On me zove i ja brzo ostavljam sve i prihvaćam poziv. Na zaslonu velike plave oči, svijetlo plave, jednom sam surfala sve o plavim očima, svi plavooki potječu od istog europskog pretka kod kojeg se pojavila prva mutacija smeđih očiju, znanstveno istraživanje provedeno među djecom školske dobi pokazuje veću zastupljenost plavih očiju u skupini najinteligentnijih. U njegovoj sobi vidi se prozor, sivi oblaci nadvijeni nad Dublinom. Kod nas je nebo plavo i vedro, ujednačena plava prozirnost bez ijednog oblačka, počinje se samo lagano žutiti iznad zgrada približavanjem večeri. Kod njega je sat manje. Kažem mu da je kod nas nebo plavo i vedro. Priča mi kako je riješio šefu komplicirani informatički problem, radi u IT sektoru, Four Courts se zove zgrada u kojoj radi. Bila je velika reorganizacija i razmještanje službenika, njega su šefovi zadržali u svojoj ekipi. Cvatem. Priča mi detalje, koristi kompliciranu informatičku terminologiju, kimam glavom i smješkam se, ne razumijem ništa. Da ga pitam, strpljivo bi mi sve tumačio, staložen je, strpljiv i susretljiv. Prelazim na privatne teme, sve je ok, kaže mi. Doći će za Božić. Gledamo se preko stakla zaslona. Da je indigo dijete, govorila sam mu kad je bio mali. Veselo bi mi rekao s vrata da je dobio u školi dobar, s torbicom na leđima, nasmijan i uvijek dobre volje. Pa kako, pitala bih ga, očekujući same petice. Mama, mi imamo u školi razne ocjene, ne može se uvijek dobiti pet, ozbiljno bi mi tumačio sedmogodišnjak svoju teoriju ocjenjivanja. Smijala sam se tome, razoružana logikom. Ostali smo jako bliski. Osjeti se kad odu, on nije. Čekira me redovno, jesam li dobro, treba li mi što, kupuje darove, šalje novac. Nikad prvi ne prekida poziv, ajde ti prekini, kažem mu, on se smije, prekidam ja. Razgovor je trajao 44:18 minuta, piše na zaslonu. A kao da je prošlo pet.





https://www.courts.ie/four-courts

ODRAZ

O sebi tko samo piše
I toči se u čaše ponuđene
Kao neželjeni aperitiv
Što ga na tacnama nude
Lakeji na ulazu u salu
Za proslavu goda
Pijankom i plesom
Kad završi mučninom

Curi na sve strane
Kanalizacija njihovih intima
Maramicom se brišem
I bacam ju u smeće
I zašto mi je mrska
Riječ vulgarna i drska
Što teče iz perom
Probušenih koža
Možda je zarazno
Biti zalivena popisom
Simptoma
F dijagnoza

Narcisi cure prave ogledala
Izbjegavam mlake da ne ugacam
Pokvariti im odraz

Selfie Ophelia

TRAGEDIJA LOJALNIH

Problem Formanovog Salieria, koji prema Mozartu gaji zapanjujuću mržnju, postaje jasniji upravo stoga što se ukazuju dva puta mržnje. Jedan je nesumnjivo tamo gdje se smješta zavist i zloća i današnjih uzaludnika, u samom Mozartu i njegovu geniju koji nije zaslužio, a drugi put ide do samog Boga koji si dopušta tako neumjesne šale pa svoje darove uskraćuje onima koji su mu lojalni. Ako je genijalnost tek hir bogova, onda je uzaludna idejna korizma, svođenje Boga na saveznika!
Izigrani Salieri u stvari skriva pravu tragediju, ne razbludni i nekontrolirani Mozart!
Mediokritet je izvor tragedije koja se živi, on je zakrivena svijest izdaje koja na kocku stavlja svu civilizacijsku oblandu, ideološku čistoću i udara protiv Boga kakav on jest: nerazuman i nerazumljiv pokornima.
Ali, Salieri razumije suštinu ove tragične zamke, za razliku od onih koji, vladajući ljudima, ostaju ravnodušni i pred Mozartovom genijalnošću i pred Salierievom prosječnošću.

BRANIMIR BOŠNJAK (1943-2016)

Kišna noć


(moja bokeh fotka)

Stara prijateljica nije isto što i prijateljica. Stara prijateljica je biće s kojim dijeliš barem dvadeset zajedničkih godina i zajedničkih uspomena. Stara prijateljica je s tobom i kad nije, i kad se niste vidjele godinu makar stanujete u istom gradu. Stara prijateljica je ona s kojom smo dugo jeli, pili i putovali, kartali na najneobičnijom mjestima, s kojom si otpratila djecu u brakove, mame ili tate na posljednje ispraćaje, s kojom si nazdravljala za sreću, zdravlje i dug život prvog unučeta. Stara prijateljica je prijateljica koja vozi ekipu petsto kilometara u kamp na Korčulu u kojem cijelu noć kartamo i pijuckamo plavac uz smijeh i svađu. S kojom tražimo najbolji prošek po lokalnim konobama, koja hrabro otjera šišmiša iz sobe u dva ujutro dok se prekrivaš preko glave da ti se ne zaplete u kosu i popije krv. Ili, obukla si bikini naopako, upozorava te dok umiremo od smijeha na etiketu s vanjske strane bikini gaća. Stara prijateljica ti povjerava svoje najintimnije tajne. Kako je, dok je bila u braku, na moru u hotelskom baru upoznala neznanca i poseksala se ludo s njim za jednu noć i kako joj je to bio najbolji seks u životu. Stara prijateljica je ona za koju misliš da niste više prijateljice, a onda te nazove i kaže, čuj, stara, spremaj se, idemo u Garčin na večeru, nas četiri, dolazim po tebe u pola pet. Stara prijateljica je ona koja kad se zblesaš u orijentaciji na nepoznatom terenu dolazi kao anđeo izvesti te iz labirinta na sigurno. Stara prijateljica je ona koja ti kaže, čuj ti, koja se nikad ne javljaš, mogle bi se i češće viđati. Stara prijateljca je ona kojoj je dopi*dilo stalno nas okupljati, ali ipak to čini, makar ima svojih stotinu briga. Stara prijateljica zna što je red i bude ti lakše u vlastitom neredu kad te vrati u sheme koje su nas vezale trideset godina i evo nas opet u njenom autu, nas četiri, vozimo se pod gorućim nebom zalazećeg sunca u novu pustolovinu, kao četiri feniksa.

Ribari ne umiru od gladi, dakle, ribe su glupe


Sardine, moja fotka



Egzotična mora, privatne fotke, ljetovanje Boracay 2023.



Ribe, taxidermia, zastala sam pred izlogom



ahahahhahahahhahahahahah
ribe i vicevi :)))))))))))))))))))))))

"Već nema sunce starog žara
Al dan je nasmješen i vedar."
- Dobriša Cesarić



















"Jesenje lišće" slika je Johna Everetta Millaisa iz 1856. Kritičar John Ruskin opisao ju je kao "prvi primjer savršeno naslikanog sumraka." Millaisova žena Effie napisala je da mu je namjera bila stvoriti sliku koja je "puna ljepote i bez subjekta".

Napisala sam tekst, trebao je biti duhovit, ljudi misle da su duhoviti kad zauzmu sarkastičan stav, to je lakše, pisati iz kornera, pokriti se humorom, nego pisati ozbiljan, svečani tekst, kakav rijetki uopće mogu pisati, a da ne skliznu u dosadu ili patetiku. I tako ja napisah tekst o rupi u zidu, buži, zvala se tako izvrsna domaća drama sa Špirom Guberinom u glavnoj ulozi, bila je to predivna, fantastična drama, Buža, a moja buža je bila druge vrste, iskopaše ju majstori u kuhinji iznad sudopera, i stajala je tako mjesec dana, dovoljno dugo da tu rupu skoro i ne primjećujem, tako se udomaćila u kuhinji, jer u kuhinji je važnije imati vodu nego cijele pločice, i trebao je pasti na blog šaljivi uradak o majstorima, cijevima i rupama, a onda sam s hrpe knjiga na stolu na lođi uzela jednu prelistati kad sam već tu, sjela na kratki odmor u lođino bujno zelenilo, gotovo samorastuće. Bio je to Borges, uronila sam magijom riječi u Borgesov Buenos Aires, u njegova predgrađa, trgove i ulice, u sutone, jutra, prozore i prizore grada, stihovima, bilješkama i nadrealnim pričama velikog Argentinca, i poslije Borgesa mi je moja pričica o rupi nad sudoperom bila toliko banalna i nebitna da sam odlučila objaviti Borgesa.
Knjiga nije hrana ali je poslastica, rekao je Ujević, a onda su taj citat upisali frendovi u poklonjenu mi knjigu kao posvetu, plavom kemijskom, i ta njihova tamnomodra slova lebde mi pred očima dok razmišljam kako sve što je ukoričeno nije i knjiga i poslastica, jer knjiga je otmjenost sama. Sva vrhunska djela imaju tu jednu zajedničku i prepoznatljivu crtu i nit po kojoj ih nepogrešivo razlikujemo od ukoričenih bižuterija i krivotvorina, kao one prelijevajuće niti utkane za vjerodostojnost novčanica, razlikovnu nit otmjenosti.

"Žudnja za Buenos Airesom (1923)

PROLOG

Nisam iznova napisao ovu knjigu. Ublažio sam njezine barokne pretjeranosti, izgladio nespretnosti, uklonio prenemaganja i općenitosti, pa sam tokom takva, katkad zahvalnog a katkad neugodnog rada osjetio kako je onaj mladac što je 1923. to pisao već u bíti bio - a što to znači: u bíti? - ovaj čovjek koji se sada miri s tekstom i ispravlja ga. Obojica smo isti; podjednako sumnjičavi prema porazu i prema uspjehu; prema književnim školama i njihovim dogmama; obojica volimo Schopenhauera, Stevensona i Whitmana. Meni žudnja za Buenos Airesom naznačuje sve što ću kasnije učiniti. Zbog onoga što su nagoviještali i donekle obećavali, te su retke velikodušno pozdravili Enrique Diez-Canedo i Alfonso Reyes.
Poput momaka iz 1969. i mladići iz 1923. bijahu plahi. Bojeći se vlastitog nutarnjeg siromaštva pokušavahu ga - kao i sada - prekriti glasnim i nevinim novinama. Ja sam, primjerice, bio postavio sebi nekoliko ciljeva: ispraviti neke rugobe (što mi se dopadahu) Miguela de Unamuna, biti španjolskim piscem sedamnaestog stoljeća, biti Macedonio Fernández, otkriti metafore što ih Lugones već bijaše otkrio, opjevati Buenos Aires prizemnica i vila - na zapadnom i južnom dijelu naselja - sa željeznim ogradama.
U ono sam vrijeme tražio sutone, predgrada i nesreću; danas više volim jutra, središte grada i spokoj.

J. L. B.

Buenos Aires, 18. kolovoza 1969.“

Jorge Luis Borges, SABRANA DJELA 1923-1982.

"Kao što je bio slučaj sa svećenstvom koje je zlostavljalo djecu, svećenstvo koje je zlostavljalo svoje žene također je poticano - ili dopušteno - da se sele iz države u državu.

Tabitha, koja sada ima 59 godina i živi u Sydneyu, bila je udana za anglikanskog svećenika koji ju je desetljećima emocionalno, financijski i seksualno zlostavljao, a koji je premješten u drugi dio zemlje kada je razotkriven.

On je kontrolirao glazbu koju je slušala, knjige koje je čitala, vino koje je pila.

Zahtijevao je da zna gdje je u svakom trenutku i nije smjela koristiti bankomat ili piti limunadu bez njegovog dopuštenja.

Prijetio joj je razvodom ako se ošiša i stalno ju je optuživao da ga vara. Naljutio ga je način na koji je posudicu sa žitaricama stavila u ormarić, pa je na njoj čvrstim crnim slovima napisao: "OVAKO TABITHA".

Bio je župnik. Tabithino samopouzdanje bilo je uzdrmano.

Godinama je sanjala o odlasku, ali nije odlučila sve dok joj nije rekao, jednog dana u šetnji, da će se razvesti od nje ako ne udovolji "pokvarenom" popisu seksualnih zahtjeva. Ona je odbila.

Bezuspješno je tražila podršku mjesnih biskupa; odbijali su vjerovati da se loše ponio. Njezin muž preselio se u drugu državu, kako bi vodio drugu župu.

Danas je Tabitha ponovno izgradila svoj život, radi i konačno je oslobođena dugova nakon što je prošla financijski paraličan razvod.

Njezino dvoje djece gotovo je odraslo. Ali ona pati od depresije, nema ušteđevine i morat će napustiti Sydney kad ode u mirovinu jer si ne može priuštiti stanarinu.

Usamljena je i bori se s osjećajem neuspjeha. Puno gleda Netflix.

Sjedeći za konferencijskim stolom u svom uredu, pijuckajući čaj, Tabitha je za ABC News rekla:

"U jednoj od rijetkih većih svađa koje sam imala sa svojim bivšim nakon razlaza, kad mi je dobacivao citate iz Biblije, sjećam se da sam vikala na njega da to nije utemeljeno na Bogu, i kako se usudio dovesti Boga u svoje nasilje na meni kada to nije bila njegova krivnja."

Imena su promijenjena kako bi se zaštitili oni u ovom prilogu koji su preživjeli obiteljsko nasilje."

Poljubac sunca, Sun Kiss
(moja fotka)

Na internetu jesen, lišće boje rđe
Vještice na metli, Halloween idila
Iz ormara kosturi spremaju se izać
U snu ga je vidjela, s njim je opet bila.

On je dugo mrtav, čini se u miru
Šešir i kravata godinama stoje
Onako kako ih je ostavio
Prije no što zauvijek, ne sluteći, otiš'o je.

Uredno mu nosi bukete krizantema
I grobnu mu ploču mete i posprema
Kao nekad sobu u kojoj dugo živjeli su
On naravi prijeke, ona - vjerna žena.

Zove me jučer i kaže, pa zamisli samo
Nosila sam cvijeće na grob mu tamo
I našla pod križem buket, crvene ruže
Da nisam došla, neznanka bi ostala duže.

Čim me je vidjela zamakla je u perivoj
Nikada prije na grobu njeno cvijeće
Čudno, tko bi to mogao biti
Volio je samo ponekad popiti.

Sjetih se da sam ga vidjela na tramvajskoj stanici jednom davno
Grlila ga je prisno nepoznata žena - prizor gadljiv
Smijali su se nečem, zar on da se smije
Kod kuće uvijek samo mrk i svadljiv.

Ni tada joj nisam ništa htjela reći
To su njihove stvari a ne moje
Brakovi starinski, teški
Ionako zauvijek otišo je.

FAKE
Gledam na fejsu ženu koju dobro znam, Hrvatica starije dobi, s jedva završenom srednjom školom, emigrirala je prije dvadeset godina u obližnju mediteransku državu njegovati bogate starce, ah, to nam je sudbina postala, biti perači govana i urina stranaca umjesto ponosnih samosvojnih građana kakvi smo bili, jednom je to kratko i gorko definirala Petrija u Petrijinom vijencu – „Sve što sam želela to sam i dobila!“, kako iz dana u dan objavljuje svoje retuširane i izoperirane selfije, napumpana usta, lastavičje obrve, novo zubalo, retro frizure, close upovi svog osmijeha sreće, pa svoje biste s nakitom i perjem iz starinskih komoda i ormara svoje gazdarice, pa wide screen sebe u ružičnjaku izdaleka u crnoj mini koktel haljinici za bar ali ne i za ocvali ružičnjak, i tako se ona eksponira kao model i ljepojka, samo ja, ja i ja objave, ko proširena legitimacija, iako je uvijek bila poprilično ružnjikava i vjerojatno kad skine tu masku i opere boje da je ono što i jest a ne retuš s plastičnim i botox intervencijama. Bit će da ju je postariji gazdaričin sin pigmalionski uzeo pod svoje i napravio od nje nekakvu sintetičku verziju talijanskog high classa iz balkanske podloge. I ne bi to uopće bio problem, svatko živi svoje snove ma koliko fake bila rola koju glumi na društvenim mrežama, da se dotična koja se jedva iz razreda u razred provlačila sada nije postavila kao arbitar i expert za sva pitanja, od svjetonazorskih, religijskih i političkih do filozofskih, čak je i upisala da je i neki talijanski licej završila, a kako kad je tu jedva znala čitati. I naravno, face book joj je pun popova i oda domovini koju je među prvima napustila, shebala brak s četvero djece, ostavila i njih i muža, promijenila prezime u djevojačko i puna su joj usta priča protiv Broza iako je njegovu sliku držala u svom dnevnom boravku i bila revni član SK preko kojeg članstva se grebla za stan i povlastice i uvijek je muljala sa štetama u stanu i naplatama od osiguranja. Kad sam vidjela da je i njezin sin promijenio očevo prezime u njeno djevojačko, shvatih da je to ludilo fakea od matere mu kolektivno. Ona isto, k'o svaki shupak koji je sisao sve moguće privilegije u socijalizmu, jedino faks nije mgla završiti jer je glupa a u socijalizmu nisu prodavali diplome svima koji imaju lovu kao danas, jedino diplomu nije mogla kupiti, ona isto priča gadosti o Brozu i laži i izmišljotine kao i masa sličnih joj shupaka koji su sve što su stekli mogli zahvaliti mrskom socijalizmu iz kojeg su se prebacili u ortački kapitalizam pljuvanjem po bivšem sistemu i uzdizanjem vaticanske masovne pedofilije na nivo odgoja i edukacije, uz to što su prvi otišli plaćati poreze i prati guzice i podavati se za lovu iz onog što toliko vole i hvale dok mijenjaju prezimena, biografije, slike i podatke kao oroz na krovu i kako vjetar puše, sve za fake, laž, prijevaru i publicity, sav onaj fake koji je najviše jašio KP iskaznice u Jugi sad jaši ruku na srcu i fake i prijevaru. Nikad nisam bila član SK niti itko od mojih niti držala do Tita, ali ovaj fake od bivših članova i ljubitelja koji danas pljuje po svemu i izmišlja priče o pedofilima i trgovini djecom u socijalizmu i Brozu kao kriminalcu u trgovini djecom (a krimosi su prvi zatvorili odmaralšta i bolnice za djecu po moru i Velom Lošinju koje su za djecu otvorili partizani, a krimosi ih pretvorili u izvor love od njegovanja bogatih starih stranaca), to prvi put čujem, a da je vaticanska pedofilska i psećoljubeća elita – možda, je ipak too much za čitati u društvu koje pod takvima rapidno nestaje, zatvara pogone, škole, poslovnice i iseljava i propada sve osim fakeova s rukom na srcu s kojima smo i dogurali tu gdje jesmo – do dna. Grufica! Ma koja grufica, obična drolja. Pričali su da je samo čučnula kad bi ju netko pitao. Danas prodaje priču o završenom liceju i otmjenosti i kako je gadno bilo u socijalizmu u kojem je sve stekla što je rasprodala u „kapitalizmu“ i otišla se hebavati za lovu i plaćati porez u drugu državu iz koje sad prodaje maglu.



https://www.bbc.com/culture/article/20150910-courtesans-and-street-walkers-prostitutes-in-art

POVRATAK (Ti i ne slutiš)

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

Antun Branko Šimić

Priča mi frend kako je uplatio za sebe i ženu dva tjedna mora, oboje profesori, tjedan je malo, pa da se izdovolje i nauživaju. Prošlo je sedam dana brčkanja, šetnji po rivi, pored kuća pored mora, lovorovih grmova i drugog mediteraneo aromatičnog žbunja, štandova sa šlaufovima, luftićima i ručnicima za plažu, obilaženja shopova i večeranja morskih riba, glavonožaca i šta tu već ima svega u ponudi od morskih večera koje se jedu na stolovima u preuskim kalama ili smještenim da gledaju na morsku pučinu i na mjesečinu, ujutro pogled s balkona na more, po danu svi okusi mora na sto načina, od nožnog palca u moru za vezu sa svim oceanima svijeta do grgljanja gorko-slanog plavog eliksira kad se prevrneš s luftiča dok zvizdan prži kožu na reš i bodu ju tisuće slanih iglica, pa izleti vamo-tamo po kamenju otokova i čkalju koje bocka i preko planinarske cipele, a cvrčak sumanuto zuji sa crne smrče svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb. Svud morsko stijenje, po klisurinama zeleni se rijetka makija, a uvečer ispod bolta pivaju klape da ti se srce rastapa od miline i dođe ti da ljubiš i grliš sve što se u povorkama kreće k istom cilju – pojesti sladoled na rivi uz more iz kojeg bome dobro vonja, da je to „po ribi“, vele. Jest, ako je crkla. I rasteglo se tako sedam dana uživancije, a osmi dan veli professore ženi, gledajući s balkona pustu pučinu i leteće bijele livingstone u obrušavanju na plijen - meni je dosta. Veli ona, ma samo sam čekala da prvi kažeš, ajmo kući!! Pogledali se, bacili na pakiranje i dok si rek'o keks vozili se na zapad, ne izdržavši ni osam dana stereotipa, makar uplatiše četrnaest. Nije sve u lovi.

SVEMIR

U meni bijes, čežnja i nemir
Mrtvi su ko svemir
Samo gledam i vid ostao je
Bez emocije bilo koje
Prelazim u stvar i amen
Saznajem kako je biti kamen

Sklanjam te skroz na svoj rub u tamu
Kao zadnje do čeg mi je stalo
Da živi još malo.