Neku sam večer uočio važan post kolegice @nema garancije o turskom filmu „Sibel“ što je te večeri bio prikazan na Trećem. Iz rečenica koje su o filmu u njenom postu bile napisane, uspio sam razumjeti kako je film na nju ostavio stvarno snažan dojam, pa sam odlučio pogledati što je to što čovjeka može dotaknuti toliko duboko i teško. Hvala Bogu, postoji hrt-i, pa čovjek u tri sljedeća dana može pogledati nešto što je propustio – i tako smo odgledali taj vrijedan film kojeg bih bez ove preporuke (na kojoj se ponovno zahvaljujem) sigurno propustio. Eto; čemu blog služi: da te dobronamjerni ljudi potaknu učiti nešto novo i nepoznato, o čemu do tada zapravo nisi imao pojma.
Film su 2018. režirali Guillaume Giovanetti i Çagla Zencirci a u njemu glume Damla Sönmez, Erkan Kolçak Köstendil, Emin Gürsoy i Elit Iscan. To vam vjerojatno neće značiti puno, pa ću ispričati i nekoliko rečenica o radnji; barem ono što je lako naći na internetu kada se upiše naslov filma. Glavna junakinja, Sibel, živi s ocem i sestrom u udaljenom planinskom selu; nijema je i komunicira koristeći se drevnim jezikom zvižduka; prezrena od suseljana, po čitave dane puškom lovi vuka u šumi, izazivajući strahove i fantazije među seljanima – sve dok se jednog dana ne susretne s ozlijeđenim bjeguncem, koji je prvi čovjek u njenom životu što na nju gleda drugačije od ostalih: kao na ljudsko biće, a ne nakazu.
Prema zapaženoj kritici hollywoodreportera; ono što se čini kao zvuk pjevica koje šumama dozivaju jedna drugu zapravo je čavrljanje mještana koji komuniciraju koristeći izuzetno rijedak jezik zviždanja osmišljen samo za njih. Selo zapravo na taj način prenosi poseban jezik s koljena na koljeno zajedno s nizom drugih okoštalih tradicija koje se provode izolirano od svijeta što dolazi jedinom cestom kroz planine i gudure.
Naravno, tu ću stati s prepričavanjem filma; ako vas zanima, možda ćete ga moći na neki način pogledati što svakako i ja preporučujem; film po meni nije remek djelo, ali šokira navedenim detaljima, iako prikazujući predivnu prirodu i spokoj dalekih i nepoznatih šuma na rubu kontinenata i svjetova polako uvlači gledatelja u nesrazmjer tog raja i okrutnosti zajednice koja ga nastanjuje.
Ono što bih posebno želio na koncu istaknuti, to je snaga koju film iskazuje u tkanju osnovne ideje: da čovjek ne smije prepustiti sebe i svoju sudbinu u mašinu za mljevenje mesa kakvom je društvo bilo i postalo. Jedine dvije junakinje koje su u filmu iskreno voljele i bile voljene završile su na koncu lude ili prezrene; odabranici njihova srca su skraćeni za glavu. Svi ostali epizodisti uhvaćeni su u taj žrvanj bez izuzetka i bez obzira na spol- ili kao dobrovoljni sudionici, ili kao žrtve bez mogućnosti za preživljavanje. Svi Aliji i Fuati, sve ljubavi i iskrenosti života bit će uništene i zaboravljene u tom krvavom kolopletu zajednice, ne budemo li se na bilo koji način, a ponajviše u svojim srcima suprotstavljali svijetu mržnje, osude, poruge i ponižavanja.
Tako jedina alternativa navedenoj pobjedi postaje nestanak.
Post je objavljen 18.03.2025. u 14:09 sati.