti u polju ušće gdje riječica Očura utječe u slavnu Bednju.

Oznake: pavlini, kaznionica, Ivaniš Korivn

- 21:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.04.2019.

Posjet vulkanu i Sv. Ivanu (I.dio- Gaveznica)

Kanjonom Očure najlakše je prodrijeti na ćukovski teritorij, na velike sjeverne ravnice između Ivanščice i Ravne gore, gdje leže Lepoglava, dolina Bednje i svakakva druga čuda.
Ali na biciklu to je preporučljivo možda najbolje nedjeljom i praznikom kad ne rade kamenolomi. Jer kad sam ja išao radili su punom parom i čitavim kanjonom prašina iz kamenoloma je bila strašna, a kamionski promet duž kanjonske ceste ekstremno užasan... no tko zna zapravo što je objektivna istina, možda sam to ja samo isuviše "osjetljiv" (hipersenzibilan!?) :-S


Nakon nekakvih sat i dvadeset min pedaliranja dođoh nadomak Lepoglave i tu sam malo zastao na početku uspona za Gaveznicu.
Cijelim putem (a i već danima prije) bio sam rastrgan sumnjama u svezi toga da li zbilja Gaveznica jest famozni "zagorski vulkan" kako se taj lokalitet zadnjih godina intenzivno reklamira ili je to samo hir i trik lepoglavske turističke zajednice s ciljem dovlačenja turista iz cijeloga svijeta!

Sad već davne i zaboravljene 2004. godine bijah zaista već ovdje na biciklu prvi i do sada jedini put. Onda još nije bilo riječi ni o kakvome vulkanu i Gaveznica je bila znana samo kao nekakav geomorfološki kuriozitet, kao nalazište poludragog kamena ahata...
No vremena se mijenjaju, znanstvene spoznaje o porijeklu planeta rastu i nadopunjavaju se. Or atleast it's how the story goes... kako bi rekli mudri drevni Americidi :-S







Polako se uspinjem makadamskom cestom prema samoj lokaciji i uskoro već počinju poučne table i eksponati raznog stijenja i kamenja dovučenog iz više dijelova Hrvatske...



...izgleda kao torta ali polomit ćete zube na dijabazu :-P

Naposlijetku stiže se i na sam krater vulkana Gaveznice.

I tu ne nedostaje poučnih panoa...



... a uređen je i ovaj stožasti stol sa ugrađenim živim primjercima raznih stijena.

Primjetite samo kako i njegov stožasti oblik simbolizira oblik vulkana!!

Iz ovih stopa najbolji je pogled na sam krater.

Nakon takvog osobnog susreta sa vulkanom sve moje sumnje su bile odagnane. Istina je- na lokalitetu Gaveznica nedaleko od Lepoglave postoji vulkan!



Oslobođen napokon svih utega sumnje postao sam odjednom nekako odvažan i spustio sam se biciklom u krater na jezerce magme. I bilo mi je tamo vrlo lijepo.


Kasnije opet gore na platou vidikovca s informativnog panoa sam naučio ono što sam i znao podsvjesno dok nisam bio svjestan da znam- da Etna, Vezuv i Stromboli su aktualni (aktivni) europski vulkani, a ima ih par i na Islandu....
Vezuv istina spava sad nešto, ali neka spava, kad se probudi bude jači!





Naravno nisam se penjao po stijenama niti sam skupljao poludragi kamen ahat bez dozvole. Nisam trebao jer sam to obavio već prije 15 godina kad još nije bila uvedena dozvola... ili možda je bila, ali in situ nije bilo nikakva upozorenja o tome...ili ga ja nisam vidio... ili sam izabrao ne vidjeti, ne sjećam se sad najbolje... a možda sam i imao dozvolu... hm. Ako zna netko točno neka se javi u komentarima.

I tako spuštajući se dolje prema cesti bacam pogled preko Bednje.

Tamo se na brdašcu lijepo vidi (na slici se tek nazire u centru) crkvica Sv. Juraj u selu Purga Lepoglavska. Ali to nije moje neposredno odredište. Idem radije prema centru, u lepoglavski zatvor, pa onda iza njega na brdo s kapelicom Sv. Ivana, a na kraju kako će se ispostaviti sam pronašao ušće riječice Očura u rijeku Bednju. Ako bi vam nešto od toga moglo biti zanimljivo ne propustite sljedeći nastavak serijala "Posjeta vulkanu i Sv. Ivanu"

Oznake: Gaveznica, Lepoglava, vulkanizam

- 23:46 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 12.02.2019.

Danas bi Christopher J. McCandless slavio 51 rođendan. Najbolje riječi spomena i poštovanja koje mu na današnji dan možemo uputiti, mislim da su to njegove vlastite riječi koje je napisao na medvjeđu lubanju u Magičnom Busu:

Pozdravljam te Fantomski Medvjede, zvijeri u svakome od nas!

I on je sam na kraju postao za mnoge ljude taj Fantomski Medvjed koji je u onome trenu bio njega tako nadahnuo.





- 18:01 - Komentari (59) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.02.2019.

Strogača & Sv. Vid (rujan 2018.)

Biciklističku ekskurziju na Strogaču realizirao sam već odavna ali ne znam zašto do sada nisam napravio o tome reportažu za blog. Tek jučer navečer mi se ukazalo da moram to napraviti. Sretna je okolnost pri tome što se moja memorija izoštrava s vremenom- što je neki trenutak dalje u prošlosti vidim u njemu više detalja koje onda mogu zabilježiti.
Bile su tih dana zavladale rujanske vrućine, ali već se i osjećao dolazak jeseni.
Strogača je zatajna visoravan u srcu Zagorja. Ona nije dio Ivanščice. To je zasebna mikroregija, vrlo tajanstvena. Najviši vrh nalazi se na šumovitom povišenom dijelu Strogače i visok je 411m. Sam vrh nisam pohodio jer nije ni dostupan biciklom, radije za cilj sam uzeo crkvicu Sv. Vida smještenu na zapadnom rubu visoravni, na visini 366m.

Kako nije vjerojatno da će itko od vas tražiti put do mikroregije Strogača neću više puno više opisivati njezin razmještaj, dovoljno je reći da ako idete od Bedekovčine na sjever preko Orehovice doći ćete na Strogaču, a dalje na sjever s druge strane u dolini leži Mihovljan.

Visoravni pristupam s istoka. Prva postaja na putu je Benko.



Evo ga, to se ukazuje Benko na brijegu. Uspon je strm i naporan...

...srećom ide se dosta kroz šumsku hladovinu.

I evo me kod Benka.
Benko je narodni naziv za ovu crkvu Sv. Benedikta. Tu mi je bila pauza u hladovini. Iz crkve trešti muzika! Gospođa čistačica si je unutra jako navinula radio. Nedaleko od crkve već su vinogradi i klijeti, tamo stoji traktorić "Tomo Vinković" s prikolicom i neki gospodin zauzet je berbom grožđa koje onda nosi u bačvu na prikolici. Nije to možda divljina kakva bi meni bila više po volji ali je tipični rujanski dan na bregima Zagorja.

Dalje sam pošao malo nizbrdo kroz selo pa oštro uzbrdo gdje sam promašio skretanje i dospio na takvu strminu da sam morao sjahati i gurati bicikl. Stigao sam u neki zaselak gdje me dočakalo jato gusaka. Bijelih i bijelo-sivih. Vrlo velikih, bilo je i najmanje dvoje jačih gusana, vrlo glasnih. Uz prijetnje su me prepratili do kraja ceste. Tamo sam pomoću navigacije vidio da je bolje nekim šumskim putom prepriječiti nego vraćati se nizbrdo. Tako sam i napravio i spojio se opet na pravi put. Guske nažalost nisam uslikao, nisam se sjetio bio sam ljut jer sam promašio skretanje.


Visoravan počinje.
Pogled na sjever prema Strahinščici.

Općenito nisam naročito nešto putem slikao jer nisam puno ni zastajkivao, samo sam još ovdje malo pričekao dok je neka žena cestom vodila ovce, a mislim da sam vidio i koze. Bio je s njima i pastirski pas. Bijeli. Nažalost dok sam se konačno sjetio da ih uslikam već je družina otišla, tu se još netko nazire na kraju ceste, valjda pastirica.
Put je bio vrlo dug, smjenjivao se asfalt i makadam, usponi i spustovi, ali Sv. Vid je čekao zaista tamo gdje je i ucrtan u kartama! Na zapadnom rubu visoravni Strogače.



Sv. Vid.

Moj bic pod kestenom.



Nešto niže ispod platoa crkve je malo seoce od nekoliko kuća. Ali okolina Sv. Vida je vrlo ugodna i tiha.

Tu ima nekakva rustikalna vila.

Uređeni voćnjak

I jedna prevaljena jabuka ali jako rodna... zaista prošle jeseni jabuke su posvuda rekordno urodile! Takva godina.

Pogled na goru Strahinščicu.

Još jedna znamenitost koju treba spomenuti na crkvenom platou Sv. Vida je velika pečenjara s moralnom porukom.

...druženja u zdravom domoljubnom duhu, kakva se ovdje odvijaju, nesumnjivo su i boguugodna. Međutim nije sigurno koliko je miris pečenja po volji Sv. Vidu... s obzirom da su njega Rimljani bacili u vrelo ulje... :-S

kameni sudoper

Ali najznačajnije je bilo nešto što sam uslikao na povratku!





Željezna "lesa" sa slikarijama životinja! Kad sam to vidio odmah sam se sjetio kad sam na proljeće 2018. (u travnju) bio na posljednjoj pripremnoj šetnji prije Camina. Bila je to šetnja po sjevernim krajevima Ivanščice - Jedan dan na Sjeveru) kad sam pronašao kuću sa letećim jelenima!! A ovdje su sada bili psi jazavčari, konj, mačka i koza? (iako više vuče na jelena) te skroz desno kokoš reklo bi se. Već samo radi toga isplatila se ekskurzija na Strogaču!

Na kraju tu je i moj vjerni biciklinek, a pored leži i vjerni ruksak, onaj isti kojeg mi je nedavno zamalo oduzeo jaguarundi kod belečkog planinarskog doma (o čemu možete čitati više u nastavku: jaguarundi brundi)

Na povratku sam izabrao rutu na sjever pa preko Mihovljana. Sjeverna padina Strogače je jako strma tako da na jednom strašno dugom spustu sam odlučio sići s bicikla da ne spržim kočince. To nisam očekivao da ću doživjeti na ovakvom ipak relativno skromnom brdašcu, a to je i jest najbolji pokazatelj velike raznolikosti ovih tajnovitih terena centralnog Zagorja, iza sljedećeg zavoja već skriva se neki novi svijet.


- 23:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2019.

jaguarundi brundi

Početkom ove godine, prije negoli su veliki snijezi sve blokirali, bio sam malo u šetnji.








Belecgrad- prvi put se spominje 1334. kad ga je grof Seneck morao predati Gissingovcima. Kao i ostale gradine na južnom obronku Ivanščice promijenio je niz vlasnika. U 16. st. vlasništvo je Ivana Turocija 1643. Tome Mikulića , a zatim grofova Erdody , a poslije njih još je nekoliko puta mijenjao vlasnike.
Sačuvano je još dosta njegovih ostataka koji strše na vrhu čunjastog brijega. Tlocrt grada imao je povinut oblik jer se graditelj prilagodio terenu. Ulazilo se kroz vrata koja su bila zaštićena velikim bastionom protiv artiljerije, što je kasnija dogradnja, a stanovalo se u suprotnom dijelu. Još 30-ih godina (20.st.) mogli su se u zidovima vidjeti ostaci gotskih prozora. Dvorište je s jedne strane bilo zaštićeno zidovima, a s druge zgradama.

-iz knjige "Planine Hrvatske" dr. Željko Poljak


Međutim ovo je samo u najkraćim crtama o Belecgradu. Koga zanima opširnija povijest i arhitektura te gradine može skinuti sljedeći fajl i sigurno neće požaliti!:
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-56-2004-01-06.pdf


Na suprotnoj strani doline je vrh Mindžalovec, tamo idem u stvari.

Kad sam se s Belecgrada spustio u dolinu potoka Brane primjetio sam da tamo švrlja nekakav mali vuk. Možda jedan od onih koji su preplivali Savu, umah sam pomislio.

Desno na slici vijuga potok Brana, lijevo švrlja mali vuk.

Ako redovno pratimo, kao što neki od nas prate, listu zabilježenih vučjih napada na ljude u svijetu, opet nećemo nikad biti do kraja sigurni da li ćemo i kada točno i sami biti uknjiženi tamo...

Ali pokazalo se izbliza da to je zapravo križanac vuka i jaguarundija. Takve borbene zvijeri uzgajali su još drevni Asteci za potrebe svojih ratnih pohoda.

Ovdje je odmah preuzeo moj hodački štap čim sam ga odložio na klupu.

Onda je preuzeo i moj navigacijski tablet i učinio s njime ovaj selfi.
Ali sve smo nekako ipak izgladili bez daljnje eskalacije što je sreća zaista jer ostao mi je bio još samo ruksak (a u ruksaku sendvič!)



Planinarski dom Belecgrad, smješten ovdje podno gradine u dolini potočića Brana. Nikad mi nije sjeo nekako ovaj planinarski dom. Da li je baš bio jako potreban? Koja je poanta bilokakvih objekata u ovim našim malecnim planinama, ako znamo da jedino što se može dogoditi jest da se počnu koristiti kao dernečišta? I ovdje sad je bilo u tijeku zasigurno čišćenje objekta nakon dočeka Nove godine. Ne znam nisam išao unutra ali čuo sam da je netko otvarao vrata dok sam ja kod klupe pričao s jaguarundijem.
Spomenut ću i što nedavno vidjeh na vrhu Ivanšćice, jedne subotnje večeri, gore u Pasarićevom domu se naguralo toliko entuzijasta za kobase i kuhano vino da nije među njih stala više niti igla. Da to nisam onda vidio nikada ne bi povjerovao!

Umjesto takvih ugostiteljskih objekata više smisla imala bi serija malih strateški razmještenih skloništa koja bi mogla poslužiti putniku da se skloni od nevremena ili da jednostavno ima gdje prenoćiti na višednevnoj hodnji preko planine, da ne mora nositi šator...

Ovdje je najbolje vidljiva sva dramatičnost pozicije Belecgrada gore "na vrhu čunjastog brijega". Možda je jedina prava smislena svrha ovog planinarskog doma ostvarena time što omogućava ovakvu scenu usporedbe s gradinom nad svojim krovom?

Do vrha Mindžalovca strmo ali ne predugo.
Nije to previsok vrh sa svojih 659m ali tu sam došao najviše zato da izvidim mogućnosti dosezanja ovim smjerom nekih još neosvojenih sedamstotinaša na srednjem istoku Ivanščice. Mislim naravno u prvom redu na Gradinovec, Mrzljak i Trpnjak... pa i na Malu Ivanščicu. Izviđenim sam bio zadovoljan, a kad ću na Veliku Turneju po tim vrhovima sedamstotinašima, ne zna se.

Odozgo pogled sa suprotne strane na Belecgrad i dolinu Brane,

tu se u sredini slike nazire i krov planinarskog doma.

pa ručak mali sendvič i Sprite iz limenke i onda povratak dolje pa gore.
U prolazu kraj planinarskog doma jaguarundi se priključio šetnji i pratio me dobrim dijelom na usponu natrag prema Belecgradu, a onda se vratio dolje do planinarskog doma čekati svoga astečkog gazdu.


Još putem malo sam zastao i razgledao "lovačko sklonište"- isto jedan primjer besmislene velegradnje u planini...

Eto, još su iza u šumi sklepali nekakvu šupu od dasaka, a samo ta šupa bi im bila sasvim dovoljno "sklonište".


U ovakvoj betonskoj utvrdi čovjek se zaista može na sigurno skloniti od nasrtaja pobješnjelih zombificiranih polarnih medvjeda i amurskih tigrova, ali s praktične strane lovcima je mogla poslužiti za njihove potrebe i vrijeme koje provedu ovdje nekakva obična drvena koliba od nekih starih planjki... ali ne radi se o tome, nego vjerojatnije pitanje je prestiža i postavljanja strateških objekata blizu granica susjednih lovačkih društava :-))

Ali što je je, dobar im je ovaj stol s klupom tu sam se lijepo odmorio ;-)

Oznake: jaguarundi, brundi, Belecgrad

- 21:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (3)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (1)
Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (4)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (2)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (2)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jelenske teme

    CURRENT MOON


Linkovi

  • Niti na nebu
    Niti na dnu oceana
    Ni u planinskoj špilji
    Ne može se naći mjesto na svijetu
    Gdje može krivac uteći
    Od posljedica svoje krivnje.
    Buddha, Dh 127

    "Ja nisam, Ja neću biti.
    Ja nemam, Ja neću imati.
    Ovo plaši svu djecu…,
    I ubija strah u mudrima."
    -Nagarjuna



    Ovo je moja bitka i samo je na meni da snagu svoju usporedim sa snagom tih čudovišta i samo je moja uloga ovdje biti herojem.

    Beowulf: kažu da imate čudovište ovdje? Da je vaša zemlja prokleta?
    Vojnik: Zar tako kažu?
    Wiglaf: Bardovi pjevaju o sramoti Hrothgarovoj od smrznutog sjevera do obala Vinlanda.
    Vojnik: Zar je sramota biti žrtva moćnih demona…
    Beowulf: Ja sam Beowulf i došao sam ubiti vaše čudovište.

    …ako umremo bit će to za slavu… ne za zlato!
    -Beowulf