Marketing
Dječaci na slikama
Gledam pljesnivu, tvrdu, gotovo već izblijedljelu fotografiju vojnika kojeg je samo sreća spasila da tek u srpnju one posljednje godine Velikog rata - na svoj osamnaesti rođendan - ne dospije stići do fronte, nego da ga zaustave na obuci uz neko madžarsko selo, i potom tek na samom početku jeseni upute dalje, pa kada su njemu i njegovima uz ove strašne ledene bajonete u ruke turali puške i spremali ih iskakati iz vagona - da dočekaju vijest o kraju.
Zapravo; uistinu: o Kraju.
Tek poslije stigle su priče o buhtlama što ih je jeo sakriven pod sjedištima putničkog vlaka na povratku, ili o velikim vojnim školama sa mačevanjem, jahanjem i perjanicama na šeširima oficira; prvo od svega što se spominjalo kada bi se spomenuo taj rat bilo je ovo o povratku; odnosno – o tome da su tek dani nedostajali da i on ne dospije u njega.
U njegovim očima, ako se malo bolje na toj slici zagledate, nećete vidjeti baš ništa od onog što inače vidimo u idejama koje nas kroz život griju i hrabre; mislim da - samo ako to dopustite - iz njegovih očiju možete pročitati tek strah dječaka od užasa kojem polako već gleda u oči.
Postoji li ideja, granica, crta ili razlog zbog kojeg biste te dječake gurali u ponor, a potom takvo što mogli obrazložiti njihovim majkama?
Jer, neka mi ovdje bude dopušteno podsjetiti, niti "mi" nismo onomad ratovali bez prestanka; od početka pa do samog kraja i pravednog mira.
Ne; prvo smo drugog siječnja devedesetdruge potpisali najnepravednije moguće Sarajevsko primirje nakon kojeg je stigao Unprofor; ne morate guglati: znadem to savršeno dobro, jer - iako nisam bio dječak, već sam, je li, bio nečiji, i jedne ženske ruke čekale su da me zagrle kao svog, jedinog i živoga - i ja sam to primirje i sam čekao i o njemu slušao vijesti u blatu pored neke stražare nad kojom su letjeli svijetleći meci i rakete, nekako baš ovako kao ovaj dječak - moj djed, tada još doista dijete otrgnuto od majčine sise - željan sačuvati glavu na ramenima uz pomoć tog komada papira.
Te strašne devedesetidruge trećina teritorija bila je okupirana - i tek potom netko se, je li, usudio sjetiti pravednosti.
Ili, što ako su već na početku pomislili; možda je najpravednije da prvo učinimo što se dade pa da što više ovakve djece preživi; ostale pravednosti dosizat ćemo poslije?
Zato, što sam stariji, nemojte nešto zamjeriti, možda će vam se učiniti da je iz sasvim sitnih, niskih i nevaljanih pobuda - imam sve više poštovanja za ljude koji su nekad vodili glavnu riječ.
A sada lijepo zamislite svoje - ili nečije tuđe, ali zapravo naše, zar ne? - sinove ovako, pa onda... ušutimo bar na čas.
Post je objavljen 21.03.2025. u 08:13 sati.