“Mama mi se nasmiješila. Njezin osmijeh kao da me zagrlio.”
 R.J. Palacio, Wonder

U Rimu je mreža bila oružje određene kategorije gladijatora. U njoj bi se, među petljama, neprijatelj našao zatočen, nepokretan i prepušten na milost ili nemilost pobjedniku. To je opasno oružje u psihologiji postalo simbolom kompleksâ koji sputavaju unutrašnji i vanjski život, a kojih je petlje vrlo teško razmrsiti i razvezati.

"Beer, it's the best damn drink in the world."

Jack Nicholson

“Od postelje do vrata, što su vodila u hladni trijem, protezala se tamna peć s loncima i obješenim krpama. Sve je, zajedno sa Savelijem, koji bijaše upravo izišao, bilo do krajnosti prljavo, masno, čađavo. U takvoj prostoriji bijaše upravo neobično vidjeti bijeli vrat i tanku, nježnu žensku kožu. Crkvenjakovica poletje k postelji i protegnu ruke kao da bi htjela da pokida, razgazi i satre u prah sve to, ali onda opet odskoči natrag, kao da se boji dodira s prljavštinom, i opet se ushoda.

Kad se Savelij, dva sata kasnije, vratio, pokriven snijegom i izmoren, ona je već ležala, svučena, u postelji. Oči joj bijahu zatvorene, ali se on, videći sitne trzaje na njezinu licu, dosjeti, da ona ne spava. Vraćajući se kući, sam je sebi dao riječ, da će šutjeti do jutra i da je ne će dotaknuti, ali sad nije mogao a da je ne ubode.

- Badava si toliko čarala: ode! - reče on nasmiješivši se zlurado.

Crkvenjakovica je šutjela, samo joj je podbradak zadrhtao. Savelij se polagano svuče, prekorači ženu i leže uza zid.

- Razjasnit ću ja sutra ocu Nikodimu kakva si ti žena! - promrsi on skupivši se u klupko. Žena brzo okrenu lice prema njemu i pogleda ga užarenim očima.

- Dosta mi je i tebe i mjesta, - reče ona, - a ženu sebi potraži u šumi! Zar sam ti ja žena, grom u te! A još mi i dodijava, klada, lenguza, oprosti bože!

- No, no... Spavaj!

- Jao meni nesretnici! - zajeca crkvenjakovica. - Da nije bilo tebe, bila bih se možda udala za trgovca ili za kakvo blagorođe! Da nema tebe, sad bih ljubila muža! Što te nije zameo snijeg, što se nisi smrznuo tamo na glavnoj cesti, Herode!

Dugo je plakala crkvenjakovica. Na koncu je duboko uzdahnula i utihnula. Vani je još bješnjela vijavica. U peći, u dimnjaku, iza svih zidova nešto je plakalo, a Saveliju se činilo, da plače nešto u njemu, u njegovim ušima. Večeras se konačno uvjerio, da su njegove pretpostavke valjane: on više nije sumnjao, da njegova žena zapovijeda vjetrovima i noćnim trojkama. Da nevolja bude trostruka, ta je nadnaravna, divlja snaga davala toj ženi do njega posebnu, nepojmljivu draž, kakvu prije nije zapažao. Zato ju je, a da to u svojoj gluposti nije ni opazio, ovio aureolom poezije, i ona mu se učini još bjeljom, glađom, nepristupačnijom.

- Vještica! - negodovao je on. - Tfu, gad!

A međutim, kad se ona smirila, i kad je počela jednolično disati, dodirnu prstima njezin zatiljak... Neko je vrijeme držao u ruci njezinu gustu kosu. Ona nije osjećala... Onda on postade smjelijim, pa je pomilova po vratu.

- Ostavi! - viknu ona i tako ga udari laktom u korijen nosa, da mu se zaiskrilo pred očima.

Bol u korijenu nosa brzo je prošla, no muka je ostala."

A. P. Čehov, Vještica

Ranjena Amazonka



»Čovjek je smrtan. Možda, no umrimo boreći se, i ako nam je ništavilo neminovno, ne smatrajmo ga pravdom«.
OBERMANN, pismo 90.

Magični krug

VARE, VARE, VRATI MI MILIJUN LJUDI!

ROMANCA O HLADOM VRELU

Fonte-frida, fonte-frida

Hladno vrelo, hladno vrelo,
hladno vrelo ljuveno,
gdje ptičice sve dolaze
da bi našle spokoj svoj,
a grlica udovica
ona sama neće doć.
Tu prolazi slavuj ptica,
taj nevjerni drski soj,
podmukle su njemu riječi,
on podmuklo kaže njoj:
»Ako hoćeš, gospo moja,
ja ću biti sluga tvoj.«
»Id odavde, dušmanine,
izdajniče srca mog,
nit sjedam na zelen-granu,
nit sred polja procvalog,
ako nađem bistru vodu,
mutnu pije kljun je moj,
ja neću da imam muža,
nit poroda hoću svog,
neću s djecom zadovoljstva,
nit utjehe s njima, no.
Idi, crni dušmanine,
izdajniče srca mog,
neću biti ljubav tvoja,
niti hoću u tvoj rod.«

Romancero

ROMANCERO [Romansero], zbornik španjolskih narodnih pjesama, najstarija i jedna od najznačajnijih zbirki narodne poezije uopće. Romance su se kao samostalan pučki epsko-lirski žanr počele razvijati vjerojatno koncem 13. st., u doba odumiranja velikih epskih spjevova, najveći procvat doživjele su u 15. st., a prvi put se u zbirkama objavljuju oko 1550 (Cancionero de romances, Silva de varios romances). Razlikuju se po tematici (povijesne, viteške, maurske, ljubavne itd.) i po dužini, ali većinom su to ipak kraće pjesme pretežno ljubavnog sadržaja, pjevane uz instrumentalnu pratnju. Ispjevane su u osmercima, s asonancama u parnim stihovima, što će ostati formalnim obilježjem žanra sve do danas. Sam Romancero smatra se jednim od najvećih spomenika španjolske književnosti, a izvršio je velik utjecaj ne samo na španjolsku poeziju, gdje je niz pjesnika prigrlio tu formu (Gongora, García Lorca), već i na cjelokupnu europsku liriku, osobito u doba romantizma.

Danas sam listala svoju likovnu enciklopediju i zastala nad slikom triju sestara, podsjetila me slika na nešto i izvukla to iz mraka na površinu, na jednu biografsku priču i cb fotografije triju nepoznatih, vrlo lijepih i umrlih sestara. Sestre, sestre oko nas. I one Bergmanove, iz Krici i šaputanja. Mislim da sam ga gledala u Studentskom centru, taj film, ne sjećam se točno, ali znam da je bio težak i mučan, sa prekrasnom fotografijom, oblom i putenom Liv Ullmann u šuljanju na prstima kroz mračne i raskošne sobe i zastrašujućim krikovima umiruće u noći. Kasnije sam gledala Fanny i Alexander i zaljubila se u taj film.



https://hr.wikipedia.org/wiki/Krici_i_%C5%A1aputanja

“Anna: [čitajući Agnesin zapis u dnevniku] "Srijeda, treći rujna. Hladnoća u zraku govori o približavanju jeseni, ali dani su još uvijek lijepi i blagi. Moje sestre, Karin i Maria, došle su me vidjeti. Divno je ponovno biti zajedno kao u starim danima. Osjećam se puno bolje. Čak smo uspjele i prošetati zajedno. Bilo je to prekrasno iskustvo, posebno za mene, jer tako dugo nisam bila vani. Odjednom smo se počele smijati i trčati prema staroj ljuljački koju nismo koristile još otkako smo bile djeca. Sjele smo u nju kao tri dobre male sestre i Anna nas je gurnula, lagano i nježno. Svi moji bolovi su nestali. Ljudi koje sam voljela najviše na svijetu, bili su sa mnom. Mogla sam ih čuti kako čavrljaju oko mene. Mogla sam osjetiti prisutnost njihovih tijela, toplinu njihovih ruku. Htjela sam se uhvatiti za taj trenutak, i pomislila sam, "Što god bilo, ovo je sreća. Ne mogu poželjeti ništa bolje. Sada, na nekoliko minuta, mogu doživjeti savršenstvo i osjećam se duboko zahvalna svom životu koji mi daje toliko toga." “

"Caillebotte je postao glavni organizator, promotor i financijski podupirač impresionističkih izložbi sljedećih šest godina, a koristio je svoje bogatstvo za kupnju djela drugih impresionista, posebice Moneta, Renoira, Camillea Pissarra, Paula Cézannea, Edgara Degasa, Alfreda Sisleya i Berthe Morisot."

Na kraju smo otišli u dućan, to je ritual prije povratka kući, i u našem malom kvartovskom dućanu on nije našao ama baš ništa što bi htio. Ja sam kupila okrugli dimljeni sirić, Franck ciglicu, Dorina veliku čokoladu s lješnjacima, a onda mi je ljubazna prodavačica rekla da pogledam u novu vitrinu sa sladoledima, možda bi tu on nešto mogao naći, i doista, našao je i naravno dva, i za sestricu. Tu je bila i velika stalaža sa plišancima i slonićima, zebrama i medekima, i on je raširio oči i pogledao me i ja sam rekla, uzmi koju hoćeš. Stvarno?? Još jače je raširio svoje prekrasne smeđe okice. Da. Hoću lava! Bio je toliko sretan da je to neprocjenjivo. I za sestricu slonića? Može. Sve može. Konzumove markice imate? Pitala me blagajnica, za popust na igračke. Nemam. Konzumovu karticu? Nemam. I tako smo po full cijeni kupili lava Riku Zvjerića i slona Mrvicu Zvjerića a dijete je bilo veselo do visokog, smeđeg, zimskog neba u kojem još nije bilo nagovještaja proljeća ali je blistalo punim sjajem u njegovim sretnim okicama.

Valentina Online

Ponudila sam mu ljubicu
Šutio je samo
Sve sam si samo umislila
Uzdahnula sam tamo

Onda su procvale ruže
Ubola me boje krvi
Stavio mi je like na fotku
Like ko Blakeovi crvi:

„Bolesna ružo
Olujan bje mrak
Kad crv nevidljiv
Sletje kroz zrak

Na tvom grimizu
On se udomi
Tajna mu ljubav
Život ti lomi“

I ništa nije bilo
Dok nisu došle kiše
Prvo je pismo poslao
Pitao smije li da mi piše

Pisali smo o svemu
Al samo kad on je htio
On piše ja odgovorim
Takav je koncept bio

Pretvorio me u Penelopu
U messenger koja gleda
Načitan seksi i nedokučiv
Bez njega dan je bijeda

I prvi snijeg je pao
Pisali smo sve češće
Pravila sam se hladna
Voljela ga sve žešće

Da žene vole neznance
Znala sam odavno iz knjiga
Ljubav il samo šala
Nije me bilo briga

Prošao je karneval
Rekao je skinut će masku
Pomislih masku ja ljubim
Nek skriva i golu dasku

Za prvi naš susret uredih se pomno
Park kandelaber i klupa u noći
Prišao mi je kavalir s ružom
Ahhhhhh moj muž - njegove oči!

"Ako je poruka fašizma neutralizirana estetskim pogledom na život, njegove su zamke seksualizirane. Ova erotizacija fašizma može se primijetiti u tako zanosnim i pobožnim manifestacijama kao što su Mishimine Ispovijesti maske i Sunce i čelik, te u filmovima poput Scorpio Rising Kennetha Angera i, nedavno i daleko manje zanimljivo, u Viscontijevim Prokletima i Cavanijevom Noćnom portiru.

Svečano erotiziranje fašizma treba razlikovati od sofisticiranog poigravanja kulturnim užasom, gdje postoji element kićenja. Plakat koji je Robert Morris napravio za svoju nedavnu izložbu u Galeriji Castelli fotografija je umjetnika, golog do struka, s tamnim naočalama, s nečim što izgleda kao nacistička kaciga i čeličnom ogrlicom s šiljcima, na koju je pričvršćen čvrsti lanac koji drži u svojim okovima, podignutim rukama. Rečeno je da je Morris smatrao da je ovo jedina slika koja još ima ikakvu moć šokiranja: jedinstvena vrlina za one koji uzimaju zdravo za gotovo da je umjetnost niz uvijek svježih gesta provokacije. Ali poanta plakata je vlastita negacija. Šokirati ljude u kontekstu također znači uvrijediti ih, budući da nacistički materijal ulazi u golemi repertoar popularne ikonografije upotrebljive za ironične komentare pop-arta. Ipak, nacizam fascinira na način na koji druge ikonografije koje karakterizira pop senzibilitet (od Mao Tse-tunga do Marilyn Monroe) ne. Bez sumnje, dio općeg porasta interesa za fašizam može se smatrati proizvodom znatiželje. Za one koji su rođeni nakon ranih 1940-ih, muljani cjeloživotnim laprdanjem, za i protiv, o komunizmu, fašizam je – veliki dio razgovora generacije njihovih roditelja – taj koji predstavlja egzotiku, nepoznato. Onda postoji opća fascinacija među mladima užasom, iracionalnim. Tečajevi koji se bave poviješću fašizma su, uz one o okultizmu (uključujući vampirizam), među najposjećenijima ovih dana na sveučilišnim kampusima. I izvan toga, definitivno seksualna privlačnost fašizma, o kojoj SS Regalia svjedoči s neskrivenom jasnoćom, čini se nepropusnom za deflaciju ironijom ili pretjeranom familijarnošću.

U pornografskoj literaturi, filmovima i napravama diljem svijeta, posebice u Sjedinjenim Državama, Engleskoj, Francuskoj, Japanu, Skandinaviji, Nizozemskoj i Njemačkoj, SS je postao referent seksualnog avanturizma. Velik dio slika dalekog seksa stavljen je pod znak nacizma. Čizme, koža, lanci, željezni križevi na blistavim torzima, svastike, udice za meso i teški motocikli, postali su tajni i najunosniji rekviziti erotike. U sex shopovima, kupatilima, kožnim barovima, bordelima, ljudi izvlače svoju opremu. Ali zašto? Zašto je nacistička Njemačka, koja je bila seksualno represivno društvo, postala erotska? Kako je režim koji je progonio homoseksualce mogao postati homoseksualac?

Ključ leži u sklonostima samih fašističkih vođa seksualnim metaforama. Poput Nietzschea i Wagnera, Hitler je vodstvo smatrao seksualnim gospodarenjem "ženskih" masa, kao silovanjem. (Izraz mase u Trijumfu volje izraz je ekstaze; vođa tjera gomilu da dođe.) Ljevičarski pokreti težili su biti jednospolni i aseksualni u svojim slikama. Desničarski pokreti, koliko god puritanske i represivne bile stvarnosti koje uvode, imaju erotsku površinu. Nacizam je svakako "seksipilniji" od komunizma (što nije na čast nacistima, već pokazuje nešto od prirode i granica seksualne imaginacije).

Naravno, većina ljudi koje napaljuju uniforme SS-a ne odobravaju ono što su nacisti učinili, ako doista imaju više od okvirne ideje o tome što bi to moglo biti. Ipak, postoje snažna i rastuća strujanja seksualnih osjećaja, ona koja se općenito nazivaju sado-mazohizmom, zbog kojih igranje nacizma izgleda erotično. Ove sado-mazo fantazije i prakse mogu se pronaći među heteroseksualcima, kao i među homoseksualcima, iako je erotiziranje nacizma najvidljivije među muškim homoseksualcima."
- Fascinating Fascism by Susan Sontag 1975. (odlomak)

Moja fotografija



https://designdash.com/art/beautiful-paintings-of-mothers-in-honor-of-mothers-day-2024/



"Portret djevojčice s maskom" - moja fotgrafija

Na livadu na kojoj je malena prohodala
pod ogromnim divljim kestenom uz Džekija
mala curica, kesten pred kućom i crno vučjakovo krzno
za koje se čvrsto drži još nesigurna na nogama
padaju malenini prvi sutoni
pale se starinski fenjeri u šumarku tankih bagremova
sve je tako ogromno kad izađeš iz kolijevke
u svijet iz kojeg dopiru do malenog uha
zvuci šlagera iz Gradske kavane saznat će kasnije ime
donoseći slutnju ljubavnih jada odraslih
i cilik tramvaja s moćnog Trga Republike koji se s livade vidi
nosi joj ljubičasti večernji lahor
pod krošnju pod kojom stoji tek uspravljena s psom vučjakom
dok nasmijani divovi prolaze okolo dobacujući si glasno
pale se svjetiljke i reklame u gradu potočkanom
zlatnim kvadratićima bezbrojnih prozora i
sve vrvi zamahom nade, prosperiteta i entuzijazma
u znaku Liberté, égalité, fraternité epohe
u kojoj njeni koraci su sve sigurniji
dok gleda opčinjeno kaleidoskop socijalističkog Zagreba
i sluša radosnu buku bratstva i jedinstva na ulicama -
svijet radničkih divova i ravnopravnih drugarica i drugova
garantira sigurnost i sretno djetinjstvo
tek prohodaloj djevojčici
i ona to jasno pod kestenom osjeća.

"Prolog:

Dvije kuće, obje čašćene i slavne
U svoj Veroni, gdje se radnja zbiva,
Zapodjenuše borbu s mržnje davne,
Što mnogoj krvi strašnoj bješe kriva.
Iz krila, mržnjom zadojenih ružnom,
Dva zaljubljena srca iznikoše,
Što smrću svojom nevoljnom i tužnom
Otacâ ljutu kavgu razvrgoše.
Strahovitu, smrtonosnu im kob
I roditeljsku bijesnu mržnju svu,
Što tek u dječjoj smrti nađe grob,
U dva-tri sata vidjet ćete tu.
Sad slušajte, a naš će biti trud,
Da ne bude vam pažnja uzalud"

William Shakespeare, Romeo i Julija

“Neki rimski umjetnik pisao je o Parizu:
»Ovdje mi je beskrajno neugodno; mislim da je razlog u tome što nemam slobodnog vremena da volim koliko mi je drago. Ovdje se osjećajnost troši kap po kap, onako kao što se obrazuje, i po mome mišljenju, na način koji zamara izvor. U Rimu zbog malog interesiranja za svakodnevne događaje, zbog uspavanosti spoljnjeg života, osjećajnost raste u korist strasti.«

Samo u Rimu poštena žena koja ima kočije kaže sa izlivom osjećanja, kao što sam jutros vidio, drugoj ženi, svojoj običnoj poznanici: »Ah! draga prijateljice, nemoj da vodiš ljubav sa Fabijom Vitteleschijem; za tebe bi bilo bolje da se zaljubiš u nekog drumskog razbojnika. Sa njegovim blagim i odmjerenim izrazom lica u stanju je da ti probije srce bodežom i da ti, zabadajući ga u tvoje grudi, kaže uz ljubazan osmijeh: »Mala moja, boli li te?« I ovo se odigralo pred ljupkom petnaestogodišnjom osobom, kćerkom, i to vrlo živahnom, dame kojoj je bila upućena preporuka.

Čovjek sa Sjevera, ako ga, na njegovu nesreću, ne odbije odmah u početku prirodnost ove južnjačke ljubaznosti, koja se u stvari jednostavno razvija iz grandiozne prirode, zahvaljujući dvostrukom odsustvu bontona i svih interesantnih novosti, poslije godinu dana neće moći da podnese žene svih ostalih zemalja.

Prva tri dana Francuskinje sa njihovim malim dražima čine mu se sasvim privlačne i ljupke, ali četvrtog, fatalnog dana, postaju mu dosadne, kad se otkrije da su sve ove ljupkosti unaprijed proračunate i naučene napamet, vječito iste svakog dana i za svakoga.

Kod Njemica, naprotiv, koje su tako prirodne i koje se sa toliko revnosti prepuštaju svojoj mašti, on vidi, uprkos svoj njihovoj prirodnosti, da često nemaju ništa drugo da pokažu do jalovost, bljutavost i nježnost iz plave biblioteke. Rečenica grofa Almavive kao da je stvorena u Njemačkoj: »I čovjek je, jedne lijepe večeri, sav začuđen što nalazi zasićenost tamo gdje je išao da traži sreću.« “

STENDHAL, O Italiji (1826)
(odlomak)

Karikatura iz moje knjige "Nedeljko Dragić: Leksikon za nepismene" (Zagreb 1966)


Moja obrada karikature i daljnja satirizacija


"Zagrebačka škola crtanog filma estetski je pojam za školu animacije koja donosi estetski avangardni iskorak novog naraštaja zaljubljenika u pokrenuti crtež s novom koncepcijom animiranog filma polovicom pedesetih godina. Sedamnaest autora u zajedničkom htijenju stvaraju različita animirana djela, ali u njima prepoznajemo novi estetski koncept u animiranom filmu. U jedinoj cjelovitoj knjizi o ovoj Školi, Z is for Zagreb, filmski kritičar Ronald Holloway ovo prvo razdoblje, kao i niz drugih filmskih kritičara i povjesničara, naziva "zlatnim razdobljem" Zagrebačke škole crtanog filma. Predstavljaju ga autori: Nikola Kostelac, Vatroslav Mimica, Dušan Vukotić i Vladimir Kristl i obuhvaćaju razdoblje od 1957. do 1962. godine." Cijeli tekst na linku https://hr.wikipedia.org/wiki/Zagreba%C4%8Dka_%C5%A1kola_crtanog_filma

PJESMA O SINU

Sina, sina, sina! Htjela sam dijete tvoje
i moje, u danima strasti ili zanosa vrela,
kad su od riječi nježnih drhtale kosti moje
i kad se beskrajno svjetlo širilo s moga čela.

Rekla sam tada: >>Sina!<< ko stablo koje prene
proljeće i prema nebu pupoljci mu se bude,
sina očiju Kristovih koje su uzvišene,
i začuđena čela, i usana koje žude!

Da ruke poput vijenca oko mog vrata ovije,
da rijeka mog života k njemu siđe i cvjeta
i da utrobu moju, ko miris što se prolije,
raznesu njegove stope po brežuljcima svijeta.

Sretnemo trudnu majku, gledamo kako se budi,
iskrivljenih usta i očima koje mole
kada s ljubavlju svojom šetamo između ljudi,
a dijete očiju blagih prati nas slijepe i gole.

U noćima dok sam bdjela sretna i uzdrhtala
ni pohota me vrela na postelji ne probudi.
Da bi se pjesmom odjeven rodio, ja sam znala
pružati svoje ruke, rovati svoje grudi.

A sunce, da ga okupa, čini se preslabo je!
Gledajući se mrzila sam koljena svoja kriva
Pred darom beskrajnim drhti zbunjeno srce moje
i ponizni se plač na moje obraze sliva.

Nisam se bojala nečiste smrti koja razdvaja;
njegove oči tvoje će iz ništavila zvati
i u blistavo jutro ili za nestalna sjaja
znala bih, sada hodam, a njihov me pogled prati.

Gabriela Mistral

“Snovi, zapamćeni ili ne, često boje naše raspoloženje nakon buđenja, ponekad i dobar dio dana.”

Usnula sam poslijepodne sasvim neobičan san. U nekoj zamci koprcala se ptičica, mali carduelis živahnih boja, uletio je u hodnike iz kojih nije mogao izaći i jasno sam osjećala paniku ptičice. Probat ću ju uloviti, krenula sam za njom, iako sam čisto sumnjala da ću uspjeti jer je ustrašena bezglavo letjela između zidova. Poklopila sam ju šakom kad je sletjela na neki ormarić i ulovila ju začudo od prve. Balkon na koji sam ju odnijela pustiti na slobodu bio je pun ljeta, gustog raslinja i zelenila i titravih sjena, gotovo crno-bijela fotografska ljetna simfonija, i otvorila sam šaku da ju pustim iz koje su izletjele neke crne sjenke i dva smrdljiva martina, tako da više nisam bila sigurna je li ona izletila ili nije. Probudila sam se na tom džunglastom i titrastom balkonu, s osjećajem iluzije. Inače, smrdljive martine kad mi ulete u sobu bacam natrag van, žureći da mi ne pobjegnu s papira i ostanu uljezi u sobi. Ali izgleda, ostanu ipak uljezi, u nesvjesnom.