penetenziagite

četvrtak, 27.03.2025.

Razgovor

Neki putnik, namjernik u ovom životu - ne pitajte na koji je način pribavio pretplatu - ovih dana gleda englesku seriju „Adolescence“ na Netflixu (2025, Stephen Graham, Jack Thorne) i poručuje vam da ako baš nemate sjajne živce (puno više nego želudac), osobito vi koji imate dječicu, pa još tinejdžere – zapravo to ni ne gledate. Naime, to bi vam taj namjernik po meni želio poručiti jer se čitav svijet iščuđava kako je u seriji naglašeno prikazana prerana seksualnost u djece, ili kako se školstvo urušava u okružju današnjeg isključivo korišću i interesom pokretanog društva (moj prijatelj na kavi odlučno nakon što je odgledao izgovara stravičnu rečenicu: bolje je umrijeti od gladi nego radeći u školstvu). Ili, kako jedna od junakinja kaže policijskom inspektoru u toj seriji: sve škole mirišu isto, na mješavinu povraćanja, kupusa i masturbacije.

Ah, gdje su ona lijepa vremena kada su djevojčice i dječaci mogli biti prijatelji ili ste za ne vjerovati u školu – barem u neko, makar i najkraće doba života – odlazili s radošću? Niste te stvari baš nikada doživjeli? Vjerujte mi, reći će taj vaš i naš namjernik, a bome i ja sam - puno ste propustili. Ili pak u velikom dijelu ne govorite istinu sami sebi, pa se sjećate selektivno, samo onoga čega se želite ili morate sjećati.

Ono što njega u seriji posebno intrigira jest ta, bumo rekli, indoktriniranost djece seksom. Recimo, klinci od trinaest godina bave se statistikama o tome kako osamdeset posto žena može biti privučeno samo od strane dvadeset posto muškaraca, pa onda djevojčice na Instagramu dječake od trinaest godina nazivaju incelima.

Hajde, kada danas na blogu ili u komentarima po portalima netko da prostite spomene nejebicu kao opasnu bolest, teško da bi se čovjek do kraja s takvim mogao ne složiti, ma koliko da to iskreno ne želi i ma koliko iz njegove rečenice iščitavao radovanje tuđoj nevolji kao jedan od najgorih grijeha što ih čovjek može počiniti. Kolika bi se zla ljudi jednostavno ne sjetili činiti samo da su imali kakvog posla u krevetu, ili gdje već; to je zapravo jedna žalosna istina.

Imao sam – priča mi taj nevoljni gledatelj - i taj privilegij da sam u školu krenuo godinu dana mlađi. Dobro, privilegij; možda i nedostatak – zapravo danas o tome ne razmišlja previše. Da nije, recimo, ne bi ga devedesetiprve zahvatio rat; još valjda ne bi stigao diplomirati; pa kao svaki pošten student izbjegao vojsku; nije baš da zbog toga treba biti sretan, ali tko bi o svemu razmišljao kada je domovina u pitanju.

A i znate dobro što ta razlika od godinu dana među klincima znači ili je u ono doba značila: u sedmom razredu, kada su dečki krenuli hvatati cure po kutovima hodnika i razreda, naš se junak iznenada počeo čuditi kako to da je jedini primjerak Sportskih Novosti u razredu kojeg bi netko donio slobodan, a još do jučer svi bi se grabili za njega?

I tako je on, reći će mi negdje uz gutljaj vruće kave, zapravo ni sam ne shvaćajući u početku baš zašto, na opće zaprepaštenje muškog roda bivao u svom djetinjstvu ili na samom pragu prvog momaštva - izabran od strane nekih cura za koje mu je to bilo beskrajno drago da s njima hoda na putu kući ili sjedi pored njih u autobusu na izletima (naravno, ne jer je bio posebno dobar ili lijep, nego jer su znale da ih sigurno neće gnjaviti).

Poslije mu je takvo ponašanje – češe se iza uha - jednostavno prešlo u naviku; što ćete, morao se prilagoditi pa puno više toga dodirivati očima ili nekim dalekim, pažljivo biranim, tihim riječima, nego prstima – a baš to je, nekako ćemo svi prije ili kasnije razumjeti, mnogo izazovnije, dublje, ljepše.

Jer, što čovjeku na koncu vrijedi ono što je silom ili prevarom iznudio, kada jednom upozna slast onoga što mu biva dano od volje i od srca?

Zato, osobno sam se nad tim citiranim razmjerom žena i muškaraca s početka ove naporne i teške priče malo dublje zamislio. Na prvu, ta rečenica o dvadeset i osamdeset posto zvuči nekako trijumfalistički za žene, ali kada je malo dublje pođemo analizirati, onda u punom smislu razumijete jednu staru (najčešće upravo iz ženskih usta izrečenu) poslovicu, koja poučava kako je sa muškima kao i sa zahodima. Ne trebam dalje, je l' tako?

Iako, nije baš da je ta statistika netočna; recimo, negdje se dalo svojedobno pročitati kako u povijesti ljudskog roda tri četvrtine muškaraca nikada nije imalo djecu niti žene – već su toj istoj povijesti oni služili samo kao obično, golo, topovsko meso koji će je omogućiti i pružiti joj priliku, toj velikoj i važnoj kraljici i dami, da preko njihovih tijela pređe bujice i nevolje i pođe dalje; da svoje snove, mladost i živote otruju, podaju i prodaju budzašto u nekim ratovima, za strojevima, pohodima, od bolesti i neimaštine i nevolje - radeći i stvarajući ni iz čega ništa i polazeći; prolazeći; prelazeći ni u što.

Naličje te priče mislim da je plastično opisao jedan davni komentator na nekom blogu, saznat će se lako već u današnje doba kojem i kakvom, citiram: "mi u u Evropi živimo u najkomfornijem i najsretnijem razdoblju ikada; sjetimo se samo koliko je ljudi iz naših krajeva, naših predaka izginulo na Soči, Galiciji...po četiri godine su bili u smrdljivim rovovima, gdje su kenjali u prostoru gdje jedu, grizli ih štakori, zatim juriš na metke i bajonete neprijatelja...za koga, za što? koliko je tupavih Dalmatinaca zaginulo na Neretvi, na Sutjesci...paslo travu...za što? koliko je tupavih Hercegovaca zaginulo kao ustaše...koliko na križnom putu poslije...koliko je tupavih komunista, kasnije završilo tuckajući kamen na Golom otoku...to su sve bili nečiji djedovi i pradjedovi... i tako već sedamdeset godina u Evropi nema rata...a o Americi da i ne govorim... pri tome bih usporedio moj život i živote mojih djedova koji su završili šest razreda osnovne škole...čuvali koze i lovili ribu veslajući...imali seks sa jednom ili dvije žene u životu...jeli samo žitarice, a meso samo za blagdane...po cijele dane kopali i maljevima razbijali kamen... s druge strane...ja sam ševio najzgodnije cure...desetke njih...svršavao po licima savršeno dermatološki i kozmetički obrađenih ljepotica... kćerki doktora i advokata...visokih 175...sa mjerama 90-60-90...jeo gofa u najboljim restoranima...jeo japanski sushi...savladao žderanje štapićima...pio najbolja vina...pune ormare odjeće za sve prigode...i vremenske prilike.. kad se probudim umjesto da ložim vatru, upalim podno grijanje ili klimu..."

Pa se onda smijemo zapitati, što se to zbilo s ovim vremenom i s nama samima da nismo u toj debeloj većini? I je li nam doista tako dobro i lijepo, kako piše ovaj potonji, ili je sve to samo jedna maska, ispraznost i praznina?

Iz takvog razmjera dade se moguće iščitati kako se žene istinski trude, traže, ne zadovoljavaju se bilo čime, nego u kriterije većine žena ulazi tek svaki peti muškarac. Naravno, tko bi uopće od nas muškaraca na tom mjestu smio pomisliti, pa možda je nešto i do nas; možda i mi možemo nešto tome doprinijeti; biti jednostavno bolji; truditi se, a ne samo – prezahtjevne su?

No, pustimo mi žene i tu njihovu strašnu i nepobjedivu muku da ne nasjedne i na nas; pogledajmo mi na čas naličje te matematičke formule.

Naime - vratio se sada se u priču taj moj namjernik, gledatelj, valjda je u međuvremenu bio na mjestu gdje nitko društvo ne voli, što li - ako osamdeset posto žena biva privučeno od strane samo dvadeset posto muškaraca, što biste rekli – koliki je razmjer u obrnutom slučaju, pita vas on, a ja samo prenosim, nemojte mene zato kinjiti?

Da se ne lažemo, to bi sasvim sigurno moglo značiti: da li doista recimo devedeset posto muškaraca može biti privučeno od strane devedeset posto žena? Naime, iz ove statistike valjalo bi onda izbaciti one užasno ružne, bolesne, neprivlačne, sve koje baš nitko iz tih nekih szrašnih, okrutnih, tržišnih razloga ne bi poželio na jednoj i drugoj strani? Jer, valjda nismo za plansku privredu, Amerika i Engleska neće bit' zemlja proleterska; neka tržište radi dok mi spavamo. Pa što bi to uopće značilo; da je muškarcima zapravo potpuno svejedno kakve su te žene na tom trgovištu života i da ih od njih zanima samo jedan mali djelić, ona slatka i tamna, da prostite, rupa, školjčica negdje pri sredini; i još pokoji detalj i izbočina; ostalo je zapravo posvema nevažno?

Ako je tome tako, onda se uopće ne bi valjalo čuditi citiranom „ženskom“ razmjeru s početka, zar ne?

Jedno od prvih saznanja koje je – priča opet taj junak - stekao na početku mladosti bilo je ono o tome da u životu na tom polju neće raditi nikakve kompromise. Ili će – veli s uzdahom - tražiti sve, ili ništa. Vrlo brzo pomirio se s time da će čitava života biti sam i nekako osjećao da prvenstveno mora raditi na tome da sam sebi bude nekakvo prihvatljvio društvo; sve ostalo – ako dođe – doći će naknadno. Jer, ne lažimo se – tko bi uopće volio provoditi vrijeme u lošem društvu; a najviše vremena – jeste li o tome ikada razmišljali – zapravo provedemo sami sa sobom?

Naime, zar nije lijepo rekao još Blaise Pascal – što sam, da se pohvalim i ja sam, onaj koji vam sve ovo priča - saznao tek mnogo, mnogo kasnije - najveći broj problema na ovoj zemlji izvire samo iz jedne jedine činjenice: da čovjek ne umije sam sa sobom sjediti u miru svoje sobe?

Na koncu, ono čemu na nekom kraju svog puta jedino možemo zahvaliti – osim pukoj sreći – jest to što su nas čitava života, ali baš otkad pamtimo, okruživale bez izuzetka predivne žene. Žene koje nam se nisu rugale niti nas ponižavale, niti uživale u kakvoj nevolji – već žene, djevojke, djevojčice, koje su poticale i uživale u prijateljstvu, razgovorima, izletima, poslovima koje već djeca ili ljudi rade kada ne rade ili ne rade ništa; svemu onome što čini odnos dvoje ljudi a nije parenje.

Čime pak takvo što muško nepritomno čeljade može zaslužiti, e to stvarno nemam pojma, to me nemojte pitati. A nije da se u tim razgovorima nikada nije razgovaralo o seksu; dapače. Recimo, moj sugovornik sjeća se posve jasno kako ga je jednom jedna kolegica s čuđenjem pogledala kada se nije okrenuo za nekom ženom za kojom se po njenom mišljenju morao okrenuti – pa joj je odvratio, gledaj, možda je problem u meni, ne u njoj; još i dan danas znadu se iskreno smijati tome kada se vide, a nisu jedno drugome postali i ostali drugo do li dobrih poznanika.

Ili, da vam više stvarno ne duljim; ispričat ću vam na koncu nešto za što mi se taj prijan kune kako je doživio prije kakvih petnaestak godina, već negdje skoro na pragu starosti. Kao pravi štreberi i starci stigli su – o njih dvoje govorim, je li, ne o onom namjerniku i meni, već o njih dvoje, o njemu i njegovoj družici - prije kakvih desetak ili petnaest godina na neki koncert u jedan zagrebački klub u vrijeme koje je pisalo na ulaznici. Naravno; koncert je počeo dva sata kasnije, pa su im dječica na ulazu to odmah pristojno rekla, savjetujući da sjednu za neki stol i naruče piće jer će se načekati.

I tako, sjednu oni; priča mi; on pridrži stolac, odnese kapute u garderobu, pijuckaju tu pivu, mineralnu, što već, pa on malo zagleda njoj ispod stola, kako je i red, da se nasmiju i zašute, a onda vrlo brzo nestrpljivo zakoluta očima pa veli, pa što ćemo sada raditi dva sata? Ona na to sasvim mirno, kao da je očekivala tu plitkost, nepametnost, glupost, odgovori: pa, razgovarat ćemo. I nasmije se, onim najljepšim i najvećim osmijehom od kojeg čovjeku – kune mi se - brzo utrne sjećanje na baš sve što si dotada mislio ili radio, makar ispod stola zagledao najljepše noge na svijetu ili ga s gornje strane dodirivale najmekše grudi ikada, a sve samo tvoje i samo za tebe, od srca - pa nekako, kako da vam to kažem – a moj je to posao da vam pričam, ne njegov – pođeš za njim.

Mislim, za tim osmijehom, je li. Ne moraš nikuda niti polaziti, sjediš tamo gdje si, a on te obuzme i obgrli kao što majka pred san obgrli svoje mladunče, pa ti priča.

- Izvoli, frajeru, potrudi se; ja ću ti dati baš čitavu sebe, do zadnjeg komadića, a ti onda dodaj najbolje što znaš; to je nekako tako zvučalo – čitava života, baš kao te večeri. Naravno, nije bilo izrečeno riječima, nego očima, stiskom ruke, osmijehom, slučajnim dodirom tamo negdje dolje, pod stolom i onom pivom ili mineralnom – ali postoji li itko pod ovom kapom nebeskom da te riječi ne bi mogao čuti, jasno i glasno, pa poslije izvrdavati i tvrditi kako nisu bile rečene?

Ako se do tada taj netko nije zaljubio, e baš od toga zaljubio bi se preko ušiju; tako vam je to s tim prijanom; lako ćete mi povjerovati ako ste do ovog mjesta s ovom pričom uopće došli, zar ne?

Naravno, te večeri sjećat će se on čitav život, barem ovo vremena što mu je ostalo; daleko više od mnogih, je li, večeri ili noći njegova života u kojima je recimo, ne znam, bio sasvim oskudno odjeven, ili niti to, ili je radio ili nije radio tko zna što drugo. Da se razumijemo, sjećanje neće biti o svirci na tom koncertu, da ne bi bilo zabune.

Nego baš o tom razgovoru. O čemu su razgovarali, niti toga se više ne sjeća – ni on, a bome niti ja; ostario sam već; razumjet ćete vi to, ne sumnjam. Tko će se, dajte molim vas, sjećati razgovora kojeg si s najrođenijom ženom vodio prije petnaest godina; pa o čemu bi nas one sada ispitivale i tvrdile da su nam jednom nešto rekle, a mi se pravimo da nismo čuli, ili zaista nismo niti čuli, gledajući u njih, jer tko će sve čuti tamo gdje ti oči od miline ljepotom klize bolje nego grlom meki silvanac za pačetinom, ili smo od svoje gluposti zaista čak i zaboravili nešto što smo jednom slušali, kako je to već red i kako sa ženskom i muškom čeljadi već biti mora.

Ali da je bilo lijepo; sjajno, najljepše, skoro kao nikad; da je bilo tako da baš tu večer nikada dok u toj glavi ima sjećanja neće zaboraviti - e to bih vas i ja sam sada mogao uvjeravati do kraja, samo ako imate volje sjesti za stol, pa polako pijuckati, gutljaj po gutljaj, dok vam ne kažem sve što vam o tome imam za reći, a i mnogo kasnije.

(ožujak 2025.)

27.03.2025. u 11:49 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.03.2025.

Sive i plave kvačice

Možda ću nešto sutra napisati, a možda i neću, pa ćete ponedjeljak i novog blogera tjedna dočekati tek s ovim, ali moram ovdje reći da sam doznao kako je preminuo moj Luks.

Luks je sjedio sa mnom u posljednjoj klupi razreda na katu škole u ulici što se od Ilice spušta prema Botaničkom vrtu, onih prelijepih godina u prvoj polovici osamdesetih, kada su djeca s paralizom bila tretirana kao i mi ostali i bila bacana u žrvanj života da ojačaju, kako ćemo poslije razumjeti - i dijelio je s nama ono što već bezbrižni đaci dijele u godinama prije nego će odrasti i postati ljudi, zaposliti se, poći u vojske, na fakultete, poženiti se i početi sa životom.

Luks je - baš kao i mi svi, netko bolje a netko lošije – mogao u školi baš sve, doduše, bio je naravno oslobođen tjelesnog, iako smo često s njim kao teško prelaznim liberom što cepa bolje od Bankovića i Mehmedalije Šišića zajedno, uspješno na Srednjoškolskom znali zaigrati protiv mrskih dvojkaša ili kečeva; no, Luks nije nikako mogao napisati diktat iz engleskog. Kada bi profesorica počela onim svojim nazalnim, jedva čujnim i ledenim glasom čitati rečenice o admiralu Nelsonu, British Museumu i Trafalgar Squareu, naš Luks sledio bi se od straha kao da ga vode okovanog u ćeliju samog Tower Bridgea, na galge i kotač za rastezanje, pa bi tih i prostodušan u toj svojoj nemoći ostavio prazan papir na stolu, da ga Temza odnese niz mutnu vodu prema oceanu.

A moralo se napisati diktat: bez toga, nije se mogla dobiti pozitivna ocjena iz engleskog; bez te ocjene, nije se moglo maturirati.

I tako smo Luks i ja tog proljeća osamdesetipete, baš nekako u ožujku ili travnju, sad će tome – je li – Bože mili, četrdeset godina, na posljednjem od posljednjih dikata te školske godine, sjeli i dogovorili: ona će govoriti, a ja ću tebi Luks šaptati kako se piše. Pa ako kaže, Aj em Luks, ja ću ti reći, I am Luks, i ti ćeš tako napisati, tako kako ja velim.

Kužiš, Luks? Kužim, stari, rekao je Luks, pa svojim drhtavim rukama zgrabio kemijsku među prste i čekao sudbinu tiho i spokojno; onako kako pčele čekaju na sumrak zujeći bez zvuka nad cvjetovima iznad zadnjih klupa u starom, mračnom razredu.

Naravno, i profesorica je vidjela i čula što nas dvojica radimo; i svi oko nas su vidjeli i čuli, pa su nas zakrilili svojim tijelima ili šuškali papirima da nas se slabije čuje; a vi ćete mi sada, nakon toliko vremena, znati reći jesam li tada uradio nešto što je loše; svakako ćete to znati bolje od mene; ljudi obično o svojim djelima nemaju puno pojma.

Od mog Luksa nećete čuti ništa jer ga više nema; barem ga nema među nama.

E sad, ako se ikada u životu zapitate što je to sreća, onda svakako prosurfajte nebeski youtube; nema šanse da negdje - baš nekako onako kao ona slika s točkom u ženskim grudima zbog koje sam Đuro Martić bješe poludio - za sva vremena nije ovjekovječena ta besmrtna scena u kojoj Luks skače do stropa držeći u ruci ispravljeni diktat iz engleskog na kojem se kočoperi kao kuća velika dvojka i zazivajući moje ime viče, dobio sam dvojku, dobio sam dvojku!

Luks je tada dobio dvojku, a ja trojku; bila mi je to, starom uvježbanom štreberu, jedina trojka iz engleskog diktata u povijesti, jer nisam i sam od svog posla šaptanja Luksu stigao napisati za više; najradosnija je to ocjena u mome životu uopće, to ću tek mnogo kasnije razumjeti. Poslije se njegov stari navečer dovezao u onaj haustor svojim fićekom; htjeli su me voditi nekud na janjetinu i pive; naravno - ja sam samo odmahnuo rukom u kojoj sam stiskao neku napola odgrizenu jabuku; Luks, vidimo se sutra, žurimo u Kinoteku. I donesi mi onu kazetu Buldožera, onu što si rekao da ćeš posuditi.

Tako da, nemojte sumnjati u to da Luks nije znao engleski; slušao je Morrisonov gnjev i Bakerovu tugu kao iz neke druge dimenzije - i čuo ih, za razliku od žalosno velikog dijela onih koji ih ne umiju ili ne žele čuti. Možda bi, kada bolje razmislim, bilo bolje da je Luks spadao u tu drugu grupu; u grupu onih koji nikada niti su poželjeli, niti umjeli zaviriti iza zavjese matriksa; no, nije: Luks je sve vidio i znao, samo je bio radostan jer je tu; za razliku od nas mnogih koji to uzimaju zdravo za gotovo.

Znali smo se u godinama iza nas s vremena na vrijeme sretati po birtijama oko njegove zgrade, kada bi moje visočanstvo uhvatilo vremena u općoj gužvi i strci pristupiti mu, među obvezama, poslovima, bolestima, vrtićima, školama i putovanjima; radio je i možda mjesec dana prije nego li je posljednji put usnuo - otišao u mirovinu; popio bi na tim našim druženjima koju pivu više, pa bi se iz njega samo na časak, ali vidljiv kutom oka ili srca - oslobodio nekakav strašan i meni srećom posve slabo razumljiv gnjev, možda čak tmina, a ja sam mu tada znao staviti ruku na koljeno ili njegovu šaku i tamo je držati dugo, gledajući tupo u razmočenu etiketu neke popijene pive i šuteći postiđen.

Zašto sam se osjećao postiđen? E pa to vam zapravo ne bih mogao točno reći ni u sedamstoisedamdeset ovakvih napornih traktata; iako znam da je Luks bio posljednji koji bi takvo što prema bilo kome osjećao, ja sam sam znao – a znadem i danas - da sam imao sreće.

Jer, dok smo mi ratovali, ženili se, dobivali i školovali djecu, ljubili, rastavljali se, svađali i mirili, razbolijevali se i operirali i trčali kroz ovaj život suludo i bezglavo poput mrava, moj Luks je s istim onim spokojem i radošću đaka koji prvi put u životu dobiva dvojku iz engleskog diktata sjedio kod kuće; vozili su ga na posao i s posla kombijem firme koja prevozi invalide - i čekao je da stigne kraj; sada to dobro znam. Radio je upravo ono što mi, blesava i zaigrana djeca koja nikada neće odrasti – nikada ne činimo. Bio je tih, spokojan i koliko god je mogao biti - radostan, da mi se može onako iskreno i od srca nasmijati kada me vidi, pa da me zagrli kako je to već umio i mogao, u onom svom grču i svinutoj pozi nagnuća prema tlu i zemlji.

S vremena na vrijeme znali smo popričati o Doorsima ili Zappi ili prog-rocku ili nekoj dobroj knjizi ili filmu; ako možete vjerovati - Luksa se doista moglo satima slušati o tome jer je pričao o stvarima o kojima ja nikada neću imati ni blagog pojma. Nitko drugi iz razreda koliko ja znam nije od škole kontaktirao s njime, pa sam mu ja bio nekakav truli i priručni most prema blijedoj gimnazijskoj prošlosti, barem za te dvije posljednje godine prije mature, onako kako isturenom vodu poslanom u borbu nekakva natrula splav ili čamac bude mostobran prema drugoj obali; posljednja nada u povratak i prva misao o opstanku.

I tako sam ja kroz ovaj ludi i užurbani život naučio da ponekad sam u sebi naglas, vozeći kroz mrak ili gledajući u strop govorim engleske riječi suludo i za ne povjerovati; onako kako se pišu; veliki ipsilon, You have to duplo w wait a little bit zarez sir, veliko S. Da, morat ćeš malo pričekati, moj gospodine, i morat ćeš, što je još važnije, naučiti da zbog toga ne budeš nesretan; nego da budeš sretan i spokojan i tih, onako kako je Luks bio spokojan i sretan kada je dobio dvojku iz engleskog diktata.

Viđali bismo se iza praznika; čestitali si nove godine i uskrse; ponekad se i čuli po čitavih deset ili dvadeset minuta telefonom; zahvaljivao sam Bogu što mu je mama još živa, jer ga je očito dobila još sasvim mlada - i jednom ga ili dvaput u posljednje vrijeme - znao poučavati o tome kako se kuhaju hrenovke ili pere veš u mašini, kada bi pričao da ju je shrvala kakva gripa ili križobolja.

A onda sam mu prije koji tjedan poslao poruku da se ovog proljeća nalazimo na obljetnici; zlokobno je ta poruka odbila zasvijetliti plavim kvačicama i ostala na jednoj jedinoj sivoj; kao da sam u tom času već znao što je posrijedi, jer mi nije odgovorio niti na onu prethodnu, otprije niti dva mjeseca, onda kada sam mu čestitao Novu godinu.

A Luks je uvijek odgovarao na poruke; znao sam ja to dobro, samo sam zaboravio – jer sam se razbolio od neke temperature i slabosti i križobolje, jer me život potjerao dalje, pa nisam ni želio ni mogao razmišljati o tome da Luks ne šalje svoje poruke zato što ga više jednostavno nema. Onda sam nazvao, a telefon je ledeno i tiho izbacio moj poziv iz linije kao da je pogrešan; jer je uistinu i bio. I potom sam guglao, tražio satima i danima - i našao na fejsu post o tome da je jedne zimske noći oko samog Božića usnuo i sklopio oči.

Ne znam još dok ovo pišem trljajući oči u mraku niti gdje je pokopan, ali doznat ću; vjerojatno na zapuštenom seoskom groblju pored svog pokojnog tate negdje daleko prema plavoj i tihoj Uni, iza deset gora i šuma i rijeka; tata mu je preminuo prije desetak godina, sjećam se kada je to rekao. Saznat ću sve to, makar njegovoj mami morao s neba pasti pred vrata poput komandosa i pozvoniti jednog popodneva - jer još se sjećam njegove adrese. Napisao sam dvadeset poruka nepoznatim ljudima na fejs, netko će nešto znati i javiti. Tako da mogu na onu bedastu proslavu mature u svibnju ili lipnju doći i ljudima reći, Luks je pokopan tamo i tamo; nema ga više. I ispričati im kako pored tate, na prostom seljačkom krstu, baš kao onom hrastovačkom, na kojemu bijaše sličica Bogorodice od papira, a ispod nje bočica sa svetom vodicom i čaša s uljem bez fitilja, pročitah ime našeg Luksa, među bršljanom pod sjenama…

Zbogom, Luks. Ja više neću imati kome šaptati engleske riječi onako kako se pišu; nikome, osim samome sebi; do kraja vremena koje mi je ovdje dano, i nadati se da ću jednog dana možda postati na trenutak dostojan da te negdje sretnem.

Uopće ne sumnjam da ćeš na tom mjestu ti nama šaptati što da radimo, pa da barem dobijemo dvojku i ne padnemo razred kao što na prašnjavo tlo tresnu obične isprhle blažujke negdje daleko, daleko pod prozorom iznad starog, mračnog školskog dvorišta.

22.03.2025. u 15:53 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 21.03.2025.

Dječaci na slikama

Gledam pljesnivu, tvrdu, gotovo već izblijedljelu fotografiju vojnika kojeg je samo sreća spasila da tek u srpnju one posljednje godine Velikog rata - na svoj osamnaesti rođendan - ne dospije stići do fronte, nego da ga zaustave na obuci uz neko madžarsko selo, i potom tek na samom početku jeseni upute dalje, pa kada su njemu i njegovima uz ove strašne ledene bajonete u ruke turali puške i spremali ih iskakati iz vagona - da dočekaju vijest o kraju.

Zapravo; uistinu: o Kraju.

Tek poslije stigle su priče o buhtlama što ih je jeo sakriven pod sjedištima putničkog vlaka na povratku, ili o velikim vojnim školama sa mačevanjem, jahanjem i perjanicama na šeširima oficira; prvo od svega što se spominjalo kada bi se spomenuo taj rat bilo je ovo o povratku; odnosno – o tome da su tek dani nedostajali da i on ne dospije u njega.

U njegovim očima, ako se malo bolje na toj slici zagledate, nećete vidjeti baš ništa od onog što inače vidimo u idejama koje nas kroz život griju i hrabre; mislim da - samo ako to dopustite - iz njegovih očiju možete pročitati tek strah dječaka od užasa kojem polako već gleda u oči.

Postoji li ideja, granica, crta ili razlog zbog kojeg biste te dječake gurali u ponor, a potom takvo što mogli obrazložiti njihovim majkama?

Jer, neka mi ovdje bude dopušteno podsjetiti, niti "mi" nismo onomad ratovali bez prestanka; od početka pa do samog kraja i pravednog mira.

Ne; prvo smo drugog siječnja devedesetdruge potpisali najnepravednije moguće Sarajevsko primirje nakon kojeg je stigao Unprofor; ne morate guglati: znadem to savršeno dobro, jer - iako nisam bio dječak, već sam, je li, bio nečiji, i jedne ženske ruke čekale su da me zagrle kao svog, jedinog i živoga - i ja sam to primirje i sam čekao i o njemu slušao vijesti u blatu pored neke stražare nad kojom su letjeli svijetleći meci i rakete, nekako baš ovako kao ovaj dječak - moj djed, tada još doista dijete otrgnuto od majčine sise - željan sačuvati glavu na ramenima uz pomoć tog komada papira.

Te strašne devedesetidruge trećina teritorija bila je okupirana - i tek potom netko se, je li, usudio sjetiti pravednosti.

Ili, što ako su već na početku pomislili; možda je najpravednije da prvo učinimo što se dade pa da što više ovakve djece preživi; ostale pravednosti dosizat ćemo poslije?

Zato, što sam stariji, nemojte nešto zamjeriti, možda će vam se učiniti da je iz sasvim sitnih, niskih i nevaljanih pobuda - imam sve više poštovanja za ljude koji su nekad vodili glavnu riječ.

A sada lijepo zamislite svoje - ili nečije tuđe, ali zapravo naše, zar ne? - sinove ovako, pa onda... ušutimo bar na čas.

21.03.2025. u 08:13 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 20.03.2025.

Ije

Da je lako - nije;
danas, a ni prije.

Svakog gorak pelin
čeka da ga pije:
nesnosna bura
k'o stapku ga vije
ma koliko dugo
htio da se krije.

Oko svako tu je
suze još da lije,
premda nekog vuče
da i sjeme sije.

Sjeme?
Koje? Čije?
Zar nas samo sjeme
poučilo nije
da i ono sebe
ispod ljuske krije?

O počinku da li
srce sanjat smije
kad zaklona nema?
Brata svog da bije -
brat tu radi drugog
stigao i nije?

Prevažno je stoga
što je ovdje čije
i na što tko liči,
a ne čime mije
lice što ga noću
od sama sebe krije:
dal' to breme mogu
ponijet ruke dvije?

Pa dok zemljom kroči
- čudeć' se što smije -
sve to manje jest,
a sve više - nije.

20.03.2025. u 07:26 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 18.03.2025.

Sibel

Neku sam večer uočio važan post kolegice @nema garancije o turskom filmu „Sibel“ što je te večeri bio prikazan na Trećem. Iz rečenica koje su o filmu u njenom postu bile napisane, uspio sam razumjeti kako je film na nju ostavio stvarno snažan dojam, pa sam odlučio pogledati što je to što čovjeka može dotaknuti toliko duboko i teško. Hvala Bogu, postoji hrt-i, pa čovjek u tri sljedeća dana može pogledati nešto što je propustio – i tako smo odgledali taj vrijedan film kojeg bih bez ove preporuke (na kojoj se ponovno zahvaljujem) sigurno propustio. Eto; čemu blog služi: da te dobronamjerni ljudi potaknu učiti nešto novo i nepoznato, o čemu do tada zapravo nisi imao pojma.

Film su 2018. režirali Guillaume Giovanetti i Çagla Zencirci a u njemu glume Damla Sönmez, Erkan Kolçak Köstendil, Emin Gürsoy i Elit Iscan. To vam vjerojatno neće značiti puno, pa ću ispričati i nekoliko rečenica o radnji; barem ono što je lako naći na internetu kada se upiše naslov filma. Glavna junakinja, Sibel, živi s ocem i sestrom u udaljenom planinskom selu; nijema je i komunicira koristeći se drevnim jezikom zvižduka; prezrena od suseljana, po čitave dane puškom lovi vuka u šumi, izazivajući strahove i fantazije među seljanima – sve dok se jednog dana ne susretne s ozlijeđenim bjeguncem, koji je prvi čovjek u njenom životu što na nju gleda drugačije od ostalih: kao na ljudsko biće, a ne nakazu.

Prema zapaženoj kritici hollywoodreportera; ono što se čini kao zvuk pjevica koje šumama dozivaju jedna drugu zapravo je čavrljanje mještana koji komuniciraju koristeći izuzetno rijedak jezik zviždanja osmišljen samo za njih. Selo zapravo na taj način prenosi poseban jezik s koljena na koljeno zajedno s nizom drugih okoštalih tradicija koje se provode izolirano od svijeta što dolazi jedinom cestom kroz planine i gudure.

Naravno, tu ću stati s prepričavanjem filma; ako vas zanima, možda ćete ga moći na neki način pogledati što svakako i ja preporučujem; film po meni nije remek djelo, ali šokira navedenim detaljima, iako prikazujući predivnu prirodu i spokoj dalekih i nepoznatih šuma na rubu kontinenata i svjetova polako uvlači gledatelja u nesrazmjer tog raja i okrutnosti zajednice koja ga nastanjuje.

Ono što bih posebno želio na koncu istaknuti, to je snaga koju film iskazuje u tkanju osnovne ideje: da čovjek ne smije prepustiti sebe i svoju sudbinu u mašinu za mljevenje mesa kakvom je društvo bilo i postalo. Jedine dvije junakinje koje su u filmu iskreno voljele i bile voljene završile su na koncu lude ili prezrene; odabranici njihova srca su skraćeni za glavu. Svi ostali epizodisti uhvaćeni su u taj žrvanj bez izuzetka i bez obzira na spol- ili kao dobrovoljni sudionici, ili kao žrtve bez mogućnosti za preživljavanje. Svi Aliji i Fuati, sve ljubavi i iskrenosti života bit će uništene i zaboravljene u tom krvavom kolopletu zajednice, ne budemo li se na bilo koji način, a ponajviše u svojim srcima suprotstavljali svijetu mržnje, osude, poruge i ponižavanja.

Tako jedina alternativa navedenoj pobjedi postaje nestanak.

18.03.2025. u 14:09 • 7 Komentara • Print • # • ^

subota, 15.03.2025.

Nepobjedivi

Hajde da vam napišem par redaka, pa tko voli, neka čita. Kako to već na selima biva, mladež se ili obnoć davi po birtijama i cestama, ili druži oko nekih sićušnih svjetalaca; koliko vidim – čak i češće nego po gradovima, pa ćete tako u našem selu nemali broj mladih uvečer nekoliko puta u tjednu naći na nekakvim probama orkestara, sportovima, plesa i sličnom.

I tako eto, dođoše nama isti takvi, samo s mora. Iz Tisnoga, ubavog mjestašca s obje strane onog prolaza na Murter. Naši su bili tamo kada se kupalo i sunčalo, pa su se prošlog ljeta vratili nešto crveniji kući; oni su došli do naših u doba za koje više ni najstariji članovi orkestara ne pamte da je bilo snjegova, ali hajde – recimo, na visibabe. Bratski; oni ribu i fritule, naši odojka i orehnjače, od srca srcu, da se bolje puše. Tovari kod purgera, purgeri kod tovara, čitav dan podbadanje i smijeh, kako je i red; oni vele da kroz dvije godine slave okruglu brojku, stogodišnjicu; mora se priznati da se i vidi.

Ili, točnije – čuje. Znate, kada vam trideset klarineta, flauti i raznih truba zagrmi Stonese, Šostakoviča ili Piazzolu, ne bude vam nekako pri srcu baš svejedno. Još kad stari Popaj, nekadašnja truba iz kamenog doba kada su orkestri svirali budnice za udarničke rekorde po tvornicama, zapali vatricu za roštilj iza vršilnice, ne trebaju vam više niti dirigenti.

To vam je onaj osjećaj da su ljudi najbolji onda kada je teško i kada su zajedno; osjećaj čuđenja kada negdje hodaš sa djetetom od dvanaest godina, a s poštovanjem ga pozdravi starac od šezdeset, dobar dan, i još ga oslovi imenom, a klinac ti važno veli, ma to je treća truba, on sjedi kraj mene.

Ali, nešto drugo sam ovdje, na koncu, htio dopisati. Stariji čovjek, je li, pa me u pauzi potjera na neko mjesto, a kad se vraćah, pored mene glavom i bradom prolazi nitko drugi do li Frane Lučić. Da, onaj Lučić, s Kornata. I pristojno se pozdravimo, dobra večer jedan drugome. Pa Frane poslije sjedne među svoje na pozornicu, negdje u četvrti red, jedva mu glavu nazireš otraga, da trombonom doprinese općem veselju i ljepoti. Onda ja, jer ne bih bio takav kakav jesam, pa na najljepše uho prišapnem, bolji su ovi, sjajni su, ali Blues Brotherse su naši bolje svirali, onda kad su svirali. I još dometnem prepametno, kako je i red, ovi imaju i bas i solo gitaru, lako je njima; kao da našima netko brani pronaći utikač za struju. A ja pamtim kao slon, pa se sjećam jedne sada već kasne jeseni kada je neki jedanaestogodišnjak hvatao ritam isto tako negdje u četvrtom redu, na onu brass točku, da bi danas solirao negdje kraj dirigenta i pružao mu ruku na početku i na kraju svirke.

- Ma zato se to tebi i čini da su naši to bolje, jer je on svirao.

A valjda mi se čini; tko sam ja da budem u pravu; gdje ćeš ti to sam znati, velim sebi u bradu; najbolje je da šutiš. Pa ih gledam: iza su stari vukovi u mokasinkama i dame u visokim čizmama, nije se sa zimom za šaliti i gori ići u štiklama, pa se smijulje i namiguju, a naprijed je – tako se to radi, to je škola života, uz prvi klarinet - ozbiljna, još preplašena omladina u patikama i trapericama, ravno iz glazbene škole; žuljaju ih stegnute kravate na košuljama i klaparaju do prstiju predugi rukavi velikih sakoa uniformi što su ih ponijeli da se znade kako su momčad.

Ima vremena, kroz godinu ili dvije već će ti rukavi biti maleni; možda su te djevojke i momci sada tek prvi puta prespavali negdje u kutu neke sobe veleučilišta ili kod nekoga u gostima, na dovučenim madracima i vrećama, bez materine puse ili s prvom pivom i bambusom umjesto pranja zuba za laku noć; svaki ton im je sumnjiv i težak, pa se kutom oka pogledavaju; jesam li dobro i na vrijeme; a onda iza njih Frane i ekipa zagrme; ma jeste, tjeraj dalje. Jutrom će se poskrivećki kao Pink Panther dovlačiti do kupaonice; samo da me ona ne vidi ovakvoga, raščupanoga; prije nego se umijem i počešljam i obučem čistu majicu.

A ja ću, stari i nepopravljivi blebetavac, pomisliti; ma u tome i jest stvar, da te vidi takvoga. Ako te vidi takvoga, pa ti se nasmije, to je onda to; nema što drugo biti. Pa pomislim, vidiš, to bi se moglo napisati; i još puno toga. Oni grme, a ja već slažem rečenice u sebi; rečenice kojima ću ocrtavati ovo što su oni večeras obojali.

Skrećem stalno s teme, nema meni pomoći. Evo, sad će kraj; o ovome što mi se ne čini, nego znam: družina koja ima Franu, to je nepobjediva družina. To, da su nepobjedivi, to znadem van svake sumnje: oni na bubnjarev znak svi kao jedan ustanu, mi plješćemo i zovemo bis, a osmijesi okupaju lica i gusti noćni zrak; sve do same tavanice i onih visokih crijepova pod samim nebom što se spušta na drvored i staru, kišom i mrakom okupanu zgradurinu.

(ožujak 2025.)

15.03.2025. u 22:04 • 13 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.03.2025.

Petar Gudelj: ZA ONE MOJE MRTVE

Za one moje mrtve koje nitko neće spomenuti
ni rječju ni kamenom ni mjeđu.

Za one moje mrtve kojima su pred pokop
pljunuli u lice.

Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu borave vječni san.

Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti,
što su se pritajili u zemlji.

Koji iščekuju jos jedan hitac u potiljak, u leđa.

Za one moje mrtve koji se još ni jednom nisu nasmiješili u zemlji.

Za one moje mrtve kojima je iz usta nikla i nasmiješila se trava.

12.03.2025. u 16:02 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 05.03.2025.

Tamo gdje jesi

Pisao bih o nekom mjestu gdje smo bili, no za takvu rabotu nipošto nije dovoljno biti tamo gdje si; važno je i da to mjesto dospije u tebe i tobom postane. Pitaju nas tako, pa što ima na onom Lastovu, ili pod onim brdima, ili na onim rijekama, a mi se ispod oka pogledamo pa velim, nema ništa. Ništa? U tome zapravo i jest vrlina čarobnih mjesta; da ih ne gledaš nego na njima žmiriš; sklapaš oči i puštaš ih da te prožmu. Budiš se prije tri na nekakav trajekt ili autobus, pa se radostan pod zvijezdama opraštaš s uvalom kakve nisi vidio pod nebom, ili lagano i tiho kružeći pored hridina hvataš prve jesenske magle nad uspavanim morem. Putovanja i daljine; kao da nas nema kada nas ima a da nemamo ništa za imati. Što nam je najbliže, najdaljim nam bude, pa se boriti valja da ta igra prestane i da spokoj postane punina. Ne bježati ni od čega - koliko nam to već biva dano - nego se vraćati i dolaziti. Zahvaliti na prvom sljedećem jutru i krenuti s osmijehom u njega.