| < | svibanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
|
Žudnja, želja, čekanje Izvire sve tiho kao kap A onda se sruči tutnjem U predivan slap Ljubav * Put nepoznat Vrijeme odlaska isto Odlazak neminovan Koferi nepotrebni Smrt * Zelene plantaže Žene i vreće o pojasu Ruke ubiru listove Vruća voda, miris Šalica čaja * 25.08.2021 |
|
Ponekad, zapravo u zadnje vrijeme, sve češće mislim kako odlazak tim specijalnim bijelim kutama samo stvara dodatni stres. Znamo da stres nikome nije drag i da će nas uvijek odvesti na neki krivuljasti put. Kada je čovjek mlad život je kao san. U jutro si poletan, vani ostaješ do jutarnjih sati i nemaš osjećaj umora, osim rijetko ako se spoje dva dana i dvije noći, tada možeš imati laganih posljedica, kao što je držati oči otvorene. U to vrijeme ne trebaš nikakve kute, pogotovo ne bijele. Mi koji brojimo dosta godina (neću reći da smo starudija, jer i starost ima svoju ljepotu) sa sjetom se prisjećamo tih godina i zavidimo mladosti oko nas. Tako je bilo od pamtivijeka i tako će i iza nas ostati. No da se vratim na te specijalne bijele. Već sam izvijestila za taj poseban neurokognitivni test. Nalaz sam čekala punih mjesec i pol. Ništa neobično jer kod tih dijagnoza ne postoji hitno, jučer. To što vam se do testiranja već desilo neće se brzinski pogoršati. Ipak nalaz me prilično potresao. Neću vas plašiti, ali mi koji uporno govorimo kako zaboravimo, ovo i ono je po našem mišljenju sasvim benigno, ali ima nekih zaboravnosti koje si ne znamo objasniti pa nam onda test kognitivnih sposobnosti plastično objašnjava. Svim mojim komorbiditetima eto dodaju i amnestički tip MCI skupine poremećaja u više domena. E sad, kao da vas netko opali mokrom krpom dok ste vi u dubokom promišljanju o životu, o nasljednim faktorima, o moguće čudnom starenju i gubitku svega što vam je ikada bilo bar malo važno. Bez obzira na sve zloguke najave ostajem čvrsto pri svojim odlukama; biti uporna, biti ustrajna i činiti baš sve da taj MCI držim što duže pod kontrolom. Želja mi je završiti još dvije knjige; jednu dječju poeziju i drugu moju o Slavoniji koju sam započela pripremati još prije cca 15 g. Jako vjerujem da ću uspjeti. Ako me koji put nema na blogu mjesec dva, to je samo znak da kopam po arhivi ili u sjećanjima kako bih ta dva projekta završila. Svi vi koji niste sigurni u zaboravnost, svakako odite na testiranje kako bi izbjegli stres i poduzeli baš sve na dobrobit mozga. P. S. o izborima neću jer dodatno uzrujavanje samo škodi. |
|
IZMEĐU VRISKA I SMIRAJA Ne moram te gledati da bih znala kako me pogledom skidaš, misao se osmjehne u meni, vidjet ćeš samo ono što ti želim pokazati, mogu ti samo malim dijelom naznačiti što se sve skriva ispod košulje široke, rukava dugih, dva ću gumba otkopčati, dozvolit ću tvom oku vidjeti sjenu što između dojki se skriva, dozvolit ću ti vidjeti crno rublje pomaknutim rubom košulje, izazovnim pokretom, košulja je tvoja, volim ju nositi u vrijeme kada te nema, kada nas samo misli dodiruju, ti ju voliš na mom tijelu uvijek, čarobno ju znaš skidati, jedan po jedan gumb otkopčati ljubeći mi tijelo koje sve više izranja, znam da će svaki put ostati na podu zaboravljena dok strast hranimo uronjeni, razapeti između vriska i smiraja, tvoja je košulja dovoljna da sakrije i otkrije sve želje naših tijela. 25.03.2010. iz arhive |
|
NOSTALGIJA Puštali smo zmajeve pod vjetra krilo, bosi trčali uz rijeku, brzace njene sustizali, prestizali, voljeli se ispod vrba, obećanja davali ne vjerujući da ćemo ikada biti drukčiji, a morali smo odrasti, morali smo zmajeve vjetru pustiti, rijeku ostaviti, prestali smo se voljeti, vrbe su ostale uspomene čuvati, naše, njihove, nekih novih ljubavi, obećanja smo o grane vrba objesili, lađama što mirno prolaze, na pozdrav mašu, sebe smo ostavili u koracima što još uvijek uz rijeku trče, brzace hvataju, prestižu rijeku i naš život odnose u zaborav |
|
PRIKAZANJE Glas sad novi šumom bruji O nagradi gazdi umišljenom Vuji Tamo preko bare i od naše veće Med i mlijeko njemu poteče Od nas, raje, nebitne za šumu Uzeo je sve što mu je na umu Hvali sebe gdje god da stiže Tamo preko bare, a i ovdje bliže Riječi njemu uvijek glatko teku K'o da slušaš našu šumsku rijeku Prevariti može i treptajem oka Sve od prvog do posljednjeg roka Sada slavan kao prvi u svijetu Može prodati i šumu i livadu u cvijetu Ima želja iz dalekih raznih Šuma Kod nas se nađe za svakoga kuma Do kada će tako čerupati šumu Što za sebe, što za kumu Nitko se od njenih stvorova ne pita Važno je samo živa glava i utroba sita Davno im pokazaše šumske vlasti Kako je samo njihovo pravo krasti Ostala stoka sitnoga zuba Može samo gledati sa šumskoga ruba Stanje u šumi iz dana u dan sve je teže Zbog izbora i fotelja jedni na druge reže Netko je čerupao kokoš davno prije Ništa se više o tome ne krije Drugi livadu čuva kao da je od zlata Konjima svejedno samo da ne bude rata I Vuji svejedno, on s trona svog gleda O toj ne temi pričat mu se neda Teško je samo nama stvorenjima šume U toj zbrci ostati normalan moj kume Kada sutra sve opet utihne svima Najbolje pozicije i dalje ostat će njima. 12.05.2025. |
|
TIA Nema najave, nema predosjećaja, samo se dogodi TIA. Svijet se malo zaljulja, na pogled se spusti blaga magla, misli se nekako zaustave. Jesu li u pitanju sekunde ili minuta - dvije poslije se ne možeš sjetiti jer mučnina, negdje iznutra, krene i bol iza desnog uha. Želja za spavanjem neopisivo se tijelom širi pa je normalno leći iako bi bilo bolje ostati sjediti, ali tijelo nema snage čak ni za sjedenje. Dakle leći, spavati. U dubokom snu nema više nikakvih manifestacija i nije te briga, jednostavno si nestala za ovaj svijet. Satima kasnije čudiš se kako si dugo spavala jer što ćeš raditi noću ako dan prespavaš. Trebalo se izvući iz ležećeg položaja, no malo se sve još ljulja, ravnoteža traži oslonac. Dobro nije ti prvi put, nije, ali već duže vrijeme nije bilo ovako ozbiljno. Treba krenuti vježbati 3x7 koliko je to, znam dvadeset i jedan, kako se zove tvoja ulica? Koji je danas dan u tjednu, koja godina? Malo je šepavo, ali imaš kalendar na zidu. Konačno treba pustiti glas. Ja sam….malo frfljavo, ali ide, a to je sasvim dobro jer za dva-tri tjedna sve će biti opet u redu. Još jedna TIA je prevladana. Nakon mjesec dana stiže poziv za ispitivanje kognitivnih sposobnosti s obzirom da MR mozga kaže: Globalna atrofija mozga I stupanj. Koliko tih stupnjeva ima, možda puno, možda jedan dva, saznat će kada ju ponovo upute na MR. Profa je sjajna zapravo je po struci Profesor doktor kliničke medicine, što god to značilo simpatična je. Gleda sve dijagnoze i kože pa vi ste jedan veliki komorbiditet. Zanimljiva riječ koja će svakoga podsjetiti na Coronu jer uglavnom je objašnjenje za umiranje bio taj komorni. Stalno odlazi jer ima više pacijenata, mislim, u isto vrijeme i uvijek kaže: „ Oprostite samo malo, evo me odmah“ pa se stvarno vrati nekad za minutu, nekad tek za deset, ali ne smeta me. Nitko ne prisiljava doći na takav test ako nisi ubojica ili državni neprijatelj. Sigurna sam da ima blogera koji su bili i znaju kako to izgleda, ali za one koje tako nešto još čeka u nekoj fazi života ukratko; Crtaš neke geometrijske oblike, ali da budu što sličniji onima koje na slikama gledaš. Profa gleda nacrtano klima glavom, nekako sama sebi kaže kako je prilično grbavo. Ne znam što očekuje jer bez trokuta i ravnala, šestara kako išta može biti savršeno. A onda rešetanje, riječi, slova, brojevi, pamti, ponavljaj, sprijeda straga, pa ponoviti sve imenice iako ima sedam glagola i samo jedna imenica čini se da su sve imenice. Ako još niste pokušali probajte od 100 unazad oduzimati broj 7 bez da se i malo zaustavite. Svaki zastoj bod manje. Nakon nemogućnosti sjetiti se ičega još samo mali test; posložiti slova po abecedi, brojeve po veličini nakon što profa izdiktira 5 brojeva i pet slova. Tu se kapitulira definitivno. Kraj testa. Razgovor. Roditelji, anamneze. Majka nekoliko godina u demenciji, umrla. Otac umro davno u 55 g. baka parkinsa gurala jedno četiri godine. Dvije tete umrle od karcinoma. Koliko je tu tek komorbiditeta? Odlazimo sa testiranja kognitivnih sposobnosti i kažem mojoj kćerki da mi je već sada teško što se, ako poživim, može dogoditi da ih neću prepoznati. Ona meni, sunce moje, kaže – ma ne brini nama će biti teže ako bude tako. Na kraju, zašto o tome pišem? Zato što još znam, zato što još želim, zato što vjerujem da pomaže ostati što duže relativno aktivan i ogromna je sreća sjećati vas se i iz nekih drugih dana iako ni približno kao što se sjećaju neki. . |