" dakle, svako poduzeće mora obavezno biti njenim članom, a članarina ovisi o veličini, odnosno prihodima tvrtki. Tako manje tvrtke, koje inače čine oko 94 posto članstva, plaćaju 55 kuna mjesečno, srednja poduzeća, kojih je 4 posto, moraju plaćati 1.500 kuna, dok velike tvrtke, a takvih je dva posto, plaćaju 5 i pol tisuća kuna. Uz to, plaćaju se i dodatni doprinosi po visini prihoda. Kada se sve zbroji, Komora godišnje inkasira oko 250 milijuna kuna." (2011.)

da, lovci su psihopati

“Sve što se tiče lova je vrijedno prezira. Nemoralno je misliti da možeš oduzeti život živom biću samo zato što se tako zabavljaš. Kako netko može nazvati lov na trofeje sportom? Sport je kad imate dvije složne strane na ravnopravnom terenu. Životinje, u ovom slučaju, nemaju pravo glasa. Ti ljudi sami odlučuju da će ubiti životinju jer je to za njih rekreacija. Lov na trofeje je masovno klanje, ti ljudi su serijski ubojice divljih životinja i treba ih zaustaviti.”

"John Douglas bio je jedan od prvih profilera kriminalaca u FBI-u. Prema njegovim riječima, serijske ubojice uzimaju "uspomene" svojih žrtava kako bi proširile svoje nasilne fantazije.
Neki uzimaju nakit ili pramenove kose, drugi fotografije ili dijelove tijela. Lovci, a posebno lovci na trofeje, ponosno prikazuju odsječenu glavu svog plijena na zidu i na društvenim mrežama dijele svoje fotografije nasmijane pored leša.
Baš poput serijskih ubojica, lovci moraju dokazati svoj status osobe koja ima moć nad životom i smrću.
Trofeji i suveniri podsjećaju ih na moć koju su nekoć imali nad drugim stvorenjima.
Neki lovci ubijaju i ljude.
Zašto? Jer lov na neljudska bića više nije bio dovoljno uzbudljiv.
“Ubijanje ljudi je tako zabavno”, napisao je Zodiac ubojica u jednom od svojih pisama. “To je čak bolje nego ubijati divljač u šumi, jer su ljudi najopasniji od svih životinja.”
Obje vrste ubojica, serijski ubojica i lovac, mogle bi ostaviti svoje fantazije kao takve. Lovci bi mogli snimati fotografije umjesto smrtonosnih metaka.
Ali oboje odlučuju – s entuzijazmom – oduzeti život kako bi zadovoljili vlastitu sebičnu želju. Pažljivo planiraju svoju krvožednost, a zatim ubijaju iznova i iznova, bez izgleda za kraj.
Vrijeme je da lov prepoznamo kao ono što on zapravo i jest: razonoda za psihopate niske moralne higijene." - iz članka "Hunters are psychopaths"

zagrizla sam pekam, prije toga ostavila sam ga da stoji na stolu dok ga ne poželim jako, povećavam žudnju, ne jedem još, gledamo se, čitam nešto drugo, kobajagi važno nešto radim na računalu, on cijelo vrijeme stoji sa strane, vizualno na margini, stvarno već u želudcu

Munch

Aplikacije su savršena pomagala za razne hobije, pretvaranje fotografije u crtež i obratno, ima ih raznih, dobra aplikacija čini čuda ali i brzo dosadi, jer ipak je to samo igra u odnosu na pravi talent i dar, i nema veze s pravim artom. Neko vrijeme me zabavljalo praviti iz svojih fotki tisuću čuda, ctreže, ulja, akvarele u stilu poznatih slikara, samo kliknem programčić i dobijem svoju fotku u stilu Picassa, ali brzo sam sam se vratila svojoj izvornoj fotki i kameri kao jedinom alatu između mene i objekta, odbacivši aplikaciju kao degradaciju i fotografije i slike. S aplikacijama svatko može biti da Vinci jednim klikom.




Noćna vožnja - moja jučerašnja fotka

Noćna vožnja - fotka obrađena u aplikaciji

"eppur si muove (tal.: ipak se kreće), riječi koje je, prema predaji, izrekao G. Galilei kada su ga pred sudom Inkvizicije primorali da se odrekne Kopernikova nauka o gibanju Zemlje oko Sunca."

Slika: Galileo pred inkvizitorima
"Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s crkvenim naučavanjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. bilo zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine, pa je u svojem djelu Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemejskom i kopernikanskom… (Dialogo sopra i due massimi sistemi del mondo, tolemaico e copernicano…, Firenca, 1632) izložio heliocentrični sustav. To je djelo Crkva odmah ocijenila kao heretičko. Dosljednost Galileijeva da iznosi i brani znanstvenu istinu izazvala je oštru reakciju. U Rimu, u prostorijama Inkvizicije, održan je proces protiv Galileija (1633), koji je tada bio u sedamdesetoj godini života. U progonstvu, lišen slobode i odvojen od svijeta, pod stalnim nadzorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo o mehanici započeto još u padovanskom razdoblju Razgovori i matematički prikazi dvaju novih znanja u mehanici (Discorsi e dimonstrazioni matematiche intorno a due nuove scienze, Leiden, 1638), kojim je udario temelje mehanici. U njem je izložio zakone slobodnoga pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, horizontalni hitac itd. Tim djelom uveo je Galilei eksperimentalnu metodu istraživanja i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti te time položio temelje modernoj fizici.

Nakon smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom V. Vivianijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik, a 16. IV. 1757. skinuta je zabrana s Galileijevih djela, u kojima on zastupa načelo pomičnosti Zemlje, nasuprot geocentričkomu sustavu, koji je branila Crkva. – Prvo kompletno izdanje Galileijevih djela izdano je u Firenci (1842–56) u 16 svezaka."

Oznake: fotografija znanost astronomija matematika inkvizi

"Djevojka s bisernom naušnicom (eng. Girl with a Pearl Earring) je britanska romantična drama iz 2003., snimljena po književnom predlošku.
Griet je mlada djevojka koja stiže u dom slikara Vermeera kao nepismena služavka. Zainteresirana za postupak nastajanja umjetničkog djela, Griet provodi sve više vremena uz slikara, a Vermeerova opsesija Grietinom ljepotom izaziva ljubomoru njegove posesivne supruge. Griet se, pak, mora nositi s pohotom Vermeerovog mecene, Van Ruijvena, koji slikaru naredi da naslika Griet. Tako služavka postane motivom Vermeerovog najpoznatijeg djela, Djevojka s bisernom naušnicom, naslikanog 1665.

Slika nije subjekt radnje, već objekt ili krajnji proizvod jedne uspješne suradnje i platonskih naznaka moguće, izazivajuće i, naravno, nikad izrečene ljubavi između spomenutog likovnog djelatnika s kraja 17. stoljeća i njegove neobično umjetnički senzibilizirane kućne pomoćnice, koja mu kasnije postaje i prava desna ruka – pomoćnica u njegovim slikarskim pothvatima oduševljavajući ga svojim vrlo zanimljivim i bistrim opažanjima, te postaje i ključan model za financijski presudnu narudžbu Vermeerova mecene, Van Ruijvena."









"Djevojka s bisernom naušnicom (nizozemski: Het Meisje met de Parel) portret je koji je naslikao nizozemski slikar Johannes Vermeer 1665. godine. Portret ga je proslavio i vjerojatno je uz "Mljekaricu" njegovo najpoznatije djelo. Sliku još zovu i "Mona Lisa sjevera" ili "nizozemska Mona Lisa". Portret se čuva u muzeju Mauritshuis u Haagu."

"Sofist je u osnovi fašist filozofije, zbog čega s njim može biti samo rat."
 Alain Badiou, Imanencija istina: Bitak i događaj III








"Badiou [bad·ju'], Alain, francuski filozof i pisac (Rabat, Maroko, 17. I. 1937). Studirao je na École normale supérieure (1956–61), od 1969. predaje na Sveučilištu Pariz VIII, a od 1999. na École normale supérieure. Nakon studija aktivno se uključio u politička zbivanja, osobito oko dekolonijalizacije Alžira, te je sudjelovao u osnivanju Ujedinjene socijalističke partije (Parti socialiste unifié, akronim PSU). Za vrijeme studentskih pokreta u Parizu 1968., priključio se radikalno lijevomu, dijelom militantnomu pokretu, Savezu marksističko-lenjinističkih komunista Francuske (Union des communistes de France marxiste-léniniste – akronim UCFml). U filozofskom smislu, Badiou se formirao pod utjecajem Althusserova znanstvenoga marksizma i Lacanova psihoanalitičkoga pristupa. U svojim filozofskim razmatranjima polazi od pojmova subjekta, istine i slobode, koje primjenjuje u područjima politike, matematike, poezije i psihoanalize. »Kraj metafizike« promišlja na logičko-matematički način. U teoriji skupova vidio je mogući put za prevladavanje monističkoga poimanja istine. U duhu Heideggerova poimanja bitka kao događaja tvrdi da se bitak događa (odvija) kroz četiri oblika (poezija, matematika, psihoanaliza, politika), a u njima vidi i mjesta i uvjete u kojima se pojavljuje (egzistira) istina. Bitak je čista multiplicitnost (mnogoznačnost, koju može adekvatno formulirati samo matematika), koja se izražava strukturirana prema zakonu prezentacije. Za Badioua je važan pojam univerzalizma, pojmljiv u svjetlu odnosa univerzalne strukture bitka, te jedinstvenost događaja, koji ga predstavlja u određenoj situaciji. Baveći se subjektom, promišljao je način na koji životinja čovjek može u potpunosti postati subjekt: on to može samo tako da radikalno, preobrazujući situaciju u kojoj živi, stvara novu istinu. Glavna djela: Pojam modela (Le Concept de modčle, 1969), Može li se misliti politika? (Peut-on penser la politique?, 1985), Biće i događaj (L’Ętre et l’Événement, 1988), Manifest za filozofiju (Manifeste pour la philosophie, 1989), Broj i brojevi (Le Nombre et les nombres, 1990), Uvjeti (Conditions, 1992), Sveti Pavao: utemeljenje univerzalizma (Saint Paul: la fondation de l’universalisme, 1997), Sažetak metapolitike (Abrégé de métapolitique, 1998), Kratka rasprava o prolaznoj ontologiji (Court traité d’ontologie transitoire, 1998), Stoljeće (Le Sičcle, 2005), Logike svjetova (Logiques des mondes, 2006), Drugi manifest za filozofiju (Second manifeste pour la philosophie, 2009), Wittgeinstenova antifilozofija (L’Antiphilisophie de Wittgeinstein, 2009), Zagonetni odnos između politike i filozofije (La Relation énigmatique entre politique et philosophie, 2011), Platonova Država (La République de Platon, 2012).
Citiranje:
Badiou, Alain. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 21. 2. 2023."

Oznake: filozofija

CASANOVA
"Nakon devetnaestogodišnjeg potucanja po Evropi došao sam godine 1773. u Trst usrdno
se nadajući da ću uz pomoć svojih moćnih prijatelja i vlastitim trudom ishoditi milost u
inkvizitora i moći se vratiti u Veneciju. Tu sam ostao dvije godine.
Za te dvije godine našao sam prijatelja koji su mi, vjerujem, mnogo pomogli da ishodim
pomilovanje u državnih inkvizitora, što u ono vrijeme bijaše moja jedina vruća želja.
Podgrizala me je bolest koju Nijemci zovu Heimweh, a Grci Nostalgia. Ona zna biti tako silna da Švicarci i Slaveni za kratko vrijeme pogibaju od nje.

EPILOG
Odonda je prošlo trideset godina, vrijeme neizmjerno, a ipak se osjećam više mlad no
star. No kolike li razlike kad usporedim svoje bivstvovanje tjelesno i duhovno iz onog
mlađanog doba s današnjim! Osjećam se sasvim drugim čovjekom, i koliko sam onda bio
sretan toliko sam sad nesretan, jer pred mojim duhom nema više čarobnih nada u sretniju
budućnost. Spoznajem i moram priznati samom sebi da sam izgubio čitavo svoje vrijeme, što znači da sam izgubio život. Ovih dvadeset godina što mi još preostaju i na koje možda mogu računati čine mi se tužne. Ušao sam u četrdeset i sedmu godinu i znam da sam u dobi koju sreća prezire, a to je dovoljno za tugu jer bez milosti te slijepe božice nitko na ovom svijetu ne može biti sretan. Sve su se moje želje ustremile samo jednom cilju: vratiti se slobodan u svoju domovinu. Mislim da ću se možda vratiti starim putima i da ću razriješiti sve ono što sam u životu uradio zla ili dobra. Znam da bih time htio samo ublažiti tugu silaska kojem je posljednja točka smrt. Tek kad počne silaziti, čovjek koji je život proživio u nasladama, odaje se takvim tužnim mislima kojima nije bilo mjesta u godinama njegove cvijetne mladosti, kad se nije brinuo za budućnost, kad ga je sadašnjost cijelog zaokupljala i kad su mu uvijek otvoreni i ružičasti vidici razveseljavali život. Duh je njegov živio u sretnoj obmani i on se smijao filozofu koji mu se usudio reći da ga iza tog čarobnog vidika čeka starost, bijeda, prekasno kajanje i smrt. Ako su takva bila moja razmišljanja prije dvadeset i šest godina, onda je lako naslutiti kakva su ona danas kad sam sam na svijetu. Te bi me misli ubile da ja ne smišljam kako da ubijem okrutno vrijeme koje ih rađa u mojoj duši što je srećom ili nesrećom ostala još mlada. Pišem zato da se ne bih dosađivao i veselim se i radujem se što u tom uživam. Ako možda i ludo zborim, nije me briga, dovoljno mi je što znam da se zabavljam."
Giacomo Casanova, Memoari

"Tu večer bio sam pozvan u patricijsku kuću, kada mi je Sveti otac dopustio poljubiti mu ruku mnogo puta."
Casanova u Rmu

„Stanodavka je zabacila suknje, žureći kroz sobe. Ona je visoka, hladna gospođa. Njena izbočena donja čeljust poplašila je sve podstanare. Oni bi otrčali niz stepenice, a ako bi ona s prozora gledala za njima, pokrili bi u trku i svoje lice. Jednom je došao neki podstanar, mali zdepasti mladić, koji je stalno držao ruke u džepovima kaputa. Možda je to bila njegova navika, ali je i moguće da je htio sakriti drhtaj ruku.
»Mladiću«, reče žena i njena se donja čeljust pomakne naprijed, »vi želite ovdje stanovati?«
»Da«, reče mladić i trzne glavom odozdo prema gore.
»Bit će vam dobro ovdje«, reče žena i povede ga do stolca. Pri tom je primijetila mrlju na njegovim hlačama i stoga je klekla pokraj njega i stala noktima trljati mrlju.
»Vi ste prljavko«, reče ona.
»To je stara mrlja.«
»Pa onda ste stari prljavko.«
»Ruke k sebi«, reče on odjednom i stvarno je odgurne. »Kakve to samo strašne ruke imate?« reče onda, uhvativši njenu ruku i okrećući je: »Odozgo su sasvim crne, dolje su bjeličaste, ali još uvijek dosta crne« - i on zavuče svoju ruku u njezin široki rukav - »a na podlaktici ste još i malo dlakavi.«
»Škakljete me«, reče ona.
»Jer mi se sviđate. Ne razumijem kako se može reći da ste ružni. To su mi, naime, rekli. Ali ja sada vidim da to uopće nije točno.« On ustane i počne hodati gore-dolje po sobi. Ona je još uvijek klečala, razgledavajući svoju ruku.
»Takva jedna ženska«, reče on onda i lupi je po mršavom obrazu. »Ali mojoj će udobnosti upravo odgovarati da stanujem ovdje. Samo bi moralo biti vrlo jeftino. I ne biste smjeli primiti nijednog drugog podstanara. I vjerni biste mi morali biti. Pa ja sam mnogo mlađi od vas i mogu sebi doista dopustiti da zahtijevam vjernost. I kuhati biste morali dobro. Navikao sam na dobru hranu i nikad se od toga neću odviknuti.«

Kafka (iz Dnevnika)

Zrikavac i zelen-bluza

Kad zakopčam zelen-bluzu
Čvrsto sve do vrata
Opašem si opasače
Al će biti rata

Pa krenem psihopatima
Što za mene mole
Postaviti par pitanja
Iz koje su škole

Gnjide došle na trg sletiti
Križem i klečanjem
Ljepojkama prijetiti
Dominacijom u kući

Bomba će pući!

Poželjet će sajkovi nježnijeh djevojaka
Golih ko leptiri što trzaju krilima
Uhvaćeni u staklu
Kad budu gorili, cvrčali u paklu

Ko zrikavac.

http://operiseksizam.voxfeminae.net/tekstovi/pazite-polijecu-nocne-vjestice-nastanak-zenskog-odreda-iz-drugog-svjetskog-rata/


“I do not fight fascists because I will win. I fight fascists because they are fascists.”

 Chris Hedges, Wages of Rebellion: The Moral Imperative of Revolt

"Ne borim se s fašistima jer ću pobijediti. Borim se s fašistima jer su fašisti."

 Chris Hedges, Cijena pobune: Moralni imperativ revolta

A one koji plešu smatraju ludima oni koji ne čuju glazbu.

*

Roman. Twinkle: »Kad sam stigao, bio sam iscrpljen od bojazni i groznice. Pogledao sam vozne redove da saznam kad će stići ako slučajno nije već tamo. Bilo je jedanaest sati uvečer. Posljednji vlak sa zapada stići će u dva sata. Izišao sam posljednji. Čekala me je na izlazu sama između dvije-tri osobe, s vučjakom kojeg je negdje pokupila. Prišla mi je. Nespretno sam je poljubio, ali sam bio veoma zadovoljan. Izišli smo. Iznad bedema na provansalskom nebu sjale su zvijezde. Bila je tamo već od pet sati poslije podne. Već je čekala vlak koji stiže u sedam sati, a mene u njem nije bilo. Bojala se da neću doći, jer je u hotelu navela moje ime, a njeni se dokumenti nisu s njim poklapali. Odbili su da je upišu, a ona se više nije usudila vratiti. Kad smo došli do bedema, bacila se na mene, usred mnoštva što je dolazilo i vraćalo se, a ona me je stegla sa zanosom u kojem je bilo olakšanja, i ne ljubavi nego ljubavne nade. Ja sam osjećao svoju grozničavost i rado bih da sam bio snažan i lijep. U hotelu sam opet postao iskren i sve je dobro prošlo. Ali sam htio popiti konjak prije nego odemo u sobe. I tamo, u dobro zagrijanom baru, gdje mi je dopustila da bez prestanka pijem, osjetio sam da mi se vraća povjerenje i da me čitavog ispunja plima opuštenosti.<<

Albert Camus, Zapisi od svibnja 1935. do ožujka 1951.

"MOJ FREND PAKUJE KUFERE
Moj frend pakuje kufere. Odlučio je otići. Uzlud je svako odgovaranje. „Bit će bolje“ više ne pali kod njega. Pun mu je racku ludare, veli. Želi ostatak života provesti u stranoj državi, bez pljačkaških kronika everyday. Ne želi da ga nepismeni tip u prljavoj kuti pljačka u zgradi u kojoj stanuje s „pričuvom“. Veli da je idiot kap koja je prelila čašu. Gleda mu profil na fejsu. Klasična fejsbučka kleptoikonografija, profili su im ko kutija s jajima, svi isti. Rubrika "završena škola" - blank, prazna. Tip putuje regionom i slika se sa zečjim zubima s hanumom, sretni su. On je nesretan, moj frend. Veli da nema pomoći. Ne želi više financirati zecovu hanumu svojom plaćom. Kad plaća zecu 150 kuna na jedan od 40 zecovih "poslovnih" računa i banka mu za to digne još 4 i pol kune, on poludi. Ujutro ga električna crkvena zvona bude raditi za krimose. Navečer ga uspavljuju pljačkaške afere kleptomana. Umjesto tretmana po psihijatrijama kleptomani pišu zakone i propise. Pred kraj mjeseca zvoni mu čistaćica da joj da novce za čišćenje stubišta, Jedino ju tada vidi u zgradi. Idi kod zeca, veli joj, nek ti on plati čišćenje, i vadi iz novčanika 35 kuna za čistaćicu. 35+150 je 185 kuna za zeca i čistaćicu. 5/100 od njegove plaće. 100/100 je pod krimosima nula, a ne 1, veli frend. Slažem se. Za krimosov plus radiš za minus. Umiva se hladnom vodom iz pipe s crvenom točkicom. Treba vjerovati pipi da je to topla voda. Plaća hladnu vodu pod toplu, hladne radijatore pod tople, „pričuvu“ pod uzdržavanje zeca i hanume mu i putovanja im. Moj frend je puk'o. Samo želi otići. Teško mi je. Pa prijavi kleptosa, savjetujem mu. Misliš da prijavim kleptosa kleptosu, pita me. Zamislim se. Fakat je moj frend u pravu. Kleptosi nikad ne vraćaju lovu. Bome ni 30 godina temeljito shebanog života pod kleptosima. U pravu je moj frend. Spašavaj se dok možeš. Ili radi za zeca i njegovu hanumu do kraja života. Brrrr, stresem se na tu perspektivu. Inače, zec je glavni lik u Donnie Darku, hororu s nesretnim ishodom. Čuj, stari, velim frendu. Čim se smjestiš, evo i mene. I provjeri zečeve i „pričuvu“ u inozemstvu, da ne upadnemo u petlju.
"Prodajem stan u ruini, održavanje plaćeno zecu u cijelosti." - pišemo oboje oglas na Njuškalu pod šifrom Preuzmi zeca."
LOLA

Spente Le Stelle



Serenissima

"Na vrhu stepeništa je mračna odaja s dugim prorezima širine mača umesto prozora, kroz koje prodiru sabljasti zraci svetlosti praveći šare na kamenom podu obraslom mahovinom.
Ovde mlada gospoda zastaju i počinju da se osvrću po na izgled praznoj prostoriji na vrhu tog visokog klimavog tornja, koji se blago leluja pod naletima vetra sa lagune.
Iznad njihovih glava odjednom se začuje smeh i prigušen bat koraka. Na tavanici se otvaraju drvena tavanska vrata i kroz njih se spuštaju male drvene merdevine slične onima što se koriste u bibliotekama gospodskih kuća. Na merdevinama stoji jedna opatica, sva u belom - veo, odeća, čak i male čizmice - sa srebrno-zlatnom maskom na licu, pola mesec, pola sunce.
„Ja sam sestra Mesec i Sunce", kaže na engleskom s jakim italijanskim naglaskom. I naglo zadiže suknju pokazujući obrijani pičić, oko koga je naslikano zlatno sunce. Moje se sunce rasprskava od ljubavi!" kaže stidljivo.
Zatim se pojavljuje druga opatica, takođe u belom, ali sa maskom ptice - čudne, fantastične ptice, pola paunica, pola sova, a maska je oivičena plavim paunovim perjem, tako da i ona liči na sunce. Ona se okreće na merdevinama, pokazuje gospodi svoju dražesnu zadnjicu, glasno se nasmeje ali ne izusti ni reč.
Potom se pojavljuje treća opatica, i ona u belom, s maskom zlatnog lava.
„Je suis Leone de San Marco", kaže pola francuski, pola italijanski, a kada podigne suknju, čini se da je u dlake svog pičića uplela lavandu i ruzmarin - za miomirisno sećanje.
Silazi ih sve više i više - opatice u belom s maštovitim maskama: ptica, meseca, sunaca, harlekina, klovnova, lavova, jaguara, ovnova, jednoroga, zmajeva i orlolava. Prava galaksija, pravi zverinjak opatica! Pozorište i zoološki vrt. Kada se mala odaja na tornju ispuni opaticama, one počinju da grle i začikuju mladu gospodu i najzad ih odvode uz merdevine u tajnu sobu u samom vrhu tornjića.
Ova je soba veća nego što se čini kada se gleda s lagune. Prekrivena je mekim krznenim i kožnim prostirkama, po kojima su nabacani jastuci od baršuna, a između njih su postavljeni mali oltari s hranom i vinom i staklenim svećnjacima koji bacaju čarobno svetlo.
Opatice vode naša dva pustolova ka jastucima razbacanim po mekim krznenim prostirkama, hrane ih grožđem i pomorandžama (koje, pošto nije sezona, ovamo stižu iz Svete zemlje), lešnicima i orasima, slatkišima, marcipanom i poje ih nekim jakim vinom boje ćilibara iz Basana, koje zovu grappa.
Ovo vino jako deluje na Vilova čula, pali mu jezik i grlo, raspaljuje maštu, briše osećanje griže savesti i čini ga bezbrižnim. U ovom trenutku je uhvaćen u zamku opatice sa maskom sunca i meseca, zadiže joj suknju da bi opet video njen obojeni pičić uramljen u sunčeve zrake, a zatim, protiv svoje volje, prodire u njeno sunce. Ljubavno koplje u ovoj igri vodi glavnu reč, postupa po svojoj volji, razmišlja Vil dok se, gonjen vatrom u krvi, prepušta maskiranoj ljubavi s tim stvorenjem koje se prodaje.
Mračni čin je brzo obavljen, i odmah je usledilo kajanje. Ali ova kurtizana, najstarija po rangu među opaticama, ne želi da ga pusti tako brzo. Draži ga opet i on ponovo stiže do vrhunca u njenom krilu. Ali ona ga ne ostavlja na miru i insistira i po treći put. On se buni, jer vatrena tečnost koju su ispili pojačava želju ali onemogućava njeno ispunjenje, pa ona dovodi druge opatice, svoje sestre, s drugim maskama, da želju okrepe.
To je čudno, razmišlja Vil, da muškarac može dođe do vrhunca jedanput, dvaput, triput sa istom ženom - i onda je gotov - ali sa više njih ljubavnom činu broja nema i gubi se svaki račun. Tako raznovrsnost podstiče čula i rasplamsava žar. Oh, šta bi dao za ženu, sanjari Vil, koja bi bila sve žene u jednoj, čije se beskonačne raznolikosti nikada ne bi zasitio, koja bi u njemu izazivala glad uvek kad u njoj uživa. Za tren pomisli na Jevrejku ali njena slika brzo iščeznu, jer sokovi koje je pio i rasipao, rasipao i pio zbrisali su i poslednju trunčicu svesti, griže savesti, sećanja...
Prolazi noć i pola dana. Naša dva pustolova leže u tornju sanjivi kao Kirkine svinje. Opatice ih dvore, zatim odlaze na prstima, sve osim njih nekoliko, koje leže uz njih iscrpene, kao i oni, od strasti."

Erica Jong

Oj ti kupus baš te volu
Po zimi te puno solu
Tvoje glave bijele se po gradu
Kad u jesen meću te u marinadu.

Idem i ja kiseliti kupusa
Na parkralištu punom kombija
Glave nabijene u vrećama
Između vaga i zombija.

Biraj "tvrdu i pljosnatu“ veli mi baba stručna
A meni je cijela situacija mučna
Ja volim svježi na paradajzu
Da imam ga uvijek svježeg u špajzu

I na salatu sitno ga sjeckam
Glupog kupus vulgarisa peckam
Ne zna ni pisat ni čitati ne zna
Glup je ko k., al tu je uvijek za jeftinu hranu

Punu C vitamina i metnut ga na ranu
Vele da kupus vulgaris izvlači otrove
I temperaturu da izvlači iz tijela
Smežurana površina tog lista bijela.

Rolam tabulu rasu u sarmu
Dajem svemu viši smisao
Sarma je zapravo kupus s mozgom
Čovjek je postao od majmuna istinu je Darwin pisao.

Ona zna tko što kuha
Žmireći
I samo njuškajući zrak
S balkona
Precizno će reći
Što je u čijem loncu pod poklopcem
Neviđena vještina
Samo mrdajući nosom
Jednom – dvaput
Ušmrkne zrak
I javi tko što kuha
U 30 000 privatnih
Lonaca
Pristavljenih za ručak
U gradu.
Dragocjene li
Nosine
I informacije.

Šta se kuha
Širi se na sve strane
Šta se kuha
U čijem loncu
Svi čekamo čuti
Metodom od uha do uha

Tražim neprobojni poklopac
Nek ostane tajna
Što danas kuham,
I sutra i prekosutra

*****
Radoznale

Stvarno je nadrealno kako je Salvador Dalí bio fašist koji je udarao žene
U životnoj potrazi za slavom i bogatstvom, nadrealistički slikar omiljen kod 19-godišnjakinja "gazio" je obožavateljice i podržavao španjolskog diktatora Francisca Franca.

Pamćenje traje, iako neravnomjerno. Takva je poruka grafike Salvadora Dalíja u studentskoj sobi iz 1931. Postojanost sjećanja, a takav je i pogled na naslijeđe nadrealističkog slikara. Adolescenti koji će jednog dana voditi višemilijunske korporacije sline nad Dalíjem i njegovim teoretskim uzdizanjem odbojnog u umjetnost, rijetko se moraju suočiti s činjenicom da je bio okrutni narcis ljudskog bića.

Uvijek iznova, nakon visokoprofilnih skandala silovanja i obiteljskog zlostavljanja, intelektualne krađe i eksplicitnog rasizma, ljudi su se pitali, oklijevajući ali puni nade, je li moguće odvojiti umjetnost od umjetnika. Podtekst ovog pitanja, obično izvana izraženog kao neka vrsta filozofskog brbljanja, jest: možemo li, molim vas, jednostavno uživati u svojim omiljenim zaraznim pjesmama, zgodnim slikama i dobro napisanim rečenicama, a da ne moramo razmišljati o patnji koju su njihovi tvorci prouzročili? S Dalíjem - otvoreno odvratnim čovjekom koji je namjerno tvrdio da je nekrofilija, okrutnost prema životinjama i ljudima, fašizam, opsjednutost samim sobom i pohlepa - to se čini posebno nečuvenim.

Rođen u obitelji srednje klase u Španjolskoj 1904., mladi Salvador bio je nemilosrdno ambiciozan od ranog djetinjstva, piše u svojoj autobiografiji Tajni život Salvadora Dalíja. – Sa šest godina htjela sam biti kuharica – počinje skromno. "Sa sedam sam želio biti Napoleon. I od tada moja ambicija stalno raste." Knjiga se nastavlja u tom duhu na nekih 400 stranica, ilustrirajući, doslovno i figurativno, kako je čovjek mogao doći do metode stvaranja umjetnosti zvane "kritička paranoja", koja je uključivala pristup i razvoj podsvjesnih fantazija i želja i sjećanja kako bi se istovremeno održavalo razuma i ludila. I onda slikati o tome.

Kažem da je posebno nečuveno pokušavati odvojiti Dalíjevu osobnost i ponašanje od njegovih slika jer su njegova djela eksplicitno zaokupljena preokupacijama (masturbacija, nekrofilija) koje on tvrdi u svojoj autobiografiji; bojao se ženskih spolovila (sve dok nije upoznao svoju muzu, Galu) i radije je masturbirao pred ogledalom. Skladbe poput Atmospheric Skull Sodomizing a Grand Piano teške su u svojoj psihološkoj simbolici: Smrt je zajebavanje uma za umjetnika! (Također je rekao britanskom novinaru Micku Brownu da "nikada ne vjeruje[d] da ću umrijeti na bilo koji način.") Zanimljive su neke od njegovih jebenih autoritetnih ludorija: jednom je vozio Volkswagen Bubu prekrivenu travom kroz Pariz, na primjer ; drugi put je održao govor u ronilačkom odijelu, što ga je zamalo ubilo. Drugi pokušaji, često u službi umjetnosti, okrutni su: kada je Dalí surađivao s Philippeom Halsmanom (koji je također napravio knjigu o Dalíjevim brkovima) kako bi napravio kultnu fotografiju Dalíja Atomicusa, proces je zahtijevao 28 pokušaja, što bi bilo u redu osim činjenica da je svaki od tih pokušaja uključivao bacanje triju mačaka u zrak i bacanje kanti vode na njih. (Dalí je također imao kućnog ljubimca ocelota, Baboua, što je upitno etično.)

Omiljeni slikar bio je i nasilan. S pet godina, piše Dalí u svojoj autobiografiji, gurnuo je dječaka s visokog visećeg mosta; sa šest godina unaprijed je smislio "užasan udarac" u glavu svoje trogodišnje sestre "kao da je bila lopta". Ne samo djetinjasto ne-znanje-bolje, ta se neutemeljena okrutnost nastavila kako je Dalí stario; često se činilo da gaji divljenje samo da bi postao zgrožen onima od kojih ga je tražio. Pet godina kao tinejdžer zadirkivao je djevojku koja je bila zaljubljena u njega, uzbuđujući je poljupcima i dodirima, ali odbijajući joj dati išta više. (Vagine su strašne!) Kada je imao 29 godina, "gazio" je djevojku koja je primijetila ljepotu njegovih bosih stopala - "toliko istinito da sam njezino inzistiranje na ovom pitanju smatrao glupim" - sve dok je njegovi drugovi "nisu morali strgati, krvareći", iz njegovih kandži.

Ali čekajte, ima još! Baš kao što je Dalí izbačen sa sveučilišta, francuski pjesnik André Breton također ga je izbacio iz Pariške nadrealističke grupe jer je, u biti, bio politički seronja: Dalí je odbio upiti duh marksizma i izražavao je simpatije prema Hitleru, iako je prema Eric Shanes u njegovoj biografiji Život i remek-djela Salvadora Dalíja, činilo se da je stvar s Hitlerom "više motivirana slikarevom željom da uvrijedi Bretona". Lako bi se moglo tvrditi da je ovaj stav ionako sranje, ali kasnije je Dalíjev fašizam bio sigurniji: Dalí je počeo štovati diktatora Francisca Franca kao "najvećeg heroja Španjolske" (volio je koncentracijske logore i bio je odgovoran za smrt između 200.000 i 400 000 ljudi) i naslikao portret svoje kćeri na konju. Prema Brownu, koji je proveo vikend s Dalíjem 1973., godinama kasnije umjetnik je tvrdio da pristaje na idealan sustav vlasti koji je u skladu s tim preferencijama, na neki način: "Jedan kralj koji vrlo snažno vlada zemljom, a ispod maksimuma anarhija! Jedan vladar, što autoritarniji, s jednom ukrasnom i simboličnom krunom za stavljanje na naslovnicu svakog časopisa."

Breton je Dalíja krstio i njegovim nadimkom "Avida Dollars", odnosno željan dolara, što je i zaradio jer je to i bio. U 1970-ima, Dalí je tražio 100.000 dolara po satu da bi glumio "cara svemira" u ambicioznom i neuspjelom filmskom projektu Alejandra Jodorowskog Dune. 1980-ih, neposredno pred Dalíjevu smrt, otkriveno je da je počinio nebrojene prijevare preplavivši tržište umjetninama svojim potpisom; potpisivao bi prazne listove papira koje bi lažnjaci zatim mogli ispisivati s naizgled provjerljivim imitacijama njegovih slika i prodavati.

Uz toliko problema, primamljivo je pitati se: Je li on doista? Teško je reći. Dio poante Tajnog života Salvadora Dalíja očito je zamagljena rasprava o lažnim sjećanjima i fantaziji; nešto od toga sigurno je izmislio kako bi postao slavan. Književna analiza u jedanaestom razredu ukazuje na očitu svijest Dalíbrings tonu u njegovoj autobiografiji: naslovi poglavlja ("Anegdotični autoportret", "Lažna sjećanja iz djetinjstva", "Prava sjećanja iz djetinjstva") samoreferentni su, a geste u naslovu na način na koji bi se mogli opisati skandale koje je počinio netko drugi. Doista, u svojoj (negativnoj) recenziji knjige, George Orwell tvrdio je da je Dalíjeva "zloća", bila stvarna ili izmišljena (ali barem stvarna u svom štetnom utjecaju), bila umjetnikova jeftina strategija da postane i nadmaši Napoleona. Možda su na nekoj razini podignuti brkovi bili sredstvo, ne samo za dojam čudan, već i za to da je Dalí kamo god otišao mogao očekivati priznanje. Uostalom, kada je izašao iz automobila u barcelonskoj ulici Las Ramblas, piše Brown, učinio je to "potvrdivši pljesak i povike 'maestro' prolaznika kraljevskim pokretom ruke."

Uzak je turska drama iz 2002. koju je napisao, producirao, snimio i režirao Nuri Bilge Ceylan. Film je osvojio ukupno 31 nagradu na raznim filmskim festivalima, uključujući za najboljeg glumca u Cannesu, posebnu nagradu žirija u Chicagu i najbolji balkanski film na Međunarodnom filmskom festivalu u Sofiji.

Scena iz filma

Oznake: operacija bolnice pacijenti kirurzi humor crni hum

It's just a cigarette and it cannot be that bad

U crnini dama. U sjeni podočnjaka
pjega modrikasta nesna, noći, raka.

Iz mutnog sjaja sjaji tamna raka,
iz tih zjena teče sumrak mračnog mraka;
posmrtna koprena viri ko paučina laka,
papuče mrtvačke i daske od pogrebnog laka.

A njene crne oči lutaju i kruže,
te tamne staklene rupe nijemo se miču i tuže:

»O, da nam je sunca još samo dan-dva duže,
na usni rumen sok još sja se ružičasti,
a riblje kosti, miomirisne masti,
nabori na vratu, podočnjaci tmasti,
u grobnicu sve će skoro pasti.«

O, tereti tijela i mesa teške smetnje,
starački trule popodnevne šetnje,
usplahirene, plahe, uznemirene kretnje
jastučja mesnog toplih ženskih kukova,
u zagrljaju gdje je graditelj crkvenih lukova
sanjao o svodu visokih vitkih svodova

i gradio kamene lađe crkvenih brodova.
Njegova crkva još stoji i žena mu još se miče,
u očima njenim samrt ko crna latica niče;
u kripti na mramornoj postelji bračnoj
graditelj ženu čeka u tmini pljesnivoj, mračnoj.

Nepomično leži tako na kamenom jastuku glava
i čitave noći sluša ne će li škrinuti brava
i sinuti baklja sa stubnog zavijutka,
na nosiljci njegova žena: crvenokosa lutka.

Miroslav Krleža, Nad otvorenim grobovima

"Posle rezolucije Informbiroa kojom je isključio jugoslovensku kompartiju, opet
sam iznova studirao Kratku istoriju SKP(b) i marksističke knjige. Sve nedostatke koje
sam video u Sovjetskom Savezu (bio sam tamo posle rata 1945. g.) pripisivao sam ratu.
Svakako, u partiji se vodila neprekidna borba protiv frakcija. Istina, u partiji je bilo i
lopova, konfidenata i špijuna. Socijaldemokrati su bili najgori štrajkbreheri pre rata.
Nama, starim komunistima, bilo je teško poverovati da je Moskva pogrešila. Onima, koji
su ušli u Partiju kasnije, na primer, tokom rata, bilo je to mnogo lakše. Sada me okrivljuju
i zato, što sam ispričao ono što mi je poverio poznanik kad se vratio iz Amerike, gde je
bio na službenom putovanju: da je njemu Luis Adamič rekao; ,Jugosloveni su, doduše,
junački narod, ali ne bih voleo biti u njihovoj koži narednih godina, takvi im se crni dani
pišu.’ Tragično je nazvati prvu zemlju socijalizma — imperijalističkom. Kako će bez
pomoći Sovjetskog Saveza uspeti revolucija u svetu? Italijanski proletarijat je razbijen na
tri struje, Toljati, Neni i socijaldemokrati, Francuzi već itekako trpe zbog podeljenih
mišljenja. Kako će ići, ako Moskva ne bude vodila glavnu reč? Sve je postalo tako
komplikovano, da ne znam šta da mislim! Čuo sam za mišljenje jednog našeg višeg
funkcionera koji je rekao da treba revidirati kompletnu taktiku revolucije, čitavu
strategiju i ideologiju. Možete li zamisliti šta to znači? Da mi je neko prognozirao da ću u
ovoj zemlji i pod ovim rukovodstvom dospeti ovamo, među ove kriminalce — rekao bih
mu samo: luđak! Jedina knjiga o revolucionarnoj tehnici je Staljinova Taktika i strategija.
Mi pred neprijateljima ništa ne krijemo. Marksizam-lenjinizam nije nikakva tajna nauka,
kod nas nema nikakvih tajni. Na Zapadu studiraju ovo učenje i kapitalisti su sposobni da
dosta duboko analiziraju razvoj marksizma. Ponekad se pojavi i neka mera koju
jednostavni ljudi pripisuju uticaju naših ideja. A nacionalizacija u Engleskoj nije nikakva
nacionalizacija — zločin je plaćati kapitalisti fabriku, jer je nije zaradio svojim poštenim
radom! Videćemo i revoluciju u Americi — premda ne želim da budem prorok, ali sve
ukazuje na to. Zaista se postavlja pitanje kako to da je revolucija uspela samo u zaostalim
agrikulturnim zemljama (kao u Rusiji, Kini, u Jugoslaviji, Vijetnamu), a ne u industrijski
razvijenim, gde je proletarijat najobrazovaniji i najnapredniji. Marks je proricao
revoluciju u Nemačkoj i Engleskoj. Istina je takođe, da jako mali procenat masa poznaje
marksizam kao učenje, većina mu pripada sasvim religiozno i upoznaje ga tek posle
izvršene revolucije.“
Njegova ideja sveta je jednostavna i pravolinijska: borba klasa do poslednjeg sukoba
u revoluciji, pobeda svetske revolucije je sigurna, sve je samo stvar vremena i pravilnosti
delovanja vođa.
Ono, što čitamo o Americi je čista propaganda: kad bi u Americi zaista bilo tako
dobro, ne bi im trebala revolucija, jer bi to već bio socijalizam.
Proletarijat, kojem je dobro, više nije proletarijat i ne planira revoluciju.
Kako postoji mogućnost da je u Americi trenutno veće blagostanje — ubrzo će opet
doći do krize, a revolucionarna misao će izbiti na površinu još većom snagom.
Sve ono ratno prebacivanje industrijalaca u vojsku, a generala iz Pentagona u
industriju, donekle je prikočilo razvoj. Ali i sve nacionalizacije i socijalna zakonodavstva
nisu ništa drugo do veštačko produžavanje života kapitalističkog sistema.
Kapitalista, naime, uopšte nije glup.
Glavna stvar je pridobiti mase za program revolucionarne partije, odbaciti režim
izrabljivača i razvlastiti ih. Tek kad revolucionarna partija preuzme vlast, moći će da
vaspitava mase.
Klasna mržnja je veoma važna za izvođenje revolucije i istrebljenje njenih
neprijatelja.
Vladajuća klasa se služi svim sredstvima u borbi protiv proletarijata.
Zašto bi proleter bio sentimentalan prema svojim dželatima i krvopijama?
Vreme humanizma biće onda, kad nastane radosna civilizacija, kad se odnosi među
ljudima socijalizuju.
Stajali smo uz prozor. Mlada zeba je skupljala muve koje joj je nameštao maloletni
ubica. Sunce nije htelo u tamnicu, samo je sa strane obasjavalo okvir prozora.
Socijalisti su izdali revoluciju, govorio je ravnomerno. Socijaldemokrati su sve sami
špijuni, štrajkbreheri, plaćeni agenti i idioti. Zar iko veruje da će kapitalista dati fabriku
radnicima dobrovoljno?
I šta onda ako je nacionalizovana? Ko je vlasnik? Država. Ko drži državu u
kandžama? Vladajuüa klasa!
Dakle, sama obmana i prevara radnog naroda.
Sve ostale građanske partije su prirodni neprijatelji, jer ih vode predstavnici
vladajućih eksploatatorskih klasa.
Nije znao da mi odgovori na pitanje gde su granice među društvenim klasama, jer
sam u partizanima viđao mnogo građanskih sinova i ljudi s većih imanja, dok je među
belogardistima bilo mnogo bezemljaša i radnika.
Lumpenproletarijat, objasnio je.
Zavideo sam mu na tome što mu je bilo sve jasno. Ja sam razmišljao o grotesknoj
priči; kako, u zaostaloj agrikulturnoj zemlji pobeđuje revolucija koju vode disidenti
eksploatatorskih klasa protiv izdajica proletera.

Kod drugog prozora župnik je pričao šalu: „Jedna žena je često odlazila u crkvu;
sekretar Partije je primeti kako predveče ulazi u praznu crkvu; krene tajno za njom i
pritaji se iza stuba; sluša njenu molitvu: ,O, Marijo, pomozi mi! Deca su gladna. Pošalji
mi bar dve hiljade?’ Žena ode, sekretar za njom, napravi se kao da ju je slučajno sreo i da
joj hiljadu dinara. Ode. ali tada primeti da se žena vraća u crkvu, pa opet šmugne za
njom. Žena kleči ispred oltara, pa govori: ,Najlepše ti zahvaljujem. Marijo, za poslane
pare! Samo, kako si mogla da ih poveriš onoj barabi sekretaru koji mi je dao samo jednu
hiljadu, Z drugu je zadržao za sebe.’“

Jehovca je mučio nekadašnji partizanski kurir; ispitivao ga je: „I ti ne bi uzeo oružje u
ruke ni kad bi ti pljačkaši napali kuću, pobili decu i pred tobom silovali ženu?“ Jehovac
govori da ne, već bi pokušao da se brani rukama. Kakva je razlika — ruka, nož, pištolj,
motka, puška, top? Doveo je jehovca u gadan škripac, posebno kad mu je izložio sledeći
primer: „Ubica pokuša da ti ubije dete — ti bi mogao da se umešaš, ali nećeš, jer, po
svojoj veri. ne smeš uzeti oružje u ruke, goloruk ne možeš ništa da uradiš, jer je ubica jak
i naoružan — i ti postaješ krivac zbog ubistva deteta, u suštini ti si takođe ubica!“
Jehovac se izvlačio kako je znao i umeo, najzad je pribegao (kao i svi jednomisleni ljudi)
formuli pouke — Sveto pismo kaže (poglavlje to i to, red taj i taj): ,Ko se mača laća. od
mača i pogine.’

Župnik je već prešao na teološke istine, „istina je samo jedna u bogu i nepromenljiva
je“ (veritas una in Deo et immutabilis — premda je znao da niko ne zna latinski, uvek je
uplitao rečenice na latinskom koje je posle prevodio i tumačio, socijalistički političari i
privrednici tako˙e se rado izražavaju u frazama koje ni živa duša ne razume, sem njih —
samo što kasnije svoje izreke ne prevode na narodu razumljiv jezik; upotrebljavaju tuđicu
za tuđicom, neke poznate u novim značenjima — druge iznova iskovane, razumljive
samo šačici posvećenih; komesar čete, u kojoj sam u početku bio partizan, imao je
sveščicu tuđica koje je učio napamet; jednom ih je pokazao, gledao sam ih i primetio:
"Ej, ovde ima mnogo grešaka — hoćeš li, da ti ih ispravim?“
„Ne treba“, rekao je, „već sam ih ionako naučio.“

Slična je „media latinitas“ seoskih popova. Bar za uvo naviklo na Ovidija i Cicerona.
Župnik i jehovac su se više mrzeli, nego obojica zajedno ateistu učitelja. I to je
tipično.
Ciganin je uvredio ,,šupa“, jer je pre njega uzeo porciju sa ručkom i tako su se svađali
ceo dan; u navali besa nekadašnji nemački policajac je uzviknuo: „Imao je pravo Hitler
što je ubijao Cigane! Samo što ih je premalo pobio!“
Istovremeno, ravnomerno se drmala ćelija klozeta: ubica, koji je obožavao klanje
prasića tamo je onanisao, namerno je preterivao, da bi svi videli kako je on jak muškarac.
Kad je izašao, bacio se na ležaj i odmarao glasno dahčući. Špekulant je zato počeo priču
o svom seksualnom životu koji je takođe bio prilično špekulantski:

„Mislim da je glupo mrcvariti samoga sebe. Još gluplje mi je — poklanjati se ženi.
Jedni se na ženi prave kako su svršili, pa još jednom, pa još jednom, dok zaista ne svrše
— samo da žena kaže — tri puta me zaredom! Magarac! Šta ima od toga? Mog šegrta je
pomoćnik podučavao kako da se pravi da je štrcnuo, treba da pljune u ruku i uhvati se za
kitu, kako bi žena pomislila — aha, štrcnuo je — onda opet na nju, jer ga to diže u
ženinim očima. Baš me briga šta žena misli o meni! Ja ženi pri tucanju govorim o tome
šta ću joj dati, ona je sva van sebe od strasti, jer je svejedno što ću posle zaboraviti na
obećanje. Jednu sasvim mladu popalio sam time što sam joj govorio kakvu odeću ću joj
doneti iz Italije, pa kakvo rublje! Sve bi za mene učinila! Briga ženu da li je središ tri
puta ili jedanput, imaš li pišu kao jastreb ili kao crv! Jadnicima uzeti — hvalisavcima dati
!“
Ženu je tucao jednom u proleće i jednom zimi, kad su večeri duge, inače je više voleo
„polukurvice“, takve, koje nešto očekuju, a ne usuđuju se da kažu direktno „daj!“ Ženu
nikada ne treba predobro potucati. To ga je spasilo kad ga je poznanik ogovarao da se
vuče sa curama. Još iste večeri je pokazao ženi kako mu uopšte više ne stoji. Muvala ga
je čitav sat, a onda ostavila — i više mu nije prebacivala neverstvo.
Ovde je lopov dodao, kako je već deset godina impotentan, a žena to uopšte ne zna.
Da ima veštačkog od gume i uvek joj prilazi u mraku, nikada nije dopustio da ga uhvati
za njega i ništa je nije čudilo što ga je prilikom tucanja uvek držao rukom — jer mu se
krivio.
Špekulant je primetio da je to glupo. On poznaje jednog krojača koji je ubedio ženu
da je impotentan, ali pored nje uvek ima neku švalerku. A kad su dobre duše obavestile
njegovu ženu, zajedno su se smejali naivnim klevetnicima. To je pametan čovek.
Koji đavo tera tri četvrtine muškaraca da se hvale — kad od toga nemaju nikakve koristi.
Ako priđeš ženi koja od tebe mnogo očekuje (jer si se tako hvalio da si postao čuven) i
kod dobro obavljenog posla pašćeš u njenim očima. Posebno što će na takvog hvalisavca
navaliti najnezasitije uspaljenice. Tiha voda breg roni.

Župniku su ovakvi razgovori dojadili, ali je napravio grešku što je dao oduška svom
„dušebrižništvu“. Nije uspeo. Morao je da ih sluša još ceo sat: sve od pape koji je
opasivao belu kobilu, pa do onih popova koji ministrantima drkaju maloga. Nisu ga
poštedeli ni pričama o parohijskim kuvaricama i ceo celibat obrađivali su sasvim
renesansno. Posle sledeće šale čovek više nije mogao da izdrži i „bacio se na molitvu“:
Došao župnik s vodenom bolešću u prepunu bolnicu. Stavili su ga među ostale pacijente i
iste noći operisali. Te iste noći porodila se žena pored njega, pa su dete, privremeno,
smestili pored župnika koji je još bio pod narkozom. Probudio se župnik, ugledao dete,
primetio da mu je trbuh splasnuo, dograbio novorođenče i pobegao kući. Dete je lepo
iškolovao i kad je bio na samrtnoj postelji, pozove ga k sebi, kao, ima da mu kaže važnu
tajnu. „Već znam na šta mislite“, reče momak, „reći ćete mi da niste moj stric, već otac,
zar ne?“ ,,Ne“, reče župnik, „ja sam tvoja majka, tvoj otac je presveti nadbiskup.“

Špekulant je i učitelja voleo da muči antiruskim vicevima, u kojima je uživao župnik.
(Partsekretara u manjem kolhozu pitaju šta je to prelaz iz socijalizma u komunizam?
Pošto nije znao, odvezao se u Moskvu da pita. Član Ce-Ka mu na to pokaže kroz prozor:
„Šta vidiš, druže?“ „Auto, koji prolazi“, odgovori ovaj. „Šta vidiš sad?“ posle nekog
vremena upita vrhovni. „Opet auto!“ „Dakle, vidiš auto — pa neko vreme ništa — pa
opet auto — to je socijalizam. U komunizmu će biti auto-auto-auto! Razumeš li?“
Razumeo je i otišao kući, pozvao svoje mužike i kad su se okupili pokazao im kroz
prozor — „šta vidite, drugovi?“ Prolazio je prosjak. „Prosjaka“, odgovoriše mužici.
Sačeka neko vreme, pa pita opet. „Još jedan prosjak“. „Dakle, vidite, to je socijalizam.
Kad dođe komunizam, biće ovako prosjak-prosjak-prosjak-prosjak.“

Prema zatvorskom kodeksu, učitelja sam pustio da se sa vicevima snalazi sam. Kod
direktnih napada na njegovo ubeđenje ipak sam se umešao (došlo je do ovakvih izjava:
kakvo je uživanje videti ovakvog tipa u našem apsu, ili: idi u Moskvu, što jedeš naš hleb;
ubica mu je jednom rekao „probaj još jednom da se natreseš na mene, natovariću ti takav
korpus delikti da će te obesiti“). Župnika i jehovca nisam nikada branio kad su njihovu
ideologiju seckali na komadiće, ponašali su se preglupo. Ali sam zato (sa svojom klikom)
zaštitio muslimanskog brata i jezuitu jer su imali svoje dostojanstvo, i što su bili spremni
da nešto žrtvuju za svoje ubeđenje, ma kakvo ono “bilo“. Ni musliman ni jezuita nisu
nikoga silovali svojim „ja sam u pravu“. Musliman je često ostajao gladan jer je sumnjao
da je u hrani svinjska mast, jezuita se ni kod svih izolacija i kazni nije žalio, jer „njegova
država nije od ovog sveta“. To je pokazivao i kod hrane, koju je pametno (da ne zna
levica šta radi desnica) delio onima kojima je bila potrebna — a ne prema simpatiji.
Musliman je od njega dobio više od pobožnog obućara, osuđenog zato, što je osuđivao
napad na biskupa (koga su negde polili benzinom i zapalili, zadobio je samo opekotine);
obućar je širio „neprijateljsku propagandu“, da su pokušali da ga zapale policijski agenti;
bio je to uplašen čovek koji je plakao dok je pričao kako su ga „šamarali kao balavca“.

Teško je bilo pisati u to vreme i u toj sredini."

Vitomil Zupan, Levitan

TERPSIHORA, Giovanni Santi (fotka Terpsihore iz moje enciklopedije, ME JLZ 1971.-1977.)

"DRUGO IZDANJE.
SVA PRAVA PRIDRŽANA COPYRIGHT BY
JUGOSLAVENSKI LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD, ZAGREB TISAK, BAKROTISAK, OFFSET I UVEZ GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB
Drugo izdanje Muzičke enciklopedije izlazi prošireno u tri sveska. Sva ranije objavljena materija pregledana je i dopunjena novim biografskim i bibliografskim podacima. U drugo izdanje uvrštena su mnoga nova imena kompozitora, muzikologa i muzičkih umjetnika koji su u međuvremenu zauzeli odredeno mjesto u muzičkom životu svojih zemalja; unijeti su podaci iz područja jazza kao i zabavne muzike, koja sve više ulazi u svakodnevni život suvremenog čovjeka. Obrađeni su i novi muzički pojmovi na polju tzv. avangardne muzike, kojih nije bilo u ranijem izdanju. Smatrajući da su koreografi i baletni umjetnici ravnopravni partneri ostalim muzičko-scenskim radnicima, redakcija je unijela čitav niz novih imena s tog područja.
Radi boljeg pregleda narodna muzika svakog naroda izložena je u novom izdanju u istom članku s umjetničkom. U nastojanju da nova edicija i u ovom pogledu dosegne nivo nacionalno reprezentativnog djela, redakcija je posvetila punu pozornost sintetičkom prikazu muzičke kulture jugoslavenskih naroda i narodnosti. Što se tiče likovne opreme, znatno je proširen ilustrativni dio i povećan broj likovnih priloga u bakrotisku i u boji."


Što je arija?



PUCCINI


ARIA
U ovom kratkom filmu inspiriranom Puccinijevom operom, Madame Butterfly je marioneta koja živi sama na otoku dok ne stigne zgodni mladi mornar Pinkerton. Kad ponovno otplovi u svom bijelom čamcu, Butterfly čeka njegov povratak, žudeći za ocem za svoje dijete... Nagrađen 2002. godine nagradom norveških filmskih kritičara za najbolji kratki film.

"Uzme li čovjek sve Glembajeve, sve te Glembajeve, koji kao povorka od tri stotine lica stupaju od marija- terezijanske cehovske tmine do današnje sinkopirane crnačke glazbe, iz te i takve perspektive javlja se u čovjeku prilično mutno pitanje: a kamo idu zapravo ti Glembajevi, i koja je zapravo svrha tog njihovog obiteljski organiziranog kretanja preko ovih naših žalosnih provincijalnih prilika?

Minulo je više od sto i osamdeset godina od dana, kada je u župnoj matici međimurskog Remetinca zapisan prvi autentični dokumenat o Glembajevima, a koliko je odonda proteklo krvi, počinjeno zločina, prevara i skandala, koliko li je isplakano suza i izmoljeno molitava, a sve za Glembajeve i u interesu Glembajevih; koliko li je puta prokleto to ime Glembajevih u sedmo i u deveto koljeno zbog zla i nesreće, što ih je glembajevska logika glembajevskih kamata i interesa nanijela bližnjima kroz tri stoljeća: od Marije Terezije pa sve do posljednjih dana francjozefinizma.

U prvoj grupi prvoga koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni; u drugome koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s prvim parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom, pretvarajući hladnokrvno ljudsku krv u zlato. Sedamdesetih godina to glembajevsko Zlato postaje već advokatsko, latinizirano, bankarsko, otmjeno, to se Zlato oplemenjuje visokorođenim gospođama i rađa gospodsku djecu, koja u slijedećoj generaciji silaze s pozornice, napuštajući te naše toliko puta opjevane životne daske s teatralnim sredstvima degeneracije: u grčevima bolesnih živaca, s veronalom i browningom.

Stari, patrijarhalni, marijaterezijanski Ignac Glembay, komu se negdje oko sedam stotina i pedesete rodilo žensko dijete Veronika, i koji je tako ostavio prvi autentični dokumenat o Glembajevima, taj prastari Ignac Glembay nije ni slutio, da je njemu suđeno, da prvi krene na čelu povorke (ogromne glembajevske povorke), koja se zaputila od vinograda remetinečkih, da se izgubi u maglama između Beča, Budima i grada Agrama, jalovo besmisleno. Gdje su nizovi onih crnih i pognutih nepismenih * Glembajica, koje sve govorahu vindsko-međimurski, a svakoga su septembra na Malu mašu pješačile do Marije Bistričke? U njihovim žilama tekla je još madžarska krv, a unučad tih nepismenih baba ilirizirala se kod fratara lepoglavskih i uršulinka varaždinskih. Prvi rukopisi tih nepoznatih i pokojnih Glembaja bijahu još bez interpunkcije i velikih slova, početnički bezlični, groteskni, upravo barbarski spram stilizacije kakvog učtivog glembajevskog pisma devedesetih godina, gdje se je naslovnik pisma agramerski titulirao: »Vaše gospodstvo«<, ili: »Častim se pozvati Vaše gospodstvo<<.

Živeći pod lavljom šapom Grofa i Crkve, prvi Glembajevi bijahu još puni zemlje i vonja marvinskog, okorjelih dlanova i kvrgaste, tvrde i ograničene glave, pa kad je jedan Glembay negdje oko sedam stotina i devedesete zaklao i orobio u viničkoj šumi jednog kramara (Kranjca), on je mirne savjesti podigao u crkvi svetoga Trojstva na Marijanskom Križu mramorni oltar svetoga Sebastijana, koji su njegovi potomci dvije generacije kasnije pokazivali svojim gostima kao dokumenat vrlo otmjenog baroknog glembajevskog ukusa. (Taj zaklani kranjski kramar donio je Glembajevima sreću.) Gdje je ta distansa od tog krvavog i prostačkog vremena, što je zaudaralo po bagošu, slanini, dimu i čađavim tramovima, do Largo maestosa koje glembajevske praunuke, koja se zove Renée, svira napamet sve klasike od Händela do Stravinskog, i kojoj je već gospoda majka bila biskupska ljubovca i metresa Njegove Eminencije nadbiskupa Gregora Silberbrandta, čuvenog govornika, mislioca, kavalira i mecene osamdesetih godina?

Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto tako, retrospektivno, čini se, da je i to gibanje kao i (sve drugo podvrgnuto nekim stalnim, nevidljivim i nenapisanim zakonima. Zbog Glembajevih proliveno je suza na škafove, i kad se oko devet stotina i druge utopila jedna Glembajica, Alisa Basilides-Danielli-Glembay (kćerka bankara Ignjata, u dvadeset i drugoj svojoj godini), onda je stara teta Bárbóczy Angelika (koja se udala u glembajevsku familiju protiv svoje volje i mrzila
Glembajeve konstantno sedamdeset godina), onda je ta krezuba starica govorila glasno po čitavome gradu, da je to pokojna Alisa popila nažalost samo nekoliko suza, što ih je skrivio njen otac Naci svojim bankarskim poslovima. Sada bilo kako bilo, jedno je sigurno, da Glembajevi nisu jedina obitelj donjogradskih patricija, koja je postala gospodskom na krvi i suzama, i da su i Glembajevi, poput svekolikog našeg takozvanog građanskog plemstva, krenuli iz bijede u bogatstvo preko zločina i prevare dospjevši do visokog trgovačkog i poslovnog ugleda i morala svojih trgovačkih naslova i banaka, čija imena i novine spominju uvijek s respektom i solidnim prizvukom poštovanja.

Kao Glembajevi, tako su i plemeniti Ludvigovi pristigli na putu teškom i napornom od rakijašnica i radničkih kuhinja kod trasiranja prvih naših željezničkih linija, a danas sjede u svojoj vlastitoj palači u strogome centru Donjega grada, i visoki austrijski generali smatrahu za osobitu počast, kad ih je stari vitez Ludvig pozvao na večeru. Tako je plemeniti Loyen-Grebengradski, danas general-direktor u dvanaest industrijalnih poduzeća, bio počeo kao slavonski »Zapfenbursche<< (bez ipsilona, naravno, sasvim obični Lojen), a danas mu unučad govori samo engleski, i on lično putuje isključivo samo u svojim Mercedes-kolima. Tako je i von Tschou-belitsch došao u grad kao ciglarski šegrt, a danas je komornik i sin mu je služio, naravno, kod Fünfera, znamenite pete ulanske regimente, konjaničke pukovnije hrvatskoga gentryja. Kao što je stari Dominecz- Ladanjski skinuo svoju naušnicu s crncem tek prigodom prvog previšnjeg posjeta Nj. Veličanstva F. J. I i blagopokojne carice Elizabete godina sedamdesetih, tako i za baruna Schivanovitscha govore po gradu, da je još pred bosansku okupaciju bio turski vojnički živoder. Svi ti provincijalni kramari, koji danas igraju ulogu s uzvišenog i nadzemaljskog stanovišta krobotskog gentry-mentaliteta, čija se djeca odgajaju u isusovačkim i cistercitskim kloštrima po Tirolu i Gornjoj Austriji, svi ti naši Sziretscheki, Urbani, Szlougani i Szepke, Novlyani i Szeveretzi de Szeveretz, koji su jedamput igrali bridge u bečkom Herrenklubu, svi oni znadu vrlo precizno jedni za druge, da je sve to na njima zapravo maska, i da se te maske nose tek tri-četiri posljednja decenija. Iza tih svečanih dekoracija stoje u pozadini nepismene varalice, ubojice, krivokletnici i luđaci, a naprijed u salonima vise bidermajerski portreti naših gospodskih grosfatera, koji su bili već ilirski literatori, pisali narodne knjige i stanovali pod svojim vlastitim krovovima u Gornjem gradu na zapadnoj ili istočnoj fasadi tvrđavnog zida.

Već je stari Ignac Glembay stao da duboko ore po tuđoj nesreći, a njegov sin Franc (Varaždinac), o kome su podaci potpuno nepouzdani, bio je već sedam stotina i devedesete ugledan varaždinski cehovski majstor. On, koji je svojom vlastitom rukom zaklao onog fatalnog Kranjca (te na Kranjčevim cekinima sazidao svoju karijeru), bio je pod konac života vlasnik sumpornog rudnika, toplica, mlinar i drvosječa. Ustvari kriminalan tip, ubojica i analfabet, on je već prije sto i pedeset godina igrao ulogu uglednog i uvaženog lica. Oženivši se sa zdravom Štajerkom mutne furlansko-talijanske krvi izrodio je s njom tri sina: Johana, Franca i Feliksa, i četiri kćeri: Johanu, Marijanu, Ludvigu i Beatu. Najstariji sin Johan (1807-1869) apsolvent pravne akademije gradačke, ostao je u Grazu, odrodio se, poslije se preselio u Beč i tamo uzeo jednu Bečanku (Emiliju Hochbauerovu) i tako umro u Beču kao visoki državni činovnik. Djeca iz tog braka postala su Austrijanci, i jedan Glembay- Hochbauer vratio se u Hrvatsku devetstotih godina kao austrijski infanterijski major i u Agramu oženio se s jednom Casparotti-Kaschnerovom i tako opet. (kako-tako) pohrvatio odrodenu bečku granu Glembajevih u austro- hrvatskom smislu te riječi. Mladi sin, očev imenjak Franc Ferdinand Glembay (1809-1879), koji je starijega brata Bečliju i sve četiri (malodobne) sestre prevario kod oporuke i tako unio u Glembajeve prvi pravni razdor, što se između tih grana kasnije vukao više od četrdeset godina, počeo je kao i otac starom tradicionalnom meštrijom: trgovao je brašnom, drvom i plodinama. Zakupnik šuma, graditelj željeznice Ptuj-Kotoriba-Kaniža, ratni liferant Četrdesetosme, Šezdesetšeste i Sedamdesetosme, bankar i madžaron pod stare dane ostavio je masu trgovina i kuća u Čakovcu, Kaniži, Fehérváru, Varaždinu, Agramu i Fijumi. Najmladi, Feliks Glembay, pao je kao oficir pukovnije grofa Wrbne, Četrdesetosme nedaleko od Pečuha. Madžarski husari ispekli su ga živa.
Dvije najmlađe kćerke staroga Franca Glembaja (Varaždinca), Johana i Marijana, umrle su još u djetinjstvu, dok se najstarija Ludviga (1812-1844) utopila poslije poroda svoga sina, što ga je zanijela s jednim putujućim slikarom iz Toskane, koji je slikao freske za župnu crkvu u Remetincu medimurskom. Jedino dijete te divlje i nesretne ljubavi, Ludvig (1844-1898), ostao je fantastičan, alkoholik, nerealan (čitav je život patio od ideje da ima slikarskoga talenta), proveo je tako svoj jalovi život u ogorčenoj pravnoj borbi protiv svog ujaka Franca, u najdubljem (i sasvim ispravnom uostalom) uvjerenju, da ga je Franc pokrao, orobio i materijalno uništio. Umro je u Beču kao prosjak, utopivši se jedne snježne noći u nastupu vinskog bunila. S nekom bečkom sluškinjom, međimurskom Štajerkom Micikom (Gregorovom), rodio je taj nezakoniti sin talijanskog fresko-slikara svoga nezakonitog sina Bartola Gregora, koji se opet kao bečki tipograf devedesetih godina oženio sa Zagrepčankom Hrvaticom (Marijom Oršićevom) i tako u figuri Kamila Gregora rodio jedno neobično zanimljivo i visoko talentirano lice, koje je odraslo u Agramu kod svoje bake Hrvatice stare Oršićke i tako postalo najzanimljivijom pojavom u toj obiteljskoj galeriji Glembajevih. Jer dok su ti Glembajevi s jedne strane godinama zaprezali mase gladnih robova, bacali ih u rudničke jame i ubijali po močvarama i šumama kao životinje niže vrste, dok su ti Glembajevi kopali, rovali, sjekli šume razarali dinamitom kamenolome u groznici da skupe što više zlata, što više briljanata i mjenica, što više obveznica i čekova i gruntovnih uložaka, dotle se u isto takvom (nezakonitom) Glembaju, u licu Kamila Gregora, javio čudan talenat unutarnje kontemplacije i prilično tankoćutne savjesti, koja se onda nakon mnogogodišnjih kriza i zabluda probila do ingeniozne jasnoće i kristalne logike. Taj nezakoniti Glembay bio je zapravo jedino pozitivno i sto posto logički zatvoreno lice, i u masi te glembajevske djece u trećoj i četvrtoj liniii, koja su bolesna trošila skupe novce po sanatorijima, između mase te glembajevske unučadi, na čiji je odgoj potrošeno nekoliko imetaka, nezakonito dijete jedne bečke sluškinje dalo je na svijet jedinu mudru, poštenu i dobru glembajevsku glavu. Da li su sve one podlosti, podmuklosti, mita skandali, nemilosrdno pregaženi karakteri i životi dobili svoje opravdanje po toj nezakonitoj glembajevskoj glavi, u nekom višem, apstraktnom smislu, to ostaje otvoreno pitanje.“

M. Krleža, Glembajevi, proza



p.s "Ali da sve te šušićave glembajevske nevjeste, kojima su muževi bili kupljeni trgovačkim ugovorom, da svi ti patricijski saloni sa svojim glupim tračevima i čajevima, i parkovi s fontanama i crvenim suncobranima (pod kojima su gospoda još osamdesetih godina zijevala i kopala po svom mnogopoštovanom nosu, a unučad na prijelazu stoljeća brbljala o simbolizmu i glazbi), da sve to zajedno u nekom višem, apstraktnom smislu nije imalo naročitog smisla, to (govoreći iz ove retrospektive) ostaje više-manje izvan sumnje."

„Apstrakciju političkog čovjeka Rousseau pravilno crta ovako: >>Celui qui ose entreprendre d'instituer un peuple doit se sentir en état de changer, pour ainsi dire la nature humaine, de trasformer chaque individue, qui par lui-męme est un tout parfait et solitaire en partie d'un plus grand tout, dont cet individu reçoive en quelque sorte sa vie et son ętre, de substituer une existence partielle et morale ŕ l'existence physique et indépendante. Il faut qu'il ôte ŕ l'homme ses forces propres pour lui en donner qui lui soient étrangčres et dont il ne puisse faire usage sans le secours d'autrui.« (»Contrat social«, livre II, Londre, 1782, p. 67.).(23)

Svaka emancipacija je svođenje čovjekova svijeta, čovjekovih odnosa, na samog čovjeka.

Politička emancipacija je, s jedne strane, redukcija čovjeka na člana građanskog društva, na egoističnog nezavisnog individuuma, a s druge na građanina, na moralnu osobu.

Tek kad zbiljski, individualan čovjek vrati u sebe apstraktnog građanina i kao individualan čovjek postane 'rodno biće' u svom empirijskom životu, u svome individualnom radu, u svojim individualnim odnosima, tek kada čovjek spozna i organizira svoje »forces propres«(24) kao društvene snage i stoga više ne bude od sebe dijelio društvenu snagu u obliku političke snage, tek tada će čovjekova emancipacija biti dovršena.

_________________

23 >>Onaj koji se usuđuje postavljati zakone jednome narodu, mora se osjećati sposobnim mijenjati, tako reći, ljudsku prirodu, svakog pojedinca koji je sam sebi savršena i osamljena cjelina transformirati u dio jedne veće cjeline, od koje bi taj pojedinac u neku ruku primio život i svoje biće, da fizičku i samostalnu egzistenciju zamijeni parcijalnom i moralnom. On treba da čovjeku oduzme njegove vlastite snage, da bi mu dao takve koje će mu biti strane, i kojima se neće moći služiti bez pomoći drugoga.<<

24 Vlastite snage"

Glavni radovi Marxa i Engelsa, str.120