Ponekad mi se čini da me jedino Ti razumiješ, da me jedino Ti ne osuđuješ. Ljudi su komplicirana bića. Često mi dođe tuga kad vidim da se ne razumijemo, ali shvaćam da svatko svakoga shvaća iz vlastitog duhovno-emotivnog stanja. Ponekad kad pogledam u nečije stanje dođe mi da zagrlim tu osobu i prenesem joj dio svog mira. Ako smo svi isti, kako to da smo toliko različiti, da se ne razumijemo? Hodam dubinama tražeći odgovore na neodgovorena pitanja. Imam toliko pitanja na koje želim čuti Tvoje odgovore i samo Tvoje. Ponekad mi odgovori dođu sami od sebe, i tad se pitam da li je i to došlo od Tebe? Vjerojatno je. Hvala ti na njima.

Kažu da koristimo samo 30% mogućnosti našeg mozga. Što mislite zašto je to tako? Više od toga donosi veće moći. Da bi dobili te moći, moramo doseći razinu dostojnosti, jer kako se kaže "S većom moći dolazi i veća odgovornost!". Tko kontrolira te moći? Onaj koji i očekuje od nas tu odgovornost. Razmislite o načinima kojim "upravljamo", jer mi smo ti koji sjedimo za volanom i samo o nama ovisi kada ćemo i ako ćemo ih uopće ikada doseći. Možda će tek neka novija civilizacija dobiti veći postotak, ako mi zakažemo. Umjesto da se usredotočimo da odškrinemo ta vrata i dosegnemo veći postotak, mi još uvijek ratujemo. Ne mogu se načuditi da napredne zemlje troše resurse da bi dokazivali svoju jakost nad drugima, a još manje razumijem razlog zašto uopće ratuju. Mogu samo slegnuti ramenima i klimati glavom u nevjerici. Šteta.

Tu i tamo u društvo se uvuče neka šema koju svi odma prihvate ne razmišljajući o posljedicama. Nikad mi nije bilo jasno zašto su često opće prihvaćene šeme pomalo plitke, zašto se ne traži dublji smisao u postojanju, bivanju i odnošenju prema drugima. Jesmo li kao društvo zaista pomalo plitki? Možda je to samo neko osrednje ogledalo nas samih. Gleda se previše jednosmjerno, zanemaruje druga strana, od koje se često ograđujemo. Znam, ne možemo mi nikoga mijenjati, ali možemo biti potpora u procesu samopromjene. Problem je što skoro nikome nije dovoljno stalo, a to je ono najzabrinjavajuće. Zahladili smo kao ljudi. Oni koji odskaču, koji još imaju srce, takvima je užasno teško bivati u batinama iskrivljenog morala. Čak su i stručnjaci otišli u tom smjeru. Toplina se smatra slabošću, a ne vrijednošću. Rekla bih da su ljudi prije bili topliji jedni prema drugima, barem sam takav dojam stekla. Možda nas kvari tehnologija koja je sve naprednija i naprednija, a mi zatomljeniji i zatomljeniji. Pretvaramo se u društvo duhova, koji se malo pojave pa nestanu pa opet tako. Čudna su ova današnja vremena, baš čudna. Rijetki su ti koji misle i promišljaju, takve se etiketira kao čudake i "pale s Marsa". Počinjem shvaćati Muska i njegovu želju da se preselimo na Mars ili neki drugi planet. Pitam se samo koji će kriteriji za to biti. Možda novac, što je opet promašeno. Ne vrijedi objašnjavati, nećemo nikada shvatiti dokle god smo sebični.

U raspravama se nekad ne možemo složiti s nekim. To je sasvim u redu, jer ne gledaju svi isto na određene stvari i nečija je perspektiva možda drugačija od naše. Uzmimo za primjer vrapca i žabu, tj. ptičju i žablju perspektivu. Vrabac ne može vidjeti što je u žbunju ako se ne spusti na zemlju, a žabac ne vidi opasnost koja vreba iza žbunja jer se ne može vinuti u visine s koje bi to mogao sagledati. Tako je i sa ljudskim perspektivama. Ovisi na kojoj se misaonoj poziciji nalaziš. Netko je proširio svoje vidike i može sagledati nešto iz drugačijih perspektiva, drugi pak ne može ako isto tako nije proširio svoje horizonte. Na horizonte se može utjecati, tj. možemo nekome pomoći da proširi horizont, no taj isto tako mora biti otvoren za to, inače pričamo sa "zidom" i samo stvaramo međusobne tenzije, jer energija ne teče slobodno već se sudara o taj zid. Trebamo li rušiti te zidove? Ovisi na što ti zidovi utječu u našim i drugim životima.

Danas mi je u misli došla slika Isusa kako pere noge svojim učenicima. Ne znam zašto i otkud mi je to došlo, ali nagnalo me na promišljanje. Da li je to bio čin kako bi pokazao svoju poniznost, ili je to bio čin iz ljubavi kako bi iskazao svoju ljubav prema svojim učenicima kao znak da će se uvijek brinuti za njih i kako bi mi mogli slijedili njegov primjer? Zatim sam se stavila u ulogu nekoga kome netko drag pere noge. Bio je to čudan osjećaj. Ne bih znala kako na to gledati iskreno niti da li bi to dozvolila. Zaista čudan osjećaj.

Dodatak: Naišla sam na objašnjenje u Isusovom evanđelju da je pranje nogu zapravo simbol unutrašnjeg čišćenja i da treba služiti kao primjer kojeg trebamo slijediti tj. duhovno brinuti jedni o drugima. (08.10.2024.)

Zašto ljudi ne vole introverte? Što ih to iritira kod njih? Možda to što ne pričaju puno, što više snimaju i proučavaju okolinu? Ili to što ne znaju što misle o njima, jer se ne upuštaju olako u razgovore s bilo kim pa se nađu uvrijeđeni što im nisu zanimljivi? Smatraju li da su introverti umišljeni? Baš me zanima...

Tko nam je rekao da se trebamo skrivati iza osmjeha kad u srcu nosimo tugu, ljutnju, bol? Možemo tako neko vrijeme, no tuga, ljutnja, bol počne s vremenom pritiskati, jer istina želi na vidjelo. I ne samo ti osjećaji. Sve što smo spremili pod tepih. Nema smisla nabacivati lažne osmjehe koji se pretvore nekad i u one kisele, jer prisiljavamo sebe na nešto što uopće nije prirodno. Smatram da trebamo procesuirati svaki osjećaj u koji se obućemo, jer tek kad ga isprocesuiramo on izlapi i tada ima sve manje utjecaja. Je, osjet u početku zaista bude jako intenzivan, no ne kaže se bezveze da vrijeme liječi sve rane. Nije li bolje biti iskren sa samim sobom pa tako i pred drugima nego lažac? Mislimo li da ako sebe slažemo da će to postati istina? Hoće, samo do kad i pod koju cijenu?

Čitam jednu knjigu o demonima od Dereka Prince-a. Začudila sam se kad sam naišla na njegovu pozamašnu zbirku literature o demonima. Iskreno, očekivala sam više od njega. Evo prva knjiga pa mi ima nesuvislosti poput, da demoni doslovno kontroliraju naš život i tijelo bez našeg znanja, i svi smo donekle opsjednuti, od mastera borilačkih vještina, seksualnih maštanja, mašte općenito, mržnje, strahova, ponosa, gatanja, horoskopa itd. Malo too much (eng. previše) za moj pojam. Možda najbolje da se oslanjam na vlastitio iskustvo i prikupljeno znanje iskustvom s istima, jer po Dereku ispada da bi trebali svi živjeti ko mimozice, što je nemoguće, a prije toga obaviti egzorcizam. Iako ima tih nesuvislica, ima i nekih korisnih saznanja. Svaki od evangelista na koje sam dosad naišla ima i jedno i drugo. Nekako izvlačim od svakog pomalo i sklapam neku svoju slagalicu.

Osvrnuti ću se na temu iz vlastitie perspektive. Demoni su prisutni oko nas. Dobila sam dojam da im je svrha da nas odvlače od Boga navodeći nas na grijeh no mi sami, ako znamo da je nešto grijeh, snosimo za to odgovornost. Kako to čine? Jednostavno uđu u nas (postoje načini na koje uđu) ili nas napadaju izvana i opsjedaju s raznim stimulansima iz čega se razvijaju strah, seksualna maštanja, preveliki ponos, mržnja, ljenost itd. Po tome mi zapravo i ne možemo jedni druge kriviti za išta, jer velika većina ne zna niti priznaje djelovanje demona pa tako u neznanju upadaju u grijeh. No, jednom kad shvatiš što se događa, više ništa nije isto. Počinješ stvari gledati iz neke druge perspektive, počinješ osluškivati svoje misli, tijelo, vizije, snove. Sve ima neke svoje razloge. No, generalno mislim da smo tu da bi učili i razvijali se duhovno. Svatko odabire svoj put, mislim da sam ja svoj odabrala, a možda je i on odabrao mene. Trenutno se borim sa demonom straha koji me napada u snovima, vizijama. To djeluje na mene kao da mi je netko stisnuo kočnice. Uglavnom, Derek i ostali kažu da mi imamo autoritet nad njima i da ih možemo pobijediti ili kontrolirati pa čak i zapovijedati im. No, za to trebamo imati ipak neki određeni nivo čistoće da bi funkcioniralo. Što vi mislite o demonima ili ne mislite? Imate li vi kakvih iskustva s njima?

U zadnje vrijeme se rasplamsalo da je drugi Kristov dolazak blizu. Sagledajte širu sliku i odgovorite si sami na postavljeno pitanje. Kakvi smo zaista mi ljudi. tj. kako se mi vidimo, a kako nas On vidi? Jesmo li učinili dovoljno za božju struju? Što ako smo zaista sve krivo shvatili?

...so simple that even a child can understand it, especialy a child. It doesn't have to be complicated. Adults tends to complicate things. If it's too simple it's not good enough for them. They think it must be more in it, cause they want to be the only ones that gets it. They need a formula so that they can calculate the result. That gives them a sort of power over the truth. If they can't use the truth that isn't the truth for them. Let's pay attention to a baby that can't think, that can't talk, can't take care of himself/herself and yet they can give us a simple, happy, contagious smile. You think he/she made a calculation for that smile, that it must be a provoked action cause babies are the cutest little precalculated and preconditioned, manipulated love monsters!?! Seriously? What a baby knows? He/she only understands the feeling your love gave to him/her and only knows how to respond to it. That's all what love is about.