penetenziagite

srijeda, 05.03.2025.

Tamo gdje jesi

Pisao bih o nekom mjestu gdje smo bili, no za takvu rabotu nipošto nije dovoljno biti tamo gdje si; važno je i da to mjesto dospije u tebe i tobom postane. Pitaju nas tako, pa što ima na onom Lastovu, ili pod onim brdima, ili na onim rijekama, a mi se ispod oka pogledamo pa velim, nema ništa. Ništa? U tome zapravo i jest vrlina čarobnih mjesta; da ih ne gledaš nego na njima žmiriš; sklapaš oči i puštaš ih da te prožmu. Budiš se prije tri na nekakav trajekt ili autobus, pa se radostan pod zvijezdama opraštaš s uvalom kakve nisi vidio pod nebom, ili lagano i tiho kružeći pored hridina hvataš prve jesenske magle nad uspavanim morem. Putovanja i daljine; kao da nas nema kada nas ima a da nemamo ništa za imati. Što nam je najbliže, najdaljim nam bude, pa se boriti valja da ta igra prestane i da spokoj postane punina. Ne bježati ni od čega - koliko nam to već biva dano - nego se vraćati i dolaziti. Zahvaliti na prvom sljedećem jutru i krenuti s osmijehom u njega.