ANNO DOMINI MCMXXXIX

NA TOM MLADOM LETU VESELIMO SE

Zagreb je radosno i veselo dočekao Novu 1939 Godinu. Mnogo radosnije i mnogo veselije, no prije godinu dana. Svi su lokali bili prepuni svijeta, tako da je vladala upravo jagma za jednim mjestom pod krovom. Od jednoga kraja Zagreba do drugoga pjevala se prošle noći himna mladom ljetu. Na tom mladom ljetu veselimo se... Silvestarska noć bila je u Zagrebu noć zaboravi, a to veselje bilo je svuda veliko. Glumački program u Glazbenom zavodu nije bio bogzna kakav, kao prije nekoliko godina, kad je pjevački zbor drame, na čelu s pokojnim Raićem, otpjevao nekakvu kakofoniju »o kiselom zelju«. Zbor je bio prepun, kavane prenatrpane, u vodećim restauracijama nigdje mjesta. Na svim se stranama grlilo, pjevalo, zabavljalo, ljubilo i čestitalo. Ovo je bila noć kad postajni stražari nisu uredovali. Jedina noć kad oni kroz prste gledaju na onaj dio propisa o narušivanju noćnoga mira. Sav se Zagreb orio od pjesme Mladom Kralju i Novom Ljetu, sa svih je strana odjekivala jedna jedina pjesma, pjesma koju je noćas pjevao cijeli Zagreb.

Na redarstvo u noći od Silvestrova na Novu Godinu dovedeno je mnogo osoba zbog izgreda i tučnjava. U sobi službujućeg činovnika redali su se događaji upravo munjevitom brzinom. Jedni su odlazili, a drugi dolazili, a pojedine scene odvijale su se brže nego na kinematografskom platnu.

Zagreb je opet prepun raznih bijednika i profesionalnih »prosjaka«. Unatoč raznim božićnim pripomoćima za sirotinju, gradske ulice i lokali vrve prosjacima. Sistem prosjačenja ostao je isti, premda su bile najavljene energične mjere protiv prosjačenja. Već nekoliko puta je bilo govora o potrebi, da se ukloni sirotinja sa gradskih ulica, a ako se već to nije moglo sprovesti, moglo se barem iz ulica najbližeg gradskog središta odstraniti sirotinju. A kad dođu ovakvi blagdani, kao što su Božić, Nova Godina i Sveta Tri Kralja, onda nastaje prava najezda svih mogućih i nemogućih prosjaka. Tako su jučer na večer zaredali razni »prosjaci« ili sami ili su poslali svoje »pomoćnike« siromašnu djecu u razne lokale i započeli sabiranjem milostinje. Ništa nisu koristile opomene konobara; nisu se dali naprosto odstraniti iz lokala potpuno uvjereni da će u oči Nove Godine već nekako pobuditi samilost gostiju. A bilo je mnogo i takovih, koji nisu išli u lokale već su stajali pred njima podnoseći radije studen, jer su računali s većom sigurnošću da će se na taj način više smiliti prolaznicima nego da uđu u lokal. I jedni i drugi su dobro prošli. Građani su nekako darežljiviji u ove dane - veseleći se radosnom dočeku Nove Godine.

Katica Tod, da se ne bi smrznula na ulici kao beskućnica, došla je na policiju da je zatvore. Da je uhapse - nisu imali razloga.
- Ne možemo vas zatvoriti. Svatko, tko dolazi u zatvor, mora nešto učiniti, a vi niste učinili ništa! Razočarana, Katica Tod je poslije toga razbila izlog na Trgovini Šešira u Petrinjskoj ulici broj 13. Tako je njena želja, da se spasi od smrti, ispunjena. Razbila je izlog jedne Trgovine Šešira i izvršivši sve formalne uslove po protokolu pozitivnih propisa dospjela je konačno u zatvor.

Silvestrovo bilo je veselo diljem Lijepe Naše, a upravo bučno do svanuća u Splitu, gdje su vatrogasci točno o ponoći na Narodnom trgu zasvirali >>Lijepu našu<<. U Banovcima kraj Broda, Pavao i Gjuro Bulen zaklali su Jozu Mikajevića, noževima. Iste noći ustrijelio je Teodor Kokut Ivana Stanića, a u Bosanskom Brodu kod >>Lovačkoga roga<< zaklao je Alija Žepčanin Duju Šimlešu.

U Sisku su građani poslije silvestarske zdravice doktora Ive Stipčića otpjevali >>Lijepu našu<<, a najveselije je bilo u Petrinji na zabavi pjevačkog društva >>Slavuj<<, gdje je Mlado Ljeto dočekano uz veselu pjesmu, uz dobru kapljicu i uz zvonjavu velikoga zvona župne crkve svetoga Lovre. U Karlovcu oprostila se Stara Godina od prisutnih građana simbolički, što je kod publike izazvalo izvanredno raspoloženje, tako da redarstvo nije trebalo uredovati.

U Otoku kod Vinkovaca prekinut je normalan tok silvestarske zabave time što je Filip Justus udario Matu Bošnjaka sjekirom po glavi tako strahovito da mu je potpuno razmrskao glavu, a krv je šiknula u mlazovima. Poslije ovog krvoprolića nastalo je u Otoku stanovito smirenje: selo se riješilo dvojice razbijača. Jedan je u grobu, a drugi na robiji.

U Goričanu kraj Čakovca zaklali su veseli Silvestraši trideset i trogodišnjeg vatrogasca Valenta Dvorščaka, a kad je stigla patrola da uhapsi ubojicu, našla je na podu krčme šest krvavih noževa.

Iste noći u selu Stanovima, osamdeset noževima oboružanih mladića otelo je Maru, kćerku Sime Zimića, svezavši roditelje za krevet i izubijavši ih temeljito!

U Daruvaru je vuk pojeo psa na lancu.

Na Vrhovcu smrznuo se mačak na grani. Jedan detektiv ga je skinuo s grane i, napojivši ga toplim mlijekom, vratio je mačka k svijesti.

Svjetski putnik Mate Šimunović stigao je u carstvo divljih slonova, Punčec je otkazao turneju na Jamaiki, Gundulić je pronađen da leži u svom dubrovačkom grobu, a naš glazbenik Širola slavi slavlje u New Yorku. »New York Times«: »Širola, novo ime u muzici svijeta!« New York Telegram«: »Širola, glazbenik religiozne nježnosti.« »New York Sun«: »Širola, muzičar vitalne imaginacije, majstor kontrapunkta antičkog, koralni pasaž...«

Nedaleko Jajca ubio je Ivan Martinović ogromnoga medvjeda na vratima svoje štale, a naši muslimanski hodočasnici, na putu u Meku, stigli su u Kahiru. U Bosni na nekoliko stotina gubavaca dolazi dvanaest postelja u sarajevskom leprozoriju, a kod Rafe, usred Sarajeva, da bi dokazao kako harakiri nije japanski specijalitet, Todor je sebi britvom rasporio trbuh.

U Subotici na vrhu tornja objesio se vatrogasac, u Petrinji je nepoznat čovjek zaklao drugog, isto tako nepoznatog čovjeka, a Milan Marjanović izdao je knjigu pjesama pod naslovom: »Mi budale«!

Što je, dakle, stvarnost, na temelju ovih citata? Da li je stvarnost srebrna caklena kugla na borovoj grančici, u sjaju silvestarske svjećice, kad se život pričinja snom tako divnim kao što su novogodišnje razglednice s ružičastim prasencetom i četvorolisnom djetelinom, ili je stvarnost plač za onom nezaboravnom silvestarskom zabavom u Glazbenom zavodu, kada je pokojni Raić prije nekoliko godina na čelu dramskoga zbora pjevao »nekakvu kakofoniju o kiselom zelju«? Tko glumi u životu prosjaka unosnije, da li onaj pamfletist prosjak, koji za pedeset para po retku napada prave profesionalne prosjake u novinama, da se pretvaraju da nemaju novaca i da samo zato cvokoću zubima pred krčmama kako bi glumeći studen nasamarili građane, ili opet oni razni profesionalni prosjaci, o kojima pišu po novinama da su »prosjaci« - pod navodnim znakovima i čiju prosjačku djecu zovu »prosjačkim pomoćnicima«, koji u svakom pogledu dobro prolaze, jer »na tom Mladom Letu veselimo se!«...

Glavno je da je veselo, a veselo je bilo izvan svake sumnje. Od ogromnog silvestarskog veselja pojeo je vuk psa na lancu u Daruvaru, a stražari nisu uredovali, samo je na redarstvu bilo živo, jer su se tamo događaji odvijali munjevitom brzinom. Od straha pred smrću Katica Tod (koja nosi smrt u svom vlastitom prezimenu) razbila je izlog, i u čitavom silvestarskom krvavom bunilu jedini čovjek koji je pokazao smisla za zaštitu životinja bio je jedan detektiv. Ona topla čaša mlijeka, kojom je vratio smrznutoga mačka k svijesti, jedini je ljudski moment u ovoj kriminalnoj reportaži, gdje su Silvestrovu noć zapečatili svojim životima: Joza Mikajević, Ivan Stanić, Dujo Šimleša, Mato Bošnjak, Valent Dvorščak, Todor Harakiri i nepoznati čovjek u Petrinji.

Čitajući novine i ne snalazeći se u prostoru i u vremenu pred vrtlogom događaja, čovjek ih može tumačiti kalendarski ili meteorološki ili historijski, ako hoćete. Ako je današnji dan, dan svete Kunigunde ili svetoga Dominika ili svete Melanije, onda sunce izlazi u toliko sati i toliko minuta, a zapada u četiri sata i dvadeset minuta, onda je danas trinaesti dan prvoga mjeseca u godini, u Parizu sviraju Vivaldija, Bacha i Couperina, a urednik dobre kuhinje Vam preporučuje za danas juhu od mrkve, bakalara s palentom i štrudlu od sira, jer je danas petak, dakle treba postiti po propisima Svete Crkve. Po g. dru Rudolfu Horvatu, uredniku Hrvatskoga spomen-dana, današnji dan je rođendan političara dra Neumanna i bana dra Tomašića a smrtni dan Tome Gajdeka, Ilirca, Ferde Quiquereza, slikara, i Zagrepčanina Davida Schwarza, izumitelja upravljivog zrakoplova. Današnji dan je godišnjica bitke kod Gvozdanskoga (1578 - trista mrtvih), a po izvještaju lokalnog reportera otvoreni gradski kanali u Donjim Sveticama još uvijek šire nepodnošljiv smrad... Ako čovjek gleda realistički tu zbrku oko sebe, onda sama sebe apostrofira kao realista, onda se zove Milan Stojadinović, ministar je, i u Zürichu, otkrivajući spomen-ploču Nikoli Pašiću, on govori ovako:

Poštovane gospođe i gospodo, kao starom obožavaocu vaše lijepe zemlje bila je za mene uvijek radost i zadovoljstvo što sam u njoj mogao da provedem izvjesno vrijeme. U planinama crpim snagu, u ravnicama polet. Vođenje državnih poslova nažalost ne dozvoljava mi potpuno uživanje zadovoljstva koje pruža boravak u Švicarskoj. Moram priznati da mi nije bilo lako prekinuti ionako prekratak odmor u Engadinu, ali ova današnja svečanost mi pruža toliko osjećajnih trenutaka, da izgleda skoro neprimjereno da se njima javno predam, naročito kad to čini jedan čovjek, koji se obično smatra realistom... Moj veliki učitelj Pašić, koji je tada bio predsjednik ministarskoga savjeta, povjerio mi je kada sam imao 34 godine portfelj ministra financija. Sa strahopoštovanjem mislim na to veliko povjerenje, koje je sijedi državnik meni, tada tako mladom čovjeku, ukazao. Ovo povjerenje iz 1922 godine ponovio mi je još više puta poslije toga do svoje smrti.
Danas sam opazio da na istoj fasadi kuće stoji još jedna spomen-ploča. Veliki Röntgen stanovao je kao student Tehničkog fakulteta u isto vrijeme pod istim krovom kao i naš Pašić. To priziva na usporedbu: ono što je veliki Röntgen bio za čovječanstvo, isto to je bio i Pašić za naš narod.

Realistički gledati na stvari trebalo bi po uzoru na takve uzor-realiste, kao što je naš batlija, ali, nažalost, takvi realisti često su fantastičniji od najmaglenijih sanjara, jer dok takav jedan prevejanac nevino sanja usred Züricha o tome da i mi imamo našeg Röntgena, evo čistog, poströndgenskog meteža i buke usred Samobora: Samoborci su sputali lancima Vida Hribara, privezali ga uz saonice i tako ga vukli samoborskim ulicama prisilivši ga da viče: ja sem posekel Kuhtičev hrast! Štel sam fkrasti Kuhtičev hrast vreden dva jureka!

U Kostajnici na zabavi ustrijelio je Janko Bunjevac Janka Batnožića. Htio je da sravni sa zemljom Jovana Janjuza kuburom punjenom sječenim olovom, ali je promašio. U ulici bana Jelačića u Petrinji zaklao je Simu Čauševića Stjepan Marinović nožem, probo mu je srce, a u Slovenskim goricama u Svetom Antunu kraj Maribora netko je ukrao Štefaniji Rajčevoj devet kokoši iz kokošinjca, a zatim je dotukao da ga ne oda.

U Novigradu kraj Karlovca prigodom jedne zabave došlo je do prijateljske pucnjave: ustrijeljen je Luka Brozić, a teže su ranjeni nožem: Marko Trbuščić, Antun Požar i Jure Vinski. Stjepan Tomičić koji je nanio ozljede svojim prijateljima dočekan je na mostu po Slavku Resavcu, Stevi Zupčiću i Mati Draganjcu i teško ranjen. Rezultat: jedan mrtav, četiri teško ranjena. Epilog zabave: četiri puta po sedam godina zatvora.

U Apači kraj Čakovca zaklao je Josip Šrenkfeld svoga sina kuhinjskim nožem, a drugoga teško ranio, a zatim izvršio samoubojstvo istim nožem. Nije dao starijem sinu da se oženi.
Hinko Kadrnka tužio je sudu stud. pharm. Rudolfa Pettka, jer mu je rekao da je Balkanezer. Sud je raspravu odgodio, jer je na pozivu drugookrivljene Darinke Pettko stajalo mjesto Darinka - Desanka.

U Maglaju, Gradačcu, Doboju, Gračanici ponestali su ovnovi, jer je po veterinarskim vlastima zabranjen dovoz sitne stoke uslijed slinavke i šapa. Kurban-Bajram, koji ove godine pada kalendarski sa svetim Savom, bit će bez ovnujskih pečenki. Medu muslimanskim svijetom osjeća se uslijed toga velika nervoza.

Fotoamaterka, gospođica i književnica Elisabethy Hipss iz Cincinnatija, Ohio, USA, reproducirala je fotoamatersku snimku daruvarskog fotoamatera g. Milana Pavića »Kalvarija« i objavila je pod svojim imenom u velikoj amerikanskoj fotoreviji »Minican« u Cincinnatiju, Ohio, USA, kao svoju vlastitu snimku iz Južne Amerike. Tužena po g. fotoamateru gospodinu Milanu Paviću iz Daruvara, gospođica fotoamaterka i književnica Elisabethy Hipss poslala je gospodinu fotoamateru i autoru daruvarske >>Kalvarije<< pet dolara kao odštetu, što se je protupravno koristila njegovim autorskim pravom. Autor daruvarske »Kalvarije« g. fotoamater Milan Pavić nije se zadovoljio ovom odštetom i predao je kradljivku pravdi. Od New Yorka do Daruvara svijet s najvećim interesom očekuje kako će se svršiti ovaj nadasve zanimljivi spor o autorskom pravu.

U Krezluku kraj Jajca čopor je vukova provalio u štalu Jovana Vramca. To je ove zime šesta provala vučja u Krezluk.

Teodor Weiss i Zora Ferber u Podravskoj Slatini zaručeni. Čestitamo.

U Sisku pojavila se ogromna masa štakora. Pitanje deratizacije Siska.

U Dugoj Resi ustrijelio se najbolji igrač nogometnog kluba »Velebit«, Josip Fičurin. Dan prije toga bio je pogreb njegove bake, majke njegova oca, koga je zaklao njegov vjenčani kum.

Primaš Janoš Tataj svirajući samoubilačku »Tužnu nedjelju« umro je od kapi. Kostu Plavšića u Somboru udarila je kap istoga dana, a kad je to dočuo njegov otac Milan i on je umro od kapi.

Stanovnici sela Jaruna kolcima su natjerali dva beskućnika, dva izgonaša, dvije skitnice, Rudolfa Solara i Vitomira Gojkovića u Savu. Izgonaši, skitnice i beskućnici Rudolf Solar i Vitomir Gojković utopili su se na očigled stanovnika sela Jaruna.

Pijani drugovi zaklali su kuhinjskim nožem Marka Pintarovića i Pavla Lakića.

Na zabavi petrinjskih vatrogasaca željezničar Sava Božičković ustrijelio je svoju ženu Mariju, a zatim sebe.

U Somboru bacio je jedan čovjek svoje dijete kroz prozor. Dijete je umrlo.

Pajo Devšek ustrijelio je Đuru Lotrigu u svatovima.

Rade Lelović ubio je svoga prijatelja Stevana Tanasića, jer mu nije dao cigareta.

Habib Jabuković, koji je otišao pred Austrijom u Tursku prije pedeset godina, vratio se u kuću svoga brata Mehe Jabukovića u selu Dolini u tuzlanskom kotaru, da tu umre među svojima.

Rezultat: Janko Batnožić ustrijeljen, Sima Čaušević zaklan, Stefanija Rajčeva dotučena motkom, Luka Brozić zaklan, Šrenkfeld Josip mladi zaklan, Fičurin zaklan, Rudolf Solar i Vitomir Gojković utopljeni, Marko Pintarović zaklan, Pavle Lakić zaklan, Marija Božičković ustrijeljena, somborsko dijete bačeno kroz prozor, Đuro Lotriga ustrijeljen, Stevan Tanasić zaklan, Vid Hribar ispreleman, popljuvan, izmučen, Ivan Janjur, Marko Trbuščić, Antun Požar, Jure Vinski, Stjepan Tomičić, Šrenkfeld teško ranjeni, Josip Weiss zaručen, a Sisak deratiziran.

Takav je život... Primaši umiru od teškoga sevdaha, i dok na jednoj strani otac kolje svog vlastitog sina da bi zatim zaklao sama sebe, u Somboru otac umire od žalosti za sinom, jer ga je udarila kap. Usred toga pokolja tužakaju se ljudi zbog uvrede »Balkanezer«, jedni drugima preko Oceana kradu fotografije, bacaju kroz prozor djecu, strijeljaju se, slave Kurban-Bajram i svetoga Savu i umiru od čežnje za domovinom punih pedeset godina, kao Habib Jabuković koji se vratio svome Mehi da tu umre među svojima. Počivao u miru!
Amen.

MIROSLAV KRLEŽA


https://www.youtube.com/watch?app=desktop&v=2UDC09JeB3I



FIVE DOLLARS FOR PLAGIARISM:
THE AFFAIR OF PHOTOGRAPHER
MILAN PAVIĆ’S COPYRIGHT
INFRINGEMENT (1938 – 1948)

https://hrcak.srce.hr/file/417480

„I - nešto ga zagolica. Mora to učiniti. Najbolje odmah dok se to u njemu ne rasprši, ne ugasi.

S telećakom na leđima ugura se u poštu, kupi kuvertu - ne jednu nego dvije kuverte s dva lista papira - ne, uzet ću još i dopisnicu i ponovo se progura na peron. Telećak s kruhom i glačalom položi među noge, nasloni se na kosi stol i poče od onoga što mu je bilo najlakše, od dopisnice:

»Zdravo, Demka!

Bio sam ti u zoološkom vrtu! Mogu ti reći da to vrijedi! Tako nešto još nisam vidio. Svakako otiđi pogledati. Imaju i bijele medvjede, razumiješ? Krokodile, tigrove, lavove. Računaj da ćeš razgledati cijeli dan, unutra prodaju i piroške. Ne propusti pogledati kozoroga. Zastani malo dulje kod njega - i porazmisli. Isto tako ako vidiš antilopu... Majmuna je mnogo, smijat ćeš im se. Ali jednog nema: makaku-irusu je neki zlikovac bacio duhan u oči, naprosto tako, bez razloga. I majmun je oslijepio.
Uskoro mi dolazi vlak pa se žurim. Ozdravi i budi čovjek! Uzdam se u tebe!
Alekseju Filipoviču poželi sve najbolje u moje ime! Nadam se da će ozdraviti.
Srdačno,
Oleg.«

»Pčelice, Zoenko!

Zahvalan sam Vam što ste mi dopustili da se ustima dotaknem pravoga života. Da nije bilo onih nekoliko večeri osjećao bih se kao da sam nekako prikraćen.
Bili ste razumniji od mene, i zato sad mogu otputovati bez grižnje savjesti. Pozvali ste me u svoj stan, ali nisam došao. Hvala Vam! Mislio sam ovako: neka ostane među nama ono što je bilo, bolje da ništa ne pokvarimo. Sa zahvalnošću ću se uvijek sjećati što ste za mene učinili.
Iskreno, od srca Vam želim da se sretno udate!
Oleg.«

Izabravši ponajbolje pero i očistivši ga, Oleg se zamisli nad posljednjim pismom. Do sada je znao šta hoće i čak se smješkao. A sad mu se tlo zaljuljalo pod nogama. Bio je siguran da će napisati »Vera Korniljevna«, a napisao je:

»Draga Vega!

(Cijelo vrijeme sam želio da Vas tako nazovem, pa ću bar sada.)
Mislim da vam mogu pisati posve otvoreno, jer, iako o ovome nismo glasno razgovarali, svejedno smo razmišljali, zar ne? Sigurno je, naime, da liječnik neće ponuditi svoju sobu i krevet bilo kojem bolesniku, je li tako?
Nekoliko puta sam u toku današnjeg dana pošao k Vama! Jednom sam i došao. Išao sam k Vama uzbuđen kao da mi je šesnaest godina, kako možda i ne dolikuje više čovjeku s mojim životopisom. Uzrujavao sam se, stidio se, radovao se, bojao se. Trebalo je prohujati toliko godina da bih mogao shvatiti: bog mi Vas je poslao.
Znate, Vega, da sam Vas zatekao kod kuće možda bi među nama počelo nešto namješteno, nešto nasilno izmišljeno! Šetao sam kasnije i mislio: dobro je što Vas nisam zatekao. Sve ono što ste Vi do sada propatili i što sam ja do sada propatio bar se može spomenuti, saopćiti! Ali ono što bi započelo među nama, to čak ne bismo mogli nikome ni priznati! Vi, ja, i među nama ono - nekakva siva crknuta zmija koja ipak raste.
Stariji sam od Vas, ne toliko po godinama, koliko po životu. Zato mi vjerujte: Vi imate pravo, u svemu, u svemu, u svemu ste Vi imali pravo - što se tiče Vaše prošlosti i Vaše sadašnjosti, samo Vam nije dano da predvidite svoju budućnost. Možda se nećete složiti sa mnom, ali Vam svejedno proričem da ćete još prije nego što uplovite u ravnodušnu starost, blagoslivljati onaj dan kad se niste priključili mojoj sudbini. (Ne mislim tu na progonstvo, jer se čak priča da će ga ukinuti.) Pola svoga života priklali ste kao janje - sačuvajte drugu polovicu!
Sada, kad ipak odlazim (a ako se ukine progonstvo, neću doći k Vama na kontrolu i na liječenje, što znači - da se opraštamo), moram vam reći da čak i onda kad smo govorili o najduhovnijim vrijednostima, kao što sam ja često mislio i u što sam vjerovao, ja cijelo to vrijeme, cijelo vrijeme nisam ništa drugo želio nego da Vas zagrlim i poljubim u usta!
Što se može.
I sad ću ih bez pitanja, poljubiti.«“

Aleksandar Solženicin, Odjel za rak / Rijeka bez ušća

Nad hrpicom knjiga zastala sam i fotkala. Rečenica je daleka asocijacija na Coelhov naslov Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Možda fotkanje i jest plakanje.

Ring out, wild bells

Ring out, wild bells, to the wild sky,
The flying cloud, the frosty light:
The year is dying in the night;
Ring out, wild bells, and let him die.

Ring out the old, ring in the new,
Ring, happy bells, across the snow:
The year is going, let him go;
Ring out the false, ring in the true.

Ring out the grief that saps the mind
For those that here we see no more;
Ring out the feud of rich and poor,
Ring in redress to all mankind.

Ring out a slowly dying cause,
And ancient forms of party strife;
Ring in the nobler modes of life,
With sweeter manners, purer laws.

Ring out the want, the care, the sin,
The faithless coldness of the times;
Ring out, ring out my mournful rhymes
But ring the fuller minstrel in.

Ring out false pride in place and blood,
The civic slander and the spite;
Ring in the love of truth and right,
Ring in the common love of good.

Ring out old shapes of foul disease;
Ring out the narrowing lust of gold;
Ring out the thousand wars of old,
Ring in the thousand years of peace.

Ring in the valiant man and free,
The larger heart, the kindlier hand;
Ring out the darkness of the land,
Ring in the Christ that is to be.

Alfred, Lord Tennyson
(1809 – 1892)


https://www.bells.org/blog/ring-out-wild-bells-alfred-lord-tennyson