„Djevojčica sa šibicama“ je Andersenova bajka o djevojčici čiji je otac pio i zlostavljao ju i tjerao da ide prodavati na ulicu šibice i donese mu novac za zapiti. Djevojčica, u snijegu i u prnjama, hodala je božićnim ulicama i nudila prolaznicima svoje šibice, no oni su prolazili pored nje žureći svaki za svojom pečenkom i kupovinom, a njoj je oko srca i po nogama bilo sve hladnije i hladnije. Nesrećom, naletila je još i na grupu malih bulija koji su ju okrutno izvrijeđali, ismijali i izgrudali i kad su se zadovoljili otišli su, a ona je sjela u snijeg pored neke zgrade ili kurije kroz čije prozore su svjetlila okićena božićna drvca i stolovi puni pečenki, sarme, kolača i vina, na koji prizor se oglasio kruljenjem njen gladn i hladni trbuščić, uzalud. Da bi se barem malo ugrijala u ledenoj noći, počela je paliti šibice iako je znala da ju kod kuće za takvo nešto čekaju batine i kazna. Palila je šibice jednu za drugom i u svjetlu zadnje šibice spustila se s neba njezina baka i odvela ju u nebo. Ujutro je policajac u snijegu pronašao mrtvu djevojčicu.

Tipična priča o licemjerju božićnih lampica i nakaznih uličnih ukrasa kojima vlastodršci ukrašavaju gradove i ulice u predbožićno vrijeme. Gradove pune gladne sirotinje, disfunkcionalnih obitelji, bijednih i siromašnih djevojčica i staraca, nasilnih bulija i nasilnih alkoholiziranih očeva, licemjernih bogatih svećenika koji kade sirotinju i bešćutinih prolaznika u šoping utrkama, kakvu socijalnu sliku prigodno obasjavaju šarenim lampicama isti vlastodršci i profiteri koju su ju i prouzročili.

Kad će božićne „lučonoše“ i osvjetljivači gradova uvesti jednodnevno gašenje lampica u znak solidarnosti sa svom sirotinjom i gladnim djevojčicama koje gladuju i smrzavaju se dok gangsteri, nasilnici i hipokriti slave Božić?

Ako je Božić priča o siromašnom dječaku rođenom u štalici, ne bi li oligarsi trebali Božić obilježavati kajanjem zbog posljedica svojih činova i svojih zakona, u štalicama umjesto u svojim bogatim bunkerima i kurijama? Primjerom solidarnosti sa sirotinjom koju harače umjesto sezonskim paljenjem lampica po odumirućim gradovima a na financijski teret sve siromašnijih građana koje reklamama i mamcima potiču na šoping stampeda s čak 25 posto poreza namijenjenog za punjenje svojih i džepova parazita, koje poreze i harače im i opet najviše plaća većinska radnička i seljačka sirotinja iz štalica ili bez krova nad glavom, otetim postsocijalističkom gangsterskom pljačkom i pohodom na imovinu građana kojima su prethodno opljačkali i uništili tvornice i radna mjesta, a onda uveli zakone o teroru, ovrhama i deložacijama, u projektu stvaranja bogatih neradnih parazita i radničkih beskućnika, kakvog jednog malog beskućnika i siromaha rođenog u štalici hipokriti hipokritski slave prežderavanjima, masnim pečenkama i svjetlećim uličnim kičem i lampicama, umjesto zakonskom zaštitom njegovih građanskih prava i raskidanjem vatikanskih ugovora koje djetešce u štalici nikada nije i ne bi potpisalo.

Prosinac 2020.

Upustila sam se u nesmotrenu pustolovinu kad sam započela govoriti o sebi. Počnemo li, naime, pisati o sebi, nikada ne možemo završiti. Već sam davno željela ispripovijedati samoj sebi život svojih prvih dvadeset godina. Nikada nisam zaboravila one molbe što sam ih kao djevojka upućivala ženi, koja će me cijelu - i moju dušu i moje tijelo - upiti u sebe: ništa od mene neće ostati, čak ni pregršt pepela. Zaklinjala sam je da me jednog dana izbavi iz tog ništavila u koje će me baciti. Možda su moje knjige bile napisane samo zato da bih udovoljila toj davnoj molbi. U pedesetoj godini sam mislila da je došao pravi čas. Svoju sam svijest podala djevojčici i mladoj djevojci, koje bijahu napuštene na dnu izgubljenog vremena i što bijahu zajedno s njim iščezle. Oživjela sam ih u svojim zapisima.

Moje namjere nisu išle dalje. Kao odrasla djevojka prestala sam zazivati budućnost. Kad sam međutim završila svoje uspomene, nijedan glas nije titrao u mojoj prošlosti i silio me da ih nastavim. Odlučila sam započeti nešto drugo. A onda, eto, ipak to nisam učinila. Iza posljednjeg retka Uspomena ostao je nevidljiv upitnik od koga nisam mogla odvratiti svoju misao. Sa dvadeset godina postigla sam napokon slobodu. No, u koju sam je svrhu iskoristila? Koji je smisao dao nastavak mog života toj velikoj borbi, nemiru, bijegu i toj pobjedi? Mislila sam ponajprije da se mogu pred tim pitanjima zakloniti iza svojih knjiga. Ali ne! One ne donose nikakav odgovor, jer se upravo one nalaze pod znakom pitanja. Odlučila sam da pišem, pisala sam. No što, zašto ove knjige, samo ove, upravo ove? Da li sam htjela manje ili više? Golem je nesrazmjer između prazne i ništavne nade mojih dvadeset godina i jednog gotovog djela. Malo pomalo uvjerila sam se da prvi svezak mojih Uspomena u mojim vlastitim očima traži nastavak. Bilo je nekorisno pripovijedati historiju o mom spisateljskom pozivu, a ne objasniti kako se taj poziv ostvario.

Uostalom, razmislivši malo, taj me je plan sam po sebi zainteresirao. Moj život još nije završen, ali on već sada posjeduje smisao koji budućnost vjerojatno više neće promijeniti. Koji smisao? Izbjegavam to pitanje iz razloga koje upravo u toku ovog istraživanja treba razjasniti. Vrijeme je da to saznam sada ili nikada.

Možda će netko reći da se to samo mene tiče. No nije tako. Bio to Samuel Pepys ili Jean Jacques Rousseau, bio to osrednji ili izvanredni čovjek, ako se neki individuum izrazi sa svom iskrenošću svatko je tada, više ili manje, dotaknut. Nemoguće je osvijetliti svoj život, a da se istovremeno tu i tamo ne osvijetli život drugoga. A zar nisu pisci progonjeni pitanjima: zašto pišete? Kako provodite dane? Osim sklonosti anegdotama i spletkarenju, čini se da mnogo ljudi želi razumjeti kakav način života predstavlja pisanje. Studij zasebnog slučaja pruža bolje objašnjenje nego apstraktni i općeniti odgovori. Upravo to me potiče da ispitam svoj slučaj. Možda će ovo izlaganje pomoći da se rasprše neki nesporazumci, koji uvijek dijele autore od njihove publike. To sam često sama neugodno iskusila. Knjiga dobiva svoj pravi smisao samo kad znamo u kojoj je situaciji, s kojim je ciljem napisana i tko ju je napisao. Htjela bih objasniti svoje knjige govoreći čitaocima direktno, kao ličnost ličnosti.

Ipak, moram ih upozoriti da im ne namjeravam reći sve. Svoje sam djetinjstvo i svoju mladost ispričala, a da nisam ništa zatajila. Ako sam mogla, međutim, bez ustručavanja i bez suvišne indiskrecije ogoliti daleku prošlost, ja ne osjećam u pogledu zrelog doba istu ravnodušnost, a i ne raspolažem istom slobodom. Nemam nimalo smisla za brbljarije i neću ovdje govoriti bilo šta o sebi i svojim prijateljima. Ostavit ću odlučno u sjeni mnoge stvari.

S druge strane, moj je život bio usko vezan sa životom Jean-Paula Sartrea. On, međutim, sam namjerava ispripovijedati historiju svog života i ja mu prepuštam tu zamisao, te neću ispitivati njegove ideje, njegove radove, govorit ću o njemu samo u onoj mjeri u kojoj je on ušao u moj život.

Kritičari su smatrali da sam u svojim Uspomenama željela dati pouku mladim djevojkama. Ja sam u prvom redu željela udovoljiti jednoj obavezi. Moji zapisi bijahu u svakom slučaju lišeni nekih moralnih preokupacija. Ograničavam se na svjedočanstvo o tome kakav je bio moj život. Ništa ne osuđujem unaprijed, smatram da svaka istina može biti zanimljiva i korisna. Čemu i kome će služiti istina što je želim izraziti na ovim stranicama? Ne znam. Željela bih da one budu primljene s istom bezazlenošću.

Odlučila sam štošta izostaviti u knjizi, ali se nikada nisam služila lažima.

Simone de Beauvoir



https://media.artsper.com/artwork/1020378_1_m.jpg

"RAZVITAK OSLOBODILAČKE BORBE NARODA JUGOSLAVIJE U VEZI SA MEĐUNARODNIM DOGAĐAJIMA
- Izvještaj na Drugom zasjedanju Avnoja-*

Naša narodnooslobodilačka borba može se podijeliti u četiri etape svog razvitka, i to:
Prvo, na kapitulaciju Jugoslavije i početak narodnog ustanka, koji je u svom začetku primio oblike formiranja mnogobrojnih partizanskih odreda za borbu protiv okupatora;
Drugo, prerastanje partizanskih odreda u regularne vojne jedinice, bataljone, brigade i divizije i stvaranje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije;
Treće, prerastanje narodnooslobodilačkih odbora u pravu narodnu vlast i stvaranje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije; i
Četvrto, na etapu u kojoj se sada nalazimo, a to je - pretvaranje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije iz opštepolitičkog tijela u najviše zakonodavno tijelo i stvaranje Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, kao privremene narodne vlade.

Prva etapa. - Uzroci onako brze kapitulacije Jugoslavije i porobljavanja naše zemlje od strane njemačkih, talijanskih, mađarskih i bugarskih osvajača danas su već sasvim jasni većini našeg naroda. Dvadesetogodišnje ugnjetavanje naroda Jugoslavije (kao što su Hrvati, Makedonci, Slovenci i drugi) od šake velikosrpskih hegemonista; dalje, nečuvena korupcija vladajućih krugova unutar zemlje i njihovo povezivanje u inostranstvu sa najreakcionarnijim krugovima, a naročito njemačkim i talijanskim, u cilju održanja na vlasti; zatim nečuveno izdajstvo i špijunaža u našoj vojsci, a naročito u general- štabu - sve su to bili uzroci katastrofalnog i sramotnog poraza jugoslovenskih armija u ratu. Taj je poraz imao katastrofalne posljedice za narode Jugoslavije. Kralj i vlada, zajedno s grupom ljudi koji su bili odgovorni za takvu sudbinu naše zemlje, pobjegli su u inostranstvo. Jugoslavija je bila raskomadana i postala je plijen takvih osvajačkih pljačkaša kakve malo poznaje historija. U zemlji je nastao nečuven teror i istrebljivanje ne samo najnaprednijih ljudi, nego istrebljivanje čitavog srpskog stanovništva u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, slovenačkog stanovništva u Sloveniji itd. Njemački talijanski osvajači doveli su u Hrvatskoj na vlast krvave ustaške zvijeri, a u Srbiji najogavnijeg izdajnika Nedića, pomoću kojih su počeli izvršivati svoj pakleni plan istrebljivanja Slovena na Balkanu. U toj teškoj, sa sigurnošću mogu reći, najtežoj situaciji u historiji naših naroda našla se jedna jedina organizacija u našoj zemlji, koja se dvadeset godina nalazila tako reći izvan zakona i bila progonjena od svih vlastodržaca u Jugoslaviji, i koja je sada sve iskustvo i organizatorske sposobnosti, sve svoje oprobane borce stavila u službu svog porobljenog naroda. Jedino je Komunistička partija bila ta koja je povela narod na oružani ustanak, koja nije klonula duhom, već je visoko digla zastavu oslobodilačke borbe, i koja je do danas u toj borbi, zajedno sa svojim narodom, istrajala.

Počeli su se stvarati partizanski odredi, najprije u Srbiji, Bosni i Hercegovini, pa onda opšti narodni ustanak u mjesecu julu u Crnoj Gori, zatim širenje partizanskog pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji itd. Sve je to pokazalo da je naša zemlja, iako porobljena, ostala nepokorena, i da su naši narodi spremni doprinijeti i najveće žrtve za svoje oslobođenje. Maleni, skoro goloruki partizanski odredi počeli su brzo rasti i razvijati se u krupne jedinice, koje su otimale od neprijatelja oružje, zadavale neprijatelju sve jače i jače udarce i pokazale da se ne mogu uništiti uprkos svim njemačkim, talijanskim, bugarskim i mađarskim osvajačkim snagama, koje su bile upućivane u borbu za ugušivanje partizanskog pokreta u raznim krajevima zemlje.
Odolijevajući tako svim navalama neprijatelja i pretvarajući se sve više u krupne partizanske jedinice, odlukom Vrhovnog štaba, u jesen 1942. godine, partizanski odredi formirani su u regularne vojne jedinice, to jest stvorena je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije.
Nastaje druga etapa u narodnooslobodilačkoj borbi. Stvorene su brigade, divizije i korpusi, oslobodena su čitava područja od neprijatelja i njihovih ustaških i četničkih slugu. Naša mlada Narodnooslobodilačka vojska pokazala je odmah, na početku, da je sposobna da riješi i najteže zadatke. Oslobođeni su mnogobrojni gradovi, na primjer: Livno, Glamoč, Mrkonjić-grad, Jajce, Ključ, Bihać, Krupa, Slunj itd. Stvaranjem Narodnooslobodilač- ke vojske nastao je novi polet ustanka u krajevima gdje je do tada vladalo relativno zatišje.
U tom razdoblju narodnooslobodilačka borba dobija sve stabilniji oblik, a samim tim i povjerenje sve širih narodnih masa u svim krajevima Jugoslavije.
Narodnooslobodilački odbori, koji su se do tada stvarali na oslobođenoj teritoriji, počeli su se stvarati i na poluoslobođenoj, pa čak i na okupiranoj teritoriji, jer je ta nova klica narodne vlasti u narodu postajala sve popularnija i narod se prema njoj odnosio sa sve većim povjerenjem. Dok su iz početka narodnooslobodilački odbori bili stvarani više kao pomoćni organi partizanskih odreda u vođenju oslobodilačkog rata, u vrijeme stvaranja Narodnooslobodilačke vojske ti se odbori pretvaraju u jedinu i pravu narodnu vlast. Pred njih su se sada postavljali i mnogi drugi zadaci, osim pomaganja partizanskih jedinica i Narodnooslobodilačke vojske. Nastaje treća etapa, koja je nužno nametnula stvaranje jednog jedinstvenog opštepolitičkog narodnog tijela, koje će biti centralni organ i koje će ujediniti sve te i stvarati nove narodnooslobodilačke odbore.
Sazvana je historijska skupština Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Bihaću. Na toj su skupštini donesene velike i važne odluke. Stvoren je prvi put poslije okupacije naše zemlje jedan centralni politički organ od predstavnika svih naroda Jugoslavije. Prvi put se sastalo jedno narodno predstavništvo, koje je poniklo iz samog naroda i to u najtežim časovima njegove historije, pred kojim je Vrhovni štab mogao da odgovara za svoj dotadašnji rad.
Stvaranje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije jeste jedna od najvećih tekovina naše narodnooslobodilačke borbe do tog vremena. Položeni su temelji na kojima se gradi jedno novo, pravednije uređenje u zemljama Jugoslavije, položeni su temelji na kojima se stvara istinsko bratstvo i ravnopravnost svih naroda Jugoslavije, temelji jedne prave, istinski demokratoda narodne vladavine. Stvaranjem Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske, a još prije toga stvaranjem slovenačke Osvobodilne fronte i njenog izvršnog organa, počeli su se sprovoditi u praksi principi ravnopravnosti naroda Jugoslavije, počele su se ostvarivati vjekovne težnje pojedinih naroda Jugoslavije da sami sobom upravljaju.

U toku godine dana, otkako je osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, dogodile su se velike promjene, ne samo u našoj zemlji već i u čitavom svijetu. Mi smo, naročito u toku ove godine dana, morali voditi teške i krvave borbe sa okupatorom. Pred našu Narodnooslobodilačku vojsku bili su postavljeni veliki, ali časni zadaci. U razdoblju od šest mjeseci, od januara pa sve do mjeseca jula 1943. godine, mi smo prebrodili dvije velike neprijateljske ofanzive, četvrtu i petu, koje su bile preduzete s ciljem da unište našu Narodnooslobodilačku vojsku i ponovo okupiraju našu oslobođenu teritoriju. To su bila teška iskušenja za našu Narodnooslobodilačku vojsku. Izdržali smo ogromne napore, u kojima su sinovi naših naroda pokazali takva nečuvena junaštva i samoodricanja, kojima će se vjekovima ponositi pokoljenja naših naroda. Bez obzira na ogromnu brojčanu i tehničku nadmoćnost neprijatelja, on nije uspio da uništi jezgro naše Narodnooslobodilačke vojske. Naprotiv, on je pretrpio ogromne gubitke, a mi smo tom teškom i krvavom borbom stekli pred čitavim naprednim svijetom velike simpatije i divljenje - s jedne strane, a s druge - prvi put su saveznici počeli priznavati našu Narodnooslobodilačku vojsku timę što su poslali u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije svoju vojnu misiju. U toku tih velikih borbi, naročito u toku pete ofanzive, mi smo pretrpjeli teške gubitke. Pale su hiljade najboljih sinova naših naroda. Među njima nalaze se članovi Izvršnog odbora Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, Nurija Pozderac, Veselin Masleša, Sima Milošević i nekoliko članova Avnoja. To su teški i nenadoknadivi gubici. Odajmo počast ovim slavnim sinovima našeg naroda, koji su dali svoje dragocjene živote za bolju i srećniju budućnost naroda Jugoslavije.

Trebalo je proliti potoke dragocjene narodne krvi, trebalo je da deseci hiljada najboljih sinova naših naroda polože svoje živote u toku dvogodišnje nejednake borbe sa neprijateljem, da bi na kraju istina o stvarnom položaju u Jugoslaviji prokrčila sebi put pred svjetskom javnošću. Možda nikada ni jedan mali narod nije tako skupo došao do toga da uvjeri svjetsku javnost da je krv prolivena u Jugoslaviji njegova krv a ne onih sramnih izdajnika čije poglavice uživaju gostoprimstvo u savezničkim zemljama.

Jedna nečuvena prevara čitave poštene svjetske javnosti raskrinkana je u periodu ove godine dana. Izdajnička londonska vlada preko dvije godine varala je čitavi svijet time što je govorila da borbu u Jugoslaviji vodi njen ministar Draža Mihailović. Da bi ironija bila još veća, četničke bande, na čelu sa tim ministrom-izdajnikom, vodile su kroz čitavo to vrijeme i još danas vode borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda, na strani okupatora. Ali te pokvarenjake ništa nije smetalo da u isto vrijeme prikazuju uspjehe Narodnooslobodilačke vojske kao svoje. Za vrijeme četvrte ofanzive izdajnik Draža Mihailović napravio je sporazum sa Nijemcima, Talijanima i ustašama da zajedno zadaju smrtni udarac našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci. Mnogobrojni dokumenti, koji su nam pali u ruke za vrijeme naše ofanzive protiv četnika Draže Mihailovića, jasno otkrivaju taj pakleni plan i nečuvenu izdaju tih narodnih izroda. Kao što je već našoj javnosti poznato, za vrijeme naših velikih i slavnih borbi na rijeci Neretvi i kod Gornjeg Vakufa, Draža Mihailović je mobilisao u Srbiji, Sandžaku, Crnoj Gori, Hercegovini i istočnoj Bosni oko 18.000 ljudi i doveo ih na Neretvu, da bi nam tu zabili nož u leđa. Naše slavom ovjenčane I, II, III i VII divizija i jedinice IX dalmatinske divizije razbile su na rijeci Neretvi ne samo Nijemce, ustaše i Talijane, već su prešle i u odlučnu ofanzivu protiv četnika Draže Mihailovića, goneći ga od Neretve do Kolašina, gdje su mu zadale i konačan udarac i likvidirale njegove četnike kao neku ozbiljnu vojničku snagu.
Sve su to činjenice koje izdajnička izbjeglička londonska vlada nije mogla zataškavati pred svjetskom javnošću. Tako je prevara bila konačno otkrivena.

Uslijed događaja izvan naše zemlje, tj. uslijed pobjeda slavne Crvene armije na istočnom frontu i razbijanja elitnih Hitlerovih armija stvoreni su bili uslovi za pobjede ostalih saveznika, Engleske i Amerike u Africi, stvoreni su bili uslovi za iskrcavanje saveznika na Siciliji i na kraju u Italiji i za kapitulaciju glavnog Hitlerovog partnera, fašističke Italije. Ovdje moram da naglasim da je kod izbacivanja Italije iz stroja veliku ulogu odigrala i naša Narodnooslobodilačka vojska, koja je u toku čitavog ovog rata prikivala uz sebe 16-20 talijanskih divizija. Još do kapitulacije Italije, jedinice naše Narodnooslobodilačke vojske, prešavši ponovo u ofanzivu poslije pete ofanzive neprijatelja, oslobodile su skoro čitavu istočnu Bosnu, veći dio centralne Bosne i Bosansku krajinu.
Kapitulacijom Italije i razoružanjem deset talijanskh divizija u našoj zemlji, naša je Narodnooslobodilačka vojska došla ne samo do velikog naoružanja već je i sama narasla najmanje za 80.000 novih boraca i oslobodila nove velike predjele u Dalmaciji, Sloveniji itd. Na taj su način stvoreni uslovi za nove pobjedničke operacije jedinica Narodnooslobodilačke vojske, s jedne strane, a s druge naša Narodnooslobodilačka vojska stekla je kod saveznika glas ozbiljnog vojničkog faktora, s kojim danas računaju ne samo saveznici kao sa svojim saveznikom, nego i fašistički osvajači kao s protivnikom koji vezuje uz sebe veliki broj njihovih divizija. Poslije kapitulacije Italije došlo je do neviđenog poleta narodnog ustanka u Sloveniji, Dalmaciji, pa i u ostaloj Hrvatskoj. Tako danas nema više nijedne oblasti u Jugoslaviji gdje se nije rasplamsao plamen narodnog ustanka. Do 1. novembra ove godine oslobođeni su ogromni novi prostori naše zemlje. Oslobođen je veliki dio Dalmacije sa ostrvima, veliki dio Hrvatskog primorja, veliki dio Slovenije, Bosanske krajine, čitava istočna Bosna, veliki dio centralne Bosne, čitav Sandžak, veliki dio Crne Gore i jedan dio Hercegovine.

Nekoliko naših divizija već je prešlo granicu između Sandžaka i Srbije. Počelo je ponovno oslobađanje srpskog naroda od njemačkih i bugarskih osvajača, Nedićeve vojske i četničkih bandi Draže Mihailovića. Jedna od vrlo značajnih činjenica jeste da su naše partizanske snage u Makedoniji u posljednje vrijeme postigle znatne uspjehe i već po drugi put zauzele Kičevo, Debar i tako stvorile uslove za još jače razvijanje partizanskog pokreta u Makedoniji. Partizanski pokret u Makedoniji usko je povezan sa partizanskim pokretom u Albaniji i Grčkoj i u isto vrijeme javlja se kao ozbiljna podrška u razvijanju partizanskog pokreta i u samoj Bugarskoj.
Jedan od najljepših uspjeha našeg narodnog ustanka, uspjeh od velikog historijskog značaja, jeste oslobođenje Istre i Slovenačkog primorja, poslije kapitulacije Italije. Dvadesetogodišnje ropstvo slovenačkog i hrvatskog naroda nije moglo, uprkos svim naporima fašista, oduzeti našoj porobljenoj braći njihovo nacionalno obilježje i oslabiti njihove težnje za sjedinjenjem sa svojom braćom i ostalim narodima Jugoslavije.
Kao što se već iz naprijed izloženoga vidi, situacija se u Jugoslaviji i u svijetu, naročito posljednje godine, potpuno izmijenila. Zahvaljujući pobjedama Crvene armije, Hitlerova ratna mašina stoji pred katastrofom, a pobjeda nad ovim najvećim neprijateljem čovječanstva više nije daleko. U toku ove godine dana raspao se fašistički blok. Italija je izbačena iz stroja. Kod Hitlerovih satelita vlada još veća zabuna i raspadanje. Odnosi između saveznika Sovjetskog Saveza, Engleske i Amerike postaju sve čvršći, što je naročito došlo do izraza na Moskovskoj konferenciji predstavnika tri velike savezničke sile. Sve ove činjenice imaju ogromno značenje i za našu narodnooslobodilačku borbu. Vjera u blisku pobjedu i konačno oslobođenje naših naroda ispod okupatorskog jarma zahvata sve šire slojeve naroda Jugoslavije, što se izražava u masovnom prilivu novih boraca u našu Narodnooslobodilačku vojsku, što se izražava u pristupanju našoj narodnooslobodilačkoj borbi mnogih istaknutih političkih, kulturnih i javnih radnika u svim zemljama Jugoslavije. Sve to utiče, s druge strane, na sve brže raspadanje marionetskih državnih aparata Pavelića i Nedića, i na taj način na slabljenje okupatorskih pozicija u našoj zemlji.

Ali jedna stvar se nije izmijenila ni u toku posljednje godine dana, uprkos svim činjenicama koje smo naprijed naveli. To je politika izdajničke vlade, koja se sada nalazi u Kairu i koja, na žalost, još uvijek važi pred našim saveznicima kao legitimni predstavnik naroda Jugoslavije. Nemam namjeru da u ovom kratkom izvještaju ulazim podrobnije u to, zašto je to tako, zašto saveznici trpe tu vladu, koja nema nikakva oslonca u našem narodu, jer, preko svog ministra Draže Mihailovića, sarađuje s okupatorom već dvije i po godine protiv naše Narodnooslobodilačke vojske, odnosno protiv naroda Jugoslavije; zašto trpe vladu koja je izrazito reakcionarna i velikosrpska, što se naročito vidi iz njena sastava, jer u njoj učestvuju takvi ljudi kao što je poznati šestojanuarac Pera Živković i drugi. Ali jedno mogu kazati: nema nijednog borca u Narodnooslobodilačkoj vojsci i partizanskim odredima koji ne bi osjetio bol u srcu, koji ne bi osjetio ogorčenje svaki put kada pomisli da ta vlada, koja ima na duši toliko zločina i kojoj je mjesto na listi ratnih krivaca, još uvijek sjedi i uživa gostoprimstvo naših saveznika. Nama je vrlo dobro poznato da ta vlada čini sve što može da se na bilo koji način prokrijumčari u našu zemlju (to isto vrijedi i za kralja) prije no što narod rekne svoju odlučnu riječ o njihovoj sudbini. Mi znamo i to da postoje u inostranstvu izvjesni reakcionarni krugovi koji podupiru tu vladu i kralja u njihovim nastojanjima. Ali mi znamo i to da ogromna većina naprednih demokratskih elemenata u savezničkim zemljama iskreno želi da naš narod sam odluči o svojoj sudbini i stvori takvo državno uređenje kakvo nađe za potrebno.
Nas su klevetali i još uvijek klevetaju sa svih strana - ali po jedinstvenom planu. Svi okupatori, njihovi kvislinzi - prodane izdajice, ustaše, nedićevci, četnici Draže Mihailovića u zemlji i njihovi gospodari u inostranstvu - govorili su i govore da je naša narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji čisto komunistička stvar: boljševizacija zemlje, pokušaji komunista da uzmu vlast, ukidanje privatne svojine, uništenje crkve i vjere, uništenje kulture itd., itd. Ove su klevete stare i otrcane. One su potekle iz Gebelsove kuhinje i sada su postale glajhšaltovana hrana kojom Gebelsovi istomišljenici hrane stanovništvo ,,nove Evrope", a pokušavaju je eksportirati i izvan Evrope. Ali u te laži malo ko još vjeruje, a najmanje narodi Jugoslavije. Naša borba za opstanak suviše je krvava i teška, mnogo i premnogo su naši narodi u toku ove tri godine prepatili da bi ih, takvim otrcanim klevetama, iko mogao skrenuti s puta ove velike i slavne borbe za nezavisnost, za bolju i srećniju budućnost. Prošla su ona vremena kada je šaka reakcionara pripisivala, ponekad sa uspjehom, komunistima Jugoslavije takve i slične stvari, da bi ih izolirala od naroda. Kroz ovu veliku oslobodilačku borbu narodi Jugoslavije uvjerili su se da su komunisti najvjerniji sinovi svog naroda, uvijek spremni na najveće žrtve za njegovu sreću.
U vezi sa svim tim, a naročito s razvitkom sveopšteg narodnog ustanka, u vezi s oslobođenjem sve većih teritorija, u vezi sa sve većim zadacima koji se postavljaju pred naše narode i u vezi s razvojem događaja u inostranstvu, potrebno je blagovremeno poduzeti sve mjere za dalje uspješno razvijanje narodnooslobodilačke borbe; potrebno je poduzeti sve mjere da bi naši narodi osigurali sebi takvo državno uređenje koje bi se zasnivalo na bratstvu i ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije i koje bi garantovalo istinsku slobodu i demokratiju svim slojevima društva. Kroz dvadeset i tri godine monarhija se potpuno kompromitovala kod naroda. Ona nije bila nosilac demokratskih načela, već diktature najreakcionarnije klike. Monarhija nije bila spona za bratstvo naroda Jugoslavije i temelj za stvaranje snažne državne narodne zajednice. Monarhija je bila nosilac velikosrpske hegemonije i ugnjetavanja drugih naroda. Pokojni kralj Aleksandar 1929. godine raspustio je parlamenat i uveo diktaturu. Uveo je režim terora i nasilja. Kralj Petar II postao je već od početka centar oko koga se okupljala sva ona reakcija koja je upropastila našu zemlju. Štaviše, on je sve vrijeme podržavao i još uvijek podržava najsramnijeg izdajnika Dražu Mihailovića i njegove vojvode. O tome ima na stotine i hiljade dokaza i to znaju svi naši narodi. U vezi s tim, samo republikanski demokratski oblik vladavine može spriječiti da se našim narodima ne dese nikad više slične nesreće.

Takva je situacija u četvrtoj etapi razvitka naše narodnooslobodilačke borbe. I dosljedno tome, našem narodnom predstavništvu nameće se dužnost da preduzme sve potrebno i opravda povjerenje ogromne većine slobo doljubivih naroda Jugoslavije. U ovoj četvrtoj etapi, u vezi s unutrašnjim i vanjskim događajima, nameće se potreba stvaranja takvih narodnih organa, političkih i zakonodavnih, kao i izvršnih koji iz njih proističu, a koji će biti kadri da savladaju sve teškoće u ovoj situaciji i koji će dostojno reprezentirati narode Jugoslavije - kako u samoj zemlji tako i izvan nje, koji će biti sposobni spriječiti svaki pokušaj, došao on bilo s koje strane, koji bi išao za tim da onemogući ostvarenje težnji za koje je naš narod prolio toliko krvi u ovoj velikoj oslobodilačkoj borbi. Danas je potrebno da Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije postane zaista najviše zakonodavno i izvršno tijelo naroda Jugoslavije. Danas je već došlo vrijeme da se stvori jedan izvršni organ u formi jedne privremene vlade, koji će biti sposoban da rukovodi svim poslovima koje mora da vrši jedna prava narodna vlada.
Mi danas imamo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje je stvoreno prije godinu dana. U tom Antifašističkom vijeću zastupljeni su svi narodi Jugoslavije. U njemu su zastupljeni svi slojevi društva. Prvi put u svojoj historiji naši narodi šalju u taj svoj organ predstavnike koji su iznikli iz njihove sredine, koje oni slobodno biraju i u koje oni imaju zaista puno povjerenje.
Razumije se, tako krupan korak jednog naroda, kao što je stvaranje njegovog najvišeg izvršnog organa, u konkretnom slučaju stvaranje Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, može u prvom momentu naići i na eventualne smetnje i na nerazumijevanje, čak i kod naših saveznika u inostranstvu. A to naročito zbog toga što u inostranstvu postoji još neka tobožnja vlada. Ali, u toku ove dvije godine i devet mjeseci teške i krvave borbe za svoju slobodu i nezavisnost, narodi Jugoslavije stekli su pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini, a to pravo stoji potpuno u skladu s Atlantskom poveljom. Mi smo uvjereni da naši saveznici neće krivo shvatiti ovaj historijski korak naših naroda, već, naprotiv, da će saveznici i sami sve učiniti da našem narodu pruže moralnu i materijalnu pomoć i potporu i preko predstavništva koje je narod sam u zemlji izabrao.

II

A sada nekoliko riječi o našoj slavnoj Narodnooslobodilačkoj vojsci. Mogu smjelo tvrditi da je stvaranje narodne vojske, pod onakvim uvjetima pod kakvima se stvarala naša, jedinstven primjer u historiji. Iz golorukih partizanskih odreda, bez ikakvih tvornica oružja i municije, bez magazina i raznih vojnih rezervi namirnica, bez ičije pomoći bilo s koje strane, stvorena je armija od blizu četvrt miliona, ali ne u mirnom periodu, već u periodu najstrašnije i najkrvavije borbe koju su ikada narodi Jugoslavije vodili. To je tekovina kojom se narodi Jugoslavije mogu ponositi i kojom će se ponositi buduća njihova pokoljenja.
Stvaranje naše Narodnooslobodilačke vojske, i to pod takvim uvjetima, bilo je veoma težak posao. Mi nismo imali vojnih akademija i škola, mi nismo imali oficirskih kadrova. Sve se to stvaralo i rađalo u procesu same borbe. Prvog maja 1943. godine Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije izdao je dekret o uvođenju oficirskih i podoficirskih činova u našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci. Seljaci i radnici, studenti i ostala narodna inteligencija, koji su rasli i razvijali se u narodnooslobodilačkoj borbi, postali su oficiri naše narodne armije. To su najbolji sinovi naših naroda, koje su istakli iz svoje sredine sami borci. Takvim svojim oficirima i podoficirima mogu biti ponosni narodi Jugoslavije.
Ovo što mi sada ovdje vršimo krupan je događaj i u odnosu na inostranstvo, u odnosu na naše saveznike, jer time naši narodi, preko svoga predstavništva, jasno i odlučno izvršavaju svoju volju. Ali je potrebno napomenuti i to da su svi oni oficiri bivše jugoslovenske vojske koji su od samog početka stupili u naše redove, iako u malom broju, zauzeli dostojno mjesto u našoj vojsci. Razumije se da bi taj broj bio veći da veliki broj jugoslovenskih oficira nije dopao njemačkog ropstva, čime im je onemogućeno da učestvuju u narodnooslobodilačkoj borbi. Vrhovni štab unapredio je i proizveo preko 5.000 oficira. I ja, u ime Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, molim ovdje ovo visoko narodno predstavništvo za potvrdu dekreta od 1. maja 1943. godine i dekreta od 1. novembra 1943. godine o proizvođenju i unapređenju oficira Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije donio je dekret o uvođenju ordena, i to: 1. Ordena narodnog heroja, 2. Ordena partizanske zvijezde prvog stepena, 3. Ordena parti- zanske zvijezde drugog stepena, 4. - Ordena partizanske zvijezde trećeg stepena, 5. - Ordena narodnog oslobode- nja, 6. - Ordena za hrabrost, 7. Medalje za hrabrost, 8. Ordena bratstva i jedinstva. Ja molim visoko narodno predstavništvo da potv potvrdi dekret Vrhovnog štaba o uvođenju ordena u Narodnooslobodilačkoj vojsci, od 15. avgusta 1943. godine.

Organizacija naše Narodnooslobodilačke vojske još nije završena. Mi smo do danas formirali osam armijskih korpusa, koji imaju sav potreban vojnički i politički kadar. Ali priliv novih boraca je svakim danom sve veći. Stvaraju se nove brigade i divizije, stvaraće se i novi korpusi. Dosad je stvaranje naše Narodnooslobodilačke vojske bilo uglavnom na dobrovoljnoj bazi. Ali odsad, pošto će naši narodi imati svoj izvršni organ Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, dužnost tog izvršnog organa biće i to da izda dekret o opštoj vojnoj obavezi svih građana ove zemlje od 18 do 50 godina. Pri tom će, razumije se, i dalje ostati pravo svakog građanina da dobrovoljno stupi u našu vojsku i izvan ovog doba života. U isto vrijeme, Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije moraće dati izjavu o svim onim vojnicima i oficirima koji bi se i nadalje nalazili na strani Nijemaca, bilo u hrvatskoj vojsci ili u kojim drugim jedinicama.
U vezi s konferencijom tri velike savezničke sile u Moskvi postalo je aktuelno da se naše narodno predstavništvo izjasni o mnogim važnim pitanjima koja interesuju naše narode, kao: a) pitanje ratnih zločinaca; b) pitanje brodova, ratnih i trgovačkih, koje je Italija, pri okupaciji naše zemlje, oduzela našem narodu; c) pitanje naših interniraca u Italiji i u drugim zemljama; d) pitanje opljačkane narodne imovine od strane talijanskih okupatora i vraćanje iste našem narodu. Sve su to važna i hitna pitanja, koja treba da se što prije riješe.

Kao što je naprijed pomenuto, u mjesecu maju 1943. godine došla je u Vrhovni štab delegacija engleske Vrhovne komande u Kairu. Već nekoliko dana prije tog spustila se jedna slična delegacija kod Glavnog štaba Hrvatske. Te su delegacije imale zadatak da uspostave kontakt s Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije i da pripreme teren za dolazak jedne glavne delegacije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, na čelu s jednim engleskim generalom. Vrhovni štab dao je pristanak da jedna takva delegacija dođe. I u mjesecu septembru ove godine u naš štab došla je engleska vojna misija od nekoliko viših oficira, sa brigadirom F. Maklenom na čelu, koji je imao punomoć Vilsona, vrhovnog komandanta na Bliskom istoku. U akreditivnom pismu vrhovnog komandanta Vilsona navedena je svrha te delegacije, i to uspostavljanje što tješnjih odnosa između naše Narodnooslobodilačke vojske i engleskih snaga, organizacija slanja ratnog materijala našoj Narodnooslobodilačkoj vojsci i koordinacija vojnih operacija.
Saveznici su nam već od mjeseca jula počeli slati izvjestan ratni materijal pomoću aviona, ali u neznatnoj količini, što je bilo i razumljivo, pošto su avioni bili jedino sredstvo transporta. Oslobođenjem dalmatinske obale i otoka pružila se mogućnost primanja većih količina materijala za našu vojsku i, zaista, saveznici su nam poslali brodovima veću količinu ratnog materijala i namirnica. U izgledu je da ćemo morskim putem dobiti još veće količine ratnog materijala, koji nam je potreban za vođenje rata. Razumije se, nama je danas potrebno i teško savremeno naoružanje, kao što su tenkovi i avioni. U tom pravcu Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije poduzeo je izvjesne korake kod saveznika.
Pošto je Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije uspostavio kontakt sa saveznicima, oni se sve češće obraćaju njemu i o pitanjima koja nisu više čisto vojničke prirode, već su politička pitanja koja spadaju u kompetenciju vlade. S druge strane, Vrhovni štab odnosno Vrhovni komandant takođe je uputio saveznicima izvjesne zahtjeve i molbe koje u normalnim prilikama, pri postojanju vlade, spadaju u njenu kompetenciju. Vrhovni štab je već uputio u Italiju jednu delegaciju radi primanja ratnog materijala, radi organizacije i primanja naših zarobljenika i interniraca i njihovog repatriranja u domovinu. Dalje je Vrhovni štab već postavio pred saveznike zahtjev da se vrate ratni i trgovački brodovi koje je Italija otela našem narodu. Takođe je postavio pitanje naših interniraca i zarobljenika. Postavio je pitanje isporučivanja našoj vojsci teškog savremenog naoružanja tenkova, avijacije i dr., kao i stvaranja pomorske i avionske baze u Italiji. U vezi sa svim tim, Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, uz pristanak engleske Vrhovne komande u Kairu, uputio je jednu svoju delegaciju, koja će tamo, na licu mjesta, pokušati da riješi sva ta pitanja.
Iz svega toga vidi se koliko je potrebno i važno formiranje privremene vlade, koja bi mogla većinu tih pitanja rješavati i u inostranstvu istupati kao jedini legitimni i pravi predstavnik naroda Jugoslavije.
Vrhovni štab je uspio uspostaviti kontakt sa saveznicima, to jest sa Engleskom i Amerikom, čiji se vojni predstavnici nalaze kod nas, dok se sada radi na tome da dođu i predstavnici Sovjetskog Saveza. Želja je svih naših naroda, kao i naše vojske, da se što prije uspostavi veza s ovom velikom bratskom državom, u koju narodi Jugoslavije imaju najveće povjerenje, kao u svog najvećeg zaštitnika.

Borba naših naroda i sjajni uspjesi koje su oni postigli na bojnom polju pomoću svoje slavne Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda stvorili su nam pred čitavim naprednim svijetom velike simpatije, stvorili su sve uvjete da naši narodi ostvare svoje težnje - slobodnu, istinski demokratsku, federativnu Jugoslaviju.

* U Jajcu, 29. novembra 1943. godine.

RAZVITAK OSLOBODILAČKE BORBE NARODA JUGOSLAVIJE U VEZI SA MEĐUNARODNIM DOGAĐAJIMA - Izvještaj na Drugom zasjedanju Avnoja - Referat na Drugom zasjedanju Avnoja, koje je održano u toku noći između 29. i 30. novembra 1943, prvi put je štampan u bosanskoj štampariji, u knjizi „Odluke Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije". Zatim je štampan i posebno. U knjizi odluka i posebno referat je doživeo nekoliko desetaka izdanja i preveden je na sve jugoslovenske jezike."



https://historija.ba/d/882-drugo-zasjedanje-avnoj-a

DANAS sam cijeli dan bila vani, shopping u velikom robnom centru i kavica u ugodnom društvu u klubskom ambijentu, sve je već okićeno, trice i kučine, već je sav taj svjetlucavi i umjetnim snijegom posuti blagdanski repertoar od plastike i kiča dobrano pohaban jer stavljaju potpuno iste ukrase na potpuno iste pozicije i sve je to repriza prošlih godina samo pohabanija, ali uživam k'o petogodišnjak u tom kiču i smeću, a djeluje i na druge ljude, čini se, svi su dobre volje i smješkaju se, djeca zagledaju borove i bar je pun ugodnog večernjeg žagora pa se sjetim Krležine izreke, među ljudima smrdi ali je toplo. Nema u tom ogromnom kontejneru na tri kata jedne domaće trgovine, osim pekara i kolačara. Lova s kartica curi bankovnim krvožilnim sustavom kapitalističkim imperijima čije marke (brandovi) suvereno vladaju domaćim tržištem, od Levi'sa do Coca Cole koju pijem u tropic separeu za pušenje Leggiero bara. Po buticima i staklenjacima potrošačke arene slažem na pultove i blagajne majice, čarape, gaće, parfeme, grudnjake, ruževe, pidžame, robustne kožne gležnjače (oprosti mi o, neznana životinjo), uz asistenciju verziranih, istreniranih prodavačica, da, imamo XL veličinu, ne, nemamo više crnih, da možete zamijeniti u roku od 30 dana. Sasvim različit pristup kupcu od vječno nadrndanih sredovječnih socijalističkih prodavačica pred konačnim slomom domaćeg proizvoda i domaćih robnih kuća zatvaranjem ih zauvijek tranzicijom u koloniju, a koje mrzovoljne prodavačice se, pod mračnim nagovještajima otkaza im i biroova i skore propasti, odmrzavalo privatnim razgovorima i gradskim tračevima. Ovo su profesionalke, brze, uslužne, nije joj teško otići u skladište i rovati traženu veličinu traženog modela umjesto samo reći nemamo. Blješte marke i natpisi na engleskom, idem na elevator, pazim štikle, wc je ogroman, blješti ogledalo na kojem popravljam šminku i šiške. Automat za sušenje ruku ne radi, zgužvane bijele salvete za brisanje prelijevaju se iz koša za smeće po podu. Nisam ništa kupila djeci, velim mu, ajmo im nešto kupiti, on veli da ne treba ništa, da im svaki put kupim, izlazimo, on se izvrsno orijentira u prostoru i pronalazi začas automobil u desecima svjetlucavih nizova u polumraku podzemne garaže. EXIT. Izlazimo u novembarsku noć krcati shopping vrećicama s utisnutim logom. Potrošnja je reper, u kapitalizmu vrijediš koliko trošiš, trošim, dakle jesam. Dok promiču svjetla semafora i pulsira grad ritmom mehaničkog ventilatora u neonskim polumracima soba bolesnika na izdisaju, razmišljam o Frommovom imati ili biti. „Ako sam ono što imam i ako je ono što imam izgubljeno, tko sam onda? Nitko osim poraženog, ispražnjenog, jadnog svjedočanstva o pogrešnom načinu življenja.” Ovi zlatoljubci, demonska su zavjera, zlatoljubac, čeka s druge strane eksploatacije i računova koje nabildava i napumpava, bez računa se ne računa. „Bez računa se ne računa“, račun je moć kapitalističkog vampira, on ga ispostavlja za vodu, zrak i struju i sve što je prisvojio sebi, iako je Tesla struju smislio, naplaćuje ju vampir, matematikom kojom ispunjava svoje A4 račune a koju ne priznaje na vjero"naucima" kao ni logiku ni teoriju evolucije, ali čudesno se služi matematičkim potencijama u nabijanju dugova roblju prilikom prisilnih naplata, blokada, ovrha i deložacija. Bacam pune vrećice u mrak spavaće sobe. Gledat ću sutra.










bokeh podzemna

Mi smo već upalili lampice i baš su krasno titrala žuta svjetlašca u polumračnoj sobi pa kad su došla djeca u jedan glas su s ulaznih vrata rekla: „Kako je lijepo!“ Vani je bilo hladno i nad parkom je nebo vrtilo svoj sutonski jesenji kaleidoskop. On se stisnuo na trosjedu uz tatu i crtane na TV-u, a ona je sjela za stol i ritualno zatražila Nest Hub svoju Peppa Pig porciju: „Ok, Google, play Peppa Pig on You Tube“. Ja sam cijelo vrijeme čeznutljivo gledala prozor i iza njega magični kaleidoskop. Znala sam ja moje klince i da samo trebam predložiti, iako to danas nije bilo u planu: „Djeco, hoćemo van?“. U tren su navukli vestice, jaknice, čizmice i već smo trčali po parku i šutali se žutim lišćem napadalim oko drveća i klupa, ljuljali se na ljuljačkama pod kojima su blatne mlake pune šarenog lišća vraćale odraz naših nasmijanih lica ispod blistavog raznobojnog neba čudeći se samotnjacima na ljuljačkama u studenom studenom. Onda sam ih vodila gledati zalazak sunca nad glavnom cestom što ih nimalo nije impresioniralo kao gomile žutog lišća oko klupa kojem su se, smijući se glasno, vratili. Onda su rekli da im kupim čokoladu i u velikoj samoposluzi nakupovali smo hrpu slatikiša, a kod smo izašli van, već je pao mrak i upalile se ulične svjetiljke i bilo je predivno i svečano, ali oni su poželjeli ići kući i tati. Izabrala sam najduži mogući put do kuće, netko mudar je rekao da kad smo vani zapravo smo kod kuće. Ah, koliko je to točno i kako nam je lijepo bilo u jesenjoj palači.

UVOD: PRVO LICE JEDNINE

Dok sam prečitavala ove tekstove, shvatila sam, na vlastito iznenađenje, da često upotrebljavam zamjenicu "mi". U svakodnevnom životu to mi baš nije običaj, naprotiv. Ali u ovim tekstovima upotreba prvog lica množine djeluje mi prirodno, iako me zbog toga ništa manje ne zabrinjava.

Zašto mi to "mi" djeluje prirodno? Predstavljam li nekoga - grupu, partiju, državu? Ne, nipošto. Je li me netko ovlastio da govorim i u njegovo ime? Ne bih baš mogla reći. Jesam li svjesna da možda ima ljudi koji misle poput mene pa se s njima podsvjesno identificiram? Možda, premda se ni u to ne bih mogla zakleti. Pa odakle onda česta upotreba prvog lica množine u mojim tekstovima? Naravno "mi" u ovim tekstovima odnosi se na ljude koji su živjeli u bivšim socijalističkim zemljama (ili komunističkima, kako se to sada i ovdje kaže). Kako i sama njima pripadam, vjerujem da upotrebu ove zamjenice mogu opravdati opisivanjem našeg zajedničkog iskustva. Međutim, istodobno mi ta ista zamjenica ide beskrajno na živce. Ne osjećam se dobro dok je ispisujem na papir, baš kao da mi se osobno zamjerila.

I jest. Mrzim prvo lice množine. Ali tek sada, kad ga prepoznajem u vlastitom tekstu, postajem svjesna koliko ga mrzim. Moj otpor njegovoj upotrebi gotovo je fizički zato što je i ovo "mi" za mene prvenstveno fizičko iskustvo: vonj tijela pritisnutih uz moje na prvomajskoj paradi ili na proslavi 25. maja, znojni pazusi muškarca ispred mene, moje vlastito odrvenjeno tijelo. Osjećam kako me gomila gura naprijed i kako se svi, kao jedan, krećemo ukočenim pokretima. Mučno mi je, nedostaje mi zraka i rado bih pobjegla iz gomile, ali mogu samo napraviti korak naprijed ili natrag, kao u čudnom baletu čiji koreografi stoje na pozornici. I tako me gomila nosi dok predstavi ne bude kraj.

Odrasla sam s "mi" - u vrtiću, u školi, u pionirskoj i omladinskoj organizaciji, na poslu. Odrasla sam slušajući govore koji su započinjali s "Drugovi, mi moramo..." i morali smo, jer nismo ni postojali u drugom gramatičkom obliku recimo, u prvom licu jednine... Poslije je došao rat, kao posljedica istoga gramatičkog oblika, toga "mi", te goleme, milijunske mase ljudi koja se njihala poput jednog tijela, odgovarajući zovu svojih lidera. Pojedinci koji su bili protiv rata, koji su vidjeli što se sprema, nisu imali kud. Ti pojedinci nisu imali načina da izraze svoj protest, ili čak samo različito mišljenje, ili naprosto svoj strah. Jedino što su mogli bilo je napustiti zemlju. Neki koji su u trenutku masovne nacionalističke histerije počeli upotrebljavati "ja" umjesto "mi" morali su otići. Ta fatalna razlika u upotrebi gramatike odvojila ih je od njihovih sunarodnjaka. I kao i u doba komunizma, njihov je individualizam bio primjerno kažnjen...

Zaista, kako osoba koja je produkt totalitarnog društva može uopće naučiti što je to odgovornost, individualnost, vlastito odlučivanje? Jedino ako nauči reći NE prvom licu množine. To NE počinje s prvim licem jednine, sa "ja". Čovjek najprije mora naučiti misliti, živjeti i govoriti u sasvim drugoj gramatičkoj formi, i to u javnom, jednako kao i u privatnom životu. Naravno, ono "mi" garantira mu sigurnost i anonimnost. "Mi" znači toplinu zajedništva, ali i submisivnost, rezignaciju, strah i prepuštanje drugome da odlučuje o tvojoj sudbini. "Ja" naprosto znači misliti i odlučivati svojom glavom.

Katkad mi se čini da se razlika između Istočne i Zapadne Evrope danas može svesti na različito shvaćanje i upotrebu gramatičkih oblika - prvog lica množine i prvog lica jednine.

Slavenka Drakulić, KAKO SMO PREŽIVJELI (1997)

DIŠEM PLITKO

Cijeli život dišem plitko
Što manje zagađenja da mi uđe u pluća
I para od benzina iz onih lokvi
Što su nekada ostajale na asfaltu
Presijavajući se svileno
U duginim bojama
Nema ih više ali navika je ostala
Ponekad udahnem duboko
I izdahnem
Ali brzo se vraćam
Plitkom disanju
Energija je masa puta brzina na kvadrat
Plitko, plitko
Što manje fizičkog trošenja se
Mozak ne diše
Možda sam ipak u krivu
Cijeli život

PRIČAMO sinoć za večerom o nekom tipu, „bogatašu“ iz ulice, bogatašu u materijalnom smislu, najveća kuća u ulici, najveći vozni park u ulici, od obrazovanja - profesionalni šofer, žena domaćica, brčine preko usta, kad priča glavu drži malo pognuto i gleda sugovonika „ispod oka“, ne znaš "je l' će đe misli il će đe gleda“. Neka priča iz poslijeratne tranzicije, kako je lokalna ekipa u kojoj je bio, u eri „pretvorbe i privatizacije“ i masovnog propadanja firmi u gradu, bila preko veze pozvana u voćnjak velikog socijalističkog poljoprivrednog kombinata koji će ubrzo propasti i nestati bez traga u bespućima povijesne zbiljnosti, u sječu starih voćaka, za ogrijev si besplatno uzeti. I tu se našla i još jedna ekipa, ponudila ovu prvu rakijicom, poljudikali, lijepo se družili, posjekli si voćke za drva, ova druga ekipa je ostavila svoja posječena drva uredno složena, da dođe drugi dan po njih, a ovaj šofer, kad su otišli, je ta drva im pokro, stavio ih na svoj kamion i odvezo kući. Ovi drugi su uzalud tražili tko im je pokrao drva, krivac nikad nije nađen. I tako se tip privatizacijsko-kleptomanskog mentalnog sklopa uspješno penjao do statusa lokalnog bogataša, i ne samo to, to mu je bio jedini interes, strast i tema razgovora u društvu i po sijelima, šta ko ima i posjeduje, e taj više valja, nu mene, vid'me kakav sam, najjači u ulici, nekoj pripizdini, btw. I najgluplji, ništa drugo nije znao pričati, samo živne i probudi se kad krene tema o ko šta IMA i ko IMA više. Što god vidi da je netko kupio on odmah kupi duplo, alfa šofer brani status svim svojim valutama iz sumnjivih rabota, ima sve i ima to sve najviše, dok ne onemoća do pelena u gaćama i raspikući se to sve i razvuče jer su djeca davno otišla iz pripizdine i od alfe u bijeli svijet, gdje si bio, nigdje, šta si pročit'o, ništa, i na kraju te svi napuste i prezru čak, pa i ta robinja koja je samo šutke prala ga i kimala mu potvrdno glavom cijeli život, sretna je da ga se napokon riješila. Sinovi i prosjaci epizoda.

Koliko smo se puta čudili kako neki pošteni intelektualac i inteligent, domorodac tu rođen i roditelji mu isto, jedva krpa kraj s krajem cijeli život, a dođe tip iz nikud, NKV s petoro djece, uhljebi se kod lokalnog političara i poveže s popom, i svoj svojoj djeci sagradi kuću i kupi aute dok si rek'o keks, ženu zaposli za šeficu u Komunalac a kćer u gradski ured na sinekuru. Totalno bezbolno. Ili kurvica. Podstanarka, puka sirotinja. Ubacuje se u politiku, učlanjuje u „stranku“ i na biciklu raznosi letke po terenu i agitira od vrata do vrata za iks-ipsilonovu „predizbornu kampanju“, a u njenom podstanarskom stančiću je sve prometnije. Prolaze i traže ju i UNICEF-ovi crnci. Nakon samo godine vrijednog zalaganja dobiva ured i posao zamjenice nekog županijskog lika, društveni status i ugled ljubimrukemilostiva, i kredibilitet brzinskim sticanjem nekog akademskog stupnja, što je netko studirao i polagao ispite par godina, profači isplagiraju za sekundu, odlazi iz podstanarskog stančića i kupuje si kuću s garažom, ostalo je povijest. Ili gradonačelnikus. I njegov četvrti i peti sinus gradi si kuću s tatinim mandatima. Kako lopovija i nečast metastazira u sve pore društva, opće stanje je sve gore. Održavaju se parazitske egzistencije iz tuđih džepova, „pričuva“ za održavanje zgrada, „članarina“ komorama, „pristojbi“ za TV, npr., „doprinosa“, „naknada“ i stotina nenavedenih harača i nameta naređenih za plaćanje na javne račune za koje se otimaju upravljati mafijaški likovi sumnjivih i falsificiranih životopisa. Drpanje postaje novi moral, kritka drpanja nemoralom. Zviždači i istinoljubci, časni ljudi postaju među krimosima persone non grata i protjeruju se. Besramna pljačka tvornica u mitskoj „pretvorbi & privatizaciji“ pretvara se u načelo vladanja. Prvi milijun Ignaca Glembaja stvoren je iz pljačke imovine socijalističkih tvornica pretočenih u Ignacove zlatne poluge u Kaptol banci. Za glembajevsku tragediju ludila i najmasovnije iseljavanje u povijesti, sve je spremno.

“Sada bilo kako bilo, jedno je sigurno, da Glembajevi nisu jedina obitelj donjogradskih patricija, koja je postala gospodskom na krvi i suzama, i da su i Glembajevi, poput svekolikog našeg takozvanog građanskog plemstva, krenuli iz bijede u bogatstvo preko zločina i prevare dospjevši do visokog trgovačkog i poslovnog ugleda i morala svojih trgovačkih naslova i banaka, čija imena i novine spominju uvijek s respektom i solidnim prizvukom poštovanja.
Kao Glembajevi, tako su i plemeniti Ludvigovi pristigli na putu teškom i napornom od rakijašnica i radničkih kuhinja kod trasiranja prvih naših željezničkih linija, a danas sjede u svojoj vlastitoj palači u strogome centru Donjega grada, i visoki austrijski generali smatrahu za osobitu počast, kad ih je stari vitez Ludvig pozvao na večeru. Tako je plemeniti Loyen-Grebengradski, danas general-direktor u dvanaest industrijalnih poduzeća, bio počeo kao slavonski »Zapfenbursche« (bez ipsilona, naravno, sasvim obični Lojen), a danas mu unučad govori samo engleski, i on lično putuje isključivo samo u svojim Mercedes-kolima. Tako je i von Tschoubelitsch došao u grad kao ciglarski šegrt, a danas je komornik i sin mu je služio, naravno, kod Fünfera, znamenite pete ulanske regimente, konjaničke pukovnije hrvatskoga gentryja. Kao što je stari Dominecz- Ladanjski skinuo svoju naušnicu s crncem tek prigodom prvog previšnjeg posjeta Nj. Veličanstva F. J. I i blagopokojne carice Elizabete godina sedamdesetih, tako i za baruna Schivanovitscha govore po gradu, da je još pred bosansku okupaciju bio turski vojnički živoder. Svi ti provincijalni kramari, koji danas igraju ulogu s uzvišenog i nadzemaljskog stanovišta krobotskog gentry-mentaliteta, čija se djeca odgajaju u isusovačkim i cistercitskim kloštrima po Tirolu i Gornjoj Austriji, svi ti naši Sziretscheki, Urbani, Szlougani i Szepke, Novlyani i Szeveretzi de Szeveretz, koji su jedamput igrali bridge u bečkom Herrenklubu, svi oni znadu vrlo precizno jedni za druge, da je sve to na njima zapravo maska, i da se te maske nose tek tri-četiri posljednja decenija. Iza tih svečanih dekoracija stoje u pozadini nepismene varalice, ubojice, krivokletnici i luđaci, a naprijed u salonima vise bidermajerski portreti naših gospodskih grosfatera, koji su bili već ilirski literatori, pisali narodne knjige i stanovali pod svojim vlastitim krovovima u Gornjem gradu na zapadnoj ili istočnoj fasadi tvrđavnog zida.
Već je stari Ignac Glembay stao da duboko ore po tuđoj nesreći, a njegov sin Franc (Varaždinac), o kome su podaci potpuno nepouzdani, bio je već sedam stotina i devedesete ugledan varaždinski cehovski majstor. On, koji je svojom vlastitom rukom zaklao onog fatalnog Kranjca (te na Kranjčevim cekinima sazidao svoju karijeru), bio je pod konac života vlasnik sumpornog rudnika, toplica, mlinar i drvosječa. Ustvari kriminalan tip, ubojica i analfabet, on je već prije sto i pedeset godina igrao ulogu uglednog i uvaženog lica...“

(siromasima koji mole)

Na gornjoj slici je DEMON zlata, POHLEPE i privilegija. Znate te face u svakodnevnom životu, demone, oni kao imaju neku ozbiljnu političku i arbitražnu i za donošenja odluka za opće dobro i u opću korist misiju i ambiciju, a koje opće dobro je sve dalje i dalje na horizontu kako se demon zlata, pohlepe i privilegija govorom mržnje, pričom i 2+2=5 brainwashom više za njega upire i propovijeda s propovijedaonica i pravi duple zakone, opće drugima i posebne sebi, što je apsurdno, jer zakoni i postoje da štite sve članove zajednice jednako, to im je bit i razlika od zakona jačeg iliti zakona džungle, kakav su si napravili demoni. Na kraju priče, najvjerojatnije ćete pod demonom završiti kao meso u ratu ili gladna sirotinja, opet za vaše dobro, naravno, dulce et decorum est pro patria mori. Demon zlata, pohlepe i privilegija vas uvijek šalje u rat za njegovo bolje i sigurnije sutra jer je danas korumpirao, pokvario, danas je pod demonom uvijek sve gore i sve nesigurnije, dugovi sve veći, resursi sve slabiji i popljačkaniji. Život ljudi pod demonom pohlepe progresivno ima tendenciju biti sve jadniji i stisnutiji, koliko god radite stalno nešto štedite, struju, vodu, wc papir, grijanje, sapune, dok on živi u izobilju i samo šalje račune i uplatnice s ukalkuliranim bruto plaćama i mirovinama njegovih parazita i sljedbenika, uhljebova, priležnika i priležnica, pod prijetnjom blokade vas, ovrhe, reketa 1/3 vaših primanja njemu i njegovim đavoljim reketarima odvjetnicima doživotno, i otimačine vam krova nad glavom tj., deložacije vas iz vašeg doma postupcima podizanja nekog minornog duga na entu potenciju. Sivilo, tjeskoba i egzistencijalna bol je u društvu sveprisutna. Demon postupno uništava svaki joie de vivre srozavanjem kvalitete ovozemaljskog, a veličanjem rajskog, budućeg, onostranog života, pa se neki vesele i jedva čekaju taj drugi. Naravno, krivac za loše koje ne može maskirati lažnim statistikama, je uvijek netko drugi, a za dobro uvijek zasluge pompozno pripisuje sebi, zaslužan je samo on – demon zlata, pohlepe i privilegija. Poseban je to soj, superiorniji kvarnim moćima od običnih smrtnika, iznad koje mase se uzdižu na šišmiškim krilima obmane, kriminala, pljačke i vulgarnog showa, s uzdignutih govornica i propovijedaonica, nikad u istoj razini s robljem, bitna je i jaši se dominacija. Dok demon buja, oko njega sve propada, izumire i iseljava. Obučen u svilu i insignije, pliva u novcu, privilegijama i prednostima, vozi se u blindiranim gangsterskim merđama, gazi ljude ko zečeve, vadi sudca iz rukava, pere vešmašine love i vapijućima i užasnutima zbog posljedica haračenja demona i njegove vojske jedino preostaje iseliti trajno ili moliti nebeskog arkanđela zaštitinika da se na blistavim krilima spusti na Zemlju, izvadi mač i porazi demona reketa, pohlepe i privilegija, kao na ovoj prekrasnoj likovnoj anticipaciji demonovog poraza, i strovali ga u pakao kamo i pripada. Ili smo mi svi kod njega u paklu? Može i to biti.

"Sveti Mihovile arkanđele,
brani nas u boju;
protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge duhove zlobne,
koji svijetom obilaze na propast duša,
božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.
Amen.“

Cenzure pas reži i laje
Akcija stadion i dalje traje
Prozivaju se toksični i čednost tko krši
Što pišeš pazi! reži nazi
Oh kako glupoća ide na živce
Gorčinu cenzure ispire mi pivce

On njuška pomno tuđe tekstove i slike
I zalaje glasno na gole sike
Il nek neku riječ pisac okine iz života
Dotrči odmah da ugrize skota
Izobliči sav se kad spazi jaja
Šta ona tu rade moliću fino?!
Miči ta jaja
Kastriramo do kraja!

Umjetnici će odsad pisat samo čedno
Zabranjeno sve je
Što originalno je i vrijedno
A kako se množi
Šutjet ćemo eto
Tucali se nismo
Letjele su rode
Pas cenzure laje
Na slobode

Odlazim s bloga gade mi se žbiri
Kukasti križ im iz očiju viri
Pisati slobodno ko Henry Miller hoću
Gdje cenzor ne patrolira i danju i noću
Docira, prijeti, svima oko sebe
Ma ko ga hebe

U zemlji rupe kopa i to samo slika
Mene se to ne pika
Markira pišu ko pas pointer
Kad vidi picu sav se promijeni u licu
Trči na zvonik i na linč zvoni
Smjesta nek se pica ukloni
Samo što ne kuži da program to je
Što fotku klope pišom začinio je
Kad server da link za skidanje slike
Povuku se automatski i gole sike

Ok

Procedure i paragrafa
Ovisnik i frik
U crveno se zaletava birokratski bik
Kad čuje riječ kultura
Za pištolj se maši
I Goebbels je tako konclogorima
Svijet plašio i brzo i zauvijek, jao,
Pao
Čujkov ga je - nadigrao

Po članku tom i tom
I zadanoj proceduri
Sad ćemo prijaviti sve toksične
Blogerice i blogere
I užasni slučaj pornografije na blogu
Moralnom redarstvu

I svi vi koji se sexate kao Severina
Dobit ćete izvanredni otkaz
I možete odmah pristuputi iseljavanju
Iz vašeg pisaćeg stola
I iz vaše zemlje također
Bez prava na otkazni rok

Slijedi Pravilnik o moralnosti
I maximalno dopuštenoj
Literarnoj i drugoj autonomiji
Te prekršajne i kaznene odredbe
Za preautonomnost kako slijedi
Svi smo mi jednaki
Samo smo neki jednakiji!

Pendreks UP!

Eins, zwei, Polizei
Drei, vier, Grenadier
Fünf, sechs, alte Hex
Sieben, acht – gute Nacht