Pripovijest o ratniku i o zarobljenici
Na 278. stranici knjige La poesia (Bari, 1942.), Croce, sažimljući latinski tekst povjesničara Pavla Đakona, opisuje sudbinu Droctulfta i navodi njegov epitaf; i sudbina i epitaf posebno su me dirnuli. Uskoro sam dokučio razlog. Droctulft je bio langobardski ratnik koji je za opsade Ravenne napustio vlastite redove i umro braneći grad što ga je prethodno napao. Ravenjani su ga sahranili u jednom hramu i uklesali mu epitaf kojim su izrazili svoju zahvalnost ("contempsit caros, dum nos amat ille, parentes") i istakli osebujan nesklad između grozne vanjštine tog barbarina i njegove prostodušnosti i dobrote:
Terribilis visu facies, sed mente benignus,
Longaque robusto pectore barba fuit.
Lîka bje naoko ružna, al' duha puna dobrote,
brada mu duga je sva snažnu prekrivala grud.
To je pripovijest o sudbini Droctulfta, barbarina koji je umro u obranu Rima, ili je to samo djelić pripovijesti o njemu, što ga je Pavao Đakon uspio spasiti. Ne znam čak ni doba u kojem se ona odvijala: sredinom VI. stoljeća, kad su Langobardi pustošili ravnice Italije, ili u VIII. stoljeću, prije predaje Ravenne. Ovo nije povijesna rasprava. Zamislimo ono prvo.
Zamislimo, sub specie aeternitatis, Droctulfta, ali ne Droctulfta pojedinca, koji je, svakako, bio neponovljiv i nedokučiv (kao svi pojedinci), nego uzorak što ga je od njega i od mnogih drugih sličnih njemu izgradila tradicija, spoj zaborava i pamćenja. Kroz mračnu geografiju prašuma i močvara, s obala Dunava i Labe ratovi su ga nanijeli u Italiju, i on, možda, nije ni znao da ide na jug i, možda, nije ni znao da ratuje protiv rimskog imena. Možda je bio poklonik arijanstva koje uči da je slava Sina odraz slave Oca, ali je suvislije da ga zamislimo odana Zemlji, Herti, čiji je prekriveni kumir obilazio kolibe, u kravljoj zaprezi, ili božanstvima rata i groma, grubo istesanim likovima od drva, koji su bili odjeveni u sukno i načičkani kovanicama i narukvicama. Dolazio je iz neprohodnih prašuma u kojima su prebivali vepar i pragovedo; bio je bjeloput, junačan, prostodušan, okrutan, odan svome vođi i svome plemenu, a ne svijetu. Ratovi su ga nanijeli u Ravennu gdje vidi nešto što nikada dotad vidio nije, ili nije vidio potpuno. Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stuba, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio:
Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes,
Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam.
Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nama,
mnijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.
Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupili su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija... Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctulftova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol.
Kad sam u Croceovoj knjizi pročitao pripovijest o ratniku, ona me posebno dirnula, i sve mi se činilo da na neki drugačiji način preuzimam nešto što mi je već pripadalo. Načas sam pomislio na mongolske konjanike koji su Kinu htjeli pretvoriti u beskrajni pašnjak, a onda su dočekali starost u gradovima što su ih namjeravali razoriti; to nije bila uspomena koju sam tražio. Napokon sam je iščeprkao; bila je to priča što sam je nekoć čuo od svoje pokojne engleske bake.
Moj djed Borges bio je 1872. zapovjednik sjeverne i zapadne granice oblasti Buenos Airesa i južne granice oblasti Santa Fea. Štab je bio u Juninu; dalje se prostirao niz utvrda koje su međusobno bile udaljene četiri-pet milja; iza njih, ono što se tada nazivalo Pampa i Zaleđe (Tierra Adentro). Jednom prilikom moja je baka udivljenim i podrugljivim tonom povela razgovor o svojoj sudbini Engleskinje koja je prognana na kraj svijeta; rekli su joj da ona nije osamljen slučaj i poslije nekoliko mjeseci pokazali neku indijansku djevojku koja je sporo prelazila trg. Bila je bosa i na sebi je imala dva crvena gunja. Nosila je plavokose pletenice. Neki joj je vojnik rekao da s njom želi porazgovarati druga Engleskinja. Žena je to prihvatila; ušla je u zapovjedništvo odvažno i pomalo sumnjičavo. Na bakrenom licu, išaranom kričavim bojama, oči su joj bile blijedoplave boje što je Englezi nazivaju sivom. Tijelo gipko, kao u srne; ruke jake i koščate. Došla je iz pustare, iz Zaleđa, i sve joj je bilo nekako tijesno: vrata, zidovi, namještaj.
Možda su se te dvije žene načas osjetile kao sestre; bile su daleko od svog voljenog otoka i u nevjerojatnoj zemlji. Moja baka nešto je zapita; žena joj je odgovorila s mukom, upinjući se da pronađe riječi i ponavljajući ih, kanda začudena njihovim drevnim značenjima. Proteklo je, valjda, petnaest godina otkako nije progovorila na svojem jeziku i teško se snalazila. Rekla je da je rodom iz Yorkshirea, da su joj se roditelji doselili u Buenos Aires, da ih je izgubila u okršaju s Indijancima, da su nju Indijanci odveli i da je sada žena nekog poglavice kojemu je izrodila dvoje djece i koji je jako hrabar. Govorila je to grubom engleštinom u kojoj su se miješali araukanski ili pampaški, a u pozadini njene priče ocrtavao se surov život: šatori od konjske kože, ogrjev od balege, žderanje osmuđenog mesa ili prijesnih iznutrica, nečujní pohodi u svitanje; napad na obore, halabuka i pljačka, rat, goli jahači koji gone golema krda stoke, mnogoženstvo, smrad i čaranje. Do takva se divljaštva srozala jedna Engleskinja. Obuzeta sažaljenjem i zgranutošću, moja ju je baka nagovarala da se ne vrati. Zaklela se da će je zaštititi i da će joj izbaviti djecu. Žena joj je odgovorila da je sretna i iste se večeri vratila u pustaru. Francisco Borges umrijet će malo kasnije, u revoluciji iz 1874.; možda je tada moja baka u toj ženi, koju je također otrgnuo i preobrazio ovaj neumoljivi kontinent, vidjela čudovišno zrcaljenje vlastite sudbine...
Svake je godine plavokosa Indijanka dolazila u dućane po Juninu ili Fuerte Lavalleu da nabavi sitne potrepštine i tzv. vicios: čaj mate, duhan i cigaretni papir. Poslije razgovora s mojom bakom više nije došla. Slučaj je htio da se još jednom sretnu. Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj močvarišta neki je čovjek klao ovcu. Kao u snovima, dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vruću krv. Ne znam je li to učinila zato što nije mogla drugačije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.
Trinaest stoljeća razdvaja sudbinu ove zarobljenice i Droctulftovu sudbinu. Obje sudbine sada su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ravenni, lik europske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati oprečni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu jačem od razuma, i oboje su krenuli za tim porivom što ga nisu znali protumačiti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i naličje, avers i revers te kovanice, za Boga su jednaki.
