BITI DUHOVAN

Biti duhovan i biti nematerijalan, iznad fizičke i materijalne zadatosti stvari, odnosno da to materijalno i fizičko odrađuje netko drugi za tebe, a ti se prepuštaš oslobođen fizičkog rada duhovnosti u punom spektru, ideal je svakog duhovnjaka. Recimo, cijeli dan slušaš Bachov Jesus bleibet meine Freude i pišeš pjesmuljke. Visiš na kompu i puštaš u eter svoje velebne misli kao pliskavice za svekoliko čitateljstvo u funkciji publike u čekanju za tvoju duhovnu poštansku isporuku. Ponosan si i zadovoljan svojim pjesmuljcima, mislima, aforizmima, epigramima, misaonim bravurama i stilskim figurama koje ni sam ne razumiješ i ne shvaćaš od kud ti takve divote u duši i zapljuskuješ ih u eter poplavljujući svojom kanalizacijom svijet oko sebe. Biti nerazumljiv, dubok, duhovan, mutiti bistru vodu erupcijama i plinovima svojim, zna se da pjesnici bistru vodu mute da bi izgledala dublja, kao i braća kler. I tako ti mutiš i mutiš i duhovan si do krajnjih granica svog svemira složenog od samo jedne zvijezde – tebe. I dok maštaš rojenje satelita oko sebe i u mraku publiku za svoje pjesmuljke kojoj napominješ stanje svog brojača i posjeta tvojoj stranici koju sam napumpavaš enter, enter, enter, enter, enter ….
: ))))))))))))) , za tebe rinta neki fizikaner koji za duhovno i nema puno vremena jer radi 16/24 i za tebe i za sebe, za sebe tek ako mu što kad prvo tebe namiri ostane, iako ne ostane uglavnom ništa, osim onih osam sati od 24 za svoj zombi life.

Molitva za financijski blagoslov:

„Gospodine, dolazim Ti sa svojim brigama i financijskim poteškoćama. Prinosim ti svoje financijske probleme, male i velike. U ime Isusa neka svako sotonsko djelovanje na moje financije bude prekinuto. Daj mi milost da dobra upotrebljavam na veću Slavu Božju. Pomozi mi da mogu dati Bogu i Cezaru. Pouči me da upotrijebim povjerena mi dobra kako ti želiš. Oprosti mi moje grijehe na materijalnom području. Oprosti sve moje grijehe rasipnosti, ne vraćanje dugova, visoke kamate, pravljenje visokog profita, crno tržište, nagomilavanje zalihe, ponositost materijalnim dobrima, uništavanje tuđih dobara, i neispravno mjerenje, porezno izbjegavanje i ne davanje milostinje. Usrdno molimo, da nam pomogneš sačuvati sve što posjedujemo, tako da nam to ne unište zli pakleni duhovi u svojem bijesnom jurišu i u svojem napadu. Izli svoju predragocjenu Krv na moje materijalna dobra i oslobodi me od svih problema. Hvala Ti Isuse. Aleluja!“

O, Bože, daj da neki kmet radi za mene!

Vidite kako je to jednostavno, jednom molitvom za sve probleme, ako nemaš lovu da ju dobiješ, a ako si lihvar i kamatar, da ti bude oprošteno.

I doista, molitva pali. Evo te dok klimatiziran ležiš u nekoj fotelji ili kancelariji ili kuriji s cvjetnjakom i vodoskokom i privatnim robljem i slušaš Jesus bleibet meine Freude a duša ti leti u nebo u čijim plavetnim visinama se rađa nova ti inspiracija i novi pjesmuljak i misaoni uradak za kojeg ćeš pritiskati enter, enter, enter i nabijati si brojač, a plaćica i penzijica cure s neba same od sebe ili pak vjerojatnije eksploatacijom bližnjega svoga, za što ti je unaprijed oprošteno tronutim izgovaranjem deset puta u nebo molitve za financijski blagoslov, poslije čega u miru i rasterećenju od grijeha ubrizgavaš na svoju stranicu svoj najnoviji duhovni štrc.

“If anyone tells you there is only one way, their way, get as far away from them as possible, both physically and philosophically.”
 Jim Jarmusch

Lijepo je gledati kako svijet napreduje i alati idu sve dalje i dalje i omogućuju ljudima ono što je još jučer bilo nezamislivo, razbijajući mitove i predrasude u paramparčad. Spiljomen je prirodne i atmosferske pojave tumačio „čudom“ i reagirao praznovjerjem i strahom, današnji čovjek putem interneta i interaktivnih alata ima jednim klikom na raspolaganju sva suvremena znanstvena tumačenja pojava koje su spiljskog čovjeka duboko plašile i uznemiravale, te ga, ne znajući im uzroke i poosobljavajući prirodnu pojavu, otjerale u ralje religija i psihopatologije. Vjerojatno bi naš spiljski, da vidi 4D baby scan fotografiju, smatrao to radom bogova, bog koji vidi pod kožu, možda bi ga nazvao bog Oculus. Shvaćate? Puno je lakše vjerovati u bogove i vragove nego stvoriti skener i fotoaparat, klečati nego misliti, vjerovati nego znati. Sve je to ogromna prijevara ljudi, taj religijski balast kojeg plaćamo da nas vara i obmanjuje i šalje u svoje vjerske i interesne ratove za njihovo zlato i moć metodom mrkve i batine. Batinom te tjera klečati a za poslušnost ti da mrkvu ili te slavi k'o heroja ili ratnu ikonu kad za guzičara pogineš. Ciklus. Zašto je ušao u društvenu školu i baja da je 2 : 8000 = 1, s takvom matematikom po školama, spiljomen zanavek ostaje u špilji.

Sinoć sam iz prekooceanije dobila na comp seriju fotografija i videa, prekrasne sličice bebice u trbuhu napravljene 4D baby skenerom, i sjetila se svojih ultrazvuka i sličica mojih bebica i kako sam bila fascinirana, a sad je to u kratko vrijeme sve napredovalo do pravih filmova s bebama za radoznale mame i tate. Pa sam se malo raspitala na Googleu o toj tehnici zagledanja pod kožu, naravno, na znanstvenim a ne šatro kanalima. 3D ultrazvuk je medicinska ultrazvučna tehnika koja se često koristi u fetalnim, kardiološkim, transrektalnim i intravaskularnim primjenama. 3D ultrazvuk posebno se odnosi na volumensko prikazivanje ultrazvučnih podataka. Kada uključuje niz 3D volumena prikupljenih tijekom vremena, to se također može nazvati 4D ultrazvukom (tri prostorne dimenzije plus jedna vremenska dimenzija) ili 3D ultrazvukom u stvarnom vremenu.

Moram priznati da je fascinantno bilo gledati bebicu malo prije rođenja u maminom trbuhu, gdje sve još djeluje spokojno i sigurno, pred veliki nastup.

„ZAGREB je slobodarski grad. Pokušali su učiniti od njega kulu reakcije i osramotiti ga za vječita vremena. Ali je on odmah cijeloj zemlji i cijelom svijetu pokazao svoje pravo lice. Njegova je borba otpočela prvog dana okupacije, trajala za sve četiri godine rata, da završi pobjedonosno 8. svibnja tisuću devetsto četrdeset pete. Nikada ni na čas nije prestala. I nikakve žrtve, a bilo ih je na desetke tisuća, nisu mogle obeshrabriti zagrebački proletarijat i mnogo brojne rodoljubive građane. Ustrajali su. Ovdje, u našem gradu, svaka je kuća i svaka ulica bila poprište revolucionarne borbe. Ovdje su nikle ideje o općem oružanom ustanku naroda Hrvatske. Odavle su širom zemlje krenuli prvi organizatori i pokretači, krenulo je odavle tisuće boraca noseći kroz sela i gradove zastavu revolucije.
Zagreb za vrijeme fašističke okupacije zaista vri od revolucionarnog oslobodilačkog pokreta. Borba rađa i školuje sve više novih kadrova. Ali treba uvijek imati na umu da se sav taj revolucionarni polet iz 1941. godine kontinuirano nadovezuje na rad Partije koji traje u našem gradu i u našoj zemlji od prvog svjetskog rata, pa i od ranije. Da nije bilo prekaljenih i iskusnih komunista, koji su za vri jeme bivše Jugoslavije godinama djelovali pod izvanredno teškim uvjetima, ne bi bilo ni revolucionarnog pokreta 1941-1945. Ovi su ljudi prošli zlo doba Obznane i šestojanuarske diktature. Trpjeli su muke po zatvorima i robijama. Prevladali su sektaštvo i frakcijske borbe, da se, napokon, pod rukovodstvom druga Tita, moralno i organizaciono do kraja osposobe i pripreme za odlučnu bitku. Njihove su zasluge neocjenjive."

IVAN ŠIBL

Nasta Rojc, Vješanje u Dubravi 1943.

https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/12/20/132/

Tošo Dabac, 10.5.1945.


Partizani obilježavaju 40-godišnjicu smrti Silvija Strahimira Kranjčevića


Rad na obnovi zemlje nakon pobjede

https://hr.wikipedia.org/wiki/Portret

LETI LI TO TVOJ SINOVAC

Sinovac ste se i ti zatekli na cesti što prolazi kroz gustu šumu. S obje strane te bijele, kamene ceste mrače se stabla, tako gusta da bi teško mogla proletjeti i ptica.
Zagledaš se u taj mrak i samo natren pustiš iz ruke svoga sinovca. On trkom u tu gustu šumu. Učas si ga izgubio iz vida. Ustrašiš se. Vičeš mu:
„Izađi! Idemo!“
„Striče, ja letim!“ dovikuje ti sinovac iz šume.
Vidjeti ga ne možeš, od granja i lišća.
„Pa kako možeš letjeti kad je šuma neprohodna?“
„Mogu, mogu!“ odgovori ti kao da gubi dah.
„Izađi kad ti kažem!“
„Našao sam i pčelinje sače! Jedem med!“ dovikuje ti ne baš oduševljeno. Kao da ga netko sili na to.
Uznemiriš se, jer si pomislio da će ga divlje pčele izujedati, a padne ti na pamet - ondje gdje ima meda, tu mora biti i medvjeda. Zato i dovikuješ sinovcu:
„Izlazi iz šume!“
„Striče, ništa se ne boj, ja ću još letjeti!“
A tebi se učini kao da govori s tla, a ne iz zraka. Riječi oduševljenja mu se miješaju s jecajem. Valjda ga je netko pritisnuo nogom na prsi i naređuje mu.
»Što li ću sada? Ući u šumu i zalutati u njoj, ili čekati na ovoj cesti da sinovca udobrovoljim mlbama?« razmišljaš, pa zatim vikneš:
„Izlazi iz šume, idemo doma!“
„Striče, divno mi je, divno...!“ dovikuje ti nekim glasom koji se sve više udaljava.
„Mater te i ćaća čekaju!“ upućuješ mu zadnju molbu.
„Striče, ja ću ostati, ostati...!“ jedva izgovara te riječi kao da mu je netko stavio nož pod grlo.

TOMA PODRUG
(1931 - 2022)

INTERPRETACIJA

Zazirem duboko od interpretacija. Što je pjesnik želio reći? Posebno što je želio reći mrtav pjesnik. Interpretacija njegove misli na moj mlin mi dođe kao eksploatiranje ga u osobne svrhe, da ne kažem goru riječ – skrnavljenje. Smije li se pjesnikova riječ i osobna misao interpretirati nebulozno ili tendenciozno? Treba se uvijek ograditi. Čitamo pjesmu o ljubavi i odmah interpretiramo njegove sive oči u pjesmi iz vizure osobnog filma, kao oči ljubavnika. Kasnije pročitamo grebući dublje od vlastitog poimanja da je pjesma posvećena pjesnikinjinom pokojnom ocu, ups! I tako, jako je to nezgodno, rovat po nečijim motivima i donositi svoje misli i zaključke kao misli i zaključke autora, dešifrirati šifre koje šifre je autor ponio sa sobom u grob. Osobito je opasno nuditi svoju interpretaciju pjesme i pjesnika kao činjenicu. Recimo religozna ili kvazireligiozna osoba istumači pjesnika grijehom i križem u skladu s popularnim trendom tumačenja svijeta kroz apriornu griješnost i, grijeh, grijeh, moj preveliki grijeh meće pod pjesmu pjesnika iako to njemu možda nikako nije bilo na umu, čitajući njegove pjesme i biografiju, da je Pupačić svojim stihom „moj brat, moj brat, i moj brat.“ izrazio žaljenje što je ostao živ. Interpretacija „Njegov GRIJEH je bio život nakon smrti braće : to je prekrasna emocionalna nota, bez patetike , duboko proživljena istina koju je eto, njegova smrt na današnji dan pokopala s onima, koje je uz braću najviše volio.“ Annabonni. Da je njegov grijeh bio njegov život nakon smrti njegove braće i da je to „duboko proživljena ISTINA“ koju je, eto, njegova smrt pokopala... itd. Ludilo patetike nije i istina i činjenica. „Njegov GRIJEH je bio život nakon smrti braće.“ Suludo, jelda? Interpretirati znači tumačiti original. Original je uvijek vjerodostojniji od interpretacije, posebno je neprihvatljivo kad interpretator želi istaknuti sebe kroz osobnu interpretaciju koja postaje njegova predstava i rola, a original je samo pozadina interpretatorove priče po i o sebi. Moramo uvijek biti oprezni kod prihvaćanja interpretacija kao validnih sudova, jer često nanose štetu autorskom djelu i autoru koji se ne može izjasniti jer ga više nema, pa je put do nebuloza i mistifikacija širom otvoren.“

"Kako bi bilo moguće učiniti institucije manje glupima?

Pa, ovisi koja je institucija. Spomenuo sam dva: jedan je vlada koja kontrolira nuklearni kapacitet; drugi je privatni sektor, koji je prilično kontroliran prilično uskom koncentracijom kapitala. Oni zahtijevaju različite pristupe. S obzirom na stanje vlade, to zahtijeva razvoj funkcionalnog demokratskog društva, u kojem bi informirano građanstvo imalo središnju ulogu u određivanju politike. Javnost nije za suočavanje sa smrću i uništenjem od nuklearnog oružja, au ovom slučaju načelno znamo kako otkloniti prijetnju. Kad bi se javnost uključila u kreiranje sigurnosne politike, mislim da bi se ta institucionalna glupost mogla prevladati.

U teoriji međunarodnih odnosa postoji teza da je prva briga država sigurnost. Ali to ostavlja otvorenim pitanje: Sigurnost za koga? Ako bolje pogledate, ispada da to nije sigurnost stanovništva, već sigurnost za privilegirane sektore unutar društva – sektore koji drže državnu vlast. Za to postoje brojni dokazi, koje nažalost nemam vremena pregledati. Dakle, jedna stvar koju treba učiniti je doći do razumijevanja čiju sigurnost država zapravo štiti: to nije vaša sigurnost. Može se riješiti izgradnjom funkcionalnog demokratskog društva.

Što se tiče pitanja koncentracije privatne moći, u osnovi postoji i problem demokratizacije. Korporacija je tiranija. To je najčišći primjer tiranije koji možete zamisliti: moć se nalazi na vrhu, narudžbe se šalju dolje stupanj po stupanj, a na samom dnu imate mogućnost kupnje onoga što proizvede. Stanovništvo, tzv. dionici u zajednici, nema gotovo nikakvu ulogu u odlučivanju o tome što ovaj entitet radi. I tim entitetima su dodijeljene izvanredne ovlasti i prava, koja daleko nadilaze one pojedinca. Ali ništa od toga nije uklesano u kamenu. Ništa od toga ne leži u ekonomskoj teoriji. Ova situacija je rezultat, u osnovi, klasne borbe, koju su dugo vremena vodile visoko klasno svjesne poslovne klase, koje su sada uspostavile svoju efektivnu dominaciju nad društvom u različitim oblicima. Ali ne mora postojati, može se promijeniti. Opet, to je pitanje demokratizacije institucija društvenog, političkog i ekonomskog života. Lako je reći, teško učiniti, ali mislim da je bitno."

Ja opet mislim da bi se institucije mogle učiniti manje glupima mičući iz njih glupe ljude, a filteri bi bili vjerodostojni testovi inteligencije i osobnosti, odnosno upitnici ličnosti, koje bi morali polagati političari i javni i državni službenici da ne dobijemo glupe i destruktivne i po društvo štetne i razorne a skupe institucije, gledajući ih oko sebe i posljedice njihovog djelovanja u vidu masovnog iseljavanja i propasti i siromaštva stanovništva, i stranog preuzimanja tržišta i platnog prometa. Dakle, testovi inteligencije i upitnici ličnosti prije preuzimanja bilo koje funkcije kako bi se izbjegla glupa institucija i reket i pljačka umjesto servisa.

Noam Chomsky on Institutional Stupidity
Noam Chomsky received the Philosophy Now Award for fighting stupidity.
https://philosophynow.org/issues/107/Noam_Chomsky_on_Institutional_Stupidity

lNCEL, IN-sel; izraz za "nedobrovoljni celibat" izraz je usko povezan s internetskom subkulturom ljudi (uglavnom bijelaca, muškaraca i heteroseksualaca koji sebe definiraju kao ne mogu dobiti romantičnog ili seksualnog partnera iako to žele. Prvobitno skovan kao "invcel" oko 1997. od strane queer kanadske studentice poznate kao Alana, pravopis se promijenio u "incel" do 1999. a izraz je kasnije postao istaknut u 2010-ima, nakon utjecaja Elliota Rodgera i Aleka Minassiana.

Subkulturu često karakterizira duboka ogorčenost, mržnja, neprijateljstvo, seksualna objektivizacija, mizoginija, mizantropija, samosažaljenje i samoprijezir, rasizam, osjećaj prava na seks, okrivljavanje žena i seksualno uspješnih za njihovu situaciju (što je često se smatra predodređenim zbog biološkog determinizma, evolucijske genetike ili namještene igre), osjećaj uzaludnosti i nihilizma, kultura silovanja i podržavanje seksualnog i neseksualnog nasilja nad ženama i seksualno aktivnim osobama. Zajednice Incel sve su više kritizirane od strane znanstvenika, vladinih dužnosnika i drugih zbog njihove mizoginije, prihvaćanja i poticanja nasilja i ekstremizma. S vremenom se supkultura povezivala s ekstremizmom i terorizmom, a od 2014. dogodila su se višestruka masovna ubojstva, većinom u Sjevernoj Americi, koja su počinili samoidentificirani inceli, kao i drugi slučajevi nasilja ili pokušaja nasilja. (opširnije na https://en.wikipedia.org/wiki/Incel)





"Iteracija "Becky protiv Stacy" koja je podijeljena na popularnoj Facebook stranici Air Force amn/nco/scno, prikazuje dvije vrste žena okruženih nizom ponižavajućih komentara koji se koriste okarakterizirati one koje odbijaju ući u romantične odnose s njima.

Povećana rasprava o “ekstremističkim vezama i napadima” od strane incela navedena je u sažetku zajedno s drugim karakternim osobinama incela, kao što je održavanje uvjerenja da im se “duguje pozornost od 'Beckys'.”" https://www.militarytimes.com/off-duty/military-culture/2019/06/21/air-force-cautions-troops-to-beware-of-sexless-involuntary-celibates/

Štopam vrijeme

Štopam vrijeme starim kalendarima
Anđelima s otkinutim pa priljepljenim glavicama
Malim vješticama u prozoru s kosom od prašine i paučine
Snježnom kuglom uspomenom na prijateljstvo
Iz koje je kroz nevidljivu pukotinu
Iscurila voda
Razbijenim kristalnim čašama
Fascinirana iridescencijom
Položenim na stol kraj paprati
Raslih iz napuklih porculanskih jušnika
Serviranih u zaboravljenom vrtu
Spiralnih kućica debelih puževa i osa
Množenih na izjedenim jabukama
Starinskim ogledalom u memljivom hodniku
Uvijek istog odraza
Vješalice s kaputima i cipelama
Otišlih stanara
Muzejskim satom s batovima
I zlatnim rimskim brojevima
Na kojem je vrijeme stalo na
Pola tri

"U zoru vec čula se pjesma
Ispred tvoga sunčanog praga
I selo je doslo sad tebi
Mama Huanita draga

Nek putem na koji si pošla
Mnogo sreće za tebe niče
I srce ti sada naše
Svoje želje u susret kliče

Refren:
Tvoj rođendan je slavlje
Nek se pjesma ori svud
Svi ti želimo srcem cijelim
Puno sreće, život dug

Zaboravi majčice brige
Tužne misli dušu sto bole
I ponosno digni čelo
Jer te mnoga srca vole

U zoru vec čula se pjesma
Ispred tvoga sunčanog praga
I selo je doslo sad tebi
Mama Huanita draga

Ref (2X):
Nek oči tvoje brižne
Vječno krasi topli sjaj
Nek je tebi mama Huanita
Zato sretan pozdrav taj!"







Adios scena

„Znao je da je nešto propustio: bit života. Kad bi mislio na Ellen Olensku, činio bi to apstraktno spokojno, kao što bi čovjek mogao misliti na kakvu imaginarnu voljenu iz kakve knjige ili slike: ona mu je bila postala komponirana vizija svega što je propustio. Ta vizija, iako blijeda i tanka, spriječila ga je da misli na druge žene. Bio je ono što se zvalo vjeran muž; i kad je May naglo umrla - odnijela ju je infektivna pneumonija dok je njegovala njihovo najmlađe dijete - on ju je iskreno oplakivao. Duge godine provedene zajedno pokazale su mu da i nije toliko važno ako je brak dosadna dužnost, dokle god je očuvano dostojanstvo dužnosti: skreneš li od toga, pretvara se u običnu borbu ružnih želja. Ogledajući se oko sebe, poštovao je svoju prošlost i tugovao za njom. Napokon, bilo je dobroga u starim običajima.“







Danas u ružičnjaku (moja fotka)

Jedan je jelen Sun Tzu zelen
Učio umijeće ratovanja
Učitelja Sun
I izašao je iz šume na drum
Naoružan znanjem ratovanja
I riknuo:

Opće pravilo u vojnom angažiranju jest da je bolje
Sačuvati zemlju (naciju) netaknutom nego ju razoriti
Bolje je sačuvati armiju netaknutom nego ju uništiti
Bolje je sačuvati diviziju netaknutom nego ju uništiti
Bolje je sačuvati bataljon netaknutim nego ga uništiti
Bolje je sačuvati jedinicu netaknutom nego ju uništiti

Još je riknuo i ovo, učitelja Sun pročitao je slovo:

Ako si jednak, onda se bori, ako si u stanju.
Ako vas je manje, onda se drži podalje, ako si u stanju.
Ako nisi tako dobar, onda bježi, ako si u stanju.

I ovo:

Učitelj Sun:

Vladar ne bi smio pokrenuti vojsku iz ljutnje, vojni vođe ne bi smjeli isprovocirati rat iz srdžbe. Djeluj kada je korisno, odustani ako nije. Ljutnja se može okrenuti u radost, srdžba se može okrenuti u veselje, ali razorena nacija ne može uskrsnuti, a mrtvi ne mogu biti vraćeni u život. Stoga je prosvijetljena vlada pažljiva u svezi toga, dobro vojno vodstvo je svjesno toga.

Onda je košuta izašla i rekla:

Učitelj Sun:

Vojna operacija uključuje varku. Premda si sposoban, pravi se nesposobnim. Premda si učinkovit, pravi se neučinkovitim

Onda se okrenula i vratila u šumu.
Onda se jelen Sun Tzu zelen okrenuo i vratio u šumu.
A drveće je lepršalo lišćem ko zastavicama
U slavu jelena Sun Tzu zelena
Ali to je bila samo pričina
Lišće i inače leprša
Kad puše vjetrić.

JUSTIFIKACIJA ALIJE ALIAGIĆA

Jutros je u dvorištu zgrade kr. sudbenog stola izvršena smrtna osuda na Aliji Aliagiću. U praskozorje počeli su nebište zastirati olovnasti oblaci. U 4 sata i 45 č. rasvijetljene su prostorije predsjedništva kr. sudbenog stola u prvom katu, a kasnije prostorije kr. državnog odvjetništva u drugom katu. U 5 sati nastala je žurba pred sudbenom zgradom. Redarstvo je zaposjelo s jedne i s druge strane sudbenu palaču, pa je općinstvo dirigirano ravno sa Zrinjevca prema glavnom ulazu, gdje su redarstveni činovnici oko 5 sati i 15 č. pojedince propuštali one muške, odrasle osobe, koje su imale posebnu ulaznicu, izdanu po odvjetništvu kr. sudbenog stola.

Na ulazu u malo dvorište sudbenog stola bila je ponovo kontrola ulaznica. U spomenutom dvorištu bio je namješten dugi stol, sastavljen od triju manjih stolova, te potreban broj stolica za sudbeni senat. Nasuprot ovomu stolu u distanci od kakovih 20 koraka, zakopan je stup, na kojega je plosnatom vrhu zabita kvaka, namijenjena za krvničko uže. Desno od senatskoga stola razmještena je četa oružnika ovdješnje četvrte oružničke brigade pod zapovjedništvom kapetana Milutinovića i Icića. Iza senatskog stola, iza dvoreda oružnika te lijevo od senatskog stola razmještene su civilne osobe. Bilo je i više znanaca Alije Aliagića. Medju spomenutim i oko njih veliki broj detektiva.

Pet časaka prije šest sati počela je škopiti kiša. Predsjednik senata dr. Vaić došao je točno u 6 sati sa članovima senata, državnim odvjetnikom drom. Körblerom, imamom Muftićem te sudbeno-liječničkim vještacima u svečanom crnom odijelu i cilindru. Imam je imao fes, što je razumljivo. Novinski izvjestitelji zagrebačkih dnevnika zauzeli su mjesta kraj senatskog stola. Kad se je senat ponamjestio za dugim stolom, pozvao je predsjednik dr. Vaić tamničara sudbenih uza, koji je nedaleko stola takodjer u svečanom crnom odijelu i cilindru čekao, pa mu je sonornim glasom naložio:
- Gospodine tamničaru! Dovedite Aliju Algića!
Na dvorištu nastala je taj čas grobna tišina. Čule su se tek krupne kaplje kiše, koje su padale na senatski stol.
Kad je tamničar najavio Aliagiću, da valja ići, jer senat čeka, izljubio se Aliagić sa mladjanim bratom, koji je gorko plakao, pa zatim sa braniteljem drom. Politeom i nekim u ćeliji tada prisutnim drugovima, te ih sve zamolio za oproštenje (pače i tamničara) i stavio se oružnicima na raspoloženje. Brzo je Aliagić po oružnicima, koji su imali nataknute bodove, sa prvoga sprata dopraćen na dvorište pred senatski stol.
Aliagić bio je blijed. Stajao je čvrsto pred senatom. Oružnici ga nisu ispustili.
Predsjednik dr. Vaić pročitao je na to jakim glasom kratku osudu, kojom je Alija Aliagić radi zločina protiv otečestva, vladatelja i ustava, te radi zločina potajnog umorstva, osuđen na kaznu smrti na vješalima, koja će se odmah izvršiti, naglasivši podjedno, da je pomilovanje po ministarskom savjetu odbijeno.
Predsjednik poziva zatim krvnika Seyfrida koji je u blizini stupa u svečanom odijelu stajao, pa mu dovikuje:
- Krvniče, neka se izvrši pravda!
Alija Aliagić saslušao je mirno predsjednikovo proglašenje smrtne osude. Nakon poziva krvniku, kad su ga oružnici bili ispustili, progovorio je Aliagić običnim glasom:
- Gospodine predsjedniče! Smijem li se s vama oprostiti?
Fascinirajući pogled Aliagićev bio je direktno uprt u lice predsjednika dra. Vaića, koji takvo pitanje nije očekivao, jer je kao u neprilici odvratio Aliagiću:
- Šta? Kako?
Aliagić nastavi nekim toplim tonom, pružajući ruku prema senatskom stolu:
- Gospodine predsjedniče! Htio sam vam reći, htio sam se s vama oprostiti... (al' u grlu kao da mu nešto zape)...
Predsjednik: Ja vam praštam!
Aliagić: I ja vama!
Na to su krvnikovi pomoćnici preuzeli od oružnika Aliagića, koji je mirno pošao do krvničkog stupa. Krvnikovi pomoćnici svezali su mu ruke na ledja, poveli ga k stupu, pridigli ga gore, a krvnik - koji se medjutim popeo na improviziranoj penjalici s protivne strane. stavio je uže Aliagiću oko vrata i pričvrstio ga za kvaku. Taj čas pokrito je lice Aliagićevo bijelom maramom (maskom). Tijelo se naglo nešto spustilo, a krvnikovi pomoćnici neopaženo su rukama tijelo natezali. Glava se nagnula pod maramom na desno. Noge su mirno visjele.

Procedura krvnikova započela je u 6 sati i 4 č. U 6 sati 11 č. došao je krvnik pred senatski stol i javio njemački:

»Bitte, Herr Präsident, das Gericht ist vollzogen!« Njegovi su pomoćnici istodobno otstupili. Na to su prisutna dva sudbeno-liječnička vještaka pošli do stupa. U 6 sati 19 č. javili su ovi sudbeno-liječnički vještaci, da je nastupila smrt, jer je Aliagićevo srce prestalo raditi.

Zapovjednik redarstvene straže pozvao je na to sve prisutne prema dobivenom nalogu predsjednika dra. Vaića neka ostave dvorište. Ujedno je predsjednik naložio, da respektira sve odredbe imama Muftića, koje će ovaj glede Aliagićevog mrtvog tijela prema muslimanskom vjerskom obredu htjeti provesti.

U 7 i pol sati skinuto je Aliagićevo mrtvo tijelo sa krvničkog stupa, pa je otpremljeno u mrtvačnicu na Mirogoju, gdje će biti po rodbini uz asistenciju redarstva sahranjeno na muslimanskom grobIju.

Prošlu noć sproveo je Alija Aliagić u svojoj ćeliji sa mladjanim bratom i nekim znancima. Branitelj bio je kod njega do 10 sati, a posjetio ga je jutros u 5 sati. Aliagić bio je dobro raspoložen. Pjevao je muslimanske pjesme. Pričao razne vesele zgode; govorio o vjeri i kulturi muslimana; o komunizmu kao svomu idealu, koji ne će propasti. Proplakao je, kad se je jutros ponovno opraštao s bratom i sa svima u ćeliji. O pomilovanju nije ništa pitao. Interesirao se je i za umiranje. Pitao je svoga branitelja: »Bože moj, je li čovjek, kad umire, imade svijest da umire?« Branitelj je odvratio, da se kod justifikacije ne osjeća nikakva bol, jer nastaje odmah kljenut mozga. Aliagić je na to odvratio: »Dobro je, pa sve kad bih osjećao kakvu bol, ja sam na to pripravljen odavna!«
Nakon ovršenja smrtne kazne dijeljena je medju općinstvu kratka osuda, koja je priredjena na strojopisu.

„Večer“, 8. III 1922. br. 388. str. 2
MIROSLAV KRLEŽA, DNEVNIK 1918-22

“Clinton lied. A man might forget where he parks or where he lives, but he never forgets oral sex, no matter how bad it is.”
 Barbara Bush





nisam doma

„Fotografija

Ta je fotografija, brižljivo prilijepljena na šperploču, preplavljivala čitav zid, a prikazivala je jezero, uostalom prilično banalno, sve u svemu ne osobito slikovito.
Na jezeru se nazirao čamac, negdje u daljini, sićušan.
Dugo je trebalo da se čovjeku jasno ukaže: čamac se, iz tjedna u tjedan, povećavao.
Tako je bilo. Neumoljivo, krećući se u nekom neodredivom prostor-vremenu, čamac se povećavao jer se primicao po jezeru, stižući s tko zna kakve daleke obale, usmjeren prema vanjskom rubu fotografije.
Jednog dana, čovjek je uspio nazrijeti da su u čamcu dvije osobe. Jedna je veslala, druga je čekala.
A mjesec kasnije, razabrao je druge pojedinosti. Onaj koji je veslao bio je golih ruku, što nije bilo nimalo iznenađujuće. No onaj koji je čekao, taj kao da je napasno gledao prema sobi, i na koljenima mu je bila puška čija je cijev također gledala sobu.“

Jacques Sternberg

Starac u more


Jedan je starac
Skočio u more
I dobro je proš'o
Moglo je biti
I puno gore
Šlog, infrakt, il aneurizma
Mogla mu je pući
Pa ne bi više nikad
Vratio se kući
Ovako se samo
Sav nekako smanjen
Vratio iz pučine
Ronjenja više nisu mu
Trice, tripice i kučine
I dugo je samo
Otvarao i zatvarao
Škrge

Jednom sam mu
U prolazu kroz kamenjar
Rekla:
Ne kaže se infrakt
Jebala te učiteljica
Ko da ga je pogodila
Amorova strijelica
Od tad od njega nigdi
Mira nimam
I traži me u programu ZAŽELI

Pjesnici se vole čitanjem ih. Iz Paljetkove zbirke Izbjegle pjesme izabrala sam pjesmu NEBESKI PARKETAR, posvećenu pjesnikovom ocu.

Prikaz knjige (koju svakako preporučujem pročitati) u fotografijama:

BALADA

Negdje u jednom samostanu. Pater svira harmonij i pjeva pjesmu Gospodinu Bogu. Četvorina prozora s okovanim prečkama koje se plastično crtaju na modroj boji. Vide se rascvali kestenovi i scena je polivena zelenom bojom lišća. Kandilo titra, te se Veliko Raspelo čini da je raširilo ruke krvave i da njima grli i sobu, i Patera, i pjesmu, i suton.
Vani liju se u Ritmu oblici poput raznobojnih sjena i teku.
Djeca se igraju i viču.
Žene se smiju i cjeluju.
Idu svatovi. Čauši. Dude, gajde, vino.
Plaču crne Utvare i nose svjetiljke i idu u tmurnom Sprovodu.
I opet se smiju djeca. I djevojke. I sablasti.
Niz oblika teče.
A Pater, on pjeva pjesmu Gospodinu Bogu i prebire po harmoniju.
U polusjeni, zaogrnut crnim oblakom, stoji On. Po grozno ispaćenom njegovu licu plešu crvene pruge kandioca. U njemu se biju Veliki Da i Veliki Ne. I ne zna što bi.
Onda nečujno stupi do Patera i metne mu ruke na rame. Pater se lecne.
On: Oče! Jeste li mirni? Pjevate spokojno!
Pater: Miran sam, hvala Gospodinu Bogu. I pjevam mu iz zahvalnosti što mi je dano da pojmim traku Svijetla Nebeskog.
On: I vi, Oče, nijeste se još nikada baš umorili poimajući?
Pater: Nisam, hvala Bogu. Ja se kupam u Njemu kao bube u sunčanom Mlazu. On me grije. I meni je toplo.
On: I ne boli vas, Oče, nikada?
Pater: Pa i boli me. Onda pjevam.
On: A silno, zar vas ne boli silno? Zar vam bol nije nikada zagušila Pjesme?
Pater: Bog je meni melem. I ja sam miran. Tišina je u meni i mir.
On: A ja sam Ja! I nemam Mira!
Pater ga prepozna. Zadršće u dnu duše. I pođe do Raspela te se prstima takne ranjavih nogu spasitelja. Glas mu titra: Pokloni mu se i bit ćeš miran.
On (iza duge misaone Tišine): I pčele Mu se i ovce klanjaju. Pčele i ovce. I danas sam zgazio hrušta koji je pružao za njim svoja ticala.
Pater: Pčele i ovce i ljudi, svi smo mi pred njim sitni.

Angelus negdje vani. Pater se sruši pred Raspelom i svija se u molitvi. A On se sjeti da je vidio generale, koji su do pasa stajali u krvi i molili se Bogu kad je zvonilo Pozdravljenje, i bili su mirni. I plam mu bijesa duhne u lice kad vidi da se taj Gospodin Čovjek, koji je vijao zmije i mamute i kitove i koji će kidati zvijezde i bacati ih kao igračke, da se taj Gospodin Čovjek ponizuje kao pčela i ovca. I zgazi Patera kao što je zgazio hrušta na groblju, danas po podne.
A Raspelo kao da je još silnije raširilo svoje ruke, i čuje se glas: Nisi ti mene nikada pojmio!
On gleda u Raspelo, a pogled mu peče kao žarište leće: Niti ti mene! Čuješ li! Niti ti mene!
I pogled mu gori grozno te se drveno Raspelo zapalilo i crveno se dimi. A On se zavio u crni oblak i džilitnuo se munjama na malenu baroknu varošicu i rastrgao sve vinograde i fijuknuo kao ludi vihor i svim svecima na dverima crkava odnio glave. A sprovodi, svadbe, krstitke i djeca, svi su se razbježali, i On je ostao sam.
I bjesomučno se zakovitlao u svojoj samoći spram dalekih gora na Sjeveru.

Miroslav Krleža
»Hrvatska njiva«, II/1918 (23. III), br. 12, str. 212.

Čovjek plače a publika vrišti u deliriju, tipična ridi pagliaccio situacija.

ISELJENIČKA HIMNA

Ej, sad sam veliki dečko
Spreman sam otići, ćao, mama, ćao
Ej, sad sam veliki dečko
Odlazim i prodao sam svoju kravu

Prije nego odem, moram priznati
Trebam rundu dekompresije
Još jednom za sva dobra vremena
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nedostajat ćete mi svi, ali uglavnom mačka
Nedostajat će mi moje sjeno, nedostajat će mi moj krevet
Najviše od svega nedostajat će mi ples
Pa, hajde, svi, pustite nas da skačemo

Pa, nemojte zvati, nemojte pisati
Odlazim s prvim svjetlima
Nemojte plakati, nego plešite
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nadam se kako ću pronaći mir u buci
Želim postati jedan od tih gradskih dečki
Oni su svi tako lijepi i tako napredni
Možda i oni znaju naš ples

Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi
Rim-tim-tagi-digi

Zbogom, mama, zbogom, tata
Mijau, mačko, molim te, mijaukni nazad
Ne plačite, samo plešite
Rim-tim-tagi-digi-dim-tim-tim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Nema povratka
Anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

Nema povratka
Moje prisustvo iščezava
Da, nema povratka
Moja anksioznost napada

Rim-tim-tagi-digi-dim-tim
Tagi-digi-dim

1. "Na sjeverozapadu Aljaske, kunlangeta "mogla bi se primijeniti na muškarca koji, na primjer, opetovano laže, vara i krade stvari i ne ide u lov, i, kada su drugi muškarci izvan sela, seksualno iskorištava mnoge žene. " Inuiti prešutno pretpostavljaju da je kunlangeta nepopravljiv. I tako je, prema Murphyju, tradicionalni inuitski pristup takvom čovjeku bio inzistirati da ode u lov, a zatim ga, u nedostatku svjedoka, gurnuti s ruba leda.”
 Martha Stout, SOCIOPAT PRED VRATIMA

2. Kunlangeta (koja se izgovara koon-lan-getta) je yugtunska riječ koja označava osobu koja laže, vara, obmanjuje i seksualno iskorištava žene, prema studiji Jane M Murphy, antropologinje na Sveučilištu Harvard iz 1976. godine. Riječ je dalje definirana kao osoba koja zna što je ispravno učiniti, ali to ne radi iz osobnog interesa.
Kunlangeta je također poznata kao osoba koja nikada ne popravlja svoje ponašanje, bez obzira koliko puta stariji razgovaraju s njima; oni su nepopravljivi i nepopravljivi, a njihovi motivi i ponašanje ostaju sebični bez obzira na to tko ili što je oštećeno.
Sve je to tipično ponašanje Konzervativne stranke. U potpunosti su motivirani onim što je u njihovom vlastitom interesu, bez obzira na to koliko bi to moglo naštetiti bilo kome drugom.
Murphy je pitao starješinu Yupika što bi grupa obično radila s kunlangetom, a on je odgovorio: "Netko bi ga gurnuo s leda kad nitko drugi nije gledao."
THE NATIONAL

Stjepana Filipovića vješaju egzekutori. Zašto egzekutori ubijaju Filipovića? Što je egzekutorima učinio Stjepan Filipović?


NADA DIMIĆ UBIJENA DVAPUT, jednom u logoru Stara Gradiška od egzekutora dugo mučena pa ubijena devetnaestogodišnjakinja NADA DIMIĆ, drugi put poharana, silovana i uništena tvornica Nada Dimić u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji devedesetih


Moramo znati da su partizani odgovor na ustaše i četnike i njihove krvave zločine motivirane nacističkom i rasnom i fašističkom ideologijom, klerofašističkom, nasiljem i željom eksploatacije i dominacije bližnjega svoga po naci osnovi, dakle, nije ustaša i četnik odgovor na partizana nego partizan odgovor na ustašu i četnika, nije Tahi i tiranski feudalac odgovor na kmetovu elsploataciju ga nego je Gubec odgovor na zlostavljanje rimsko -feudalnih zlostavljača kmetova i sirotinje i njihovih žena i djece, nije klečanje odgovor na ustajanje nego je ustajanje roba odgovor na klečanje, i nije Hitler odgovor na partizana nego partizan je odgovor na hitlera, pa kako mislite da je odgovor na Hitlera trebao izgledati nakon sistematskog ubijanja 6 milijuna nevinih ljudi i kurenja ih po krematorijskim pećima i nakon iživljavanja najgorih psihopata na ljudima po osnovi dominacije a la onaj zlotvor pasa iz HBK, ajde hići molim te, zatvori te logore i prestani se igrati rata i terora?

Jedini način obračuna sa psihopatima, zločincima, nacistima, fašistima, ustašama, četnicima, rasistima, mučiteljima životinja, antima pavlovićima, eksploatatorima i sličnom bolesnom bagrom složenom zagorčati normalnim ljudima život dominacijom, je partizanski način :

Obscurum per obscurius
Ignotum per ignotius

K mračnom još mračnijim
K nepoznatom još nepoznatijim

Moja fotografija iz studenog 2023., spomenik partizanima na glavnom gradskom groblju


natpis na spomeniku partizanima

“I hate the indifferent. I believe that living means taking sides. Those who really live cannot help being a citizen and a partisan. Indifference and apathy are parasitism, perversion, not life. That is why I hate the indifferent.

The indifference is the deadweight of history. The indifference operates with great power on history. The indifference operates passively, but it operates. It is fate, that which cannot be counted on. It twists programs and ruins the best-conceived plans. It is the raw material that ruins intelligence. That what happens, the evil that weighs upon all, happens because the human mass abdicates to their will; allows laws to be promulgated that only the revolt could nullify, and leaves men that only a mutiny will be able to overthrow to achieve the power. The mass ignores because it is careless and then it seems like it is the product of fate that runs over everything and everyone: the one who consents as well as the one who dissents; the one who knew as well as the one who didn’t know; the active as well as the indifferent. Some whimper piously, others curse obscenely, but nobody, or very few ask themselves: If I had tried to impose my will, would this have happened?

I also hate the indifferent because of that: because their whimpering of eternally innocent ones annoys me. I make each one liable: how they have tackled with the task that life has given and gives them every day, what have they done, and especially, what they have not done. And I feel I have the right to be inexorable and not squander my compassion, of not sharing my tears with them.

I am a partisan, I am alive, I feel the pulse of the activity of the future city that those on my side are building is alive in their conscience. And in it, the social chain does not rest on a few; nothing of what happens in it is a matter of luck, nor the product of fate, but the intelligent work of the citizens. Nobody in it is looking from the window of the sacrifice and the drain of a few. Alive, I am a partisan. That is why I hate the ones that don’t take sides, I hate the indifferent.”
 Antonio Gramsci





Marksizam i književnost, Antonio Gramsci (Školska knjiga, Zagreb, 1964.)

Zašto se broj 17 smatra nesretnim u Italiji?

"There are lots of different possible reasons:

In Latin the number 17 is written XVII, which is an anagram of VIXI (I lived, so I’m dead).

The Pythagorean school hated this number because it is beetween 16 and 18, two perfect numbers because are the representation of quadrilateral (4x4 and 3x6)

Another possible reason is related to the Teutoburg Battle, where the legions 17 18 and 19 where destroyed by the Germans and permanently disbanded because bringers of bad luck

In the Bible the Great Flood begins the 17th of the second month (Genesis 7:11)

In the “Smorfia Napoletana” (a book used to interpret dreams and convert them into numbers) the number 17 is “La disgrazia” (the disgrace)

E. Baldino"



Tko je ubio Lauru Palmer?

ja jučer, duboko u šumi, duboko u sebi...

Evo, došla je i prva subota u mjesecu, vrijeme je za žongliranje, vještine tijela i duha i nadmoć vještina, prezentiranje ih u javnom prostoru jednom mjesečno u prvu subotu u mjesecu kao elasticitet, snaga, vještina, talent i umijeće, pa i umijeće otpora ljudskog tijela i mozga dominaciji per se, u svakom pogledu goreg od tebe kad želi te dominirati eto tako, jer je tako u njegovu apeninskom selu, koje je napustio i sjašio na tvoj glavni gradski trg za koji plaćaš pristojbe i namete za održavanje javnih površina, sjašio stvoriti neravnotežu između sela i grada i izjednačiti ih, izjednačiti mozak i koljena, u pustoš oboje, najprije je opustio sela, sad ide opustiti gradove, pa mozak, jer je dobio nadnicu za zaglupljivanje i određivanje kako ću se obući u svom gradu i državi, i da trebamo klečati Rimu, bravo, bravo žongleri i jogeri, žongleri svih zemalja, ujedinimo se! Prva subota u mjesecu, od sad za žongliranje i divne vještine i talente akrobata, žonglera i pantomimičara nasuprot teroru rata vjera u koji križarski rat nas uvlače apeninci manifestacijama klečanjem protiv klanjanja, rekonkvista, za svoj račun i zlato.

Retrofuturizam (pridjev retrofuturistički ili retrofuturistički) je pokret u kreativnim umjetnostima koji pokazuje utjecaj prikaza budućnosti stvorenih u ranijem razdoblju. Ako se futurizam ponekad naziva "znanošću" usmjerenom na predviđanje onoga što će se dogoditi, retrofuturizam je sjećanje na to predviđanje. Karakteriziran spojem staromodnih "retro stilova" s futurističkom tehnologijom, retrofuturizam istražuje teme napetosti između prošlosti i budućnosti, te između otuđujućih i osnažujućih učinaka tehnologije. Primarno reflektiran u umjetničkim kreacijama i modificiranim tehnologijama koje ostvaruju zamišljene artefakte svoje paralelne stvarnosti, retrofuturizam se može promatrati kao "oživljavajuća perspektiva svijeta". (citat)






Današnji futurizam

Na vijest da je umro Paul Auster, potražila sam u svojoj knjižnici njegov STAKLENI GRAD po prisjećanju gdje bi se knjiga otprilike mogla nalaziti, i čudom, zaronivši u drugu vitrinu, prvu sam pretražila jer sam bila kraj nje ali sam i imala osjećaj da tu knjiga nije, nije me osjećaj varao, jer davno sam ga čitala, ali kako imam fin osjećaj za sve svoje knjige i lokaciju i frekvenciju, jedino kad ih On uzme premještati po stanu po svome, što me strašno ljuti, jer onda ih više ne mogu naći bez cjelodnevne potrage s neizvjesnim ishodom, ali evo, Austera sam našla od druge, čak bi se moglo reći iz prve, ako zanemarim prvi pokušaj traženja za koji sam unaprijed znala da će biti neuspio, a pristupila sam mu iz komfora, kad sam već tu kraj regala, idem najprije tu tražiti. Naravno, kad bi čovjek precizno znao, onda se to ne bi zvalo – traženje, a gdje nema traženja nema ni nalaženja, i tako sam našla svog Austera, a obično smrću i završavanjem djela, a i objavom smrti pisca diljem svijeta, ta mala knjižice nakako postane još značajnija, i ponovo okrećem stranice tražeći mu dušu, koja je tu ostala.



„Njegovi noćni razgovori s Virginijom Stillman bili su kratki. Iako je sjećanje na poljubac u Quinnovim mislima još uvijek bilo snažno, nije došlo do daljnjeg romantičnog razvoja događaja. Quinn isprva bijaše očekivao da će se nešto dogoditi. Nakon tako obećavajućeg početka bio je siguran kako će se gospođa Stillman na koncu naći u njegovim rukama. Međutim, njegova se poslodavka vrlo brzo sakrila iza poslovne maske i niti jednom nije spomenula onaj osamljeni trenutak strasti. Možda Quinn bijaše zabludio u svojim nadanjima, trenutačno se obmanjujući Maxom Workom, čovjekom koji se uvijek okoristio takvim situacijama. Ili je jednostavno posrijedi bilo to da je Quinn počeo snažnije osjećati vlastitu usamljenost. Bijaše prošlo mnogo vremena otkad je neko toplo tijelo bilo uz njega. Jer činjenica je bila da je počeo žudjeti za Virginijom Stillman od trenutka kad ju je ugledao, dobrano prije poljupca. Ni sadašnji nedostatak hrabrosti nije ga priječio da je i dalje ne zamišlja nagom. Svake su noći Quinnovom glavom prolazile lascivne slike, te iako su se izgledi da postanu stvarnost doimali malima, bile su ugodnom razonodom. Puno kasnije, dugo nakon toga što je postalo prekasno, shvatio je da duboko u sebi bijaše njegovao vitešku nadu kako će slučaj riješiti tako blistavo, da će Petera Stillmana izbaviti od opasnosti tako brzo i neopozivo, da će kod gospođe Stillman pobuđivati želju onoliko dugo koliko će to on željeti. To je, naravno, bila pogreška. Ali od svih pogreški što ih je Quinn od početka do kraja počinio, nije bila ništa gora od drugih.
Bilo je to trinaestog dana otkako je počeo raditi na slučaju. Quinn se te večeri ozlovoljen vratio kući. Bio je obeshrabren, spreman da digne ruke od svega. Usprkos igrama što ih bijaše igrao sa samim sobom, usprkos pričama što ih bijaše izmislio kako bi mogao nastaviti dalje, slučaju je izgleda nedostajalo nešto bitno. Stillman je bio luckasti starac koji je zaboravio na svoga sina. Moglo bi ga se slijediti sve do konca vremena i svejedno se ne bi ništa dogodilo. Quinn podigne slušalicu i nazove Stillmanov stan.
"Baš se spremam odustati", rekao je Virginiji Stillman. "Iz svega što sam vidio, Peteru ne prijeti opasnost."
"Upravo na to nas on želi navesti da pomislimo", odgovori žena. "Nemate pojma koliko je pametan. I koliko je strpljiv."
"On možda jest strpljiv, ali ja nisam. Mislim da tratite svoj novac. A ja tratim svoje vrijeme."
"Jeste li sigurni da vas nije opazio? To bi moglo sve promijeniti."
"Ne bih stavio svoj život na kocku zbog toga, ali da, siguran sam."
"Što onda kažete?"
"Kažem da se nemate zbog čega brinuti. Barem ne zasad. Ako se kasnije nešto dogodi, obavijestite me. Dojurit ću na prvi znak nevolje."
Nakon kraće stanke Virginia Stillman reče: "Možda ste u pravu." Zatim, nakon sljedeće stanke: "Ali tek toliko da me donekle umirite, pitam se da li bismo se mogli nagoditi."
"Ovisi o tome što imate na umu."
"Samo ovo. Probajte još nekoliko dana. Da budemo potpuno sigurni."
"Pod jednim uvjetom", reče Quinn. "Morate mi dopustiti da to uradim po svome. Bez ograničenja. Moram imati odriješene ruke kako bih mogao razgovarati s njim, ispitivati ga, prodrijeti do srži stvari jednom zauvijek."
"Ne bi li to bilo riskantno?"
"Ne morate se brinuti. Neću mu otkriti svoje namjere. Neće čak ni naslutiti tko sam i što kanim."
"Kako će vam to poći za rukom?"
"To je moja stvar. Imam u pripremi sve moguće trikove. Morate samo imati povjerenja u mene."
"Pristajem, idem dalje. Pretpostavljam da neće biti bolno."
"Dobro. Treba mi još nekoliko dana, a onda ćemo vidjeti na čemu smo."
"Gospodine Auster?"
"Da?"
"Strašno sam vam zahvalna. Peter se tako dobro osjeća u protekla dva tjedna, a ja znam da je to zbog vas. Stalno govori o vama. Vi ste mu... ne znam... poput junaka."
"A kako se gospođa Stillman osjeća?"
"Ona se osjeća manje-više isto."
"Drago mi je da to čujem. Možda će mi jednoga dana dozvoliti da joj iskažem svoju zahvalnost."
"Sve je moguće, gospodine Auster. Trebali biste to zapamtiti."
"Hoću. Bio bih lud kada ne bih." "

(odlomak)

Jutros rano sam se probudila
Bio je Praznik rada
Planirala sam izlet u šumu
Ali oblačno i tmurno je već sada

Čitam kuhaju se opet prvomajski grahovi
Po zelenim dolinama lijepe naše
Listam po internetu tradicije po svijetu
Svud marševi i transparenti a u nas iz tona graha praše :)))))))))))))))))))))))))))

Bogati sindikalci kukaju kako je teško
I nemoguće živjeti od plaće radničke i mirovine
Barica se rastala jer joj je Štef celu penziju zapil
Stišće sirotinja remen na zadnju rupicu širom domovine

Dignem se nevoljko entuzijazma je sve manje
Vani pustoš i nikog u ogromnom naselju
Reket za održavanje, grafiti, zapuštenost i čamotinja
Takvo je kroz prozor stvarno sranje

Grahovu dolinu prelijeću za milijardu eura kupljeni Rafalei
Na praznik protiv ugnjetavača i podplaćenog rada
Umjesto crvenih karanfila, slobode, bratstva i jednakosti
Probijanje zvučnog zida, čelik i vojna parada

Ne tako daleko takvi bombardiraju gradove
Od zvuka se ledim a da trebamo se ponositi svud piše
I građane što samo živjet žele ubijaju
I tisuće žena, djece i muškaraca sad više ne diše

Na kog bacaju bombe?

Otvaram Politički leksikon na stolu kraj Googleovog sata
„RADNIČKO-SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA
osnovana u Hamburgu 1923.
Prekinuta je izbijanjem Drugoga svjetskog rata...“