“Clinton lied. A man might forget where he parks or where he lives, but he never forgets oral sex, no matter how bad it is.”
 Barbara Bush





nisam doma

„Fotografija

Ta je fotografija, brižljivo prilijepljena na šperploču, preplavljivala čitav zid, a prikazivala je jezero, uostalom prilično banalno, sve u svemu ne osobito slikovito.
Na jezeru se nazirao čamac, negdje u daljini, sićušan.
Dugo je trebalo da se čovjeku jasno ukaže: čamac se, iz tjedna u tjedan, povećavao.
Tako je bilo. Neumoljivo, krećući se u nekom neodredivom prostor-vremenu, čamac se povećavao jer se primicao po jezeru, stižući s tko zna kakve daleke obale, usmjeren prema vanjskom rubu fotografije.
Jednog dana, čovjek je uspio nazrijeti da su u čamcu dvije osobe. Jedna je veslala, druga je čekala.
A mjesec kasnije, razabrao je druge pojedinosti. Onaj koji je veslao bio je golih ruku, što nije bilo nimalo iznenađujuće. No onaj koji je čekao, taj kao da je napasno gledao prema sobi, i na koljenima mu je bila puška čija je cijev također gledala sobu.“

Jacques Sternberg

Starac u more


Jedan je starac
Skočio u more
I dobro je proš'o
Moglo je biti
I puno gore
Šlog, infrakt, il aneurizma
Mogla mu je pući
Pa ne bi više nikad
Vratio se kući
Ovako se samo
Sav nekako smanjen
Vratio iz pučine
Ronjenja više nisu mu
Trice, tripice i kučine
I dugo je samo
Otvarao i zatvarao
Škrge

Jednom sam mu
U prolazu kroz kamenjar
Rekla:
Ne kaže se infrakt
Jebala te učiteljica
Ko da ga je pogodila
Amorova strijelica
Od tad od njega nigdi
Mira nimam
I traži me u programu ZAŽELI

Pjesnici se vole čitanjem ih. Iz Paljetkove zbirke Izbjegle pjesme izabrala sam pjesmu NEBESKI PARKETAR, posvećenu pjesnikovom ocu.

Prikaz knjige (koju svakako preporučujem pročitati) u fotografijama:

BALADA

Negdje u jednom samostanu. Pater svira harmonij i pjeva pjesmu Gospodinu Bogu. Četvorina prozora s okovanim prečkama koje se plastično crtaju na modroj boji. Vide se rascvali kestenovi i scena je polivena zelenom bojom lišća. Kandilo titra, te se Veliko Raspelo čini da je raširilo ruke krvave i da njima grli i sobu, i Patera, i pjesmu, i suton.
Vani liju se u Ritmu oblici poput raznobojnih sjena i teku.
Djeca se igraju i viču.
Žene se smiju i cjeluju.
Idu svatovi. Čauši. Dude, gajde, vino.
Plaču crne Utvare i nose svjetiljke i idu u tmurnom Sprovodu.
I opet se smiju djeca. I djevojke. I sablasti.
Niz oblika teče.
A Pater, on pjeva pjesmu Gospodinu Bogu i prebire po harmoniju.
U polusjeni, zaogrnut crnim oblakom, stoji On. Po grozno ispaćenom njegovu licu plešu crvene pruge kandioca. U njemu se biju Veliki Da i Veliki Ne. I ne zna što bi.
Onda nečujno stupi do Patera i metne mu ruke na rame. Pater se lecne.
On: Oče! Jeste li mirni? Pjevate spokojno!
Pater: Miran sam, hvala Gospodinu Bogu. I pjevam mu iz zahvalnosti što mi je dano da pojmim traku Svijetla Nebeskog.
On: I vi, Oče, nijeste se još nikada baš umorili poimajući?
Pater: Nisam, hvala Bogu. Ja se kupam u Njemu kao bube u sunčanom Mlazu. On me grije. I meni je toplo.
On: I ne boli vas, Oče, nikada?
Pater: Pa i boli me. Onda pjevam.
On: A silno, zar vas ne boli silno? Zar vam bol nije nikada zagušila Pjesme?
Pater: Bog je meni melem. I ja sam miran. Tišina je u meni i mir.
On: A ja sam Ja! I nemam Mira!
Pater ga prepozna. Zadršće u dnu duše. I pođe do Raspela te se prstima takne ranjavih nogu spasitelja. Glas mu titra: Pokloni mu se i bit ćeš miran.
On (iza duge misaone Tišine): I pčele Mu se i ovce klanjaju. Pčele i ovce. I danas sam zgazio hrušta koji je pružao za njim svoja ticala.
Pater: Pčele i ovce i ljudi, svi smo mi pred njim sitni.

Angelus negdje vani. Pater se sruši pred Raspelom i svija se u molitvi. A On se sjeti da je vidio generale, koji su do pasa stajali u krvi i molili se Bogu kad je zvonilo Pozdravljenje, i bili su mirni. I plam mu bijesa duhne u lice kad vidi da se taj Gospodin Čovjek, koji je vijao zmije i mamute i kitove i koji će kidati zvijezde i bacati ih kao igračke, da se taj Gospodin Čovjek ponizuje kao pčela i ovca. I zgazi Patera kao što je zgazio hrušta na groblju, danas po podne.
A Raspelo kao da je još silnije raširilo svoje ruke, i čuje se glas: Nisi ti mene nikada pojmio!
On gleda u Raspelo, a pogled mu peče kao žarište leće: Niti ti mene! Čuješ li! Niti ti mene!
I pogled mu gori grozno te se drveno Raspelo zapalilo i crveno se dimi. A On se zavio u crni oblak i džilitnuo se munjama na malenu baroknu varošicu i rastrgao sve vinograde i fijuknuo kao ludi vihor i svim svecima na dverima crkava odnio glave. A sprovodi, svadbe, krstitke i djeca, svi su se razbježali, i On je ostao sam.
I bjesomučno se zakovitlao u svojoj samoći spram dalekih gora na Sjeveru.

Miroslav Krleža
»Hrvatska njiva«, II/1918 (23. III), br. 12, str. 212.

Čovjek plače a publika vrišti u deliriju, tipična ridi pagliaccio situacija.

ISELJENIČKA HIMNA

Ej, sad sam veliki dečko
Spreman sam otići, ćao, mama, ćao
Ej, sad sam veliki dečko
Odlazim i prodao sam svoju kravu

Prije nego odem, moram priznati
Trebam rundu dekompresije
Još jednom za sva dobra vremena
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nedostajat ćete mi svi, ali uglavnom mačka
Nedostajat će mi moje sjeno, nedostajat će mi moj krevet
Najviše od svega nedostajat će mi ples
Pa, hajde, svi, pustite nas da skačemo

Pa, nemojte zvati, nemojte pisati
Odlazim s prvim svjetlima
Nemojte plakati, nego plešite
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nadam se kako ću pronaći mir u buci
Želim postati jedan od tih gradskih dečki
Oni su svi tako lijepi i tako napredni
Možda i oni znaju naš ples

Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi

Zbogom, mama, zbogom, tata
Mijau, mačko, molim te, mijaukni nazad
Ne plačite, samo plešite
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Nema povratka
Anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

1. "Na sjeverozapadu Aljaske, kunlangeta "mogla bi se primijeniti na muškarca koji, na primjer, opetovano laže, vara i krade stvari i ne ide u lov, i, kada su drugi muškarci izvan sela, seksualno iskorištava mnoge žene. " Inuiti prešutno pretpostavljaju da je kunlangeta nepopravljiv. I tako je, prema Murphyju, tradicionalni inuitski pristup takvom čovjeku bio inzistirati da ode u lov, a zatim ga, u nedostatku svjedoka, gurnuti s ruba leda.”
 Martha Stout, SOCIOPAT PRED VRATIMA

2. Kunlangeta (koja se izgovara koon-lan-getta) je yugtunska riječ koja označava osobu koja laže, vara, obmanjuje i seksualno iskorištava žene, prema studiji Jane M Murphy, antropologinje na Sveučilištu Harvard iz 1976. godine. Riječ je dalje definirana kao osoba koja zna što je ispravno učiniti, ali to ne radi iz osobnog interesa.
Kunlangeta je također poznata kao osoba koja nikada ne popravlja svoje ponašanje, bez obzira koliko puta stariji razgovaraju s njima; oni su nepopravljivi i nepopravljivi, a njihovi motivi i ponašanje ostaju sebični bez obzira na to tko ili što je oštećeno.
Sve je to tipično ponašanje Konzervativne stranke. U potpunosti su motivirani onim što je u njihovom vlastitom interesu, bez obzira na to koliko bi to moglo naštetiti bilo kome drugom.
Murphy je pitao starješinu Yupika što bi grupa obično radila s kunlangetom, a on je odgovorio: "Netko bi ga gurnuo s leda kad nitko drugi nije gledao."
THE NATIONAL

Stjepana Filipovića vješaju egzekutori. Zašto egzekutori ubijaju Filipovića? Što je egzekutorima učinio Stjepan Filipović?


NADA DIMIĆ UBIJENA DVAPUT, jednom u logoru Stara Gradiška od egzekutora dugo mučena pa ubijena devetnaestogodišnjakinja NADA DIMIĆ, drugi put poharana, silovana i uništena tvornica Nada Dimić u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji devedesetih


Moramo znati da su partizani odgovor na ustaše i četnike i njihove krvave zločine motivirane nacističkom i rasnom i fašističkom ideologijom, klerofašističkom, nasiljem i željom eksploatacije i dominacije bližnjega svoga po naci osnovi, dakle, nije ustaša i četnik odgovor na partizana nego partizan odgovor na ustašu i četnika, nije Tahi i tiranski feudalac odgovor na kmetovu elsploataciju ga nego je Gubec odgovor na zlostavljanje rimsko -feudalnih zlostavljača kmetova i sirotinje i njihovih žena i djece, nije klečanje odgovor na ustajanje nego je ustajanje roba odgovor na klečanje, i nije Hitler odgovor na partizana nego partizan je odgovor na hitlera, pa kako mislite da je odgovor na Hitlera trebao izgledati nakon sistematskog ubijanja 6 milijuna nevinih ljudi i kurenja ih po krematorijskim pećima i nakon iživljavanja najgorih psihopata na ljudima po osnovi dominacije a la onaj zlotvor pasa iz HBK, ajde hići molim te, zatvori te logore i prestani se igrati rata i terora?

Jedini način obračuna sa psihopatima, zločincima, nacistima, fašistima, ustašama, četnicima, rasistima, mučiteljima životinja, antima pavlovićima, eksploatatorima i sličnom bolesnom bagrom složenom zagorčati normalnim ljudima život dominacijom, je partizanski način :

Obscurum per obscurius
Ignotum per ignotius

K mračnom još mračnijim
K nepoznatom još nepoznatijim

Moja fotografija iz studenog 2023., spomenik partizanima na glavnom gradskom groblju


natpis na spomeniku partizanima

“I hate the indifferent. I believe that living means taking sides. Those who really live cannot help being a citizen and a partisan. Indifference and apathy are parasitism, perversion, not life. That is why I hate the indifferent.

The indifference is the deadweight of history. The indifference operates with great power on history. The indifference operates passively, but it operates. It is fate, that which cannot be counted on. It twists programs and ruins the best-conceived plans. It is the raw material that ruins intelligence. That what happens, the evil that weighs upon all, happens because the human mass abdicates to their will; allows laws to be promulgated that only the revolt could nullify, and leaves men that only a mutiny will be able to overthrow to achieve the power. The mass ignores because it is careless and then it seems like it is the product of fate that runs over everything and everyone: the one who consents as well as the one who dissents; the one who knew as well as the one who didn’t know; the active as well as the indifferent. Some whimper piously, others curse obscenely, but nobody, or very few ask themselves: If I had tried to impose my will, would this have happened?

I also hate the indifferent because of that: because their whimpering of eternally innocent ones annoys me. I make each one liable: how they have tackled with the task that life has given and gives them every day, what have they done, and especially, what they have not done. And I feel I have the right to be inexorable and not squander my compassion, of not sharing my tears with them.

I am a partisan, I am alive, I feel the pulse of the activity of the future city that those on my side are building is alive in their conscience. And in it, the social chain does not rest on a few; nothing of what happens in it is a matter of luck, nor the product of fate, but the intelligent work of the citizens. Nobody in it is looking from the window of the sacrifice and the drain of a few. Alive, I am a partisan. That is why I hate the ones that don’t take sides, I hate the indifferent.”
 Antonio Gramsci





Marksizam i književnost, Antonio Gramsci (Školska knjiga, Zagreb, 1964.)

Zašto se broj 17 smatra nesretnim u Italiji?

"There are lots of different possible reasons:

In Latin the number 17 is written XVII, which is an anagram of VIXI (I lived, so I’m dead).

The Pythagorean school hated this number because it is beetween 16 and 18, two perfect numbers because are the representation of quadrilateral (4x4 and 3x6)

Another possible reason is related to the Teutoburg Battle, where the legions 17 18 and 19 where destroyed by the Germans and permanently disbanded because bringers of bad luck

In the Bible the Great Flood begins the 17th of the second month (Genesis 7:11)

In the “Smorfia Napoletana” (a book used to interpret dreams and convert them into numbers) the number 17 is “La disgrazia” (the disgrace)

E. Baldino"



Tko je ubio Lauru Palmer?

ja jučer, duboko u šumi, duboko u sebi...

Evo, došla je i prva subota u mjesecu, vrijeme je za žongliranje, vještine tijela i duha i nadmoć vještina, prezentiranje ih u javnom prostoru jednom mjesečno u prvu subotu u mjesecu kao elasticitet, snaga, vještina, talent i umijeće, pa i umijeće otpora ljudskog tijela i mozga dominaciji per se, u svakom pogledu goreg od tebe kad želi te dominirati eto tako, jer je tako u njegovu apeninskom selu, koje je napustio i sjašio na tvoj glavni gradski trg za koji plaćaš pristojbe i namete za održavanje javnih površina, sjašio stvoriti neravnotežu između sela i grada i izjednačiti ih, izjednačiti mozak i koljena, u pustoš oboje, najprije je opustio sela, sad ide opustiti gradove, pa mozak, jer je dobio nadnicu za zaglupljivanje i određivanje kako ću se obući u svom gradu i državi, i da trebamo klečati Rimu, bravo, bravo žongleri i jogeri, žongleri svih zemalja, ujedinimo se! Prva subota u mjesecu, od sad za žongliranje i divne vještine i talente akrobata, žonglera i pantomimičara nasuprot teroru rata vjera u koji križarski rat nas uvlače apeninci manifestacijama klečanjem protiv klanjanja, rekonkvista, za svoj račun i zlato.

Retrofuturizam (pridjev retrofuturistički ili retrofuturistički) je pokret u kreativnim umjetnostima koji pokazuje utjecaj prikaza budućnosti stvorenih u ranijem razdoblju. Ako se futurizam ponekad naziva "znanošću" usmjerenom na predviđanje onoga što će se dogoditi, retrofuturizam je sjećanje na to predviđanje. Karakteriziran spojem staromodnih "retro stilova" s futurističkom tehnologijom, retrofuturizam istražuje teme napetosti između prošlosti i budućnosti, te između otuđujućih i osnažujućih učinaka tehnologije. Primarno reflektiran u umjetničkim kreacijama i modificiranim tehnologijama koje ostvaruju zamišljene artefakte svoje paralelne stvarnosti, retrofuturizam se može promatrati kao "oživljavajuća perspektiva svijeta". (citat)






Današnji futurizam

Na vijest da je umro Paul Auster, potražila sam u svojoj knjižnici njegov STAKLENI GRAD po prisjećanju gdje bi se knjiga otprilike mogla nalaziti, i čudom, zaronivši u drugu vitrinu, prvu sam pretražila jer sam bila kraj nje ali sam i imala osjećaj da tu knjiga nije, nije me osjećaj varao, jer davno sam ga čitala, ali kako imam fin osjećaj za sve svoje knjige i lokaciju i frekvenciju, jedino kad ih On uzme premještati po stanu po svome, što me strašno ljuti, jer onda ih više ne mogu naći bez cjelodnevne potrage s neizvjesnim ishodom, ali evo, Austera sam našla od druge, čak bi se moglo reći iz prve, ako zanemarim prvi pokušaj traženja za koji sam unaprijed znala da će biti neuspio, a pristupila sam mu iz komfora, kad sam već tu kraj regala, idem najprije tu tražiti. Naravno, kad bi čovjek precizno znao, onda se to ne bi zvalo – traženje, a gdje nema traženja nema ni nalaženja, i tako sam našla svog Austera, a obično smrću i završavanjem djela, a i objavom smrti pisca diljem svijeta, ta mala knjižice nakako postane još značajnija, i ponovo okrećem stranice tražeći mu dušu, koja je tu ostala.



„Njegovi noćni razgovori s Virginijom Stillman bili su kratki. Iako je sjećanje na poljubac u Quinnovim mislima još uvijek bilo snažno, nije došlo do daljnjeg romantičnog razvoja događaja. Quinn isprva bijaše očekivao da će se nešto dogoditi. Nakon tako obećavajućeg početka bio je siguran kako će se gospođa Stillman na koncu naći u njegovim rukama. Međutim, njegova se poslodavka vrlo brzo sakrila iza poslovne maske i niti jednom nije spomenula onaj osamljeni trenutak strasti. Možda Quinn bijaše zabludio u svojim nadanjima, trenutačno se obmanjujući Maxom Workom, čovjekom koji se uvijek okoristio takvim situacijama. Ili je jednostavno posrijedi bilo to da je Quinn počeo snažnije osjećati vlastitu usamljenost. Bijaše prošlo mnogo vremena otkad je neko toplo tijelo bilo uz njega. Jer činjenica je bila da je počeo žudjeti za Virginijom Stillman od trenutka kad ju je ugledao, dobrano prije poljupca. Ni sadašnji nedostatak hrabrosti nije ga priječio da je i dalje ne zamišlja nagom. Svake su noći Quinnovom glavom prolazile lascivne slike, te iako su se izgledi da postanu stvarnost doimali malima, bile su ugodnom razonodom. Puno kasnije, dugo nakon toga što je postalo prekasno, shvatio je da duboko u sebi bijaše njegovao vitešku nadu kako će slučaj riješiti tako blistavo, da će Petera Stillmana izbaviti od opasnosti tako brzo i neopozivo, da će kod gospođe Stillman pobuđivati želju onoliko dugo koliko će to on željeti. To je, naravno, bila pogreška. Ali od svih pogreški što ih je Quinn od početka do kraja počinio, nije bila ništa gora od drugih.
Bilo je to trinaestog dana otkako je počeo raditi na slučaju. Quinn se te večeri ozlovoljen vratio kući. Bio je obeshrabren, spreman da digne ruke od svega. Usprkos igrama što ih bijaše igrao sa samim sobom, usprkos pričama što ih bijaše izmislio kako bi mogao nastaviti dalje, slučaju je izgleda nedostajalo nešto bitno. Stillman je bio luckasti starac koji je zaboravio na svoga sina. Moglo bi ga se slijediti sve do konca vremena i svejedno se ne bi ništa dogodilo. Quinn podigne slušalicu i nazove Stillmanov stan.
"Baš se spremam odustati", rekao je Virginiji Stillman. "Iz svega što sam vidio, Peteru ne prijeti opasnost."
"Upravo na to nas on želi navesti da pomislimo", odgovori žena. "Nemate pojma koliko je pametan. I koliko je strpljiv."
"On možda jest strpljiv, ali ja nisam. Mislim da tratite svoj novac. A ja tratim svoje vrijeme."
"Jeste li sigurni da vas nije opazio? To bi moglo sve promijeniti."
"Ne bih stavio svoj život na kocku zbog toga, ali da, siguran sam."
"Što onda kažete?"
"Kažem da se nemate zbog čega brinuti. Barem ne zasad. Ako se kasnije nešto dogodi, obavijestite me. Dojurit ću na prvi znak nevolje."
Nakon kraće stanke Virginia Stillman reče: "Možda ste u pravu." Zatim, nakon sljedeće stanke: "Ali tek toliko da me donekle umirite, pitam se da li bismo se mogli nagoditi."
"Ovisi o tome što imate na umu."
"Samo ovo. Probajte još nekoliko dana. Da budemo potpuno sigurni."
"Pod jednim uvjetom", reče Quinn. "Morate mi dopustiti da to uradim po svome. Bez ograničenja. Moram imati odriješene ruke kako bih mogao razgovarati s njim, ispitivati ga, prodrijeti do srži stvari jednom zauvijek."
"Ne bi li to bilo riskantno?"
"Ne morate se brinuti. Neću mu otkriti svoje namjere. Neće čak ni naslutiti tko sam i što kanim."
"Kako će vam to poći za rukom?"
"To je moja stvar. Imam u pripremi sve moguće trikove. Morate samo imati povjerenja u mene."
"Pristajem, idem dalje. Pretpostavljam da neće biti bolno."
"Dobro. Treba mi još nekoliko dana, a onda ćemo vidjeti na čemu smo."
"Gospodine Auster?"
"Da?"
"Strašno sam vam zahvalna. Peter se tako dobro osjeća u protekla dva tjedna, a ja znam da je to zbog vas. Stalno govori o vama. Vi ste mu... ne znam... poput junaka."
"A kako se gospođa Stillman osjeća?"
"Ona se osjeća manje-više isto."
"Drago mi je da to čujem. Možda će mi jednoga dana dozvoliti da joj iskažem svoju zahvalnost."
"Sve je moguće, gospodine Auster. Trebali biste to zapamtiti."
"Hoću. Bio bih lud kada ne bih." "

(odlomak)

Jutros rano sam se probudila
Bio je Praznik rada
Planirala sam izlet u šumu
Ali oblačno i tmurno je već sada

Čitam kuhaju se opet prvomajski grahovi
Po zelenim dolinama lijepe naše
Listam po internetu tradicije po svijetu
Svud marševi i transparenti a u nas iz tona graha praše :)))))))))))))))))))))))))))

Bogati sindikalci kukaju kako je teško
I nemoguće živjeti od plaće radničke i mirovine
Barica se rastala jer joj je Štef celu penziju zapil
Stišće sirotinja remen na zadnju rupicu širom domovine

Dignem se nevoljko entuzijazma je sve manje
Vani pustoš i nikog u ogromnom naselju
Reket za održavanje, grafiti, zapuštenost i čamotinja
Takvo je kroz prozor stvarno sranje

Grahovu dolinu prelijeću za milijardu eura kupljeni Rafalei
Na praznik protiv ugnjetavača i podplaćenog rada
Umjesto crvenih karanfila, slobode, bratstva i jednakosti
Probijanje zvučnog zida, čelik i vojna parada

Ne tako daleko takvi bombardiraju gradove
Od zvuka se ledim a da trebamo se ponositi svud piše
I građane što samo živjet žele ubijaju
I tisuće žena, djece i muškaraca sad više ne diše

Na kog bacaju bombe?

Otvaram Politički leksikon na stolu kraj Googleovog sata
„RADNIČKO-SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA
osnovana u Hamburgu 1923.
Prekinuta je izbijanjem Drugoga svjetskog rata...“