Imadoh dovoljno vremena kroz tri dana, toliko traje oporavak nakon koronarografije, razmišljati, o kuda ide ovaj svijet. Ne nisam dovoljno pametna da bih bilo kome išta sugerirala, ali bojazan koja me svako toliko podsjeti da sve ide k „vragu“ je sve veća. Znam da će se malo tko složiti sa mnom, no pogledamo li malo ozbiljnije možda shvatimo.
Kada sam bila dijete malo tko je u selu imao radio, a samo dvije, tri obitelji televizor. Danas mnogi imaju vlastito kino. O bogatstvu pojedinih mi, obični, ne možemo niti zamisliti. Ipak malo je kome, ili ikome bogatstvo osiguralo miran život i dugovječnost. Droga je postala gospodar i bogatih i siromašnih. Dakle razlika je samo u tome, što si bogati mogu po potrebi priuštiti odvikavanje do novog pada, a siromah će umrijeti ako ne prihvati odvikavanje u raznim udrugama, više-manje na vjerskim osnovama.
Tako razmišljam, kako je sve krhko i nestabilno i kako se užurbano radi na robotima koji će zamijeniti čovjeka na svakom polju rada, a možda i znanja kada se umjetna inteligencija usavrši. Sve to o čemu razmišljam priprema čovjek sam sebi. Zašto?
Javno možemo čitati o tome kako će čovjeku biti lakše. Sve što sada radi, radit će roboti. Kome će tada trebati čovjek? Vjerojatno robotima kao rob svojemu robotu.
Svjetski moćnici ponovo žele prekrojiti svijet. Zato su im potrebni ratovi. Na ratovima zarađuju silna bogatstva proizvodnjom i prodajom oružja i malo je koga briga sve dok se pred njihovim pragovima ništa ne dešava. Čovjek je osjećajno biće i naravno da je riječ žao uvijek prisutna kada se spomene, trenutno Ukrajina, Palestina, Sirija i neke nama daleke afričke zemlje gdje umiru stotine svake minute. I sve je to samo vijest u izvještajima na TV i traje već nekoliko godina pa prestaje biti nešto jako važno. Navikne se čovjek da se tamo negdje ubija u ime moći.
Kod nas je najveći problem ti neki muškarci, ma kakvi su to muškarci, koji kleče na glavnim trgovima i mole. Zar ih nije sram? Što bi oni zapravo htjeli? Mišljenja je toliko koliko nas Hrvata ima, a sve nas je manje i nestajemo brže nego koliko traje molitva ovih što kleče. Demografi već više od dva desetljeća opominju o nestajanju Hrvata. Do kraja stoljeća neće nas biti. Mene sigurno neće, ali kako sve izgleda ovi koji se sada rađaju bit će posljednji. Ni to nije nešto nepoznato jer puno je naroda u povijesti izumrlo.
Prostor će naseliti neki drugi, a mi ćemo postati daleka prošlost, možda.
I zašto naslov krafne? Tek tako jer neki znaju čega su simbol, a mnogo je više onih koji ne znaju. Bilo je davno: Bila je to knjiga “Kuchenmeisterei” (Vještina kuhinje) iz 1485. godine i u njoj se našao za to vrijeme revolucionaran recept: prve zabilježene upute za pripremu krafna s džemom, “Gefüllte Krapfen”. Možda je točno, a možda ima još sličnih povijestica. Naziv krafne zato jer su, u mom dijelu Slavonije, u vrijeme Korizme vjernici postili, a krafne su bile zadnji kolači sve do Uskrsa.
03.03.2025.
|
