Već je dugo maštala o novom usisavaču. Moćnom. S velikom usisnom snagom koja bi mogla izvući i atomski nevidljive čestice prašine iz prostirki i podova, sve one fuj ljuskice, dlačice, dlačurende, mrvice, sumnjive nožice i krilca što se nepozvane usele u tuđe parkete i pod namještaj, one ogavela mucice od dlačjeg klupka oko kojeg se nahvatala prašina i bježi ko živo i ma koliko usisavali i usisavali preživi pod nekim teškim ormarom koji je nemoguće pomaknuti i kako je ušao u stan više se nitko od ukućana niti ne sjeća, ali evo, tu je, pun duhova i robe koja se godinama ne nosi, i možeš se kladiti da je na stražnjoj strani njegovoj tzv. crvotočina, prolaz u drugu prostorno vremensku dimenziju.

Nabrijana na prašinu i konačno rješenje, izabrala je u prvoj megastore između blještećih redova usisavača svih boja i oblika jedan sjajni, moćni, crveni, s metaliksivom rebrastom cijevi velikog fija i ogromnom prozirnom posudom za prašinu, da ne mora stalno trčati po nove vrećice. Odmah je usisala svaki kutak svog doma, koristeći sav onaj dodatni pribor iz pakiranja, i odrješito zavlačila plosnate i četkaste nastavke u prepone i spojeve zidova, fotelja, ormarića i ležajeva, da izvuče sve do čiste tvorničke anatomije. U plastičnoj posudi pokatkad bi zazveckali novčići ili drvene figurice od čovječe ne ljuti se, igre koju je igrala s djecom dok su bila mala i dok nisu prešli na pc-e, ne vrativši se više nikad čovječu.

Kad je bila gotova s usisavanjem, smjestila je usisavač u onaj ormar s crvotočinom.

Usred noći probudio ju je jak tresak, vrrata ormara širom su se otvorila, a na njenoim prekrasnom usisavaču izletjela je jašuči ga prava pravcata vještica, The Witch, s ružnim nosom i dlakavom bradavicom na vrhu prema kojem se u polumjesecu izvijala izbočena brada. Učinilo joj se da je to ona njezina davno zaboravljena profesorica engleskog, mrs. Ravena, tko bi ih sve pamtio, ali ova je ličila baš na nju, s kudeljastom neuredno ofarbanom kosom ispod stožastog šešira i vodnjikavim očima koje su ju zlobno gledale iza smežuranih kapaka dok je oblijetala luster u krugovima, okrećući glavu prema njoj.

„Nisi prošla! Nisi prošla!“ vrištala je leteća Ravena misleći valjda na nekakav ispit, a zatim je zgrabila prozirni spremnik usisavača i počela sipati iz zraka prašinu po cijeloj sobi od čega je ona, sad već sasvim razbuđena i uspravljena na krevetu, počela snažno kihati. Profa je letjela i letjela uz grohotan smijeh i sipala i sipala i sipala prašinu koja je magično curila iz posude okrenute naopako u pandži nalik ruci. Revoltirana zbog uzaludnog cjelodnevnog usisavanja, zgrabi tanjur s keksima na pisaćem stolu kraj kreveta i pogodi vješticu ravno u glavu. Usisavač zarotira u mjestu poput pogođenog zrakomlata i tresne o pod. Vještica se pretvori u hrpicu prašine sa šeširom na vrhu. Znajući da je jutro pametnije od večeri i da sad više ništa ne može učiniti niti početi iznova usisavati svo to smeće i od profesorice, ona ostavi kapu da markira prašinu od Ravene i odluči da toj prašini ujutro kad se probudi posveti posebnu pažnju i počast tako što će ju položiti u kutiju za cipele i zakopati u vrtu, a mjesto označiti šiljastom kapom i grančicama na kojima će izguliti nožićem današnji datum i ime Ravena. Zadovoljna svojom dobrotom i plemenitošću iako joj je nanesena šteta u vidu debelog sloja prašine po svemu u kući, ona usne.

Ujutro ju probude vesele zrake sunca koje su blještale kroz čipkastu zavjesu praveći u sobi stupove svjetla u kojima su titrale tisuće čestica mikro prašine. Sjetila se svoje odluke i da počisti i zakopa Ravenu. Ali soba je bila blistavo čista i nigdje ni traga nekakvom letenju s naopako okrenutim spremnikom za prašinu. Ona uđe u svoj ormar sa crvotočinom i pogleda novi usisavač. Bio je razbijen.





Dorothy i tornado