BUĐENJE
Jutros me grlica budi, a još se ni razdanilo nije. Slušam njezino dozivanje pa se sjetim otate moga i šala njegovih. Kao svako dijete nisam voljela na večer s kokošima na spavanje, kako se govorilo, već bih sretna, ako su mi dozvolili, slušala o čemu su razgovarali. U tim večernjim razgovorima nije bilo šala već samo tko će i gdje sutra ranom zorom na polje, u vinograd ili ostati namiriti blago. To blago su mome otati, seljaku, bile krave i telad, ovce s janjcima, svinje s praščićima, konji i ždrebad. Ostalo što je živjelo u dvorištu, osim Gare, više ga je ljutilo nego mu bilo vrijedno. Oko tih „ptica“, a sve su mu bile ptice i koke, i guske, i patke, a bome i purani. Gotovo najviše purani jer bi u sumrak poletjeli na staru krušku i na njoj noćili. Nisu oni, purani, voljeli biti zatvoreni. Ponekad se desilo da bi neki tako u spavanju zaboravio da zna letjeti pa bi pao s kruške i slomio krilo. Tada nije bilo druge nego….znalo se. Dakle otata nikako nije volio perad pa bi samo spomenuo: „ Ne možeš pijan na krušku“. Nije mi bilo jasno to pijan, kao bi puran bio pijan, ali to je bila samo jedna od šala onako da umanji štetu. Nije njemu bila šteta nego omami jer purane je trebalo dobro hraniti kako bi za Božić bili tusti i dobro se prodali. U seljačkoj kući bilo je hrane i malo tko je stvarno bio gladan, osim za rata i desetak godina iza rata, ali u moje vrijeme već su seljaci bar malo oporavili svoja gospodarstva, ali nisu imali novca kako bi kupili, recimo sol, šećer, divku za bijelu kavu. Zato je omama imala puno dvorište peradi koje su donosile po koji dinar. Tako bi govorila; „ Po koji dinar“, iako nitko nije nikada znao koliko tog po kojeg dinara ona ima i gdje ih čuva.
Raspredala se ja o otati i dvorištu, a zapravo samo sam željela reći nešto o grlici koja me prije svitanja budi pjevajući kao što je i otata mene često jutrima budio ovako: „ Magar…će…magar….će…magar…će, grlica te već zove.“ I dan danas kada ju čujem potiho kao da pjevušim magaarr…će.
06.06.2025.
|
