Za one moje mrtve koje nitko neće spomenuti
ni rječju ni kamenom ni mjeđu.
Za one moje mrtve kojima su pred pokop
pljunuli u lice.
Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu borave vječni san.
Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti,
što su se pritajili u zemlji.
Koji iščekuju jos jedan hitac u potiljak, u leđa.
Za one moje mrtve koji se još ni jednom nisu nasmiješili u zemlji.
Za one moje mrtve kojima je iz usta nikla i nasmiješila se trava.
Post je objavljen 12.03.2025. u 16:02 sati.