https://voxfeminae.net/strasne-zene/vlasta-jarnjak-dizajnerica-obuce/

IZBAVITELJ

Na stolu Inker porculanski servis
Na krevetu Vuteks deka
Na meni spavaćica Nada Dimić
U Gorica suđu dragog večera čeka

Na golim nogama štikle Astra
U ustima bombon Kraš
Nadaleko čuven, i kvalitetan
Bio je svaki proizvod naš.

Šećer hrvatski Viro, na dohvatu svakog trena
Markins kozmetika Saponije Osijek
Dragulj u torbicama jugoslavenskih žena.
Sad tog ničeg više nema

Uništeno sve je il prodano strancu
Kupujem smeće u stranom robnom lancu
Sva moja lova ide u stranu aktivu i dobit
Istinu ne možeš demagogijom pobit

Sinoć gledam moj korejski LG TV
Odavno RIZ svoj ne proizvodi više
Ni gaća više vlastitih nemamo
(Kompletna tekstilna je propala nam industrija)
A Izbavitelj na TV-u „POBJEDA!“ kliče

Nada Dimić kupaći kostimi

https://www.reddit.com/r/croatia/comments/knlq73/nu%C5%A1a_marovi%C4%87_i_irena_uhl_promovi%C5%A1u_kupa%C4%87e_kostime/

MOĆ

Iza zavjese noć
Sad bih lunjala
Ne bih nikako
Pred TV-om kunjala

Sjela bih u tramvaj
I vozila se do kraja
Gdje nebo sa zemljom
Na horizontu se spaja

Gdje crveni oblaci
U plamenu gore
Dok noć se spušta
I crno guta ih more

I sve u mrak tone
I traje kratko
Taj ružičasti oblačić
Što minutu prije

Smiješio se slatko
A sad mu ni traga
S mjesecom žezlom
Kraljica vlada

Tu bih izašla i hodala i hodala
Dok tramvaj odlazi cin cin cin
I gležnjeve mi na stazi obavija noć
Zbrisat, otić, napustit – je moć!

GLAVA ŠESNAESTA

'Trnjanska obala na Savi. Druga obala Save.
Ne okreći se, sine!'

Zoran Novak se sjeća da je te noći (a noć je već bila na izmaku i pramenje magle je otvaralo put zorí), da je te noći bio zbunjen i iznenađen kao nikada dotle u životu saznanjem ko mu je otac, i rekao je to ocu. U lice, otvoreno.

Sjeća se da je onda dobio dva šamara. S jedne i s druge strane lica. Ošamario ga je otac, koji je bio ljut, strašno ljut i usplahiren, nervozan. Uhvatio se za obraze Zoran Novak i ni riječi nije rekao, ni plakao nije, ni vremena nije bilo za plakanje jer su već lupali koraci potkovanih cokula na vratima, a otac ga ščepao grubo i ljutito i na ramenima ga, kao vreću nekakvu, iznio kroz vrata na terasi.

Sjeća se onda krovova, vlažnih od rose, krovova ravnih betonskih i krovova nagnutih, od crepova; po tim krovovima su bježali verući se kao mjesečari. Visina je bila strašna i otac više nije morao da ga grubo drži uza se, jer se Zoran plašio te vrtoglave visine. Plašio se ljutitog oca i plašio se da ne padne zajedno s njim s krova. A bilo je vrlo uzbudljivo to vratolomno penjanje po krovovima.

Sjeća se da je za njima resko pocijepala tišinu krovova pod rosom automatska puška s prve ravne terase pred ateljeom. Da su meci otkidali malter i parčad cigle sa dimnjaka iza koga su se bili zaklonili. I da se gonioci nisu usudili da pođu dalje za njima po klizavim nagnutim krovovima.



Sjeća se da je otac razlupao staklo nekakvih tavanskih vrata, da su se spuštali niz sve spratove neke nepoznate kuće, da su prošli kroz jedno dvorište, a kroz dvorišnu zgradu izašli na sasvim drugu ulicu.

Da je ta ulica bila pusta. Da su žurno išli i skretali u sve mračnije i sve tamnije ulice. Da su prešli preko željezničke pruge, na kojoj su pragovi i šine bili vlažni od rose. Da su onda išli kraj niskih sirotinjskih kućica, u kojima su se već palila jutarnja svjetla i prvi ranoranioci se spremali na posao. Da niko nije obraćao pažnju na njih. Da se otac često osvrtao držeći ruku na pištolju očekujući potjeru, a da im je potjera, izgleda, izgubila trag.

I sjeća se Zoran Novak da je bez riječi išao za tatom. Nije ga tata silom vukao. Bojao ga se Zoran poslije onih šamara, a onda, sama avantura bila je uzbudljiva. Išao je za ocem držeći ga za ruku.

Onda su išli nasipom, a rosa je ovlažila zemlju na nasipu i blato im se lijepilo za obuću. Istanjivalo se pramenje magle, primicala se zora i vidnije je postalo. Uhvaćena nasipima, sa sebe je svlačila maglu rijeka u vrbacima, s rijeke je dolazila hladnoća. Otac je išao nešto sporije i u jednom momentu posrnu i pade. Sin mu je pomogao da ustane. Pridržao ga.

A kad je zatim pogledao svoje ruke, vidio je – krvave su.

- Tata! - reče sin. - Ti si ranjen!
Tata nije htio da se zadržava, pošao je dalje, a korak mu je bio sve nesigurniji. Ispod rukava lijeve ruke tekla je krv.
- Da, Zorane! Ranjen sam. Kad smo bili iza onog dimnjaka na krovu. Hoće da me ubiju, razumiješ li? Ubiju! A ti im pomažeš.
Onda su se odmarali, pa su išli dalje nasipom, ali ne brzo, jer je tata sve teže, sve teže koračao.
- Možeš i sad da im pomogneš, Zorane - reče. - Sačekaj ih i kaži im gdje sam. Izdaj me! Ionako žure da me što prije ubiju!
Opet je posrnuo, ali se ovog puta održao na nogama.

I sjeća se Zoran Novak: zaplakao je tada. On je već bio veliki dječak i gotovo je zaboravio svoje posljednje suze. Ni sad nije htio da plače, ali su suze same potekle, plač tih, težak, kad se čini da suze ne teku niz obraze, nego se slivaju na samo srce gdje peku. Peku od uvrede. Zar sam ja takav? Tatu da izdam?

- Neću da te izdam, tata! Ja mrzim one koji hoće tebe da ubiju!

I otac ga je zagrlio onom zdravom rukom, i išli su zagrljeni nasipom, pa je Novak mlađi želio da se ranjeni otac još čvršće nasloni na njega, ali suze su i dalje tekle.

Onda se odnekud iz magle i vrbaka pojavio omalen, zdepast i krivonog mladić koji je stajao mirno tu na nasipu s rukama u džepovima i čekao da mu se približe. Zoranu se činilo da ga je ranije viđao negdje na ulicama grada, i to sa čistačkom klupicom ispred sebe. Zar i ovdje, na nasipu pored rijeke, zar i ovdje čisti cipele?
- Donio sam pozdrave od Vinka! - rekao je tata tom mladiću.
Mladić se pokrenu s mjesta. Mirno ih je gledao i odgovori:
- Dobro jutro.
A onda, kad su već bili sasvim blizu, upita tiho:
- Gdje je drug?
- Koji drug? - upita Novak stariji.
- Zar niste dvojica?
- Dvojica smo, zar ne vidite? - odgovorio je tata.
Mladić ih je dalje smireno i pažljivo gledao.
- Gdje je drug »Bijeli«?
- »Bijeli«? - Tata se izgleda iznenadio. - »Bijeli« nije ni bio sa mnom.
- Zajedno ste pobjegli iz transporta?
- Zajedno. Svako ko je mogao, bježao je. Rasturili smo se. Ja sam slučajno upao u Zagreb. Ne znam na koju je stranu otišao »Bijeli«?
- To je onda zabuna reče mladić. - Trebalo je da prebacim »Bijeloga« i vas. Obavještenje je pogrešno. Šta ćemo sada?
- Prebacite nas dvojicu!
- Zabuna je - ponovi čistač cipela. - Mislili smo da je »Bijeli« ugrožen... Naravno, i na vas smo mislili. Šta možemo sad! Pođimo!
Mladić pođe ispred njih duž nasipa. Slijedili su ga. I onda kad se mladić naglo spustio u vrbak. Tamo je, sakriven u granju, ležao čamac.
- Ulazite!
Čamac se zaljuljao kad je tata koračio u njega, pa se tata morao rukom pridržati za rub. Na rubu su ostali krvavi tragovi njegove ruke. Mladić je spazio tragove kad je čamac već bio otisnut.
- Čovječe! - reče. - Pa vi ste ranjeni!
Na trenutak je zaustavio vesla gledajući u inženjerovu opuštenu ruku.
- Slušajte! - reče. - Da vam nisu na tragu?
- Ne znam - odgovorio je inženjer. - Pucali su kad smo bili na krovovima. Poslije ih nismo vidjeli.

Razdanjivalo se. Sklonila se magla i vidjelo se daleko, čak gore do mosta. Zoran je viknuo:
- Gledajte! Motociklisti!
Džombastom stazom duž nasipa valjala su se dva motocikla sa prikolicama.
- Pronašli su nas - reče mladić. - Ipak su vam na tragu. Bit će sad malo teže.
I prilegnu na vesla.
Išli su ukoso, malo nizvodno, ne sijekući rijeku u pravoj liniji. Mladić je brzo, ritmički i ravnomjerno veslao.
- Ja ne mogu s vama dalje od druge obale. Nepredviđeno je to što su vam na tragu. Ipak će biti sve u redu. Idite pravo preko čistine u šumu. Tamo pronađite lugara Šašića. „Drva su isporučena“, recite. On će se dalje brinuti. Hoćete li izdržati s vašom ranom?
- Izdržaću. Nije opasno. Sigurno ću izdržati!
Novaci, otac i sin, bili su licem okrenuti prema drugoj obali, koja im se primicala. Mladić koji je veslao bio je licem okrenut prema nasipu sa koga su pošli. On je viknuo:
- Lezite! Lezite na dno!
Odmah poslije toga je prvi metak pljusnuo u vodu. Motociklisti su se zaustavili na nasipu i pucali. Vikali su nešto, ali se to nije razumjelo. Zbog pucnjave, valjda. Čistač cipela ubrza zaveslaje. Dva Novaka su već ležala na dnu čamca.
Mladić reče:
- Morat ćete požuriti kad vas iskrcam. Druge patrole prelaze most. Imate vremena da stignete do šume prije no što vam presijeku put.
Oni nikakve druge patrole nisu vidjeli jer su ležali na dnu čamca dok su iznad njih i oko njih lutali meci. Zoranovo lice je bilo pored lica njegovog tate. Ruka tatina prebačena preko Zorana kao da ga štiti. Tata je žmirio i mrštio se. Da li od rane?
- Slušajte, inženjeru - govorio je mladić između zaveslaja. Zapravo nije više ni veslao već je rukama privlačio vrbove grane i uvlačio čamac u gustiš. Bili su na drugoj obali. - Ozbiljno vas pitam: hoćete li izdržati? Kakva je vaša rana?
- Izdržat ću - rekao je Novak stariji i uspravio se u čamcu. Oko njih su se plele grane tužnih vrbika. – Izdržat ću. Hvala vam!
Od rijeke do nasipa s ove strane je nisko čupavo grmlje i rupčage.
- Iza nasipa je čistina - reče mladić za njima. - Onda šuma. Sretno!
- A kud ćete vi? - upita Zoran.
Mladić se nasmiješio na dječaka. Imao je neobično lijepe i zdrave zube.
- Ne brini, momče - reče kroz osmijeh. – Vratit ću se u grad. Požurite!
I otisnu svoj čamac od obale. Kuda? Opet na rijeku? Bili su već na pola puta između vrbika i nasipa. Zoran se još jednom okrenuo. Vidio je kad se mladić naglo uspravio u čamcu na rijeci, uhvati se za grudi i bućnu u vodu.
- Pogodiše ga! Tata! Pogodiše ga!
I tata je stao da bi pogledao. Čamac je bio okrenut dužinom uz tok vode. Prazan čamac. Onda uz desni bok čamca, onaj koji je nevidljiv za strijelce s lijeve obale, izroni glava mladićeva. Nasmijana. I još im je mahnuo rukom. Namignuo.
- Sretno!
- Tata! Znam taj trik! On glumi da je pogođen! Tobože pogođen! Vidiš kako pliva i gnjura se uz čamac! Poslije će negdje izroniti i neće ga naći. Mislit će da je potonuo. Odličan trik!
Otac nije odgovorio. Žurno ga je povukao prema nasipu.
S nasipa je širok vidik. Pred njima je čistina zatvorena crnim zidom šume na dnu. Na čistini ima panjeva, jer je valjda i tu nekada bila šuma. Za njima rijeka i čamac na rijeci. Pust, prazan čamac. Gdje li je izronio i gdje li se skrio onaj neobični, zdepasti, krivonogi mladić?
Desno je prava linija hrpta nasipa sve do mosta i dalje od mosta.
- Tata! Dolaze patrole niz nasip! Od mosta!
Tata je to vidio, pa su se žurno spustili niz nasip. Pri dnu nasipa tata je pao. Ali se odmah digao.
Nije daleko do šume. Brzo bi Zoran pretrčao tu ledinu. Ali tata slabo trči. Nesigurno. Teško diše i oznojen je. Lijeva ruka mrtvo visi niz tijelo. Tata je sasvim blijed. Kao krpa.
- Tata! Nasloni se na mene, pa ćemo brže!
- Mogu ja, sine!
Pa je potrčao. I nakon nekoliko koraka pao. I jedva, jedva ustao pridržavajući se za neki panj. Daleko je još do šume!
Ovi motociklisti nisu pucali s nasipa. Jake su se mašine spustile niz nasip, nestale za trenutak iz vida i opet izronile iz jarka i žbunja na dnu nasipa. Onda su vrludale između panjeva kao neke goleme zunzave bube i polako osvajale prostor. A bjegunci su bili tek na sredini ledine.
Novak stariji reče:
- Sine, sad ćemo da promijenimo plan. Ti vidiš šumu? Trči, pravo, trči, ne zaustavljaj se! Ma šta se desilo, ne zaustavljaj se! I ne okreći se! Ma šta bilo! Ne okreći se, sine!
Bili su u poluležećem stavu, zaklonjeni iza dva uporedna panja izrasla nablizu. Kao da je jedan nikao iz korijena drugoga. Ima takvih panjeva na raskrčenim šumama.
- Onda idi kroz šumu, sine, sve dok ne nađeš lugara. Kaži mu... Kaži mu sve što si vidio i doživio posljednjih dana. Trči sada i ne okreći se!
- A ti, tata?
Tata je držao pištolj u rukama. Čak se i nasmiješio tata.
- Sine, sjećaš li se ti kog kaubojskog filma? Mali si bio, ali sam te vodio da ih gledaš. Jesi li vidio kako tamo pucaju? Nijedan metak ne promaši. Promijenio sam plan. Šta oni misle? Mene da ubiju? Čekam ih iza ovih panjeva! A ti trči i ne okreći se!



- Tata, da te sačekam tamo kod lugara?
- Sačekaj me, sine. Lugar će ti već reći. Požuri sada!
Sin je pošao. Onda se okrenuo, prišao naglo ocu i poljubio ga.
- Čekam te, tata!
Njegove hitre noge brzo su osvajale prostor. Skakutao je preko rupčaga, obilazio panjeve i grabio naprijed. Inženjer Novak je zaplakao, pa obrisao suze i okrenuo se prema potjeri.

Motociklisti zastadoše. Mlatarali su nešto rukama i objašnjavali se. Onda se razdvojiše. Jedna mašina krenu pravo preko čistine za malim. Druga skrenu udesno i krenu znatno brže. Valjda je tuda nekada nekakva šumska staza vodila, jer panjeva nije bilo i mašina je brzo osvajala prostor.

Inženjer pođe ulijevo da bi prepriječio put toj mašini. Pronašao je zaklon i mislio: kako da pucam? Zaklonjen? Ili otkriven?
Sad se sjeća, iz zoologije, one gimnazijske još, samo ne zna je li to bila rovčica neka ili ptica, ptica vjerovatnije, pa ta ptica ćuti i strepi dok se neprijatelj primiče. Onda poleti, glumi da joj je krilo slomljeno i navuče neprijatelja na sebe. Mladunčad da zaštiti, ta ptica!

Uspravio se, vidljiv sa svih strana ledine, cijev pištolja naslonio na ranjenu ruku i okinuo. Vozač se nemoćno previo preko upravljača, mašina skrenula u stranu i zaustavila se pored panja koji je oivičavao nekadašnju šumsku stazu. Stajao je uspravan dokle god ga nisu dobro uočili. Onda je opalio još jedanput, ali je ovog puta promašio. Ipak ne gađa kao romantični revolver-junaci, kauboji! Ali je to bilo dovoljno da ga spaze, poskaču s mašine i pronađu zaklon. I da počnu da pucaju na njega.

Onda se i on zaklonio iza ona dva panja. Meci su hitali prema njemu, rovali orošenu zemlju i tonuli duboko u trulim panjevima. Jedan ga okrznuo po licu. Okrznuo samo kao da ga je neko bičem udario, krv poteče niz obraz. Nije odgovarao na vatru. Čuvao je metke.

Odluči da promijeni mjesto. Da bolje vidi poljanu i šumu. Najbrže što je mogao, prebacivao se između panjeva u novi zaklon. Htio je da vidi šta je s drugom mašinom. Čuo je njeno zujanje, ali je, zaklonjen i polegao na zemlju, nije vidio. Ta mašina nije imala bivšu šumsku stazu pred sobom, pa je lagano stenjala, nestajala u rupčagama i opet se pojavljivala kao neka ogromna kornjača. Pa stala.

Suviše je džombasta bila ledina da bi mašina dostigla dječaka koji se približavao šumi. Htjedoše zato mecima da ga stignu. Skidoše puške i počeše da pucaju. Prema šumi. Valjda su negdje u blizini dječakovih razigranih nogu padali meci, jer se dječak okrenuo. I istovremeno čuo glas:

- Ne okreći se, sine! Trči!

Sin je ubrzao korak i nije se više okretao. Pa nije ni vidio kad se otac uspravio kao ždral na ledini, pronašao one koji su mu pucali na sina i opalio na njih. Jednog je pogodio. Pa su se onda svi koliko ih je bilo u potjeri okrenuli prema njemu, ocu.

Zoran nije vidio kraj te neravne borbe. Ni kako su se ocu oprezno privlačili po ledini i pucali bjesomučno ne smijući da podignu glave čak ni onda kad je njegov revolver sasvim ućutao. Ni to kad su mu se konačno približili, već sasvim nepokretnom i opruženom, i za svaki slučaj opalili još po jedan metak u to izmučeno tijelo bivšeg logoraša. Još je bilo života u tom tijelu, još jednom se streslo. Ne okreći se, sine...

Kroz šumu je vodila uzana staza, a drveće u šumi je bilo staro, čvornovato, granato. Iza šume negdje izlazilo je sunce i zraci su se probijali kroz granje i blistali u rosi.

Zoran Novak je trčao prema suncu.


__________________________________________________

Arsen Diklić je Ličanin, rođen 1922. godine u Starom Selu, koje je smješteno u lijepoj Gackoj dolini, između visokih planina Kapele i Velebita. Roditelji su mu bili zemljoradnici. Osnovnu školu pohađao je u Otočcu, koji je pet kilometara udaljen od njegovog rodnog doma. Dakle, svakodnevno je pješačio deset kilometara. Preskačući seoske plotove, gazeći njivama, šljivicima i šumarcima na tom putu, upijajući ljepote života uz rijeku kraj rodnog sela, nesvjesno je bogatio svoj književni talent.

Jedini iz sela nastavio je učenje u gimnaziji, također u Otočcu. Želja za znanjem vodila ga je dalje - do Bihaća, Gospića, Osijeka i Sarajeva. U Beogradu je studirao povijest umjetnosti.

Prvi susret sa svijetom knjige doživio je kao dječak u kući svojih roditelja, gdje su se u starom sanduku za brašno čuvale ostavljene knjige njegovog starijeg brata. Nije u tom sanduku našao nijedan roman, nijednu pjesmu, pripovijetku ni bajku, već samo stručne knjige, ali je i njih pročitao. Brat je one »prave« knjige ponio sa sobom, jer se čovjek nikada ne rastaje od lijepe knjige. Tako je Arsen Diklić prvi roman, Šenoino Zlatarevo zlato, pročitao tek kasnije kad se počeo služiti školskom bibliotekom. Ma koliko je biblioteka bila siromašna, nalazio je u njoj knjige nad čijim se stranicama radovao i plakao.
Njegovo drugovanje s književnošću nije prekinuo ni rat. U partizane je otišao 1943. i već je sljedeće godine napisao svoju prvu pjesmu. Kao urednik jednog partizanskog lista otvorio je u njemu dječju, pionirsku stranicu. Nakon rata surađivao je s Brankom Ćopićem. Sve je to usmjerilo Arsena Diklića da postane piscem za djecu.
Veći dio života proveo je u Vojvodini, pa u njegovim književnim djelima, uz tragove ličkog djetinjstva, susrećemo dunavske ritove i vojvođanske salaše.
Napisao je nekoliko knjiga pjesama i pripovijedaka, niz filmskih i televizijskih scenarija te romane Salaš u malom ritu i Ne okreći se, sine.

(Školska knjiga, Zagreb, 1986.)

"7. IV 1968

Nedjelja. U snu zvono. Ustajem. U Kukovićevoj 28, pišem u našoj prizemnoj sobi, koju smo prozvali »living-room«. U drugoj spava Bela. Svjetiljka sa mog stola svijetli u Belinu sobu, ali to Beli ne smeta, ona spava trenirano dalje. Zvono na vratima sve glasnije. Došli su. Nabijam revolver, stigli su, na terasi su, popeli su se nečujno sve do prozora, i sad bi bilo logično da pucam kroz ono mliječno staklo na slijepo, da ih sve pobijem. Nema drugog izlaza! Kolebam se. Bela se od žamora probudila, još uvijek polusnena, pita me zbunjeno, kad vidi gdje nabijam revolver, što se to zbiva, šta to radim, pa valjda ne ću pucati? A što mogu drugo?

U devet sati prije podne, ptice, jugo, milo jutro, na brezama svježe zelene pastelnoprozirne plereze na jutarnjem vjetru, kesteni procvali, dvije-tri breskve u Visokoj, tri ružičasta buketa u blijedom akvarelu.
»Jojina hajdučija«, »Badnje veče 1915«, »Joja je stigao«. Peta knjiga »Zastava«.

Brico Marko sprema se danas poslije podne na Miroševac. Jučer (6. travnja) minula je godina što je pokopana Katarina Farkaš. Leži uz uzglavlje stare gospođe Rotbarth, »punice gospodina Šinka«, kao što kaže brico Marko.

Zvoni zvono Svetoga Marka, usrdno, toplo i neobično čedno, zove na svetu nedjeljnu misu. Odzvanja blagoslovljeni gong božjeg glasnika, skakuće po krovovima Visoke i Demetrove, preskakuje ovamo k nama, na Gvozd, pa natrag na Markov trg, igra se tiho proljetno jutro zvonkim loptama pred kišu. »Dolazak Joje«.

»Dubrovački trubaduri«, koje je otpratila gomila od deset hiljada simpatizera, propali su sinoć na Festivalu »London 1968«.

Predsjednik JAZU slavi svoj osamdesetogodišnji jubilej »tiho i skromno«. »Jedan dan, samo jedan dan« našega Predsjednika u fotografijama u »Vjesniku«.

S obzirom na praške događaje, jedini predstavnici, kao što se govori i piše, »lijeve marksističke inteligencije u nas«, per analogiam bohemicam, tko su?

U očekivanju božje rose, ptičji koncert na granama pun čeznutljive ljubavi, a nikako da padne prva kapljica. Sivo nebo, kuca ruska budilica, glas harmonike, ptice i djeca."

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1958-69

V ponovo jaši. Kreće u izbornu kampanju protiv samog sebe s naglaskom na premalim mirovinama. Čovjek koji je uništio hrvatske ZOMO umirovljenike (opaska – V nije ZOMO građanin, on je građanin Posebnih propisa ali odlučuje o životima građana iz općih propisa, naime, o ogromnoj većini ljudi „iz općih propisa“ paradoksalno odlučuju privilegirani „posebnjaci“!) na funkciji ministra rada i socijalne skrbi sedme i osme vlade RH kad je svojom „mirovinskom reformom“ iz 2002.g. drastično smanjio mirovine po osnovi rada i izjednačio ih s naknadama za socijalnu pomoć, i svi koji su radili i koji nisu radili počeli su primati isti kunski iznos i mirovine po osnovi rada i radnog staža u vrijednosti manjoj od prosječnog računa za tzv. centralno grijanje omanjeg stana, cca 2000,00 kn za cjeloživotni rad, koje mirovine, citiram, "osjetno zaostaju za starim mirovinama." Radili vi 30, 35 i 40 godina po tvornicama i uredima ili kao obrtnik i privatni poduzetnik plaćali tuđe mirovine po Zakonu o obveznim doprinosima, ili ne radili cijeli život ništa, isto vam se piše što se tiče iznosa mirovine, po V-u i njegovoj mirovinskoj reformi iz 2002. g.

Stručnjaci vele da je V svojom mirovinskom reformom, osim umirovljenika po osnovi radnog staža, uništio i hrvatsko gospodarstvo:

„Mirovinska reforma iz 2002. najveće je zlo koje je zahvatilo Hrvatsku.“


https://www.nsz.hr/wp-content/uploads/2019/04/Novilist_drugistup-e1555589984904-768x840.jpg

"Od 2002. godine hrvatski mirovinski sustav počiva na tri stupa: međugeneracijska solidarnost (I.), obvezni mirovinski fondovi (II.) i dobrovoljni mirovinski fondovi (III.). Kao ključni razlozi provođenja mirovinske reforme, navodili su se fiskalni i demografski razlozi. Trenutni rezultati pokazuju da se stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Mirovinski izdaci u I. stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, što se pokriva transferima iz proračuna. Tranzicijski trošak zbog II. stupa raste, opterećuje javne financije i veći je nekoliko puta od prinosa obveznih fondova. Ne postoje permanentni izvori za pokriće tranzicijskog troška. Formalno, privatna imovina na privatnim računima članova, koristi se kao državna imovina. Vlade jednom koriste imovinu fondova za financiranje proračunskog deficita dopuštajući nekim članovima prijenos imovine i prijelaz iz II. stupa u I. stup. Drugi put se na dogovorenim aukcijama središnje banke kupuju državne obveznice iz imovine fondova radi kupnje novih izdanja središnje države. Treći put, središnja banka u dogovoru s vladom, kreditira mirovinske fondove koji onda kupuju državne obveznice, stvarajući financijski vrtlog helikopterskog novca. Dok deficit I. stupa i tranzicijski trošak II. stupa kontinuirano rastu, dotle je dugoročno dizajniranje fiskalne i ekonomske održivosti mirovinskog sustava samo podredni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. Je li vrijeme za re-reformu?"

Do kada će šarlatani i šarlatanski politički veterani bez stručne i moralne kompetencije, V je recimo po u biografiju mu upisanom obrazovanju i kompetenciji filozof a nije ekonomist ni matematičar, a koji desetljećima profesionalno, za lovu, djeluju na hrvatskoj političkoj sceni i koji su se besramno samoizmjestili u "posebne propise" i bave se politikom „za osobni profit“ što besramno i javno poručuju sve siromašnijoj masi koja ih plaća, do kada će donositi katastrofalno lošu legislativu i okvir za život građana koje tamane svojim pogrešnim procjenama i odlukama? Jesu li ovi podkapacitirani i nesposobni a masno plaćeni PUBLIC SERVANTS, javni servis ili javne sluge, zapravo uništili kuću koja ih desetljećima plaća za svoj razvoj i napredak a ne za raspikućstvo s kojim smo nakon 30 godina bolno i brutalno suočeni, da su nas naše dobro plaćene sluge pokrale do kosti a njihove „mirovinske reforme“ uništile hrvatske umirovljenike i srozale ih na europsko i svjetsko dno, sve u samo 22 godine njihovog „rada“?

Old Man My Ass

https://www.fablereads.com/en/fable/the-ant-and-the-grasshopper
"Mrav je cijelo ljeto marljivo radio i imao po zimi zalihu hrane, a cvrčak je skapavao od gladi jer je cijelo ljeto samo u hladovini gudio."
Aesopova basna (bajka)

Simfonija u cvrc-prc molu ili koji cvrčak najbolje cvrči (i prči) u predizbornoj kampanji

„Tako ste zauzeti, samo radite, slažete, vučete, teglite“, čudio se lijeni, krupni cvrčak iz hladovine mravima u basni Cvrčak i mrav. „Zašto ne odmorite malo? Stanite časak pored mene, a ja ću vam svirati i pjevati.“

Tako je cvrčko prčko cvrčao mravima i pozivao ih da zastanu kraj njega u hladovini da im on odsvira i odcvrči svoju standardnu, milozvučnu, pomalo već i dosadnu pjesmicu, dok su mravi išli za svojim poslom i marljivo i ozbiljno skupljali, vukli i teglili i po najvećoj vrućini za zalihu hrane s kojom će prebroditi zimu u svom mravinjaku i održati svoju mravlju populaciju u životu. Cvrčak, naprotiv, nije ništa skupljao, samo je gudio u hladovini.

U slavnoj Ezopovoj basni o cvrčku i mravu moralna je i pedagoška pouka i poruka da samo onaj koji radi imat će i zaslužuju hranu, pričom se poručuje cvrčku prčku da treba raditi da ne bude gladan, a ne izaći jednom u četiri godine iz hladovine odcvrčati mravima svoju lažljivu cvrc-prc izbornu serenadu kako bi ih mogao još jedan mandat sisati i ulaziti svojom cvrčanjem i cvrčjim pravom u mravlji špajz uzimati im hranu i zalihe koliko mu volja, zbog čega mravi iako sve više rade sve manje imaju, cvrčak nametnik im pojede sve, pa odlaze iz cvrčkovima zaraženih mravinjaka na druge terene, ili ugibaju.

Ezopova basna je malo drugačija, ali nebitno, ovdje ionako nitko ne čita moralne priče i pouke, kriminalci jer uopće ne čitaju, a pogotovo ne moralizirajuće i pedagoške tekstove, njihovo je područje interesa zločin, zakon, reket i pornografija, a cilj je neuko i nazadno, poslušno i uškopljeno stanovništvo s kojim će lako vladati, a mravi opet ne čitaju jer nemaju vremena jer su upregnuti danonoćno raditi i vući za male plaće za eksploatatore i sisače, i upućeni na dogme, vjerovanja, slijeđenja i reproduciranja onog što im se subliminalnim porukama utisne u glave preko medija, propovijedi i reklama, kojih je to i svrha, manipulirati mrave i reklamirati parazite, upućeni na hipnotičko slušanje i gledanje manipuliranih virtualnih sadržaja umjesto na čitanje. Za provjeriti koliko se ti manipulirani sadržaji kojima paraziti omamljuje mrave lažnim slikama, predodžbama, projekcijama svojih lažnih planova koji se nikada ne ostvaruju, simulacijama, lažnim obećanjima i kičem u svojim medijima i svetim teatrima razlikuju od stvarnosti dovoljno je izaći na ulicu punu rupa i asfaltnih zakrpa, zapuštenih zgrada, hrpetina smeća i kontejnera, praznih i napuštenih lokala između kojeg rasula su jedine sređene zgrade i okoliš parazita - vlastodržaca, propovjednika i bankara, s obveznim štrcanjem fontane u središtu.

Kao što je u fotografskom pozitivu sve jasno i evidentno, što je crno a što bijelo, tako u negativu u kojem živimo postaje sve izvrnuto, bijelo postaje crno, kriminalac pozitivac, pljačka i harač postaju zakoni, pravilnici i propisi. Imaju i druge zemlje kriminalce, ali s druge, a ne s ove strane zakona. Zamislite gradonačelnika u Švedskoj, ili Njemačkoj, ili Švicarskoj, Austriji ili Irskoj i Finskoj, kuda već se bježi od kriminalaca, da upravlja glavnim gradom čak i iz zatvora i s milijunskim sudskim kaucijama u rukavu koje milijune mu je kao posudio kum ili frend ili tko već iz zmajskog bratstva i kriminalnog miljea, i sve to prođe kroz pravni sustav pod normalu, dok taj isti pravni sustav blokira, ovršuje i pljačka građane ovršnim institucijama i „financijskim agencijama“ za neplaćenu kunu harača, i tako trideset godina. Pa hrvatski predatori u foteljama i na položajima to mogu samo ovdje raditi, vladati bez spreme i bez sposobnosti, s falsificiranim biografijama, obučeni i usmjereni samo izvlačiti s javnih računa javni novac, uz katastrofalno loše i skupe usluge građanima koji ih plaćaju i koje harače, u svom malom pakliću iz kojeg ne izlaze jer drugdje po stručnosti i kvalifikacijama ne bi mogli ni cipele čistiti, a po životnim ciljevima i strategijama bili bi isto kriminalci, ali ne bi ni u ludilu pisali zakone i stvarali pljačkašku legislativu novčanih kazni, harača i nameta kakvu su legislativu stvorili sebi ovdje u 30 godina, za svoj lagodan parazitski lifestyle cvrčaka u hladovini, iz koje izlaze samo periodično, zacvrčati i odsvirati mravima svoj izborni skerco.

(moj tekst, objavljen 21. veljače 2021., sad je to naiva, iz vremenske distance, stvari su danas puno ozbiljnije)

a vitar puše...






Zemlja je okrugla






c/b

MINIMALNA plaća je najniži mjesečni iznos plaće koji pripada radniku za rad u punom radnom vremenu. U Republici Hrvatskoj za 2024. g. iznosi 677,20 eura ili 5079,00 kuna. Ako radite 40 godina u punom radnom vremenu 40 sati tjedno, (5 dana X 8 sati) zaradit ćete za 40 godina rada 325056,00 eura za cijeli život rada ili nešto manje od 2,5 milijuna kuna. ZA CIJELI ŽIVOT!! Kvadrat stana u RH je trenutno oko 3000 eura. Samo za stan veličine 70m2 za cash (bez kamata i troškova kredita) morali biste u RH raditi 25 godina, dakle, SAMO za stan, a šta ćete jesti i oblačiti se ne ulazi u računicu, ni režije, ni nikakvi drugi ogromni troškovi života, rintate samo za krov nad glavom 25 godina. Nakon 40 godina rintanja u punom radnom vremenu idete u ZOMO mirovinu od 505 eura, a samo za režije za preživljavanje, bez hrane i oblačenja i izdataka za kulturu i higijenu vam treba toliko. Jasno je da je život tu nemoguć i perspektiva ubitačna. Čista matematika. Bez bajanja i klečanja, digitron u ruke i računaj. Vele da je udio mirovine u plaći pao na 35%. U socijalizmu je mirovina iznosila 80% plaće. Zašto experti za sva vaša životna pitanja, kler i političari, kažu da je sad bolje? Pa nema tu života. Kad pošteno radiš i počneš računati, a ne - "vjerovati". Obično nakon 20 godina zahebavanja za minimalce, a to pukne dok si rek'o keks, 20 godina rintanja 16/24 i ustajanja i rada, ljeto-zima, ljeto-zima, ljeto-zima, ljeto-zima i tako 20 puta, bude prekasno za matematiku i otrežnjenje od "vjerovanja". Jer, kako kaže slavna tadžička poslovica, NAJPRIJE KRUH, A POTOM VJERA. Vele statistike da imamo najsiromašnije radničke umirovljenike u Europi. Pa nisu ni dok su rintali bili bogatiji. Džaba su krečili. Ode život. Umjesto zaslužene mirovine nakon cijeloživotnog rintanja, građani su dobili "mogućnost" raditi do smrti. Sadistički cinizam umjesto mirovine, duple zakone umjesto pravednosti, odjeb umjesto zahvalnosti. Uzmite digitrone, prestanite "vjerovati" i počnite računati. Vele da se siromaštvo u Hrvatskoj svake godine drastično povećava. Socijalizam je bio kao bajka u odnosu na ovo - radiš, ideš na more u radničko odmaralište, jedeš u radničkoj menzi, ideš u mirovinu 80% najbolje plaće, doktor ti je u tvorničkom dvorištu i sve do terapije, skupa sa specijalističkim pregledom, traje max. dva dana, i to bez plaćanja tzv. "dopunskog" zdravstvenog osiguranja. Nema blokade, ovrhe, deložacije, reketa. Nije za vjerovati, kad gledaš ovo danas, pa to su bila visoko humana vremena. "Govorili su mi da si kurva, a nisam im verovao!" - reče Mirko Kristini u užasu spoznaje i ubije ju. Tako i mi. Govorili su nam da će biti smak svijeta kad umre Tito. Smijali smo se i nismo im vjerovali. Otrežnjenje je uvijek bolno, najbolnije kad je prekasno.

PelinkovEc, izvrstan je, intenzivnog gorko-slatkog ljekarskog okusa, poput švedske grenčice, samo sirupastiji, tj., gušći i slađi


Magla - magla svuda, magla oko nas https://www.youtube.com/watch?v=4SOsbnVg-Ss


BRAIN FOG
Danas sam surfala u 10D, vertikalno i horizontalno, u dubinu i u širinu i visinu, lijevo i desno, po vremenskoj crti naprijed i natrag i po crvotočinama, bila sam u 2021. i u budućnosti, na grupama i profilima, gledala slike i čitala tekstove, zapeo mi je za oko onaj o posljedicama korone na mozak pa sam ga iščitala i na engleskom, usput apsolvirala pojam brain fog, jer sam jučer poslije buđenja par sati bila manje prizemljena nego inače, ali prethodni dan sam popušila kutiju i pol cigareta i smazala dva tri pelinkoveca, da, pelinkovec, puno je bolji od pelinkovca, pa je brain fog probably mi od toga. Za svaki slučaj i provjeru posljedica korone, išla sam na free test inteligencije, volim one s brojevima i nizovima, koji broj nedostaje ili koji treba izbaciti, tu dok ne riješim princip funkcioniranja niza, ne odustajem. Jutros neki naglancani tip svoju izbornu kampanju „trči“ prekriženih ruku, fake osmijeha i s parolom „Na strani nerođenih“. Fakat mi se zgadio brigom za „nerođene“ dok pod takvima „rođeni“ grcaju u neimaštini i kleče po pučkim kuhinjama za tanjur hrane a sve smeće je političkom intervencijom sklonjeno s ulica pa ne mogu kopati plastične boce i limenke i hranu za preživljavanje koje preživljavaje kopanjem po smeću i pecanjem plastičnih boca je uveo kao alternativni oblik egzistencije za raju kriminalni dvojac HDZ-SDP prije 30 godina i evo i dan danas se svađaju Plenki i Milanče, bože, kako se on uopće preziva, ne mogu se sjetiti, preko leđa naroda u izumiranju i iseljavanju koje izumiranje&iseljavanje su političari startali devedesetih općom otimačinom društvenih dobara u takozvanoj pretvorbi i privatizaciji, onoj odurnoj tajkunskoj otimačini u kojoj su se najgori obogatili i započeli izumiruće i zamjenu stanovništva, strane radne sirotinje bit će oko pola milijuna uveženo do 2030., vele. Ludilo, makneš najboljih milijun svojih i uvoziš tuđe, pa je li to taj stogodišnji plan, nikad ih nisu pravili, dugoročne planove kakve je imala SRH, osim kak će podrpati što više love u 4 godine. Uglavnom, tip ide u kampanju s brigom za nerođene. Da mi se povraća na te fraze i background iste, malo je reći, jer implicira da će svaka silovana djevojčica biti mu žrtva, jer je on za „nerođene“ a ne za rođene. Fuj. Koji lik, koji, tip, koji fake, koji slogan, koja sudbina, koja bijeda, znamo ih, takvi su nas shebali na ovo danas. Zanesoh se. Uglavnom, internet je majka. Da. Nisam protiv virtuale, više mi donosi informacija i korisnog od ikakve kavice na korzu, sunčanja, kupanja, veranja po vrletima i turističarenja, od šta su jeli i gdje sheranja privatnih informacija, zaboli me za to k., šta si ti jela i gdje, mislim, generalno, me to ne zanima i ne impresionira, hrana i šta tko jede i koje lešine voli na tanjuru, mislim da je to strogo privatna stvar svakog, njegova kuhinja i njegova spavaća soba i njegov zahod, u što je sve tu pretvoreno, u raspon usta-šupak interes, od strane kriminalnih političara koji ni testove inteligencije ni etike ni obrazovanja ne moraju polagati da bi obnašali funkcije vođa zbog kojih smo na dnu i tu gdje jesmo nakon 30 godina njihovog vladanja, u izumiranju, nestanku i bijedi.
Veli tu neki opskurni lik na blogu u svojoj predizbornoj kampanji da su ljudi dobijali u socijalizmu stanove cinkajući, koji smrad, TUŽIT ĆU GA za brain nasilje. I takvi nas izumiruju i iseljavaju fake diplomama, falsificiranim kvalifikacijama, privilegijama po duplim zakonima koje su si napravili na teret dužničkog ropstva drugotnih, da je to postala svakodnevna tortura onima koji su ostali nadajući se boljem dok činjenice govore da je sve gore i bit će još gore s krimosima, insinuatorima, manipulatorima i low IQ-ima na pozicijama braniti financijske interese mafije i klera. Prodani smo. Ništa tu nije više naše osim fejkera. Brain fog, prodavači magle, tip je na strani „nerođenih“, rođene su davno shebali, još kad su pokrali sve što vrijedi kupoprodajnim ugovorima za 1 kunu, svu socijalističku imovinu, tvornice, lokale, radnička odmarališta, hrvatsku industriju i proizvodnju, prorajtali su za svoje igre prijestolja, i sad su našli novi glupi i opasni slogan uperen protiv 51,5% stanovnika Hrvatske i njihovih ljudskih prava – „NA STRANI NEROĐENIH“.

P.S. Ako ste „dobili“ mali stan kojeg skupo otplaćujete na 30 godina i ogromne režije i „pričuvu“ plaćate 30 godina koja nestaje u džepovima krimosa i zapravo „pričuva“ ne postoji jer ju krimosi sisaju sa računa na koji uplaćujete harač za sebe, da, danas se to može, krađa je legalna, samo trebaš falsificirati račune da si potrošio za krečenje i obnovu i vrata i cijevi neke na fiktivnom računu a u stvarnosti krimos ni ne zna gdje je zgrada koju pljačka i na čij krov je bez suglasnosti stanara nabio repetitor koji najam krova drpa sebi 30 godina, dakle, ako ste stan „dobili“ mukotrpno radeći po tvornicama skupa s mužem/ženom 70-80 godina ustajući svako jutro i radeći pošteno svoj posao, i uplaćivali cijelo vrijeme obvezni socijalistički stambeni doprinos na bruto plaću iz kojeg su nicala radnička naselja u vašem gradu a ne tajkunske vile i vikendice iz tzv. „pričuva“ i harača kojima se pljačkaju današnje oronule i tužne zgrade i njihovi stanari, a ne kako insinuator veli „cinkajući“ nekog, tužite ga, ionako na ime naknada za duševne boli tu masna lova sjeda krimosima i krimosicama u džepove u sporovima kriminalac vs. Istina., pa možda i nekom poštenom uvrijeđenom čovjeku sjedne za tužbu za klevetu, iako čisto sumnjam, ali baš da vidimo, je li ovaj današnji naš administrativni mastodont kojeg hranimo haračima isto presuđuje i dijeli pravdu po duplim zakonima kao što dijeli po njima privilegije, plaće i mirovine. Gledajući šta rade, jedni vas pljačkaju pod zvučnim nazivima „pričuva“, doprinosa i članarina za kojekave parazitske komore i agencije koje rade protiv onih koji ih plaćaju a u interesu onih koji su ih instalirali da parazitirajući na članarinama i doprinosima egzistiraju umjesto na otvorenim tržištima pa tko ih želi nek ih plaća, NE!, SVI ih moramo plaćati kao i VUg., užas, jedni frikovi vas pretvaraju u placente bez mozga i prava afektirajući sa „nerođenima“ u svojim ekonomsko-propagandnim političkim porukama i samoreklamiranjima u stampedu na lovu državnog i lokalnih proračuna, a jedni vas poštene i moralne i čiste savjesti prljaju svojim svakodnevnim uvredama i čašćenjima vas da ste srbin, četnik, jugosloven, hulja, špija, denuncijant, drugotni, neki odvratni likovi na privilegijama i vjerojatno bez radnog staža i s falsificiranim statusima, eto, takvo smeće vam svakodnevno pada na glavu i svako jutro se diže isti brain fog u vašoj glavi i oko vas kroz koju maglu se morate probijati na logiku i svjetlo dana uvijek ispočetka i uvijek uzaludno.

brzinska provjera mozga sinoć


Panika, Magla, Carpenter