“Snovi, zapamćeni ili ne, često boje naše raspoloženje nakon buđenja, ponekad i dobar dio dana.”

Usnula sam poslijepodne sasvim neobičan san. U nekoj zamci koprcala se ptičica, mali carduelis živahnih boja, uletio je u hodnike iz kojih nije mogao izaći i jasno sam osjećala paniku ptičice. Probat ću ju uloviti, krenula sam za njom, iako sam čisto sumnjala da ću uspjeti jer je ustrašena bezglavo letjela između zidova. Poklopila sam ju šakom kad je sletjela na neki ormarić i ulovila ju začudo od prve. Balkon na koji sam ju odnijela pustiti na slobodu bio je pun ljeta, gustog raslinja i zelenila i titravih sjena, gotovo crno-bijela fotografska ljetna simfonija, i otvorila sam šaku da ju pustim iz koje su izletjele neke crne sjenke i dva smrdljiva martina, tako da više nisam bila sigurna je li ona izletila ili nije. Probudila sam se na tom džunglastom i titrastom balkonu, s osjećajem iluzije. Inače, smrdljive martine kad mi ulete u sobu bacam natrag van, žureći da mi ne pobjegnu s papira i ostanu uljezi u sobi. Ali izgleda, ostanu ipak uljezi, u nesvjesnom.