REBEL YELL

31 ožujak 2024

SVJETILJKA NA GRIČU

28 ožujak 2024

image host

Dvorkinji je umrla kćer

Ti i nisi mnogo kćerku svoju
zibala.
Još dok ti u utrobi bila, ti si u znoju
podove ribala.

Odmah kada ti je na svijet stigla
plakala je i zebla.
Prljav pokrivač sa sebe je digla
tražeć sunce, po njemu je grebla.

Nemoj mnogo smrti njene žaliti,
ostala bi bogalj i nejačak.
Mjesto svijeća na grobu će proljeće paliti
maslačak.

On će se na vjetru plaho zibati -
- il to iz groba njeni su prstići mali –
a ti ćeš dalje tuđe podove ribati,
ko što ih već tvoji pređi prali.

Sjetiš li se, sad pod zemljom gnjiju
njene ruke u tami i vlazi,
u poslu ćeš sagnut glavu da nitko ne spazi
da mjesto vode suze stube miju.

Vjekoslav Majer (1900-1975)

image host




SUSJEDA

26 ožujak 2024

image host

MOJA SUSJEDA

Moja susjeda je ratna izbjeglica iz Bosne
Dugo živi sama
Umro joj je muž od raka
Nedugo nakon doseljenja
Bio je visok, crn atleta
Uvijek su zajedno šetali uz Savu
Pogleda uperenog na drugu stranu
Tu noć kad je umro
Bilo je puno stubište rodbine
Pred njihovim vratima
Ona nikad ne zvoni nego kuca
Dotjerana i uredna
S frizurom i kose obojane u
Kestenjasto
Blizu je osamdesetoj
Stan joj je „ko kutijica“
I svaki dan ide u crkvu
Nosi mi kolače
I ukiseljene glavice kupusa
Iz svog sela
Ovo ti je za sarmu
Kaže mi
I punu košaru paradajza i paprike i krastavaca
Iz Bosne
Znali su mi nositi
I hampere pune ogromnih bosanskih šljiva
Da je vozila traktor i obrađivala sama svoju zemlju
Pričala bi
Dok je on radio u Njemačkoj
U nedjelju je kucala
I pružila mi maslinove grančice
Za tebe rekla je
Posvećene
A već sam mislila da ih ove godine
Neću imati

LAWRENCE FERLINGHETTI

24 ožujak 2024



CANTI ROMANI

VI.

Potrošačko društvo što troši sâmo sebe
posvećeno jurnjavi za užicima
još je jedna stvar koju je Kaligula
mogao provesti
Život nije nešto čega bi se trebali lišavati
već ga trošiti
kao u vjenčanju
dobra i zla
ili užitka i bola
izmiješanih sa zvukom tihog pjevanja
ljupkih melodija i molitvi
A zatim zvuk
hi-fi zvučnika
što prenose
Vivaldija na Trg Sv. Petra u zvonkom proljeću -
Vivaldi za Papu
Vivaldi u Vatikanu
Vox populi u Vivaldiju
Papa Vivaldi -
Na Piazza San Pietro
pedeset tisuća turista
ispunja svetu potkovu
između polukružnih kolonada
na crnoj kaldrmi i sivom mramoru
hodočasnici se tiskaju naprijed
okruženi švicarskim stražarima
ispod velikih svodova
na kojima se dižu golemi kipovi
herojski
s visine
gestikuliraju
hodočasnicima što se tiskaju
prema turističkim autobusima
prljavim gradskim autobusima
Koračajući
šepajući
hitreći
mladi pjevušeći napreduju
s naprtnjačama
dok se stari vuku
s crnim šalovima
Samostanski redovnici i anglikanski župnici
odmjereno koračaju kolonadama
Debele opatice s brčićima i debelim prstima
popovi s kapuljačama i prosjaci
svećenici u sandalama
Kapucini
Franjevci
Karmelićani i rabini
Pripiti francuski fratri
i francuske redovnice s otmjenim ručnim torbama
Marokanci s fesovima i golemim raspelima
Pustinjski oci došli u grad
pijesak im među prstima
Gomile sicilijanske djece
hrpe mladih grčkih izviđača sa zastavicama
Američki vojnici i marinci na vojnom izletu
gospe Sv. Stanislava iz Greenpointa u Brooklynu
nose goleme transparente na kojima piše
Greenpoint Lives!
Poliglota populi tiskaju se
pod vrelim suncem
prema Papi Pavlu
Giovanniju Paulusu il Secondu
koji se ne pojavljuje na velikim rastvorenim vratima
na visokom balkonu
već u velikom bijelom džipu
zajedno s tri kardinala u purpurnom ruhu
I on u svjetlucavo bijelom
voze ga vrlo sporo preko kaldrme
kroz tisuće
što hrle k njemu
i Vivaldijeva Četiri godišnja doba izlivaju se
živahno i svečano
ispunjajući trg
šuplju školjku
odzvanjajući
Vivaldi ispunja obasjani zrak
komeša obasjani zrak
maše krilima i odiže
ružne i stare
mlade i lijepe
Kasno ali možda ne i prekasno
Ako Bog unatoč svemu
nekim čudnim čudom
postoji
LAWRENCE FERLINGHETTI

moja knjiga
image host

JEDAN OD OVIH DANA

Kada ostarim
hoće li prihvatiti ono što govorim
kao apsolutnu istinu i zvati me maestro
i uperiti križ od svjetlosti na mene
Ako to i učine, oh ako to čak i učine
hoće li to biti vrijedno toga poslije svega
svih slabih rečenica iznova započinjanih
svih varavih uspjeha
koji se mogu dogoditi jedino Nedjeljom
kad sve su banke zatvorene
a crkve siromaštva otvorene
i sve lutrije dobivene
da bi otkrili kako su sve srećke tiskane
ishlapljivom tintom
i zadnji konj u zadnjoj utrci
preskače zadnju zapreku do slobode
i ja stojim na pobjedničkom postolju
s vijencem oko vrata
pitajući se koja će me plavuša poljubiti
dok mariachi sviraju
Happy Days Are Here Again
ili The Battle Hymn of the Republic
i povorka prolazi
prema udaljenom trgu
na kojem imbecili mašu ukrasnim krilima
i padaju sa stabala?
L. F.

Dan Lawrencea Ferlinghettija

O VREMENU I O SMRTI

22 ožujak 2024

image host

ČOVJEK POSLIJE SVOJE SMRTI HODA GRADOM

Branku Gavelli

Kamenje pločnika kao dječje glave,
zvonik crkve, slika starinska i dična.
A spodoba moja nikom nije slična.
O, gdje su slike moje mrtve jave?

Gdje su igre, riječi, osjećaji, slave?
U kućama ovim drugi ljudi stanuju,
dane ove strana lica danuju,
a lice je grada tamno, puno strave.

Zar ovi ljudi ne znaju da ja sam umro?
Umro sam, a oni hodaju i viču
i veselo se smiju i ulicama miču
i kliču i buče, u povorkama idu,
ko da u mojoj praznoj sobi
sjena lubanje
ne treperi na zidu.

O, kako je sve ružno! Neponjatno micanje
nepojmljivih stvari, sve tuđe i čudno.
Tijelo je moje olovno i trudno
i bolno je ovo bolećivo ticanje
slika, stijena, ulica i grada
ticalima bolnih uspomena.
Preko svega satkana od sjena
koprena crna polagano pada.

Što ja značim rulji prolaznika?
Tko su, kamo idu, odakle sam došo?
Ulicama ovim i ja sam nekad hodao i prošo
kroz vrevu, graju, kroz okvire slika
što pogasle su davno. Ničeg nema,
ni smijeha djevojačkog niti dječjeg straha.
Sve tren je i hir. Dah mlaki mlakog daha
i šaka sjene, pepela i praha,
satkana od tihih trenutaka
prozirnih ko dašak na zrcalu i mrena.

Ko krunica u čislu blistav tren do trena:
tu kolijevka, tu gozba, tu stradanje, tu raka!

O, kako je gluho u gluhom mraku mraka,
o, kako je teško ovo noćno lutanje
i žalosna tmina: u praznini ćutanje,
a smrt je čaša sna i goral okus maka.

Miroslav Krleža

image host

PJESMA O VREMENU I O SMRTI

Pređa je vremena tanka, od paučine tanja,
na niti visi smrtonosna sanja.

Miriše smrt ko dinja. Žuta voštanica
plazi po nosnici nepoznatog lica.

Mirisanje smrti, strava gnjila
u treperenju mesa, u kucaju bila.

Od mrtvog lica ne ostaje ni glas,
u okviru sjenka, u molitveniku vlas.

M. K.

image host

KAKO IZMUČITI NARCISOIDA

21 ožujak 2024

STRANAC

20 ožujak 2024

„DANAS je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: »Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem.« Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer.

Ubožnica je u Marengu, osamdeset kilometara od Alžira. Krenut ću autobusom u dva sata i stići tamo negdje poslije podne. Tako ću moći probdjeti noć uz pokojnicu, a vratit ću se sutra navečer. Zatražio sam od svoga poslodavca dva dana dopusta, što mi nije mogao odbiti zbog ovakva razloga. Ali, nije mu bilo pravo. Čak sam mu rekao: — Nisam ja tome kriv. — Nije mi ništa odgovorio. Tada sam pomislio da nije trebalo da mu to kažem. Uostalom, nisam se imao zbog čega ispričavati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Ali, vjerojatno će to učiniti prekosutra, kad budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon ukopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.

Krenuo sam autobusom u dva sata. Bilo je vrlo vruće. Ručao sam bio, kao i obično, u restoranu kod Celesta. Svi su me mnogo žalili, a Celeste je rekao: — Samo je jedna majka. — Kad sam odlazio, ispratili su me do vrata. Bio sam malo smućen jer sam morao otići do Emmanuela da posudim od njega crnu kravatu i flor. Njemu je prije nekoliko mjeseci umro stric.

Trčao sam da ne zakasnim na autobus. Od te žurbe i trčanja pa od drndanja autobusa, vonja benzina i odsijevanja ceste i neba, od svega sam toga zadrijemao. Spavao sam gotovo za cijele vožnje. A kad sam se probudio, bio sam naslonjen na nekog vojnika koji mi se osmjehnuo i upitao putujem li izdaleka. Odgovorio sam: — Da — samo da ne moram s njim razgovarati.

Ubožnica je na dva kilometra od sela. Taj sam put prešao pješice. Htio sam odmah vidjeti mamu. Ali mi je vratar rekao da moram najprije posjetiti upravitelja. Bio je zauzet, pa sam malo pričekao. Za sve to vrijeme vratar je nešto govorio, a onda sam posjetio upravitelja — primio me u svom uredu. Bio je to sitan starac odlikovan Legijom časti. Pogledao me svojim svijetlim očima. Zatim mi je stisnuo ruku i toliko je zadržao u svojoj da već nisam znao kako da je izvučem. Pogledao je u nekakve spise i rekao mi: — Gospođa je Mersault došla ovamo prije tri godine. Vi ste joj bili jedini oslonac. — Pomislio sam da mi nešto zamjera, pa sam mu počeo razjašnjavati. Ali me on presiječe u riječi: — Ne morate se, drago dijete, opravdavati! Pročitao sam spise vaše majke. Vi niste mogli podmirivati njezine potrebe. Njoj je bila potrebna njegovateljica. Vi imate skromnu plaću, a ona je, sve u svemu, bila ovdje sretnija.
Rekoh: — Jest, gospodine upravitelju. — On nadoda: — Imala je znate, ovdje prijatelja, svojih vršnjaka. S njima je imala zajedničke interese koji pripadaju jednom drugom vremenu. A vi ste mladi, i ona bi se dosađivala s vama.

To je istina. Dok je bila kod kuće, mama me je neprestano nijemo pratila pogledom. Prvih dana u ubožnici često je plakala. Ali, to je bilo zbog navike. Nakon nekoliko mjeseci bila bi plakala da su je odveli iz ubožnice. I opet zbog navike. Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju — a da i ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.

Upravitelj je i dalje govorio. Ali ga gotovo više nisam ni slušao. Zatim mi reče: — Sigurno želite vidjeti majku. — Ustadoh bez riječi, a on pođe ispred mene prema vratima. Na stubištu mi objasni: — Prenijeli smo je u našu malu mrtvačnicu. Da se ostali ne uznemiruju. Kad god umre tko od njih, svi su dva-tri dana nervozni. A to otežava rad. — Prošli smo kroz dvorište u kojemu je bilo mnogo staraca koji su ćaskali u malim skupinama. Ušutjeli su dok smo prolazili. A iza naših leđa opet su nastavili razgovore. Baš kao prigušeno brbljanje papigica. Pred vratima jedne omanje zgrade upravitelj se pozdravi sa mnom. — Ostavljam vas, gospodine Mersaulte. Stojim vam na raspolaganju u svom uredu. U načelu, ukop je zakazan za deset sati prije podne. Mislili smo da ćete tako moći probdjeti noć uz pokojnicu. Još nešto — vaša je majka, čini se, višeput izrazila želju svojim drugovima da bude pokopana po vjerskom obredu. Ja sam poduzeo sve što treba. Htio sam vas samo o tome izvijestiti. — Zahvalih mu. Mama nije bila bezvjernica, ali nije nikad za života mislila na vjeru.

Ušah. Bijaše to vrlo svijetla dvorana, obijeljena vapnom, sa stropom od šarena stakla. U njoj je bilo stolica i stalaka s postoljem u obliku slova X. Na dva stalka u sredini ležao je poklopljen lijes. Vidjeli su se samo blistavi, jedva utaknuti vijci kako strše iz dasaka premazanih smeđom bojom. Pokraj odra sjedila je bolničarka Arapkinja u bijelu haljetku, s maramom kričave boje na glavi.

U taj tren uđe iza mojih leđa vratar. Mora da je dotrčao. Zamuckivao je: — Zatvorili smo je, ali treba samo da odvijem vijke pa da je vidite. — Primaknuo se lijesu, ali ga zaustavih. Reče mi: — Nećete? — Odgovorih: — Neću. — Zastade, a ja se posramih jer osjetih da nisam smio to reći. Domalo me pogleda i upita: — Zašto? — ali bez prijekora u glasu, kao da ga samo zanima. Odgovorih: — Ne znam. —Tada, sučući svoj bijeli brk, kaza, ne gledajući me: — Razumijem. — Oči mu bijahu lijepe, svijetloplave, a put pomalo rumena. Dade mi stolac, pa i sam sjede tik iza mene. Njegovateljica ustade i pođe prema vratima. Vratar mi tada reče: — Ima rak. — Nisam ga razumio, pa pogledah bolničarku i opazih da ispod očiju nosi povoj obavijen oko cijele glave. U visini nosa povoj je bio ravan. Na licu joj se vidio samo taj bijeli povoj.

Kad je izišla, vratar reče: — Ostavit ću vas samog. — Ne znam kakvu sam kretnju učinio, ali je ostao stajati iza mene. Smetala mi je ta njegova prisutnost iza mojih leđa. Prostorija je bila puna lijepog svjetla u predvečerje. Dva stršljena zujala su oko staklenog stropa. Osjećao sam kako me obuzima drijemež. Ne osvrnuvši se, pripitah vratara: — Jeste li već dugo ovdje? — Umah mi odgovori: — Pet godina — kao da je neprestano čekao da ga to upitam.

Zatim se raspričao. Bio bi se vrlo začudio da mu je tkogod nekoć rekao da će svršiti kao vratar ubožnice u Marengu. Šezdeset četiri mu je godine, a podrijetlom je iz Pariza. Upadoh mu u riječ:—A, niste odavde? — Zatim se sjetih da mi je, prije negoli me je odveo upravitelju, pričao o mami. Rekao mi je da bi je trebalo brzo pokopati, jer je u ravnici vruće, pogotovo u ovom kraju. Tada mi je kazao da je živio u Parizu i da ga ne može zaboraviti. U Parizu čovjek ostaje uz pokojnika po tri, pa i četiri dana. Ovdje nema za to vremena, čovjek se još nije ni snašao a već mora juriti za mrtvačkim kolima. Tada mu je žena rekla:—Šuti, o tome ne treba da govoriš pred gospodinom. — Stari je pocrvenio i ispričao se. Upleo sam se i rekao: — Ma ni govora! — Mislio sam da dobro i zanimljivo pripovijeda.

U mrtvačnici mi je kazao da je došao u ubožnicu kao ubogar. Budući da se osjećao zdrav, ponudio se da bude vratar. Napomenuh mu da je zapravo isto što i drugi u ubožnici. Reče mi da nije. Već sam se bio začudio kako govori: »oni«, »ostali« i, rjeđe, »starci« o ubogarima od kojih neki nisu bili stariji od njega. Ali dakako da to nije isto. On je vratar i, u neku ruku, ima nekakvu vlast nad njima.

Uto uđe opet njegovateljica. Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekidač, a iznenadni blijesak svjetla zasjeni mi oči. Pozva me u blagovaonicu na večeru. Ali nisam bio gladan. Tada mi ponudi da će mi donijeti šalicu bijele kave. Kako vrlo volim bijelu kavu, pristadoh i on se začas vrati s poslužavnikom. Popih kavu. Poželjeh da zapušim. Ali sam se skanjivao jer nisam bio načisto smijem li zapušiti pred mamom. Porazmislih i zaključih da to uopće nije važno. Ponudih vratara cigaretom pa zapalismo.

U jednom mi času reče: — Znate da će i prijatelji vaše gospođe majke doći da je čuvaju. Takav je običaj. Moram donijeti stolice i crne kave. — Upitah ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao me odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio mi je da se ne može. Električne su instalacije tako uređene — ili sve ili ništa. Nisam se više mnogo obazirao na njega. Otišao je, vratio se i razmjestio stolce. Na jedan je od njih poredao šalice oko kavnika. Zatim je sjeo sučelice meni, s druge strane mame. Njegovateljica je bila također tu, u dnu dvorane, okrenuta leđima. Nisam vidio što radi. Ali, po pokretima ruku zaključio sam da plete. Bilo je ugodno, kava me bila zagrijala a kroz otvorena vrata dopirao je miris noći i cvijeća. Čini mi se da sam malo zadrijemao.

Probudio me nekakav sušanj. Kad sam otvorio oči, učinilo mi se da je prostorija zbog bjeline još blistavija. Preda mnom nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su mi bole oči. U taj čas uđoše mamini prijatelji. Bilo ih je u svemu desetak i nijemo su stupali na tu jarku svjetlost. Vidio sam ih jasno kao što nikad nikog nisam vidio, ni jedna pojedinost na njihovim licima i odjeći nije mi izmakla pogledu. Međutim, nisam ih čuo i jedva da sam mogao povjerovati u njihovu postojnost. Gotovo su sve žene nosile pregače, a vrpca koja im je stezala struk još im je više isticala ispupčeni trbuh. Nikad dotad nisam zapazio koliko stare žene mogu biti trbušaste. Muškarci su bili gotovo svi vrlo mršavi i nosili su štapove. Iznenadio sam se što im ne vidim oči, nego samo nekakvo mutno svjetlucanje u spletu bora. Kad su posjedali, većina me njih promatrala i klimala u neprilici glavom, a usne im bijahu uvučene u bezuba usta pa nisam bio načisto pozdravljaju li me ili su posrijedi nehotični trzaji. Ipak, mislim da su me pozdravljali. Tada zapazih da su svi posjedali sučelice meni, oko vratara, tresući glavama. Načas me obuze smiješan dojam da su došli da mi sude.

Malo zatim jedna žena zaplaka. Sjedila je u drugom redu, zaklonjena jednom svom drugaricom, pa sam je slabo vidio. Plakala je i neprestance jecala, činilo mi se da neće nikad prestati. Ostali kao da je nisu čuli. Bili su skutreni, nujni i nijemi. Gledali su u lijes, ili u svoj štap, ili što drugo, ali su gledali samo u to. Ona je žena svejednako plakala. Čudio sam se jer je nisam poznavao. Poželio sam da umukne. Ipak, nisam se usudio da joj to kažem. Vratar se sagnuo nad nju, rekao joj nešto, ali je ona zavrtjela glavom, nešto promumljala i dalje plakala. Tada vratar dođe na moju stranu. Sjede do mene. Nakon podosta vremena izvijesti me, ne gledajući me: — Bila je vrlo privržena vašoj gospođi majci. Kaže da joj je ona ovdje bila jedina prijateljica i da sad više nema nikoga.

Ostali smo tako prilično dugo. Uzdasi i jecaji one žene bivali su sve rjeđi. Često je šmrcala. Napokon je umuknula. Nije mi se više spavalo, ali sam bio umoran i boljela su me križa. Sad mi je šutnja svih tih ljudi bila mučna. Tek od vremena do vremena začuo bih nekakav čudan šum, ali nisam znao što je to. Naposljetku sam se dosjetio da neki starci usisavaju obraze i tako proizvode to čudno mljackanje. Oni to nisu ni zapažali, toliko su bili zadubljeni u svoje misli. Čak sam imao dojam da im ta pokojnica što leži među njima ništa ne znači. Ali sad mislim da je taj moj dojam bio pogrešan.

Svi smo popili kavu kojom nas je poslužio vratar. Poslije više ništa ne znam. Noć je prošla. Sjećam se da sam u jednom trenutku otvorio oči i vidio kako starci spavaju zbijeni jedno uz drugo, osim jednog jedinog koji me je, naslonjen bradom na šake u kojima je čvrsto držao štap, netremice gledao, kao da je jedva čekao da se probudim. Zatim sam opet zaspao. Probudio sam se od sve jače boli u križima. Danje je svjetlo prodiralo kroz šarena stakla. Malo zatim probudio se jedan starac i dugo kašljao. Pljuvao je u velik kockast rupčić a svaki ispljuvak kao da je čupao iz sebe. Probudio je i ostale, pa im je vratar rekao da sad moraju otići. Poustajali su. Od tegobna bdjenja lica su im bila siva kao pepeo. Izlazeći, svi su se, na moje veliko čudo, rukovali sa mnom — kao da nas je ta noć, u kojoj nismo ni riječi progovorili, nekako zbližila.

Bio sam umoran. Vratar me odveo u svoj stan gdje sam se malo uredio. Ponovo sam popio bijelu kavu koja je zaista bila dobra. Kad sam izišao, bilo se već razdanilo. Ponad brežuljaka što razdvajaju Marengo od mora nebo je bilo prošarano rumenilom. A vjetar koji je puhao preko njih donosio je miris soli. Na pomolu je bio lijep dan. Odavno nisam bio na selu i osjećao sam kako bih, da nije majke, uživao u šetnji.

Međutim, čekao sam u dvorištu, ispod platane. Udisao sam miris svježe zemlje i nisam više bio pospan. Mislio sam na kolege u uredu. U ovo doba dana ustaju da pođu na posao — meni je to oduvijek bio najteži trenutak. Još sam neko vrijeme razmišljao o tome, ali mi pozornost privuče zvono što je zazvonilo negdje u zgradama. Unutra, iza prozora, razlegnu se nekakvo komešanje, a onda se opet sve utiša. Sunce je poiskočilo na nebu — već mi je grijalo noge, vratar je prošao kroz dvorište i rekao mi da me traži upravitelj. Odoh u njegov ured. Dao mi je da potpišem nekoliko spisa. Opazih da je obukao crn kaput i prugaste hlače. Dohvatio je telefonsku slušalicu i obratio mi se: — Maloprije su stigli službenici pogrebnog zavoda. Zamolit ću ih da zatvore lijes. Želite li da još prije toga posljednji put vidite majku? — Odgovorih da ne želim. Snizivši glas, upravitelj zapovjedi u telefon: — Figeac, recite ljudima da mogu krenuti.

Zatim mi reče da će prisustvovati pogrebu, a ja mu zahvalih. Sjede za svoj pisaći stol i prekriži svoje kratke noge. Saopći mi da ćemo ja i on biti sami, s dežurnom bolničarkom. U načelu, ubogari ne smiju prisustvovati pogrebima. Dopušta im samo da čuvaju mrtve. — Iz čovječnosti — pripomenu. Ali je u ovoj prilici iznimno odobrio jednom starom maminom prijatelju da prati lijes: — Thomasu Perezu. — Tu se upravitelj nasmiješi. Reče mi: — Shvaćate, riječ je o pomalo djetinjastim osjećajima. Ali, on i vaša majka bili su nerazdvojivi. U ubožnici su se šalili na njihov račun, govorili su Perezu: »To vam je zaručnica.« A on se smijao. To im je činilo veselje. Činjenica je da ga se smrt gospode Mersault duboko kosnula. Smatrao sam da mu ne smijem uskratiti to odobrenje. Ali, na savjet liječnika koji ih redovito obilazi, zabranio sam mu da noćas bdi.

Prilično smo dugo šutjeli. Upravitelj ustade i pogleda kroz prozor, a onda napomenu: — Evo već i župnika iz Marenga. Poranio je. — Upozorio me da ima najmanje tri četvrt sata hoda do crkve koja je u samom selu. Siđosmo. Ispred zgrade stajao je župnik sa dva dječaka iz crkvenog zbora. Jedan je od njih držao kadionicu, a svećenik se sagnuo da podesi dužinu srebrnoga lanca. Kad smo izišli, svećenik se uspravio. Obratio mi se sa »sinko« i rekao mi dvije-tri riječi. Zatim je ušao, a ja za njim.

Umah opazih da su vijci na lijesu pričvršćeni i da su u prostoriji četiri čovjeka u crnom. U isti čas začuh upravitelja kako mi kaže da kola čekaju na cesti, i svećenika kako počinje molitvu. Od tada je sve teklo vrlo brzo. Oni su ljudi prišli lijesu s mrtvačkim pokrovom. Svećenik, njegovi pratioci, upravitelj i ja iziđosmo. Ispred vrata je stajala neka gospođa koju nisam poznavao. — Gospodin Mersault — reče upravitelj. Nisam dobro čuo ime te gospođe, samo sam shvatio da je bolničarka određena da prati lijes. Bez smiješka je naklonila svoju koščatu i dugačku glavu. Zatim smo se sklonili da propustimo lijes.

Pošli smo za grobarima i izišli iz ubožnice. Ispred vratnica stajala su kola. Onako lakirana, duguljasta i sjajna, podsjećala su me na đačku pernicu. Pokraj njih je stajao pogrebnik, smiješno obučen čovuljak, i neki starac koji se neprirodno držao. Shvatih da je to gospodin Perez. Nosio je mek pusten šešir okrugla tuljca i široka oboda (skinuo ga je kad je lijes prolazio kroz vrata), odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine s velikim bijelim ovratnikom. Usne su mu podrhtavale ispod nosa posutog crnim pjegama. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klapave i nepravilne uši kojih me boja crvena kao krv iznenadila na tom bljedunjavom licu. Pogrebnik nam svima odredi mjesta. Župnik je išao sprijeda, a za njim kola. Oko njih ona četvorica. Iza njih upravitelj, ja i, na kraju povorke, bolničarka i gospodin Perez.

Sunce je već bilo preplavilo nebo. Počelo je pritiskivati zemlju i žega je naglo rasla. Ne znam zašto smo onoliko čekali prije negoli smo krenuli. Bilo mi je vruće u tamnom odijelu. Starčić koji je bio nataknuo šešir ponovo ga je skinuo. Okrenuo sam se donekle na njegovu stranu i promatrao ga dok mi je upravitelj pričao o njemu. Rekao mi je da su se moja majka i gospodin Perez često uvečer šetali sve do sela u pratnji bolničarke. Gledao sam krajinu oko sebe. Između redova čempresa koji vode na brežuljke što dodiruju nebo, ona crvena i zelena zemlja, one rijetke i jasno ocrtane kuće — razumio sam mamu. Večer u ovom kraju mora da je sjetno zatišje. Sada je od žarkog sunca treperio krajolik i doimao se nečovječno i sumorno.

Krenusmo. Tada opazih da Perez hramlje. Kola su se malo-pomalo sve brže kretala i starac je zaostajao. Jedan od onih koji su išli uz kola također je bio zaostao i poravnao se sa mnom. Začudio sam se koliko je brzo sunce odskočilo na nebu. Opazio sam da polje već odavno odzvanja od zujanja kukaca i pucketanja trave. Znoj mi je curio niz lice. Bio sam gologlav, pa sam se hladio rupčićem. Namještenik pogrebnog zavoda rekao mi je tada nešto što nisam razumio. Istodobno je brisao glavu rupčićem koji je držao u lijevoj ruci, a desnom je odigao štitnik kape. Pripitah ga: — Molim? — On ponovi pokazujući u nebo: — Ala žeže. — Rekoh: — Da. — Malo zatim zapita: — Je li vam to majka? — Ponovo rekoh: — Da. — Je li bila stara? — Odgovorih: — Pa, tako — nisam pravo znao koliko joj je bilo godina. Zatim je ušutio. Osvrnuo sam se i spazio staroga Pereza na pedesetak metara iza nas. Žurio se mašući šeširom u ruci. Pogledah i upravitelja. Koračao je vrlo dostojanstveno, bez ijedne nepotrebne kretnje. Nekoliko mu je kapljica znoja orosilo čelo, ali ih nije otirao.

Učinilo mi se da sprovod odmiče nešto brže. Oko mene svejednako jarko obasjana krajina. Nebo se nesnosno sjalo. Neko smo vrijeme išli dijelom ceste koji je nedavno popravljan. Katran se topio na suncu. Noge su upadale u nj i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj kaši. Kočijašev šešir od učinjene kože iznad kola kao da je bio umočen u to crno blato. Osjećao sam se nekako izgubljen između modrog i bijelog neba i jednoličnosti tih boja, ljepljive crnine raskvašena katrana, mutne crnine odijela i lakirane crnine kola. Sve to, sunce, miris kože i balege, miris laka i tamjana, umor od neprospavane noći, mutilo mi je pogled i misli. Osvrnuh se još jedanput — učini mi se da je Perez, koji dobro poznaje ovaj kraj, udario prečacem ne bi li nas sustigao. Na zavoju nam se pridružio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario poljem, i tako više puta. Osjećao sam kako mi krv udara u sljepoočnicama.

Sve se nakon toga odigralo toliko brzo, sigurno i prirodno da se više ničega ne sjećam. Samo nečega — kad smo ulazili u selo, obratila mi se bolničarka. Glas joj je bio neobičan, nije joj pristajao licu, bio je milozvučan i drhtav. Rekla mi je: — Ako čovjek ide polako, može dobiti sunčanicu. A ako ide prebrzo, uznoji se pa ga u crkvi uhvati groznica. — Imala je pravo. Nema drugog izlaza. Sačuvao sam u sjećanju još nekoliko slika od toga dana — Perezovo lice, na primjer, kad nas je posljednji put sustigao blizu sela. Krupne suze od uzrujanosti i boli kapale su mu na obraze, ali zbog bora nisu tekle niz lice. Širile su se, stapale i stvarale vodenu pokost na tom oronulom licu. Tu su još bili crkva i seljani na nogostupima, crveni geraniji na grobovima. Perezova nesvjestica (kao da se lutak razglavio), zemlja crvena kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, bijelo korijenje izmiješano sa zemljom, pa opet ljudi, glasovi, selo, čekanje pred kavanom, neprekidno brenčanje motora i moja radost kad je autobus upao u more svjetala u gradu Alžiru i kad sam pomislio da ću leći i spavati punih dvanaest sati.“

Albert Camus, STRANAC

image host





IM'O SAM STRAŠNOG PETLA

18 ožujak 2024

image host

Im’o sam strašnog petla, bio je pravi đavo.
Na kiši i na vetru, uvek je stajao pravo
Po selu perje leti, diže se strašna graja
U našoj kući, uvek, bilo je dobrih jaja

Im’o sam strašnog petla, bio je pravi ludak
Koju taj koku kljucne, k o da je tresnuo budak
A koke, čudne ptice, uvek im srce puca
za nekim grubijanom koji dobro kljuca

Za njega nisu bile samo koke slatke
Ne, taj je skak’o i na guske i na patke

A tek na ćurke, čim je bilo neke šanse
princip je isti, sve su ostalo nijanse

Im o sam strašnog petla, bio je malo čudan
Po danu nešto dremljiv, al noću uvek budan
Curice iz mog sela čule su za tog dasu
Zbog tog sam petla i ja bio na dobrom glasu

Za njega nisu bile

Im o sam strašnog petla, bio je prvak sveta
Danas su petli čudni, svaka im dlaka smeta
Ja ne znam šta je razlog, danas su drugi dani
uglavnom, spram mog petla, ovo su sve cverglani

Meni je še set peta, stiže jesen pozna
Putuje moje društvo i ja čekam na red

Ne bi mi ova starost bila tako grozna
da čujem petla, barem mesečno jedared

Poslušaj zato savet što ce ti čiča dati:
kad imaš mladog petla, ne daj mu da se pati
Pusti ga neka leti, neka ga koke vide
Posle će biti kasno, i petlu vreme ide



image host

image host

image host

image host

image host

image host

image host

iako ih više nema, u jednom kutku dvorišta našla sam malu oazu ocvalih ljubica intenzivnog, ljubičastog mirisa
image host

image host

image host

image host






SEGREGACIJA

17 ožujak 2024

"Glazba je sama po sebi bila slijepa za boje, ali mediji i radio postaje je odvajaju na temelju svoje percepcije umjetnika."
 Anthony Kiedis, Scar Tissue

SIGMA FEMALE

16 ožujak 2024

AM I THE ONE

15 ožujak 2024

Zanimljivo je kako o nekom stvorim visoko mišljenje, da je sofisticiran, visoko obrazovan, inteligentan, klasa, nevjerojatan tip, tako mudro zbori, tako dobro piše, takav stil, takvo znanje, takva izvrsnost i začudnost, božeeeee, pa ja to nikad ne bih mogla ni znala ni umjela tako stvarati i pisati i onda naglo otrežnjenje, tip je spustio pjesmu s You Tube koja se njemu sviđa. Svo divljenje pada u vodu pod prosjekom pjesme i izbora. Možda nas više od svega određuje naš glazbeni ukus, stvari koje slušamo za sebe, u samoći, pa oduševljeni podijelimo ih na društvenoj mreži, s namjerom kojom? Smijemo li očekivati da će netko slušati što mi slušamo, to mogu samo oni koji su zainteresirani osobno za spuštača s kanala i stranica, a to je tako rijetko, jer je ponuda se puno i puno veća nego potražnja. I kad i spusti to što voli i sluša, nastupa otrežnjenje, pa to je – ništa. Stoga, sa spuštanjem videa i glazbenih brojeva – oprezno! Od divljenja do smijanja kratak je put.

„You either have a great social life and shitty taste in music, or a fantastic taste in music with barely any social life.“
John Green

TRAGOM PJESNIKA VLADIMIRA NAZORA

14 ožujak 2024

image host

„PJESNIK je ranije više puta govorio o dugoj inkubaciji koja mu je potrebna da izrazi što je doživio, osobito u epskom stvaralaštvu. Sad je, međutim, lirski izraz tekao usporedo s doživljajem. Doživljaj je bio dubok, iskren, ostvarivalo se ono o čemu je sanjao čitavoga svog vijeka, ulazio je u akciju, život mu dobivao nov smisao i pjesme su potekle, lako, iskreno, jednostavno, snažno bez obzira na dogovor s Goranom. Osjetio je u sebi nove sile, snaženje fizičko i moralno, riješio se fašističke more, disao slobodno, punim plućima, pomlađivao se. Dočekivali su ga svugdje s poštovanjem prema najstarijem i najuglednijem partizanu, radio-stanica »Slobodna Jugoslavija« razglasila je to po čitavom svijetu, ali on je htio biti mlad, nositi oružje, jer se tako osjećao. U Slunju, gdje ga je primio Glavni štab partizanske vojske za Hrvatsku, nakon govora omladincima 3. I 1943, skočio je sa stepenica da dokaže svoju mladost. Starost teži miru, nekretanju, nečem bitno neumjetničkom, živi samo u nekadašnjim djelima, a on je tek započeo svoje pravo djelo, zaorao nove oranice. Kad je kretao iz Zagreba - star, slab, tanak, krhak - mislio je da neće izdržati više od tri mjeseca u »šumi«. Ali »šuma« nije više bila šuma, pokazalo se da ima i kreveta i čaršava i gradova i zamkova čak, hrana snažnija i masnija od zagrebačkog kukuruza, krumpira i graha. Umjesto smrti jačao je i pomlađivao se. Moša Pijade - koji je tada bio u Slunju - pričao je u »Partizanskim varnicama« sv. 1, štampanim u Crnoj Lokvi u Petrovoj Gori na Kordunu 1944:

„Bio sam se zatekao u Slunju kad su poslije pet dana napornog puta stigli iz tajno napuštenog Zagreba dva hrvatska pjesnika, jedan star, tanak i krhak, drugi mlad, plećat i snažan. Ali gle vražjega starca. Već je u Zagrebu računao da će na slobodnom partizanskom teritoriju negdje i na mene naići, pa odlučio da neće on biti najstariji partizan, te navalio da se ja primim toga zvanja. Odbio sam s mukom taj prijateljski napad uvjerivši ga da ima i od njega starijih partizana. Njegovu zavist što imam pušku i revolver, a on nema još nikakvog oružja, zadovoljio je kasnije Peko Dapčević poklonivši mu revolver, ali ga Nazor nije nosio jer je bio - težak.

Teškoće puta namučile su mu tijelo. Ali on je glasno davao izraza onom zadovoljstvu koje je osjetio slično tolikim drugim starijim i slabijim drugovima koji su pošli u šumu sa zebnjom u duši hoće li izdržati tegobe »šumskog« života, a koji su se svi ugodno iznenađivali videći da mogu izdržati i takve napore za koje ni mladi i zdravi nisu držali da se dadu podnijeti dok ih nisu proživjeli. Izdržavši te prve tegobe pokolebala mu se misao koju je u sebi bio stvorio riješivši se da pođe u šumu da će izdržati možda samo tri mjeseca...

... Otići u šumu partizanima, puku koji se bori za slobodu, dati za tu borbu makar nešto od sebe! Možda stradati na samom pokušaju bjegstva, još prije nego što uzmogneš dati glas od sebe iz slobode, ali bar svojim truplom na međi mraka i svjetlosti obilježiti svoj protest, ograditi se od mračnjaštva i zločina, dati svoj glas za budućnost..

U govoru omladincima u Slunju istakao je da je ovo »prvi put što se Hrvati napokon tuku za sebe« i da žali što ne može držati pušku u ruci. Na priredbi koja je 10. I priređena njemu u čast u Bihaću, kamo je stigao iz Slunja, k Vrhovnom štabu i AVNOJ-u, rekao je: Mene svi guraju među starije, pače i među starce, ali sam ja uz mlade, uz njihovu smionost, uz njihovu neopreznost, uz njihovu želju da preskoče svaki plot, svaki jarak, svaki potok, ne gubeći vrijeme u traženju gazova, brodova i mostova... Negda su mladi gotovo zazirali od starih, i obrnuto. Sad je nastalo drugo, novo doba: jedna visoka, i nacionalna i socijalna, ideja veže sve skupa, izjednačili smo se u gledanju na svijet; zajedničke su nam nade i težnje; jedan je duh kojim sada dišemo... S mnogim je stvarima Nazor raščistio prije nego je krenuo u partizane, npr. sa svojom vječitom borbom za individualizam. Individualizmom ne može se voditi borba: to mu je postalo jasno od prvoga dana među partizanima - ako nije već i prije. Pokazao se i govornikom, koji govori improvizirano, lijepo i sadržajno, jer iz uvjerenja. Poslije večere u >>Bosni<< u Bihaću, na zdravicu dra Ribara je odgovorio: U veselju, na gozbi, lako se prijateljstva grade. Ali ona obično nisu duga vijeka. Zato prijateljstvo skovano u nevolji, na muci, kao što ga danas grade partizani Srbi i Hrvati, bit će vječito...“

Bihać je tada bio najveći partizanski grad. U njemu se živjelo gradskim životom, u hotelu, sigurno. Uvjeti rada bili su dobri. I kulturni je život bujao: svake večeri neka kulturna priredba, predavanje, konferencija, kazališna predstava sa zagrebačkim glumcima Vjekoslavom Afrićem i dr., s recitacijama, pjevanjem, Nušićem. Dvadesetak dana ranije u Bihać je stigao iz jasenovačkog logora – zamjenom - i dr Mladen Iveković i postao sekretar novoosnovanog AVNOJ-a. Otad se - kao i Nazor - kroz čitavu 1943. kretao uz AVNOJ i Vrhovni štab i objavio svoja sjećanja i zapise (>>Nepokorena zemlja<<, Zagreb 1945). Posebnu je pažnju posvećivao starom pjesniku pa ćemo se za ovo razdoblje često koristiti njegovim svjedočanstvom. Sjajan starac, taj Nazor!... - zapisuje odmah na početku. - Ostavio je u Zagrebu imanje i kuće, honorare i slavu, kojom su se ustaše kitili, ostavio je tamo svu svoju prošlost i pošao s narodom. Jest, taj čovjek ima razvijen osjećaj stida i časti, on hoće da pomogne da se s hrvatskog naroda opere ljaga koju su učinili ustaški lupeži.“

TRAGOM PJESNIKA VLADIMIRA NAZORA, MIRKO ŽEŽELJ

image host

VODIT ĆEMO RAČUNA O POBOLJŠANJU ŽENA - ANTOLOGIJA LJUDSKE GLUPOSTI

13 ožujak 2024

image host

Televizor razbiti i ženu pretući trebalo bi bar jednom na dan. Ali i jedno i drugo bilo bi jako skupo, pa ih je bolje gasiti ili izbjegavati.
Milan Ivkošić u Studiju, kolovoz 1996.

Religiozan čovjek obožava autoritet. On je podložnik moći i vlasti. On je poslušnik. On ne zna što bi sa svojom slobodom učinio, i zato se trudi da je što prije preda u ruke drugome. A upravo to je jedna od temeljnih crta naravi žene.
don Ivan Cvitanović u Slobodnoj Dalmaciji, ožujak 1995.

Nije nemoguće da paralelno i međuovisno, u svijetu koji se sve više "oslobađa", traju povećavanje ženskog jezika i nastojanje muškaraca da povećaju svoj spolni ud. Samo što su žene opet u prednosti, jer im za povećanje jezika nije potrebna liječnička operacija.
Milan Ivkošić u Studiju, listopad 1996.

Dvoboj započne riječima, u čemu su žene jače, a kad muškarcu prekipi, posluži se šakama. Ni jedna pacijentica koja je bila u zagrebačkom Savjetovalištu za zlostavljane žene (250 intervencija mjesečno) nije dobila jedini spasonosni savjet: obuzdati svoj jezik!
iz uvodnika Liječničkih novina, srpanj 1998.

Žene može rasrditi telefonska zvonjava usred epizode neke omiljene serije ili filma, a ako ste vi, muškarac ili recimo muškarac - zauzeti u kupaonici ili drugdje, pa slušalicu mora podići ona, te vam kaže daj, reci ovom svom dosadnjakoviću da bira kad će te zvati, te joj vi na to uzvratite nekom sočnom psovkom na račun njezinih blesača prijateljica s kojima blebeće po cijeli Božji dan, pa se svada nastavi, i tako dalje - eto, tako vam televizija u životu može biti neka dramica.
Milan Ivkošić u Studiju, siječanj 1997.

Pa čak ako se svađa razvije – a svađe naše ionako počinju ni od čega u životu koji je ni za što - te ako ženu ubijete ili ona ubije vas, nije to tragedija. Tragedije su bile samo u staroj Grčkoj, i to i onda samo u kazalištima i knjigama, pa je bolje s police uzeti knjigu i čitati Grke nego ubiti ženu, jer je ženu smiješno ubijati zbog istih onih razloga zbog kojih bi ona mogla ubiti vas, to jest zbog televizije.
Milan Ivkošić u Studiju, siječanj 1997.

I ove je godine osmog ožujka proslavljen Dan žena. Okupilo se i u Hrvatskoj nekoliko "zagrijanih" aktivistkinja preživjele soc-komunističke farse da podsjete žene na borbu za "ženska prava".
iz uvodnika glasila katoličke mladeži Mi, svibanj 1998.

Duhovita je anegdota o jednom srednjoškolskom profesoru hrvatskog koji je prije desetak godina dobio zadatak da učenicima govori o "herojskom djelu" Clare Zetkin. "Evo što je napravila Clara", rekao je profesor. "Osmog ožujka je ustala i nije imala volje mužu skuhati ručak. Onda je alarmirala Rosu Luxemburg i druge žene koje jednako tako nisu htjele kuhati, i nastao je Dan žena."
iz uvodnika glasila katoličke mladeži Mi, svibanj 1998.

Ja ne znam zašto vi u diskusiji o pravima žena negativno govorite o pojmovima kao što su patrijarhat ili tradicija? Sto je loše u tradicionalnom? Sunce tradicionalno izlazi svakog jutra. Zvijezde tradicionalno sijaju na nebu.
Milan Ivkošić u Press-klubu HTV-a, lipanj 1998.

Grupa B.a.B.e. optužuje Hrvatsku glede neravnopravnosti medu spolovima, što je notorna laž i kleveta. Hrvatska je s oko 80 posto pučanstva katolička zemlja. Zašto to navodim? Naime, prema Bibliji žena je opisana kao kraljica doma, vrijedna kućanica i majka.
dr. Josip Ivić u Vjesniku, srpanj 1998.

Kada mi dođemo na vlast, ukinut ćemo zakon po kojemu je ženama dopušten noćni tvornički rad. Uzmite primjer neke naše tvornice u kojoj tisuće žena radi noću. Noću se svašta može dogoditi, a kada žena jednom poklekne, to je njen moralni kraj. Tako se onda uništi i obitelj i na kraju to dovodi do
moralne propasti naroda.
Drago Mintas, predsjednik Domovinske građanske stranke, u Danasu, studeni 1994.

Zna se da više od osamdeset posto aktivistica ženskih i sličnih marginalnih udruga čine Srpkinje, a ostalo su manje-više Hrvatice iz jugoudbaških, jugomilicijskih i jugooficirskih političko-obiteljskih miljea.
Milan Ivkošić u Večernjem listu, lipanj 1998.

Kod nas je običaj da žene ustanu kad muškarac uđe u prostoriju. Ja to i dan-danas posve nesvjesno činim.
Ljiljka Vokić u Gloriji, studeni 1994.

Tekstovi poput "Otvor', ženo, kapiju, man' se Očenaša" me ne izazivaju, zato što se takav tekst može shvatiti kao šala. U njemu muž kaže da žena ne mora po cijeli dan moliti Očenaš, a i ne mora. Osim toga, on se ipak obraća svojoj ženi, za razliku od onoga "Može i u parku, može i u jarku".
dr. Ružica Ćavar u Nedjeljnoj Dalmaciji, svibanj 1997.

Rođena sam usred 1948., 20. lipnja. I zato uvijek govorim "Ne!".
Ljiljka Vokić u Stilu, siječanj 1997.

Posebne nevolje po hladnu vremenu imaju žene. Jer, em je zima, em su im ionako uvijek hladne i zadnjice, i ruke, i duše (reče netko). Pa kako ih ugrijati? Netko bi ovako, netko onako, dok ja na kraju ne rekoh: žena se može ugrijati samo na lomači!
Milan Ivkošić u Studiju, prosinac 1996.

Naravno, sve su to metafore, vatrene metafore za ovo hladno vrijeme. Ipak, upamtite novu inačicu stare poslovice: Zrno po zrno - pogača, kamen po kamen - palača, žena po žena - lomača!
Milan Ivkošić u Studiju, prosinac 1996.

Monika, učiteljica matematike, ljepotica zbornice, katolkinja i Hrvatica. Školovala je mlađu braću i sestre, te sama dalje studirala. Namjestila stan, kupila automobil, išla na ekskurzije. Pokušala je i na nudističkoj plaži, ali nigdje naći čovjeka kakvog je tražila. Sad joj je četrdeset pet godina, a još se nije udala. Ponude su dolazile od srpskih, muslimanskih mladića, od komunista, ali ni jedna od Hrvata katolika. Hrvatski mladići kao da nisu u tome yješti.
Anto Corlukić u Tomislavu, prosinac 1994.

Naši momci lutaju po selima sami kao vukovi, napijaju se i propadaju, njihova imanja propadaju, a sve zato što nemamo dosta cura za ženidbu.
don Anto Baković u Slobodnoj Dalmaciji, kolovoz 1995.

Mnoge katolkinje misle da su na Zapadu svi katolici, te padaju u depresiju kad saznaju da im se svidio protestant, Židov ili Jehovin svjedok.
Anto Ćorlukić u Tomislavu, prosinac 1994.

Na žalost, ima naših djevojaka koje su spremne odreći se Gospodina Krista, prihvatiti vjeru tudinaca i rađati djecu drugih narodnosti. Koja je razlika između Jude, koji je izdao Isusa za 30 srebrnjaka, i njih, koje ga se odriču zbog jednog običnog muškarca?
Henri Paško Šuleta u Narodu, siječanj 1996.

Treba danas u Hrvatskoj pronaći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu državu Hrvatsku. A ja sam je našao.
Velimir Bujanec u Nacionalu, travanj 1996

Kad sam kao mladić došao u tek oslobođeni Beograd, imao sam što vidjeti: mlade partizanke navalile su na mlade oficire da je bila milina! Ja sam, međutim, za razliku od svih drugih Hrvata koji su se odmah svjesno oženili domaćim Srpkinjama, otišao po Ankicu u Zagreb i doveo je u Beograd. I to je, eto, razlika između mene i drugih!
dr. Franjo Tuđman u Globusu, studeni 1996.

Nisam, dakle, Predsjednikov čovjek, naprosto - "pukao mi je film" nakon što pročitah razgovor s gospodinom Efraimom Zuroffom, koji veli: "...pa kad vaš predsjednik još kaže da je sretan što mu žena nije Srpkinja ni Židovka..." - što, uglavnom, misliti nego da je Hrvatska fašistička i danas! Duboko sam, međutim, uvjeren da je smisao Tuđmanove rečenice: "Eto, ja sam mnogo toga postigao, i generalski čin, iako mi žena nije ni Srpkinja ni Židovka."
Stijepo Mijović-Kočan u Slobodnoj Dalmaciji, svibanj 1998.

Ne sramim se uzeti krpicu u ruke i oprati Sekin mercedes 500 S! Ona je naša princeza, pa neće se valjda ona mučiti time?!
Miroslav Ćiro Blažević o Nevenki Tuđman, u Imperijalu, svibanj 1997.

Znate, vrlo je teško pomisliti, kad vam 50 tisuća ljudi viče da ste peder, da to niste. Toliko o mojem uspjehu kod žena.
Miroslav Ćiro Blažević u Playboyu, svibanj 1998.

Hrvatska djevojka je lijepa, to vidimo i na izborima za miss, zdrava je i čista u odnosu prema Nijemicama, Talijankama, Francuskinjama... Ja sam se interesirao, pa te su strankinje do kraja iskvarene, a u naših cura još ima onog čistog djevojaštva.
don Anto Baković u Areni, travanj 1995.

Nadajmo se da su i naši neprijatelji s druge strane bojišnice vidjeli spektakl izbora za Miss Hrvatske. Možete zamisliti naše „komšije" s koliko jala i zavisti gledaju u svu tu hrvatsku mladost i ljepotu i kako si od muke grizu rep!
Zvonimir Milčec u večernjem listu, listopad 1993.

Vjerujte mi, drage hrvatske djevojke, ove vaše cipele s petama poput tvorničkih dimnjaka silno vas poružnjuju i čine od vas rugobe. Drage hrvatske djevojke, vi ste strašno ružne s tim petama!
don Anto Baković u Narodu, kolovoz 1997.

To je strašno, mlade djevojke uopće nemaju interes za ručni rad!
Branko Uvodić u Globusu, ožujak 1997.

Na smrt britanske princeze Lady Di ostao sam posve bešćutan. Tko je ona pa da bih osjećao gubitak? Da je bila bar manekenka ili krojačica, glumica, pjesnikinja, znanstvenica, časna sestra ili bilo što drugo čime bih bio u nekoj štovateljskoj relaciji u kojoj se prepoznaje neka vrijednost, možda bih je i žalio.

Zamislite, recimo, da se u nekom selu kraj Širokog Brijega ili Imotskoga neka žena rastane od muža, pa da se okolo vucara s nekim bogatašem, nekim pretvorbenjakom, pa da s njim u autu udari u neki stup i pogine - bi li obitelj njezina bivšeg muža i on sam prihvatili lijes s njezinim tijelom i odavali joj tolike počasti?
Milan Ivkošić u Horizontu, rujan 1997.

Ja ne kažem da je žena manje vrijedna, ali je drukčija.
Mladen Schwartz u Novom listu, siječanj 1996.

Razlike postoje, i to očite, ali te razlike nisu nikakva neravnopravnost. Jednako tako muškarci ne mogu nositi dijete devet mjeseci! Zar bi sada muškarci trebali optuživati koga za neku vrstu spolne neravnopravnosti?!
dr. Josip Ivić u Vjesniku, srpanj 1998.

Po meni, položaji žene su različiti.
Milan Ivkošić u Press-klubu HTV-a, lipanj 1998.

Alka je tu kao krug, simbol i rupa, i utoliko ženski simbol, praznina koju treba ispuniti, oploditi. dr. Petar Vučić u Vjesniku, kolovoz 1997.

Uloga žene u životu jednog naroda je takva da je ona nezamjenjiv čimbenik na kome počiva biološka snaga hrvatskog naroda.
dr. Franjo Tuđman na IV. općem saboru HDZ-a, veljača 1998.

Trudnoća se ne događa nekom drugom. To se, izravno ili neizravno, prije ili kasnije, dogodi gotovo svakome!
Katarina Ivanković u glasilu katoličke mladeži Mi, lipanj 1994.

Muškarcima je doživljaj rađanja potpuno nepoznat.
Gordana Tanger u glasilu katoličke mladeži Mi, lipanj 1994.

Ako zavirite navečer u klupske prostore BP ili "Mohito", otkrit ćete da su puni mladih žena. Baš tako: žena, a ne djevojaka. To su mahom mlade žene koje su neudane i nisu majke. Riječ je većinom o samosvjesnim mladim poslovnim ženama, kojima više nije dovoljno to što bi im djecu zapravo odgajale bake, dok bi one provodile vrijeme na poslovnim večerama i putovanjima. Sada bi im trebao još netko i roditi dijete umjesto njih!
Goran Pavletić u Imperijalu, svibanj 1997.

Saloni za intimnu masažu dokaz su da postoji jedna dobro organizirana mafija koja uništava hrvatske djevojke, i to je smišljen plan da hrvatski narod ostane bez majki. Jer ne može uzorna majka biti djevojka koja je svoj život provela u salonima za masažu ili kao animir-dama!
don Anto Baković u Glasu Slavonije, svibanj 1994.

Danas je manje poznato da pri Crkvi postoje organizacije i domovi u kojima se uvijek može majka skloniti u trudnoći i koje će joj zbrinuti dijete.
Anto Đapić u Slobodnoj Dalmaciji, siječanj 1997.

Mislim da je pravi problem u tome što danas malo koja intelektualka sa završenim fakultetom uopće pomišlja na to da bude majka i supruga; ona uglavnom sanja o svojoj aktovki i fotelji.
Goran Pavletić u Imperijalu, srpanj 1997.

Ako bi nešto trebalo učiniti gospođi Dafinki Večerini, onda bi joj, u interesu budućnosti i slobode hrvatskoga naroda, trebalo zatvoriti usta da ne govori o pobačaju kad nije ni majka, ni supruga, a ni rodoljub, nego je jedno veliko zlo za Hrvatsku.
don Anto Baković u Globusu, siječanj 1997.

To su oni koji zastupaju i neograničeno pravo žena na raspolaganje svojim "trbusima"!
Mladen Schwartz o njemačkim liberalima, u Slobodnoj Dalmaciji, rujan 1994.

Pravo žene nije pravo na pobačaj! Pravo žene je hoće li zatrudnjeti ili neće.
Anto Đapić u Nedjeljnoj Dalmaciji, siječanj 1997.

Prvo da vas ispravim. Nisam rekao "Više rađaj, manje pričaj!" nego "Više rađajte, manje pričajte!". Ne znam zašto je moja kolegica iz svega toga napravila slučaj. Samo sam izrekao svoje mišljenje kako je biološka dužnost žene da rađa.
Vice Vukojević o svojemu dobacivanju Durdi Adlešić u Saboru, u Vjesniku, listopad 1997.

Nitko nema pravo pobačaj opravdavati mistifikacijom ženinih prava, jer se u ovom slučaju ne radi o njezinom pravu da odlučuje o svom tijelu, nego o tuđem tijelu i tuđem životu!
Zoran Vukman u Slobodnoj Dalmaciji, rujan 1998.

To nije problem samo trudne žene. Ona nije trudna samo za sebe, ona je trudna i za zajednicu.
Milan Ivkošić u Press-klubu HTV-a, lipanj 1998.

Žena mora biti svjesna, kad ide s muškarcem u krevet, da može zanijeti. To je odgovornost. Ne može ona sad za ljubav svoga užitka ubiti dijete! Trebalo bi uvesti smrtnu kaznu za abortus!
Mladen Schwartz u Globusu, studeni 1994.

Vodit ćemo računa o poboljšanju žena.
mr. Ljerka Mintas-Hodak na sjednici Vlade RH, listopad 1997.

GREATEST SHITS, Ferale Tribune 1998.

image host






KAO ADELE BLOCH-BAUER

11 ožujak 2024

KAO ADELE BLOCH-BAUER

Izvela sam svoj reface
Od Klimtove Adele u zlatu
Nacisti su ulje preimenovali
Iz naziva Portret Adele Bloch-Bauer
U naziv Žena u zlatu
I moje lice
Se savršeno uklopilo
U okvir od osam nijansi
Klimtovih zlatnih listića
Oko glave crnokose bogatašice

Dok sam još trčala bosonoga
Po periferijskoj pruzi za teretne vlakove
I iskakala iz sve brže jurećih vagona
Kroz Voltino naselje, Rudeš i Pupinovo
Sa srcem u grlu od straha
Dilajla mi je govorila
Žena iz suterena koju su klinci
Čoporativno napadali
A ona se branila urlajući
Pa je dobila nadimak Dilajla
A meni se gadilo i kao devetogodišnjakinji
To hijensko udruživanje klinaca
Protiv samice „bolesne na živce“
Zaustavila bi me i pitala Čija si
Ti tu izgledaš kao da te gruf pravio


image host

image host

“Istina je poput vatre; govoriti istinu znači žariti se i gorjeti.”
 Gustav Klimt
image host

PJEVALE SMO NA KIŠI

09 ožujak 2024

image host

image host

image host

Upravo na Singin' in the Rain sam pomislila kad smo se mokre i sretne vratile kući, jer bila je to prekrasna šetnja danas po kišnom gradu, a njeno uživanje u skakanju po lokvama i trčanju mokrim stazama parka i po svježoj kišom natopljenoj travi bilo je zarazno. Naravno, skrenule smo u našu samoposlugu i nakupovale brdo slatkiša i pojele ih doma u slast. Neprocjenjivo :)



Oznake: kiša, ljubav, proljeće

ŽENE

07 ožujak 2024

ŽENE

Žene pamte
I imaju pamćenje kao slon
I kad umrete reći će bio je takav i takav
I odnijeti vijenac na humak uspomena

One vas proučavaju
Promatraju iza leđa žutim očima
Kao mačka s čijim pogledom se sudarite
Ako se naglo okrenete

Znaju Houdinijeve trikove
Kako izaći iz staklenog ormara
Okovane i pribijene rajsnedlama
U trofejnim zbirkama lovaca na leptire

Pamte smrad lova i lomača
Raspašoj inkvizitora urodio je plodom
Mržnje i opreza
Znaju kako se kuha pakao


image host
https://d3k81ch9hvuctc.cloudfront.net/company/XSJu9M/images/76b17463-7008-498a-b0a7-40ce8f08d0f0.jpeg


ZDENKICA

06 ožujak 2024

Zdenkica je usidjelica. Sad je to već jasno jer prešla je pedesetu i nitko joj više ne postavlja pitanja kad će se udati i da joj biološki sat otkucava. Njezin je otkucao, ako je TAJ sat najbitniji sat u nečijem životu. Zdenkica zazire od kuća bez raspela, od cigareta i duhanskog dima, od rock glazbe, akcijskih filmova, preglasnog smijeha i slučajnih psovki. Ona se demonstrativno digne i odlazi u drugu prostoriju i pravi dramu ako sve nije čedno i smjerno i po KKC-u, tj. po njenom. Kad netko hoće dići Zdenkicu iz sobe, samo zapali cigaretu. Zdenkica jako voli fino papati. Punašna je i ima dugačku smeđu kosu s razdjeljkom po sredini, istu kakvu je imala s petnaest, samo sad već dobro prošaranu sijedima i stegnutu gumicom na leđima, bucmaste obraze i krasne zube. Uvijek nosi četkicu u torbici i poslije svakog jela odmah ide prati zube. I svoje papuče donese u torbici, kad ide u goste. Zdenkica nema auto ali nikada ne bi kupila polovni, veli rođaku koji si je kupio polovni jarko crveni i nevino pita je li tako jeftin zbog boje? Oblači se bezoblično i da bude sva pokrivena, a na nogama uvijek su krupne cipele s imperativom udobnosti i idealnom visinom pete po ortopedskim preporukama. Zdenkica je završila težak fakultet na vrijeme i s rektorovom nagradom i zaposlila se u važnom servisu u državi. Tko god ju zamoli za tumačenje, pomoć i intervenciju, a takvih zamolbi je stotine, jer ona dugo radi u središnjoj službi u metropoli, nikada ne odbije, potrudi se i hoće pomoći. Zato se pred Zdenkicom ne pale cigarete, ne psuje i uopće pristojno se ponaša, kad dolazi Zdenkica. Ona je kao skupocjeni starinski broš u kutiji obiteljskog nakita kakav više nitko ne nosi ali se prenosi kao fetiš iz generacije u generaciju – usidjelica, u najplemenitijem značenju te riječi.



KAKO MOŽEŠ?

05 ožujak 2024

KAKO MOŽEŠ?

S desne strane po nasipu
Kretala se povorka ljudskih silueta
Plešuća družina na horizontu
U finalu Bergmanovog Sedmog pečata
Ispod koje smo jurili
U istom smjeru
Prema ogromnoj plaži nadomak grada
Gdje sam se odmah ukopala
Rebrastim đonovima u blato
I licem prema tečenju -
River gazing do sumraka
Ljubičastog i crvenog
U tišini tisuća mrtvih školjkica
Nataloženih u pijesak
Pomislih kako u snovima
Isto nema zvukova
I plivam bešumno nikuda
Vodama bez obala
I zašto ne mogu sad okupati se
Kad sam već tako blizu
S dlanom u rijeci
Tek izišloj iz veljače
I samo trebam...
Skinula bih se i ušla gola
U vodu što pamti Kelte
I proljeća u zviježđu Ovna
Uronila se i kupala
(Ne možeš ući dvaput
U isti rijeku)
Dok ne pomodrim i
Svaka dlačica na tijelu
Mi se ne naježi od dodira
A onda se vratila i osušila
Vjetrom u granama

Poslije sam u kupaoni
Dugo prala đonove
Dok nije isprano
I posljednje zrnce pijeska
I nestali svi tragovi općenja
Iz mojih utora i šavova
Jer on uvijek prigovara
Za moje blatne cipele
Kako možeš?

image host

image host

image host

image host

Your Highness

02 ožujak 2024













DUBLINCI

01 ožujak 2024

Dublin jutros

image host

Što se danas jelo za doručak? Redovita razmjena informacija na relaciji Hrvatska - Dublin na dnevnoj razini, tu smo, svoji smo, obitelji funkcioniraju i na tisućkilometarskim razdaljinama zahvaljujući čudima tehnike a ne čudima bilokacije, šizofrenije i halucinacije, uvijek je isto na religijskom meniju, dosadno ko grah ponedjeljkom, long live the brain & modern science, što glupost uneredi i razdvoji, pomognu visokointeligentni servisi koji neumorno rade za probijanje granica mogućeg u korist mediokriteta, nije li armagedon zapravo borba podređenog mediokriteta u većini i slobodne čovječne inteligencije u manjini?


image host
image host




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.