TIA
Nema najave, nema predosjećaja, samo se dogodi TIA. Svijet se malo zaljulja, na pogled se spusti blaga magla, misli se nekako zaustave. Jesu li u pitanju sekunde ili minuta - dvije poslije se ne možeš sjetiti jer mučnina, negdje iznutra, krene i bol iza desnog uha. Želja za spavanjem neopisivo se tijelom širi pa je normalno leći iako bi bilo bolje ostati sjediti, ali tijelo nema snage čak ni za sjedenje. Dakle leći, spavati. U dubokom snu nema više nikakvih manifestacija i nije te briga, jednostavno si nestala za ovaj svijet.
Satima kasnije čudiš se kako si dugo spavala jer što ćeš raditi noću ako dan prespavaš. Trebalo se izvući iz ležećeg položaja, no malo se sve još ljulja, ravnoteža traži oslonac. Dobro nije ti prvi put, nije, ali već duže vrijeme nije bilo ovako ozbiljno. Treba krenuti vježbati 3x7 koliko je to, znam dvadeset i jedan, kako se zove tvoja ulica? Koji je danas dan u tjednu, koja godina? Malo je šepavo, ali imaš kalendar na zidu. Konačno treba pustiti glas. Ja sam….malo frfljavo, ali ide, a to je sasvim dobro jer za dva-tri tjedna sve će biti opet u redu. Još jedna TIA je prevladana.
Nakon mjesec dana stiže poziv za ispitivanje kognitivnih sposobnosti s obzirom da MR mozga kaže: Globalna atrofija mozga I stupanj. Koliko tih stupnjeva ima, možda puno, možda jedan dva, saznat će kada ju ponovo upute na MR.
Profa je sjajna zapravo je po struci Profesor doktor kliničke medicine, što god to značilo simpatična je. Gleda sve dijagnoze i kože pa vi ste jedan veliki komorbiditet. Zanimljiva riječ koja će svakoga podsjetiti na Coronu jer uglavnom je objašnjenje za umiranje bio taj komorni.
Stalno odlazi jer ima više pacijenata, mislim, u isto vrijeme i uvijek kaže: „ Oprostite samo malo, evo me odmah“ pa se stvarno vrati nekad za minutu, nekad tek za deset, ali ne smeta me. Nitko ne prisiljava doći na takav test ako nisi ubojica ili državni neprijatelj.
Sigurna sam da ima blogera koji su bili i znaju kako to izgleda, ali za one koje tako nešto još čeka u nekoj fazi života ukratko;
Crtaš neke geometrijske oblike, ali da budu što sličniji onima koje na slikama gledaš. Profa gleda nacrtano klima glavom, nekako sama sebi kaže kako je prilično grbavo. Ne znam što očekuje jer bez trokuta i ravnala, šestara kako išta može biti savršeno. A onda rešetanje, riječi, slova, brojevi, pamti, ponavljaj, sprijeda straga, pa ponoviti sve imenice iako ima sedam glagola i samo jedna imenica čini se da su sve imenice. Ako još niste pokušali probajte od 100 unazad oduzimati broj 7 bez da se i malo zaustavite. Svaki zastoj bod manje. Nakon nemogućnosti sjetiti se ičega još samo mali test; posložiti slova po abecedi, brojeve po veličini nakon što profa izdiktira 5 brojeva i pet slova. Tu se kapitulira definitivno. Kraj testa.
Razgovor. Roditelji, anamneze. Majka nekoliko godina u demenciji, umrla. Otac umro davno u 55 g. baka parkinsa gurala jedno četiri godine. Dvije tete umrle od karcinoma. Koliko je tu tek komorbiditeta?
Odlazimo sa testiranja kognitivnih sposobnosti i kažem mojoj kćerki da mi je već sada teško što se, ako poživim, može dogoditi da ih neću prepoznati.
Ona meni, sunce moje, kaže – ma ne brini nama će biti teže ako bude tako.
Na kraju, zašto o tome pišem? Zato što još znam, zato što još želim, zato što vjerujem da pomaže ostati što duže relativno aktivan i ogromna je sreća sjećati vas se i iz nekih drugih dana iako ni približno kao što se sjećaju neki.
.
|
