vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 27.03.2025.

Razgovor




Neki putnik, namjernik u ovom životu - ne pitajte na koji je način pribavio pretplatu - ovih dana gleda englesku seriju „Adolescence“ na Netflixu (2025, Stephen Graham, Jack Thorne) i poručuje vam da ako baš nemate sjajne živce (puno više nego želudac), osobito vi koji imate dječicu, pa još tinejdžere – zapravo to ni ne gledate. Naime, to bi vam taj namjernik po meni želio poručiti jer se čitav svijet iščuđava kako je u seriji naglašeno prikazana prerana seksualnost u djece, ili kako se školstvo urušava u okružju današnjeg isključivo korišću i interesom pokretanog društva (moj prijatelj na kavi odlučno nakon što je odgledao izgovara stravičnu rečenicu: bolje je umrijeti od gladi nego radeći u školstvu). Ili, kako jedna od junakinja kaže policijskom inspektoru u toj seriji: sve škole mirišu isto, na mješavinu povraćanja, kupusa i masturbacije.

Ah, gdje su ona lijepa vremena kada su djevojčice i dječaci mogli biti prijatelji ili ste za ne vjerovati u školu – barem u neko, makar i najkraće doba života – odlazili s radošću? Niste te stvari baš nikada doživjeli? Vjerujte mi, reći će taj vaš i naš namjernik, a bome i ja sam - puno ste propustili. Ili pak u velikom dijelu ne govorite istinu sami sebi, pa se sjećate selektivno, samo onoga čega se želite ili morate sjećati.

Ono što njega u seriji posebno intrigira jest ta, bumo rekli, indoktriniranost djece seksom. Recimo, klinci od trinaest godina bave se statistikama o tome kako osamdeset posto žena može biti privučeno samo od strane dvadeset posto muškaraca, pa onda djevojčice na Instagramu dječake od trinaest godina nazivaju incelima.

Hajde, kada danas na blogu ili u komentarima po portalima netko da prostite spomene nejebicu kao opasnu bolest, teško da bi se čovjek do kraja s takvim mogao ne složiti, ma koliko da to iskreno ne želi i ma koliko iz njegove rečenice iščitavao radovanje tuđoj nevolji kao jedan od najgorih grijeha što ih čovjek može počiniti. Kolika bi se zla ljudi jednostavno ne sjetili činiti samo da su imali kakvog posla u krevetu, ili gdje već; to je zapravo jedna žalosna istina.

Imao sam – priča mi taj nevoljni gledatelj - i taj privilegij da sam u školu krenuo godinu dana mlađi. Dobro, privilegij; možda i nedostatak – zapravo danas o tome ne razmišlja previše. Da nije, recimo, ne bi ga devedesetiprve zahvatio rat; još valjda ne bi stigao diplomirati; pa kao svaki pošten student izbjegao vojsku; nije baš da zbog toga treba biti sretan, ali tko bi o svemu razmišljao kada je domovina u pitanju.

A i znate dobro što ta razlika od godinu dana među klincima znači ili je u ono doba značila: u sedmom razredu, kada su dečki krenuli hvatati cure po kutovima hodnika i razreda, naš se junak iznenada počeo čuditi kako to da je jedini primjerak Sportskih Novosti u razredu kojeg bi netko donio slobodan, a još do jučer svi bi se grabili za njega?

I tako je on, reći će mi negdje uz gutljaj vruće kave, zapravo ni sam ne shvaćajući u početku baš zašto, na opće zaprepaštenje muškog roda bivao u svom djetinjstvu ili na samom pragu prvog momaštva - izabran od strane nekih cura za koje mu je to bilo beskrajno drago da s njima hoda na putu kući ili sjedi pored njih u autobusu na izletima (naravno, ne jer je bio posebno dobar ili lijep, nego jer su znale da ih sigurno neće gnjaviti).

Poslije mu je takvo ponašanje – češe se iza uha - jednostavno prešlo u naviku; što ćete, morao se prilagoditi pa puno više toga dodirivati očima ili nekim dalekim, pažljivo biranim, tihim riječima, nego prstima – a baš to je, nekako ćemo svi prije ili kasnije razumjeti, mnogo izazovnije, dublje, ljepše.

Jer, što čovjeku na koncu vrijedi ono što je silom ili prevarom iznudio, kada jednom upozna slast onoga što mu biva dano od volje i od srca?

Zato, osobno sam se nad tim citiranim razmjerom žena i muškaraca s početka ove naporne i teške priče malo dublje zamislio. Na prvu, ta rečenica o dvadeset i osamdeset posto zvuči nekako trijumfalistički za žene, ali kada je malo dublje pođemo analizirati, onda u punom smislu razumijete jednu staru (najčešće upravo iz ženskih usta izrečenu) poslovicu, koja poučava kako je sa muškima kao i sa zahodima. Ne trebam dalje, je l' tako?

Iako, nije baš da je ta statistika netočna; recimo, negdje se dalo svojedobno pročitati kako u povijesti ljudskog roda tri četvrtine muškaraca nikada nije imalo djecu niti žene – već su toj istoj povijesti oni služili samo kao obično, golo, topovsko meso koji će je omogućiti i pružiti joj priliku, toj velikoj i važnoj kraljici i dami, da preko njihovih tijela pređe bujice i nevolje i pođe dalje; da svoje snove, mladost i živote otruju, podaju i prodaju budzašto u nekim ratovima, za strojevima, pohodima, od bolesti i neimaštine i nevolje - radeći i stvarajući ni iz čega ništa i polazeći; prolazeći; prelazeći ni u što.

Naličje te priče mislim da je plastično opisao jedan davni komentator na nekom blogu, saznat će se lako već u današnje doba kojem i kakvom, citiram: "mi u u Evropi živimo u najkomfornijem i najsretnijem razdoblju ikada; sjetimo se samo koliko je ljudi iz naših krajeva, naših predaka izginulo na Soči, Galiciji...po četiri godine su bili u smrdljivim rovovima, gdje su kenjali u prostoru gdje jedu, grizli ih štakori, zatim juriš na metke i bajonete neprijatelja...za koga, za što? koliko je tupavih Dalmatinaca zaginulo na Neretvi, na Sutjesci...paslo travu...za što? koliko je tupavih Hercegovaca zaginulo kao ustaše...koliko na križnom putu poslije...koliko je tupavih komunista, kasnije završilo tuckajući kamen na Golom otoku...to su sve bili nečiji djedovi i pradjedovi... i tako već sedamdeset godina u Evropi nema rata...a o Americi da i ne govorim... pri tome bih usporedio moj život i živote mojih djedova koji su završili šest razreda osnovne škole...čuvali koze i lovili ribu veslajući...imali seks sa jednom ili dvije žene u životu...jeli samo žitarice, a meso samo za blagdane...po cijele dane kopali i maljevima razbijali kamen... s druge strane...ja sam ševio najzgodnije cure...desetke njih...svršavao po licima savršeno dermatološki i kozmetički obrađenih ljepotica... kćerki doktora i advokata...visokih 175...sa mjerama 90-60-90...jeo gofa u najboljim restoranima...jeo japanski sushi...savladao žderanje štapićima...pio najbolja vina...pune ormare odjeće za sve prigode...i vremenske prilike.. kad se probudim umjesto da ložim vatru, upalim podno grijanje ili klimu..."

Pa se onda smijemo zapitati, što se to zbilo s ovim vremenom i s nama samima da nismo u toj debeloj većini? I je li nam doista tako dobro i lijepo, kako piše ovaj potonji, ili je sve to samo jedna maska, ispraznost i praznina?

Iz takvog razmjera dade se moguće iščitati kako se žene istinski trude, traže, ne zadovoljavaju se bilo čime, nego u kriterije većine žena ulazi tek svaki peti muškarac. Naravno, tko bi uopće od nas muškaraca na tom mjestu smio pomisliti, pa možda je nešto i do nas; možda i mi možemo nešto tome doprinijeti; biti jednostavno bolji; truditi se, a ne samo – prezahtjevne su?

No, pustimo mi žene i tu njihovu strašnu i nepobjedivu muku da ne nasjedne i na nas; pogledajmo mi na čas naličje te matematičke formule.

Naime - vratio se sada se u priču taj moj namjernik, gledatelj, valjda je u međuvremenu bio na mjestu gdje nitko društvo ne voli, što li - ako osamdeset posto žena biva privučeno od strane samo dvadeset posto muškaraca, što biste rekli – koliki je razmjer u obrnutom slučaju, pita vas on, a ja samo prenosim, nemojte mene zato kinjiti?

Da se ne lažemo, to bi sasvim sigurno moglo značiti: da li doista recimo devedeset posto muškaraca može biti privučeno od strane devedeset posto žena? Naime, iz ove statistike valjalo bi onda izbaciti one užasno ružne, bolesne, neprivlačne, sve koje baš nitko iz tih nekih szrašnih, okrutnih, tržišnih razloga ne bi poželio na jednoj i drugoj strani? Jer, valjda nismo za plansku privredu, Amerika i Engleska neće bit' zemlja proleterska; neka tržište radi dok mi spavamo. Pa što bi to uopće značilo; da je muškarcima zapravo potpuno svejedno kakve su te žene na tom trgovištu života i da ih od njih zanima samo jedan mali djelić, ona slatka i tamna, da prostite, rupa, školjčica negdje pri sredini; i još pokoji detalj i izbočina; ostalo je zapravo posvema nevažno?

Ako je tome tako, onda se uopće ne bi valjalo čuditi citiranom „ženskom“ razmjeru s početka, zar ne?

Jedno od prvih saznanja koje je – priča opet taj junak - stekao na početku mladosti bilo je ono o tome da u životu na tom polju neće raditi nikakve kompromise. Ili će – veli s uzdahom - tražiti sve, ili ništa. Vrlo brzo pomirio se s time da će čitava života biti sam i nekako osjećao da prvenstveno mora raditi na tome da sam sebi bude nekakvo prihvatljvio društvo; sve ostalo – ako dođe – doći će naknadno. Jer, ne lažimo se – tko bi uopće volio provoditi vrijeme u lošem društvu; a najviše vremena – jeste li o tome ikada razmišljali – zapravo provedemo sami sa sobom?

Naime, zar nije lijepo rekao još Blaise Pascal – što sam, da se pohvalim i ja sam, onaj koji vam sve ovo priča - saznao tek mnogo, mnogo kasnije - najveći broj problema na ovoj zemlji izvire samo iz jedne jedine činjenice: da čovjek ne umije sam sa sobom sjediti u miru svoje sobe?

Na koncu, ono čemu na nekom kraju svog puta jedino možemo zahvaliti – osim pukoj sreći – jest to što su nas čitava života, ali baš otkad pamtimo, okruživale bez izuzetka predivne žene. Žene koje nam se nisu rugale niti nas ponižavale, niti uživale u kakvoj nevolji – već žene, djevojke, djevojčice, koje su poticale i uživale u prijateljstvu, razgovorima, izletima, poslovima koje već djeca ili ljudi rade kada ne rade ili ne rade ništa; svemu onome što čini odnos dvoje ljudi a nije parenje.

Čime pak takvo što muško nepritomno čeljade može zaslužiti, e to stvarno nemam pojma, to me nemojte pitati. A nije da se u tim razgovorima nikada nije razgovaralo o seksu; dapače. Recimo, moj sugovornik sjeća se posve jasno kako ga je jednom jedna kolegica s čuđenjem pogledala kada se nije okrenuo za nekom ženom za kojom se po njenom mišljenju morao okrenuti – pa joj je odvratio, gledaj, možda je problem u meni, ne u njoj; još i dan danas znadu se iskreno smijati tome kada se vide, a nisu jedno drugome postali i ostali drugo do li dobrih poznanika.

Ili, da vam više stvarno ne duljim; ispričat ću vam na koncu nešto za što mi se taj prijan kune kako je doživio prije kakvih petnaestak godina, već negdje skoro na pragu starosti. Kao pravi štreberi i starci stigli su – o njih dvoje govorim, je li, ne o onom namjerniku i meni, već o njih dvoje, o njemu i njegovoj družici - prije kakvih desetak ili petnaest godina na neki koncert u jedan zagrebački klub u vrijeme koje je pisalo na ulaznici. Naravno; koncert je počeo dva sata kasnije, pa su im dječica na ulazu to odmah pristojno rekla, savjetujući da sjednu za neki stol i naruče piće jer će se načekati.

I tako, sjednu oni; priča mi; on pridrži stolac, odnese kapute u garderobu, pijuckaju tu pivu, mineralnu, što već, pa on malo zagleda njoj ispod stola, kako je i red, da se nasmiju i zašute, a onda vrlo brzo nestrpljivo zakoluta očima pa veli, pa što ćemo sada raditi dva sata? Ona na to sasvim mirno, kao da je očekivala tu plitkost, nepametnost, glupost, odgovori: pa, razgovarat ćemo. I nasmije se, onim najljepšim i najvećim osmijehom od kojeg čovjeku – kune mi se - brzo utrne sjećanje na baš sve što si dotada mislio ili radio, makar ispod stola zagledao najljepše noge na svijetu ili ga s gornje strane dodirivale najmekše grudi ikada, a sve samo tvoje i samo za tebe, od srca - pa nekako, kako da vam to kažem – a moj je to posao da vam pričam, ne njegov – pođeš za njim.

Mislim, za tim osmijehom, je li. Ne moraš nikuda niti polaziti, sjediš tamo gdje si, a on te obuzme i obgrli kao što majka pred san obgrli svoje mladunče, pa ti priča.

- Izvoli, frajeru, potrudi se; ja ću ti dati baš čitavu sebe, do zadnjeg komadića, a ti onda dodaj najbolje što znaš; to je nekako tako zvučalo – čitava života, baš kao te večeri. Naravno, nije bilo izrečeno riječima, nego očima, stiskom ruke, osmijehom, slučajnim dodirom tamo negdje dolje, pod stolom i onom pivom ili mineralnom – ali postoji li itko pod ovom kapom nebeskom da te riječi ne bi mogao čuti, jasno i glasno, pa poslije izvrdavati i tvrditi kako nisu bile rečene?

Ako se do tada taj netko nije zaljubio, e baš od toga zaljubio bi se preko ušiju; tako vam je to s tim prijanom; lako ćete mi povjerovati ako ste do ovog mjesta s ovom pričom uopće došli, zar ne?

Naravno, te večeri sjećat će se on čitav život, barem ovo vremena što mu je ostalo; daleko više od mnogih, je li, večeri ili noći njegova života u kojima je recimo, ne znam, bio sasvim oskudno odjeven, ili niti to, ili je radio ili nije radio tko zna što drugo. Da se razumijemo, sjećanje neće biti o svirci na tom koncertu, da ne bi bilo zabune.

Nego baš o tom razgovoru. O čemu su razgovarali, niti toga se više ne sjeća – ni on, a bome niti ja; ostario sam već; razumjet ćete vi to, ne sumnjam. Tko će se, dajte molim vas, sjećati razgovora kojeg si s najrođenijom ženom vodio prije petnaest godina; pa o čemu bi nas one sada ispitivale i tvrdile da su nam jednom nešto rekle, a mi se pravimo da nismo čuli, ili zaista nismo niti čuli, gledajući u njih, jer tko će sve čuti tamo gdje ti oči od miline ljepotom klize bolje nego grlom meki silvanac za pačetinom, ili smo od svoje gluposti zaista čak i zaboravili nešto što smo jednom slušali, kako je to već red i kako sa ženskom i muškom čeljadi već biti mora.

Ali da je bilo lijepo; sjajno, najljepše, skoro kao nikad; da je bilo tako da baš tu večer nikada dok u toj glavi ima sjećanja neće zaboraviti - e to bih vas i ja sam sada mogao uvjeravati do kraja, samo ako imate volje sjesti za stol, pa polako pijuckati, gutljaj po gutljaj, dok vam ne kažem sve što vam o tome imam za reći, a i mnogo kasnije.

(ožujak 2025.)

27.03.2025. u 11:49 • 6 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.