"f*ck this, I'm leaving!"

Sumornost. Turobnost.. Izoperirane face starih k**v**ina jašu laž, šminku i prijevaru. Operacija lica kao uniforma, društveni status. Odmah znaš na čemu si. Kao s popom. Odmah znaš na čemu si i što moš dobiti za pare. Tako i s k**v**inom. Dobiješ show za pare. Od lopine, krimosa, foteljaša, ne dobiješ ništa. Smrt eventualno. Pljačku - sigurno. Krimos je pljačku pojednostavio do elementarnog, direktnog odnosa, direktne pljačke. Ubaci ti u kaslić uplatnicu za prčuvu. Kaslić se nalazi nad cijevima radijatora koji je krimos na prčuvi pokro. To je ZNAK. Ti ju izvadiš, odneseš u uništeni stan kriminalčevim pothvatima na krovu ti tvoje zgrade na kojem nikad nisi bio ali krimos je, kad je montirao tu repetitor i tko zna što, od kojeg bere najamninu tvog krova, ekološki ugrožava okoliš i usput ti je uništio stan. Pogledaš na uplatnici iznos prčuve, pogledaš siroto dijete u kolijevci, pa opet krimosovu uplatnicu, pa opet siroto gladno dijete u kolijevci. Vadiš zadnji cent. Što ćeš platiti, hranu djetetu ili krimosovu uplatnicu? SVAKI DAN HAMLET POD KRIMOSIMA. To be or not to be, that is the question. Plaćaš krimosovu uplatnicu. Dijete - umire.

“Dnevnik »S partizanima« završio je 28. V 1943, upravo na dan kad se šest članova engleske vojne misije spustilo u 3h ujutro pod Durmitorom. Bill Deakin, mladi oksfordski nastavnik, poslat je od W. Churchilla da riješi zagonetku suprotnih izvještaja iz Jugoslavije: tko se u njoj bori protiv okupatora? Stigao je u pravo vrijeme: upravo je započela nova, najžešća i najteža neprijateljska ofenziva. Rikanje njemačkog oružja, »Štuke« (već od 20. V), ali najstrašniji je za pjesnika Južnih Slavena - bugarski top. Strašna čestitka za njegovu 67. godišnjicu. Dokle ta izdaja? Uzmak. Kiša pada, grmi, vrhovi planina pokriveni tankim snijegom, Durmitor mrk, zamagljen. Neka siva slutnja prostire se po čitavom kraju. Studen, kozje staze, duboka tama. A ipak se ne daju. Stup ognjeni ide pred njima.

O načinu postanka i sudbini svog rukopisa dnevnika »S partizanima« (I dio - 1943) ostavio je Nazor zapis u Topuskom 10. II 1944. pod naslovom »Habent sua fata...« (obj. i T. Čolak u »Književnim novinama«, Bgd, 95, 1959):

Taj dnevnik (»S partizanima«) već ima svoju povijest.

Koncept sam uvijek pisao olovkom, sad uz kakav stol, sad uz gorski kamen, sad na koljenima pod stablom u šumi. Alka, žena slikara Detonija, pretipkala ga u dva primjerka u ožujku 1943, za vrijeme našeg dužeg odmora u Govzi (Bosna). Jedan sam prijepis zadržao za se, drugi sam dao Detoniju, i on odmah poče da ga ilustrira. Koncept sam poslao vrhovnom zapovjedniku Titu; on ga, rekoše mi, pročita i spremi u svoj arhiv. Svoj sam prijepis držao u posebnoj torbici što sam je u pokretima nosio na sebi. Pisao sam nadalje olovkom, nastavljalo se tipkanjem, a kada, pod Durmitorom, sve dovrših (30. V 1943), poslah i drugi dio koncepta (original) zapovjedniku Titu, Detoni bi premješten k nekoj komandi, i ja ostah s jednim prijepisom dnevnika.

Moj prijepis doskora nastrada. Bijaše to u crnogorskoj [tj. hercegovačkoj] Zelengori, za vrijeme uzmaka.

Imao sam onda, za pratioca, također i talijanskog zarobljenika Marina Solarija iz mletačke pokrajine. Mršavi je dugonja bio mehaničar, marljiv i spretan mladić; brižljivo me čuvao i dvorio, gradio mi klupice i stolove, pomagao me vješto i rado u težim časovima, pa je stekao moje povjerenje. Davao sam mu od svoje hrane, i jer bijaše polugo, puštao sam da ga grije neki moj sivi kaput. Torbica s rukopisom, u kojoj stajaše još koješta, sve mi više smetala u neprestanom jahanju, pa je objesih na Marina, koji je išao uvijek uza me. Doskora i on oslabi, te mu dozvolih hodati za mnom. Pokatkad bi izostao, da malko sjedne pa da opet k meni pohrli, prignut kao starac. Najedanput nestade i njega i torbe s rukopisom i mog kaputa. Pomislih: »Sjeo, jadan, da se više ne digne. Ako neprijatelj ne naiđe na mrtvaca, i moj će dnevnik sagnjiti u toj nesretnoj Zelengori«. Ne znam što se desilo s Marinom: je li nastradao ili lukavo pobjegao, ne vrativši mi barem torbicu. Meni doskora uspije dobiti u ruke prijepis što se nalazio kod Detonija, te ga - kasnije - i umnožiti.

U rujnu, u Otočcu, čuo sam od izbjeglica iz Zagreba da se prijepis mog dnevnika nalazi kod dra Mile Budaka, a taj »zelengorski prijepis mogao je Budak primiti samo od Nijemaca koji naiđoše na živog ili mrtvog Marina. Ja sam međutim dnevnik polako dotjeravao, malko nadopunjavao; čitao sam ga pojedincima u društvu, djelomice i čitavog, u Srednjoj Gori [Lika, potkraj VIII mj, 1943] dr Mandiću, dr Ritigu, pok. dr Jambrišaku i drugima [prijepis od XI 1943. čuva dr Župić u Zagrebu].

Sada, najedanput, iznenađuje me nova vijest.

Nađoh se ovdje s hodžom Velike Kladuše, koji mi priča da je u Banjaluci, u uredu njemačke propagande, vidio i listao tipkani prijepis moga dnevnika. Rekoše mu da su ga umnožili i preveli na njemački, poslali prijevod u Berlin. Naslućuju da će biti štampan, možda i na druge jezike preveden.

Što sve to znači?

Kad bi ga vjerno preveli i tiskali, učinili bi uslugu i meni i partizanima; al se bojim da će ga falsificirati, interpolirati ga kojekako, jer u dnevniku - kako ga ja napisah - nema ama baš ništa što bi moglo biti od štete privatnim osobama u neoslobođenim krajevima, ili pak neugodno za našu stvar u političkom i vojničkom pogledu; na to sam uvijek kod pisanja mnogo pazio, misleći da bi dnevnik mogao ipak prije vremena pasti u pogane ruke.

Tako je. A sad, da vidimo.

Dabome, dnevnik nije izišao na njemačkom. Istina je da su se mnogi čudili čitajući kakav ga to partizan piše, ali to nije moglo ići na korist neprijatelju, nego baš obratno. Nazor nije pošao u partizane da prekine sa sobom, svojom individualnošću, svojim djelom i prošlošću (mada se mnogih sjena i tereta prošlosti riješio), nego baš naprotiv - da ih što bolje i slobodnije izrazi i afirmira. Istina je da je u tim zapisima - kao i u ostaloj svojoj partizanskoj prozi - prije svega zaokupljen sobom (kao uvijek), često izvan realnosti, događaje vidi kao borbu sila Svjetla i Tame iz svojih mladenačkih pjesničkih maštanja koje su se uhvatile ukoštac, da u literarnim mjerilima nije dao nešto novo (osim možda likova bake Spasenije i dida Goslava), ali ga nosi lirizam i duboki patriotizam - vjernost narodu kad mu je bilo najteže.

Probijanje iz obruča smrti. Krvava trka preko Pive i Vučeva, Sutjeske i Zelengore. Strahote i za najtvrđe prokušane borce, koje bi slomile svaku drugu vojsku. A slabi starac ide za »ognjenim stupom« svoje vjere. Posred je strašnog meteža i borbe. Tuga ga hvata u hladnom praskozorju, nakon kratke noći, pred borbu. Omorike i borovi blijede.

... Na polju, kojim bludi
treptavi tračak prvi,
crveni mak se rudi
i miriše — — po krvi.
(»Pred okršaj«)

Na Vučevu, u »šumi spasiteljici«, doživio je čudo pokreta “mrtvaca” - umornih i gladnih ljudi, bijednih žena, ranjenih boraca i bolesnih ratnika, koji na sve prijetnje i opasnosti odgovaraju pjesmom od koje ječi planina:

.. Napr'jed! Dalje!
Svi putevi su sada otvoreni,
mrtvaca nema.
I život caruje.
(»Na Vučevu«)

Na strašnoj Sutjesci proživio je »Titov Naprijed!« - pred kojim moraju ustuknuti i zima i glad i sumnja:

I Titov glas se prosu kao dažd
na izmučenu čeljad, uv'jek žednu
njegovih r'ječi:
»Napr’jed!«

Inače, osim dva sjećanja u »Pahuljama i varnicama« (II dio dnevnika »S partizanima«) na glad uoči oslobođenja Kladnja i na neuspjeli odmor u Semberiji, pjesnik nije bilježio svoje utiske iz ove slavne epopeje: suviše je bio iznemogao. Ali su to učinili drugi, osobito Mladen Iveković, koji je gotovo čitavo to teško vrijeme bio uz pjesnika. Poslužit ćemo se njegovim svjedočanstvom.

Kneževići, 31. maja. Jučer je bio dan Vladimira Nazora. Njegov šezdeset osmi rođendan [67 godina].
Nazor je bio dobro raspoložen kad smo nas nekolicina - dr. Ribar, Milutin, Simo (dr Milošević), Vlado (Zečević), Nurija (Pozderac) i ja - došli u njegovu kućicu da mu čestitamo. Bio je svjež, odmoren i dobro ispavan nakon napornog noćnog pokreta. Počastio nas je onim što je imao: dobrim kruhom, kajmakom i crnom kavom ili »prgom« (bez šećera, dakako), ali je svečano obećao da će nas prvom prilikom pozvati na prave domaće frigance - - -

Ova mala proslava Nazorova rođendana bila je u znaku neprestanog avionskog zvrndanja te mitraljeske i topovske paljbe, što je sasvim u stilu sadašnje naše situacije, paljbe što je do nas dopirala od nedalekih položaja na Pivi i Tari. Ali proslava je ipak bila vedra.

Povodom svog rođendana, što ga, eto, doživljava među partizanima u pustom nekom seocu Crne Gore, Nazor je napisao pjesmu, koju mi je dan kasnije čitao s vidljivim ushićenjem. Tu je pjesmu najprije bio nazvao »Moj 30. V«, ali je poslije naslov promijenio u »Kasna godišnjica«. Evo te pjesme:

Pa, jer R'ječ pretvorit u Čin nisi htio,
Udes prst svoj diže da te njime kazni:
i sad, kad mi t'jelo klonu, ti me gurnu
u Djelo, što snagu i mišica traži.
Gorim i svjetlucam zanosa u draži,
a padam u r'jeku n'jemu, mrzlu, crnu.

[Nazor je zapravo bio napisao: »Gorim i svjetlucam zanosa u laži«, ali na nagovor Ivekovića zamijenio sa draži.]

Barni dol, 3. juna
Probijamo obruč neprijatelja. Novi naši putovi, koje treba da izvojuje naša vojska, vode nas prema Drini i istočnoj Bosni.

Barni Dol, 4. juna. U vezi s vojničkom situacijom naš se kolektiv opet rasturuje. Izgleda da je to u vezi s većim poteškoćama oko probijanja neprijateljskog obruča... Dr Ribar, ja i Detonijevi odlazimo Banijcima u VII diviziju...

Nedaleko Rudina, 5. juna. ... Mi ćemo dakle biti stisnuti na uskom sektoru između Pive i Tare. Tu su i sve naše bolnice... Kiša pada već nekoliko dana i jako je maglovito. Ovo nam vrijeme odlično služi. Neprijateljska se avijacija uopće ne pojavljuje... Reduciramo našu prtljagu. Pripravljamo se na naporne i forsirane marševe, gdje će nam i konji postati suvišni...

Ostao je i Vladimir Nazor. On nije dodijeljen nijednoj našoj jedinici, nego će biti sklonjen negdje, vjerojatno u planinu, kod nekog seljaka, dok ne prođe ova bura.

Nedaleko Rudina, 6. juna. Vojnički barometar pada i raste iz sata u sat... Predvideni pravac je ovaj: Rudine - Kruševo - Vučevo - Zelengora. Predveče krećemo, ako ne nastupi nešto novo...

U vezi s promjenom što je nastala, i Nazor danas prelazi preko Pive. Drago mi je da je nastao takav preokret.

Gusta magla još uvijek leži nad ovim terenima... Na dvadeset metara ništa se ne vidi.

Na Pivi, nedaleko od Kruševa, 7. juna. Spuštajući se prema Pivi teškim i strmim putovima, na kojima su posrtali i prevrtali se natovareni konji, mi smo još jednom osjetili sve tegobe pokreta većih i glomaznijih formacija naše vojske. Kolone raznih komora, bolesničkih bataljona i vojske kretale su istim putovima. Prevrnuti tovari i konji, iznemogli bolesnici i ranjenici što sjede uz put, guranje kroz kolone pojedinaca što traže svoje jedinice, to je i juče pratilo pokret preko Pive…

I opet se Nazor našao s nama. Bio je zadovoljan što nas je pronašao. Nazor, dr Ribar i ja putujemo sada zajedno sa Štabom VII (banijske) divizije. Nazor je pribrao nešto novih snaga. On već jaše kao rutinirani jahač, iako ranije nije nikad sjeo u sedlo. Dr Ribar je u dobroj kondiciji i svladava sve napore sjajnom izdržljivošću i vedrinom...

Noću se dalje nije moglo više kretati prema Pivi... Na velikim strminama i vlažnom, blatnjavom terenu jedva smo mogli naći podesna mjesta za logorovanje i odmaranje. Vatre se nisu mogle ložiti zbog blizine neprijatelja. Bila je zima i vlaga je prodirala do kostiju...

Sjedeći tu kraj Nazora, kojemu je zarobljeni Talijan namještao ležaj, pokušavao sam da malko zadrijemam. No bilo je hladno, i san nije dolazio. I Nazor nije mogao zaspati.

I opet obuzeše pjesnika teške misli i slutnje kao uvijek kad mora savladati velike napore. Tvrdio je da neće izdržati i da će umrijeti prije no što se završi rat. Pitao me je npr. gdje ćemo ga pokopati ako umre na putu!

Te noći saopćio mi je Nazor svoju neke vrsti književnu oporuku zamolivši me da je provedem u djelo ako umre.
Radilo se o njegovu rukopisu dnevnika »S partizanima«. Postoje tri primjerka rukopisa: jedan je u samoga Nazora, drugi je u Detonija (koji crta ilustracije), treći u Tita...

Ako umrem - reče mi Nazor - uzmi ovaj moj rukopis, čuvaj ga i, kad to bude moguće, predaj ga u štampu. Ako bi taj nestao, onda dolazi u obzir za štampu najprije onaj što se nalazi u Detonija...

Ranim smo jutrom, pod zaštitom magle, što se slegla nad Pivu, prešli šumnu rijeku preko jednog mostića, koji je više sličio ljestvama, nego pravom mostu. Konji su morali na drugome mjestu plivati preko Pive...

Iznad Bataja (Ist. Bosna), 13. juna. Pravi napori započeli su odmah kad se počesmo uspinjati na drugu stranu pivskog klanca [uz Štab VII divizije banijske]... Svakog časa mogao bi se obruč zatvoriti, a mi bismo se morali krvavo probijati. Zato je glasila zapovijed da se forsirano kreće naprijed...

Prešavši strminu s lijeve strane Pive i spustivši se još koji kilometar dalje naša se kolona zaustavila da logoruje pod vedrim nebom [noću], uz vatru.

Tu je počela glad, koja nas je pratila sve do današnjeg dana i koja će nas, sudeći po svim znacima, pratiti još mnogo dana. Usto je još došla neprilika s pitkom vodom, koje nadaleko nije bilo... Bili smo prisiljeni da pijemo blatnjavu vodu iz jedne bare, gdje se napaja stoka...

Drugog dana, 8. juna, dobivši ujutro toplu čorbu s nešto mesa i pokisnuvši preko dana od nekoliko pljusaka, krenusmo oko sedam sati uveče dalje...

Prošli smo između Maglića i Snježnice, odnosno između Suhe i Tjentišta, i nakon beskrajnog vrludanja po šumama i gudurama zaustavismo se u jednoj strmenitoj šumi iznad rijeke Sutjeske. Tu je valjalo dočekati mrak, da bi se neopazice prebacili preko rijeke.

Ni toga dana nisu borci ništa okusili. Stoku smo doduše gonili sa sobom, ali vatre za loženje nismo smjeli ložiti. Svaki je vojnik dobio po pola kile sirovog mesa s time da ga prvom prilikom sam ispeče ili iskuha. Gladni borci pojeli su taj svoj komad ne dočekavši te svoje prilike...

U sumrak počesmo se spuštati prema rijeci. Svakih desetak minuta neprijatelj gađa prelaze preko rijeke. Ali ne gađa precizno. Svaka je druga paljba utihnula...

Konji su s jahačima prelazili dosta lako. Pojedinci partizani hvatali su se za konjske repove i tako prelazili...

Drugi pješaci prelazili su tako da su se, njih sedmero, osmero, uhvatili za ruke i na taj način, idući koso uz vodu, odolijevali riječnoj struji. Bila je tamna noć... Jaki šum rijeke nadvladavala je zaglušna vika partizana s obala i u rijeci. Vikali su usprkos upozoravanjima i naređenjima da mora biti tišina... Vrisak žena što su padale bio je u toj tamnoj noći jezovit. Voda je nemilosrdno valjala svoje žrtve…

Te noći odnijela je Sutjeska oko trideset naših.

Dugo je trajao taj prelaz, čitavu noć. Na obzorju se već pojavljivalo danje svjetlo kad su naše kolone zašle u zaklone strme šume na drugoj strani....

Tako reći bez odmora produžuje se odmah ujutro put dalje. To su veliki napori, koje bi teško izdržao i dobro hranjeni čovjek. Ne spavamo skoro ništa...

Vladimir Nazor je pri kraju svojih snaga. I on je posljednja dva dana jedva nešto okusio. Neispavan i iscrpljen, boraveći već nekoliko noći pod vedrim nebom i pod kišom on je oronuo i jedva se uz pomoć svojih Talijana držao na konju. Nakon prelaza Sutjeske Nazor je toga dana potpuno klonuo. Nije više mogao kontrolirati svoje riječi i nije bio svjestan šta se s njime događa. Sjahavši na jednoj strmini s konja on prosto više nije mogao dalje, sjeo je kraj puta i govorio posve nesuvisle stvari. Odlučno je odbijao sve one koji su ga blago nagovarali da produži put. Ponašao se jadan kao da je u nekom čudnom transu, odobravao je kad su se niz strminu valjali konji i mule s tovarima i čitava ta golgota naše vojske izgledala mu je fantastična i strana...

Kasnije mi je Nazor pričao kako se je tom prilikom osjećao i šta je u svom izvanrednom bunilu vidio.

Čitava šuma bila je za njega jedna raskošna dvorana, bogato dekorirana u nekom fantastičnom stilu. On je sam stajao na sredini te dvorane i dirigirao kretanjem figura, koje su u liku partizana i konja izvodile određene, fantastične igre... Iza svega toga nije bilo nikakvih poteškoća i napora, sve se izvodilo lako i veselo...

Kad se poslije malko ispavao, on se kao kroz san sjećao toga svoga čudnog raspoloženja.

Stanje Vladimira Nazora vrlo je teško. Pravo je čudo da on još nekako može izdržati ove silne napore.

Isti dan podveče sustigli smo Vrhovni štab. Tu smo dobili prvi topli obrok nakon gladovanja od više dana.

Ali smo još iste noći krenuli dalje... Prelazili smo Zelengoru. Danju logorujemo po šumama, noću putujemo. I kiša, i zima, i glad, i sve veća iscrpljenost. Dosta konja i mazgi smo već pojeli... Zaboravili smo kako izgleda kruh.

Sada smo već u toplijim krajevima... Naišli smo na prve jagode.

Njemačka avijacija ne ostavlja nas ni časa na miru...

Božanovići, 18. juna. Otkad sam među partizanima, nisam vidio ljepših i pitoresknijih krajeva. Ovaj dio istočne Bosne sa svojim valovitim brdima, plodnim oranicama i livadama, voćnjacima, visoravnima i šumama nudi umornom čovjeku toliko prilika da se fizički i duševno odmori, da smo mi na našim marševima poželjeli da tu negdje ostanemo, dok nas malo ne prođe teški umor. Ali moramo dalje... Uveče 13. juna krenuli smo prema cesti Kalinovik-Foča... Švaba je odbačen lijevo i desno... Naš pravac vodio nas je preko ceste, na sjever...

Ta noć bila je opet pod vedrim nebom uz vatru. Neki su pekli meso na žaru, neki su pokušavali spavati. Čitave noći čula se topovska paljba.

Glavni neprijateljski obruči su probijeni... Naš se teritorij opet proširuje i manevarske mogućnosti naše vojske postaju veće...

Sve do jučer glad nas nije napuštala. Jedva smo vukli noge, posrtali smo. Čim bi na putu bio određen odmor, lijegali smo gdje bilo na zemlju i odmah zaspali kao zaklani...

U Božanovićima se, eto, odmaramo već drugi dan. Od Pive to je prvi pravi i zdravi odmor. Seoce ima svega četiri kuće...

Tu, u tom malom, pitoresknom selu ne samo da smo se dobro odmorili, nego i nahranili...

Nazor se također dobro osjeća, iako je, kao i svi mi, znatno oslabio. Neobično je izdržljiv i vjeruje u svoju sretnu zvijezdu.

Prebrojavaju se, sakupljaju vijesti. Mnogi su ostali za njima u tom proboju i neće ih više vidjeti - Sava Kovačević, Nurija Pozderac, Veselin Masleša, dr Sima Milošević, Ivan Goran Kovačić... Goran i Milošević su se probili preko Sutjeske i preko Zelengore, ali pod njenim sjevernim padinama, u selu Vrbnici, zadržali su se gotovo mjesec i po jer se dr Milošević razbolio od tifusa. Tu su ih oko 24. srpnja 1943. uhvatili četnici Vasilija Bodirage i ubili. Gorana su odveli u šumu i ubili da mu se ni groba ne zna. Prerezali su grlo - zapisao je Moša Pijade - koje je tako iskreno i snažno grmelo iz bratske hrvatske duše protiv ustaških zločina nad srpskom nejači. Nikada poštenije i čovečnije delo nije bilo grđe kažnjeno i nikad čelo ubice nije ukaljano sramnijim zločinom. Ta je smrt duboko potresla staroga pjesnika. Nije htio dalje. Jedva su ga naveli da uzjaše. Odužio mu se posljednjom glavom »Pastira Lode«: besmrtni Loda nad Goranovim tijelom proplače i postaje smrtnim čovjekom koji može da umre - stječe najveći dar čovjekov - smrt.

I starom je pjesniku tih dana izmamila suze - ne patnja nego pažnja i ljubav drugova. Dedijer je zapisao nakon prelaska pruge Sarajevo-Vardište:

Subota, 19. juni 1943. Babići. -...U jednoj kolibi zatekli smo štab Druge dalmatinske brigade. Tu smo se malo odmorili. Neko reče da prolazi Nazor. Peko skoči i naredi da se stari pesnik uvede unutra. Nazor je bio sav prokisao, drhtao je stalno. Peko zamoli drugove da naprave mesta, podloži vatru, posadi Nazora na stolicu i poče da mu sam skida cipele i vlažne čarape. Mitar nađe neku toplu kašu. Nazor je gutao jelo, a u očima su mu se videle suze. Očigledno bio je dirnut Pekovom pažnjom.

Dobro se drži Nazor. Kroz najveće patnje lako je prolazio. I sada je vedar:
- Prođosmo! To se i očekivalo - - -
Peko mi u drugom uglu veli:
- Vredi nam Nazor mnogo - - - Skoro mu je sedamdeset godina i kako lepo sve ovo podnosi - - -
Ali treba dalje, preko Romanije, k Šahbegovićima, u širi prostor između Drine i Bosne - izvjesno vrijeme se smiriti, odmoriti i nahraniti izgladnjelu vojsku. Svi su tu - i Vrhovni štab i Moša i Nazor i Ribar i Iveković i drugi. Rana druga Tita iz Zelengore skoro je već potpuno zacijelila. Oh, kako smo svi prljavi i zapušteni! - uzvikuje Iveković. - Jedva dospijevamo da ponekad na potoku operemo ruke i, sasvim površno, lice. Moje rublje je prljavo. Imam samo jednu košulju i jedne gaće... Cipele su mi u raspadanju. Odijelo teško, pohabano. Nema gradova i većih mjesta. Nema snabdijevanja. Nema ni plijena od neprijatelja. Teško nam je bez duhana.

Kasnije se Nazor (u Plitvičkom Ljeskovcu, 24. IV 1944) sjećao i krvnika gladi, koji se pojavi nakon umora. Utaborili se pred neprijateljskim Kladnjem, dobro snabdjevenim ali i naoružanim, i čekaju da ga borci osvoje. Gotovo svi smo posivjeli, požutjeli, pa i zazelenjeli. Momci rastovariše - kakogod i ma gdje bilo - konje te se o njima više ne brinu... Pokatkad u hrpi momaka bukne svađa... Nitko nikoga ne sluša... Dojašio kurir i javio da je Kladanj pao. Svi se dižu, kliču od veselja, spremaju se da neuredno potrče prema gradu - - - kao na juriš. - »Stoj! Zagrmi nečiji glas, Ne tako! Nismo pljačkaši. Natovariti! Postaviti se u kolonu! Kada stignemo, nitko da ni u što i ni u koga ne dirne!« - I momci slušaju... Izlaze u redu i polako. Tako su intendanti mogli u redu istovariti iz vojnih magazina bijelo i kukuruzno brašno, ječam, kukuruz, nešto pšenice, iz konfisciranih napuštenih dućana šećer, brašno, ulje, tekstil, kavine surogate, čaj, konzerve, željeznariju i drugo i dijeliti jedinicama prema utvrđenom brojnom postotku. Vojska je opet počela peći kruh. Ima i ulja, pekmeza. Oporavljaju se. I engleski su avioni dvaput noću spustili padobranom eksploziv i sanitetski materijal.

Nazoru je stigla i velika vijest iz Hrvatske: u Lici je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće Hrvatske (ZAVNOH), a za predsjednika je izabran - Vladimir Nazor. Iveković je zabilježio:
Plahovići, nedaleko od Kladnja, 2. jula. Vladimir Nazor se za stvar jako zagrijao. On obećaje puno aktivnosti kao predsjednik Zemaljskog vijeća.

Odmah se prihvatio pera da napiše svoj proglas Hrvatima.

Kad je jučer u našu kuću došao drug Tito s drugovima Markom (Rankovićem), Roćkom Čolakovićem, Nazor je sjao od zadovoljstva što im je mogao pročitati svoju »Poruku Hrvatima«

Drugovi Tito, Marko, Roćko, Ribar i trojica drugova iz Vojvodine slušali su pjesnika kako sa zanosom čita netom napisanu poruku. Ta je poruka više pjesnička tvorevina, nego jedan program. Ali sadržaj potpuno odgovara vremenu i čovjeku koji ga je pisao.

...Nošen idejom, krijepljen voljom, ne osvrćući se ni na svoje godine ni na svoju fizičku snagu, ne uzmičem za me novom, neobičnom teretu; ma i koliko težak bio, može me najedanput skršiti, prignuti me - nikako i nikada... Ne plašim se prigovora: »Književnik Nazor se nije nikada bavio politikom«. Što se sve krilo pod riječju »politika«, i do čega su dovele nas različite »politike«, vidimo najbolje u tragično doba što ga sada proživljujemo... Treba nam... politika Srca... Među Hrvatima bilo je uvijek ljudi od znanja, od vještine, i u kojima je vazda kucalo pošteno hrvatsko srce... Tom riječju svršavam ovu poruku Hrvatima koji još drže do naše časti i koji, kao i ja, vjeruju u našu pobjedu i u uspjeh novoga društvenog poretka…

...Još iste noći upućena je Nazorova »Poruka Hrvatima« radio-stanici »Slobodna Jugoslavija«. Za koji dan imat će čitava Hrvatska tekst.

Tito je Nazoru predložio da se prebaci u područje Majevice... Kao što je zbrinjavanje i spasavanje ranjenika i bolesnika bila uvijek posebna i stalna bitka koju je Vrhovni komandant neprekidno vodio, bila je to i briga za spasavanje starog i iznemoglog Nazora. Postajao je pomalo simbol čitave te borbe. Stoga ga je Tito vodio uvijek uz Vrhovni štab. To je pjesniku ulijevalo veliko sampouzdanje i davalo mu posebnu snagu: ma koliko nemoćan nalazio je nove snage za pokret kad je čuo da je to želja Titova. Kad su stigli u istočnu Bosnu i jedinice se rasule na širokom prostoru između Drine i Bosne, Vrhovni štab je - da zamete trag pred špijunima - morao biti u stalnom pokretu - pa i vraćao se na isto mjesto. Nije bilo ni potrebno ni moguće da i iznemogli pjesnik bude u stalnom pokretu: njemu je trebalo temeljitog odmora i oporavka. Ali psihološki bila mu je potrebna blizina i briga Vrhovnog komandanta. Tito mu je zbog toga - pored ostale pratnje - određivao uvijek i jednog iskusnog i poznatijeg partijskog radnika da se brine o njemu. Poslije Kladnja predložio je Rodoljub Čolaković, tada sekretar Pokrajinskog komiteta za BiH, da povede Nazora u bogatu Semberiju da se pošteno odmori dok ne dođe vrijeme za pokret - i Tito je to prihvatio, a prihvatio je to i Nazor kad je osjetio da je to Titova želja: uvijek se bojao da ne bude prevelik teret i smetnja jedinicama, a osobito ne Vrhovnom štabu. Čolaković ga je tada prvi put vidio i zaprepastio ga je fizički kontrast ovog ispaćenog starca s onom slikom Nazorovom koju je nosio u sebi od djetinjstva. Ali duhovno je bio svjež, oran za razgovor - o Majevici preko koje će prijeći, o Semberiji... Na Majevicu i u Semberiju nisu stigli jer ih je na drumu Tuzla-Zvornik osvijetlila raketa i tukla bjesomučna paljba iz mitraljeza i bacača. Tom je prilikom poginuo Slobodan Bajić, politički komesar Glavnog štaba za Vojvodinu. Nazor se u metežu bio zagubio u šipražju i jedva su ga našli. Morali su natrag, u Šekoviće, i Nazor je bio miran ali loše volje. Jahao je na svom konjiću, a Roćko je išao za njim pješice vodeći svoga u povodu. Čolaković je tom prilikom zabilježio (»Zapisi iz oslobodilačkog rata«, IV knj., Sarajevo 1951):

Išao sam za njim i mislio o tom čudesnom starcu. Skoro će mu sedamdeset godina, a ostavio je svoj udobni život u Zagrebu i pošao putem neobičnim i teškim, za koji je trebalo izuzetne snage fizičke i moralne. I šta je on sve na tom putu podnio u toku Četvrte i Pete ofanzive! Drugovi su mi govorili da je Nazor hrabar čovjek, da se ni u najtežim situacijama nije ni bojao ni gubio vjeru u to da ćemo iz nje naći izlaz.

Noćas sam vidio Nazora u okršaju. Bio je pribran i spokojan, čak nije htio ni da padne ničice kad je oko nas zapucalo. I poslije toga, u koloni, za vrijeme povlačenja, jahao je mirno, govorio svojim običnim glasom i ne tražeći od mene da požurimo iako smo to mogli htio je do kraja da dijeli sudbinu sa svojim partizanskim drugovima u koloni.

Starac mi je time neobično imponovao, a nisam mogao da mu to ne kažem.

Slušao je gledajući me s konja nekako iskosa a onda, ispravivši se u sedlu, skoro svečanim glasom rekao:

- Nazor se ne boji smrti, on se boji samo sramote.

Pogledao sam ga ne shvatajući u prvi mah što misli.

- Vidiš, kad je noćas zapucalo ja se nisam bojao: poginuću. Pa što ako poginem! Ginu toliki mladi ne žaleći života, a što da žalim ja koji sam okusio sve njegove slasti. Uostalom, zar za Nazora ne bi bilo najljepše i najslavnije završiti život u borbi?

Zastali smo. Njegov konjić je grizao bujnu travu pored staze. Nazor je nastavio:

- Noćas, kad sam na nekoliko časaka ostao sam, pomislio sam: što ću ako me zarobe. I, da vidiš, prepao sam se od te strašne pomisli. Uhvate me, pa onda počnu u moje ime objavljivati svakojake svinjarije protiv partizana, a ja nemoćan da to demantujem. Toga se ja bojim više od sto smrti, pogotovu danas kad su me izabrali za predsjednika ZAVNOH-a. To je, znam, više počast, ali u tome je i velika moja odgovornost pred svijetom.

Ućutao je, zamislio se malo i, svečano podigavši ruku uvis, rekao:

- Poginuti u borbi - kakva čast i slava za starog Nazora!”

Mirko Žeželj, TRAGOM PJESNIKA VLADIMIRA NAZORA
(STVARNOST ZAGREB 1973)

Agent Orange je kemijski herbicid i defolijant, jedan od taktičkih herbicida Rainbow. Koristila ga je američka vojska kao dio svog herbicidnog ratnog programa, Operation Ranch Hand, tijekom Vijetnamskog rata od 1961. do 1971.



Čiste zemlju od herbicida Agent Orange
https://www.poslovni.hr/strane/ciste-zemlju-od-herbicida-agent-orange-213171

Jučer objavim na svom FB Alana Forda i "Bježmo Alane, njih je dvoje a mi smo sami" Bob Rockov poziv Alanu na povlačenje. (Povlačenje je isto napredovanje, samo u suprotnom smjeru.) Na temu šupaka.
https://www.facebook.com/photo/?fbid=1389590695563945&set=a.103552640834430

Ispod posta, palo je i par mojih standardno lucidnih komentara:

Laura Astra
gleam te shupke, puni su, nitko te ne pita je li znaš posao nego je li znaš shupka kojeg bitnog tu, takav mentalitet, smrdi, naravno, i propada sve u - shupku, evo mi naselje cijelo propalo u - SHUPKU

Laura Astra
najgori šupak i lopovčina radi pljačku i kriminal, a šupak mu je pun ko šipak

Laura Astra
kad to uspijemo promijeniti, da šupka, i njegovu čežnju za uvuć mu se u shupak, zamijenimo mentalitetom PONOSA; ZNANJA; KOMPETENCIJE; OBRAZOVANJA, tek tada ćemo stvarrno ući u - EU, tu mi shupak krimos prodaje maglu i kriminal pod "održavanje", sve je riknulo, pod šupkom kriminalnim, u nepovrat

Laura Astra
ne znam koji mi se više gadi šupak, uvučeni ili strčeni za uvuć mu se, uglavnom, kako rekoh, to je par organizam uvijek, šupčić i šupak, to mora da je jako strašno psihološki kad se silno želiš uvući u nečiji šupak a ovaj ne da, zatvoren totalno, funkcionira po principu mozga i misaone aktivnosti a ne p*deža #######, katastrofa, hebote, za malog šupčića, ŠTA SAD?!

Laura Astra
završiš školu i ideš raditi za par tisuća eura posao u nekoj razvijenoj dremokraciji, ILI, pod šupcima, falsificiraš svjedodžbu, uvučeš se u masnu šupčinu bitnu i daješ joj proviziju i za par milijuna eura opljačkaš i uništiš naselje i odšerafiš i popališ tisuće radijatora i popljačkaš najamnine krova sa zračećim antenama opasnim po zdravlje za koje ti se hebe živo jer je tuđe, nije tvoje, ti bi samo da pljačkaš tuđu krovčinu, kojem modelu smo mi sličniji?



Toliko o šupcima, a sada sasvim nešto drugo, Do You Love Me, roboti Boston Dynamicsa izvode hit

Oznake: shupak

KVAKA 22
trčim na kavu
po kiši
bez kišobrana
proljetni pljusak
s krupnim kapima
iz svijetlog neba
top top top
po nosu po kosi
sve brže i brže
vadim kišobran
baš mi se sviđa
čvrst i lijepo se napne
u crvenu polukuglu
trčim pored pogrebnih usluga
s anđelima i vijencima u izlogu
pa pored servisa za popravak mobitela
samo ravno ravno
pored štanda starica aktivistica
šćućurenih ko pure na kiši
mrmljaju bajalicu
zakasnit ću
jurim preko tržnice
kraj zaključanih kvaka i lokota
kioska utonulih u sumrak
prolaznici zatvaraju kišobrane
nebo gori nad ulicom
kašnjenje ne postoji
hvatam kvaku kafića
Catch-22

“dječak gleda lokve od kiše
zaustavlja se pred svakom
i igra se s njima
kao i ja što sam ih voljela
kad bila sam dijete”

Držali smo se za ruke samo kad bi išli preko ceste jer sam se užasno bojala da mi se ne otrgne i shit happens priča. Njegova ručica bila je topla i čim bi prešli cestu pustio bi mi ruku i veselo trčkarao ispred mene mračnim ulicama oivičenim drvećem i upaljenim uličnim svjetiljkama. Kiša je prestala padati i magnolije i procvjetale voćke u dvorištima bile su pune cirkona i kaleidoskopskih stakalca koje prizore sam lovila snapshotima. Uživali smo oboje u svijetlom proljetnom sumraku, pa paljenju prozora i spuštanju noćnog crnila, u raznobojnim neonima i našoj dugačkoj šetnji po od kiše blistavom gradu. Sjetila sam se citata potpisanog s van Gogh - “Često pomislim da je noć življa i bogatije obojena od dana.” Mog dječaka su privlačile lokve i malo, malo bi se sagnuo i grančicom provjeravao dubinu. Hoćeš mi kupiti sladoled? Povukao me na uglu ulice u smjeru kioska sa sladoledima, suprotnom od kuće. Pa smo okrenuli do kioska i kupili iz škrinje bočicu s Cedevitom u čepu, jer su sladoledi već bili zaključani. Nema veze, ići ćemo u naš dućan, rekla sam. Da, u Konzum, potvrdio je. Tamo smo kupili i sladoled i majmunića, i kekse i hrenovčice za večeru, iako on nikad nije gladan i od cijelog menija pojede samo kokice iz mikrovalne. I da, na semaforu kod prelaska velike prometnice, dok smo čekali na crvenom zamislila sam se i jurili su farovi automobila i on je krenuo i ja sam ga zgrabila za rame i trgnula natrag tako snažno da me začuđeno pogledao, i tek tad vidjela da je krenuo na zeleno. Jedna djevojčica davno davno, iz susjedstva, prelazila je veliku cestu pred neboderom svojim i ispala joj je školska papuča iz torbe školske i vratila se po papuču i više se nikada nije vratila kući. Tragedija.

Sinoć sam opet listala, nakon dosta vremena, Murakamija, knjigu priča, priča udobnih, tečnih i lakih poput tradicionalnih japanskih kuća od drveta i papira ili neke spontane improvizacije u tokijskom jazz baru kakav je Murakami otvorio sedamdesetih. Murakami je studirao dramu na Sveučilištu Waseda u Tokiju, gdje je upoznao Yoko, svoju suprugu. Njegov prvi posao bio je u prodavaonici ploča. Neposredno prije završetka studija, Murakami je otvorio kafić i jazz bar Peter Cat u Kokubunjiju u Tokiju, koji je sa suprugom vodio od 1974. do 1981. godine.

Ako me Akutagawa, koji mi leži više, vodi u mrak japanskog folklora, legendi i običaja i plijeni dvosmislenošću i poremećajima svojih junaka, zapadnjački, moderno orijentirani Murakami nudi svjetliju, lakšu verziju japanske priče, čvrsto stojeći na zemlji i kad piše o vjetru, sputnjicima, duhovima i ljubavima iz ormara. Gotovo bi se moglo reći da je to to, ta bitna razlika, Akutagawa opisuje onostrano iz onostranog, Murakami čvrsto prizemljen i racionalan.

Pjesma STRAŽNJICE OBRANE dio je priče “Zbirka pjesama o momčadi Yakult Swallows”, pročitane iza ponoći, pod ožujskim mjesecom (dok je istovremeno ožujsko sunce obasjavalo sakure pripremajući ih za dolazeći hanami), a kakvo čitanje volim najviše, pod noćnom lampom, u krevetu, pred san.


STRAŽNJICE OBRANE

Volim gledati stražnjice igrača obrane.
Jer dok na tribinama sjedim sam
I gledam svoje kako jadno gube,
Što bolje od guzice da mi uljepša dan?
Ako postoji, molim da mi javite.
O gluteusima obrane mogao bih u beskraj.
John Scott, centar Swallowsa,
Ima neopisivo lijepo dupe.
I nevjerojatno duge noge
Koje kao da vise u zraku
Poput smjele metafore
Od koje ti srce pjeva.
Zato su noge lijevog braniča Wakamatsua
Nevjerojatno kratke.
Kad njih dvojica stanu jedan do drugoga,
Scottovo je dupe Wakamatsuu do brade.
Reinbach iz Tigersa diči se dupetom.
Simetričnim tako da ga moraš voljeti;
Jedan pogled i sve ima smisla.
Shane iz Hiroshima Carpa
Ima dupe promišljeno, mudro.
Moglo bi se čak reći meditativno.
Morali bi ga zvati punim imenom,
Scheinblumt.
Već samo iz poštovanja
Prema tome jedinstvenom dupetu.
Htio sam navesti i one igrače
Čije guze nisu bogznašto -
Ali zaključio sam bolje ne.
Iz obzira prema njihovim majkama,
Sestrama i ženama.
I djeci, ako ih imaju.

me dice



me dice

Sitne ljubičaste leptirice arhajskog mirisa rasule su se ispod drveta u praznom bolničkom parku u koji smo ušli pojesti na klupi sladolediće kupljene u kiosku pred bolnicom koji jedini nedjeljom radi u gradu. Starinska bolnička zgrada izgledala je impresivno i sa zebnjom sam razmišljala o sudbinama pacijenata iza širokih, velikih prozora neurologije i psihijatrije. Oni su skakali po stazama i ganjali bubamaru na nekom kamenu, rekla sam im da puste bubamaricu na miru jer da ju kod kuće čekaju mama i tata i plakat će ako ne dođe. Ta ljudska mladunčad uvijek prolazi fazu s proučavanjem kukaca i fascinacijom njima. Jesam li ih uspjela uvjeriti? Je li bubamara, ako je to uopće i bila bubamara, preživjela susret? U travi su posvuda među suhim lišćem niknuli svijetli grmići žute i ružičaste jagorčevine, sviđa mi se naziv jagorčevina za jaglace, davno pokupljen negdje iz prvih susreta s ukoričenim čudesima, knjigama i slikovnicama. Ružičasti cvjetići primule vulgaris već su i venuli i bljedjeli na pretoplom ožujskom proljeću, i onda male, fine, tiny, tiny ljubice ispod suhih travki i ostataka cvjetanja, rasta, egzaltacije i zatim uvenuća, sušenja i gnjiljenja, nataloženog na nove, slatke, svježe, dražesne glavice koje uvijek iznova proviruju ispod mrtvog i otpalog. Inače bih kleknula u travu i namjestila leću na super makro za fotkanje ih, ali bili smo u središtu grada takoreći i vjerojatno bi mislili da sam pacijentica da sam kleknula i prepustila se porivu, pa sam slikala cvjetiće zoom opcijom diveći se osmijesima majke prirode samo malo nagnuta.

OTROVANE SU MI PJESME

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
Počela si otrov liti.

Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.

Heinrich Heine

Sinoć poslije ponoći sudarila sam se izlazeći na ostakljeni balkon s blistavom srebrnom kuglom nad krovom prekoputne zgrade, oči u oči. Fascinirano sam gledala veliku kuglu na crnoj pozadini spuštenu nisko u naselje, s jasno ocrtanim kraterima. Što ako padne, koliko su sigurne te “putanje”? Koliko je “putanju” briga uopće? Na hubu je u potpunom mraku svirala Reflection, savršena glazba za moj moongazing. Jedva sam se otrgnula od fascinacije.

komentiraj (3) * ispiši * #