"Uzme li čovjek sve Glembajeve, sve te Glembajeve, koji kao povorka od tri stotine lica stupaju od marija- terezijanske cehovske tmine do današnje sinkopirane crnačke glazbe, iz te i takve perspektive javlja se u čovjeku prilično mutno pitanje: a kamo idu zapravo ti Glembajevi, i koja je zapravo svrha tog njihovog obiteljski organiziranog kretanja preko ovih naših žalosnih provincijalnih prilika?

Minulo je više od sto i osamdeset godina od dana, kada je u župnoj matici međimurskog Remetinca zapisan prvi autentični dokumenat o Glembajevima, a koliko je odonda proteklo krvi, počinjeno zločina, prevara i skandala, koliko li je isplakano suza i izmoljeno molitava, a sve za Glembajeve i u interesu Glembajevih; koliko li je puta prokleto to ime Glembajevih u sedmo i u deveto koljeno zbog zla i nesreće, što ih je glembajevska logika glembajevskih kamata i interesa nanijela bližnjima kroz tri stoljeća: od Marije Terezije pa sve do posljednjih dana francjozefinizma.

U prvoj grupi prvoga koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni; u drugome koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s prvim parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom, pretvarajući hladnokrvno ljudsku krv u zlato. Sedamdesetih godina to glembajevsko Zlato postaje već advokatsko, latinizirano, bankarsko, otmjeno, to se Zlato oplemenjuje visokorođenim gospođama i rađa gospodsku djecu, koja u slijedećoj generaciji silaze s pozornice, napuštajući te naše toliko puta opjevane životne daske s teatralnim sredstvima degeneracije: u grčevima bolesnih živaca, s veronalom i browningom.

Stari, patrijarhalni, marijaterezijanski Ignac Glembay, komu se negdje oko sedam stotina i pedesete rodilo žensko dijete Veronika, i koji je tako ostavio prvi autentični dokumenat o Glembajevima, taj prastari Ignac Glembay nije ni slutio, da je njemu suđeno, da prvi krene na čelu povorke (ogromne glembajevske povorke), koja se zaputila od vinograda remetinečkih, da se izgubi u maglama između Beča, Budima i grada Agrama, jalovo besmisleno. Gdje su nizovi onih crnih i pognutih nepismenih * Glembajica, koje sve govorahu vindsko-međimurski, a svakoga su septembra na Malu mašu pješačile do Marije Bistričke? U njihovim žilama tekla je još madžarska krv, a unučad tih nepismenih baba ilirizirala se kod fratara lepoglavskih i uršulinka varaždinskih. Prvi rukopisi tih nepoznatih i pokojnih Glembaja bijahu još bez interpunkcije i velikih slova, početnički bezlični, groteskni, upravo barbarski spram stilizacije kakvog učtivog glembajevskog pisma devedesetih godina, gdje se je naslovnik pisma agramerski titulirao: »Vaše gospodstvo«<, ili: »Častim se pozvati Vaše gospodstvo<<.

Živeći pod lavljom šapom Grofa i Crkve, prvi Glembajevi bijahu još puni zemlje i vonja marvinskog, okorjelih dlanova i kvrgaste, tvrde i ograničene glave, pa kad je jedan Glembay negdje oko sedam stotina i devedesete zaklao i orobio u viničkoj šumi jednog kramara (Kranjca), on je mirne savjesti podigao u crkvi svetoga Trojstva na Marijanskom Križu mramorni oltar svetoga Sebastijana, koji su njegovi potomci dvije generacije kasnije pokazivali svojim gostima kao dokumenat vrlo otmjenog baroknog glembajevskog ukusa. (Taj zaklani kranjski kramar donio je Glembajevima sreću.) Gdje je ta distansa od tog krvavog i prostačkog vremena, što je zaudaralo po bagošu, slanini, dimu i čađavim tramovima, do Largo maestosa koje glembajevske praunuke, koja se zove Renée, svira napamet sve klasike od Händela do Stravinskog, i kojoj je već gospoda majka bila biskupska ljubovca i metresa Njegove Eminencije nadbiskupa Gregora Silberbrandta, čuvenog govornika, mislioca, kavalira i mecene osamdesetih godina?

Glembajevi, uzeti sintetično, znače neko naporno, sretno i nadareno kretanje egzistencija, koje se probijaju iz blata, zločina, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost), ali isto tako, retrospektivno, čini se, da je i to gibanje kao i (sve drugo podvrgnuto nekim stalnim, nevidljivim i nenapisanim zakonima. Zbog Glembajevih proliveno je suza na škafove, i kad se oko devet stotina i druge utopila jedna Glembajica, Alisa Basilides-Danielli-Glembay (kćerka bankara Ignjata, u dvadeset i drugoj svojoj godini), onda je stara teta Bárbóczy Angelika (koja se udala u glembajevsku familiju protiv svoje volje i mrzila
Glembajeve konstantno sedamdeset godina), onda je ta krezuba starica govorila glasno po čitavome gradu, da je to pokojna Alisa popila nažalost samo nekoliko suza, što ih je skrivio njen otac Naci svojim bankarskim poslovima. Sada bilo kako bilo, jedno je sigurno, da Glembajevi nisu jedina obitelj donjogradskih patricija, koja je postala gospodskom na krvi i suzama, i da su i Glembajevi, poput svekolikog našeg takozvanog građanskog plemstva, krenuli iz bijede u bogatstvo preko zločina i prevare dospjevši do visokog trgovačkog i poslovnog ugleda i morala svojih trgovačkih naslova i banaka, čija imena i novine spominju uvijek s respektom i solidnim prizvukom poštovanja.

Kao Glembajevi, tako su i plemeniti Ludvigovi pristigli na putu teškom i napornom od rakijašnica i radničkih kuhinja kod trasiranja prvih naših željezničkih linija, a danas sjede u svojoj vlastitoj palači u strogome centru Donjega grada, i visoki austrijski generali smatrahu za osobitu počast, kad ih je stari vitez Ludvig pozvao na večeru. Tako je plemeniti Loyen-Grebengradski, danas general-direktor u dvanaest industrijalnih poduzeća, bio počeo kao slavonski »Zapfenbursche<< (bez ipsilona, naravno, sasvim obični Lojen), a danas mu unučad govori samo engleski, i on lično putuje isključivo samo u svojim Mercedes-kolima. Tako je i von Tschou-belitsch došao u grad kao ciglarski šegrt, a danas je komornik i sin mu je služio, naravno, kod Fünfera, znamenite pete ulanske regimente, konjaničke pukovnije hrvatskoga gentryja. Kao što je stari Dominecz- Ladanjski skinuo svoju naušnicu s crncem tek prigodom prvog previšnjeg posjeta Nj. Veličanstva F. J. I i blagopokojne carice Elizabete godina sedamdesetih, tako i za baruna Schivanovitscha govore po gradu, da je još pred bosansku okupaciju bio turski vojnički živoder. Svi ti provincijalni kramari, koji danas igraju ulogu s uzvišenog i nadzemaljskog stanovišta krobotskog gentry-mentaliteta, čija se djeca odgajaju u isusovačkim i cistercitskim kloštrima po Tirolu i Gornjoj Austriji, svi ti naši Sziretscheki, Urbani, Szlougani i Szepke, Novlyani i Szeveretzi de Szeveretz, koji su jedamput igrali bridge u bečkom Herrenklubu, svi oni znadu vrlo precizno jedni za druge, da je sve to na njima zapravo maska, i da se te maske nose tek tri-četiri posljednja decenija. Iza tih svečanih dekoracija stoje u pozadini nepismene varalice, ubojice, krivokletnici i luđaci, a naprijed u salonima vise bidermajerski portreti naših gospodskih grosfatera, koji su bili već ilirski literatori, pisali narodne knjige i stanovali pod svojim vlastitim krovovima u Gornjem gradu na zapadnoj ili istočnoj fasadi tvrđavnog zida.

Već je stari Ignac Glembay stao da duboko ore po tuđoj nesreći, a njegov sin Franc (Varaždinac), o kome su podaci potpuno nepouzdani, bio je već sedam stotina i devedesete ugledan varaždinski cehovski majstor. On, koji je svojom vlastitom rukom zaklao onog fatalnog Kranjca (te na Kranjčevim cekinima sazidao svoju karijeru), bio je pod konac života vlasnik sumpornog rudnika, toplica, mlinar i drvosječa. Ustvari kriminalan tip, ubojica i analfabet, on je već prije sto i pedeset godina igrao ulogu uglednog i uvaženog lica. Oženivši se sa zdravom Štajerkom mutne furlansko-talijanske krvi izrodio je s njom tri sina: Johana, Franca i Feliksa, i četiri kćeri: Johanu, Marijanu, Ludvigu i Beatu. Najstariji sin Johan (1807-1869) apsolvent pravne akademije gradačke, ostao je u Grazu, odrodio se, poslije se preselio u Beč i tamo uzeo jednu Bečanku (Emiliju Hochbauerovu) i tako umro u Beču kao visoki državni činovnik. Djeca iz tog braka postala su Austrijanci, i jedan Glembay- Hochbauer vratio se u Hrvatsku devetstotih godina kao austrijski infanterijski major i u Agramu oženio se s jednom Casparotti-Kaschnerovom i tako opet. (kako-tako) pohrvatio odrodenu bečku granu Glembajevih u austro- hrvatskom smislu te riječi. Mladi sin, očev imenjak Franc Ferdinand Glembay (1809-1879), koji je starijega brata Bečliju i sve četiri (malodobne) sestre prevario kod oporuke i tako unio u Glembajeve prvi pravni razdor, što se između tih grana kasnije vukao više od četrdeset godina, počeo je kao i otac starom tradicionalnom meštrijom: trgovao je brašnom, drvom i plodinama. Zakupnik šuma, graditelj željeznice Ptuj-Kotoriba-Kaniža, ratni liferant Četrdesetosme, Šezdesetšeste i Sedamdesetosme, bankar i madžaron pod stare dane ostavio je masu trgovina i kuća u Čakovcu, Kaniži, Fehérváru, Varaždinu, Agramu i Fijumi. Najmladi, Feliks Glembay, pao je kao oficir pukovnije grofa Wrbne, Četrdesetosme nedaleko od Pečuha. Madžarski husari ispekli su ga živa.
Dvije najmlađe kćerke staroga Franca Glembaja (Varaždinca), Johana i Marijana, umrle su još u djetinjstvu, dok se najstarija Ludviga (1812-1844) utopila poslije poroda svoga sina, što ga je zanijela s jednim putujućim slikarom iz Toskane, koji je slikao freske za župnu crkvu u Remetincu medimurskom. Jedino dijete te divlje i nesretne ljubavi, Ludvig (1844-1898), ostao je fantastičan, alkoholik, nerealan (čitav je život patio od ideje da ima slikarskoga talenta), proveo je tako svoj jalovi život u ogorčenoj pravnoj borbi protiv svog ujaka Franca, u najdubljem (i sasvim ispravnom uostalom) uvjerenju, da ga je Franc pokrao, orobio i materijalno uništio. Umro je u Beču kao prosjak, utopivši se jedne snježne noći u nastupu vinskog bunila. S nekom bečkom sluškinjom, međimurskom Štajerkom Micikom (Gregorovom), rodio je taj nezakoniti sin talijanskog fresko-slikara svoga nezakonitog sina Bartola Gregora, koji se opet kao bečki tipograf devedesetih godina oženio sa Zagrepčankom Hrvaticom (Marijom Oršićevom) i tako u figuri Kamila Gregora rodio jedno neobično zanimljivo i visoko talentirano lice, koje je odraslo u Agramu kod svoje bake Hrvatice stare Oršićke i tako postalo najzanimljivijom pojavom u toj obiteljskoj galeriji Glembajevih. Jer dok su ti Glembajevi s jedne strane godinama zaprezali mase gladnih robova, bacali ih u rudničke jame i ubijali po močvarama i šumama kao životinje niže vrste, dok su ti Glembajevi kopali, rovali, sjekli šume razarali dinamitom kamenolome u groznici da skupe što više zlata, što više briljanata i mjenica, što više obveznica i čekova i gruntovnih uložaka, dotle se u isto takvom (nezakonitom) Glembaju, u licu Kamila Gregora, javio čudan talenat unutarnje kontemplacije i prilično tankoćutne savjesti, koja se onda nakon mnogogodišnjih kriza i zabluda probila do ingeniozne jasnoće i kristalne logike. Taj nezakoniti Glembay bio je zapravo jedino pozitivno i sto posto logički zatvoreno lice, i u masi te glembajevske djece u trećoj i četvrtoj liniii, koja su bolesna trošila skupe novce po sanatorijima, između mase te glembajevske unučadi, na čiji je odgoj potrošeno nekoliko imetaka, nezakonito dijete jedne bečke sluškinje dalo je na svijet jedinu mudru, poštenu i dobru glembajevsku glavu. Da li su sve one podlosti, podmuklosti, mita skandali, nemilosrdno pregaženi karakteri i životi dobili svoje opravdanje po toj nezakonitoj glembajevskoj glavi, u nekom višem, apstraktnom smislu, to ostaje otvoreno pitanje.“

M. Krleža, Glembajevi, proza



p.s "Ali da sve te šušićave glembajevske nevjeste, kojima su muževi bili kupljeni trgovačkim ugovorom, da svi ti patricijski saloni sa svojim glupim tračevima i čajevima, i parkovi s fontanama i crvenim suncobranima (pod kojima su gospoda još osamdesetih godina zijevala i kopala po svom mnogopoštovanom nosu, a unučad na prijelazu stoljeća brbljala o simbolizmu i glazbi), da sve to zajedno u nekom višem, apstraktnom smislu nije imalo naročitog smisla, to (govoreći iz ove retrospektive) ostaje više-manje izvan sumnje."