BALADA

12 svibanj 2024

image host

BALADA

Negdje u jednom samostanu. Pater svira harmonij i pjeva pjesmu Gospodinu Bogu. Četvorina prozora s okovanim prečkama koje se plastično crtaju na modroj boji. Vide se rascvali kestenovi i scena je polivena zelenom bojom lišća. Kandilo titra, te se Veliko Raspelo čini da je raširilo ruke krvave i da njima grli i sobu, i Patera, i pjesmu, i suton.
Vani liju se u Ritmu oblici poput raznobojnih sjena i teku.
Djeca se igraju i viču.
Žene se smiju i cjeluju.
Idu svatovi. Čauši. Dude, gajde, vino.
Plaču crne Utvare i nose svjetiljke i idu u tmurnom Sprovodu.
I opet se smiju djeca. I djevojke. I sablasti.
Niz oblika teče.
A Pater, on pjeva pjesmu Gospodinu Bogu i prebire po harmoniju.
U polusjeni, zaogrnut crnim oblakom, stoji On. Po grozno ispaćenom njegovu licu plešu crvene pruge kandioca. U njemu se biju Veliki Da i Veliki Ne. I ne zna što bi.
Onda nečujno stupi do Patera i metne mu ruke na rame. Pater se lecne.
On: Oče! Jeste li mirni? Pjevate spokojno!
Pater: Miran sam, hvala Gospodinu Bogu. I pjevam mu iz zahvalnosti što mi je dano da pojmim traku Svijetla Nebeskog.
On: I vi, Oče, nijeste se još nikada baš umorili poimajući?
Pater: Nisam, hvala Bogu. Ja se kupam u Njemu kao bube u sunčanom Mlazu. On me grije. I meni je toplo.
On: I ne boli vas, Oče, nikada?
Pater: Pa i boli me. Onda pjevam.
On: A silno, zar vas ne boli silno? Zar vam bol nije nikada zagušila Pjesme?
Pater: Bog je meni melem. I ja sam miran. Tišina je u meni i mir.
On: A ja sam Ja! I nemam Mira!
Pater ga prepozna. Zadršće u dnu duše. I pođe do Raspela te se prstima takne ranjavih nogu spasitelja. Glas mu titra: Pokloni mu se i bit ćeš miran.
On (iza duge misaone Tišine): I pčele Mu se i ovce klanjaju. Pčele i ovce. I danas sam zgazio hrušta koji je pružao za njim svoja ticala.
Pater: Pčele i ovce i ljudi, svi smo mi pred njim sitni.

Angelus negdje vani. Pater se sruši pred Raspelom i svija se u molitvi. A On se sjeti da je vidio generale, koji su do pasa stajali u krvi i molili se Bogu kad je zvonilo Pozdravljenje, i bili su mirni. I plam mu bijesa duhne u lice kad vidi da se taj Gospodin Čovjek, koji je vijao zmije i mamute i kitove i koji će kidati zvijezde i bacati ih kao igračke, da se taj Gospodin Čovjek ponizuje kao pčela i ovca. I zgazi Patera kao što je zgazio hrušta na groblju, danas po podne.
A Raspelo kao da je još silnije raširilo svoje ruke, i čuje se glas: Nisi ti mene nikada pojmio!
On gleda u Raspelo, a pogled mu peče kao žarište leće: Niti ti mene! Čuješ li! Niti ti mene!
I pogled mu gori grozno te se drveno Raspelo zapalilo i crveno se dimi. A On se zavio u crni oblak i džilitnuo se munjama na malenu baroknu varošicu i rastrgao sve vinograde i fijuknuo kao ludi vihor i svim svecima na dverima crkava odnio glave. A sprovodi, svadbe, krstitke i djeca, svi su se razbježali, i On je ostao sam.
I bjesomučno se zakovitlao u svojoj samoći spram dalekih gora na Sjeveru.

Miroslav Krleža
»Hrvatska njiva«, II/1918 (23. III), br. 12, str. 212.

image host

image host

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.