»Prijatelji moji, nema prijatelja«

Derrida

Zavidim anđelu i svakome grobu,
slušaju te kad sjedneš uz piano;
zavidim anđelu, sletjet će u sobu
uvečer kad usneš ili zorom rano.
Zavidim mrtvima na groblju, u nizu,
na uzglavlju im vidiš svijeće sjati,
jer svi su oni tebi tako blizu
i tako blizu tebe mogu spati.

Jaroslav Seifert

Neki dan mi je babac na šalteru zgadio život u banci. Ne da joj se raditi. Sabotira. Javno. Premeće papire duplo dulje nego što je potrebno. Stranku drži na laganoj vatri, dok ne proključa, ništa osobno. Babac je takav, izgradila je prepoznatljiv štoperski stil. Kotačić koji te ne vuče, nego te štopa. Kotačić koji je zaboravio da plaćaš mjesečnu kartu. Da taj glupi, namjerno štoperski bankovni kotačić živi od te tvoje karte koju plaćaš za drndanje po bankovnim računima. Doduše, ne zato jer voliš banku, nego jer si u nju natjeran, da joj plaćaš namete jer jedino preko nje možeš plaćati namete. I to svaki građanin mora imati, svoj bankovni račun za koji plaća mjesečni harač, i s kojim u paketu dolaze bankovni činovnici. I tu nastaje problem. Ljudski faktor. Babcu se ne radi. Ona jedva diže olovku, jedva kucka, "unos" se to zove. Namjerno mrmlja sebi u bradu da ju ne razumiješ i pitaš dva, tri puta. U tome perverzno uživa. Zatim ti potpuno razgovijetno savjetuje da obavljaš poslove u drugoj poslovnici. Hvali tu drugu poslovnicu dok polako obrađuje tvoje papire, da je ta neka druga poslovnica sve što ova u kojoj je ona nije - brža, bolja, bliža, efikasnija. Pa svaka je brža, bolja, i efikasnija u odnosu na još ne penzionirani babac kojem se više ne radi, ali je pronašao kompenzaciju u tlačenju stranaka. Koje odvraća i odgovara od sebe, pa čak i poslovnice cijele. Ideal šalterskog birokrata, primat plaću i nemat nikog na šalteru - mislim si dok ju gledam i slušam. E nećeš, babo. Baš ću papire nositi kod tebe. Njeno odrađivanje traje li ga traje. Onda je nešto pogriješila. Sve je spizdila na krivi račun. Onda sve ponovo. Nakon sat vremena, za posao koji traje maximalno 10 minuta, daje mi papire na potpis. Potpisujem. Ona polako sprema papire, lupka ladicama, nešto slaže, ljulja se lijevo desno, cijelo vrijeme ne dižući pogled. Ignorancija. Pogledi se ne smiju susresti. Znači da je primjetila da postojiš. A ona to ne želi. Želi da ne postojiš. Moja osobna stoji iza pregrade kraj njenog PC-a. Mora mi ju vratiti, to je autmatska razmjena kod bankovnih činovnika, ja njemu papir s potpisom, on meni osobnu. Ova šuti. Ne da. Ne da osobnu. Štopa. Čeka da automatski odeš bez osobne pa imaš probem, ili da ju moliš svoju osobnu. BDSM babac. Bondage – Dominance – Sado - masochism. Šutim i čekam. Čeka i babac. Drugi šalter radi punom parom. Svi koji su došli u banku poslije mene izašli su prije. Meni se sve više sviđa babac. Mogu li dobiti svoju osobnu – ipak pitam jer sam već gladna i ide mi se kući. Da ne čekam na stolici pred babcem do navečer da mi sama da osobnu u koju bulji. Ahaaa, prozbori ona, ne dižući glavu, pravi se blesava. Pruža ju jedva kroz rupu. Uzimam osobnu i ustajem. Doviđenja babac, kažem u sebi, vidimo se opet, upamćena si.

ROĐAK SMRTI

Ja sam rođak smrti:
volim ljubavi koje ginu
i poljubiti svakog tko odlazi
u daljinu.

Volim bolesne ruže,
žene kad od čežnje venu,
volim sumornu, tmurnu
maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
njihov smrtni, prijeteći krik:
velike Smrti, svete Smrti
nestalni lik.

Volim one koji putuju,
koji plaču i bude se bez volje,
u hladnoj zori, pod injem
sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
plač bez suza, mir i odmorišta,
mudraca, pjesnika i bolesnika
utočišta.

Volim onog tko se obmanuo,
tko je posrnuo, pao i kleo,
koji ne vjeruju, koji su tužni:
svijet ovaj cio.

Ja sam rođak smrti:
volim ljubavi koje ginu
i da poljubim svakog tko
odlazi u daljnu.

Endre Ady

VARAVI UŽICI SNA

Floralba, sanjah da te... Zar da kažem?
Da, jer san bješe, da te grlim ludo.
Ljubavnik samo, u snu, takvo čudo
stvara, i skupa raj i pako slaže.

Tvoj snijeg ledeni i moj oganj vreli,
kao suprotne iz tobolca strijele,
spajao Amor, spajao ih smjele,
ko ljubav moja, kad te budna želi.

I rekoh: da mi sudbina dosudi,
ako sam budan, da ne zaspim nikad,
i ako spavam, da se ne probudim.

Al probudih se, nesta što sam snio,
i vidjeh da sam živio u smrti,
i vidjeh da sam, živeć, mrtav bio.

Francisco de Quevedo (1580-1645)

moj srebrni bic i ja,
vozimo sumračnim ulicama,
kroz parkove i krošnje,
spuštam glavu
vožnja kroz grane može iskopati oči,
ako glavu držiš visoko, sagnuti se mora,
to su cake koje stekneš samo iskustvom,
jer nikad mi nitko nije rekao
kad sam rekla koliko volim voziti se kroz krošnje
da mi mogu iskopati oči

(moja fotkica)

“I feel a little like the moon who took possession of you for a moment and then returned your soul to you. You should not love me. One ought not to love the moon. If you come too near me, I will hurt you.”

 Anais Nin, Delta of Venus

Pripovijest o ratniku i o zarobljenici

Na 278. stranici knjige La poesia (Bari, 1942.), Croce, sažimljući latinski tekst povjesničara Pavla Đakona, opisuje sudbinu Droctulfta i navodi njegov epitaf; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam dokučio razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro braneći grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad između grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:

Terribilis visu facies, sed mente benignus,
Longaque robusto pectore barba fuit.

Lîka bje naoko ružna, al' duha puna dobrote,
brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.

To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djelić pripovijesti o njemu, što ga je Pavao Đakon uspio spasiti. Ne znam čak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stoljeća, kad su Langobardi pustošili ravnice Italije, ili u VIII. stoljeću, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.

Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedokučiv (kao svi pojedinci), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih sličnih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pamćenja. Kroz mračnu geografiju prašuma i močvara, s obala Dunava i Labe ratovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je bio poklonik arijanstva koje uči da je slava Sina odraz slave Oca, ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, čiji je prekriveni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni u sukno i načičkani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz neprohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio je bjeloput, junačan, prostodušan, okrutan, odan svome vođi i svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio:

Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes,
Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam.

Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nama,
mnijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupili su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol.
Kad sam u Croceovoj knjizi pročitao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnula, i sve mi se činilo da na neki drugačiji način preuzimam nešto što mi je već pripadalo. Načas sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pašnjak, a onda su dočekali starost u gradovima što su ih namjeravali razoriti; to nije bila uspomena koju sam tražio. Napokon sam je iščeprkao; bila je to priča što sam je nekoć čuo od svoje pokojne engleske bake.

Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buenos Airesa i južne granice oblasti Santa Fea. Štab je bio u Juninu; dalje se prostirao niz utvrda koje su međusobno bile udaljene četiri-pet milja; iza njih, ono što se tada nazivalo Pampa i Zaleđe (Tierra Adentro). Jednom prilikom moja je baka udivljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja je prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slučaj i poslije nekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. Bila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokose pletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom želi porazgovarati druga Engleskinja. Žena je to prihvatila; ušla je u zapovjedništvo odvažno i pomalo sumnjičavo. Na bakrenom licu, išaranom kričavim bojama, oči su joj bile blijedoplave boje što je Englezi nazivaju sivom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i koščate. Došla je iz pustare, iz Zaleđa, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namještaj.

Možda su se te dvije žene načas osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka nešto je zapita; žena joj je odgovorila s mukom, upinjući se da pronađe riječi i ponavljajući ih, kanda začudena njihovim drevnim značenjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovorila na svojem jeziku i teško se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buenos Aires, da ih je izgubila u okršaju s Indijancima, da su nju Indijanci odveli i da je sada žena nekog poglavice kojemu je izrodila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engleštinom u kojoj su se miješali araukanski ili pampaški, a u pozadini njene priče ocrtavao se surov život: šatori od konjske kože, ogrjev od balege, žderanje osmuđenog mesa ili prijesnih iznutrica, nečujní pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i pljačka, rat, goli jahači koji gone golema krda stoke, mnogoženstvo, smrad i čaranje. Do takva se divljaštva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sažaljenjem i zgranutošću, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da će je zaštititi i da će joj izbaviti djecu. Žena joj je odgovorila da je sretna i iste se večeri vratila u pustaru. Francisco Borges umrijet će malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; možda je tada moja baka u toj ženi, koju je također otrgnuo i preobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidjela čudovišno zrcaljenje vlastite sudbine...

Svake je godine plavokosa Indijanka dolazila u dućane po Juninu ili Fuerte Lavalleu da nabavi sitne potrepštine i tzv. vicios: čaj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakom više nije došla. Slučaj je htio da se još jednom sretnu. Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj močvarišta neki je čovjek klao ovcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vruću krv. Ne znam je li to učinila zato što nije mogla drugačije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.

Trinaest stoljeća razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droctulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni, lik europske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati oprečni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu jačem od razuma, i oboje su krenuli za tim porivom što ga nisu znali protumačiti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i naličje, avers i revers te kovanice, za Boga su jednaki.

„Priča o vještici koja je živa spaljena jer se zlobno pomokrila na neko polje kako bi prizvala kišu i uništila sjetvu potječe iz jednog djela o magiji i vješticama u Srednjem Vijeku i u XVI. i XVII. stoljeću čiji sam naslov kao i autora zaboravila. Ponovno tu priču nalazim u djelu Aldousa Huxleya, koje ponovno čitam u ovome trenutku (listopad 1974.), The Devils of Loudun, koji djelomice odaje izvornik: priča se dogodila u Doleu 1610. Moj originalni izvor je davao više pojedinosti.“

Marguerite Yourcenar

nisam annabonni, tko je to uopće??



Starry Night

blokirat ću te, kameni mozak

Obscurum per obscurius
Ignotum per ignotius

K mračnom još mračnijim
K nepoznatom još nepoznatijim

(Marguerite Yourcenar, Crna mijena)

Staru ploču, bolje je držati u krilu nego na gramofonu, tko bi ovo drugo podnio stalno slušati?

(moje stare singlice)

Jedan od najjačih alata za proširenje svijesti i otpor mozga na bmbardiranje stupidnostima iz okoliša, nešto kao što Zemlja ima omotač koji ju štiti od udaraca meteora koji izgaraju u njenoj atmosferi prije nego ju tresnu, a ti meteori su za mene stupidosi na svojim putanjama koji lete po svemiru nasumično i nekontrolirano misleći zvijezde da su, su strani jezici i čitanje tekstova klasičara, u originalu, ili u vrhunskom prijevodu, i tako naoružana kvalitetnim omotačem kao Zemlja, svaki stupido izgori u mojoj atmosferi prije nego me dotakne.

"A morning-glory at my window satisfies me more than the metaphysics of books."

—Walt Whitman

"S tobom je nešto drugo, s tobom to traje dugo..."

stari Čolićev jugo-pop, nikad taj "žanr" nisam slušala ciljano, tek s pola uha, balkanske stilske mixeve između balkanskog narodnjaka, talijanske kancone, austrougarskog šlagera ili francuske šansone, ali uvijek s dominantnom plitkoćom i jednostavnošću pop pjesmuljka i refrena, iz čijeg se jajeta, ab ovo usque ad mala, izlegla današnja balkanska pevaljka mrdoguza s nateklom stražnjicom i ustima k'o Venera iz kanalizacijske pjene, a taj prvobitni laki jugo pop je ostao samo u vremenu zakopani arhivski Jugotonov repertoar, tu i tamo neki stih, neki refren izroni iz ida u ego kao lakonska i savršena definicija

Kad se prepoznaš na slici iz 1887. kako gledaš iz šume zalazak sunca, jer je ta slika zapravo crvotočina.

Licemjerje, riječ, mogla bi i značiti mjeru različitosti poruka koje u istom trenutku odašilju naše lice i naša guza, pa što je ta razlika u signalima snažnija, licemjerje je veće, čisto kao matematička, fizička, izmjeriva veličina, odnosno kategorija. Što je govor guze različitiji od govora lica, istina je manja, a licemjerje veće, i obratno.

Ako vrijedi postavka da se poruci čovjekovog lica može vjerovati samo ako je identična poruci cijelog tijela, a istina je emanacija iste poruke iz istog subjekta u istom ili različitom vremenu neovisno gledamo li to lice pred sobom sad ili kad ono postoji i ponaša se u različitom vremenu i prostoru, i u ili izvan public sfere, onda to lice šalje poruku autentičnu.

Licemjerje je to veće što je veća razlika između javne i privatne poruke određenog lica i pridruženog mu guznog naličja. Različitošću između istovremenih poruka njegove guze i njegovg lica, i različitišću poruka lica kad ga gledamo i kad ga ne gledamo, ili kad ono misli da ga ne gledamo, mjeri se snaga licemjerja promatranog lica i licemjernost njegovih poruka. Kad lice propovijeda skromnost, a guza pod svilom je zinula na zlato, ili kad propovijeda čednost, a guza pod svilom je zinula na k., licemjerje galopira k'o ponajbolji trkaći konj ili kobila.

(misao o licemjerju, moja, inspirirano van Meytensovom Klečećom časnom, recto i verso)

nervira me ponavljanje:

Repetitio est mater insaniae.


(moja fotka)

Kuda me voziš?
Vežem si pojas protiv ispadanja,
ziheraški,
riskiram sve manje.

(moja fotka)

I shall see the springtimes, the summers, the autumns;
And when winter comes with its monotonous snow,
I shall close all the shutters and draw all the drapes
So I can build at night my fairy palaces.
Then I shall dream of pale blue horizons, gardens,
Fountains weeping into alabaster basins,
Of kisses, of birds singing morning and evening,
And of all that is most childlike in the Idyl.

Charles Baudelaire