četvrtak, 16.05.2019.

cantus firmus


Čovjek ostaje doživotni početnik.
Bivanje je ionako nalik propaloj ekonomiji. Uvijek svima i svakome netko i nešto nedostaje.
Okolni svijet ne škrtari udarima i pritiscima na osjećaj časti i ponosa jedinke kao takve. Koliko god se naprezali i davali sve od sebe, uvijek se nađe netko, nekim čudom, iznad vaše glave, zaklanja sunce, nadskakuje, nadglasava, potiskuje. Spuštaš potišteno i obeshrabreno glavu na prsa.

Bolesti dođu kao uvjet postojanja, kao valuta za svođenje završnog računa. Čemu, zapravo? Nizašto, eto samo tako. Namjera da čovjek bude sretan, piše lapidarno Freud, ionako ne postoji u planu“Stvaranja“.

Kontraindikacijsko sredstvo se zove izbjegavanje gubitka želje. Skloniš se s puta svim onim
„karakterima“ dok ne uloviš tračak sunca, a kad ni to ne pomogne očekuješ da se sreća malo prevari i zalomi. Iako to nije način na koji si navikao ići. No kome je do suptilnosti ukoliko je riječ o vlastotoj sreći i osjećaju zadovoljstva koji ispunjava iznutra.

Zato valjda i Trump uz svu moć koja mu je na raspolaganju vara, naočigled, i na golfu, jer jednostavno ne voli gubiti. Tu nema lijeka. Jer ako mu se i pjevušilo nad kolijevkom, onda je to bilo o njegovoj nesvrćenosti i nesposobnosti za život. Taj pjesmuljak će ga pratiti kao Cantus Firmus do duboke starosti kao pjesma rugalica. I kako je život kratak a umjetnost dugotrajna, uz njenu pomoć se može izdići do savršenstva.

Čovjekovo antropološko prerano rađanje vuče za sobom doživotno niz besplodnih nuspojava u odgojnim mjerama i pedagoškim nadzorima. To da mi nikad ne prestajemo učiti je ustvari alibi za nešto sasvim drugo i ne tako lijepo. Jer nikada nećemo moći toliko brzo učiti a da ne bismo zakasnili jedan korak. Ponekad nam ide baš kao u utrci zeca i kornjače. Zeca najbolje razumijemo kad smo na pogrešnom mjestu, a zapravo smo na pravom mjestu, no u krivo vrijeme, a ponekad smo oboje; krivo mjesto i krivo vrijeme. Možda sav napredak ovoga svijeta leži na nastojanju pobijediti tu ne-želju. Dok u dobrim novim vremenima ne izniknu neke nove, neizbježne, zapreke. I opet slušamo kornjaču kako se ruga.

Čovjek je zakašnjelo biće. Ili popularno – roba s greškom.
I kao takav čovjek je danas nedostatno biće koje očekuje da ga se zgnječi sa svih strana. Pritisci ne jenjavaju, zahtjevi spram njegove tolerancije frustracije rastu, i sve što smisli da mu stoji na raspolaganju za olakšavanje života, okrene se prije ili kasnije protiv njega samoga.
Loša vijest bi bila da se čovjek uključi u prilagodbu ili će biti prilagođen. Dobra vijest je da sve to skupa opet čovjeka načini početnikom. Hohštapler i plesač na žici u jednom. Ovo konstitucijsko početništvo ne bi trebalo deprimirati, jer se s početcima ne bi trebalo stati do kraja života.
Pa i kad dođe smrtni čas čovjek je i tu samo početnik.

Kant lapidarno reče kako treba smoći hrabrosti i poslužiti se vlastitim razumom. Mogao je i reći: ne boj se biti početnikom u svemu i ne prestani biti početnikom.
U razmišljanju također.
Napravi od početaka nekakvo djelo, ne grintaj i ne zanovijetaj.
Ako, nedaj Bože, i ne bude ništa od svega toga, ohrabruje pitanje koje se nameće: Je li čovjek ikad smiješniji (i zabavniji) nego kad počinje?

Oznake: damaged good

| 21:42 | Lamentiraj (11) | Print this! | #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Copyright © SAJAM TAŠTINE - Design touch by: Tri mudraca


Komentari On/Off

  svibanj, 2019  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2019 (1)


Opis bloga
'zbrisana povijest
bolesti:



Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (4)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (4)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (6)
Kolovoz 2011 (6)
Srpanj 2011 (5)
Lipanj 2011 (12)
Svibanj 2011 (1)
***break page***

gold'n ejdž
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (11)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (5)
Prosinac 2010 (5)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (12)
Rujan 2010 (8)
Kolovoz 2010 (10)
Srpanj 2010 (5)
Lipanj 2010 (9)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (9)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (9)
Svibanj 2009 (12)
Travanj 2009 (22)
Ožujak 2009 (28)
Veljača 2009 (28)
Siječanj 2009 (22)
Ožujak 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (4)
Lipanj 2007 (2)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (11)
Prosinac 2006 (19)
Studeni 2006 (18)







*******



e





"Late Lament"

Breathe deep the gathering gloom,
Watch lights fade from every room.
Bedsitter people look back and lament,
Another day's useless energy spent.
Impassioned lovers wrestle as one,
Lonely man cries for love and has none.
New mother picks up and suckles her son,
Senior citizens wish they were young.
Cold hearted orb that rules the night,
Removes the colours from our sight.
Red is grey and yellow white.
But we decide which is right.
And which is an illusion?