Balada o Josipu i Franji

Josip je gradio stanove
Franjo „pričuvu“ naplaćiv'o
Josip je useljavao ljude
Franjo ih deložir'o.

Penzija pod Josipom bila je osamdeset posto plaće
Pljuvali smo po bravaru jer bilo nam je malo
Franjo ju je srozao na bijednih trideset
Iza harača za kineske gaće jedva bi dostalo.

Od ovrha, deložacija, jada i blokada
I doživotnog rada
U Franjinom sistemu groblja za roblja
Suza sama navire i pada.

Josip je poručio čuvajte bratstvo i jedinstvo
Kao zjenicu svoga oka
Franjo je na to pljunuo
Bratstvo i jedinstvo želi samo stoka.

Kad umre Josip doći će kraj svijeta govorila su djeca
Smijali smo se slatko kao ludosti tome
Došli su Franjini lopovi sve prodati i protjerati ljude
Sad zbogom, zbogom zemljo i mili moj dome.

Pod Josipom pjevali su nam Arsen i Gabi
I smijeh se dječji orio svuda
Franjo nam je smjestio klečanje i kuhinju „pučku“
I strah od pljačke i nečasnog korumpiranog suda.

Harači i daće sve su veći
Primanja za rad sve bijednija i manja
Djeca su davno znala istinu reći
Kad umre Josip doći će sranja.



Gubitak stanovništva u samo deset godina, procjene su da je puno veći i da se statistika naštimava, veli jedan stručni članak


Stubaki nekad i sad

Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
Znam, to je bilo davno
Znam da je bio rat
Ja ne znam gdje ni kada
No kad se veče sprema
Znam da ga više nema
Znam da ga više nema
I ustima od mulja
Od mraka i od sjene
U strahu što se šulja
On spava mjesto mene

Ja čujem gdje se budi
U noći njegov glas
A dani kao ludi
Ruše se oko nas
Još uvijek zemlja drhti
Još uvijek k’o i prije
A blijedo lice smrti
I pored mene bdije
Sad negdje mirno spava
Od zemlje i od blata
A mjesto žene trava
Grli ga oko vrata

Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
Znam, to je bilo davno
Znam da je bio rat
I ne znam zašto sada
Dok liju davne kiše
Još uvijek na me pada
To čega nema više
To čega nema više
Iz tame ruke pruža
I čujem kako diše
U vrtu neka ruža

Moj prijatelj je umro
Da, umro je moj brat
To nije bilo davno
Još uvijek traje rat

Arsen Dedić – Davne kiše

ŠLESKI TKALCI

Im düstern Auge keine Träne

U mračnom oku suze nema,
Kraj tkalačkog stana bura se sprema:
Njemačka, tkamo za odar tvoj,
U sukno utkivamo kletvu i znoj -
Mi tkamo, mi tkamo!

Nek proklet bog je taj kojem se molismo,
Od zime i glada već davno obolismo;
I zaludu mi se nadasmo, muko!
On nas je varao i za nos vuko -
Mi tkamo, mi tkamo!

Nek proklet kralj je, taj kralj bogataša,
Nije ga smekšala nevolja naša,
On iz nas iscijedi posljednji groš,
Ko pse nas strijelja, pa što hoće još? -
Mi tkamo, mi tkamo!

Nek padne na lažnu domovinu kletva,
Jer jad i sramota joj jedina žetva,
Gdje rano je poništen svaki cvijet,
Gdje gnjilež i trulež opaja taj svijet -
Mi tkamo, mi tkamo!

I čunak leti, čuj, tkalački stan,
Mi marljivo tkamo noć i dan -
Njemačka stara, na odar tvoj
U sukno utkivamo kletvu i znoj,
Mi tkamo, mi tkamo!

Heinrich Heine (1797-1856)

"Istina će nas osloboditi"

poručila je časna sestra Aneta citirajući Isusa novinarima s vrata svog obitavališta lažući o incidentu u Sukošanu u kojem ju je luđački šakom udario i srušio na zemlju pijani i agresivni svećenik na dužnosti. Zaprepastila me tolika javna laž poduprta rečenicom izašlom po mitu iz Isusovih usta, a koju sada koristi kleropripadnica u potvrdu svoje laži. "Isus je, prema Pavlovim poslanicama, Glava Crkve, a čitava zajednica vjernika njegovo je Tijelo." Koja laž i himba s vrata iza kojih počinje Isusova glava. Pa zar tako lagati u Isusovo ime, ostala sam u sto čuda.

Nasuprot toj časnoj stoji časna i legendarna Ankica Lepej. Njezina istina skupo ju je koštala i gotovo da je razapeta na križ od strane bankara i kriminalnih političara i sabotera istina i činjenica. Ima li što gore od političara koji svoje prijevare i laži štiti bankarskim šiframa i lozinkama i tajnim računima? U toj nultoj točki laži i kriminala susreću se kaptolski nadbiskup s torbama love na letu iz svoje raskošne kaptolske kurije u vatikansku banku i u laži ulovljen otac male siromašne domovine sa svojim prefutranim unucima i tajnim bankarskim računima - u točki prijevare i laži. Ako su nam dva najjača autoriteta poslije Isusa i sami stupovi domovine lažljivi i pokvareni, tko smo mi da sudimo?

Ankica nije živjela uzalud. Ostala je upisana na onoj svijetlijoj strani povijesti, na kojoj bi kriminalci i prevaranti izgorjeli kao vampiri na suncu. Tamna i svijetla strana povijesti. Vatikanski kleroprofiteri i Isusovo – trgovci, van iz hrama! Psihopatski generali i njihove laži i gola istina skromne građanke Lepej. Istina će nas osloboditi.

Kako fejker fejka i pravi fejk kulturu i fejk društvo instaliranjem fejkera i fejka na ključne točke društva dok sve propada. Posljedice su užasne, društvo je u govnima do grla a fejker fejka po fejk standardima i zakonima stvarajući fake pravdu aka nepravdu.

„Na dan svete Gertraude 1549.
Pada mi u oči da danas uopšte ne mogu da se oslobodim čudne zaljubljenosti u ledi Elizabet. To je nešto novo kod mene. Do sada je zapravo ledi Elizabet u mom srcu bila nešto potpuno ravnodušno. - Moje je samo da poslušam proročanstvo iz ogledala - Tu sigurno nije bilo nikakve prevare. Nečuvena stvarnost tog događaja urezana mi je u dušu tako sveže kao onog prvog jutra potom.
Ali danas moje misli kruže oko - - tako mi svetoga Đorđa, zapisaću:
- - -Oko moje verenice! - Elizabete!!!
Šta ona zna o meni? Verovatno ništa. Eventualno samo: da sam pokvasio noge kad sam pecao vodene ruže; eventualno i da posedujem jedan njen šamar.
Više nipošto.
A šta ja znam o ledi Elizabet?
Ona je čudno neko dete. Istovremeno tvrda i meka. Veoma iskrena i govori sve direktno, pa ipak je zatvorena kao stara knjiga. Sećam se kako postupa sa svojim služavkama i prijateljicama. - Nekoliko puta mi je došlo da pokažem šta je red jednom drskom dečaku u ženskim haljinama.
Ali ono smelo i snažno u njenim očima baš mi se mnogo sviđalo. Sve mi se čini da popovima gazi po žuljevima kad god može i da ni prema kome ne pokazuje veliko poštovanje.
Ali ume da moljaka kao mačka, ako samo hoće. - Zar bih se inače bacio u onu močvaru?
A ni onaj šamar nije bio blag, pa ipak kao od najmekše mačje šape.
In summa, što bi rekli logičari: kraljevska je.
Pomislim, nije to neplemenita divljač za kojom se šunjam, a danas mi je sve vrelo po telu pri samoj pomisli.
Masci je ponovo nestao.
Danas mi jedan moj verni drug reče o jahanju princeze na dan svete Gertraude. To je dan kada sam se i ja osećao tako čudno. Princeza je odjahala u aksbridžke šume, a magistar Masci je zalutalom društvu pokazao put do majke Birgite u močvari.
Elizabeta je popila moj ljubavni napitak! Bože u nebesima, neka nam je taj napitak blagosloven. -
Ledi Elinor od Hantingtona bi nam po svoj prilici u ime večnog blaženstva rado pokvarila svadbu: ona je u svojoj nedoličnoj oholosti htela da princezi udarcem izbije napitak iz ruke. Ali taj atentat nije uspeo.
Mrzim tu uobraženu Elinor i njeno hladno srce.
Sav gorim da odem u Ričmond. Čim obavim neke određene poslove, čim neke određene obaveze budu obavljene, naći ću izgovor koji će me odvesti u Ričmond.
A tada: - doviđenja, Elizabeto!“
Gustav Meyrink, Anđeo sa zapadnog prozora

"Ivan Hariš-Gromovnik (ratno ime Ilija Gromovnik) (1903. – 1989.) komunistički aktivist, partizan prvoborac, pisac, hrvatski generalmajor JNA. Bio je poznat po nizu uspješnih diverzantskih akcija u drugom svjetskom ratu.
Životopis

Rođen je 17. studenog 1903. u Slapnu, kod Ozlja. Zajedno s još jedanaestero braće odrastao je u seljačkoj obitelji. Osnovnu školu završio je u Malom Erjavcu, gdje je pohađao školu za stolarski zanat. Nakon završetka škole se zaposlio u Karlovcu gdje je započeo rad u revolucionarnom radničkom pokretu. Sudjelovao je u štrajku karlovačkih radnika, zbog čega je 1922. uhićen i zatvoren u Karlovcu. Poslije izlaska iz zatvora, zaposlio se u Zagrebu, gdje je nastavio revolucionarnu djelatnost. Nakon odsluženja vojne obveze, na poziv svog brata, odlazi u Kanadu. U Kanadi se povezuje s radnicima sklonim revolucionarnom djelovanju, međutim uskoro biva otkriven te 1929. zbog svoje aktivnosti je protjeran u Meksiko. U Vera Cruzu je u svibnju iste godine, postao član Socijalističke partije. Godine 1931. je boravio u Panami i tu se posebno istaknuo u sindikalnom radu. Kao povjerenik sindikata u tvornici namještaja, sudjelovao je u prosvjedima radnika, zbog čega ga je panamska policija protjerala iz te zemlje. Zatim odlazi u Kolumbiju gdje ponovno nastavlja borbu za prava radnika. 1932. sudjeluje u velikim radničkim prosvjedima u Porto Carteheni, pod izrekom : "Hoćemo rada! Hoćemo kruha!". Zbog svojih aktivnosti bio je ponovno protjeran nakon čega odlazi u Ekvador. U gradu Quito se povezuje sa socijalističkom partijom naziva "Porobljeni narodi Južne Amerike, ujedinite se !", koju je vodio Domingo Romero Teran. U proljeće 1933., sudjeluje u topničkim formacijama u trinaestodnevnoj radničkoj revoluciji, koja završava porazom, pa bježi na Oriente, gdje kratko vrijeme radi kao ispirač zlata na rijeci Napo.

Godine 1934., preko Perua i Čilea odlazi u Argentinu, gdje je radio na izgradnji drvenih mostova u nacionalnom parku u San Carlo de Bariloce. Tamo se upoznao s mnogim borcima za radnička prava i programom Komunističke partije, čiji član postaje iste godine. Bio je aktivan i u radu internacionalne sindikalne organizacije i član "Crvene pomoći". Krajem 1936. odlazi, kao dobrovoljac, u Španjolsku i sudjeluje u građanskom ratu, na strani republikanaca. U revolucionarnoj španjolskoj vojsci je bio diverzant, a poslije završenog tečaja i instruktor diverzantskih jedinica. Godine 1938. postaje savjetnik 133. diverzantske brigade na Estramaduri, a zatim, do završetka rata, prevoditelj u ruskom veleposlanstvu u Valenciji. Poslije neuspjeha Španjolske revolucije bio je zatočen u koncentracijskim logorima u Francuskom Ardelesu i Girsu.
Djelovanje u 2. svjetskom ratu

U ožujku 1941. uspijeva pobjeći iz logora, i na poziv KPJ, odlazi u Jugoslaviju. Iz Lyona prvo odlazi u Njemačku, gde se uz pomoć švedskog konzula zapošljava u tvornici aluminija "AKEN" na Elbi. Kao odličan radnik, u spomenutoj tvornici aluminija je dobio 21 dan odmora, međutim po zadatku Partije nastavlja put u Jugoslaviju. Krajem lipnja dolazi u Zagreb gdje se, na Tratinskoj cesti, u stanu Štefice Štrok-Crnojević, nalazi sa svojim ratnim kolegama iz Španjolske. Iz Zagreba ga Centralni komitet KPH upućuje u Karlovac kod Josipa Kraša i Ivana Marinkovića. Godine 1941. Okružni komitet KPH za Karlovac ga šalje u Zadobarsku šumu, blizu Karlovca, gde se je nalazila grupa karlovačkih komunista. Kao iskusan diverzant, traži da ga pošalje u kraj gdje će imati veću mogućnost za izvođenje diverzantskih akcija. Sredinom kolovoza odlazi u Drežnicu, zatim u Hrvatsko primorje i Gorski kotar, gdje koristeći iskustvo iz Španjolskog građanskog rata uglavnom sam izvodi prve diverzije. Već 9. rujna kod mjesta Liča je u eksploziji pruge uništena prva talijanska lokomotiva. U toj akciji je bilo zaplijenjeno 17 sanduka s 25 kilograma eksploziva. Svega deset dana kasnije uništio je kod Sungerskog tunela vlak za prijevoz talijanskih vojnika.

Šef i organizator diverzantske sekcije, a zatim i zapovjednik grupe diverzantskih odreda Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske Ivan Hariš, je neumorno radio na prikupljanju eksploziva, odabrao borce iz različitih partizanskih formacija i podučavao ih izvođenju diverzija. Prebacivao se je u različite dijelove Hrvatske i BiH, iznenađujući neprijatelja i nanoseći mu velike gubitke u ljudstvu i materijalnim resursima. Na pruzi Karlovac-Caprag, na rijeci Maji, kod Gline, srušio je, 26. veljače, željeznički most, tako da sve do kraja rata ista pruga nije radila. Ubrzo izvodi još jednu od akcija na pruzi Banja Luka-Sunja i Bihać-Sunja. Zatim sa svojim diverzantima ruši Volenjski vijadukt. Svoje diverzantske akcije izvodio je širom Hrvatske, u Posavini, Lici, Slavoniji, BiH i nizu drugih područja. Zahvaljujući njegovom iskustvu, stvarane su pokretne diverzantske grupe, odredi i satnije. Jedinice su rušile pruge, mostove, željezničke postaje, tunele, skladišta oružja, uništavale vlakove i vagone, kamione, zrakoplove u zračnim lukama. Na vojnoj zračnoj luci Kurilovec, Hariš je sa svojim diverzantima, 19. srpnja 1944. uništio 800.000 kilograma avionskih bombi, 3 zrakoplova. Pritom je u borbi ubijeno i ranjeno 300 pripadnika SS-a. Iznimno značajnu akciju je izveo 15. kolovoza 1942. na pruzi Novoselec-Križ, kod mosta na rijeci Česmi. Na minu koju je postavio naišao je, iz Dyona, "Orijent simplon". Uništen je 21 vagon s 376 njemačkih vojnika i časnika, koji su bili upućeni na Istočni front. U istom vagonu poginuo je i bugarski vojni izaslanik koji se vraćao s pregovora s Antom Pavelićem.

Harišove diverzantske akcije djelovale su iznenađujuće munjevito, zbog čega je prozvan i kasnije ostao poznat kao "Ilija Gromovnik". Njegovi diverzanti su u vojnoj zrakoplovnoj bazi na Borongaju u Zagrebu uništili, 28. prosinca 1944. godine, pet zrakoplova, četiri prateća lovca "Dornier" i "Junkers 52". U sklopu NOR-a oštećeno je i uništeno diverzantskim minama oko 1.470 vagona i vlakova, srušeno 350 mostova. Oko 27.000 fašističkih vojnika i časnika, od kojih i tri generala, je izgubilo život ili ranjeno na minama koje su postavili diverzanti. Organizirajući i izvodeći diverzantske akcije, Ivan Hariš je često sam na leđima prenosio eksploziv i sudjelovao u uništenju 150 vlakova i 27 mostova.
Djelovanje nakon 2. svjetskog rata

Nakon 2. svjetskog rata , završio je Partijsku školu i Visoku vojnu akademiju JNA. U početku je bio zamjenik zapovjednika inženjerije u Generalštabu JNA, a potom zapovjednik u inspekciji Generalštaba za inženjeriju. Na kraju je bio i načelnik uprave inženjerije JNA. Unatoč velikom napredovanju u vojnoj karijeri Ivan Hariš je nastavio svoje djelovanje održavajući mnoge tribine o ratnim operacijama na području Hrvatske i o NOB-u tadašnje FNRJ općenito. Međutim neka od njegovih svjedočenja iz 2. svjetskog rata posebice o svećenicima koji su sakrivali partizane u crkvama bila su oprečna dogmatskoj jugoslavenskoj politici. Zbog takvih i mnogih ostalih stajališta o NOB-u bio je umirovljen s činom general-majora JNA i izoliran.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih visokih jugoslavenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 25. rujna 1944. godine.
Djela
O vojnim akcijama Diverzanstske satnije napisao je knjige "Diverzant" i "Dnevnik diverzantskih akcija u Hrvatskoj", nažalost kako je i sam rekao najzanimljivije i najintrigantnije pojedinosti nikada nisu zapisane u knjigama. " (preneseno s Wikipedije)

Grupa diverzanata u Španjolskoj. Vođa grupe je Ivan Hariš (prvi lijevo). Srpanj 1937.

RUPICE

Viknuo je iz fotelje „Gdje si?“
Idem prošetati
Po mraku lebdi kroz parkove i ulice
Cilj je besciljnost
Po noći je brzo na cilju
Visoke lampe kroz krošnje
Pletu tunele od crnih čipki
Djevojka se vraća noću sama kući
Kroz njene rupice
Vide se zvijezde i čempresi
I crveni odsjaji lampiona s groblja
Kao u Ulici ljubavi, pomisli
Prazna klupa u mraku na ulazu
U ovo doba, tu bi sad morao netko sjediti
Ako duhovi uopće postoje
Iako se jedna žena kune
Da joj se vraća svake noći
Zove ju a ona mu veli
Kaj 'oćeš, no, idi si legni u svoju sobu
Žena od rupica prilazi ogradi od žice
Spaja rupice na rupice
Kroz njihove rupice
Teče noć

Annabonni

Dobro popodne, pakleno vruće , neka ti bude podnošljivo

I da te "utješim" ne kupaju se svi na moru, neki se tuširaju doma

16.07.2023. (15:04) - - - -

starry night

Jednom sam bila u Baškoj na Krku, to je bio stravičan doživljaj, stotine ručnika poredanih jedan do drugog na plaži, slalomariš između golih tijela da uđeš u more, more toplije od pišaline i ne možeš ispružiti ruke u prsno plivanje a da nekog ne udariš, toliko natiskano ljudi u moru, po površini mora pliva ogromna masna mrlja od silnih krema i ulja za sunčanje koja skida more s namazanih kupača u oblaku smradnog zadaha, iz obližnje borove šumice dopire vonj fekalija i urina iz prijenosnih WC-a, ćao Baška, nikad više, e onda jedan doživljaj fantastičan, kupanje na Lokrumu, prilaz po ogromnim stijenama u čisto more u kojem po dnu šaraju zrake sunca praveći light-show i kupaš se sam samcat, gore zvizdan, doli ti i more, nezaboravno, tu na Lokrumu sam se kupala i u onom Mrtvom moru, fantastičan doživljaj, samo je isto bilo puno ljudi, i onda smo predvečer bižali ča da nas ne ulovi lokrumska kletva, bilo je tu i pitomih pauna, starih kamenih česmi, groblje u borovoj šumi s grobovima koji se raspoznaju od ostale zemlje samo po obrubima od kamenja, pa onaj miris crvene zemlje, borove smole i mora i zrikanje zrikavaca u lokrumskom Botaničkom vrtu, tu mi je bilo pre-predivno.

A na ogromnoj pješčanoj riječnoj plaži oivičenoj šumom na Savi, zabiti suncobran, brčkati se do zalaska sunca dok prolaze jata malih ribica i blista sedef riječkih školjkica po dnu, isto je predivno, tisuću puta bolje nego u Baškoj, tako da uopće pojam mora i ljetovanja i što tko traži i koju vrstu relaksacije, Zrče, Bašku, Ibicu, bila sam na Ibizi, ili riječni mir, spada u onu poznatu latinsku "De gustibus et coloribus non est disputandum." Ove godine zamišljam lunjanje po zagrebačkom Maksimiru, Ribnjaku i po Gornjem gradu kao idealnih tjedan dana relaxa. Imam jako, jako bijelu i nježnu kontinentalnu put koja naprosto pati na moru, uz sve sombrere, tunike, kreme i zaštitu. Tako da, sve je to vrlo individualno i relativno. Nikad nisam "patila" za onim što meni osobno škodi, ma koliki bio "must have" pritisak, kapiši?
avatar

16.07.2023. (17:15) - - - -
starry night

dakle, ne biram svoje ljetovanje po reklamama za more, nego ovako: imam jako, jako nizak, tlak, imam jako, jako, bijelu kožu, imam jako, jako osjetljive nosnice, jako sam osjetljiva i zahtijevna, itd., itd.

"Stendhalov sindrom, hiperkulturemija ili Firentinski sindrom je psihosomatska bolest koja uzrokuje ubrzan rad srca, nesvjesticu, zbunjenost ili halucinacije kod pojedinaca izloženih umjetnosti, posebno u slučajevima kada je riječ o umjetnosti velike ljepote ili velikom broju umjetničkih djela na jednom mjestu. Izraz se ponekad koristi i za sličnu reakciju u drugim okolnostima, npr. kada se osoba suoči s velikom ljepotom u prirodnom svijetu.
Stendhalov sindrom jer je Stendhal osobno bio pogođen njime i opisao ga je u svojoj knjizi izvještaja o putovanju u Italiju 1817.: 'Dostigao sam tu razinu emocija na kojoj se susreću nebeski osjećaji koje daje umjetnost i strastveni osjećaji. Na izlasku iz Santa Crocea zakucalo mi je srce, život mi je presušio, hodao sam u strahu od pada', (Napulj i Firenca: Putovanje od Milana do Reggia)"

"Stendhalov sindrom", giallo film Daria Argenta iz 1996.


Moja fotka, snimljena sinoć oko ponoći, u potpuno pustoj ulici, ako osjetite unusual feeling pri pogledu, to je Ss ;))

Dijalog u paklu:

LICE I: Odličan opis ljubavi, tuge i patnje! Puškin je majstor........ (emotikon palčić gore)

LICE II: Da, fantastičan text, fantastičan prijevod (Tomislav Prpić), veliki Puškin, koliko me oduševljava velika literatura i ljepota pisane riječi toliko me totalno ravnodušnom ostavljaju naganjači lopti, bildanje mišića, šport, red, rad i disciplina, totalno bježim od mišića k veličanstvenosti mozga i plemenitog pisanja i razmišljanja, mafija, pa to je užas, a dobar umjetnik, pisac, "srce od zlata", nasuprot psihopatima, pedofilima, mučiteljima životinja, fašistima, nacistima, mislim, to je ta podjela na dobro i zlo, pisanje knjige i paljenje knjige, ili ne?

LICE II: I sad vrijednost društva i osjećaj života u društvu u kojem vladaju inteligenti ili pljačkaška mafija, znate li vi koja je to razlika za život građana, pa ne bježe ljudi u stotinama tisuća od pisaca...

LICE I: Slažem se,općenito pisati i opisivati svoje osjećaje kao i prenositi čitateljima ,široj javnosti ,za mene je hrabrost ,plemenitost i ljubav prema čovječnosti općenito.....

LICE I: Meni je to slikovito rečeno kao plijesan u društvu,čije ponašanje ne dozvoljava da se društvo razvija u dobrom smjeru....

LICE II: Bravo, kraljevstvo za penicilin (emotikon smješko)

LICE I: (četiri emotikona odobravanja - palčić, široki smješko, palčić, široki smješko)

Jedan od deset - najstrašnija IQ statistika


Veli Peterson da su "neupotrebljivi", bilo koji oblik edukacije ih nema nikakve svrhe jer su nesposobni učiti. Gadno je kad ulaze vezama u politiku i institucije i stvaraju institucionalni i moralni kretenizam i intelektualno propadanje društva. Inteligencija je mobilna, low IQ ne može nikud nego ostaje razarati društvo u kojem postaje većina.
I onda mensaš mora van, vani bude odmah prepoznat i vrlo brzo napreduje, dok taj jedan od deset nakon masovnog iseljavanja viših IQ postaje 2,3,4,5,6,7...od 10 i sve oko njih propada, to se može kompenzirati dok je odnos 1 od 10, ali kad 5 iseli, to je 1 od 5 totalno "pozitivno kontraproduktivnih", kako veli Peterson, na općem planu, to, kad low IQ ispod 83 postane većina, je prava katastrofa.



IMAM NIZAK IQ. ŠTO MI JE ČINITI?


"Imam nizak IQ. Šta da radim?" Pa recimo, za najniže IQ-ove, POLITIKA je idealan džob tu kod nas, dizati ruku, f.i. To zna i monkey, digne ruku, dobije bananu. I tako su u politici neselektivno se tu skupili najniži low IQ-i s Pavlovljevim psećim refleksima, dignuti šapu, odnosno ruku za par tisuća kuna (eura) mjesečno love poreznih obveznika u svojstvu vijećnika nekakvih ili političara podizača ruku za lovu, čime upropašćuju kompletno društvo i srozavaju ga na svoj minorni low IQ nivo donoseći odluke bitne za cijelu zajednicu dizanjem ruke ili noge nekom krimosu za bananu.

Banksy - Monkey Parliament

Priča o jednom kapitanu
Arsen Dedić

Sidon bradon morskog vuka
Staron kapon kapitana
Zabotunan ispod vrata
Botunima falš od zlata
Dugon lulon Olandeža
Krivin šćapon o'Škoćeža
O'jutra bi nogevuka
Di se vapor bi nasuka

Priko kaledo uvale
Sve su žene dobro znale
Ka' otvara svoje škure
Da su_brzo_osme_ure
Čin zazvoni sa_zvonika
Eto njega ka_vojnika
Nikad nije okasnija
Svom je brodu viran bija

To je bilo srce ča je znalo patit
Ka ča ne zna drugi ni za svoj rod
To je bilo srce ča ni moglo puštit
Da prez kapitana mu umre brod

Godinan je tako iša
Tukla ga je bura, kiša
Ma ni pusti ni po dana
Brod prez svoga kapitana
Sve do jedne levantere
Ka' su brodu bande stare
Zavrćale, zacvilile
Rasule se, potonile
You might also like
Modra rijeka
Arsen Dedić
Sunčano lice
Arsen Dedić
Sve što znaš o meni
Arsen Dedić
Poslin tega niko višje
Ni susrija kapitana
Niti čuja škripjat škure
Zaludu su tukle ure
Ni' izlazi iz komore
Proklinja je noć i more
Tugova je, gladova je
Osuši se i nesta je

To je bilo srce ča je znalo patit
Ka ča ne zna drugi ni za svoj rod
To je bilo srce ča ni moglo puštit
Da prez kapitana mu umre brod

O' komore kapitana
Špalankane sve su škure
Svako more u njon vidit
Sve ordenje i monture
Na škritor'ju lula leži
Šćap se na zid naslonija
Starog vuka višje nima
Osim priče da je bija

To je bilo srce ča je znalo patit
Ka ča ne zna drugi ni za svoj rod
To je bilo srce ča ni moglo puštit
Da prez kapitana mu umre brod…
Na na na na na na, na na na na na na
Aa na na na na na, na na na na

Nap

Nemam klimu
I vrućina mi teško pada
Čim se najedem
San me svlada
Onda sanjam o tebi
I kako bi bilo
Što mi je milo
Ljeto prolazi
Mi u snovima
Onim malim dnevnim
I dubokim noćnima
Zadajem si zadaću
Od sutra okrećem novu stranicu
Ovo je već prevršilo svaku granicu
:)))))))))))))))))))))))))))))))

Mlada tilia
prkosi Perunu!
Trči golonoga djevojčica.

"Majka Hrabrost je, da posudimo izraz Waltera Benjamina, "ne-tragična junakinja" Brechtove predstave "Majka Hrabrost i njezina djeca". Parazit rata, ona prati vojske u Tridesetogodišnjem ratu, uzdržavajući sebe i svoju djecu svojom kantinom. Ona je i dalje oportunistički usmjerena na svoj opstanak, osvajajući svoje ime Hrabrost vukući kolica kruha kroz grad pod bombardiranjem. Hrabrost neumorno radi, neumorno se cjenkajući, dilajući i slaveći rat kao svoju hraniteljicu u vremenima njenog prosperiteta. Kao što Eilifina pjesma sugerira, ona je mudra žena u predstavi, koja kroz cijelu predstavu daje oštroumne komentare o ratu. Na primjer, porazi velikih često su pobjede malih, slavljenje vojnikove hrabrosti ukazuje na neuspjelu kampanju, vođa svoje neuspjehe pripisuje svojim podređenima a uspjehe sebi, hrabrost je potrebna siromašnima itd. Ona shvaća da vrline u ratu postaju kobne za one koji ih posjeduju. Hrabrost će ironično vidjeti smrt svoje djece od samog početka, predviđajući njihovu sudbinu u prvoj sceni drame.

Hrabrostina Solomonova mudrost ne omogućuje joj da se suprotstavi ratu. Cijena koju će rat tražiti za njen život su njezina djeca, od kojih će svako izgubiti dok posluje. Iako bi ih Courage žestoko štitila - u nekom smislu ubojito inzistirajući da njezina djeca, i njezina djeca sama, prođu kroz rat.

Opet, njezina je hrabrost njezina volja za preživljavanjem; volja koja često zahtijeva njezin kukavičluk. Za razliku od svoje kćeri Kattrin, Courage će pjevati pjesmu kapitulacije. Na primjer, u četvrtom prizoru, ona pokvareno podučava vojnika da se pokori nepravednoj vlasti, a zatim i sama ogorčeno uči iz svoje pjesme, povlačeći žalbu koju je planirala sama podnijeti. U prethodnoj sceni, ona odbija prepoznati tijelo svog pogubljenog sina, predajući ga u jamu za strvine. Kattrinina smrt neće je potaknuti na pobunu. Umjesto toga, ona će nastaviti svoje putovanje s kolima, na neki način prokleta na isto zauvijek. Kao što Brecht primjećuje u svojoj „Kuraž model“ knjizi, Kuraž, razumljivo usmjerena na svoj opstanak, ne uči, ne vidi, ne uspijeva shvatiti da nijedna žrtva nije prevelika za zaustavljanje rata."

Desanka Maksimović: Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Iste su godine
svi bili rođeni,
isto su im tekli školski dani,
na iste svečanosti
zajedno su vođeni,
od istih bolesti svi pelcovani
i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

A pedeset i pet minuta
pre smrtnog trena
sedela je u đačkoj klupi
četa malena
i iste zadatke teške
rešavala: koliko može
putnik ako ide peške...
i tako redom.

Misli su im bile pune
i po sveskama u školskoj torbi
besmislenih ležalo je bezbroj
petica i dvojki.
Pregršt istih snova
i istih tajni
rodoljubivih i ljubavnih
stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
da će dugo
da će vrlo dugo
trčati ispod svoda plava
dok sve zadatke na svetu
ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu
umrla je junačkom smrću
četa đaka
u istom danu.

Dečaka redovi celi
uzeli se za ruke
i sa školskog zadnjeg časa
na streljanje pošli mirno
kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi
istog časa se uzneli
do večnog boravišta.



Njemačka "kaznena ekspedicija" streljala je 21. oktobra 1941. godine u Kragujevcu, u znak odmazde, više hiljada srpskih civila.


Njemci su imali 10 mrtvih i 26 ranjenih vojnika. Prilikom streljanja dosljedno je primijenjena naredba generala Franca Bemea od 10. oktobra, kojom se propisuje streljanje 100 Srba za jednog ubijenog Nemca i 50 za ranjenog. Akcija odmazde izvedena je 19. oktobra u okolnim selima a 21. oktobra u Kragujevcu.

Među žrtvama tog zločina bili su i đaci viših razreda gimnazije (od petog do osmog). Prema poznatim podacima, ubijene su 2794 osobe, od toga 415 u selima a 2379 u Kragujevcu. U znak sjećanja na užasan zločin, nedaleko od spomenika poginulima u Šumaricama, u Kragujevcu, svake godine se održava Veliki školski čas. (buka)

POZDRAV

Svakoj životinji koja ždere ili ubija vlastitu vrstu
I svakom lovcu obružanom puškama ovješenim u
kabinama kamiona napunjenih lovinom
I svakom strijelcu ili dragovoljcu
s teleskopskim nišanom
I svakom prostaku u čizmama s psima
i skraćenim sačmaricama
I svakom pozorniku s psima istreniranim
da gone i ubiju
I svakom agentu u civilu ili tajnom detektivu
pod čijim je pazuhom opasan pištolj pun smrti
I svakom čuvaru javnog reda koji otvara vatru na ljude
Ili puca da bi ubio zločince u bijegu
I svakom članu Narodne straže bilo koje države u kojoj
s lisicama i karabinima stražari nad narodom
I svakom graničaru bilo koje granice
s bilo koje strane Berlinskog zida
ili zavjese od bambusa ili tortilje
I svakom elitnom prometniku i patrolnom policajcu u
jahaćim hlačama krojenim po narudžbi s
plastičnim zaštitnim šljemom i kravatom uskom
poput vezice za cipele i revolverom s šest metaka
u srebrom ukrašenim koricama
I svakom patrolnom autu s kratkocjevnim puškama i
sirenama i svakom protuštrajkačkom oklopnom
vozilu ispunjenom palicama i suzavcem
I svakom pilotu aviona pod čijim su krilima smještene
rakete i napalm bombe
I svakom vojnom kapelanu koji blagosilja bombardere
pri uzlijetanju
I svakom Ministarstvu vanjskih poslova bilo koje
supersile koja prodaje oružje objema zaraćenim
stranama
I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno
kojem svijetu Crnom Smeđem ili Bijelom koji
ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s puškom ili patent nožem
i svakom silovatelju duhovnog prosvijetljenja koji
prosvjetljuje uz pomoć sile i svakom silovatelju
i sili svake Nasilne države
I bilo kome i svima što ubijaju i ubijaju i ubijaju i
ubijaju u ime Mira
podižem svoj srednji prst kao jedini dostojan pozdrav.

Lawrence Ferlinghetti

„Između obezglavljenog subjekta i današnje sulude stvarnosti svi su izgledi spram bilo kakve istine sakriveni zavjesama od dekorativnih laži. Halabuče na sve strane zaglušne poplave rječitosti, a u povijesti čovječanstva nije bilo trenutka slobodnog od stravične pomisli na nasilnu smrt. Trajnoj opasnosti, da bude zgažen kao balega, čovjek se još uvijek nije oteo. Od krutih prijetnji za slobodu svojih misli i osjećaja on se još uvijek nije oslobodio, bolestan, glup, zloban, gladan, čovjek se još uvijek bori za najgrublje uvjete svoga opstanka kao u kameno doba. Kao bespomoćni mravac on prepredeno nastoji da bi se sav zgažen rasteretio od raznih svojih sramota, poniženja i nasilja, koja ga sputavaju i muče, tako da se uz glavne brige o pitanju ovozemaljskog opstanka našao još i pod stopom vrhunaravnog terora kome se na koljenima od straha klanja kao misteriju o »posljednjim stvarima«. Usred očitog sveopćeg ovoionozemaljskog besmisla, osramoćen i lišen svih prava kao kandidat smrti, čovjek ni na samrti nema ni te slobode da se usudi pomisliti kako će sutra i tamo, na drugome svijetu, sve biti isto tako besperspektivno lišeno svake svrhe kao što je to bilo danas i ovdje, kada je živio i krepao kao pas sažaljenja dostojnom raščovječenom smrću...

U trajno dresiranoj podređenosti spram socijalno i kozmički jačih snaga, čovjek ovu neizvjesnost projicira perverzno na svoje mutne slutnje o eventualijama prekogrobnog života, uvjeren kako je rođen da živi i da umire proklet, jer je kriv što je stvoren bez svoje volje i pristanka. Trajnim ispitivanjem svoje nečiste savjesti, on strahuje da će pred vrhovnim socijalnim i moralnim autoritetima na kraju puta polagati račun za sve sitne prevare, kad je već u kolijevci bio zaglupljivan nazovi- moralističkim teorijama kako treba da se klanja Jačemu, pak je tako strah jedini regulator njegovih misli i snova i tu i tamo, na ovom i na onom svijetu.

Pjeni se i puši bezdano grotlo idealizama pod nogama ljudskim, i ova metafizička kaša, začinjena anđeoskim mirodijama vječne istine, kuha se već vjekovima po faustovskom receptu, uzalud, jer, stvarajući bilo što, čovjek mijesi ovu đavolsku smjesu svojim majmunskim rukama, pa mijesio je on na ne znamo kakav rajski način, nebeske pogače ne će pokusati nikada.

Kao bezazlen primjer idealističkog poljepšavanja grubih zemaljskih istina, služi nam slikarstvo od početka. Rođeno u bunilu luckaste, primitivne mitomanije, slikarstvo se razvilo do stroge discipline po propisu skolastičke hagiografije. I onda kad je prividno uspjelo postati »poemom nebeskih motiva«, uvijek je bilo natopljeno prokletstvom zemaljskih elemenata. U vrijeme do vrhunaravne apstrakcije sprovedenog idealiziranja stvarnosti, i kod najsuptilnije nadahnutih pojedinaca, kao što je bio fra Angelico, javlja se ovostrana krvava istinitost zločina i umorstava, kao glavni motiv njihovih kompozicija.

Nad nenadarenim, neiskrenim, duhovno lijenim i neinvencioznim prenemaganjem današnje takozvane religiozne, a isto tako i antireligiozne tematike, što da se kaže o nabožnim motivima suvremene umjetnosti? Javlja se mučnina ukusa i pameti nad ovom rabotom. Socijalno angažirana estetika bitno se ne odvaja od isto takvih mucavih, politički zahirenih direktiva, koje služe za banalnu propagandu najvulgarnijih svrha i ciljeva (likovne dekoracije svih ratnih muzeja svijeta kao klasičan primjer).

Stvarati likovno kao apologet vrhunaravnih priviđenja nije bilo naročito ingeniozno ni onda kada su prilike doista diktirale bezuslovnu podređenost mecenatstvu crkve i društva, a koliko li je to bespredmetnije danas kada se ovo nazovimonumentalno kičerstvo propagira kao »likovnoprevratni princip«, nezgrapniji od drvenih fratarskih svetaca, u kakve zure slaboumne babuške po provincijalnim crkvama kao u prave svece. Koliko li je to besmislenije danas kad se ova rabota tjera kao propaganda za reklamu jedne politike koja je preuzela na sebe historijsku misiju da razori Evropu »na bazi civilizacije višeg, liktorskog tipa«. U ime likovne problematike javljaju se u prvome planu lukavi, veoma vješti majstori in politicis, nenadareni lažljivci sa prozirnom svrhom promicanja vlastitih sebeljubivih interesa (dividenda, karijera, pozicija, unosnih poslova i profita).“

Varijacije na temu o subjektu, Miroslav Krleža (odlomak)

»VARIJACIJE NA TEMU O SUBJEKTU«, objavljene su kao dio veće cjeline pod naslovom Zapisi iz jeseni 1940, u časopisu Forum, 1967, 3-4. Pretiskane su u knjizi Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi (Zagreb 1972), uz napomenu da su dio autorova dnevnika iz tih dana.

Već je dugo maštala o novom usisavaču. Moćnom. S velikom usisnom snagom koja bi mogla izvući i atomski nevidljive čestice prašine iz prostirki i podova, sve one fuj ljuskice, dlačice, dlačurende, mrvice, sumnjive nožice i krilca što se nepozvane usele u tuđe parkete i pod namještaj, one ogavela mucice od dlačjeg klupka oko kojeg se nahvatala prašina i bježi ko živo i ma koliko usisavali i usisavali preživi pod nekim teškim ormarom koji je nemoguće pomaknuti i kako je ušao u stan više se nitko od ukućana niti ne sjeća, ali evo, tu je, pun duhova i robe koja se godinama ne nosi, i možeš se kladiti da je na stražnjoj strani njegovoj tzv. crvotočina, prolaz u drugu prostorno vremensku dimenziju.

Nabrijana na prašinu i konačno rješenje, izabrala je u prvoj megastore između blještećih redova usisavača svih boja i oblika jedan sjajni, moćni, crveni, s metaliksivom rebrastom cijevi velikog fija i ogromnom prozirnom posudom za prašinu, da ne mora stalno trčati po nove vrećice. Odmah je usisala svaki kutak svog doma, koristeći sav onaj dodatni pribor iz pakiranja, i odrješito zavlačila plosnate i četkaste nastavke u prepone i spojeve zidova, fotelja, ormarića i ležajeva, da izvuče sve do čiste tvorničke anatomije. U plastičnoj posudi pokatkad bi zazveckali novčići ili drvene figurice od čovječe ne ljuti se, igre koju je igrala s djecom dok su bila mala i dok nisu prešli na pc-e, ne vrativši se više nikad čovječu.

Kad je bila gotova s usisavanjem, smjestila je usisavač u onaj ormar s crvotočinom.

Usred noći probudio ju je jak tresak, vrrata ormara širom su se otvorila, a na njenoim prekrasnom usisavaču izletjela je jašuči ga prava pravcata vještica, The Witch, s ružnim nosom i dlakavom bradavicom na vrhu prema kojem se u polumjesecu izvijala izbočena brada. Učinilo joj se da je to ona njezina davno zaboravljena profesorica engleskog, mrs. Ravena, tko bi ih sve pamtio, ali ova je ličila baš na nju, s kudeljastom neuredno ofarbanom kosom ispod stožastog šešira i vodnjikavim očima koje su ju zlobno gledale iza smežuranih kapaka dok je oblijetala luster u krugovima, okrećući glavu prema njoj.

„Nisi prošla! Nisi prošla!“ vrištala je leteća Ravena misleći valjda na nekakav ispit, a zatim je zgrabila prozirni spremnik usisavača i počela sipati iz zraka prašinu po cijeloj sobi od čega je ona, sad već sasvim razbuđena i uspravljena na krevetu, počela snažno kihati. Profa je letjela i letjela uz grohotan smijeh i sipala i sipala i sipala prašinu koja je magično curila iz posude okrenute naopako u pandži nalik ruci. Revoltirana zbog uzaludnog cjelodnevnog usisavanja, zgrabi tanjur s keksima na pisaćem stolu kraj kreveta i pogodi vješticu ravno u glavu. Usisavač zarotira u mjestu poput pogođenog zrakomlata i tresne o pod. Vještica se pretvori u hrpicu prašine sa šeširom na vrhu. Znajući da je jutro pametnije od večeri i da sad više ništa ne može učiniti niti početi iznova usisavati svo to smeće i od profesorice, ona ostavi kapu da markira prašinu od Ravene i odluči da toj prašini ujutro kad se probudi posveti posebnu pažnju i počast tako što će ju položiti u kutiju za cipele i zakopati u vrtu, a mjesto označiti šiljastom kapom i grančicama na kojima će izguliti nožićem današnji datum i ime Ravena. Zadovoljna svojom dobrotom i plemenitošću iako joj je nanesena šteta u vidu debelog sloja prašine po svemu u kući, ona usne.

Ujutro ju probude vesele zrake sunca koje su blještale kroz čipkastu zavjesu praveći u sobi stupove svjetla u kojima su titrale tisuće čestica mikro prašine. Sjetila se svoje odluke i da počisti i zakopa Ravenu. Ali soba je bila blistavo čista i nigdje ni traga nekakvom letenju s naopako okrenutim spremnikom za prašinu. Ona uđe u svoj ormar sa crvotočinom i pogleda novi usisavač. Bio je razbijen.





Dorothy i tornado

Može li mi netko objasniti zašto je slika desno hvaljeno umjetničko djelo u svijetu a plakat lijevo su seljoberi koji vjerojatno ne znaju ni domaće umjetnike iz 16. stoljeća nabrojati a kamoli strane, dakle polupismeni seljoberi iz kojekakvih primitivnih strančica preko kojih sisaju krv i pare, proglasili "neprimjerenim"?

"- Plakat možda može proći za neki jeftini bordel, neko jeftino pornografsko kino. Ovo je ispod svake razine, dno dna. Ne znam što je bilo na pameti i intendantu HNK i Ministarstvu kulture koje je pokrovitelj. U nedostatku mašte i dizajnerske kreativnosti igra na najniže strasti - kazao je za Dnevnik.hr Josip Markotić, splitski vijećnik iz stranke MOST."

Do kada će seljoberi svojim pećinskim praslikama, blaženim djevicama i pastoralnim kičem i imaginarijem uništavati hrvatsku znanost, kulturu i umjetnost?

Dakle, zašto je desno umjetničko djelo, a lijevo - jedan totalno nevini i fenomenalno napravljen plakat dvaju zaigranih jagodičastih jezika na morsko-plavoj podlozi, provokacija za seljobere?

""The Quiet American"
Film smješten u Vijetnam ranih 1950-ih, mladi Amerikanac upleće se u opasan ljubavni trokut kada se zaljubi u lijepu ljubavnicu britanskog novinara. Kako se oko njih vodi rat, ovo troje samo dublje tonu u svijet strasti, droge i prijevare. Ništa, i nitko, nije onakav kakvim se čini u ovoj adaptaciji klasične i proročanske priče Grahama Greenea o ljubavi, izdaji, ubojstvu i početku američkog rata u Vijetnamu."

Kako pametno izdominirati ženu?


DODATAK I: Ja i ona jedemo sladoledić, čisti užitak zajedništva u zadanom okviru - prekrasan ljetni dan


DODATAK II: Kako izdominirati ženu - direktna metoda
Pussy Riot