život je kako kada

< prosinac, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

01.12.2019., nedjelja

Prije pauze

PUKOTINA

U početku je bila sasvim mala, gotovo ne zamjetna pukotina. Vjerojatno je tako sve krenulo da bi se završilo potpunim lomom. Teško je bilo prepoznati da se nešto dešava jer bili su skladan i zaljubljen i vrlo zgodan, i rado viđen par u društvu. Veseljaci, sretnici oboje tako zajedno, često bi društvo govorilo. Uzimali su ih kao primjer kako treba živjeti. Nitko od njih nije mogao primijetiti tu malu pukotinu koja je krenula jedne večeri nakon rođendanskog slavlja najbližih prijatelja. Večera puna smijeha, šala, viceva, pjesme i odlično pripremljene hrane u restoranu koji im je više-manje svima bio kao baza kada se nešto slavilo. Taj put pukotina je odlučila malo proširiti vidike, pomaknuti se, razmaknuti prostor oko sebe, a ipak nitko nije ništa primijetio. Osjećao je umor, veliki umor kakav već godinama nije osjetio. Poželio je da što prije krenu doma, da se strovali u krevet i da zaspi tog časa. No nije baš bilo izvedivo jer tek su bili na predjelu, a sve se odvijalo kao na usporenom filmu. Žamor se širio preko stola, a njemu se činilo, po kakofoniji, da je duplo više ljudi nego što ih je stvarno bilo. Njih sedam parova su odavno bliski prijatelji. Neki se dobro znaju još iz osnovne škole, a neki su u društvo dolazili naknadno. Pokušao je pratiti razgovor, ali premalo je sudjelovao. Jednostavno nije mu išlo. Za to vrijeme pukotina se nastavila širiti gotovo zadovoljna jer eto konačno je uspjela povećati svoj prostor i nije je bilo briga što je svojim proširenjem uzimala, osvajala mjesto nekom drugom. Znao je da mora bar na kratko izaći na zrak, udahnuti svježinu, odmaknuti se od smijeha koji je prštao dvoranom. Šapnuo joj da ide samo minutu na zrak. Hoću li s tobom pitala ga je jednako tiho. Odmahnuo je glavom i sa osmjehom krenuo prema toaletu. Na kraju hodnika samo je produžio na balkon. Nije je primijetio istog trena kada je zakoračio, no ona je čuvši otvaranje balkonskih vrata svratila pogled i ne malo se iznenadila vidjevši ga. Prošlo je nešto više od sedam godina kako se nisu ni vidjeli niti čuli. Nakon te lude večeri tada znali su oboje da bi idući susret mogao biti katastrofa za njihove brakove. Do danas živjeli su u sređenim obiteljima, ali pukotina je shvatila kako može proširiti svoj pogled na nikad prije viđen svijet. Zagrlili su se ne vjerujući da su u istom restoranu nakon svih tih godina. Osjećaji koji su strujali njihovim tijelima govorili su više nego i jedna riječ. U zraku se izvio veliki upitnik kojeg pukotina uopće nije vidjela. Njezina je želja nastavila rasti i širiti se kao prijetnja koju su u tom zagrljaju osjetili. Ona, pukotina, znala je kako njezino širenje ništa više ne može zaustaviti.

01.12.2019.

P. S. Previše me obaveza čeka ovih dana prije Božića pa je važno napraviti prioritet. Zato pauza.
- 19:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

28.11.2019., četvrtak

SASVIM OSOBNO

PISMO DJEDU MRAZU

Dragi djede Mraz, vidiš ti si meni ostao Djed Mraz, a nikako Božićnjak. Božić je mali Bog mali Isusek, bar u obitelji u kojoj sam odrasla, a tako je i danas u mojoj. No ne želim ti pisati o tome kako su te preimenovali, kao cijeli svijet ima Djeda Božićnjaka pa valjda po tome i mi trebamo, nego kako ti evo prvi put u ovom mom dugom životu pišem pismo. Nisam ti nikada pisala jer u mojoj pošti maloj, u mom malom slavonskom selu nitko nije znao kamo bi to pismo poslali pa smo mi samo sanjarili kako ćemo jednog dana znati tvoju adresu, a onda će se sve naše male dječje želje ispuniti. Prošlo je vrijeme i neke su se želje čudom ispunile, a neke se vjerojatno neće nikada jer kako bi ti stigao baš sve ispuniti. Vjerujem da se sjećaš kako sam ti znala u zimskim noćima šaptati o nesreći koja se dogodila sa mojom prekrasnom lutkom koju sam samo na koji časak ostavila u dvorištu ispod šljive dok sam u kuhinji čekala kruh onako fino premazan sa masti. Ne znam tko je pustio tu krmaču iz svinjca, ali znam da se sjurila pod šljivu i moju sirotu lutku samljela onim svojim velikim zubima. Znam da se sjećaš svih suza i tuge i beskrajne nesreće, a i sreće kada sam dobila za Božić drugu sa krasnom blond kosom i očima koje su se sklapale kada bih je stavila spavati. Sjećaš li se što se s njom dogodilo? Je, je ošišala ju je moja mlađa sestra, skroz na čelavo. Tko je bio nesretniji, moja lutka ili ja ili naša mama jer prestala sam jesti, govoriti i ako bi me nešto pitali samo sam vrištala. Bila su to teška vremena, a nisi mi donio novu i nikada više nisam imala tako lijepu sa blond kosom. Sve su bile jako male i ćelave od plastike koje bi mama donosila sa hodočašća u Mariju Bistricu. Njima bi sestra strgala ruke i noge, a mama popravljala sa nekom gumicom. Odavno je prošlo to vrijeme, a onda sam odrasla i u moj su život ušle prave bebe, tople, prekrasne, cmizdravice. Jedna je došla odmah iza Božića i ponekad mi se čini kako sam za sve moje žalosti male curice nemjerljivo nagrađena mojim kćerkama. Dragi djede znamo i ti i ja da tu nije bilo tvog utjecaja, ali sjetim te se zbog onih naranača, smokava, bombona, čokolade u najobičnijem papirnatom škaniclu kojeg si nam dijelio u osnovnoj školi i nije važno što smo znali koji učitelj je imao tvoju opravu, bilo je važno dobiti taj poklon u vrijeme kada iza rata nije bilo tako finih stvari u mom malom selu slavonskom. Voljela bih da ti vrate tvoje ime pa da djeca imaju malog Isuseka i Djeda Mraza, jer dva poklona su ipak dva, zar ne? S mojim željama te ne bih opterećivala, sada ih mogu i sama ostvariti, a i nema ih više kao nekad, zato samo pozdravi puno Baku Mrazicu, vilenjake i čuvaj svoje posebne sobove. Veliki pozdrav tebi.
Baka Demetra

- 20:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.11.2019., utorak

Jučer

Jučer je bio međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Bijah na jednom obilježavanju tog dana. Malo je reći da sam razočarana otišla doma. Ne želim opisivati sam događaj jer nije vrijedno spomena, ali odavno već razmišljam o apsurdu svega toga. Ne mogu shvatiti zašto žena koja je premlaćena, a da bi ostala živa mora bježati zajedno sa djecom u tzv sigurnu kuću, a zlostavljač ostaje u njihovom domu zbrinut kao posebna biljka. Da je zakon pošten svaki bi zlostavljač bio u zatvoru i to radnom, dugotrajnom, a majka s djecom bi ostala u domu. Znam da će mnogi imati drukčije mišljenje, ali već je više puta upravo žena koja je pobjegla nakon nekog vremena ubijena od ruke tog istog zlostavljača. Tada su djeca bez oba roditelja. Dakle baš svakog zlostavljača treba zatvoriti na ozbiljno dugo vrijeme. Sve dok ne budu ozbiljne kazne za zlostavljače ni sigurne kuće neće moći mnoge žene spasiti od patnje nakon što bez posla, bez stana i sredstava, a nakon godine dana moraju napustiti sigurnu kuću.
Znamo da je zlostavljača oduvijek bilo i da će ih uvijek biti ako se ne poduzme učenje tolerancije od samog rođenja, samo pitanje je kako zlostavljač može učiti svoju djecu toleranciji? Zato ih treba maknuti iz obitelji, a posebno iz života najmlađih. Možda nisam u pravu, možda sam samo ljuta jer jedanaest žena je ubijeno ove godine, a koliko ih je pretrpjelo i još trpi maltretiranje i fizičko i psihičko, možda sam samo nemoćna i nikako ne shvaćam što je to u glavama muškaraca koji mogu dići ruku na majku njihove djece, a i uzeti njezin život kao nagradu za svoje frustracije. Nikada neću moći shvatiti.

- 10:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

25.11.2019., ponedjeljak

Kratka priča

LOMOVI

Poliklinika za estetsku kirurgiju. U čekaonici koja je više salon po otmjenosti uređenja nego neki vid čekaonice. Ipak bilo je tu petero ljudi, tri žene i dva muškarca. Muškarci su nešto po tiho razgovarali i pijuckali kavi iz porculanskih šalica na izgled jednako skupe kao i sam namještaj. Žene su listale časopise povremeno virkale iznad ruba na ostale u prostoriji. Došla je dogovoriti podizanje vjeđa jer joj sve više smetaju i smanjuju pogled. U jednom trenutku te napete tišine otvore se vrata i visoka, vitka, zgodna sestra u pripijenoj uniformi prozove Malnik. Tišinu i napetost prekine naglo ustajanje muškarca. Kao od stijene isklesan odvali koljenom po stoliću, šalica sleti zajedno sa kavom na pločice i zveket porculana obznani lomljenje. U tom trenutku njoj se učini kao da je sve stalo, kao da se vrijeme zaustavilo, zamrzlo i više nije tu nego u dvorani na ledu sa klizaljkama na nogama. Gleda sebe kako lakoćom kruži po cijelom klizalištu. Zagrijava se za trening, za sve one skokove i piruete koje treba dovesti do savršenstva ako želi na prvenstvo svijeta. Sa panikom koja ju već nekoliko treninga uporno maltretira, koja joj stalno govori kako je to samo za vrhunske klizače, a ona to nikada neće biti, nije se lako boriti. Trener joj objašnjava gdje je pogriješila prošli put i sada će taj dio isprobavati sve dok on ne dođe kako bi mu pokazala koliko je napredovala. Od malih je nogu na ledu i njoj je klizanje jednako kao i hodanje. Ona i led su kao jedno kada se klizaljke dotaknu ledene površine. Prvi krug, drugi, treći, zagrijana krenula je u piruete pa prvi skok i pad. Pad je bio pod nevjerojatnim kutom, ni danas se ne može sjetiti kako je to moglo biti. Užasna bol presjekla je sve njene misli. Ostala je ležeći na ledu nekoliko trenutaka, a onda se pokušala pomaknuti. Još veća bol joj je odgovorila na ono što je samim padom znala. Noga, slomila je nogu i suze su bile bol koja je veća od loma noge jer ove godine neće na prvenstvo, niti na bilo koje drugo takmičenje. Nikada se više nije pokušavala vratiti. Klizaljke je zamijenila rolama i kada je god imala koji sat vremena odlazila je rolati. Sve do tog poslijepodneva. Bio je krasan dan, na faksu nije imala previše obaveza pa je odlučila na sat dva rolanja. Išlo joj je savršeno i uživala je biti u prirodi. Nakon nekoliko krugova oko jezera odlučila je napraviti još jedan krug, a onda iz suprotnog smjera u punoj brzini rolanja u nju se zaletio muškarac. Oboje su se srušili na betonsku stazu. On se polako digao i pružio joj ruku kako bi joj pomogao, no ona se nije mogla ustati. Znala je po boli koja joj je titrala tijelom kako je noga ponovo slomljena. Pozvali su hitnu službu. Pokušao se ispričati. Vidjela je da je potresen, ali njena bol je bila tolika da ga nije željela ni gledati. Na komadić papira zapisao je svoje ime i broj telefona, neka se javi, doći će je posjetiti. Hitna ju je otpeljala. U bolnici je zavirila na papirić. Povratkom doma shvatila je da je izgubila taj papirić i nije se mogla javiti. Zapamtila je samo prezime. Malnik. Povremeno šeće, ali više nije rolala.
Onda kao da se budi čuje sestru kako smireno govori smetenom čovjeku neka ne brine i on odlazi u ordinaciju. Odložila je časopis nastavljajući razmišljati hoće li mu se javiti kada izađe?




- 10:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.11.2019., petak

I ove godine

U zbirku časopisa Iris dodajem i ovu godinu.


na str 91 haiku, str 129 tanke, 149 haibun (Mjesečevi dvori i Brodice)

MJESEČEVI DVORI

Prema istoku se kreće okrugao kao kruh moje omame koji se uvijek za punog mjeseca bolje digao. Čudno je to jer sjetih se da ni kao dijete nisam mogla mirno spavati pa mi nikako nije jasno kako se to onda tijesto lijepo dizalo, raslo da bi čak iz korita u kojem ga je omama mijesila znalo bježati van opušteno na neki način smireno. Vidjeh neku večer prije mraka, u sumrak, dvore oko mjeseca. Sjajne dvore pa se sjetih kako su za mjesečine što dvore ima oko mjeseca i naši dvori bili drukčiji, prepuni sjena i kao da je sve živjelo nekim posebnim životom dok se mjesec smiješio u svojim dvorima. Svi smo se nekako čudno ponašali i staro i mlado i živine u svojim dvorima kao da nam mjesec nije dao mira za dobar san. Kao da nas je trebao da mu osamljenost ispunimo pa nas svojim srebrom srebri i miluje, i smiješi nam se, i poziva u dvore svoje iako zna nije nama moguće do njega doći. I sada ga opet gledam i osjećam kako se radujemo jedno drugom pa mu osmjeh pošaljem za sve uspomene iz dvora mog djetinjstva.



VIDJEH U SUMRAK
DVORE OKO MJESECA
SPOMEN DJETINJSTVU

Veseli me uvijek kada ono što radim ili pišem ima odjek.


- 08:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.11.2019., ponedjeljak

Ponavljam


Kada bol rani dušu, kada rani duše mnoge
kada ruke crne odnose najdraže u nepovrat
što nam je činiti
molitva zanijemi na usnama drhtavim
pogled se zaledi u nestvarnost
a istina je bolna i stvarna
i crna
marame crne sjede prekriju vlasi
čekanje postaje budućnost u traganju
gdje istina svoja slova ostavi ne zapisana
gdje riječi ostadoše ne izgovorene
čekanje
predugo čekanje
nada bez nade
još samo kosti negdje vape
kao i ruke majki
očeva
ruke svih što bol preljutu moraše ponijeti
što nam je činiti
pitam sebe i vas
jer moj um ne može pojmiti
ZAŠTO
zašto svi VUKOVARI SVIJETA
traju i traju
i što nam je činiti
što?

17.11.2010.

fotografija, Boris Dežulović
- 11:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.11.2019., četvrtak

Kako muza hoće

NIŠTA VIŠE NIJE MOJE

Postajem sve tiša,
A opet nekako razigrana mi duša
Pa glasom nutarnjim pjevušim
I smijem se samoj sebi
Jer klaun sam u dnevnim
Možda čak više noćnim trenucima.
Postajem sve sporija
I kretnje su kao krilo ptice
Kada se pokušava podići
Ispod oblaka, a vjetar je dolje gura.
Postajem sve čudnija sebi
I drugima više, možda,
U dane, kada bih planine pretrčati htjela,
Kada bih u dubine zaroniti htjela,
A ništa više nije moje.
Ni ovo tijelo što još baulja kroz dan.
Ništa više nije moje,
A previše je svega što godine su
Za ove dane pripremale.
Dane kada ću moći, kada će sve vrijeme
Moje biti,
A ništa više nije moje.
Postajem sama sebi tuđinac.

14.11.2019.

Čudna su ta nadahnuća, dođu odjednom, ničim izazvana i riječi koje se ne daju brisati pa ih onda zapišem.


- 09:55 - Komentari (11) - Isprintaj - #

10.11.2019., nedjelja

Izbor

ODLAZAK

Budi se nekom čudnom lakoćom. Ne proteže se kao inače ispod pokrivača hvatajući još minutu-dvije. Ustaje gotovo kao da ne nosi sve te kile što je kroz taj čudan život skupila. Ma pokušavala je dijetom ovom, onom i ne samo jednom, ali malo se što promijenilo. Govorili su joj da nije debela, a ona je uvijek željela one savršene hlače što krasno na bokovima stoje, ali nije bilo nikakve šanse. Kupila je jedne i eno ih u ormaru kako čekaju da se vrati na kile mladosti. Možda bude, a možda… ma ovog joj je jutra tako svejedno i nekako je ta razmišljanja uopće ne brinu jer baš je sve jako, jako lijepo i lagano. Šlape su na tepihu, ali ne obuva ih, nije joj hladno, gotovo joj paše bosom nogom dodirnuti tepi, pod i kao da ni materijale pod stopalima ne osjeća. Zadivljuje je taj novi trenutak. Kava, što je s kavom? Kava je bila prva misao, cigareta druga ili obratno ili istovremeno. Razmišlja o tome kako nema želje ni za kavom ni za cigaretom, a to ne sluti na dobro, nikako nije slično njenom jutru. Krene prema kuhinji i ne osjeti baš nikakav otpor tijelu koje se tek probudilo. Nije onako lijeno sa jedva podignutim kapcima, ne baulja, udara se u prolazu o tu fotelju za koju je milijun puta rekla kako će je izbaciti kroz prozor. U biti ne bi je nikada jer to je omiljena fotelja njene majke. U njoj je provodila svoje zlatne dane rješavajući sve moguće križaljke kako bi joj pamet što duže prepoznavala bar ukućane. No prekratko je trajalo. Prošle su godine i godine, više ih ne broji od kada je mama među zvijezde otišla, ali fotelju neće dati. No ovog se jutra udara o naslon, ali za čudo uopće ne osjeća dodir. Odustaje od kave, od cigarete bez nekog posebnog razloga i odluči uhvatiti malo jutarnjeg zraka. Izlazi na balkon, i na čudan način zna da je prohladno, ali ne osjeća hladnoću. Sinoć je ostavila vrata balkona otvorena kako bi se miris dima cigareta izvjetrio. Grad još spava. Tu i tamo ugleda tramvaj kako kao glista klizi između kuća. Razmišlja o svakodnevnim gužvama, ali bez ljutnje koju nosi dnevno odlazeći na posao. Jednostavno sve su to samo slike koje promatra bez dodatnih osjećaja, bar ne onih loših jer sve joj se čini zapravo dobro. Iznenađena je što ništa ne planira, nikakve obaveze, nikakve aktivnosti za taj dan, a to je bio dio rituala uz kavu i cigaretu. Ipak trebala bi se presvući pa se jednako lagano kako je izašla, bez osjećaja hladnoće vraća u sobu. Ulazeći staje i ne vjeruje što vidi. Gleda sebe u krevetu i jednog plavokosog vragolana koji sjedi na dnu kreveta sa najljepšim osmjehom kojeg je ikada vidjela. Ništa joj nije jasno kako je ona tu i u krevetu i tko je to slatko stvorenje. Ne pita ništa, niti on ne govori, samo se trenutak gledaju, a onda on silazi s kreveta i više nije mal nego njene visine. Uzima je za ruku, kimne glavom i ona tada shvati da je vrijeme. Treba poći. Ne osjeća strah, ni bol, ni tugu. Još jednom svrne pogled na sebe u krevetu, a onda odlaze lebdeći kao i perce koje vjetar podigne.

(Kako je u moj život ušla poezija, tako su jednako i priče, pa eto nekoliko odlučih podijeliti s vama)



- 09:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

07.11.2019., četvrtak

Malo nježnije

COFLEK

On nije planinar, nikada nije imao ni najmanju želju penjati se po vrletima. Pomisao na sve što gmiže po šipražju i što se skriva u kamenu definitivno ga je odvraćalo od planinarskih pustolovina. Razmišljao je kako sigurno nešto ne štima s njegovim strahovima jer gotovo je svaki dokumentarac gledao s užitkom i često poželio vidjeti to i u živo. Kao gradsko dijete nije odlazio dalje od parkova i nije nikada razmišljao o životu negdje u gorju. Prošla je i srednja škola i trebalo se odlučiti za fakultet. Želio je graditi lijepe i drukčije zgrade nego su bile ove iz prošlog stoljeća. Uspio je upisati arhitekturu, a onda je već na prvoj godini sve krenulo sasvim drukčije nego je planirao. Njegove planove potpuno je preokrenula Ona. Crnka zelenih očiju, vitka, sa osmjehom koji je bio tako zarazan da su se mnogi pokušavali uvući u njeno srce. Ipak Amor je svoje strelice usmjerio između nje i njega. Bio je lud od sreće kada je prihvatila naći se s njim na kavi. Ona će odlučiti gdje i prije subote mu reći kako bi se dogovorili za vrijeme. Tih nekoliko dana bio je sav u oblacima. Predavanja je pratio tek djelomično u stalnim planovima o tome što joj reći, kako joj se što više svidjeti. Razmišljao je o prvom poljupci. Hoće li biti nakon kave ili će morati pričekati još neko vrijeme iako ga on želi i prije i poslije kave i još poslije i još i još. Sreli su se u prolazu s jednog na drugo predavanje. Ona je zastala i pitala ga ima li čvrste cipele. Čudno pitanje. Da ima cipele za zimu, fine mekane kože po njegovom znanju o cipelama, da čvrste su. Odgovorio joj je potvrdno. Bila je zadovoljna i još samo dodala da svakako treba i topliju jaknu te da će ga čekati u sedam na zadnjoj stanici tramvaja broj 14 na sjeveru. Nikada nije išao tim tramvajem do zadnje stanice pa nije znao kakvi su kafići u tom kvartu, ali ona je sve organizirala i vjeruje da će biti savršeno. Cijeli je petak razmišljao o cvijeću. Treba li joj kupiti veliki ili manji buket. Koje bi bilo najbolje za prvi spoj? Nikako se nije mogao odlučiti jer nije znao što ona voli, niti koje boje voli pa je zato radije kupio bajaderu. Bajadere su uvijek bile cijenjene i s njima neće pogriješiti. Ustao je u rano subotnje jutro jer je trebao puno toga obaviti. Tuširanje, brijanje, biranje košulje, hlača, cipele, remen za hlače, sako i jaknu. Nije mu bilo jasno zašto jaknu, ali ponijet će je u ruci. Morao je presjedati sa tramvaja iz njegovog kvarta na broj 14. Prolazili su kroz dio koji je dobro znao, a onda dalje od bolnice gdje nije odlazio. Na zadnjoj stanici Ona je već čekala. No kada ju je ugledao ostao je u šoku. Nosila je samtaste hlače do ispod koljena. Kariranu košulju, zelenu vjetrovku, ruksak na leđima i na glavi šarenu kapu sa coflekom. Nije skidao pogled s tog cofleka. Zar je moguće, ostao je ukopan, pa ona je planinarka. Što će reći, što sada napraviti jer on uz sve te planinare izgleda više nego smiješno. Ona se tako slatko smijala vidjevši ga, a onda ga zagrlila i strasno poljubila. I što još reći, tog je dana postao planinar, najsretniji čovjek uz prekrasnu ženu i ljubav koju im je planina darovala. A coflek je na posebnom mjestu kao simbol putovanja od straha do uživanja u planinarenju.






- 11:20 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.11.2019., utorak

Izbor iz priča

OKO

Učinilo joj se da vidi sjenku na prozoru, ali kako bi to bilo moguće na četrnaestom katu nebodera. Prišla je prozoru i zagledala se u svjetla grada ispod nebodera pa sve do zapadnog dijela gdje se grad gubio u noći. Čudan je osjećaj ponovo strese i sva se naježi kao od zimnice ili hladnog sjeverca. Televizor je tiho zujao u smjeni događaja filma kojeg je tek da razbije tišinu uključila. Prvi put nakon dužeg vremena sama je u stanu i ta je praznina plaši iako racionalno gledano nema se čega plašiti. Vrata su protuprovalna sa nekoliko brava, sve prostorije imaju zatvorene prozore, a i dovoljno je visoko da nitko izvana ne može ući. No unatoč svega odluči upaliti sva svjetla kako bi odagnala osjećaj nelagode. Nemalo se iznenadila kada se u hodniku svjetlo nije upalilo. Očito je žarulja pregorjela, razmišlja… ima li rezervne? Svakako treba provjeriti i sutra odmah kupiti nekoliko. Povućena nekim čudnim osjećajem odluči pogledati kroz špelunku na vratima. Od užasa zatomila je vrisak u grlu. S vanjske strane vrata na špelunki je bilo oko. Oko ju je gledalo, a tišina je počela u njenom mozgu vrištati. Trebalo je smiriti užas, ali kako. Mozak nikako da proradi i kaže joj što treba napraviti. Stalno je očekivala da će taj koji je s druge strane zvoniti ili lupati, svakako željeti ući, razbiti vrata, bilo što. Konačno se otrgnula iz šoka i potražila mobitel. Zvat će policiju. Koji broj, koji broj, koji broj, traži po rokovniku, a nikako da ga nađe. Zna ona inače sve hitne brojeve, ali panika joj otežava racionalno misliti. Konačno ga nađe. Zvoni, čini joj se da predugo zvoni i onda se javlja dežurni policajac. Govori mu, ubrzano diše, nepovezano govori, a on je pokušava smiriti. Traži da polako ponovi što je već rekla. Nije joj jasno zašto je ne sluša jer s druge strane vrata netko na nju vreba. Ona to oko vidi sasvim jasno i kao da će svakog časa ući u njen stan. Diktira policajcu adresu, ime, kat, objašnjava kvart i gotovo cvili da dođu odmah. Policajac opet pita da li se što dogodilo dok razgovaraju, zamoli je da ode ponovo pogledati na špelunku. Užas joj se penje po leđima, ali mora pogledati jer što bi mogla policajcu odgovoriti ako ga ne posluša. Prilazi vratima, mobitel drži u ruci, dah joj se ubrzava, drhti. Polako pomakne poklopac sa špelunke i pogleda. Nema ništa, nema ništa, kako nema ništa, govori glasno i policajac to čuje. Ona ga ipak moli da netko dođe provjeriti jer sasvim je sigurna da je netko bio i možda je još uvijek u zgradi. Dežurni je smiruje i obeća nekoga poslati. Prekida razgovor i ponovo pomakne poklopac, zaviri, a na drugoj strani gleda je oko. Vrišti iz svega glasa i budi se. Drhti, trese se i ne shvaća gdje je. Polako smiruje disanje, upali svjetlo i tada shvati kako je uz televizor zaspala. San je bio toliko stvaran da je morala pogledati kroz špelunku. Prazan hodnik i susjedova bijela vrata. Odahnula je sretna jer u hodniku žarulja nije pregorjela, ali dugo je razmišljala što da se tako nešto stvarno dogodi bi li imala snage izdržati. Bi naravni da bi, rekla je sama sebi, glasno.



- 12:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>