GLADIM MACU

Gladim macu
ponoć je prošla
sad će tri
noć magla zima
a mjesec sve snima
ako ga ima.

U sobi same
kamin pucketa
topi se smola
dvije u san se
spremaju dame.

Od snova pređu prede
bijelo krzno bruji i diše
i nekom mišu poruku piše
da sita je i odavno ih ne jede više
u snu.

PITAJ ME BILO ŠTO

pitaj me bilo što kaže mi
pitam ga kako si
dobro kaže a šta ti radiš
velim da jedem ajnpren juhu i je li ju kad jeo
pita me volim li više komplicirana ili jednostavna jela
i tako čavrljamo ugodno do duboko u noć o svemu
o sexu i gradu
i koji sam ja tip od četiri prijateljice
velim Carrie
onda mi piše dugačko o Carrie
i tko mi se više sviđa
Aidan ili Faca
Faca
smijemo se
i ozbiljni smo
cimam ga na rubove
vješt je na rubovima
bojim se
zaljubit ću se

Harunobu, Ljubavni par u snijegu



Pogledah prvi snijeg
pa potom
oprah lice.

Etsujin



Fotografije: moje knjige. Spajanje Devidea i Enciklopedije likovnih umjetnosti, stiha i slike. Željela sam još dodati koju snježnu scenu iz prekrasnih japanskih filmova no uglavnom mi je YT ponudio horore, a zaintrigirao me ovaj kratki dokumentarni filmić, snijeg pada po Japanu 1916.


i fenomenalan cover, Ane Brun - Big In Japan

Umorni i bez ulova, lovci se tmurno vraćaju u selo utonulo u zimu. Zima je godišnje doba s dva lica, na jednom idila bijelih pejzaža, vesele dječje igre u snijegu i toplina seoskih kućica i naloženih vatri, a na drugom zaleđene zelene vode, prijetnja gladi i smrzavanja, surovost i nesigurnost života. Bruegel slika tjeskobu ispod idile. Slika kojoj se uvijek vraćam proučavati ju, kad zamiriši na snijeg, u neki zimski sumrak, kao Alisa zemlji čudesa.



„Lovci u snijegu” se tematski javlja u nekoliko filmova ruskog redatelja Andreja Tarkovskog, uključujući u Solaris iz 1972. god. https://hr.wikipedia.org/wiki/Lovci_u_snijegu



Još jedna Bruegelova zimska iz moje knjige


Pieter Bruegel stariji https://hr.wikipedia.org/wiki/Pieter_Brueghel_stariji

Lubanja s cigaretom, Vincent Van Gogh


MLADI I EUFORIČNI OPTIMISTI

Robotizirani starci
danas je četvrti prosinca a oni još rade
ujutro misle na posao
popodne misle na posao
navečer misle na posao
dalo im da rade do kraja života
možeš raditi do kraja života za mene
reče nadležna lubanja s kravatom
i bankovnom karticom bez limita
tko ne plati mrtav je
radimo radimo do smrti
lubanji za karticu
za beskonačno peglanje
iz naših džepova u lubanjin džep
iz sivog u sivo
zone sumraka smjenjuju se
nestala su nekud zauvijek godišnja doba
i sunčana jutra
kao u filmu Uljezi Alejandra Amenabra
magla i samo slike mrtvaca
u ladicama
nikad krečena stubišta i flekave zapuštene fasade
(rad do smrti za lubanjino održavanje)
tik do groblja
pozicija koja je trebala biti znak
koji nisu prepoznali na vrijeme
kad su se useljavali
sretni i veseli u bijele novogradnje
s parkovima
dok još pljačke i flekova
i pukotina i propadanja
praznih lokala
i razbijenih stakala
nije bilo
a šutljivi starci podozrivih pogleda
jedini preostali u stubištima plaćati
samo ništa i propast
bili su tek mladi euforični optimisti.

Starry Night, 4.12.2025.

Svojeglavo dete

Beše jednom neko dete koje je bilo toliko svojeglavo da nije htelo ništa da učini što bi mu majka naredila. Zato se ono ne svide dragom bogu, koji učini da se dete razboli. Nijedan lekar mu nije mogao pomoći, te se uskoro nađe na odru.
Kad ga spustiše u grob i prekriše zemljom, odjednom se pomoli njegova ručica, pružajući se uvis, a kad je htedoše vratiti dole i prekriti svežom zemljom, ipak to ne pomože jer se ručica jednako pomaljala.
Tad je sama majka morala otići na grob i šibom udariti po ručici. Tek kad je to učinila, ručica se povuče te dete nađe mira pod zemljom.



Leskov prut

Jedno popodne Isus leže u kolevku i zaspa; tad mu priđe majka, pogleda ga sva radosna i reče:
“Da li si legao da spavaš, dete moje? Spavaj blaženo, ja ću za to vreme poći u šumu da ti donesem pregršt kupina; znam dobro da ćeš im se obradovati kad se probudiš.”
U šumi ona nađe mesto s najlepšim kupinama, ali kad se sagnula da ubere koju, iz trave iskoči zmija. Ona se prepade, ostavi kupine i poče bežati. Zmija se dade za njom, ali Majka božja - što i možete zamisliti brzo se snađe, te se sakri iza leskova grma gde osta sve dok zmija ne otpuza. Tad sakupi kupine i vraćajući se kući reče:
“Kao što je mene ovog puta zaštitio, neka leskov grm ubuduće i ljudima pruža zaštitu.”
Eto zašto je od najdavnijih vremena leskov prut najpouzdanija zaštita od zmija i svega ostalog što gmiže po zemlji.





Krojač na nebu

Dogodilo se i to da je dragi Gospod bog jednog lepog dana hteo da prošeta po nebeskom vrtu. Sa sobom je poveo sve apostole i svece, tako da na nebu sem svetoga Petra nije ostao više niko. Gospod je svetom Petru naredio da za vreme njegovog odsustva nikoga ne pušta da uđe; Petar je, dakle, izvršujući božje naređenje stajao na nebeskoj kapiji i držao budno stražu. No ne potraja dugo, kad neko zakuca. Petar upita ko je i šta želi.
»Ja sam, siromašni, čestiti krojač«, odgovori jedan nežan glas, »krojač koji moli da uđe.«
»Da, pošten«, reče Petar, »tako pošten kao lopov na vešalima; ti si imao duge prste i ljudima zakidao na suknu. Nećeš ući u nebo! Uostalom, Gospod mi je zabranio da bilo koga puštam unutra dok je on odsutan.« »Budite ipak milosrdni«, uzviknu krojač, »mali parčići i otpaci pri krojenju koji sami padaju sa stola, a koje sam uzeo za zakrpe nisu ukradeni i o njima zaista ne vredi govoriti. Vidite, sveti Petre, ja hramljem i od puta imam plikove i žuljeve na nogama pa ne mogu da se vratim. Pustite me unutra, obavljaću vam sve najgore poslove. Nosiću decu, prati pelene, čistiću i brisaću klupe na kojima su se igrala i krpiću njihova pocepana odela.«
Svetog Petra to ganu pa ćopavom krojaču otvori nebesku kapiju samo toliko da se svojim mršavim telom mogao uvući. Morao je sesti u jedan ćošak iza kapije i da se tamo šćućuri i bude tih i miran kako Gospod, kad se vrati, ne bi ništa primetio i naljutio se. Krojač posluša; ali kad je jednom sveti Petar izašao, on ustade, prošeta se zagledajući na sve strane i po svim uglovima neba da ispita kako stoje tamo prilike. Idući tako dođe do jednog mesta gde su se nalazile mnoge lepe i dragocene stolice, a u sredini beše naslonjača sva od zlata i optočena blistavim dragim kamenjem; ona je bila i mnogo viša nego ostale, a pred njom je bila zlatna klupica za noge.
A to beše naslonjača na kojoj bi Gospod sedeo kad je bio kod kuće i sa koje je mogao videti sve što se na zemlji događa. Krojač tiho stade i dosta dugo posmatraše naslonjaču, pošto mu se ona dopadala više od svih ostalih. Želeo je da isproba kako se u njoj sedi. Konačno, više nije mogao obuzdavati svoju radoznalost pa se pope i sede u nju. Tad vide sve što se na zemlji zbiva i primeti neku ružnu staricu koja je kraj potoka stajala i prala i u jednom trenutku dva vela krišom ostavila na stranu. Krojača taj prizor toliko naljuti da zgrabi zlatnu klupicu i hitnu je s neba pravo na staru kradljivicu. No kako klupicu više nije mogao podići sa zemlje i vratiti na njeno mesto, oprezno se izvuče iz naslonjače, išunja se neprimetno, sede na svoje mesto iza kapije i napravi se kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao.
Kad se Gospod vrati s nebeskom svitom, ne opazi doduše krojača iza kapije, ali kad sede u svoju naslonjaču, odmah vide da nedostaje klupica. Tad upita svetog Petra kud se klupica dela, no ovaj to nije znao. On ga onda dalje upita da li je nekoga puštao da uđe na nebo. »Ne znam ko bi to mogao učiniti«, odgovori Petar, »ako nije možda ćopavi krojač koji još sedi tamo iza kapije.«
Tad Gospod naredi da mu se krojač dovede pa ga upita da nije on uzeo klupicu i kuda ju je stavio.
»O, Gospode«, odgovori krojač bodro, »ja sam je u besu bacio na zemlju na jednu staricu koju sam video kako perući tuđe rublje krade dva vela.«
»O, ti, šeretu«, povika gnevno Gospod, »ako bih ja presuđivao kao ti, šta misliš da bi se već odavno desilo? Već bih zaboravio da sam imao stolice, klupe, naslonjače, čak i žarač, pošto bih sve to pobacao na grešnike dole na zemlji. Na nebu ti više nema mesta, ne možeš ovde ostati, već odmah izađi pred kapiju. A onda vidi kako ćeš i kuda ćeš. Ovde niko ne sme nikoga da kažnjava, sem mene, Gospoda.«
Sveti Petar je krojača smesta morao izvesti iz neba. On izbaci krojača i zalupi kapiju.
Kako je ovaj siromašak imao pocepane cipele i noge pune plikova, uze štap i krenu prema svratištu Pričekaj malo gde smerni vojnici sede i vesele se.

PLOČICA

Drvosječa sam. Moje ime nije važno. Koliba u kojoj se rodih i u kojoj ću uskoro morati umrijeti nalazi se na rubu šume. Za šumu kažu da se prostire sve do mora koje okružuje čitavu zemlju i kojim se kreću drvene kuće poput ove moje. Ne znam; nikarda to nisam vidio. Nisam vidio ni drugi kraj šume. Moj stariji brat, dok bijasmo djeca, natjerao me da se zakunem da ćemo nas dvojica posjeći čitavu šumu sve dok ne ostane ni jedno jedino stablo. Brat mi je umro, pa sada tragam i tragat ću i nadalje za nečim drugim. Prema zapadu protječe rječica u kojoj umijem loviti ribu golom rukom. U šumi ima vukova, no vukovi me ne straše, a sjekira me nikada nije iznevjerila. Nisam brojio svoje godine. Znam da ih je mnogo. Oči mi više ne vide. U zaseoku, kamo više ne zalazim jer bih se izgubio, na glasu sam kao tvrdica, no što li je mogao uštedjeti šumski drvosječa?
Vrata svoga doma zatvaram kamenom kako mi snijeg ne bi ulazio. Jedne večeri začuh teške korake, a zatim i lupanje. Otvorih te uđe neki neznanac. Bijaše to visok i star čovjek, ogrnut izlizanim gunjem. Lice mu bijaše prošarano ožiljkom. Godine su mu kanda dale više odlučnosti nego slabosti, ali opazih da teško hoda bez pomoći štapa. Izmijenismo nekoliko riječi kojih se ne sjećam. Napokon reče:
- Nemam kuće ni kućišta i spavam gdje stignem. Obišao sam čitavu Saksoniju.
Te su riječi odgovarale njegovoj starosti. Moj je otac vazda pričao o Saksoniji; sada svijet kaže Engleska.
Imao sam kruha i ribe. Nismo govorili za vrijeme jela. Poče kišiti. Od koža mu rasprostrijeh ležaj na zemljanom podu, gdje je umro moj brat. Kad se spustila noć, zaspasmo.
Razdanjivalo se kad iziđosmo iz kuće. Kiša je bila prestala i zemlja bijaše prekrivena svježim snijegom. Ispade mu štap te mi je naredio da mu ga podignem.
- Zašto da te poslušam? - rekoh mu.
- Zato što sam kralj - odvratio je.
Pomislih da je lud. Pokupih štap i dadoh mu ga.
Progovorio je izmijenivši ton:
- Ja sam kralj Secgensa. Mnogo sam ih puta u teškoj bici doveo do pobjede, ali u presudnom trenutku izgubih kraljevstvo. Ime mi je Isern, a od korjenike sam Odinove.
- Ja ne štujem Odina - odgovorih mu. - Štujem Krista.
Kao da me nije čuo, nastavio je:
- Obilazim staze progonstva, no još uvijek sam kralj jer imam pločicu. Hoćeš li je vidjeti?
Rastvorio je koščatu šaku. U ruci nije ničega bilo. Bijaše prazna. Tek tada primijetih da ju je uvijek držao stisnutu. Pozorno me gledajući, reče:
- Možeš je dodirnuti.
Pomalo sumnjičavo stavih mu vršak prstiju na dlan. Osjetih nešto hladno i ugledah nekakvo svjetlucanje. Ruka se naglo zatvori. Ništa nisam kazao. On nastavi strpljivo, kao da priča s kakvim djetetom:
-To je Odinova pločica. Ima samo lice. Na zemlji ne postoji ništa drugo što bi imalo jednu stranu. Sve dok bude u mojoj ruci bit ću kralj.
- Je li zlatna? - upitah.
- Ne znam. To je Odinova pločica i ima samo lice.
Tada me spopade gramzljivost da se domognem te pločice. Kad bi bila moja, mogao bih je zamijeniti za zlatnu polugu i bio bih kralj.
Onome skitnici, koga i dan-danas mrzim, kazah:
- U kolibi imam skrivenu škrinju s novcima. Od zlata su i blistaju kao sjekira. Dadneš li mi tu Odinovu pločicu, dajem ti škrinju.
Tvrdoglavo je rekao:
- Neću.
- Tada - kazah - možeš produžiti svojim putem.
Okrenuo mi je leđa. Jedan udarac sjekirom po potiljku bio je sasvim dovoljan da posrne i padne, no u padu otvorio je ruku te u zraku ugledah bljesak. Sjekirom dobro obilježih mjesto, a mrtvaca odvukoh do potoka koji bijaše jako nabujao. Bacih ga u nj.
Kad sam se vratio do kuće, potražih onu pločicu. Ne nađoh je. Već je godinama tražim.

Jorge Luis Borges, KNJIGA OD PIJESKA (1975)

Moja knjiga

“. . . No kolosijek je išao kroz birtije, kroz birtije, jednu suviše doživljenu i premalo opjevanu ideju. Zašto ne ostadoh u primitivnoj ekonomiji ribara i lovaca, još boljih ljudi, koji plodove života ubiru golim rukama bez kamenog i željeznog oruđa?

Kolosijek je išao kroz birtije; a birtije su dobavile Kerbere, vunbacitelje (riječ strašnija nego npr. defenestracija). O mila zemljo! na ulazu tvojih gostiona borim se kao drugi kod Čataldže i kod Jedrena, na rezerviranim vojnim područjima, što ih hrane i zaštićuju bodljikave žice, na koje današnja racionalizacija može pustiti i jednu ekonomičnu i paušalnu struju s toliko voltova i ampera. O mila zemljo! na pragu tvojih gostiona od šaka, toljaga, sifona svi ćemo poginuti.

Tvoji najbolji junaci, mada su se borili s topuzom i džeferdarima, barem što se alkohola tiče, ne treba da se stide ovoga naraštaja. Ima jedna francuska riječ (a tu sigurno razumiju čak i u Dublinu), a to je: tessons de bouteille! O predragi rusagu, kakvog sam »tesanja«, kresanja, kvrcanja glava doživio na pragu tvojih birtija - kakva »vun«-izbacivanja - kakve sudbonosne padove u promokrene jarke i u neki smrad jednoga noćnoga gliba, koji se ne da zderati ni pomesti!

Od tvojih sam vrata letio kao lopta na tenisištu! Kao nabijeni sifon vrcao sam na pločnik! Kao jedna obijesna bundeva prkosio sam prijetnjama, šakama, skokovima, maskom sigurnosti i stabiliteta! Kao skot dolazio sam do spoznaje da ulica ima dva kraja i da je štap prekratak za mjerenje ulice, ali ne jedna žurna vožnja alkoholičara i alkoholnim bubocima izrešetanih deliranta. O Marlowe! vraćam se tebi. Marlowe, ti si jači od Jana Steena, moćniji od ne znam kakvoga Brouwera. Ti si red stolica nataknutih na glave. Ti si baterija flaša katapultiranih u prostor. Ti si ritam palica, štapova i batina koje mjere takt po leđima, stegnima, butinama. Ti si sjedalica, koje slama visi vrhu moje glave, a obruč me drveni steže oko vrata! Ti si frenezija pijane noći! Ti si očekivanje mačje derače, talambasa, zemljotresa, barabana, plamenih lektira Angelike Balabanov, krhanje staklarije, staklenih prozora, stakla u vratima, stakla u ljudskim leđima, talentima i karakterima! Marlowe, vratit ću se tebi. Evo su me bacili iz »kafane« kojoj sam pôd čelom izmjerio. Kasnije će me zvati da, iz zahvalnosti, poznati i nepoznati pijemo bruderšaft! Ne mogu sada sve obrazlagati. Ja sam protiv alkohola, protiv vinske emfaze, nazdravica! Ja ne želim smrti na željezničkoj pruzi, a - a -a - kolosijek vodi kroz birtije!”

Hrvatski dnevnik, 1938.

Tin Ujević, Kolosijek kroz birtije

Zanimljive su mi ove časne sestre lezbijke, gledala sam onaj domaći nagrađivani igrani (?) dokumentarac o časnama lezbijkama, Nun of Your Business (koje su se "skinule" na kraju priče iz mantija), jer ako je ušla u kler jer želi biti Kristova djevica, Kristova zaručnica, ne želi brak i obitelj, a onda se oda putenosti u kurijskim budoarima i namigivanju na misama, želi li onda ona sex samo i sigurnost egzistencije na nas svjetovnjaka teret? Kako se tu onda uklapa njena aktivacija u "hodu za život", kad lezbijka život ne može niti - stvoriti? I čednost? Zarediš se i položiš zavjete čednosti i čistoće, odaš se poroku sexa, hranimo te i oblačimo i financiramo ti izlete i ti se cijelo vrijeme tucaš i hodaš za pravo na život? Ček, ček? Čiji život? Tvoj? Financiran ugovorima o održavanju svettaca & svettica na teret svjetovnjaka?





SAPFO je rođena između 612. i 630. godine prije Krista u Mitileni, otok Lezbos u Grčkoj. Odgojena da bude svećenica ljubavi boginje Afrodite, pripisuje joj se da je bila prva pjesnikinja erosa. Bila je kći trgovca vinom i sestra službenog gradskog točioca vina. Vino je teklo u ovoj obitelji! Njezin otac je umro kada je Sapfo imala samo šest godina, a kasnije je bila prisiljena na privremeno progonstvo na Siciliji zbog političkih nemira.

Sitna, vrlo sitna, s nježnom koštanom strukturom i tamnom kosom, Sapfo nije bila neprivlačna, ali njezin fizički izgled bio je suprotan idealu tog vremena, koji je cijenio svijetlu kosu i bujniji ženstveni oblik. Kada su je pjesnici nazivali „lijepom Sapfo“, podrazumijevalo se da njezina ljepota nadilazi fizičke granice - govorili su o Sapfo kao pjesnikinji, ženi i ljubavnici, ne samo o njezinom fizičkom izgledu.

Kao ravnateljica djevojačke škole za poeziju i glazbu, Sapfo je aktivno sudjelovala u obrazovanju svojih učenica, koje je voljela kao vlastite kćeri ili, u mnogim slučajevima, kao ljubavnice. Kultura u Grčkoj tijekom njezina života navodno je bila biseksualna. Brakovi su se dogovarali iz ekonomskih, političkih i prokreativnih razloga, a izvanbračni spolni odnosi istog spola bili su uobičajeni. Sapfo nije bila iznimka, ali njezina biseksualnost nije ono što ju je učinilo jedinstvenom u povijesti - već je način na koji je ovjekovječila svoje osjećaje u svojoj poeziji učinio je posebnom. U svojim vezama, Sapfo je bila govornica koja je ovjekovječila vlastite osjećaje.

Sapfo je bila domaćica kreativnog i obrazovnog društvenog kruga žena. Za mnoge koje su dolazile izdaleka učiti od nje se govorilo da su joj bile ljubavnice, ali i učenice. Postojao je niz mladih žena, pjesnikinja i učenica, s kojima je, kako se kaže, imala ljubavne veze.


Jedna njena prekrasna pjesma:

SAPFA

LJUBAVNA STRAST
Čini mi se bozima sličan onaj
Štono smije naprama tebi sjedit,
Te izbliza slušati tebe kako
Ljubazno zboriš,

Smiješkom slatkim smiješiš se - što je meni
Sve u grudma stravilo srce žudnjom.
Čim te vidim samo na časak, glas mi
U grlu zapne,

Jezik meni zanijemi, pa me tihi
Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
Nit već vidim očima, nit šta čujem,
Uši mi šume,

Teški znoj mi teče sa čela, dršćem
Sva ko prut, a žuća sam nego trava,
Čini mi se: zamalo te bih bila
Umrla jadna.

Treba ipak trpjeti kad je tako...

(Prema prijevodu Kolomana Raca)



ZANIMLJIVOST:
"Grčki sud trebao je odlučiti može li se riječ 'lezbijka', koja znači stanovnica otoka Lezbosa također koristiti kao naziv homoseksualnih žena.
Naime, jedan stanovnik i dvije stanovnice Lezbosa uložili su žalbu grčkom pravosuđu zatraživši da se zabrani uporaba termina lezbijka grčkoj udruzi koja je registrirana kao 'Grčka homoseksualna i lezbijska zajednica' (OLKE) uz obrazloženje kako je njime nanesena uvreda njihovom povijesnom identitetu i osobnostima.
"Prosvjedujemo zbog proizvoljnog korištenja imena našeg zavičaja od strane osoba koje su specifične", piše u izjavi troje tužitelja objavljenoj u konzervativnom listu "O Davlos".
Riječ se od 1960-ih godina uvriježila kao naziv za žene homoseksualce. Temelji se na činjenici da je najistaknutija antička pjesnikinja Sapfo podrijetlom s Lezbosa.
Ona je u 7. stoljeću prije Krista imala ljubavne odnose sa svojim učenicama, a u njezinim djelima nalaze se tragovi ženske homoseksualnosti.
Na Lezbosu se više puta godišnje održavaju susreti lezbijki. Dio stanovnika u tome vidi pozitivan događaj koji koristi mjesnom turizmu, dok se drugi izričito protive korištenju imena otoka u kontekstu homoseksualnosti."

Niti me smeta ime niti mi smeta sexualna orijentacija nečija, ali mi smeta da mi homoseksualci i lezbijke propovijedaju čednost i moralne pouke djeci na vjeronaucima po sekularnim školama koje financiramo porezima i javnim davanjima, a kojih poreza i javnih davanja su homoseksualne osobe pod egidom klera oslobođene i privilegirane po izrazito nepovoljnim Rimskim ugovorima za svjetovni rad i radnike, pa ispada da rintamo za klerske lezbijke i homoseksualce e da bi nas oni podučavali - moralu i čednosti. Svašta, zaista, u apsurdistanu.