život je kako kada

< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga
Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

ako poželiš nešto reći
demetra02@gmail.com

21.09.2019., subota

Uspjeh

JUG BEZ TEBE

Jutro bez oblačka, a kažu kiša će za koji dan. Hoće li ili ne nebo će pokazati. Jutro doziva pjesnika da mu se osmjehne, da ga pozdravi, da ga opjeva.

Ne dirajte mi jutros sanje
Još po trepavicama trepere
Budnosti se opiru snažno
Jer lutanja noćna tako su moćna
Nude i daju, uzimaju i znaju
Da vratit ću se zagrljaju noći
TražećĽ tebe u prostranstvu neba
Gdje zvijezda neka skriveno te čuva
I časak čeka kad put nje krenuti treba
Ne dirajte mi jutros ovo malo sanja
Dok još te držim čvrsto uza sebe
I ne dam jutru da ukrade mi tebe.


21.09.2019. (druga godina –jug bez tebe)

P. S. uspjeh prijave, dopler 23.1.2020. ultrazvuk 25.2.2020. stvarno sve štima.


- 08:38 - Komentari (21) - Isprintaj - #

18.09.2019., srijeda

Super

Dođu te neke godine kada postaješ zabrinut za ono sutra iako nema garancije hoće li ga biti ili ne. U ranoj mladosti stalno se žuriš sa željama što prije pobjeći iz tog za mlade dosadnog i napornog vremena jer starci ti sve brane. Odgajaju te da budeš Čovjek, da završiš škole za koje netko i nije spreman, ali za volju roditelja i to ćeš odraditi samo da prođe. Kada konačno i sve školovanje završi ponovo si pred dilemom, biti otac, majka ili krenuti u osvajanje karijere. Kažu; danas da se sve može, čuh to baš sinoć od super žene koja će nastaviti karijeru u EU. Žena koja bi mi da sam mlađa nabila takve komplekse koji bi me užasnuli. Istina ona ima samo jedno dijete i svih i sve koji su bili stalna pomoć oko tog jednog djeteta. No pitam kako bi ti naši super mogli imati super život i super karijeru da svaka obitelj ima samo jedno dijete jer tko bi stvarao dobit s kojom oni stvaraju karijeru. Moja djeca, a njih je četvero isto govore strane jezike, rade i plaćaju sve dadžbine svojoj zemlji za mene su baš zato super žene iako to njima nije važno. U mojoj ulici tri obitelji trinaestero djece. Zar to nisu supe obitelji? Gledah jučer tu super ženu, super majku, sve super nešto i mislim da, dobro ona je drukčija, ali sve što je napravila, napravila je to za sebe, a i ovo u EU je i dalje puno više za nju nego za obitelj ili narod iz kojeg dolazi. Ne zavidim joj jer čeka ju dijeliti se na dvije lokacije ili više, a to još ovaj planet nije savladao. A dođu te neke godine kada nemaš baš nikakvu garanciju za sutra, čak ni za dan u kojem se probudiš, a eto neki super ljudi te uvjeravaju kako se baš sve može što se hoće ili želi ili treba. Pa i ja jutros odučih krenuti, (u ovim sjajnim godinama na odlasku biti super žena) put Rebra, stati u red od dvjestotinjak istih super ljudi u pokušaju upisati se (na centralnom naručivanju, jer se ovaj dopler ne može putem e-naručivanja) za neku od godina koliko se čeka. Super žena iz jučerašnjeg programa vjerojatno ne bi čekala ni sat, a kamoli koju godinu. I sad, očito sam si sama kriva što nisam u najranijoj dobi odlučila biti super žena, a možda to jesam samo ni ja, ni itko drugi to ne zna.

18.09.2019.

P. S. Ako me neko vrijeme neće biti vjerojatno sam u nekom redu čekanja za upis centralnog naručivanja.

- 07:48 - Komentari (30) - Isprintaj - #

16.09.2019., ponedjeljak

Samo to

Obećanje ili dati riječ možda ne izgleda isto, ali u konačnici svodi se na isto jer ako ste nešto obećali onda je red da obećanje i održite jer u protivnom što ste? Nekada se nisu pisali ugovori, a mnogi se još niti danas ne piše između poštenih ljudi. Stisak ruke i dana riječ je važnija i vrjednija od pisanog ugovora bila nekada. No kako je danas među nama koji koristimo jako puno riječi u ovom virtualnom životu? Znači li nama išta obećanje, dana riječ ili smo spremni nakon izrečenoga sve pomesti pod tepih? Vjerujem da će svi odmah reći kako ne nismo mi takvi, a moje najnovije iskustvo govori upravo suprotno. Čekajući godinama obećano, uz poneki put pitanje hoće li se ostvariti odjednom doživjeh položaj na totalni ignor. Nisam nikada tražila nikakvu satisfakciju za pomoć koju sam pružila, ali kako sam odgojena da se obećanu riječ treba poštivati i obećano izvršiti, možda kao nadobudna, očekujem da i drugi imaju iste manire. No eto u ovim poznim godinama doživjeh saznati kako je stvarna ona izreka: „ Obećanje ludom radovanje“, pa sada mogu sebe gledati kao ludu, ili ipak ne? Mislim ne, nisam ja luda jer i dalje ću obećano izvršiti, a svi koji žive po tom da je obećanje ludom radovanje su ljudi bez karaktera, bez morala, bez empatije, osobe koje ne znaju što je lijep život.
S obzirom na moje inzulte dešava mi se zaboravnost u raznim područjima, ali svima kojima nešto obećam obično kažem, ako se ne sjetim, svakako mi spomenite, pa i više puta. Jer trebali bi znati kako nije jednostavno živjeti sa obrisanim područjima za koncentraciju kada vam već nakon nekoliko minuta nestaju zadnje informacije. Zbog svega toga sve više bilježim u agendu po datumima što i kada i gdje treba nešto obaviti. I za kraj, zašto ovaj post? Osjećaj povrijeđenosti, samo to.

16.09.2019.
- 09:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

13.09.2019., petak

Ajvar i još

Pojma nemam kakve veze ove misli imaju sa pravljenjem ajvara, ali eto dok se paprike peku zapisah. Mislim da komentari nisu potrebni.

Zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo? Ovih dana razmišljam koliko smo zločesto zlobni u nastojanju omalovažavati one koji nisu kao mi jer mi smo savršeni, mi smo oni koji možemo, znamo i trebamo govoriti o onima drugima i njihovim zabludama. Mi nismo u zabludi, jer mi smo savršeni, pametni, sa svim spoznajama i znanjima pa zašto ne bismo onda podučavali one drukčije od nas, na naš savršeni način? Mi koji nismo vjernici možemo one koji jesu zvati kako god nam se svidi, možemo tvrditi da su u silnim zabludama i priglupi jer eto vjeruju Bibliji. Mi vjernici stajat ćemo po ulicama i uvjeravati prolaznike da su grešnici i žive u grijehu i pakao ih svakako čeka. Mi koji ne priznajemo ni Boga, ni crkvu sve svećenike spremno ćemo staviti pod isti nazivnik „PEDOFIL“ bez ikakve prosudbe. Mi nemamo pedofile u našem savršenom životu. Zašto smo mi ljudi takvi kakvi jesmo zapita li se itko ikada? No ako netko spomene ljubav bez iznimke svi će reći kako ljube cijelim svojim bićem i kako su spremni i neprijatelja ljubiti, ali na dovoljnoj distanci. Žalosno je da će samo ratne strahote izbrisati sve granice vjernika, nevjernika, pametnih i onih koji nisu, izuzetno sposobnih i onih manje. Zanimljivo je da će u te strahotne dane gotovo svi nositi krunice oko vrata, hodžine zapise, svete sličice, molitve, a nakon svega i nekoliko godina iza svega ponovo će se prebrojavati strane, ponovo će nevjernici u pakao, vjernici su idioti koji vjeruju popovima, a Bog ne postoji. Ljubav će cvjetati virtualno kao što možemo vidjeti na svim društvenim mrežama, gladni će i dalje umirati od gladi, bogati će se i dalje bogatiti. Oni koji sve znaju, koji su pametniji od onih koji to nisu tražiti će nove riječi kojima bi ih stigmatizirali. Sve manje vjerujem u čovjeka.

P. S. ne sjećam se tko je rekao nešto ovako na pitanje vjeruje li u Boga:

Radije ću vjerovati sada dok živim, pa ako kada umrem i vidim da Bog ne postoji nisam ništa izgubio, nego da nakon smrti vidim da postoji i neugodno se iznenadim.

- 10:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2019., nedjelja

Čudne misli nedjeljnog jutra

SUTRA IPAK NE POSTOJI

Nešto bih rekla i čini mi se da bih moga,
Stvarno bih mogla dobro i lijepo, ali …
Kako li se taj ali uvijek stvori baš u nezgodan čas
I propituje rujući kao crv u sočnoj jabuci.
Kome bi to lijepo bilo čujno u praznini jutra?
Tko bi se osmjehnuo i začuđen gledao dok govorim,
A mogla bih polako, gotovo lijeno, sjetno i toplo,
Onako kao što nekad u dane posebne jesam.
U dane posebne, mislim i učas se izgubim
Loveći sjećanja onih dana i osmjeha, i sreće, i svega
Što bilo je, a sada kao da i nije bilo jer daleko ostalo je.
Nešto bih stvarno rekla dok nit još izgubila nisam
Kao što sve češće biva već duže vrijeme
Pa danima tražim što mi prekinulo niti
Da ih svežem, povežem i mučno mi sve više i tegobno,
A duša još treperi nemirom leptira kada povjetarac,
Povjetarac biti još smiriti se neda.
Mogla bih, a možda je sve to skupa varka varavog dana
Što odlazak sprema potiho da strah umanji
I nadu hrani lažnim sutra
Jer to sutra na kraju ipak ne postoji.

08.09.2019.

(ima tih nekih uranaka kada se nešto dogodi pa zapisati te misli, osjećaje u riječi pretočiti, treba. I nakon svih tih godina što su me na pisanje stjerale još uvijek ne razumijem od kuda i kako se sve to dogodi, čemu, zašto i do kada će tako? Onima koji ne znaju kako sam propisala možda ovo čudno izgleda, ali da inzult čuda u glavi napravi dobro sam upoznala.)

Najtoplije hvala svima koji svratite, komentirate, bacite pogled na ovaj kutak u kojem je dio mog života.

- 08:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.09.2019., srijeda

I danas jednako

SIMFONIJA KORAKA

Svaki dan pronalazim sebe, ponovo stvarnu
u koracima što tihi eho ostavljaju u uspavanoj kući,
kao da se oni jučerašnji
sa današnjim koracima prekrivaju,
spajaju u novu simfoniju dnevnog rituala.
Dodajem samo još poneku notu, tišu pa glasniju.
Ritam ponekad ubrzam, alegro, alegro,
onda smirim, piano, piano, pianissimo,
pianissimo quanto possibile.
Osluškujem titraje kako putuju, od zida do zida,
lome se, vraćaju izvoru, mojim koracima.
Okrenem se, zaplešem korak dva, dobro je.
Jako je dobro pronaći sebe među notama,
u glazbi dana skladanoj godinama.
Dobro je voljeti svaki zvuk glazbene kutije
u koju život koracima bezbroj nota zapisanih ostavi.
Dobro je pronaći sebe dok simfonija koraka nježno svira.


12.01.2010.

(za one koji vole ovu vrstu glazbe)




- 09:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

02.09.2019., ponedjeljak

Završetak o svatovima

Konačno kada se utvrdilo tko je prvi prekoračio prag svatovi se polako uz pjesmu, tamburaše i juškanje vrate u kuću gdje će se jesti, piti i veseliti. Mladenku i mladoženju smjeste za glavni stol i ostaju tako sjediti cijelo vrijeme večere sve do ponoći. U toku same večere mladenki, uglavnom djeca puzeći ispod stolova, ukradu cipelu. Kada je ukrali odnesu je kuharicama. Tada djeveri počinju sa pozivom mladenki na ples. Kako ona stalno odbija žele znati zašto. Kako bi im pokazala da nema jednu cipelu ustaje mora ustati, a oni donose razne stare cipele koje ona treba isprobati. Konačno kuharice dojave da su one pronašle jednu cipelu pa ako je djeveri trebaju tu cipelu moraju kupiti. Tako se zapravo skuplja dodatni prihod za kuharice. I tako mlada dobije svoju cipelu pa negdje prije ponoći može konačno i zaplesati. Taj se ples zove tanac, (što i znači ples pa je sam naziv zanimljiv) a tada svaki svat zapleše nekoliko koraka, čestita mladenki i daruje je. Muškarci su uglavnom darivali u novcu, a žene i djeca u poklonima. Bilo je često više istih poklona jer sve se kupovalo u samo nekoliko trgovina koje su u selu bile. Ti bi se isti pokloni znali proslijediti u nekoj drugoj svadbi pa su žene bile zadužene pamtiti koji je poklon iz koje obitelji kako ga ne bi dobili u nekoj prigodi nazad. Prvi ples je mladenka plesala s ocem, zatim mamom pa braća i sestre i ostala rodbina i kada su se svi svati izredali plešu mladenci najčešće valcer. Po završetku njihovog plesa u sredinu prostorije se postavi stolac na koji sjedne mladoženja, a u krilo mu sjedne mladenka. Tada on skida veo s njene glave i veže joj rubac što je znak da je od tog trenutka snaša. Ostaje im još jedno iskušenje kroz koje oboje prolaze. Obično se mladići postave s obje strane hodnika kroz koji mladenci trebaju pobjeći kako bi se mladenka presvukla u drugu haljinu, a to i nije bilo jednostavno. Čekali su ih veseli i dobro raspoloženi mladići sa ručnicima u rukama koji su na krajevima bili zavezani u čvor. Tim bi ručnicima uglavnom tukli mladoženju jer im je ukrao mladu. On je trebao jako paziti i svojim tijelom zaštiti svoju suprugu, no ponekad je neki od tih čvorova bolno dohvatio njegova leđa.
Mladenci tada odlaze na kratak odmor, presvlačenje i potom se vrate svatovima sve do jutra. Drugog dana, a to je već treći za neke svi svatovi odlaze po kumove. Kumovi bi u neko vrijeme noći otišli svojoj kući pripremiti nešto za pregristi, nešto za popiti, a djeveri bi pripremali iznenađenje za kumove. Ako je bilo lijepo vrijeme znali bi kuma samo u gaćama i sa krunom na glavi posjesti na konja i tako ga voditi kroz selo. Nitko se nije smio naljutiti jer takvi su bili običaji i ako si prihvatio biti kum računaš da će ti neku psinu pripremiti. Svi svatovi su se tada vratili na ručak u kuću gdje je svadba. Ponovo slijedi kokošja juha, pohani pilići, odojci, kuhana kokoš sa više vrsta sosa (umaka), vino, još vina, kolači pa vino, pjesma, tamburaši gotovo da već zadnjim snagama sviraju. U predvečerje svatovi se polako razilaze noseći nešto mesa i kolača svojim kućama.
Idući dan nakon što se dobro naspavaju mladići i djevojke, rodbina i prijatelji dolaze pomoći raspremiti i vratiti stolove, oprati i vratiti suđe, vratiti namještaj u kuću i život krene spominjanjem što i kako je bilo. Godinama kasnije mladenci će sve to pripremiti svojoj djeci ako će svadba biti na selu. No sve je manje takvih svadbi čak i na selu, a lijepo ih se sjetiti.

02.09. 2019.

(nije u pitanju Miljacka, ali eto)



- 19:21 - Komentari (25) - Isprintaj - #

30.08.2019., petak

U jednom danu

Kada je zov domaje tako velik da te ništa ne može spriječiti da ne odeš onda to izgleda ovako. Kupiš kartu za vlak i u rano jutro kreneš na put.

Zaustavljanje na pojedinim stanicama isto kao nekad

Križevci


Koprivnica


Pogled ne skidaš s prozora jer sva ta ljepota te vrati u neka prošla vremena, pa iako će netko reći (a ima nekih blogera) kako je sve to prisjećanje notorna glupost i bezvezarija, meni je srce sasvim drugim ritmom, veselim i zadovoljnim kucalo.



Bilogora u daljini



Polja duhana i suncokreta



Odavno ne vidjeh njive suncokreta, ali eto ih ponovo. Neki novi ljudi, neki stari običaji.



Virovitica, sve kao nekada osim klimauređaja. Očito su vrućine veće nego su prije bile, jer iza "Velke Gospe" znalo se da je vrućinama kraj i da dolazi " Bablje ljeto", a sada više nije tako.



Još koji kilometar i eto me u mom selu Slavonskom



Jedini putnik, i prazna stanica, a nekad je sve vrvilo od života. U kolodvorskoj ulici nigdje nikoga vidjeti. Ispred velikog paromlina još stoje stare lipe, ali dvije nedostaju, a mlin lagano umire.



Nekada je izgledalo daleko, a sada tek za koju minutu i park grofa Jankovića pokazuje novu sliku njegovog dvorca u obnovi. Želja je entuzijasta obnoviti nekoliko dvoraca i povezati ih biciklističkom rutom. Ovaj će dvorac biti hotel (naravno) pa se nadam da će doprinijeti manjem iseljavnju.





Nekada društveni, a sada



Uz grofovski dvorac očuvana je i godinama obnavljana te i dalje prekrasna župna crkva

( Župna crkva sv. Terezije Avilske vrijedan je i jedinstven primjer klasicističke sakralne arhitekture kontinentalne Hrvatske iz polovice 19. stoljeća.Zaštićena je kao spomenik kulture 1969. godine. Crkvu je dao sagraditi Ivan Nepomuk Janković de Pribert et Vuchin koji je ujedno i utemeljio župu Suhopolje 1802. godine, zajedno, s Terezijom barunicom rođenom Puchler. Do njene izgradnje, kao župna crkva služila je drvena kapela sv. Martina podignuta krajem 18. stoljeća, a koja se po prvi put spominje 1771. godine.

Crkva je predstavljala kulturni doprinos Jankovića središtu svog vlastelinstva. Gradnja je trajala od 1807. do 1816. godine. Na vrhu crkvenog oratorija smješten je obiteljski grb obitelji Janković, te kripta sa sarkofagom Ivana Nepomuka Jankovića i obitelji. Veliki sat, 1836. godine priskrbio je Josip Janković. Crkva se nalazi u središtu mjesta. Centralnog je tlocrta, kružne osovine čije anekse određuje križna forma. Glavnim oltarom dominira slika sv. Terezije Avilske, djelo slikara iz Budimpešte, Josepha Carla Schafta iz 1914. godine. Sve navedeno, bit će dio Studije valorizacije kulturne ostavštine plemićke obitelji Janković u Suhopolju, a u sklopu projekta Centar za posjetitelje Dvorac Janković.)







Susret sa dragim prijateljima i povratak dođe prije nego se poželi. Dan polako odlazi, ponovo vlak i slike u smiraj



Ponosni me ispraćaju jablani




a sve zapravo tako brzo prođe




- 11:30 - Komentari (21) - Isprintaj - #

28.08.2019., srijeda

Svatovi III

I kada dođe taj sudbonosni dan u kući kao da je košnica. Sve vrije, svi su uzrujani, svi nešto traže, nešto mijenjaju. Gotovo uvijek još nešto fali, još se nešto uređuje. Uglavnom već u rano jutro iznosi se sav namještaj iz soba jer ih treba okititi. Treba kod susjeda i prijatelja posuditi stolove i klupe. Često se koristi više štokrla na koje se polože široke daske i prekriju sa tkanicama ili tepisima koji su inače u sobama na podu. O tim tepisima sam pisala u poglavlju Proljetno pospremanje. Njih su žene, a kod nas moja bakica tkale na stanu u zimsko vrijeme kada je posla bilo manje. Sve stolove su mladi skupljali i kolima dovozili u dvorište pa slagali po sobama kako je najbolje bilo. Žene su od jutra počele kuhati. Spremala se velika količina juhe jer su i taj dan svi koji su radili na pripremama trebali imati ručak. Djevojke i stare bake su vezale mašne na ružmarine. Za žene su mašne bile bijele i roza, a za muškarce bijele i plave. Svaki svat je kod dolaska u kuću bilo mlade ili mladoženje dobio ružmarin na reveru ili gdje se već moglo prikvačiti. Ružmarin je bio kao karta, kao ulaznica za svadbu. Oko podneva bi došli i tamburaši pa je i pjesma i svirka krenula i sav posao odmah bio lakši.
U kući mladenke je isto tako sve bilo užurbano dok se spremala. Mi bismo rekli „ da se mlada oblači“ pa to ispada kao da prije toga nije imala odjeću. Pomagale bi joj mama i sestre ili druge rođakinje, a uzbuđenje je raslo. Vjenčanja su uglavnom bila u predvečerje, a rodbina se skupljala kod jednih i kod drugih jer takav je red.
U određeno vrijeme svatovi bi krenuli kroz selo od mladoženje do mladine kuće da je otkupe.
Kupovanje mladenke je cijeli ritual kojeg je obično izvodio stari kum uz pomoć mladića ili djevera. Djeveri su neoženjeni mladići, neki su bili rođaci, a neki i nisu. Oni su bili pratnja mladim djevojkama djeverušama. Ti nazivi su se koristili samo u svatovima. Stari kum je posebnim ritualom pozdravio domaćine mladenke i zatražio njenu ruku za mladoženju. Trebalo je dobiti dobru cijenu za mladu pa bi njeni tutori (oni koji su sudjelovali u toj prodaji) nudili razne spodobe obučene u stare haljine. No na kraju su se ipak dogovorili za cijenu pa bi mlada sva u bijelom izašla na vrata. Prije nego je prekoračila prag oprostila se je sa roditeljima pa bi i koja suza kanula. Tamburaši bi zasvirali veselu poskočicu i mlada bi bila predana mladoženjinim svatovima, ali i dalje je nije mogao preuzeti mladoženja već ju je sve do oltara vodio djever. Ako je mladenka imala brata tada je brat bio djever, ako ne onda bratić ili najbliži muški srodnik.
Svatovi su uglavnom pješke polako išli kroz selo i često okolnim ulicama da bi svi mogli vidjeti mladenku. Ona je bila najvažnija taj dan. Uz svatove koji su jujuškali, tamburaše koji su cijelim putem svirali i pjevali, trčala bi djeca i svako toliko vikali: „ Kume izgori ti kesa“, a kumovi mladenaca bi bacali prema djeci punu šaku sitniša koju bi oni žurno skupljali. I tako sve do crkve. Odrasli su častili suseljane koji su izašli gledati svatove vinom i rakijom. Svaka boca je imala oko grla mali vjenčić napravljen od asparagusa i ukrašen trakicama. Sam čin vjenčanja je isti od kada postoji, ali ono što je posebno važno je izlazak iz crkve. Savjet svakoj mladenki je da kod izlaska prva prekorači crkveni prag jer tako će ona biti gazda u tom braku. Dakle svi koji su bili izvan crkve su pomno pratili tko će prvi peko praga i šuškanje među svatovima je učas znalo tko je to.

28.08.2019.



Sve što slijedi nakon vjenčanja………

- 09:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.08.2019., utorak

Svatovi II

S obzirom da je selo znalo kada će biti svatovi, počele su pripreme i kod obitelji gdje će biti svatovi i kod onih koji će, tako su vjerovali, biti pozvani u svatove. No ipak sve dok zaručnici nisu osobno došli pozvati u svatove nije se znalo tko će biti pozvan. Već prve nedjelje oglašene u crkvi budući mladenci su svaku večer išli od jednih do drugih u selu pozvati na njihovo vjenčanje. Naravno da su ih uvijek počastili, bilo rakijom, bilo vinom i kada bi se u kasnu večer vraćali kući veselje im je bilo vrlo izraženo. E sad, svi pozvani su imali, nepisanu obavezu, negdje deset dana prije svadbe u kuću gdje će biti svatovi donijeti tzv.“ košaru“. Bila je to prava košara, velika šibrana (tako smo je zvali jer je bila od šiba, imala je dvije ručke i koristila se i na polju i u dvorištu i u kući) u njoj se donosilo; jaja, šećer, mast, putar, sir, vrhnje, ulje, brašno, riža, orasi, mak, kokoš ili pilići i ako je bilo što od suhog mesa, šunka, špek. Na taj su način jedni drugima pomagali u pripremi svadbe. Naravno da se znalo i dobro pamtilo kako se svaka dobivena košara (misli se na sadržaj u njoj) treba jednog dana vratiti kada kod drugih budu svatovi. I tako negdje tjedan dana prije samog vjenčanja žene, a uglavnom su to bile rođakinje i susjede pod vodstvom glavne kuharice, u mom je selu to bila teta Matlena, počele su sa pripremama. Mijesilo se tijesto za juhu kao da je mala tvornica jer tri su dana bile juhe sa dugačkim rezancima i to nije smjelo pofaliti. Pekli su se suhi kolači, oni koji mogu stajati nekoliko dana, dva dana prije svadbe pekle su se torte i kremasti kolači. Kako nije bilo frižidera čuvalo se u podrumima gdje je bilo hladno ako je svadba bila ljeti, a inače u špajzama koje se nikada nisu grijale kao ni veći dio kuće. Kuhinja je u to vrijeme priprema bila kao bojno polje. Meni se sada čini da je bez obzira koliko su te žene sve radile na ruku jer nije bilo miksera, njihovo veselje pretočeno u sve te kolače jer toliko ih je bilo da je teško sve nabrojati. No meni su uvijek bili najdraži „slavonski bećarci“, oblatne, breskve, nusl štange i torte od oraha svih fela. Seoska imanja su često, a mi jesmo, imala ljetne kuhinje tako da se moglo peči u obje i u ljetnoj i u zimskoj jer je vrijeme bilo ograničeno. Ni jedna kuća nije imala dovoljno suđa za svatove pa se posuđivalo od rodbine, prijatelja i susjeda. Najveća briga oko suđa je bila da se ne bi što razbilo jer trebalo je sve vratiti ili kupiti novo ako se što razbije. Sjećam se da smo imali više različitih tanjura jer se nikada nije kupovao cijeli špajzservis nego onako na komade, a uglavnom teško je bilo naći baš isti uzorak ako se što razbilo. Mislim da je i u drugim kućama bilo slično. Žene su radile gotovo cijele dane, a kada bi pala noć sve se smirilo, peći su se pogasile, a mirisi su preplavili cijelu kuću.

(27.08.2019. Život i običaji)

- 17:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>