OVISNOST

24 veljača 2024

image host


OVISNOST

Može se živjeti
I bez ovisnosti
Kao dječak
Zagledan u sunce
Prije ere gadgeta
Ali ja kuham kavu
I palim komp.

image host

FILMORE PLACE

23 veljača 2024

„Maxie mi je, pričajući o Odesi, oživio mnoge uspomene iz djetinjstva. Iako nikad nisam dobio jasnu sliku Odese, njen dašak me je podsjećao na malu bruklinsku četvrt koja mi je toliko značila i od koje su me tako rano otrgli. Potpuno jasno je osjetim svaki put kad ugledam neku talijansku sliku bez perspektive; slika, recimo, predstvalja pogrebnu povorku, što će reći doslovno onaj isti doživljaj koji sam oćutio u djetinjstvu, doživljajo pun snažne neposrednosti. Prizor prikazuje ulicu, a žene po prozorima sjede na ulici, ne negdje iznad ulice, ili podalje od nje. Sve što se dogodi odmah svi saznaju, baš kao u svijetu divljaka. Umorstvo visi u zraku, sve je na kocki.
Baš kao što na slikama talijanskih primitiva nema perspektive, tako su i u maloj četvrti iz koje sam ponikao postojali samo okomiti planovi na kojima se sve odigravalo i kroz koje se, iz sloja u sloj, sve miješalo baš kao prilikom osmoze. Granice su bile oštre i jasno obilježene, ali nisu bile neprelazne. U dječaštvu sam stanovao negdje na granici između sjevernog i južnog dijela. Bio sam tek neznatno dublje na sjeveru, svega nekoliko koračaja od široke ceste koja se zvala Sjeverna druga ulica što je za mene bila prava granica između sjevera i juga. Inače je granica zapravo bila u Ulici Grand, što je izbijala na Broadway Ferry, ali ta ulica za mene nije imala nikakva značenja osim što su je već pomalo počeli naseljavati Židovi. Jeste, Sjeverna druga ulica bijaše tajanstvena ulica, granica između dva svijeta, od kojih je jedan stvaran, a drugi izmišljen - a između ta dva svijeta sam ja i proživio cijeli svoj život. Uličica, koja se protezala svega između dva ugla, od Ulice Grand do Sjeverne druge ulice, zvala se Filmore Place. Ta je uličica koso izbijala tačno nasuprot djedove kuće u kojoj smo mi stanovali. Bila je to najčudesnija ulica koju sam vidio u životu. Prava idealna ulica - za dječaka, za ljubavnika, za manijaka, za pijanicu, za lupeža, za bludnika, za ubojicu, za astronoma, za glazbenika, za pjesnika, za krojača, za obučara, za političara. Ta je ulica bila upravo takva kakva je, i u njoj su mahom bili baš sve takvi predstavnici ljudskog roda, a svaki je, iako svijet za sebe, skladno ili neskladno živio s ostalima, ali zajedno s njima, u čvrstom savezu, kao klijalište isprepletenih ljudskih bakterija koje se ne mogu raspršiti ako se i sama ulica ne raspadne.

Bar mi se tako činilo. I tako je potrajalo sve dok nije otvoren Viljemsburški most, poslije čega su navalili ovamo Židovi iz Ulice Delancey u New Yorku. To je izazvalo raspad našeg malog svijeta i uličice po imenu Fillmore Place koja je, baš kao i njen poziv, bila vrijedna, dostojanstvena, svijetla i puna iznenađenja. Kao što rekoh, nahrlili su Židovi i kao moljci su počeli nagrizati tkivo našeg života, sve dok nije ništa ostalo osim moljčaste stvarnosti koju su donosili sa sobom gdje god došli. Uskoro je ulica počela zaudarati, uskoro su pravi ljudi umakli, uskoro su kuće počele propadati, i to tako da su, jednako kao i žbuka, počele otpadati i stepenice. Ubrzo je postala nalik na neisprana usta u kojima više nema nijednog prednjeg zuba i gdje se jedino ovdje-ondje naziru pougljene krnje, dok su usnice već trule, a nepce nestalo. Uskoro je u kanalima bilo smeća do koljena, izlazi za nuždu puni čađave posteljine, žohara i zgrušane krvi. Uskoro su se židovski znakovi pojavili na izlozima i posvuda je bilo peradi, lososa, marinade i ogromnih kruhova. Uskoro su se pred svakom kućom, na stepenicama, po malim dvorištima i pred trgovinama pojavila dječja kolica. A ta je promjena donijela još jednu: nestalo je i engleskog jezika; posvuda se čuo samo jediš, samo taj šištavi, prigušeni, piskutavi jezik u kome i bog i truli krumpir jednako zvuče i isto znače.
Mi smo se odselili među prvima, neposredno iza najezde. Dva-tri puta godišnje bih navratio u stari kraj, o rođendanu, Božiću ili Danu zahvalnosti. Svaki put bih primijetio da je nestalo nešto što sam volio i do čega mi je bilo stalo. Bijaše to kao ružan san. Bivalo je sve gore i gore. Kuća u kojoj su mi rođaci još stanovali bila je nalik na tvrđavu što se raspada; sabili su se u jedno krilo tvrđave i vodili kukavan, pustinjački život postajući i sami plašljiva, hajkana, ponižena stvorenja. Čak su počeli otkrivati razlike među židovima iz susjedstva smatrajući da su poneki sasvim čovječni, čestiti, uredni, blagonakloni, milosrdni i tako dalje, i tako dalje. Srce mi je pucalo kad bih to gledao. Došlo bi mi da uzmem mitraljez i pokosim cijelu četvrt, i Židove, i arijevce.
image host
Baš nekako u vrijeme najezde, vlast je odlučila promijeniti naziv Sjeverne druge ulice u Aveniju Metropolitan. Ta cesta, koja je za arijevce oduvijek bila put na groblje, postala je sad ono što se naziva prometnom arterijom koja spaja dva geta. Na njujorškoj strani se obala brzo izmijenila jer su nikli brojni neboderi. S naše, bruklinske strane nicali su magazini a pristupi mnogobrojnim novim mostovima pretvarali su se u tržnice, javne nužnike, kladionice, papirnice, slastičarnice, restorane, prodavaonice odjeće, zalagaonice itd. U jednu riječ, sve je postalo metropolsko, u najgorem značenju te riječi.

Dok smo još živjeli u onoj četvrti, nikad nismo spominjali Aveniju Metropolitan: ona je za nas ostala Sjeverna druga ulica iako joj je ime bilo službeno promijenjeno. Možda sam istom poslije devet-deset godina, stojeći jednog zimskog dana na uglu te iste ulice, nasuprot rijeke, i promatrajući prvi put visoki toranj Metropolitanskog osiguravajućeg zavoda, napokon shvatio da Sjeverna druga ulica više ne postoji. Pomakle su se nestvarne granice mog svijeta. Sad bih se mogao baciti daleko preko groblja, daleko iza grada i države New York, bome daleko i iza Sjedinjenih država. U Point Lomi, u Kaliforniji, zagledao sam se u široki Pacifik i ondje sam osjetio nešto što me je prisililo da okrenem glavu u suprotnom pravcu. Vratio sam se u svoj stari kraj sa starim drugom Stanleyjem, koji je upravo bio izišao iz vojske, i šutke i zamišljeno smo koračali ulicama. Evropejac gotovo uopće ne može shvatiti kakav je to osjećaj. Čak kad u Evropi moderniziraju grad, ipak ostanu tragovi staroga. U Americi svaki trag, ako i ostane, brzo zatru i izbrišu u pamćenju, zgaze, smrve i unište novotarijama. A novotarije svakodnevno poput moljca nagrizaju tkivo života, sve dok ne ostane samo velika rupa. Stanley i ja smo prolazili kroz tu strahotnu rupu. Čak ni rat ne izaziva ovakva pustošenja i štete. U ratu se grad može pretvoriti u prah i pepeo i izgubiti sve svoje stanovnike, ali ono što iznikne na ruševinama, bit će opet nalik na staro. U smrti se oplođuje zemlja koliko i duh. A u Americi je pustošenje temeljito i uništava sve. Nema ni govora o preporodu, samo se pojavljuje kržljavo raslinje, taloži se novo tkivo u kojem je svaki sloj ružniji od bivšega.

Koračali smo u toj ogromnoj rupi, kako rekoh, a bila je zimska noć, vedra, studena i sjajna, i kad smo s juga prešli granicu, pozdravili smo sve stare ostatke ili mjesta na kojima su nekoć stajali pojedini predmeti ili kojima smo sami jednim svojim dijelom pripadali. A kad smo se približili Sjevernoj drugoj ulici, negdje između Sjeverne druge ulice i Fillmore Placea - na potezu od svega nekoliko metara koji ipak znače veliko i bogato područje zemaljske kugle - zastadoh pred kućerkom gospođe O'Melio i pogledah kuću u kojoj sam odista znao šta znači živjeti svoj život. Sve se sad skupilo u maljucne razmjere, pa čak i onaj svijet iza granice, svijet koji mi se činio tako tajanstven, toliko strahotno golem i čvrsto omeđen. Stojeći tako kao u bunilu, sjetih se odjednom sna koji bi mi se često prisnio i koji još i danas ponekad sanjam i za koji se nadam da ću ga sanjati sve do groba. To je san o prelasku preko granice. Kao i u svakom snu, i u njemu je najvažnija bila opipljivost stvarnosti, činjenica da čovjek doživljava stvarnost a ne da sanja. Kad pređem graničnu među, posve sam nepoznat i osamljen. I jezik je ondje čak drugačiji. Zapravo me neprestano smatraju za stranca, tuđinca. Imam neograničeno mnogo vremena i posve sam zadovoljan što ga provodim u skitnji po ulicama. Postoji samo jedna ulica, moram priznati - produžetak ulice u kojoj sam stanovao. Napokon stižem do željez nog mosta iznad manevarskog kolodvora. Uvijek je već mrak kad stignem do mosta iako nije daleko od graničnog prijelaza. Odozgo promatram splet tračnica, istovarišta, tendere, skladišta i dok tako piljim u to klupko stvari, koje se čudno kreću, dolazi do preobražaja, baš kao u snu. Uslijed tog preobražaja i izobličenja postaje mi jasno da je to stari san koji sam već toliko puta usnio. Spopada me paničan strah da ću se probuditi i posve sam siguran da ću se uskoro probuditi, baš u trenutku kad budem htio, nasred velikog otvorenog prostora, ući u kuću u kojoj se skriva nešto što je za mene od izuzetne važnosti. Baš kad se primaknem toj kući, dio mosta na kojem stojim počinje se na krajevima rasplinjavati, topiti, nestajati. Prostor me omata kao sag i guta me, i u njemu, naravno, nestaje i kuća u koju nikad nisam uspio ući.“

Henry Miller, JARČEVA OBRATNICA


ZABRANJENO VOĆE

21 veljača 2024

ZABRANJENO VOĆE

Samo par redaka
Uvijek si kažem
Kad uzmem knjigu
Čitati
A onda čitam i čitam
A imam stoput prečeg posla
I baš u tome je slast
U zabranjenom voću


čitam Leopardija, talijanski romantizam

image host

PROLJEĆE (I)

20 veljača 2024

„- Profesore! Hej, profesore! Što ste se tako zamislili! Na vratima apoteke stajao je sreski veterinar Priester. Spazio me iz sumračnog odjeljenja iza pregratka sa kristalnim bocama i s bistama Eskulapa i Galena, gdje je svakog jutra prije ureda pola sata ćaskao.
- Jeste li raspoloženi za izlet?
- Kakav izlet?
- Idemo u selo. Došao seljak po me. Ako vam je s voljom, možete sjesti sa mnom. Kola su na federima, put relativno dobar. Provozat ćemo se po suncu, a o ručku smo već natrag.
Ja oduševljeno prihvatim. Trknem kući po balonmantel i da obavijestim domaćicu, za slučaj da se dulje zadržim pa zakasnim na ručak.
Bio je vedar ranoproljetni dan, bistar, tih, bez daška vjetra. A Badrovac, koliko je god zimi očajan (vječito duva buretina, sve ogoli i posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pašnjaci, krpe uzorane zemlje iskamčene iz srebrnastosive kraške površine dobiju sočnu boju mljevene kave, u vazduhu zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje i trepte ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno, golo i neugledno, a u proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene prije nego olista. (Ne znam mu imena, a često se viđa po sumornim i neveselim mjestima, u krugovima kasarnâ, u dvorištima starinskih bolnica, iza zidova kaznionica.) Ožive grmovi kupine uz cestu i kroz njih proštrecaju gušterice. A nad svim tim razapne se blijedo, ne odveć plavo, rekao bih štedljivo plavo platno neba, pod kojim je sve čisto i pod kojim stvari kao da nemaju sjene. Stran mi je jedri, mesnati krajolik, krajolik debelih zemalja. Oduvijek sam više volio ovaj oskudni, suzdržani pejzaž, s njegovim neobično diskretnim i profinjenim odnosom boja nevelikog raspona i bez jačih kontrasta, koji na mene djeluju kao neka blaga muzika za same gudače. I čini mi se da od tog pejzaža nikad nigdje nisam vidio plemenitijeg. Pejzaž koji nije stalan i jednom zauvijek fiksiran u grubu materiju, već koji se rađa uvijek snova, jedanput godišnje, i koji je, stoga, uvijek mlad, svaki put nov, svaki put djevičanski novorođen. U stvari to nije slika jednog kraja: to je proljeće. I kao što ima djetinjstava koja su tek mrtvi krajolik, tek anzihtskarta jedne dobi, tako ima i pejzaža koji su samo fiksacija jednog momenta, momenta djetinjstva nekog predjela: djetinjstvo svjetlosti, djetinjsvo zraka, djetinjstvo atmosfere. I, po tome, svaki put doživljaj jednoga novog, jednoga ponovnog djetinjstva.
Ubrzo se vratim s balonmantelom preko ruke i sa dva sendviča, koje mi je rodica na brzinu pripremila i na silu boga ugurala u džep.
Kola još nisu bila stigla.“

Vladan Desnica, PROLJEĆE U BADROVCU (Proljetna rapsodija)
odlomak

image host

image host

image host

image host

image host

image host

image host





Oznake: Književnost, fotografija, proljeće

POANTA

19 veljača 2024

“Poanta nije u tome da žene jednostavno preuzmu moć iz ruku muškaraca, jer to ne bi promijenilo ništa u svijetu. Radi se upravo o uništavanju tog pojma moći.”

 Simon De Beavoir

ŽELIM TI SRETAN PUT

18 veljača 2024

ZAVJET

Isus je umro radi nečijih grijeha
ali ne mojih
taleći se u loncu kradljivaca
adut mi u rukavu
neosjetljivi herc od kamena
moji grijesi moji su
u svoj dlan urezujem
nježno crno X
Adam me nije začarao
grlim Evu
i preuzimam punu odgovornost
za svaki džep koji sam ispraznila
podlo i vješto
i svaku pjesmu Johnnyja Acea
uz koju sam se hvatala
mnogo prije no što je crkva
sve to proglasila doličnim i kreposnim
Stoga Kriste
želim ti sretan put
dajem ti nogu noćas
i sama se mogu pobrinuti da mi svjetlost sja
ali i tama jednako štima
povlačiš konce za mog brata
ali ja povlačim crtu među nama
ti si umro radi nečijih grijeha
ne mojih

Patti Smith

image host




NAJBRŽE IZUMIRUĆE ZEMLJE EUROPE

17 veljača 2024

ET TU, BRUTE?

15 veljača 2024

Valentinovo je prošlo al ljubav nije
U njegovim očima ona se krije
Skriva se smješka pa siđe u grudi
Putevima raznim i sokovima bludi

I veljača će proći prolazi sve
Prolaze me srsi - samo ljubav ne
Majevi rajevi zime i lita
Od goda do goda ljubav se skita

Jer tako odozgor naređeno je
Il tko već pravi kalendare ljudske
Po kojima gegaju se i putuju guske
U ljubav vjerujuć njegovu božansku

I sad je ljubav opet u niskom startu
Iduća postaja na osmom martu
Pa idemo dalje do uskrsnih jaja
A onda do maksimirskog prvomajskog graja

Tu uvijek puknem i struja me strese
Previše ljubavi ipak smrdi
Ne kuvaj grah za praznik rada sirotinji
Zar radnica ponosna za prvi maj da prdi?

image host
https://artmuseum.pl/public/upload/collection/zoom/5478ad97b5b58.jpg

NE ZNAM JESTE LI ŽIVI, KARINO

14 veljača 2024

SEDMA ELEGIJA

Ne znam jeste li živi, Karino, ipak vam pišem,
ne znam jeste li tamo gdje želja nema više,
nije li zgasnuo davno i vaš opasni plamen. Mrtvi ste?
Molite onda svoj teški grobni kamen
da bude nešto lakši. Molite ruže, ženo,
da sklope latice. I tijelo izjedeno
neka vam čita pismo o tome kako ja gnjijem.
Pred stihom šuti smrt i u njemu se krijem
idući pred vas mlad i prvi put zreo,
kralj u mladosti svojoj što je na prijestolje sjeo
kraljevstva kojeg nema. No vi ste ipak znali
anđelu, da bi letio, koliko krila fali,
kako se krvlju smijemo i kako plačemo njome.
Našao sam svoj pad. I govorim o tome.

Jedanput na nebu (to ja o bogu, zna se)
o svoj crveni svod prozirnost posjekla se
i krvarila tako, išla i zalazila.
To možda bijaše san u kojemu su bila
dva brata moja, otac i tužna mati, kuća,
to možda bješe san do teškog svanuća
u kome vidjeh sebe u ribnjaku, u vodi,
to možda bješe san i mjesec koji brodi,
no sniti nisam smio kad ovaj san ne presta
i zašto ostavljen sam u plamenu što nesta!
Pad boga. Kakav pad! I gle dječaka sama
bez blage sile koja zna kako preprekama
visinu smanjit može i obasjati tmice
i mijenjati vonj pakla za miris ljubičice.
A zatim dječak sam, i budi se i kreće
u susret nekom zlu. I misli: naći neće.

Ne liječi vrijeme uvijek, nalik na šarlatana.
Na ženi nekoj jednom, ljubavnoj sa svih strana,
pad ko da nije pao: to o Narcisi pišem.
Sve bješe tako blizu i sve je bilo više,
govorila je sreća i to je govor bio
što nikada ga vjetar raznijeti ne bi smio,
taj jezik materinji, ta draga riječ je bila
sa usne ljubavnice, sa bedara i krila,
i predivna sigurnost nad ležaj nadvila se
i to je bio govor u kom se riječi gase.

Što htjela je Narcisa pred zrcalo kad stade,
sve stvari koje takne od dodira se hlade.
Ko Narcis njena sjena, ona je samo htjela
da sebe samu spazi bez duše i bez tijela
u staklu prozirnome, i riječi koje znače
ljepotu i tvrdoću od dijamanta jače,
u snovima je tuđim o sebi znati htjela.
A nije bila izvor. U izvore je pala!

To čime otječemo, ušće i izvor gdje su?
I čije noći nesna na moje polegle su
i prostrle se tamo da više nema mjesta?

Gdje pad svoj našao sam? U plaču što ne presta!

I svaka moja suza u vode močvara pada,
u živo kraljevstvo bola i nevolje, i jada,
pada, Karino, bestidno, i o tome vam pišem,
molite nadgrobni kamen mokar od moje kiše.
Ćutim se kao kiša iznad vašeg groba,
ćutim se kao kiša bez oblika i doba
i ne znam jeste li tamo gdje želja nema više,
nisu li opasne godine srušile vaše tijelo.
Jednu djevojčicu znam, ona je kao cjelov
što se u ustima krije, ali ne smije dalje,
leži pod malim suncem koje toplinu šalje,
ne žeže, gasi žed, i na njedrima sanja.

Mlad je kao zemlja i od lahora manja,
ko prvo lišće, i jutro i kao sreća sama.
Znam ja i lijepe dane. No što će biti s nama?
Sve to vi ste već znali i znate, Karino?
A ja znam snagu žene, strpljenje majčino
dok čeka tužnog sina hoće li da se vrati.
Znam svoju domovinu. I radost mogu znati.
Znam vjernost, da, to znam, a ne znam gdje je sada.
Znam buđenja od sna, iz nevolje i jada,
a to je malo znati, i htjeti malo je,
što znači znati izdaju, a oproštenje ne.

Pred stihom šuti smrt i o tome još slutim.
Pred kakvom to olujom, pred čime strašnim šuti?
Što shvatit ćemo tamo? I tamo što ne gnjije?
Što umrijet će i tamo? Što tamo vječno lije?
Ljubovce? - O tome ni riječi nisam htio,
oprostite Narciso, sve grijehe i svijet cio
i upalite svijeću i molite se vruće
da svojim mrazom zemlju prosinac ne tuče,
da travanj dade ono što cvjetovima treba
i noć da svaka bude ko stijeg sa tornja neba
što k svijetlu se vijori do zvijezda kad se jave,
a ljubavnici da je za svoje boli slave.

Da okrutno sam mlad i sada zreo prvi
put, smijem se do krvi i plačem kapi krvi.

Od boga napušten napustio sam boga
i vama pišem, Karino, već bez života svoga.

Jiri Orten

image host
https://en.wikipedia.org/wiki/Ji%C5%99%C3%AD_Orten

image host

DILUVIJALNA GLUPOST

13 veljača 2024

„EPPUR SI MUOVE

Da se Zemlja ipak i uprkos svemu kreće, djetinjasta ova i posvema naivna fraza tek što nije skinula galilejsku glavu, u davno mračno doba kada se kao i danas plaćala skupa krvarina za svaku i najneviniju pobjedu pameti. A ipak, nad zgaženim ljudskim mravinjacima, usred ratnih ruševina, uprkos prividno pobjedonosnom i sasvim prolaznom trijumfu barbarstva, nad Evropom i iznad svih pet kontinenata odjekuje danas glas Oktobarske Trube da nam sve nade još nisu potonule, kada se, eto, politička pamet prvi put u historiji pojavila naoružana topovima.

Kreće se polagano, ali se ipak kreće, i ako na ovome svijetu postoji neka vrsta vječnog vretena, to je upravo ovo postojano trajno i tvrdoglavo kretanje ljudske pameti koja se kao perpetuum mobile kreće ipak sve više i sve ustrajnije. U spirali uspinje se pamet ljudska tajanstvenim zavijucima za jedan zavoj više svakog stoljeća, svladavajući gluhonijemu težinu gluposti stalnim usponom. Kao lopta, svakog krvavog stoljeća - za jedan jedva primjetljivi zavoj više, penje se u visine naša draga Zemlja, za koju su predgalilejski ljudi mislili da miruje mrtva da bi poslije Galileja povjerovali kako suncem obasjana leti na pozdrav zvijezdama. Leti Zemlja naša u susret zvijezdama, otela se zakonima mračnoga ponora, i ako postoji pod Kumovskom Slamom zvjezdana logika, ona nam je pouzdanim putokazom da su ovaj put svi baloni historije iznad svih krvavih cirkusa i menažerija uzletjeli ravno spram Kozmopolisa. I što laju bijesne kučke pod zvjezdanim kolosijecima, što to kampanaju duboko dolje, pod našim nogama, provincijalni zvonici na uzbunu protiv meteorske logike ljudskog uzleta, kada je sav ovaj lavež jadna i otrcana jadikovka sa provincijalnih grobalja.

Na samrti ste, gospodo, i ako zvona zvone na pogreb, ona tralaliču nad odrom predgalilejske pameti, kada se vjerovalo da stvari stoje na istome mjestu kroz vijeke vjekova, pa kada se danas govori i piše da od ruske oktobarske pustolovine nikada ništa osim krvi biti ne će, dobro je da se čuje da naš balon ne će nikakve tone blatnog balasta zaustaviti da se ne popne kamo se popeti mora! Da našu zemaljsku loptu zadrži od njenog najveličanstvenijeg uspona, sav je napor diluvijalne gluposti uzaludan!

Ako iznad historijskog ludila, koje je godine Tisućudevetstotinaičetrnaeste čitavu evropsku civilizaciju strovalilo u provaliju, postoji neki smisao, što znači jalova halabuka koja nema druge svrhe nego da porekne i da postavi na glavu sve principe naravnog i socijalnog razvoja?

Ne bojte se, drugovi ljudi, nema straha od ove jadne gungule koja nastoji kako bi rijeke i potoke historijskog potopa vratila na izvore. Ni sva štampa čitavog bankarskog svijeta, ni kriještanje religioznih i kvekerskih papiga, ni revanje nasilne magaradi ne može zaustaviti toka prirodnog. Zvijezde i vode, kopna i vojske, historije i crkve, gradovi i kontinenti, sve se to kreće po neoborivim zakonima naravi, a pamet je ljudska kao stablo koje raste pod oblake, bez obzira na to da li »Jutarnji list« ili »Novosti« o tome imaju svoje negativno mišljenje. Sve je, dakako, na ovom svijetu prolazno, i naša su stoljeća u toku kozmičkom samo neznatni trenuci, a najviša mjera našeg vremenskog pojma samo je tren. Sve ovo što se danas zbiva u Evropi, evropskom usponu uprkos, neznatna je epizoda koja tek što nije nestala s našeg krvavog i zamagljenog horizonta, a ipak je istina da u historijskoj prošlosti Evrope nikada nije bilo takvih zamračenja, te usred najtamnije noći ne bi bio planuo po neki vatromet, rasvijetlivši mračne i neprohodne staze na dugom putu ljudskom.“

MIROSLAV KRLEŽA, EPPUR SI MUOVE (odlomak)

image host
image host
https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Artist_Concept_Planetary_System.jpg

VALENTINA ONLINE

12 veljača 2024

Ponudila sam mu ljubicu
Šutio je samo
Sve sam si samo umislila
Uzdahnula sam tamo

Onda su procvale ruže
Ubola me boje krvi
Stavio mi je like na fotku
Like ko Blakeovi crvi:

„Bolesna ružo
Olujan bje mrak
Kad crv nevidljiv
Sletje kroz zrak

Na tvom grimizu
On se udomi
Tajna mu ljubav
Život ti lomi“

I ništa nije bilo
Dok nisu došle kiše
Prvo je pismo poslao
Pitao smije li da piše

Pisali smo o svemu
Al samo kad on je htio
On piše ja odgovorim
Takav je koncept bio

Pretvorio me u Penelopu
U messenger koja gleda
Načitan seksi i nedokučiv
Bez njega dan je bijeda

I prvi snijeg je pao
Pisali smo sve češće
Pravila sam se hladna
Voljela ga sve žešće

Da žene vole neznance
Znala sam odavno iz knjiga
Ljubav il samo šala
Nije me bilo briga

Prošao je karneval
Rekao je skinut će masku
Pomislih masku ja ljubim
Nek skriva i staru dasku

Za prvi naš susret uredih se pomno
Park kandelaber i klupa u noći
Prišao mi je kavalir s ružom
Ahhhhhh moj muž - njegove oči!

image host
https://4columns.org/abdurraqib-hanif/youve-got-mail

USTAJTE VI ZEMALJSKO ROBLJE

10 veljača 2024

„Ja sam se ograničio na tursku frontu, da bi vam bilo jasno kako je u XVI. stoljeću u ovoj zemlji bilo jadno i krvavo. Sedamdesetih godina XVI. stoljeća, kada je Gubec odlučio da zauzme Zagreb, turski ratovi trajali su u našoj zemlji već više od dvjesta godina. Kada su Gubec, Pasanec i Gregurić digli bunu od Stubice i Susedgrada i Kerestinca i Mokrica do Brežica, Krškog, Sevnice i Celja, hrvatska fronta trajala je od Siska do Čakovca, a stanovništvo svih naših slobodnih krajeva nije brojilo više od 150.000 stanovnika. Od Jajca i Udbine do Beograda, od Muhača do Sigeta, turski su ratovi progutali čitavu Srbiju i Bosnu, Liku i Slavoniju, a Sisak, Koprivnica i Zagreb živjeli su pod grmljavinom turskih topova. Kurdistanski konjanici palili su Međimurje i Turopolje, i stvari su stajale tako da se pričinjalo da će se i posljednje relikvije naše zemlje strovaliti u turski grob. Azija je zinula od Makedonije do Dunava kao mračna prijetnja čitavom našem narodu, a Zapadna Evropa, jedina nada mnogih pojedinaca, živjela je više od pedeset godina razdrta u dva tabora: luteranski i papistički. Luteranski pokret poprimio je i kod nas mnogo šire omjere nego što to govori naša građanska historiografija. Već od X. stoljeća, a naročito od pada Zadra, naši ljudi na istočnoj obali Jadrana i oko Zagreba nisu imali nikakvih iluzija o papinskoj politici. Vidimo iz dokumenata da je mnogo naših učenjaka, biskupa i kardinala mislilo i djelovalo protestantski. Od biskupa Gospodnetića, biskupa Vergerija Modruškog do Primoža Trubara, do Vramca, do Škrinjarića i do Dalmatina mnogo je naših književnika pisalo na protestantski način, što znači da je svijest da papizam ne predstavlja više nikakvu moralnu koncepciju nego Banku velikog stila, prodrla u relativno široke slojeve. Na našem slobodnom tlu taj fakat ne iznenađuje nimalo. Od glagoljaške borbe za pravo narodnog jezika u crkvi do sloma bogumilske Bosne, mnoga iskustva naših odnosa s Vatikanom bila su negativna. Vjerujući da je Vatikan u XVI. stoljeću jedan od glavnih razloga evropske katastrofe, naši protestanti tražili su dodir s protestant skim Zapadom, uvjereni da time smanjuju opasnost koja im je zaprijetila od Azije. Bogumilska Bosna, koja je od XIII. stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna - koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva - ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.

Početkom XVI. stoljeća Venecija je zauzela čitavu istočnu jadransku obalu od Istre do Krka i Zadra, Splita i Hvara. Velebit, Bihać, Knin i Sinj krvarili su u turskim rukama, a od Celja, Maribora i Ptuja preko Sutle i Drave zaprijetila je nova sablast. U evropskoj politici na Dunavu pojavila se nova vojnička i papinska sila: Istočnonjemačka Marka s dinastijom Habzburgovaca. U ime vatikanske politike salcburških biskupa, koji su već od IX. stoljeća, punih sedamsto godina, od Paderborna do Aachena, palili i robili ovu zemlju od Celovca do Ljubljane i od Bleda do Rajhenburga gradili svoje tvrđave, pojavila se dinastija Habzburgovaca u kameleonskoj ulozi protektora od turske opasnosti. Hrvatski sabor u onom periodu izmedu pada Sigeta i seljačke bune pod Matijom Gupcem u drugoj polovici XVI. stoljeća između 1566. i 1573. godine, taj Hrvatski sabor kome se vlast prostirala od Siska i Zagreba do Varaždina, smatrao je svoju austrofilsku politiku „Politikom manjeg zla.“ Sastavljen od habzburgofilskih i kontrareformatorskih i papističkih grofova, baruna i biskupa, taj Hrvatski sabor, koji je pod banom i biskupom Draškovićem likvidirao seljačku bunu, bio je skupina onih feudalaca koji su se u dvadesetogodišnjem krvavom građanskom ratu angažirali na strani habzburške dinastije, pošto su u zemlji poklali sve svoje protivnike, pristaše Zapoljine politike. Da je dinastija Habzburgovaca manje zlo od Turaka, to je bila parola jednog dijela hrvatskog plemstva, i to upravo onog koji je ostao izvan turskog dohvata, na uskom pojasu od Une do Lonje, dok je drugi, nerazmjerno veći dio, izginuo pod Turcima, stradao u građanskom ratu ili emigrirao. Osjećaj i svijest vlastite feudalne slobode bio je kod Južnog plemstva razvijen neobično intenzivno, i svi ti baruni koji su pod anžuvinskim kraljevima i Korvinom igrali u Budimu vodeću ulogu, bili su - za razliku od zagrebačkih biskupa - uvjereni da dinastija Habzburgovaca predstavlja politiku konačne katastrofe i gubitak feudalne slobode. Još u vrijeme Cambraiske lige 1510. godine, dakle početkom XVI, stoljeća, kada je papa u savezu s francuskim, portugalskim i ugarsko-hrvatskim kraljevima htio da sruši Veneciju, hrvatsko plemstvo, na čelu s kardinalom Bakačem kao kraljevskim kancelarom u Ostrogonu, bilo je tako jako, da je tu papinsku politiku odbacilo na konferenciji u Zagrebu, kao politiku koja se ne podudara s vlastitim interesima.

Da je, dakle, ova bečka habzburška politika manjeg zla bila zapravo politika katastrofe, to nam je poznato, a sto godina poslije Matije Gupca došlo je do zavjere Zrinskog i Frankopana koja je svršila na stratištu. Ban i pjesnik Nikola Zrinski Čakovečki, brat Petra Zrinskoga, u razgovoru s Herbertom Tollom, poznatim holandskim putopiscem onoga vremena, koga je kao književnika i propagandista pozvao u goste na tursku granicu, razvija svoje političke poglede koji ni danas nisu izgubili od svoje aktualnosti. Ban Nikola Zrinski sjedi u radnom kabinetu svog čakovečkog dvora, pod slikama Martina Luthera i žene mu Katarine, i daje svoje političke prognoze koje je, uostalom, razradio u svom poznatom madžarskom političkom pamfletu Protuturski otrov. Ban kaže: prvo, turska snaga je u opadanju i Turci će se u dogledno vrijeme, prije ili kasnije, povući na jug od Save. To se doista i dogodilo dvadeset godina kasnije. Drugo, upravo iz razloga što su Turci pred slomom na Dunavu, oni ne predstavljaju za nas najveću opasnost, jer veću opasnost predstavlja za nas Beč, pa ako se mi prije odlaska Turaka ne organiziramo pravovremeno, Beč će nam oteti čitavu zemlju koja je danas potpuno prazna. I to se, uglavnom, dogodilo. Treće, za nas je isto tako trajna opasnost Venecija, koja želi da nas uništi pod svaku cijenu. Četvrto, ne postoji danas ni jedna politička zapadnoevropska snaga, s kojom bismo mogli računati. U tom pitanju odvaja se Nikola Zrinski od svog brata Petra, koji je računao s politikom Ljudevita XIV. i na tome, uglavnom, i stradao. Peto, neki naši velikani, kaže ban Nikola Zrinski Herbertu Tollu, računaju na Rusiju. Ona je, danas, suviše daleko i sama po sebi suviše slaba i neorganizirana, a da bi mogla igrati ulogu velike sile na Dunavu. Pod „ovim našim velikanima“ Nikola Zrinski očito misli na Jurja Križanića, koji je te godine, 1669, čamio već devetu godinu u Tobolsku, u sibirskom prognanstvu, plaćajući krvavo, kao prvi ideolog panslavizma, svoju pjesničku iluziju o slavenskoj solidarnosti. Pod ovim „našim velikanima“ Nikola misli na krug slavenofila od Pribojevića i Orbinija do Gundulića i svih onih naših pjesnika koji su već XVI. i XVII. stoljeću fantazirali o Rusiji i slavenstvu kao realnim političkim komponentama našeg narodnog sna. I u tom pitanju Nikola se pokazuje godinu dana prije svoje smrti kao realistički duh, kritičan i dalekovidan. Šesto, na temelju te političke procjene Nikole Zrinskoga ne preostaje nam, dakle, nikakva treća mogućnost nego samo i isključivo politika vlastitih interesa na temelju vlastitih snaga, po onoj staroj: uzdaj se u se i u svoje kljuse.
Kako vidimo, ova politička dijagnoza iz druge polovice XVII. stoljeća bila je potpuno pravilna. Turci su se povukli na južnu obalu Save, a Beč je osvojio čitavu našu zemlju, isto tako kao što je Venecija izbila na Dinaru. Od zapadnih kraljeva i pape nismo dočekali nikakve pomoći, a iluzije o Rusiji i Slavenstvu ostale su pjesničkim motivima još puna dva stoljeća. Kontrareformacija pobijedila je u književnosti. Svi su protestantski dokumenti bili spaljeni, a od bogumilske koncepcije ostali su samo nadgrobni spomenici po proplancima planinskih prašuma. Carska bečka vlast zavladala je za slijedeća tri stoljeća, kao simbol jezuitske španjolske inkvizicije i dvorskog ceremonijala, nad jednim graničarskim grobljem, koje se zvalo Turski Kordun i gdje su još stoljećima vladala dva osnovna zakona: Carolina Karla V. i Tripartitum Verböczyja.

Politička i ekonomska stvarnost onoga vremena, kada su Gubec, Pasanec i Gregurić digli u Zagorju bunu sve do Celja i Ptuja, bila je, kako vidite, tragična: čitava zemlja pod turskim kopitom sve do Zagreba, a Habzburgovci i Venecija spremni da orobe i otmu našu do temelja spaljenu kuću. Dvjestagodišnji turski i venecijanski ratovi doveli su naše ljude do potpunog osiromašenja, a borba luterana, papista, bogumila, pravoslavaca i glagoljaša, borba pretendenata na prijestolje i seljačka buna protiv feudalnog terora, od Rajne do Karpata i od Hvara do Podsuseda, sve to izgledalo je kao krvava i otvorena rana. Ovaj revolucionarni pokret Matije Gupca i njegovih drugova nije bio prvi u našoj historiji, i u tom pogledu ta se buna upire o našu buntovnu tradiciju, koja seže u davnu davninu, u IX, X, i XI. stoljeće. Jedini evropski kralj koji je ubijen po pobunjenoj masi, jer nije htjela da krene na križarske vojne za papin račun, bio je jedan hrvatski kralj. Bogumilski „Vjeruju“ da su Patrijarh carigradski i rimski Biskup utjelovljenje Đavla, glavni je motiv naše srednjovjekovne historije od kojeg Bosna nije odstupala do svoje propasti. Umorstvo splitskog biskupa Arnira kojeg su Poljičani kamenovali, klasičan je primjer seljačke agrarne pobune u ranom srednjem vijeku, a takvih je primjera u našoj prošlosti bilo bezbroj. Šesnaest turskih velikih vojni i dvadeset i šest venecijanskih ratova koji su se valjali preko našeg terena bili su trajno praćeni hajdučijom i ustancima, od kojih su onaj pod Jovanom u Banatu, poslije Muhača, ili onaj na Hvaru pod Ivanićem, poslije Loredana, ili borba neretvanskih gusara, ili borba senjskih uskoka, samo proplamsaj vjekovnog požara koji se kod nas zapravo nikada nije ugasio. Hajdučija na Uni, Kordunu, po čitavoj Bosni, na venecijanskoj i crnogorskoj granici, hajdučije u Srbiji, sa Prvim srpskim ustankom koji stvara slobodnu Srbiju, serija ustanaka između Save i Drave u XIII. stoljeću, pa sve bune do 1848. godine, sve to govori jasno da se vulkan pod nogama osvajača nije smirio ni za trenutak. Buna Matije Gupca bila je pučka, kmetska negacija sveukupne feudalne politike onog vremena. Bio je to potez sabljom preko biskupske politike, da je Habsburg manje zlo od Turčina, isto tako kao i preko protestantske i luteranske politike Tahija Ferenca ili Ungnada, da je kmetska krv - krv pasja, za koju je Luther govorio da prolijevati pasju krv, znači širiti slavu i čast božju. Idejna zamisao ove kmetske, seljačke revolucionarne borbe za „Staru Pravdu“ bila je preuranjena: vrijeme za ostvarenje te koncepcije oslobođenja od feudalnog ropstva još nije bilo sazrelo.

Naše more držao je u svojim pandžama mletački Lav, kao Evanđelist Gospodnji, a sve velike rijeke bile su u turskim rukama. U gradovima životario je obrt, i ono malo građanske sirotinje po tvrđavama nije imalo nikakve klasne ni narodne svijesti. Plemstvo, ukoliko ga je bilo, ginulo je u bitkama i zavjerama, a seljak je bio vlasništvo vlastelina, kao grofovsko govedo ili zemlja. Od kolijevke do prve bračne noći seljak je plaćao više od dvjesta vrsta poreza i nameta, i u onome svijetu grofova, baruna, biskupa, generala, papa, bogova i krvnika, seljak je živio životom mnogo sramotnijim nego što je bio život rimskog roba. Seljaci zapadne Evrope nisu uspjeli da se oslobode bez građanske klase još slijedećih trista godina, a ovaj pokušaj Matije Gupca da progovori u ime čitavog seljačkog naroda, da progovori u ime narodne slobode, pravednosti i socijalne ravnopravnosti, svijetao je datum naše historije. A danas, poslije trista sedamdeset i osam godina, promatran iz naše socijalističke perspektive, taj događaj nije izgubio od svoje vrijednosti. Stojeći nad ovim slavnim grobovima, na ovom bojištu, mi danas gledamo s osjećajem pijeteta na ove hrabre ljude, koji su imali toliko moralne i političke smjelosti da u tamnoj noći naše prošlosti zapale buktinju čiji plamen dopire sve do naših dana. Njima je bilo nesumnjivo teško, a i nama danas još uvijek nije lako. Kao što se zapitao Tito u svom prošlogodišnjem silvestarskom govoru: »Kada je zapravo nama i bilo tako da nam nije bilo teško?« Tito je u tom svom govoru mislio na Kumrovec i na Bizeljsko, na Kunšperk i na Rajhenburg, na Bihać i na Užice, na Drvar i na Jajce, Sve su to imena bitaka koje traju stoljećima. A danas, kad smo se probili iz jedne historijske katastrofe do svoje socijalne slobode i kada nam nije lako, ne treba zaboraviti da je jedva prošlo trideset godina što je iz naše historije nestalo Turčina i Habsburga. Ne treba zaboraviti da se danas, poslije hiljadu godina, pod vlašću Hrvatskog sabora prvi put nalaze Istra i Zadar, Krk, Lošinj i Lastovo, i ne treba zaboraviti da se Tito još jučer borio protiv Ostmarke i mletačkog Lava, u jednom ratu koji je spalio ovu zemlju, kao što su je palili Turci u XVI. stoljeću. I ne treba zaboraviti da je danas zapadna Evropa razdrta u dramatskoj borbi kapitala i radne snage, i da nam danas s Istoka prijeti opasnost koja nije manje barbarska od one koja nam je prijetila u XVI. i XVII. stoljeću. Ali, kao što je nestalo kurdistanskih barjaka, Ostmarke i Mletaka, i kao što je historija kao vihor pomela Ungnada, Tahija i Draškoviće, i kao što se stubička bitka prometnula u slavnu historiju, tako će i Titova zastava ostati kao znamen pokoljenjima da je naša volja za život nepobjediva, i da nema takve snage koja bi nas mogla da zbriše s ove zemlje koju je pjesnik prozvao Lijepim Našom. Naša životna volja danas to je volja za socijalnom jednakošću i ravnopravnošću i za narodnom slobodom, a to su bile parole pod kojima su pali Matija Gubec i njegovi stubički drugovi.“
Miroslav Krleža, ZNAČENJE GUPČEVE BUNE (1951)

image host

image host

image host

image host

SERENISSIMA

Ne spava mi se, pa surfam maske i karnevale, Veneciju i Fellinija i listam priču Erice Jong o ljubavi nje i Willa Shakespearea u karnevalskoj atmosferi Serenissime 16. st.

„Više od hiljadu godina Venecija je bila nešto jedinstveno u svetu - pola istok - pola zapad, pola kopno - pola more - držeći ravnotežu između Rima i Vizantije, hrišćanstva i islama, jednom nogom u Evropi, drugom veslajući kroz bisere Azije. Sebe je nazvala Serenisima, odenula se u zlatne haljine, a imala je čak i sopstveni kalendar po kome je godina počinjala 1. marta a dani uveče. Ta usamljenička bahatost, na koju je uticala i nepristupačnost laguni, stvarala je kod starih Venecijanaca neki čudan osećaj izolovanosti. Kako je njihova Republika napredovala sve više i postajala sve bogatija, njihove političke arterije bivale sve čvršće a obilje blistavog plena punilo njene palate i crkve, tako se oko Venecije plela mreža tajni i čuda. Za svet je ona bila nešto između čudovišta i bajke.

Džejms (Džen) Moris Svet Venecije“ Erica Jong, Serenissima

image host











BAŠ SAM GADAN BAŠ SAM GADAN KAD SAM TEBE GLADAN

07 veljača 2024

Cijelu noć jedem slatkiše
Iz metalne kutije
Pored mog kreveta
Mljac mljac
Ovaj je od badema
Pa onda karamela
Curi mi niz jezik
U toplom mlazu
Čokoladna opna
Miris crnih plantaža
Kakaa i crnaca
Unutra lješnjak
Ili zlaćano bijeli
Ko mlijeko iz alpske muzlice
Otvaram i zatvaram
Cijelu noć metalnu kutiju
Nakon suzdržavanja
Kad sam ipak i unatoč
Pojela prvi
Onda sam se bacila u grijeh
I užitak cijelim bićem
Do povraćanja
Ali slatkiši su prva liga
Skupocjeni strani
Postoji li uopće više
Domaća tvornica čokolade?
Voljela sam miris čokoladice
„Životinjsko carstvo“
Josipa Kraša
Položene uz tanjur griza
U vrtiću
Sa sličicom
Prije privatizacije i pretvorbe
Domaćeg u strano
Pa nisam povratila
Nego zaspala uljuljana
S punim trbuščićem i zadovoljna
Čisto fizički
Fizičko zadovoljstvo je bitno
Gledam oko sebe
Debele popove
Očito vole jesti.
I bogate kriminalce
Vole kurve
Čisto fizički
I one njih
Čisto materijalno
To se zove koeficijent obrtaja
I angažiranje sredstava
Za Veliki prasak
Nekog parazita
Sreću čine stvari male
Tvoje igre tvoje šale
Obrtanje, obrtanje,
Žderanje, žderanje.
Lova, lova
Okreni je obrni je
Iz tvog sela nije
Ah koji cirkus
Luđaka
Curicu od 13 godina
Na putu u školu
Silovala je banda
Bila je zima
I bila je dobro obučena
Čedno
Spremaju se akcije inkvizcije
Za pravo djeteta
Začetog silovanjem
Kao da je mala slatkiš
Iz moje bombonjere
Smazali su ju u slast

image host

ONA ŠALJE BRŠLJANE

04 veljača 2024

ONA ŠALJE BRŠLJANE

Bršljan voli memlu i sve staro
Zidove stare tišinu praznih veža
Dugačke krpe paukovih mreža
Kad dugo nikog u sobama nema
A dronjavu zavjesu jedino diže
Vjetar kad noću se provuče
Kroz okna i pukotine napuštene kuće
Dignuti veo

Sama na suncu ruina kunja
Zavonja mirisom gnjilih dunja
U prolazu strancu

Kišom joj mutni prozori plaču
Nit sjene više iz kuta ne skaču
Plesat po zidu - crne druge
Sjećanja više nema nit' tuge

A ona još diše i sluša
Kako Vrijeme perom škripi
I – Kraj u svoju teku im piše
I sve je svejedno i što će biti
Povratka nema nit' će ga biti

I tada iz zemlje izlazi gost
Vriježama plete apotropejski most
Runjave zidove bršljan čvrsti
Stotinu vriježa njegovi prsti
Ispleću zagrljaj žilavi gusti
Bubice hitre i život se vraća
Žute oči i zelena drača
Gušterice što sunčat se vole gole na zidu
Kraljuju svuda i leptirice sitne
U oblačićima kroz sobu lete
Bršljanom Ona zavjesu plete
I iz dubine mrtva okna pokriva životom
Od razbojnika jača i kuge -
Onkraj tuge

image host

image host

image host

image host

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.