život je kako kada

< lipanj, 2025  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Opis bloga


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 13.01.2013.

ljubav

06.06.2025., petak

LAGANO

BUĐENJE

Jutros me grlica budi, a još se ni razdanilo nije. Slušam njezino dozivanje pa se sjetim otate moga i šala njegovih. Kao svako dijete nisam voljela na večer s kokošima na spavanje, kako se govorilo, već bih sretna, ako su mi dozvolili, slušala o čemu su razgovarali. U tim večernjim razgovorima nije bilo šala već samo tko će i gdje sutra ranom zorom na polje, u vinograd ili ostati namiriti blago. To blago su mome otati, seljaku, bile krave i telad, ovce s janjcima, svinje s praščićima, konji i ždrebad. Ostalo što je živjelo u dvorištu, osim Gare, više ga je ljutilo nego mu bilo vrijedno. Oko tih „ptica“, a sve su mu bile ptice i koke, i guske, i patke, a bome i purani. Gotovo najviše purani jer bi u sumrak poletjeli na staru krušku i na njoj noćili. Nisu oni, purani, voljeli biti zatvoreni. Ponekad se desilo da bi neki tako u spavanju zaboravio da zna letjeti pa bi pao s kruške i slomio krilo. Tada nije bilo druge nego….znalo se. Dakle otata nikako nije volio perad pa bi samo spomenuo: „ Ne možeš pijan na krušku“. Nije mi bilo jasno to pijan, kao bi puran bio pijan, ali to je bila samo jedna od šala onako da umanji štetu. Nije njemu bila šteta nego omami jer purane je trebalo dobro hraniti kako bi za Božić bili tusti i dobro se prodali. U seljačkoj kući bilo je hrane i malo tko je stvarno bio gladan, osim za rata i desetak godina iza rata, ali u moje vrijeme već su seljaci bar malo oporavili svoja gospodarstva, ali nisu imali novca kako bi kupili, recimo sol, šećer, divku za bijelu kavu. Zato je omama imala puno dvorište peradi koje su donosile po koji dinar. Tako bi govorila; „ Po koji dinar“, iako nitko nije nikada znao koliko tog po kojeg dinara ona ima i gdje ih čuva.
Raspredala se ja o otati i dvorištu, a zapravo samo sam željela reći nešto o grlici koja me prije svitanja budi pjevajući kao što je i otata mene često jutrima budio ovako: „ Magar…će…magar….će…magar…će, grlica te već zove.“ I dan danas kada ju čujem potiho kao da pjevušim magaarr…će.

06.06.2025.

- 08:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #