Zašto se povijest ponavlja? Iz nenaučenog gradiva? Iz bezizlaznih situacija? Možda zato jer gradimo svo temelje na pijesku, a ne na stijeni. Što je pijesak, a što je stijena? Stijena je ljubav. Čak i da se negdje u procesu dogodi nesrazmjer, srušiti će se dio, ali onaj dobar neće i na tome se onda može graditi društvo.

Iz perspektive moderne psihologije: "Ako vas netko "uništi" to je zato jer si mu/im to dopustio. (To nije "okrivljavanje žrtve". To je logika.) Stavi folus natrag na sebe, i poradi na sebi da otkriješ zašto si to dozvolio. I zašto si to zabavljao. To se zove introspekcija (ispitivanje ili promatranje vlastitih mentalnih i emocionalnih procesa) i interocepcija (sposobnost osjećanja signala tijela). To dovodi do neuroplastičnosti. Otkrit ćete da to ima veze s dubokom ranom iz djetinjstva. To je neizliječena trauma iz djetinjstva. Pomirite se s tim!! Kako se ljudi ponašaju prema vama njihova je karma, ali kako ćete reagirati ovisi o vama. Naučite da vam um bude jači od emocija. Ljudi koje ovo objašnjenje uvrijedi doživljavaju kognitivnu disonancu (nelagoda koju osoba osjeća kada njeno ponašanje nije u skladu s njenim vrijednostima ili uvjerenjima).

Razmotrite mogućnost zašto je neka osoba uopće bila privučena u nečiji život. Tu se mora obaviti rad u sjeni kako bismo bili bolji. Neće svatko iznutra stajati, ali svatko je odgovoran za sebe i mora obaviti unutarnji rad potreban kako bi došao do nove vibracije. Ali ljudi bi radije okrivili promjenu, projicirali na druge, skrenuli odgovornost i nikada ne bi gledali sebe, samo drugu osobu."

Crvene linije su zapravo alarmna upozorenja. Uzmite u obzir dualističku prirodu svega i razmislite kako se to može koristiti na oba načina.

Loši ljudi (kriminalci, psihopati, ubojice, ne oni prisiljeni, tj. prisilni sudionici) pokušavaju napasti ljude dobre osobnosti jer se u njihovoj blizini osjećaju i izgledaju loše ili ih žele koristiti kao svoje marionete. Obično napadaju u grupama. Žele dokazati da dobri nisu bolji od bilo koga drugoga, počinje sa zadirkivanjem, a ako se tome odupru, postaje čak i brutalno. Uživaju u tome što samo dokazuje koliko su zli. Pogledamo li prethodno navedenu psihologiju koja njihovo napadanje smatra opravdanim, vidi se kolika je njihova zloća. Žele vidjeti mogu li pokrenuti ratnika u vama i onda vas optužuju da ste vi to započeli kao ispriku za njihovo ponašanje.

Ako vas netko "uništi" to znači da ste bili brutalno napadnuti. Nisi ti kriv, krivi su napadači.

Zašto to rade? Sjene grade svoje carstvo nad dobrima, zato ne možemo naprijed kao čovječanstvo ka višoj svijesti. Koriste nas kao gorivo (obično kao slabo plaćene radnike ili čak kao prisilne sudionike u njihovom zločinu). Njihova glavna metoda je zastrašivanje svime što posjedujemo pa i egzistencijom i naravno konstantno nadgledanje, čak i praćenje. Zato ne možemo ukloniti siromaštvo iz postojanja. Oni žele održati stare sustave (kako bi mogli akumulirati svoje bogatstvo) i zadržati moć nad nama. Ako se previše opirete, žele vas porobiti ili ubiti, jer previše znate što su vam učinili. Koliko je to jadno, pitam vas? Vjerujem da svemir (Stvoritelj ili Bog) oprašta, ako se iskreno pokajemo i tražimo oprost, ali ljudi ne uvijek. Razlika je između napadača i "žrtava". Žrtve mogu oprostiti samo ako napadači nisu prešli granicu njihove tolerancije i ako su na vrijeme prestali s napadima bez veće ozljede. Ako su tražili oprost, naravno. Obično to ne čine jer se srame, ali očekuju da će im biti oprošteno. Povrh toga, čak se osjećaju uvrijeđenima ako im ne oprostite bez traženja oprosta. Sada samo pričekajte da počnu s novom psihologijom o tome kako su dobri i srdačni ljudi zapravo prerušene zlice i otkrijete da su "uništavači" već stavili lijepu masku.

Za kraj, što mislite kako se množe? Kada vas unište, pojave se ili pojavi se netko kao "spasioc" ili vam ponude nekakav dogovor, ovisno kakav su dojam stekli o vašem karakteru i s kojim ciljem su se namjerili na vas, a neki se i sami priklone odma na početku kako bi zaobišli tlačenje.

Pitanje za tlačitelje: Da li ste se ikada priupitali kako se žrtva pri tom osjeća dok ga/ju tlačite? Zamislite sebe u ulozi žrtve.


From the modern psychology perspective: "If someone "destroys you" it's because you let them. (This is not "victim blaming". It's logic.) Put the focus back on you, and do the inner work required to figure out why you allowed it. And why you entertained it. It's called introspection (the examination or observation of one's own mental and emotional processes) and interoception (ability to sense your own body signals). This leads to neuroplasticity. You will find that it has to do with a core wound from childhood. It's unhealed childhood trauma. Own it!! How people treat you is their karma, but how you choose to react is yours. Learn to have your mind stronger than your emotions. People who get offended by this explanation are experiencing cognitive dissonance (the discomfort a person feels when their behavior does not align with their values or beliefs).

Consider the possibility of why a person was attracted into one's life in the first place. That's where the shadow work must be done in order to do better. Not everyone will innerstand, but everyone is accountable for themselves, and must do the inner work required in order to get to a new vibration. But folks would rather blame shift, project onto others, deflect accountability and never look at themselves, just the other person."

Red lines are actually red flags. Take in consideration the dualistic nature of everything and think how it can be used in both ways.

Bad people (criminals, psychopaths, killers, not the forced ones) attend to attack nice personality people because they feel and look bad around them or they want to use them as their puppets. They usually attacks in groups. They want to prove that they are not better than anyone else, it starts with teasing and if it's resisted, it gets even brutal. And they enjoy doing that which only proves how evil they are. If we look at the previous mentioned psychology that puts their attacking as justified, we can see how big their evilness is. They want to see if they can trigger the warrior in you and than they accuse you that you started like an excuse for their behaviour.

If someone "destroys you" it means you were brutally attacked. It's not your fault, it's the attackers fault.

Why are they doing it? Shadows are building their empire over the good ones, that's why we can't move forward as humanity to the higher consciousness. They are using us as their fuels (usually as low paid workers or even as forced participants in their crime). Their main method is intimidation with everything we poses and our existence and ofcourse, a constant monitoring, even stalking. That's why we can't remove poverty from existence. They want to sustain the old systems (so they can accumulate their wealth) and to retain the power over us. If you resist too much they want to enslave or kill, because you know too much of what they did to you. How pathetic is that, I am asking you? I believe the universe (Creator or God) forgives, if we truly repent and ask for forgiveness, but humans not always. The difference is between the attackers and the "victims". Victims can only forgive if the attackers hasn't crossed the line of their tolerance and if they stopped with the attacks on time without much hurting. If they asked for forgiveness, ofcourse. They usually don't because they are ashamed but they expect to be forgiven. On top of that they even feel offended if you don't forgive them without asking for forgiveness. Now just wait till they start a new psychology about how the kind and hearty people are actually the evil ones in disguise and you find out that the "destroyers" have already put on a nice mask.

Finally, how do they multiply? When they destroy you, someone appears either as a "savior" or they offer you some kind of a deal, depending on what impression they got about your character and with what goal they targeted you, and some of them themselves bow, right at the beginning, to bypass pressure.

Question for oppressors: Have you ever wondered how the victim feels while you are oppressing him/her? Imagine yourself in the victim shoes.

Uvijek se čudim ljudskoj sposobnosti da zakuha neko zlo i kad mu/joj to nije bila namjera. Primjerice, volimo se zezati u društvu, najčešće su sudionici toga osobe koje shvaćaju i prihvaćaju zezanciju. No, što kad se u društvu nađe osoba koja to ne shvaća pa na konto te zezancije napravi neku glupost? Evo jedan primjer za koji znam da se dogodio: Djevojci je umro član obitelji i dečko joj je sexom htio "pomoći" da se bolje osjeća. Naravno da je instant prekinula s njim. Jeli mu to možda bio izgovor za sebičnost? Zapitala sam se, jeli taj dečko zaista malo bio zakinut za neka shvaćanja ili je tu posrijedi bilo nešto drugo? Nije mi se činio kao netko nesposoban da shvati neke stvari. Čak je bio aktivan pripadnik društva i organizator nekih evenata, dakle, sposoban i inteligentan. Što mu se zaista dogodilo da je tako glupo postupio? Da li je tu svoju inteligenciju koristio na krivi način? Ostao je šokiran i zatečen njezinom reakcijom, ispričavao se na sve moguće načine i pokušavao ispraviti situaciju. Vidjelo se na njemu da je shvatio ozbiljnost situacije i što je napravio i da mu je bilo žao. Patio je zbog svoje gluposti jer ju je volio najbolje kako je znao. Njih dvoje su već dugo bili zajedno, jedno 5 do 6 godina. Činili su se da se super i skladno slažu, da se vole i poštuju i sve je vodilo tome da će završiti u braku. Nije mi bilo jasno kako je moglo doći do ovog incidenta baš u njihovoj vezi. Dosta kasnije iz jedne druge situacije, nevezano za njih dvoje, došla sam do saznanja da se u muškom društvu njeguju "zezancije" ili "savjeti" poput "moraš joj davati redovito da bi ju održavao sretnom i da bi imao dobar brak ili da bi veza uspjela" ili "nemoj da ti se cura/žena osuši". Nije ni žensko društvo po tom pitanju ništa bolje da se razumijemo. Shvaćate li apsurd? Rekli bi, ko mu kriv kad je glup. On je danas jedan od nesretnih, frustrirana osoba koja skače na svaku bezazlenu situaciju. Mrzi samog sebe i svijet oko sebe. Što je najžalosnije u svemu tome, ne zna si pomoći. On je ujedno i jedan od onih koji iza sebe ima propali brak i djecu, ali je odgovoran i brine o njima, a vjerujem i da ih voli. Živi s roditeljima da ne živi sam. Takvi krive žene što ne mogu s njima, a ne kuže da su ih njihovi muški priksići zeznuli i kad od nekog naprave nesretnika, onda se svi izgube i od žena očekuju da to rješavaju i isprave, jer ni oni ne znaju što će s njim.

I onda kad potraže stručnu pomoć, tamo im kažu "Moraš biti sretan da bi te netko drugi volio, nitko te neće voljeti dok si nesretan" ili još bolje "Ne smiješ biti negativan, misli pozitivno i sve će biti dobro", i pripišu im tablete za smirenje.

...ili ako se okrenu drogi ili alkoholu pa ih svi osuđuju "Ma on je drogeraš/alkos, nije ni čudo što ga je žena ostavila".

Boljom osobom se postaje kroz ljubav (ne mislim kroz sex ili vođenje ljubavi). Ako idete obrnutim putem, postajete samo dobar biznismen.

Ako admini pročitaju ovaj post, zamolila bih ih da razdvoje kategoriju Seks/ljubav na dvije zasebne, jer to je ono što je uništilo i uništava čovječanstvo. Žalosno je da ljubav jedino možete osjetiti preko sexa ili vođenja ljubavi i da vam je to postao jedini način da otkrijete ljubav (neki ni tad). A još žalosnije je što ju najćešće niste ni u stanju održati. I onda se čudite zašto je porastao trend rastava i za to krivite Sotonu, globaliste, sotoniste, lgbtq... i tko zna koga sve ne.

Prijevod:
Je li doista previše tražiti da budemo okruženi dragim i ljubaznim ljudima koji te ne osuđuju zbog tvoje grešne prirode koju ionako svi dijelimo, samo na različite načine?

Je, treba bit nekog reda, ali to je nekima malo previše udarilo u glavu pa se postavljaju kao neki pravednici, a jednako su grješni, ako ne i više, od onih koje proganjaju. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na cijelu farsu oko kršćana i lgbtq-ra. Prozivate ih i osuđujete, njih koji uopće ne mogu objasniti zašto im se to događa i zašto se po defaultu zaljubljuju u osobe istog spola, kao što se vi po defaultu zaljubljujete u osobe suprotnog spola. Prilično sam sigurna da Bog ima neki svoj plan iza sve te konfuzije.

A sad pitanje vama: Jeste li sigurni da konzumirate vođenje ljubavi na ispravan način baš kako je to Bog zamislio?

Kad sam ju izgubila? Kad su mi rekli da ljubav nije dovoljna da budem s osobom koju volim. Tad sam znala da je sve otišlo k'vragu.

Nostalgija je stanje kada si prisiljen napustiti put kojim si krenuo, koji si dobro znao i poznavao i nađeš se na putu koji niti si birao niti izabrao, a tvoja te svijest pokušava dovesti u balans vraćanjem u vrijeme gdje nisi bio izgubljen, gdje si bio sretan.

Ljudi uopće nisu shvatili bit svog postojanja i ponašaju se jedni prema drugima baš bezveze.

...tamo gdje nije smio. Kažu, svako zlo za neko dobro. Ma nemoj!

Nešto mi se u zadnje vrijeme mota po glavi ova činjenica. I zaista mogu zaključiti da živimo u dualnoj stvarnosti. Pokušavam već dugi niz godina shvatiti kako isplivati u toj dualnosti kao pobjednik. Što znači biti pobjednik? To neka si svatko individualno sam za sebe odgovori, što za njega/nju znači pobjeda nad ovom stvarnošću. Koje su to dualnosti? Npr. muško/žensko, dobro/loše, pravedno/nepravedno, dan/noć, svjetlo/tama, lijevo/desno, zemlja/nebo, pakao/raj, duhovno/materijalno, ljubav/mržnja itd. Ovo su one jasno shvatljive dualnosti, no primjetite da su međusobno povezane i da se međusobno nadopunjuju. To znači da jedno ne isključuje drugo. Ono što bi mi trebali pri tom razlučiti jest da ih povezuje balans. Tako je i sa svakim momentom koji doživljavamo. Svaka odluka koju donesemo stavljena je prethodno u našim mislima na vagu. Što će prevagnuti, to je na nama. Ono što meni nekako ima smisla je da se baš u tom balansnom stanju događa mir, život i rast. Trebamo li se onda ponašati neutralno? Ne svaki put. Zašto? Ako ne izbalansiramo jedan ekstremni impuls na vrijeme, kad tad će prevagnuti i stvoriti još veći disbalans koji ćemo onda biti primorani izbalansirati, jer svaka krajnost istovremeno povlači i svoju suprotnost. Kako onda u tome plivati kao pobjednik? Balans prvo trebamo postići unutar sebe da bi znali balansirati impulse oko sebe. Znači li to da bi trebali izbjegavati osjećaje? Ne. Osjećaji su ti koji nam pokazuju pravi put. Problem je što u neznanju da postoji nešto još bolje, često zaglibimo na jednoj strani uvjereni da smo na pravom putu. Što je onda pravi put? Pravi put je onaj kada znaš obje strane i biraš ono bolje za sve, a pri tom ne isključuje nikoga pa ni tebe. A ako ne znaš to? Onda radiš disbalans sebi i drugima. Tako dolazi do ratova i svega zla na Zemlji.

Daš nekome ljubav,
a dobiješ nogu,
jer nisi kako bi oni tili da jesi
i onda plačeš i tuguješ
za tim što su uzeli,
a tebi oduzeli,
jer uzeli su dio tebe,
a to itekako boli
i mora to ponovo u tebi izrasti
da bi ti mogao/la opet cvasti.

Neki nažalost
više nikad ne procvatu,
a ne znaju
da mogu.