vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 22.03.2025.

Sive i plave kvačice

Možda ću nešto sutra napisati, a možda i neću, pa ćete ponedjeljak i novog blogera tjedna dočekati tek s ovim, ali moram ovdje reći da sam doznao kako je preminuo moj Luks.

Luks je sjedio sa mnom u posljednjoj klupi razreda na katu škole u ulici što se od Ilice spušta prema Botaničkom vrtu, onih prelijepih godina u prvoj polovici osamdesetih, kada su djeca s paralizom bila tretirana kao i mi ostali i bila bacana u žrvanj života da ojačaju, kako ćemo poslije razumjeti - i dijelio je s nama ono što već bezbrižni đaci dijele u godinama prije nego će odrasti i postati ljudi, zaposliti se, poći u vojske, na fakultete, poženiti se i početi sa životom.

Luks je - baš kao i mi svi, netko bolje a netko lošije – mogao u školi baš sve, doduše, bio je naravno oslobođen tjelesnog, iako smo često s njim kao teško prelaznim liberom što cepa bolje od Bankovića i Mehmedalije Šišića zajedno, uspješno na Srednjoškolskom znali zaigrati protiv mrskih dvojkaša ili kečeva; no, Luks nije nikako mogao napisati diktat iz engleskog. Kada bi profesorica počela onim svojim nazalnim, jedva čujnim i ledenim glasom čitati rečenice o admiralu Nelsonu, British Museumu i Trafalgar Squareu, naš Luks sledio bi se od straha kao da ga vode okovanog u ćeliju samog Tower Bridgea, na galge i kotač za rastezanje, pa bi tih i prostodušan u toj svojoj nemoći ostavio prazan papir na stolu, da ga Temza odnese niz mutnu vodu prema oceanu.

A moralo se napisati diktat: bez toga, nije se mogla dobiti pozitivna ocjena iz engleskog; bez te ocjene, nije se moglo maturirati.

I tako smo Luks i ja tog proljeća osamdesetipete, baš nekako u ožujku ili travnju, sad će tome – je li – Bože mili, četrdeset godina, na posljednjem od posljednjih dikata te školske godine, sjeli i dogovorili: ona će govoriti, a ja ću tebi Luks šaptati kako se piše. Pa ako kaže, Aj em Luks, ja ću ti reći, I am Luks, i ti ćeš tako napisati, tako kako ja velim.

Kužiš, Luks? Kužim, stari, rekao je Luks, pa svojim drhtavim rukama zgrabio kemijsku među prste i čekao sudbinu tiho i spokojno; onako kako pčele čekaju na sumrak zujeći bez zvuka nad cvjetovima iznad zadnjih klupa u starom, mračnom razredu.

Naravno, i profesorica je vidjela i čula što nas dvojica radimo; i svi oko nas su vidjeli i čuli, pa su nas zakrilili svojim tijelima ili šuškali papirima da nas se slabije čuje; a vi ćete mi sada, nakon toliko vremena, znati reći jesam li tada uradio nešto što je loše; svakako ćete to znati bolje od mene; ljudi obično o svojim djelima nemaju puno pojma.

Od mog Luksa nećete čuti ništa jer ga više nema; barem ga nema među nama.

E sad, ako se ikada u životu zapitate što je to sreća, onda svakako prosurfajte nebeski youtube; nema šanse da negdje - baš nekako onako kao ona slika s točkom u ženskim grudima zbog koje sam Đuro Martić bješe poludio - za sva vremena nije ovjekovječena ta besmrtna scena u kojoj Luks skače do stropa držeći u ruci ispravljeni diktat iz engleskog na kojem se kočoperi kao kuća velika dvojka i zazivajući moje ime viče, dobio sam dvojku, dobio sam dvojku!

Luks je tada dobio dvojku, a ja trojku; bila mi je to, starom uvježbanom štreberu, jedina trojka iz engleskog diktata u povijesti, jer nisam i sam od svog posla šaptanja Luksu stigao napisati za više; najradosnija je to ocjena u mome životu uopće, to ću tek mnogo kasnije razumjeti. Poslije se njegov stari navečer dovezao u onaj haustor svojim fićekom; htjeli su me voditi nekud na janjetinu i pive; naravno - ja sam samo odmahnuo rukom u kojoj sam stiskao neku napola odgrizenu jabuku; Luks, vidimo se sutra, žurimo u Kinoteku. I donesi mi onu kazetu Buldožera, onu što si rekao da ćeš posuditi.

Tako da, nemojte sumnjati u to da Luks nije znao engleski; slušao je Morrisonov gnjev i Bakerovu tugu kao iz neke druge dimenzije - i čuo ih, za razliku od žalosno velikog dijela onih koji ih ne umiju ili ne žele čuti. Možda bi, kada bolje razmislim, bilo bolje da je Luks spadao u tu drugu grupu; u grupu onih koji nikada niti su poželjeli, niti umjeli zaviriti iza zavjese matriksa; no, nije: Luks je sve vidio i znao, samo je bio radostan jer je tu; za razliku od nas mnogih koji to uzimaju zdravo za gotovo.

Znali smo se u godinama iza nas s vremena na vrijeme sretati po birtijama oko njegove zgrade, kada bi moje visočanstvo uhvatilo vremena u općoj gužvi i strci pristupiti mu, među obvezama, poslovima, bolestima, vrtićima, školama i putovanjima; radio je i možda mjesec dana prije nego li je posljednji put usnuo - otišao u mirovinu; popio bi na tim našim druženjima koju pivu više, pa bi se iz njega samo na časak, ali vidljiv kutom oka ili srca - oslobodio nekakav strašan i meni srećom posve slabo razumljiv gnjev, možda čak tmina, a ja sam mu tada znao staviti ruku na koljeno ili njegovu šaku i tamo je držati dugo, gledajući tupo u razmočenu etiketu neke popijene pive i šuteći postiđen.

Zašto sam se osjećao postiđen? E pa to vam zapravo ne bih mogao točno reći ni u sedamstoisedamdeset ovakvih napornih traktata; iako znam da je Luks bio posljednji koji bi takvo što prema bilo kome osjećao, ja sam sam znao – a znadem i danas - da sam imao sreće.

Jer, dok smo mi ratovali, ženili se, dobivali i školovali djecu, ljubili, rastavljali se, svađali i mirili, razbolijevali se i operirali i trčali kroz ovaj život suludo i bezglavo poput mrava, moj Luks je s istim onim spokojem i radošću đaka koji prvi put u životu dobiva dvojku iz engleskog diktata sjedio kod kuće; vozili su ga na posao i s posla kombijem firme koja prevozi invalide - i čekao je da stigne kraj; sada to dobro znam. Radio je upravo ono što mi, blesava i zaigrana djeca koja nikada neće odrasti – nikada ne činimo. Bio je tih, spokojan i koliko god je mogao biti - radostan, da mi se može onako iskreno i od srca nasmijati kada me vidi, pa da me zagrli kako je to već umio i mogao, u onom svom grču i svinutoj pozi nagnuća prema tlu i zemlji.

S vremena na vrijeme znali smo popričati o Doorsima ili Zappi ili prog-rocku ili nekoj dobroj knjizi ili filmu; ako možete vjerovati - Luksa se doista moglo satima slušati o tome jer je pričao o stvarima o kojima ja nikada neću imati ni blagog pojma. Nitko drugi iz razreda koliko ja znam nije od škole kontaktirao s njime, pa sam mu ja bio nekakav truli i priručni most prema blijedoj gimnazijskoj prošlosti, barem za te dvije posljednje godine prije mature, onako kako isturenom vodu poslanom u borbu nekakva natrula splav ili čamac bude mostobran prema drugoj obali; posljednja nada u povratak i prva misao o opstanku.

I tako sam ja kroz ovaj ludi i užurbani život naučio da ponekad sam u sebi naglas, vozeći kroz mrak ili gledajući u strop govorim engleske riječi suludo i za ne povjerovati; onako kako se pišu; veliki ipsilon, You have to duplo w wait a little bit zarez sir, veliko S. Da, morat ćeš malo pričekati, moj gospodine, i morat ćeš, što je još važnije, naučiti da zbog toga ne budeš nesretan; nego da budeš sretan i spokojan i tih, onako kako je Luks bio spokojan i sretan kada je dobio dvojku iz engleskog diktata.

Viđali bismo se iza praznika; čestitali si nove godine i uskrse; ponekad se i čuli po čitavih deset ili dvadeset minuta telefonom; zahvaljivao sam Bogu što mu je mama još živa, jer ga je očito dobila još sasvim mlada - i jednom ga ili dvaput u posljednje vrijeme - znao poučavati o tome kako se kuhaju hrenovke ili pere veš u mašini, kada bi pričao da ju je shrvala kakva gripa ili križobolja.

A onda sam mu prije koji tjedan poslao poruku da se ovog proljeća nalazimo na obljetnici; zlokobno je ta poruka odbila zasvijetliti plavim kvačicama i ostala na jednoj jedinoj sivoj; kao da sam u tom času već znao što je posrijedi, jer mi nije odgovorio niti na onu prethodnu, otprije niti dva mjeseca, onda kada sam mu čestitao Novu godinu.

A Luks je uvijek odgovarao na poruke; znao sam ja to dobro, samo sam zaboravio – jer sam se razbolio od neke temperature i slabosti i križobolje, jer me život potjerao dalje, pa nisam ni želio ni mogao razmišljati o tome da Luks ne šalje svoje poruke zato što ga više jednostavno nema. Onda sam nazvao, a telefon je ledeno i tiho izbacio moj poziv iz linije kao da je pogrešan; jer je uistinu i bio. I potom sam guglao, tražio satima i danima - i našao na fejsu post o tome da je jedne zimske noći oko samog Božića usnuo i sklopio oči.

Ne znam još dok ovo pišem trljajući oči u mraku niti gdje je pokopan, ali doznat ću; vjerojatno na zapuštenom seoskom groblju pored svog pokojnog tate negdje daleko prema plavoj i tihoj Uni, iza deset gora i šuma i rijeka; tata mu je preminuo prije desetak godina, sjećam se kada je to rekao. Saznat ću sve to, makar njegovoj mami morao s neba pasti pred vrata poput komandosa i pozvoniti jednog popodneva - jer još se sjećam njegove adrese. Napisao sam dvadeset poruka nepoznatim ljudima na fejs, netko će nešto znati i javiti. Tako da mogu na onu bedastu proslavu mature u svibnju ili lipnju doći i ljudima reći, Luks je pokopan tamo i tamo; nema ga više. I ispričati im kako pored tate, na prostom seljačkom krstu, baš kao onom hrastovačkom, na kojemu bijaše sličica Bogorodice od papira, a ispod nje bočica sa svetom vodicom i čaša s uljem bez fitilja, pročitah ime našeg Luksa, među bršljanom pod sjenama…

Zbogom, Luks. Ja više neću imati kome šaptati engleske riječi onako kako se pišu; nikome, osim samome sebi; do kraja vremena koje mi je ovdje dano, i nadati se da ću jednog dana možda postati na trenutak dostojan da te negdje sretnem.

Uopće ne sumnjam da ćeš na tom mjestu ti nama šaptati što da radimo, pa da barem dobijemo dvojku i ne padnemo razred kao što na prašnjavo tlo tresnu obične isprhle blažujke negdje daleko, daleko pod prozorom iznad starog, mračnog školskog dvorišta.

22.03.2025. u 15:53 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.