AJNŠTAJNOV OSMIJEH

Ajnštajn je rekao ovo i ono
Njegove slike su na sve strane
I citati koje nikada nije rekao
Milevi je napisao ulaz zabranjen
Na vrata svoje sobe
Možda je previše ga citirala
Ili mu je samo bila glupa
Surfam fejsove i blogove
Puni su ajnštajna nematematičari
I korisnici mekoukoričenih priručnika
A ja se uvijek sjetim
Kad vidim trivijalizaciju Ajnštajna
Sine ira et studio
Mileve u drugoj sobi

CROW

Vrana je znala zijevati
Al' nije znala pjevati
Badava joj sve što je skupila:
Novčići, crvi, mrtvih vrabaca
Kljunovi, krila i nožice
Kad nije pjevica
Ispod crne kožice.

JESENJA SAMOĆA
(VRANA)

Vjetar je kovitlao lišće s grana
Šetala je perivojem tužna&sama
Drveće mokro, jesen i tuga
Dobro bi joj došla sad neka cuga
„Ne voli te“ graknula je najednom ptica
Zastala je i zaustavila za plac kolica
To njoj se obratila mokra vrana
K'o gavran „nikad više“ s Poeovih strana
Sve je to još više povećalo joj tugu
Pojačalo želju da popije cugu
„Druga ima zelene oči“
Grakne ptica i nestane u
Noći

Starry Night, 28.9.2024., 17:59

TREBA se, kažu, distancirati od svoje teme, treba se uzvisiti iznad motiva koje želimo opisati, to je jedno, a to je, kažu, prvo i najvažnije, možda čak i jedino važno! »Objektivirati se!« »Objektivirati se«, da, kažu da tako treba, zauzeti neki razmak, otprilike, da bi čovjek uspio zaboraviti svoju vlastitu ličnost, to jest da se subjektivno slijepo ne bi predao ni nekom uzbudljivom događaju ni ljepljivim osjećajima, jer takvi glasni događaji i takvi korozivni osjećaji javljaju se kao trajna opasnost da čovjek potone u vlastitim, »ličnim«, uvijek podjednako »mrskim« raspoloženjima, što kod pisanja djeluje uvijek više-manje smiješno, ali, ipak, onaj uobičajeni, sebe i svoju vlastitu malenkost trajno preuveličavajući glas kuknjave nad vlastitom nesretnom sudbinom i jalovim razmatranjem starih ozljeda, sramota i gluposti, uostalom savršeno dosadnih i suvišnih jer su suviše ljudski tipične, onaj glas vječne Jeremijade nad vlastitim truplom, upravo taj naučeni, literarno manirirani glas, glavna je smetnja da se čovjek ne uspijeva oteti obmanama nagona, oslobođen svakog intimnog balasta.

Za pravilno procjenjivanje razmaka od motiva, koji treba da se opiše (a naročito što se tiče mentalne rezerve spram raznovrsnih zahtjeva koji se pisanju kao takvom stavljaju u zadatak, vjerski, politički ili uopće bilo koji), najpouzdanija je mjera privatno iskustvo.

Trebalo bi metodički ispitati čitavu seriju tipova, karakterističnih, ne samo nastranih nego baš manijaka, kliničkih slučajeva, kakvi predstavljaju »elitu« u okviru raznih ljudskih prevara po crkvama, u politici, u karijerama, u hijerarhiji uopće, a naročito u štampi, trebalo bi o ovoj mnogopoštovanoj gospodi mravima posjedovati čitavu malu kartoteku sa pouzdanim podacima. kako se ponašaju i vladaju, odakle su stigli (ispod slamnatog krova, iz cilindraške sramote ili iz socijalne bijede), kakve su tjelesne građe, kakve su im najintimnije tajne, slabosti i poroci, pa kad bi čovjek svladao svu ovu moralnu i materijalnu smjesu, kad bi mu ovi fabrički produkti od lutaka postali jasni i prozirni i plastični, i to ne samo po svojim bijednim ulogama nego i po najsakrivenijim mislima, onda bi se takvo distancirano, mirno, udaljeno i takozvano »objektivirano« razmatranje, uzvišeno iznad svih ljudskih napasti, pretvorilo doista u uvjerljivo svjedočanstvo.

Sabrana po knjigama kao u kutijama (kao što se sabiru i nabadaju na iglu leptiri kao vješto montirani primjerci), ova bi svjedočanstva slijedećim pokoljenjima doista mogla poslužiti kao beletristički vademecum.

Međutim, u čemu je stvar? Zapadnoevropska lirska beletristika opisuje uglavnom još od početka ovoga vijeka borbu pasivnih neurastenika, poraženih u borbi sa stvarnošću, na više-manje sentimentalan način. Smrvljeni zakonima raznih socijalnih sredina, ovi beletristički homunkulusi kao moralni osamljenici ne pokreću i ne rješavaju ništa, a, kao lirske sjenke lirskih anegdotâ, ne samo da su nezanimljivi nego su - kao originalna zamisao kompozicije - prosto nepostojeći. Ovi beletristički likovi ne uspijevaju da se razviju ni do kakve formule svog vlastitog dostojanstva i spoznaje, oni u okviru realnog zbivanja ne postaju nikakav faktor, jer najviši uspon njihove spoznaje predstavlja rezignirana pomisao na Smrt ili na samoubojstvo, na temelju subjektivnog saznanja da je svaka daljnja borba intelekta sa materijalnim snagama - jalova. Nemoćno saznanje, ovo uviđanje apsurda, ovo jeftino izazivanje samilosti nad pregaženim žrtvama, nad ličnom nemoći da se razvije bilo kakav otpor, dickensovsko putovanje kroz pakao stvarnosti, opisivanje moralne bijede koje su ruski beletristi doveli do rutiniranog savršenstva, tiho ludilo u melankoličnoj atmosferi velegradskog dna, gdje u zelenkastoj svjetlosti vonjavih plinskih svjetiljaka slabo plaćena činovnička lica prepričavaju fraze o Bogu ili o Smrti, patos ove mase obezglavljenih stradalnika zaslužio je, mjesto ove, danas masovno uobičajene instrumentacije, jednu sasvim drugu i novu opisnu metodu, koje u beletristici, nažalost, danas nema, premda je vrijeme kao samo po sebi imperativno traži. Velegradska bijeda trebala bi da se prikaže sa svojom petrolerskom lumpenproleterskom asimptotom kao trajnim potencijalom uzvišenja buntovne svijesti, a mjesto starofrajlinske manije kakva svršava pokajničkim molitvama u suzama, ove veličanstvene kaskade moralne bune imale bi se upotrijebiti kao pokretna sila pjesničkih turbina.

Da se čitava jedna literatura evropska razvila do samoubilačke depresije kojoj je jedino nadahnuće, kao svespasavajuća formula, pomisao na nestanak sa ovoga svijeta, nije zapravo nelogično, jer Kult Pasivne Patnje kao svemirski uzakonjenog stanja fakata traje kao glavni motiv svih religija, a Zapadna Evropa sve do ovoga rata razradila je kult smrti i patnje do perverzno bogatog instrumentarija, koji se i danas, u ovome ratu, podudara sa pasivnom, slaboumnom rezignacijom.

Miroslav Krleža, Dnevnik, Rujan 1917

destilacije


samo ova rečenica brune schulza
- ah, jesenji dan, taj stari
šaljivčina-bibliotekar
koji se u izlizanom haljetku
vere po ljestvama i oblizuje
marmeladama svih stoljeća i kultura! -
kao slatka voćna sirovina dostaje
za destilaciju stotinu litara
poezije. pečem svoje pjesme
ovih zlatnih jesenjih dana
u njegovom poetskom kazanu
od provrele smjese emocija
ubranih u urbanim voćnjacima
pored teške spore zelene save
i podudarnih sastojaka iz
moravijinih rimskih priča
iz ulica uz žuti trgovački tibar.
pit ću ljute mirisne riječi
bez dodanog šećera žestine
kada tišina postane prijeteća
i približi se nagovještaj raspada.

29.09.2016.

Potok42

Univerzalnosti koje se natječu

By Judith Butler

Prema protokolu koji smo Ernesto Laclau, Slavoj Žižek i ja prihvatili prije pisanja ovih dijelova knjige, mi nismo unaprijed znali kakvi će biti prvi prilozi drugih autora u vrijeme kada smo pisali vlastite. Pretpostavljala sam da će Žižek postaviti pitanje statusa spolne razlike, tako sam odlučila da dobar dio ovoga svojega drugoga eseja posvetim toj temi. Iznenadila me je podudarnost njegova priloga s mojim o problemu formalizma, i mislim da mnogo onoga što sam napisala u prvom prilogu predstavlja neku vrstu odgovora, avant la lettre, njegovoj izjavi da sam ja možda naposljetku najveći formalist. Sve to postaje još zanimljivije u njegovoj izjavi, u hegelijanskom stilu, da sam ja i historicist. Vjerujem da je lakanovska skupina znanstvenika koja piše u Žižekovom duhu jedina skupina koja me je nazvala historicistom, a ja sam ushićena nevjerojatnošću toga naziva. Rasprava postaje složenija, kada me također nazivaju 'dekonstrukcionistom'. To je izraz koji nitko tko sudjeluje u dekonstruktivnoj kritici nije nikada koristio, onaj koji preokreće promjenljivu praksu čitanja u ideološki identitet (imajmo na umu da nitko ne koristi pogrdni izraz Lacaniste' da bi opisao nekoga tko gaji lakanovsko uvjerenje). Ne želeći ni prihvatiti ni odbaciti te razne etikete - ili pak, zapitati se je sam li ja doista ono što oni govore - pokušat ću uzeti drugačiji smjer u svojem ponuđenom odgovoru na mnoga zanimljiva pitanja koja je Žižek postavio.

(Uvod u raspravu)

Kontingencija, hegemonija, univerzalnost - Suvremene rasprave na ljevici
Autor: Slavoj Žižek, Judith Butler, Ernesto Laclau
Godina izdanja: 2007

Galerija: Judith, moja knjiga, moja ljevica

PAKAO
Rekoh idem van, jutros je padala kiša, vani je sad kiša i ponijet ću kišobran i gacati po mlakama i gledati kako se gasi nebo i pale svjetiljke, sumrak je moj najdraži dio dana, jesen je moje najdraže godišnje doba, kiša je za moj singing in the rain. I baš sam gledala fotografiju jesenjeg sumraka - mokra cesta oivičena golim drvećem nalik na kosture dignutih ruku i onim s narančastim plamičcima još neotpalog lišća, pliva u plavičastoj večernjoj maglici s upaljenim uličnim svjetiljkama i odrazima u lokvama gdje se svjetlo presijava dugačkim zlatnim trakama po kišnom asfaltu u draguljarski modro-zlatnom kontrastu. I nigdje nikog na slici nema, osim harmonije jesenje tišine i prigušenih automobilskih farova u daljini, a Krležina Jesenja samoća - „sve više sam, sve luđe sam…“ hipnotički šapuće iz prizora. Idem se hipnotizirati. A onda pogled kroz prozor i ništa od jutrošnje kiše nije ostalo, svijetloplavo bistro nebo s bijelim debeljuškastim oblacima nadvilo se nad gradom i više proljetna nego jesenja atmosfera bila je vani, pa sam od šetnje odustala. A na vijestima - orgijaju testosteroni iz svih oružja i puno je mrtve djece na sve strane. Pakao.
24.09.2024., 18:06
Starry Night

Jučer razgovor sa starim prijateljem. Nismo se dugo vidjeli i došao je na kavicu. Pričamo o poznanicima i zbivanjima u gradu, gdje, što, kada i kako unazad dvije godine otkad se nismo vidjeli. Priče o djeci, unucima, fotografije iz mobitela si pokazujemo, je l' se smije pušiti? Smije, velim i nosim pepeljare uz kavu i piće. Pizza? – pitam ga. Ne, hvala. I onda ide priča kako su mu sinu, poznatom informatičaru i glazbeniku u gradu, u bolnici skoro odrezali debelo crijevo i metnuli „onu vrećicu“ kod „otvaranja“ ga. Što je bilo? Sina mu je jako bolio trbuh i završio je na hitnoj, neke pretrage su rađene i zaključak je bio upala slijepog crijeva i da hitno mora na operaciju. Kad su ga „otvorili“ , slijepo crijevo je bilo ok pa su išle pretrage i kamera po crijevima i da je debelo crijevo bilo u pitanju i kirurg mu je odmah htio odrezati debelo crijevo i metnuti „onu vrećicu“, ali je srećom naišao drugi kirurg i stopirao amputaciju jer da se radi samo o gadnoj upali debelog crijeva. Mladi čovjek se brzo iza toga oporavio i upala je riješena. Priča mi je bila šokantna. Onda je krenuo razgovor o nestručno vođenim porodima i koliko djece je zeznuto komplikacijama na porođaju unatoč praćenju trudnoće i rizika. Neka slična afera je upravo u novinama, s Primorcem i vještačenjem porođaja i djetetom stopostotnim invalidom iako je trudnoća bila uredna. Ali, vratimo se na debelo crijevo. Otvori te i kad je već tu, ajmo izrezati ga. Ili poznanica koja je išla operirati tumor u glavi i ostala invalid i nepokretna i ponovo uči govoriti i pisati lijevom rukom jer joj je poslije operacije cijela desna strana tijela ostala oduzeta. Je li se kirurg zaigrao? Kaže danas da bi radije čekala smrt i nikad na tu operaciju ne bi išla, pa šta bude. Onda smo prešli na druge teme, razlika između života u centru grada i na periferiji, on je preselio na periferiju i kako se prilagođavao dugo gluhoj tišini, a ja sam poslije njegovog odlaska ostala dugo šokirana kako mu je lako sin mogao nositi „vrećicu“, da slučajno nije intervenirao drugi doktor.

"Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmješen i vedar." - Dobriša Cesarić, Predjesenji dan

Nedjelja je bila prekrasna i dječak je stalno pitao kad ćemo ići na igralište. Ona je vrtila svoje igrice uz zdjelu punu kokica s okusom maslaca, to uvijek traže, kokice iz mikrovalne, pa mi je ladica uvijek puna popcorna. Vani je blistalo toplo plavo rujansko poslijepodne, otrčali su djeci na klupama s bakama, dobili bombone i jurili travnjacima. Ona je željela sladoled, to je naš ritual, sladoledići u parku, ali danas je nedjelja i sve je zatvoreno, tumačila sam. Onda me vukla da idemo u grad, tražiti sladoled, jer joj se jako jede. Pa smo se uputili u potragu za sladoledom kroz ulice i trgove, sunčane i svečano mirne, kao što to već bude nedjeljom poslijepodne. „Već nema sunce starog žara, al dan je nasmiješen i vedar.“- napisao je Pjesnik. Pronašli smo otvoreni kiosk s Ledo škrinjom na ulazu u bolnicu i pojeli tri Snjeguljice u slast. Onda smo se vratili kući, polaganom i krasnom šetnjom kroz visoke drvorede žutih i zelenih krošnji nad ljupkim šarenim kućicama, jer biram samo ulice s drvećem, kad mogu birati. Kakav divan dan.

KANIBALIZAM

Pišem jer mogu. Svi preduvjeti su zadovoljeni. Ispod mene tipkovnica, ispred mene ekran, iza mene petice iz hrvatskog, logike i filozofije, latinskog i engleskog. Dok pijem kavu, čitam Ljube se dobri, loši, zli... , da je pisanje taština i način autanja se, itd. „Mi svi ostali "kratkog trajanja " u svijetu obilja riječi mi nismo ovdje da bismo nekoga zadivili, nego da bismo sebi olakšali teret dnevnih nagomilanih briga ili, kako kaže jedan naš bloger u svojoj pjesmi da je " ploha postojanja sve manja za gomilanje "“

Pišem jer mi je to najlakše i pri ruci, alat uvijek na stolu. Svatko radi ono što mu je najlakše. Puknut savršenu fotku, napisati neki tekstić uz jutarnju kavicu, ništa pretenciozno, za rok trajanja pet minuta, najdraži su mi spontani tekstovi, pretencioznost netalentiranih mi je odbojna, kad od svega ostane okus "pisca" u slini, jer, nisam kanibal. Prisjećam se sad one istinite priče o avionskoj nesreći u neprohodnom području, kad su preživjeli pojeli jedni druge, gdje je ulogu igrala fizička snaga i kanibalska predispozicija. U takvim uvjetima života, među monsterima i psihopatima, smatram se pojedenom.

Pišem prije njihovog doručka. Pojedu me monsteri za doručak. Skužim ih po pisanju. I oni mene.

Saturn proždire svog sina, Francisco de Goya (1823)

Sanjala sam njega i sebe, košmar neki, oboje smo bespomoćni iako je on manje bespomoćan od mene, u snu mi je stran, kao što to obično u snovima biva, svi drugi su stranci and faraway, pa i najbliži, on odlazi i gubi se u gomili, onda osjetim da mi u krevet ulazi nešto i stišće me oko struka i davi i ja ga zovem i vrištim ali ne izlazi glas iz usta, gušenje je sve jače, agonija, trzam se svom snagom probiti se iz more i budim se. Još je mrak, prilagođavam se javi, prostoru oko sebe, koji odvratan san. Ujutro ju zovem, dugo se ne javlja, moju staricu, napokon se javi i špota me, i da se cijelu noć gušila. Ne povezujem to sa svojim snom, smiješno mi je kad ljudi svoje snove tumače predskazanjima, da su sanjali nešto i voila, desilo se, abrakadabra. Sanjala sam svašta pa se nije zbilo, i ako se jednom podudara s javom poslije, ne znači ništa. Kopam po sjećanju, možebitni uzrok more, i sjetih se da sam neki dan gledala video kako ogromna zmija guši psa omotavši ga po sredini, i dolazi čovjek i udara zmiju dok nije pustila psa, i spašava ga i istog trena prešla na neke druge objave. Protumačila sam svoju moru probijanjem potisnutog neugodnog sadržaja iz podsvijesti u san, pražnjenjem nekakvim, što snovi i jesu, formatiranje psihe, postupak inicijalizacije diska radi pripreme za novi upis. Freud bi vjerojatno imao manje jednostavno tumačenje.

Déja-vu

Vani je sve bešumno
Bešumno prolijeće ptica još svijetlim
Oblačnim nebom
Bešumno prolazi čovjek u crnom kaputu
Dijagonalnom stazom
Kroz kvadraturu parka
Bešumno ulazi večer
U rđu i zlato
I nepomičnost krošnji
Bešumno levitira list
Boje vinjaka u mojoj ruci
Ne spuštajući se nikad
Sve je usporeno i kreću se
Bešumni i snovito crveni automobili
Ispod
A iza leđa
Jesen mi je dlanovima
Prekrila uši
I šapuće
Pssst…

JEDAN BUDUĆI PJESNIK

Kad već u mađarskim baščama
uvenu svi ljudi-ruže,
ustat će jedan sveti, tužni mladić
koji će imati zbog čega da tuži.

Budući mladiću, kako ti zavidim
Tvoja će pjesma da jekne krikom
kad naše golemo mađarsko prokletstvo
neće čuti više nitko, nitko.

Endre Ady

"Iako je prepun incidenta, u filmu postoji mir zbog kojeg ga gledate kao da gledate u zoetropsku sliku snježne kugle, sugerirajući da je Andersonov dočarani svijet podložan napetostima koje postoje potpuno izvan njega, skrećući pozornost na ono što se ne vidi na ekranu: tjeskobnog kreatora koji želi sve upravo tako, ali ne može kontrolirati upad vulgarnosti ili okrutnosti. Ta se napetost odražava u liku samog M. Gustava, čiji dojam profinjenosti prikriva dječačku bujnost i vulgarnost, a koji se ipak na kraju filma otkriva kao ljudsko biće apsolutne plemenitosti.

Koliko god “The Grand Budapest Hotel” poprima aspekt filmske konfekcije, čini to kako bi se uhvatio u koštac s vrlo sirovim i, da, stvarnim stvarima čovječanstva iz neobičnog, ali vrlo prosvjetljujućeg kuta. “Grand Budapest Hotel” je film o maskama koje stvaramo kako bismo zadovoljili naše aspiracije i cijeni održavanja privida. "Sigurno je održavao iluziju s nevjerojatnom ljupkošću", primjećuje jedan lik s divljenjem o drugom pred kraj filma. “The Grand Budapest Hotel” sugerira da je ponekad, kao vrsta, to najbolje što možemo učiniti. Anderson, tvorac iluzija, više je nego graciozan, blistav je, a ovim je filmom stvorio umjetničko utočište koje tješi i suosjeća. To je iluzija, ali nije laž."

NOĆAS je cijelu noć puhao vjetar kroz sobu, jer sam ostavila otvorene prozore na sjeveru i jugu, i stavila sam hrpu knjiga pred širom otvorena vrata svoje sobe, za blokiranje ih, da ih ne vuče vjetar i ne otvaraju se i zatvaraju treskom sama od sebe kao prethodnu noć, i tako, uz pomoć stoga knjiga pod vratima, nikakvih čarolija ni ghost efekata noćas u sobi nije bilo, samo je vjetar raznosio zadnje ostatke i džepove topline u sobama. Jedino je u praznom stanu iznad mene netko cijelu noć škripio i trčao po parketu, ali na to nisam mogla utjecati.



Mjesec nad zgradama


Still life kompozicija - ususret helouinu


Žar-ptica :))))))))))))))))))))))))))))), luda stvar koju obožavam

"IRENINA SREĆA

U Rimu vele da djevojka "zaudara" kad hoće da kažu da miriše na meso koje nije sasvim svježe, na meso koje ima izvjestan sumnjiv miris, "Zaudara" to jest gleda samo svoju korist, iako to krije, pa je kadra da odbaci sve obzire, ako je u pitanju njen interes. Tko bi, na primjer, bio rekao da je Irene, cvjećarica koja je čitav dan boravila u svojoj maloj cvjećarnici na Pariolima, među ružama i ljiljanima, zapravo "zaudarala". A ipak je bilo tako, ja imam i dokaza za to, a to spominjem jer hoću da istaknem da su oči varalice, pa su mnoge djevojke koje se ponašaju kao razuzdane namiguše i mažu se svim mastima u stvari i te kako ozbiljne; dok kod drugih koje se ne lickaju, ne namiguju i prolaze putem oborena pogleda, kao da idu na misu, ako im zaviriš pod tu njihovu obrazinu, imaš da se čudiš što ćeš sve otkriti."

Alberto Moravia, Irenina sreća (početak priče)

Jesen je
i vjetar
grane njiše
sjedim sam
ti kraj mene
nisi više
o Mirjana
Mirjana, Mirjana ...





'Nalet vjetra' kreirao je 1896. Lucien Levy-Dhurmer u stilu simbolizma.

1. JAHANJE

Lako sam skočio mom poznaniku na pleća u zaletu, kao da nije prvi put i lupajući ga šakama po leđima doveo ga u laki kas. Ali on se još malo protivio, toptao nogama i katkada se čak zaustavljao, pa sam ga više puta podbo čizmama u trbuh da ga obodrim. Uspjelo je i mi smo došli dosta brzo u unutrašnjost velikog, ali još nedovršenog predjela.
Glavna cesta po kojoj sam jahao bila je kamenita i osjetno se penjala, ali baš mi se to svidjelo i dao sam da postane još kamenitija i još strmija. Čim bi moj poznanik posrnuo, potezao sam ga uvis za ovratnik, a čim bi zastenjao, boksao sam ga po glavi. Pri tome sam osjećao kako je zdravo što sam izjahao na svjež zrak, a da ga učinim još oštrijim, pustio sam da po nama zapuše snažan suprotan vjetar u dugim zamasima.
Sad sam počeo poskakivati još objesnije po širokim plećima mojeg poznanika, i držeći se obim rukama čvrsto za njegov vrat, nagnuo glavu daleko unatrag i promatrao raznolike oblake koji su, slabiji od mene, tromo plovili s vjetrom.
Smijao sam se i drhtao od tolike odvažnosti. Kaput mi se raširio i dao mi snage. Pri tome sam snažno stezao ruke tako da sam, jasno, davio poznanika. Tek kad su mi grane drveća, koje sam pustio da raste uz cestu, postepeno zakrile nebo, otrijeznio sam se.
»Ja ne znam«, uzviknuo sam bez zvuka, »eto, ne znam. Ako nitko ne dolazi, onda ne dolazi upravo nitko. Nikome nisam nanio zla, nitko nije meni nanio zla, ali nitko neće da mi pomogne, nitko nitković. Ali nije to ipak tako. Samo da mi nitko ne pomogne, nitko nitković bi inače bio zgodan, ja bih vrlo rado (što kažete na to?) pošao na izlet s društvom nitkovića. Naravno, u brda, kamo bih inače? Kako se ti nitkovići guraju, te mnogobrojne ruke ukrštene ili spletene, te mnogobrojne noge razdvojene sitnim koracima! Razumije se da su svi u fraku. Mi idemo onako nasumce, divan vjetar vije kroz otvore koje ostavljamo mi i naši udovi. Vratovi se u planini razgolićuju. Pravo je čudo što ne pjevamo.«
Uto padne moj poznanik, i kad sam ga pretražio, našao sam da je teško ranjen u koljeno. Kako mi više nije mogao biti koristan, pustio sam ga ne baš nerado na kamenju i zviždukom dozvao nekoliko jastrebova iz visine i oni su poslušno, ozbiljna kljuna, sjeli na njega da ga čuvaju.

Franz Kafka, OPIS JEDNOG BOJA (II ZABAVLJANJE ili DOKAZ O TOME DA JE NEMOGUĆE ŽIVJETI, 1. JAHANJE)

Islamistička skupina Boko Haram otela je 276 učenica koje je pretvorila u seksualne robinje

Koji su ciljevi skupine poznate kao Boko Haram? Kakva je sudbina otetih djevojaka na području Chiboka u Nigeriji? Jesu li novčana sredstva dodijeljena nigerijskoj vladi iskorištena na adekvatan način? Zanimaju li vas odgovori na ova pitanja pročitajte članak koji slijedi.

Otmica 276 djevojaka



Prije sedam godina militanta islamistička skupina poznata pod imenom Boko Haram izvršila je napad na djevojačku srednju školu na području Chiboka, u državi Borno na sjeveroistoku Nigerije. U prijevodu naziv ove skupine označava “Zabranu zapadnjačkog obrazovanja”. Cilj je ove grupacije uspostavljanje islamističke države, u kojoj se djeca neće obrazovati na zapadnjački način. Škole su njihova glavna meta još od 2010. godine. Napadi su se pojačali 2014. godine, nakon što je nigerijska vojska neposredno prije toga zarobila i ubila nekoliko stotina pripadnika ove skupine. Chibok je mali i zabačen grad, koji je bio gotovo nepoznat do ovog događaja. Učenice su iz internata otete 14. travnja 2014. u ranim jutarnjim satima. U školu su pripadnici Boko Harama ušli preodjeveni u stražare i izveli 276 učenica izvan školskog objekta pri čemu je dio njih odmah ‘utrpan’ u kamione, a dio je pješačio nekoliko kilometara prije ukrcavanja u preostale kamione, koji su ih čekali na drugom mjestu. Pretpostavlja se da su odvedene u šumu Sambisa gdje ova džihadistička skupina ima svoje baze. Riječ je o djevojkama koje su u trenutku otmice imale između 16 i 18 godina.

Odbijanje pomoći

Amnesty International, neprofitna organizacija koja se bori za zaštitu ljudskih prava, izjavila je da je nigerijska vlada bila obavještena o napadu četiri sata prije negoli se on dogodio, no da nisu reagirali jer navodno nisu imali dovoljno snaga koje bi poslali na područje internata. Britanske kraljevske zračne snaga ponudile su svoju pomoć, nakon što su locirale djevojke, što je vlada odbila jer je to, kako navode, bilo nacionalno pitanje, koje su oni bili kadri sami riješiti.

Sudbina otetih djevojaka

Nekoliko desetaka djevojaka uspjelo je relativno rano pobjeći iz zatočeništva, dio je djevojaka vlada otkupila u zamjenu za novac i puštanja zatvorenika Boko Haram skupine. Većina preživjelih i oslobođenih djevojaka je u zarobljeništvu provela tri godine. Neke su se na slobodu vratile sa djecom koja su produkt silovanja. Njihova svjedočanstva opisuju pakao kroz koji su prolazile. Imale su dva izbora prijeći na islam i postati žene pripadnika Boko Harama ili biti robinje, što je podrazumijevalo ponajprije seksualno ropstvo. One djevojke koje su se odlučile za opciju udaje bile su zapravo robinje svojih muževa koji su ih redovito silovali i prisiljavali da ih služe. One koje su puštene prilikom odlaska dobile su jasnu prijetnju da će biti ubijene ako se vrate u školu, zbog čega je nigerijska vlada osigurala njihovo daljnje školovanje u strogo nadziranom kampu na sjeveroistoku Nigerije u glavnom gradu Yoli, savezne države Adamawa, gdje pohađaju pripremni program na američkom sveučilištu. Nigerijska vlada i privatni donatori odlučili su pokriti troškove njihovog daljnje obrazovanja, za one djevojke koje se odluče nastaviti školovanje. Od 276 otetih djevojaka, njih 112 se danas vodi kao nestalo. Njihova je sudbina nepoznata, a prema nedavnom izvješću jednog novinara koji se uspio “uvući” u to područje od njih 112 ,navodno, još je živo samo 15 djevojaka.

Širenje Boko Harama i zatvaranje škola

U spomenutoj državi Borno, epicentru krize nastava je nakon ovog događaja otkazana na dvije godine. Na području spomenute države, i dviju susjednih država, uništeno je otprilike 500 škola, 800 ih je zatvoreno, a više od 2000 učitelja ubijeno. Skupina Boko Haram iskazala je odanost ISIS-u još 2015. godine, a oni su se u međuvremenu proširili na planinsko granično područje Nigerije uz granice s Čadom i Kamerunom. Nigerijska vlada nije pokazala dovoljno odlučnosti za njihovo spašavanje, niti je poduzela odgovarajuće mjere kojima bi zaštitila ljude, napose djecu koja su najugroženija djelovanjem ove islamističke skupine.

Neuspjeh vladine politike

Ovaj je događaj skrenuo pozornost svjetske javnosti na događanja u Nigeriji. Događaj je šokirao svijet, i brojne poznate osobe su pozvale javnost putem tweetova s hashtagom #BringBackOurGirgs da se založe za pomoć u oslobađanju otetih djevojaka. Nigerijska vlada dobila je nekoliko desetaka milijuna dolara pomoći za borbu protiv Boko Harama, pitanje je gdje su ti novci završili? Cilj je tog novca bio ne samo spašavanje djevojaka već, i da mladi ljudi pohađaju škole bez straha i imaju zdravije okruženje za učenje i razvoj. Škole i dalje nisu zaštićene, niti su popravljene, niti su izgrađene nove. Nedavni novi val otmica u školama na sjeveru i sjeverozapadu Nigerije naglasio je neuspjeh vladine politike poboljšanja sigurnosti u školama.

Autor: Sonja Kirchhoffer

Već godinama, u mom dubokom i mračnom ormaru s knjigama, trećem od ulaznih vrata u sobu, visine do stropa, u četvrtom redu odozgor, između Glavnih radova Marxa i Engelsa i Medicinskog leksikona, stoji dvojac Erice Jong: Strah od letenja i Kako spasiti vlastiti život. Sočni opisi sexa glavne junakinje - tridesetogodišnje američke intelektualke Isadore Wing alias Erice Jong, nazivanje stvari pravim imenom, rušenje tabua i vlastitog braka, euforično ulijetanje i izlijetanje iz ljubavnih veza, totalno slobodan i neopterećen stil, inteligentni misaoni brzaci i britka zapažanja iz psiholoških i fizičkih sudara obrazovane mlade žene s malograđanskim poretkom, čini i danas Jongovu pravim izborom za emancipirati se od koncepata „pristojnog“ pisanja s pozicija kućne ili crkvene odgojenosti, ma što to u prijevodu, kad govorimo o genijalnom a ne o prosječnom, značilo. Je li to mahanje zastavom tzv. kućne odgojenosti zapravo golmanov strah od penala? Jer, tu mu je Jong, na braniku njegovih patrijarhalnih stereotipa, zabila gol „u sridu“. Tamo gdje najviše boli. A gdje je to, čitajte u Strahu od letenja, koje djelo je pohvalio i John Updike da "na briljantan način produžava tradiciju Lovca u žitu i Portnoyeve boljke“, a veliki Miller prokomentirao: „Dolazim u napast da izjavim kako ona piše kao neki muškarac. Premda to uopće nije istina. Radi se o stopostotnoj ženi, ženki ponekad, dapače, frajerici. U mnogim stvarima ona je neposrednija, otvorenija, iskrenija nego muški pisci…“ Dakako, i opet svjedočimo, i što se Millera, i Jongove, i Bukowskog, i Nin, i Suzy Rog (Majdak) i mnogih drugih živahnih, punokrvnih i zanimljivih pera tiče, da samo skidanje uzda i sedla tzv. 'kućnog odgoja' omogućava umjetnicima i kreativcima slobodan trk i let bez straha, kojim inspiriraju generacije i generacije i obilježavaju svoje doba.

Moje knjige


Pjesma uzeta za moto knjige Strah od letenja:

"Avaj! Ljubav žene! kako je poznato,
divna je, al' u isto vrijeme i užasna stvar;
Jer sva je njihova sudbina stavljena na tu kartu,
Te ako tu izgube, život im više ništa
Ne može pružiti - osim opsjena prošlosti,
Zato je njihova osveta poput skoka tigra,
Smrtonosna, i brza, i razorna; ipak, budući same trpe
Najgore muke - bol koju nanose, i same osjećaju.

U pravu su; jer muškarac je prema muškarcu tako često,
A prema ženama uvijek nepravedan; sve žene čeka
Ista sudbina - a jedini im je izlaz nevjera;
Odgajane da prikrivaju osjećaje, prepuna im srca
Beznadno sanjaju o svome idolu, dok ih neki imućniji
Požudnik ne kupi u brak - i što ih nakon toga čeka?
Nezahvalan muž - prvo, nevjeran ljubavnik -
Zatim haljine, djeca, molitve - i svemu je kraj.

Neke nađu ljubavnike, druge se odaju piću ili molitvama,
Neke se posvete kućanstvu, druge neumjerenoj zabavi.
Neke pobjegnu - no, samo jednu muku zamijene drugom,
Izgubivši ugled kreposne supruge,
Malo njih ikada uspije popraviti svoju sudbinu,
Njihov položaj uvijek ostaje neprirodan,
Kako u dosadi palače, tako i u prljavoj kolibi:
Konačno, neke se poigravaju s vatrom – i zato pišu romane.

Lord Byron (Don Juan)"

Ostade mi jedina zabava:
glasni fićuk, radostan i čist.
Odurna se proširila slava,
da sam kurva ja i skandalist.

Taj gubitak prežaliti mogu!
Mnogo takvih ovaj život snuje.
Stid me što sam vjerovo u boga,
boli me što više ne vjerujem.

Život sivi sažiže i pali
zlatna polja i daljine jasne.
Pijanke i žene i skandali
pomažu da plamen ne ugasne.

Dar pjesnika - drljanje i laži,
znak sudbine, poznato je meni.
Zato crnu žabu stalno tražim
s bijelom ružom da je tajno ženim.

Neka se i nisu ispunili
snovi davni iz mladosti moje.
Ako su u duši gnijezdo svili
đavoli - i anđeli se roje.

Dobar video, lekcija iz psihologije, iako, sasvim je druga stvar umrijeti prirodno, a druga kad psihpati ili nadrogirani, krenu u ubijanja&klanja ljudi, i huškanja na žene i djecu, da su drugotne i stoka za rad i silovanje samo, ta klersko-fašistička paradigma se prikriva kojekakvim kamuflažama, djevicama marijama i slično, pusti to, manijače, udri jače, pa pogle šta su nam psihopati i kriminalci, low IQ, napravili iz društva - pomorbu, izumiruće i jezu, uči me da je njegovu šizofreničnu brdsku "vidilicu" sa osobnom kasom od par milijuna eura zgrnutih na njenim prijevarama ili medicinskim halucinacijama gospa birala po nacionalnom ključu, gospa je baš tražila male hercegovčiće da se njima ukaže i nikom drugom na svijetu, pa to nema veze s vjerom nula posto, samo sa čistim kriminalom.

„UVOD

Pred sunčevom luči već je othodila noć, i duboko se modrilo zvjezdana neba pretopilo u jasno plavetnilo, a cvijeće na livadama uspravljalo svoje glavice, kadli Emilija ustade i naredi da pozovu njene druge i mladiće. Pošto su se svi sakupili, upute se za polaganim kraljičinim krokom prema gajiću nedaleko od dvorca. Zašav u lug, vidješe da ih srndaći, jeleni i druge životinje susreću bez straha, kao da su pripitomljene i kao da se zbog kuge ne boje lovaca. Približavali su se sad jednoj, sad drugoj životinji, kao da bi je htjeli uhvatiti, pa su se poduže zabavljali goneći ih da trče i skaču. No sunce bješe već odskočilo, pa svi odluče da se vrate. Vraćahu se ovjenčani hrastovim lišćem i punim naručjima mirisava bilja i cvijeća, te bi, da ih je tko susreo, mogao samo pomisliti: »Ove ili smrt neće pobijediti ili će je oni u radosti dočekati.« Tako polako, korak za korakom, pjevajući, brbljajući i šaleći se vrate se u dvorac, gdje nađoše sve lijepo priređeno, a svoju služinčad veselu i raspoloženu. Pošto su malko otpočinuli, ne sjedoše odmah za stol, već prije gospe i mladići otpjevaše šest pjesmica, sve jednu veseliju od druge. Poslije toga sluge im prinesu u posudama vode da operu ruke, a onda ih po kraljičinoj želji starosta smjesti za stol i naredi da donesu jestiva, te se svi veselo late jela. Ustav od stola, neko vrijeme posvete plesu i pjesmi, a potom, tko je htio, po kraljičinoj naredbi ode da otpočine. U određeno vrijeme svi se sakupe na uobičajenom mjestu da kazuju novele. Kraljica pogleda Filomenu i reče joj da ona otpočne. Filomena smiješeći se prozbori ovako:

PRVA NOVELA

Rinuccio i Alessandro ljube gospu Francescu, a ona ne mari za njih, pa jednome naredi da kao mrtvac legne u grobnicu, a drugome da toga tobožnjeg mrtvaca odanle iznese. Kako oni nijesu mogli izvršiti zadatak, ona se tako obojice domišljato oslobodi.

- Milo mi je, gospe, kad vam je tako po volji, da sam prva koja će se natjecati na ovom otvorenom i slobodnom polju kamo ste nas u svojoj velikodušnosti odveli. Pa ako uspijem, ne sumnjam da će oni koji poslije mene na red dođu postići isti uspjeh, pa i bolji. …“

Boccaccio, DEKAMERON (DEVETI DAN: EMILIA, I novela – Gospa Francesca i mrtvaci)

REBIRTH

Zadnja tramvajska stanica je i prva
Početak i kraj na istom mjestu
Sumrak miriši na kestenova drva
Spuštam se nasipom na Savsku cestu

Slobodno uđite kondukter reče
U sivoj košulji kraj znaka stoji
Biram u praznom tramvaju mjesto
Prolazi klošar i zvijezde broji

Nos na staklu i šine - srebrne zmije
Sve je to već viđeno u životima prije
Kad god bi me pitao sonorni glas:
A kuda želite da spustimo vas?

Pogledala bih iz svemira u točku plavu
Zumirala Zagreb, tramvaje i Savu
Neću na Montmartre, na Tibet nit glečer -
Spustite me opet u rujnu, s mojom mamom, u Zagreb, navečer.

KAD UMRE ROKER UMRE S NJIM I KOMAD NAŠE SLOBODE
(misao uz Borinu smrt, bio je rasni roker, baš onakav kakve establišment konzerve mrze iz sve snage)

Intervju je završio pjesmom "Oči malog psa"

Moram na jedan poduži izlet,
vraćam se sigurno, to nije problem,
ma to je rastanak, samo naizgled,
zato bez suza kad jednom odem.

I kada nestanem, naći ću način,
kada vidim da si pala u krizu,
u tvom životu da budem začin,
da ti se nađem, da budem blizu.

Pogledaj u oči našeg malog psa,
duboko u njima sakriću se ja,
pogledaj u oči našeg malog psa.