PAKAO
Rekoh idem van, jutros je padala kiša, vani je sad kiša i ponijet ću kišobran i gacati po mlakama i gledati kako se gasi nebo i pale svjetiljke, sumrak je moj najdraži dio dana, jesen je moje najdraže godišnje doba, kiša je za moj singing in the rain. I baš sam gledala fotografiju jesenjeg sumraka - mokra cesta oivičena golim drvećem nalik na kosture dignutih ruku i onim s narančastim plamičcima još neotpalog lišća, pliva u plavičastoj večernjoj maglici s upaljenim uličnim svjetiljkama i odrazima u lokvama gdje se svjetlo presijava dugačkim zlatnim trakama po kišnom asfaltu u draguljarski modro-zlatnom kontrastu. I nigdje nikog na slici nema, osim harmonije jesenje tišine i prigušenih automobilskih farova u daljini, a Krležina Jesenja samoća - „sve više sam, sve luđe sam…“ hipnotički šapuće iz prizora. Idem se hipnotizirati. A onda pogled kroz prozor i ništa od jutrošnje kiše nije ostalo, svijetloplavo bistro nebo s bijelim debeljuškastim oblacima nadvilo se nad gradom i više proljetna nego jesenja atmosfera bila je vani, pa sam od šetnje odustala. A na vijestima - orgijaju testosteroni iz svih oružja i puno je mrtve djece na sve strane. Pakao.
24.09.2024., 18:06
Starry Night