Zanimljive su mi ove časne sestre lezbijke, gledala sam onaj domaći nagrađivani igrani (?) dokumentarac o časnama lezbijkama, Nun of Your Business (koje su se "skinule" na kraju priče iz mantija), jer ako je ušla u kler jer želi biti Kristova djevica, Kristova zaručnica, ne želi brak i obitelj, a onda se oda putenosti u kurijskim budoarima i namigivanju na misama, želi li onda ona sex samo i sigurnost egzistencije na nas svjetovnjaka teret? Kako se tu onda uklapa njena aktivacija u "hodu za život", kad lezbijka život ne može niti - stvoriti? I čednost? Zarediš se i položiš zavjete čednosti i čistoće, odaš se poroku sexa, hranimo te i oblačimo i financiramo ti izlete i ti se cijelo vrijeme tucaš i hodaš za pravo na život? Ček, ček? Čiji život? Tvoj? Financiran ugovorima o održavanju svettaca & svettica na teret svjetovnjaka?





SAPFO je rođena između 612. i 630. godine prije Krista u Mitileni, otok Lezbos u Grčkoj. Odgojena da bude svećenica ljubavi boginje Afrodite, pripisuje joj se da je bila prva pjesnikinja erosa. Bila je kći trgovca vinom i sestra službenog gradskog točioca vina. Vino je teklo u ovoj obitelji! Njezin otac je umro kada je Sapfo imala samo šest godina, a kasnije je bila prisiljena na privremeno progonstvo na Siciliji zbog političkih nemira.

Sitna, vrlo sitna, s nježnom koštanom strukturom i tamnom kosom, Sapfo nije bila neprivlačna, ali njezin fizički izgled bio je suprotan idealu tog vremena, koji je cijenio svijetlu kosu i bujniji ženstveni oblik. Kada su je pjesnici nazivali „lijepom Sapfo“, podrazumijevalo se da njezina ljepota nadilazi fizičke granice - govorili su o Sapfo kao pjesnikinji, ženi i ljubavnici, ne samo o njezinom fizičkom izgledu.

Kao ravnateljica djevojačke škole za poeziju i glazbu, Sapfo je aktivno sudjelovala u obrazovanju svojih učenica, koje je voljela kao vlastite kćeri ili, u mnogim slučajevima, kao ljubavnice. Kultura u Grčkoj tijekom njezina života navodno je bila biseksualna. Brakovi su se dogovarali iz ekonomskih, političkih i prokreativnih razloga, a izvanbračni spolni odnosi istog spola bili su uobičajeni. Sapfo nije bila iznimka, ali njezina biseksualnost nije ono što ju je učinilo jedinstvenom u povijesti - već je način na koji je ovjekovječila svoje osjećaje u svojoj poeziji učinio je posebnom. U svojim vezama, Sapfo je bila govornica koja je ovjekovječila vlastite osjećaje.

Sapfo je bila domaćica kreativnog i obrazovnog društvenog kruga žena. Za mnoge koje su dolazile izdaleka učiti od nje se govorilo da su joj bile ljubavnice, ali i učenice. Postojao je niz mladih žena, pjesnikinja i učenica, s kojima je, kako se kaže, imala ljubavne veze.


Jedna njena prekrasna pjesma:

SAPFA

LJUBAVNA STRAST
Čini mi se bozima sličan onaj
Štono smije naprama tebi sjedit,
Te izbliza slušati tebe kako
Ljubazno zboriš,

Smiješkom slatkim smiješiš se - što je meni
Sve u grudma stravilo srce žudnjom.
Čim te vidim samo na časak, glas mi
U grlu zapne,

Jezik meni zanijemi, pa me tihi
Po svem tijelu ljubavni oganj prođe,
Nit već vidim očima, nit šta čujem,
Uši mi šume,

Teški znoj mi teče sa čela, dršćem
Sva ko prut, a žuća sam nego trava,
Čini mi se: zamalo te bih bila
Umrla jadna.

Treba ipak trpjeti kad je tako...

(Prema prijevodu Kolomana Raca)



ZANIMLJIVOST:
"Grčki sud trebao je odlučiti može li se riječ 'lezbijka', koja znači stanovnica otoka Lezbosa također koristiti kao naziv homoseksualnih žena.
Naime, jedan stanovnik i dvije stanovnice Lezbosa uložili su žalbu grčkom pravosuđu zatraživši da se zabrani uporaba termina lezbijka grčkoj udruzi koja je registrirana kao 'Grčka homoseksualna i lezbijska zajednica' (OLKE) uz obrazloženje kako je njime nanesena uvreda njihovom povijesnom identitetu i osobnostima.
"Prosvjedujemo zbog proizvoljnog korištenja imena našeg zavičaja od strane osoba koje su specifične", piše u izjavi troje tužitelja objavljenoj u konzervativnom listu "O Davlos".
Riječ se od 1960-ih godina uvriježila kao naziv za žene homoseksualce. Temelji se na činjenici da je najistaknutija antička pjesnikinja Sapfo podrijetlom s Lezbosa.
Ona je u 7. stoljeću prije Krista imala ljubavne odnose sa svojim učenicama, a u njezinim djelima nalaze se tragovi ženske homoseksualnosti.
Na Lezbosu se više puta godišnje održavaju susreti lezbijki. Dio stanovnika u tome vidi pozitivan događaj koji koristi mjesnom turizmu, dok se drugi izričito protive korištenju imena otoka u kontekstu homoseksualnosti."

Niti me smeta ime niti mi smeta sexualna orijentacija nečija, ali mi smeta da mi homoseksualci i lezbijke propovijedaju čednost i moralne pouke djeci na vjeronaucima po sekularnim školama koje financiramo porezima i javnim davanjima, a kojih poreza i javnih davanja su homoseksualne osobe pod egidom klera oslobođene i privilegirane po izrazito nepovoljnim Rimskim ugovorima za svjetovni rad i radnike, pa ispada da rintamo za klerske lezbijke i homoseksualce e da bi nas oni podučavali - moralu i čednosti. Svašta, zaista, u apsurdistanu.

Svjetska turneja mjuzikla Moulin Rouge stigla je u dublinski Bord Gáis Energy Theatre i ostat će sve do 11. siječnja 2026., pozvana sam. Da je predstava bila cool, dobila sam uz evociranje i potvrdu - fotku iz kazališta, iako se sama predstava nije smjela fotkati.


“Otvori šampanjac! Uđi u svijet sjaja i romantike, zapanjujućeg luksuza, blještavila, raskoši i slave! Baz Luhrmannov revolucionarni film oživljava na pozornici, remiksiran u novoj glazbenoj ekstravaganciji. Proslava Istine, Ljepote, Slobode i - prije svega - Ljubavi, Moulin Rouge! je više od mjuzikla - to je stanje uma!” Tko bi takvom pozivu odolio, a još kao dijete visila sam u iličkom Varijeteu i uživala u atmosferi kabarea.

Toulouse-Lautrec iz moje Likovne enciklopedije

Uz fotku s predstave preplavile su me asocijacije… Među prvim knjigama koje sam čitala bila je upravo iz tatinog regala izvučena Moulin Rouge Pierre La Murea. Cijelo vrijeme suosjećala sam s nesretnim Henri Marie Raymond de Toulouse-Lautrecom i zamišljala u knjizi opisana popularna pariška okupljališta i raskalašeni cabaret Moulin Rouge, neiscrpni izvor slikareve inspiracije.


A i sjećanje na jedan davni i nezaboravni izlet u Pariz, još vidim boemski Montmartre s prodavačima knjiga i portretistima, stotine pariških stepenica, veličanstvene lađe crkve Sacré-Coeur i bujicu ljudi ispred Crvenog Mlina u kišnoj lipanjskoj noći… jesam li to sanjala ili sam bila?


Zlatno doba Moulin Rougea
https://www.moulinrouge.fr/en/the-moulin-rouge/history/the-great-periods/

Jean-Gabriel Domergue: Plesačica kankana

Koliko katolička crkva dobiva godišnje u Hrvatskoj novaca?

Katolička crkva u Hrvatskoj godišnje iz državnog proračuna dobiva značajna sredstva temeljem Vatikanskih ugovora, a ukupan iznos je višekomponentan. Prema recentnim podacima iz 2024. i 2023. godine, ukupna godišnja davanja iznose oko 51 milijun eura.

Ovaj iznos se sastoji od:
Naknade za plaće klera: Najveći dio sredstava, koji je u 2024. godini iznosio spomenutih 51 milijun eura, namijenjen je za materijalne troškove i uzdržavanje klera (plaće svećenika).

Sredstva za odgoj, kulturu i socijalnu djelatnost: Crkva dobiva dodatna sredstva za djelovanje na odgojno-obrazovnom, socijalnom, zdravstvenom i kulturnom području.

Financiranje izgradnje i obnove crkava: Dio proračuna izdvaja se i za izgradnju te obnovu vjerskih objekata.

Važno je napomenuti da se financiranje Katoličke crkve, za razliku od ostalih vjerskih zajednica koje primaju sredstva temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, provodi na temelju međunarodnih ugovora (Vatikanskih ugovora) između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Ovi ugovori ne predviđaju obvezu Crkve da državi podnosi detaljna izvješća o tome kako troši dodijeljeni novac.

"MOJ ŽIVOT

TRINAESTO POGLAVLJE
(1532)
… Tada sam se, kako se to obično dešava mladićima, zaljubio u jednu mladu Sicilijanku, pravu lepoticu. A pošto je i ona mene veoma zavolela, njena majka to opazi, pa se uplaši da mogu napraviti neko zlo (a to bi se i bilo desilo, jer sam nameravao da s tom devojčicom na godinu dana pobegnem u Firencu krišom od njene majke). Kad majka nasluti da kujemo neke sumnjive planove, jedne noći tajno otputova iz Rima prema Napulju izjavivši da kreće u Čivitavekiju, a pođe u Ostiju. Ja krenuh pravo u Čivitavekiju i napravih hiljadu gluposti ne bih li pronašao svoju draganu. Ko bi ispričao kroz kakve sam sve peripetije tada prošao! Dovoljno je da kažem kako sam mislio da ću umreti ili poludeti. Posle dva meseca devojka mi napisa da se nalazi na Siciliji i da je nesrećna. U to vreme ja sam se bio potpuno odao uživanjima i našao drugu ljubavnicu kako bih ovu zaboravio.
Dok sam tako vodio nemiran život, sprijateljih se sa Jednim sveštenikom sa Sicilije koji je bio veoma obrazovan i dobro poznavao latinsku i grčku književnost. Jednom povedosmo razgovor i o veštini dozivanja duhova, pa tim povodom ja rekoh:,,Celog života silno želim da čujem nešto o toj veštini ili da vidim šta se njome može postići."
Na te reči sveštenik doda: ,,Čovek koji se upusti u poduhvat dozivanja duhova mora da bude jak i neustrašiv.”
Ja mu odgovorih da sam i jedno i drugo, pa da bih se želeo okušati u toj veštini. Tada mi sveštenik odgovori: “Samo ti imaj hrabrosti, za sve ostalo ja ću se pobrinuti.”
I tako se dogovorismo da ćemo pokušati dozivati duhove Jedne večeri sveštenik izvrši potrebne pripreme i reče mi da nađem još jednog ili najviše još dva druga. Ja pozvah Vinčenca Romolija, svog prisnog prijatelja, a sveštenik još jednog čoveka iz Pistoje, koji se takođe razumevao u prizivanje duhova.
Pođosmo u Koloseum, a sveštenik se tu odenu kao prizivači duhova, pa poče da crta krugove po zemlji uz mnogo lepih, obrednih kretnji. Doneli su mu skupocenih mirisa i žara, ali i nekih materija s kojih se širi zadah. Kad je sve bilo u redu, na jednom krugu nacrta vrata, pa nas uze za ruke i jednog po jednog u njega uvede. Potom nam podeli dužnosti. Amajliju preda svom drugu, ostalima naredi da podstiču vatru, a on poče da priziva duhove. Ovo je potrajalo oko čas i po, a potom se pojaviše legije đavola tako da je Koloseum bio dunke pun tih tajanstvenih bića. Ja sam raspaljivao žar na koji smo bacali tamjan, kad sveštenik spazi legijie đavola. pa mi se okrenu i reče:,,Benvenuto, zatraži nešto od njih."
Ja zatražih da se nađem sa svojom Sicilijankom Anđelikom. Te noći uopšte ne dobismo odgovora, ali sam bio vrlo srećan što sam bar video ono što sam želeo. Prizivač duhova reče kako bi trebalo još jednom da se sastanemo i da će mi sve želje biti ispunjene, ako sa sobom budem poveo jednog netaknutog dečaka. Ja povedoh jednog svog šegrta, dvanaestogodišnjeg dečaka, i opet pozvah onog Vinčencija Romolija, kao i nekog Anjolina Gadija, našeg prisnog prijatelja. Kad smo ponovo stigli na određeno mesto, prizivač duhova se poče na isti način pripremati kao i prvi put, samo su mu obredne kretnje sad bile još skladnije. On nas uvede u krug koji je opet nacrtao, i to još lepše i s više svečanih pokreta. Potom Vinčencu stavi u dužnost da raspiruje žar sa tamjanom i za pomoćnika mu dodeli onog Anjolina Gadija Zatim meni gurnu u ruke hamajliju, pa mi reče da je okrećem na one strane koje mi on bude pokazivao, a pod hamajliju stavi onog dečaka, mog šegrta. Sveštenik poče da strahotnim glasom priziva duhove i po imenu pozva mnoštvo demona, vođe legiona. Potom poče da im zapoveda u ime nestvorenog, živog i večnog Boga na jevrejskom, grčkom i latinskom jeziku, tako da se ubrzo Koloseum ispuni sa sto puta više đavola nego prvi put. Vinčenco Romoli je pazio na vatru zajedno s pomenutim Anjolinom i palio miomirisne smole. Ja sam, prema savetu popa, ponovo tražio da se sastanem s Anđelikom. Prizivač duhova okrenu prema meni i reče:,,Jesi li čuo šta su ti kazali? Rekli su ti da ćeš kroz mesec dana biti s njom." Potom me zamoli da budem hrabar, jer je došlo mnogo više legiona no što ih je pozvao, i to onih najopasnijih. A pošto su već obećali da će mi ispuniti želju, treba s njima biti ljubazan i strpljivo se s njima oprostiti.
Na drugoj strani, dečak koji je stajao pod hamajlijom, sav prestravljen je govorio da se na tom mestu nalazi milion vrlo hrabrih demona i da nam svi oni prete. Potom još doda kako vidi četiri naoružana džina koji, reklo bi se, nameravaju da uđu u naš krug. Tog trenutka prizivač duhova, koji je drhtao od straha, pokušavao je što ljubaznijim glasom da ih nekako otpremi. Vinčenco Romoli, koji je sav drhtao kao prut, pazio je na tamjan. Ja sam se plašio isto toliko koliko i drugi, ali sam pokušavao da to prikrijem i hrabrio sam sve ostale. Ali i sâm sam premro od straha kad sam video koliko je pop uplašen. Dečko je gurnuo glavu među kolena i govorio:,,Hoću da umrem ovako jer nama nema spasa."
Ja ponovo rekoh dečaku: ,,Ta stvorenja žive u podzemlju, a ovo što vidiš samo je dim i senka. Zato dođi k sebi i digni glavu!"
On diže glavu, ali opet reče:,,Čitav Koloseum gori, oganj će zahvatiti i nas." Potom pokri lice rukama, ponovi da je mrtav i više ne želi gledati ovaj svet.
Sveštenik me poče moliti da ne posustanem i da zapalim smrdljivu gumu. Ja se okrenuh Vinčencu Romoliju i rekoh mu da brzo baci smolu na žar. Dok sam mu to govorio, gledao sam Anjolina Gadija koji se bio toliko uplašio da je izbuljio oči i sav premro od straha, pa mu rekoh: ,,Anjolo, u ovakvim se prilikama ne treba plašiti, već je bolje da jedan drugom pomažemo. Zato brže-bolje bacajte na žar tu smrdljivu smolu."
Ali kad se Anjolo pomeri, na sav glas pusti vetar i sav se upogani, pa je to okužilo vazduh više nego zadah smole. Kad dečak oseti taj strašni smrad i ču kako Anjolo na sav glas pušta vetrove, diže malo glavu. Tada vide da se i ja tiho smejem, pa se malo ohrabri i reče da đavoli malo- pomalo napuštaju Koloseum i da su se dali u besan trk.
Tu smo ostali sve dok nije počelo da zvoni na jutrenje. Tada nam dečak opet reče kako je ostalo još samo nekoliko đavola, ali daleko od nas.
Pop obavi završni deo obreda, presvuče se i ponovo uze u ruke veliku hrpu knjiga koju je doneo sa sobom, a onda svi zajedno iziđosmo iz kruga gurajući se jedan uz drugoga, a osobito dečak, koji se uvukao u sredinu i jednom rukom držao popa za mantiju a drugom mene za ogrtač. Dok smo se vraćali našim kućama u četvrti Banki, on nam je jednako ponavljao da dvojica đavola koje je video u Koloseumu skakuću pred nama, čas trče po krovovima, čas po zemlji. Prizivač duhova mi je govorio da je često ulazio u čarobni krug, ali da ga nikad nije pohodilo toliko mnoštvo demona i uveravao me je da mu se pridružim pri osvećivanju jedne knjige posvećene đavolima, iz koje ćemo crpsti bezmerno bogatstvo, jer ćemo pitati đavole gde je zakopano blago kojeg je zemlja puna i kako ćemo se obogatiti, a da su ove naše ljubavne zgode i nezgode obična ludost i budalaština od kojih čovek nema nikakve koristi. Ja mu rekoh da bih ga veoma rado poslušao kad bih znao latinski. On me je uveravao da nije važno što taj jezik ne znam jer je mogao samo da je hteo naći mnoge ljude koji ga znaju, ali nikad nije naišao na čoveka tako staložena i srčana, pa bih morao da poslušam njegov savet. Razgovarajući tako stigosmo do naših kuća, pa smo i jedan i drugi čitave te noći sanjali đavole.

Kad sam sutradan opet video prizivača duhova, on je počeo da na mene navaljuje kako treba da pristanem na taj pothvat, a ja ga upitah koliko bi nam vremena trebalo da to izvedemo i kud bismo morali da pođemo. On mi na to odgovori kako nam ne bi trebalo ni mesec dana da taj posao privedemo kraju, a najbolje bismo ga obavili na planinama Norče. Iako je jedan njegov učitelj takav posao obavio pored mesta Badija di Farfa, on je tu naišao na neke teškoće kojih na planinama Norče verovatno neće biti, a gorštaci s Norče su poverljivi i ponešto se razumeju u ove stvari tako da bi im, ako se za to bude ukazala prilika, mogli biti od neocenjive koristi. Reči ovog sveštenika-čarobnjaka toliko su na mene uverljivo delovale da bih rado prihvatio njegov predlog, ali mu odgovorih kako najpre želim dovršiti one medalje za papu, i to samo njemu poveravam, pa ga molim da čuva tajnu. Međutim, jednako sam ga ispitivao smatra li da ću se u roku koji mi je obećan zaista naći sa svojom Sicilijankom Anđelikom, jer pošto sam video da se vreme našeg sastanka približuje, nisam mogao čudom da se načudim što o njoj nije bilo ni traga, ni glasa. Pop mi je govorio da ću se sigurno s njome naći u predviđeno vreme, jer đavoli ne lažu kad nešto tako svečano obećaju kao što su obećali onda. Ali neka budem obazriv i čuvam se svake zadevice koju bih povodom tog slučaja mogao izazvati a pri tom da se trudim da podnesem i ono što je mojoj prirodi strano, pošto sluti da mi predstoji neka velika nesreća. Stoga bi bilo dobro za mene da pođem s njim na osvećenje one knjige, jer ću tako otkloniti sa sebe opasnost i usrećiti i sebe i njega. Ja sam sve više izražavao spremnost da prihvatim sveštenikov poziv, pa mu rekoh da je u Rim stigao neki majstor Đovani da Kastel Boljonjeze, odličan stručnjak za izradu medalja koje su bile slične mojima, samo čelične, i kako veoma želim da se s ovim darovitim čovekom ogledam i steknem glas u svetu takvim radom, nadajući se da ću svojim darom a ne mačem potući neprijatelja. Ali pop mi je i dalje govorio :,,Molim te, Benvenuto, pođi sa mnom i izbegni veliku opasnost koja ti preti i koju naslućujem."

Ali pošto sam ja bio čvrsto rešio da najpre završim medalju, iako se bližio kraj meseca, nisam se više sećao ni Anđelike ni bilo čega sličnog, nego sam se sav predao svome poslu.”

Moj život : život Firentinca Benvenuta, sina majstora Giovannija Cellinija, koji je on sam napisao u Firenci / Benvenuto Cellini




Moja knjiga:


Preuzbudljivo, koji zapisi! "Autobiografska knjiga o životu i stvaranju znamenitog renesansnog kipara i zlatara. Pisao ju je, a velikim dijelom i kazivao u pero svojem pomoćniku, između kraja 1558. i 1566. godine, no do objavljivanja je došlo tek stoljeće i pol kasnije. Ova osobna epopeja svjedoči o Celliniju kao nadarenom, nasilnom, izuzetno praznovjernom, hirovitom, darežljivom u prijateljskom krugu, ali inače izrazito nesklonom nježnu prijateljstvu, razbludnom i nipošto neporočnom, zavidnom i zlobnom Firentincu, no uvjerenom u vlastitu mudrost i obzirnost. Unutar njegovih sjećanja izmijenjuju se lokaliteti - rimski, firentinski, pariški dvor - i mnoštvo najrazličitijih likova: pape, kraljevi, biskupi, kneževi, književnici, umjetnici, ali i kurtizane, pučani, redovnici, razbojnici i drugi, čime se pridonosi autentičnosti prikaza tadašnjega svijeta."

Cijelo 12. i 13. poglavlje knjige od ukupno 16:













Benvenuto Cellini — is this the face of the sculptor and murderer?
Članak na linku https://www.ft.com/content/0fb66c95-8745-4ba6-b2f6-1bb2f2ffba8c

Benvenuto Cellini — je li ovo lice kipara i ubojice?
Da,
Benvenuto Cellini bio je poznat po nasilnom i turbulentnom životu koji je uključivao višestruka ubojstva, iako je najpoznatiji po svojoj umjetnosti. Pitanje se može odnositi na Cellinijevu autobiografiju, koja opisuje njegovu umiješanost u nekoliko ubojstava, uključujući javno ubojstvo suparničkog zlatara. Priznao je da je počinio tri ubojstva, a Papa ga je jednom pomilovao za ubojstvo kako bi mogao dovršiti umjetničko djelo.
Cellini je bio poznat po svojoj eksplozivnoj naravi i često se upuštao u ulične tučnjave. Priznao je da je počinio najmanje tri ubojstva i u jednom trenutku je osuđen na smrt.
Unatoč svojoj nasilnoj prirodi, Cellini je bio vrlo uspješan kipar i zlatar koji je radio za moćne mecene poput Pape i francuskog kralja Franje I.
Njegova autobiografija pruža živopisan, iako samohvalisav, prikaz njegova života i vremena, koji uključuje detaljne opise njegovih zločina.
Njegove umjetničke vještine bile su toliko cijenjene da ga je Papa pomilovao za ubojstvo.

"Dolove i brijeg, zabijelio je snijeg, sa saona kroz noć, naš se čuje smijeh..."

"U podžanru »newsroom« filmova koji uranjaju u milje investigativnog žurnalizma »Spotlight« redatelja Toma McCarthyja svojim nas »staromodnim« prosedeom vraća u dobra stara vremena kojima su dominirale perjanice holivudskog liberalnog filma poput Alana Pakule, Sidneya Lumeta i naročito Roberta Redforda, dok inteligentno podvlači etičku i dramaturšku snagu informacije.

Priča je fokusirana na investigativni team dnevnika Boston Globe, predvođen novim urednikom Martyjem Baronom (Liev Schreiber), koji je srušio naizgled neprobojni zid hipokrizije i šutnje koji su podigle crkvene institucije, otkrivanjem pedofilskog skandala u bostonskoj nadbiskupiji, koji je doveo do ostavke njena čelnog čovjeka, kadinala Bernarda Francisa Lawa.

No magnituda tog pedofilskog potresa bila je puno šira i snažnija, zahvativši čitavu Katoličku crkvu, nakon čega ni Vatikan nije mogao više sjediti skrštenih ruku, iako je sve ostalo na frazama. Na listi se našlo čak 89 bostonskih svećenika optuženih za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Većina njih završila bi na »tretmanu« ili u nekoj udaljenoj župi, kao što su završili i popovi u filmu »El Club« Pabla Larraina, u kojoj se ciklus mogao lako ponoviti.

Možda režiser filma Thomas McCarthy ne igra na vrtoglavicu jednog »Zodiaca« koji je također ambijentiran u novinskoj redakciji, transformiranoj u centrifugu znakova, ili na komornu hladnoću jednog »Capotea«. No zato fino igra na retro estetiku zaboravljenog vremena u kojem dominiraju fotokopirke, odlasci u biblioteke i dobri stari notesi u kojima se bilješke zapisuju kemijskom olovkom, kao zamjena za SMS poruke. McCarthyjev komad totalno je »antimoderan«, sav u finim vintage tonovima, koje naglašava »Carhartt« kožna jakna Marka Ruffala i njegova stara »toyota camry«. Ruffalo je svom liku podario dostatnu dozu Metode, portretirajući ga kao čovjeka koji u poslu nije samo spreman žrtvovati vlastiti duh već i tijelo.

No, dok McCarthy slaže indicije, imena i svjedočanstva, niti u jednom trenutku ne upada u retoriku jeftinog spektakla. Zato je krajnje dirljiva sudbina punašnog Joea koji je još u ranim školskim danima »izašao iz ormara«, da bi kasnije sustavno bio zlostavljan od strane manipulativnog popa kojem je vjerovao, pri čemu najuznemirujući dio njegove ispovijesti ostaje onaj u kojem on objašnjava novinarki koliko mu je puno značilo da mu je svećenik dao do znanja da je OK biti gej. U tome je sublimirana sva monstruoznost Moći koju su te megalomanske »sluge božje« imale.

Zato fokus filma predstavljaju redakcijski kolegiji, telefonski razgovori i analize otkrivenih dokumenata. McCarthy je pravi majstor naglašavanja psiholoških sfumatura, dok traga za istinom i pravom mjerom filmske priče, igrajući na čistoću plana-kontraplana, s posebnim akcentom na pažljivo kadriranje lica, gdje svaka scena pridodaje neki novi detalj kompleksnom puzzleu istrage i neku novu priču za ispričati, ali onu »pravu« i transparentnu. I što je najvažnije, McCarthyjev komad je ljubavno pismo zaboravljenom vremenu pisanih medija koje nije poznavalo »infotainment«.

Jer, ovakvi veliki pothvati istraživačkog novinarstva nezamislivi su za web. Oni su adresirani svima koji vole uprljati prste novinskim papirom i koji vjeruju da kvalitetno novinarstvo još nije mrtvo." (Dragan Rubeša)

I moja današnja/jučerašnja umj. fotka "Prvi snijeg"

[img]https://i.postimg.cc/G3xqTRq4/1763540892-Whats-App-Image-2025-11-format-avif-width-900.avif[/img]

[img]https://i.postimg.cc/m2ZVQn5j/afdfb84bc76f32b8f5f4a4003927d5f5.webp[/img]

[img]https://i.postimg.cc/ncd2Tk8t/Artist-reproduces-works-of-art-in-unusual-and-abandoned-places-5be406282afa9-700.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/fTHC5K4J/IMG-20240812-094324-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/FH7Z6Lm1/IMG-20240812-094336-EDIT(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/3xdBqv7N/IMG-20240812-094712-EDIT-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/Nj54nHYy/IMG-20240812-094917-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/x1cRZzYt/IMG-20240812-094920-EDIT-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/q7KGJHNN/IMG-20240812-095015.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/kgzcPggd/IMG-20240812-095033-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/VLs4jhVq/IMG-20240812-095552-1-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/wBNkqY1x/IMG-20240812-102338-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/JhXQrCsC/IMG-20240812-102603-EDIT(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/MpvDLQxM/IMG-20240812-103840.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/8PkwhYYQ/IMG-20240812-203621-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/kXjswcr9/IMG-20240812-203658(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/xTjgKZZS/IMG-20240812-220200.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/pXVkDS6J/IMG-20240812-220200-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/WbpSMyHr/IMG-20241031-103210(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/y6yv3Kvd/IMG-20241031-103211.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/PfQ2vH2X/IMG-20241031-160804.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/1RrJVSJ9/IMG-20241031-160932.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/Xq4L11NT/IMG-20241031-160944.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/1XsB7751/IMG-20241031-160945.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/JnbKqCm1/IMG-20241031-160945-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/4dzw5RZX/IMG-20241031-160948.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/wvhFVYzV/IMG-20241031-160949.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/0NKVzJB6/IMG-20241031-160956-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/wM2VC57c/IMG-20241031-202504.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/3xcLrZnH/IMG-20241101-134519-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/MGf9njFv/IMG-20241102-145757(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/YSLdvmsC/IMG-20241102-161630.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/VkV7sF4b/IMG-20241102-161743-EDIT(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/nL93XQP8/IMG-20241102-161802.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/GpDjLn4v/IMG-20250731-181304-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/XJ0kX15Z/IMG-20250731-181342-EDIT(1).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/NMwkLCXR/IMG-20250731-181343-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/XJ0kX15c/IMG-20250731-181347-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/nztGMSmw/IMG-20250731-181441-1-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/0Qq0rXSh/IMG-20250731-194415-EDIT(2).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/ZRFFNPPw/IMG-20250731-194423-EDIT.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/XJcc5KKm/IMG-20250731-194433-EDIT(3).jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/X7NxwPP6/mothman-prophecies-drawing-illustration-painting.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/FsFGj6B6/mothman5.webp[/img]

[img]https://i.postimg.cc/BQhpNgW4/MV5BNDc5MTk2NTM2M15BMl5Ban-Bn-Xk-Ft-ZTcw-Nzgz-NTky-NA-V1.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/02tnZCTB/p29228-i-h10-aa.jpg[/img]

[img]https://i.postimg.cc/GhMKzQ0R/the-mothman-prophecies.jpg[/img]

Georg Friedrich Händel (1685.-1759.) započeo je karijeru 1702. kao crkveni orguljaš u srednjoeuropskom gradu Halleu, ali posjet Berlinu nešto prije toga (njegov prvi biograf, John Mainwaring, datira posjet u 1698., čini se proizvoljno) upoznao je skladatelja s operom, zanimanjem koje će dominirati četiri desetljeća njegova profesionalnog života. Dana 24. veljače 1711., Handelova prva opera za London, Rinaldo, premijerno je izvedena u Queen's (King's nakon stupanja na prijestolje Georgea I. 1714.) kazalištu u Haymarketu. Rinaldo je bila prva talijanska opera skladana posebno za londonsku pozornicu, na libreto libretista kazališta Giacoma Rossija, temeljenu na priči o križaru-vitez Rinaldu i čarobnici-kraljici Armida iz Tassove opere Gerusalemme liberata (Oslobođeni Jeruzalem). Händel je djelo skladao za samo dva tjedna, dijelom i opljačkavši mnoge svoje ranije partiture - petnaest arija potječe iz opera i oratorija koje je napisao za Hamburg i Italiju - ali za svog glavnog glumca, kastrata Nicolinija, Händel je skladao samo novu glazbu. Arija "Cara sposa", Rinaldova tužaljka nad izgubljenom ljubavi Almirenom, koju je otela Armida, dodaje emocionalnu dubinu liku koji bi inače riskirao da ispadne dvodimenzionalni junak. Molski tonalitet, bogati, kontrapunktski gudački dio i Händelova upotreba kromatike odražavaju osjećaj gubitka i čežnje u tekstu.

Druge dvije arije potječu iz mnogo kasnije Händelove operne karijere, kada se njegova sreća u Londonu počela mijenjati. Konkurencija između opernih trupa (sama povezana s vječnim unutarnjim sukobima između Georgea II. i princa od Walesa), sve manja publika za operu i Handelov novostečeni uspjeh kao skladatelja oratorija na engleskom jeziku pridonijeli su ovom padu. Handel je premijerno izveo svoju posljednju operu 1741. godine.

Slušani usporedno, Giustino i Serse pokazuju Handela kako kreće u zanimljivim novim smjerovima čak i dok se njegova operna karijera bližila kraju. Handel unosi herojsku dimenziju u mnoga svoja ranija djela, uključujući i Rinalda, s novim životom u Giustinu, dijelom prekidajući tok arija karakterističnih za ta ranija djela s nekoliko zborova, tehnikom posuđenom iz oratorija. Arija "Se parla nel mio cor" dolazi iz prvog čina opere, dok Giustino (Justin, seljak koji se uzdigao kroz činove do zapovjedništva vojski istočnorimskog cara Anastazija i na kraju ga naslijedio 518. godine) kreće u bitku protiv pobunjenika Vitalijana. Ovo je samo prvo od njegovih mnogih herojskih djela tijekom opere, tijekom kojih Justin spašava jednu ženu od medvjeda, a drugu od morskog čudovišta. Serse je, s druge strane, izrazito antiherojski, potpuno komična opera s prizvukom satire. Sersea (opet, poput Justina, povijesnu osobu, u ovom slučaju Kserksa, kralja Perzije, čiji poraz od Grka u bitci kod Salamine Herodot opisuje u svojim Povijestima) susrećemo u njegovoj uvodnoj ariji "Ombra mai fu", vjerojatno najpoznatijoj brojci iz bilo koje Händelove opere. Rijetka atmosfera arije ironično je smišljena, jer Kserks pjeva o svojoj dubokoj, iskrenoj ljubavi ne prema ženi, već prema drvetu.

Kastrato Farinelli u filmu Farinelli pjeva Handleovu ariju Cara sposa


Arija CARA SPOSA – sinopsis i pozadina

Sinopsis: Jeruzalem opsjedaju križari. U kršćanskom taboru nalaze se njihov vođa Goffredo, njegova kći Almirena i zapovjednik Rinaldo. Goffredo obećava Rinaldu ruku svoje kćeri Almirene kao nagradu kada poraze Sarazene. Ona s radošću iščekuje brak s zapovjednikom i potiče ga na borbu. Argante, vladar Jeruzalema, zahtijeva 3 dana primirja, što mu Goffredo, siguran u pobjedu, velikodušno odobrava. Argante želi dobiti na vremenu kako bi sa svojom ženom, čarobnicom Armidom, skovao plan kako bi promijenio ratnu sreću u njihovu korist. Armida vidi svoju jedinu šansu ako uspiju eliminirati Rinalda. Bez njegovih borilačkih vještina kršćani ne bi mogli zauzeti Jeruzalem. Stoga Armida uz pomoć magije otima Almirenu pred Rinaldovim očima. Pojavljuje se iz crnog oblaka s čudovištima uz sebe, protiv kojih je Rinaldo nemoćan. Usamljen, Rinaldo žali zbog gubitka svoje voljene.

Händel je za ovu ariju rekao da je možda najljepša koju je ikada napisao. To je jedna od njegovih velikih arija za kastrate, koju je napisao za ove pjevačke virtuoze s njihovim dugim dahom. Prvi interpret ove arije bio je Nicolini, najpoznatiji kastrat svog vremena (Farinelli je u vrijeme premijere imao samo 10 godina).
Postala je poznata kroz operu Rinaldo, a izvorno potječe iz njegovog oratorija „la resurrezione“.

Iako uredno na imgbox servisu za fotografije biram opciju Family Safe Content, opciju Sadržaj siguran za obitelj, odjednom su mi galerije pune pornjave, negdje čak eksplicitne. Vrlo, vrlo neugodna stvar, cijeli blog mi je pretvoren u reklamu za pornjavu, kako to riješiti?



Zahvaljujem.

"Incipit Hitler" je 15. poglavlje u djelu Stefana Zweiga *Svijet jučer: Memoari jednog Europljanina*, objavljenom 1942. godine.
Stefan Zweig, rođen u Beču 1881., jedan je od najvažnijih njemačkih autora 20. stoljeća. Godine 1934. emigrirao je prvo u London, zatim u SAD, a na kraju u Brazil, gdje su on i njegova supruga 1942. oduzeli sebi život.

“Nepromjenjivi zakon povijesti ostaje da suvremenicima uskraćuje sposobnost prepoznavanja velikih pokreta koji definiraju njihovo vrijeme u samim njihovim počecima. Stoga se ne mogu sjetiti kada sam prvi put čuo ime Adolf Hitler, to ime o kojem smo prisiljeni razmišljati ili izgovarati u nekom kontekstu već godinama, svaki dan, zapravo gotovo svake sekunde, ime čovjeka koji je našem svijetu donio više nesreće nego itko drugi u povijesti. U svakom slučaju, moralo je biti prilično rano, jer je naš Salzburg, s dva i pol sata putovanja vlakom, bio svojevrsni susjedni grad Münchenu, tako da su nam čak i njegovi puki lokalni poslovi brzo postali poznati. Znam samo da je jednog dana - više nisam mogao rekonstruirati datum - došao poznanik i požalio se da München ponovno postaje nemiran. Posebno je bio tu žestoki agitator po imenu Hitler, koji je održavao skupove s divljim tučnjavama i poticao mržnju protiv Republike i Židova na najvulgarniji način.
Ime mi je palo u misli prazno i bestežinski. Nije me dalje zaokupljalo. Koliko se imena agitatora i pučistija, danas odavno zaboravljenih, pojavilo u ratom razorenoj Njemačkoj u to vrijeme, samo da bi jednako brzo nestalo? Ime kapetana Ehrhardta s njegovim baltičkim trupama, ime generala Kappa, imena osvetničkih ubojica, bavarskih komunista, rajnskih separatista, vođa Freikorpsa. Stotine takvih malih mjehurića plutale su uokolo u općem vrenju, koje, jedva puknuvši, nije ostavilo ništa više od neugodnog mirisa koji je jasno odavao tajni proces propadanja u još uvijek otvorenoj rani Njemačke. Letak tog novog nacionalsocijalističkog pokreta također mi je jednom proklizao kroz ruku, "Miesbacher Anzeiger" (iz kojeg će kasnije izaći "Völkischer Beobachter"). Ali Miesbach je bio samo malo selo, a novine su bile pisane vulgarnim jezikom. Koga je to briga?
Onda, odjednom, u susjednim pograničnim gradovima Reichenhallu i Berchtesgadenu, koji sam posjećivao gotovo svaki tjedan, viđao sam manje pa sve veće skupine mladića u jahaćim čizmama i smeđim košuljama, svaki s jarko obojenom svastikom na rukavu. Održavali su sastanke i marševe, paradirali ulicama s pjesmama i skandiranjem, lijepili zidove ogromnim plakatima i unakazili ih svastikama. Po prvi put postao sam svjestan da iza tih iznenada nastalih skupina moraju stajati financijske i druge utjecajne sile. Nije mogao biti Hitler, jedini čovjek koji je u to vrijeme još uvijek držao svoje govore isključivo u bavarskim pivnicama, koji je mogao izgraditi te tisuće mladića u tako skup aparat. Morale su postojati jače ruke koje su gurale ovaj novi "pokret" naprijed. Jer uniforme su bile besprijekorne, "jurišnici" koji su slati iz grada u grad, usred vremena siromaštva kada su pravi veterani vojske još uvijek hodali u pohabanim uniformama, imali su zapanjujuću flotu besprijekornih novih automobila, motocikala i kamiona. Štoviše, bilo je očito da je vojno vodstvo taktički obučavalo ove mladiće - ili ih, kako se tada nazivalo, "paravojno" discipliniralo - i da je to morao biti sam Reichswehr, u čijoj je obavještajnoj službi Hitler bio špijun od samog početka, koji je ovdje provodio redovitu tehničku obuku na materijalu koji mu je lako dostavljen. Slučajno sam ubrzo imao priliku promatrati jednu od ovih unaprijed uvježbanih "borbenih vježbi".
U jednom od pograničnih gradova, gdje se na najmirniji način održavao sastanak socijaldemokrata, iznenada su se pojavila četiri kamiona ubrzavajući, svaki pun nacionalsocijalističkih momaka koji su nosili gumene palice, i baš kao što sam to tada vidio u Veneciji na Trgu svetog Marka, svojom su brzinom preplavili nepripremljene. Bila je to ista metoda naučena od fašista, samo uvježbana s još većom vojničkom preciznošću i sustavno pripremljena do najsitnijih detalja u njemačkom smislu. Na zvižduk su munjevito iskočili SA-ovci iz automobila i tukli su svakoga tko im se našao na putu gumenim palicama i, prije nego što je policija mogla intervenirati ili se radnici mogli pregrupirati, već su skočili natrag u automobile i odjurili. Ono što me zadivilo bila je precizna tehnika ovog skakanja i silaženja, koja je uvijek slijedila nakon jednog oštrog zvižduka vođe odreda. Moglo se vidjeti da je svaki momak unaprijed znao, do srži, koji hvat koristiti, koji kotač automobila i na koje mjesto skočiti, kako ne bi smetao sljedećoj osobi i time ugrozio cijelu operaciju. Nipošto se nije radilo o osobnoj vještini, ali svaki od ovih pokreta morao je biti uvježban desetke, možda stotine puta prije u vojarnama i na poligonima za parade. Od samog početka - kao što je ovaj prvi pogled pokazao - ova je četa bila obučena za napad, nasilje i teror.
Uskoro se više čulo o ovim podzemnim manevrima u Bavarskoj. Kad bi svi spavali, mladići bi se iskradali iz kuća i okupljali na noćnim "terenskim vježbama"; Časnici Reichswehra, na dužnosti ili izvan nje, plaćeni od strane države ili misterioznih financijera stranke, uvježbavali su ove skupine, a da vlasti nisu obraćale puno pažnje na te čudne noćne manevre. Jesu li doista zatvarali oči pred tim ili su ih jednostavno ignorirali? Jesu li pokret smatrali ravnodušnim ili su čak potajno promovirali njegovo širenje? U svakom slučaju, čak su i oni koji su podržavali pokret u podzemlju bili uplašeni brutalnošću i brzinom kojom je iznenada skočio na noge. Jednog jutra vlasti su se probudile i München je bio u Hitlerovim rukama, svi vladini uredi okupirani, novine prisiljene pod prijetnjom oružjem trijumfalno objaviti dovršenu revoluciju. Kao da se iz oblaka, u koje je ništa ne sluteća republika samo sanjivo gledala, pojavio deus ex machina, general Ludendorff, prvi od mnogih koji su vjerovali da mogu nadmudriti Hitlera, a koji su umjesto toga bili prevareni njime.
U podne je započeo poznati puč, koji je trebao osvojiti Njemačku; Do podneva (nemam svjetsku povijest koju bih ovdje prepričao) već je bilo gotovo. Hitler je pobjegao i ubrzo uhićen; time je pokret izgledao kao da je izumro. Godine 1923. svastike i jurišnici su nestali, a ime Adolfa Hitlera gotovo je palo u zaborav. Nitko ga više nije smatrao potencijalnim faktorom moći.
Tek nakon nekoliko godina ponovno se pojavio, a sada ga je rastući val nezadovoljstva brzo nosio uvis. Inflacija, nezaposlenost, političke krize i ne najmanje važno ludost stranih zemalja uzburkali su njemački narod; ogromna čežnja za redom bila je u svim krugovima njemačkog naroda, za koji je red uvijek bio više cijenjen od slobode i pravde. I tko god je obećao red - čak je i Goethe rekao da mu je nered neugodniji od nepravde - imao je stotine tisuća iza sebe od samog početka.
Ali još uvijek nismo shvaćali opasnost. Rijetki pisci koji su se zapravo potrudili pročitati Hitlerovu knjigu ismijavali su, umjesto da se bave njegovim programom, bombastične tekstove njegove ozbiljne proze. Glavne demokratske novine - umjesto da upozoravaju - svakodnevno su uvjeravale svoje čitatelje da će pokret, koji je jedva uspijevao financirati svoju ogromnu agitaciju novcem teške industrije i nepromišljenog zaduživanja, biti osuđen na propast sutra ili prekosutra. Ali možda pravi razlog zašto je Njemačka toliko podcijenila i umanjivala Hitlerovu osobu i rastuću moć tijekom svih ovih godina nikada nije shvaćen u inozemstvu: Njemačka nije samo oduvijek bila klasna država, već je unutar tog klasnog ideala bila opterećena i nepokolebljivim precjenjivanjem i idolizacijom "obrazovanja". Osim nekoliko generala, visoke pozicije u državi ostale su isključivo rezervirane za takozvane "akademski obrazovane". Dok se u Engleskoj Lloyd George, u Italiji Garibaldi i Mussolini, u Francuskoj Briand doista uzdigao od običnih ljudi do najviših državnih dužnosti, Nijemcu se smatralo nezamislivim da čovjek koji nije završio ni osnovnu školu, a kamoli sveučilište, da netko tko je spavao u muškim hostelima i, na načine koji još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni, godinama zarađivao za život, ikad može pristupiti položaju koji su zauzimali baron vom Stein, Bismarck, princ Bülow. Ništa kao ta intelektualna arogancija nije navelo njemačke intelektualce da Hitlera vide samo kao pučkog agitatora koji nikada ne može postati ozbiljno opasan, kada je odavno stekao moćne pomagače u raznim krugovima zahvaljujući svojim nevidljivim konopcima. Čak i kada je tog siječanjskog dana 1933. postao kancelar, velika većina, pa čak i oni koji su ga gurnuli na tu poziciju, smatrali su ga samo privremenim zamjenskim dužnosnikom, a nacistički režim kao epizodom.
U to vrijeme, Hitlerova cinično briljantna tehnika prvi je put otkrivena u velikim razmjerima.
Godinama je davao obećanja svim stranama i pridobivao važne osobe u svim strankama, od kojih je svaka vjerovala da mogu koristiti mistične moći "neznanog vojnika" za vlastite svrhe. Ali ista tehnika koju je Hitler kasnije prakticirao u visokoj politici - sklapanje saveza s prisegama njemačke odanosti upravo s onima koje je želio uništiti i istrijebiti - proslavila je svoj prvi trijumf. Tako je savršeno znao prevariti sve obećanjima da je na dan kada je došao na vlast slavlje vladalo u najsuprotstavljenijim taborima. Monarhisti u Doornu mislili su da je carev najodaniji pomagač, ali bavarski i wittelsbachovski monarhisti u Münchenu radovali su se jednako; i oni su ga smatrali "svojim" čovjekom.
Njemački nacionalisti nadali su se da će posjeći drva koja su ložila njihove peći, njihov vođa Hugenberg ugovorno je osigurao najvažniji položaj u Hitlerovom kabinetu i vjerovao je da je time dobio nogu u uzengiji – naravno, unatoč zakletom sporazumu, svrgnut je nakon prvih nekoliko tjedana. Teška industrija osjećala se oslobođenom straha od boljševika pred Hitlerom; vidjela je na vlasti čovjeka kojeg je godinama potajno financirala; a istovremeno je osiromašena sitna buržoazija, kojoj je na stotinu sastanaka obećao "razbijanje kamatnog ropstva", odahnula. Mali trgovci sjetili su se obećanja o zatvaranju velikih robnih kuća, njihove najopasnije konkurencije (obećanje koje nikada nije ispunjeno), a Hitler je bio posebno dobrodošao u vojsku jer je razmišljao militaristički i osuđivao pacifizam. Čak ni socijaldemokrati nisu njegov uspon gledali tako neljubazno kao što bi se moglo očekivati, jer su se nadali da će otpustiti njihove zaklete neprijatelje, komuniste koji su ih tako neugodno pritiskali. Najrazličitije, čak i suprotstavljene stranke smatrale su ovog "nepoznatog vojnika", koji je obećao i zakleo se svakoj klasi, svakoj stranci, svakoj frakciji, svojim prijateljem - čak ni njemački Židovi nisu bili jako zabrinuti. Zavaravali su se misleći da "ministar Jakobin" više nije Jakobin, da bi kancelar Njemačkog Reicha prirodno odbacio vulgarnosti antisemitskog agitatora. I konačno, što bi on uopće mogao nametnuti nasiljem u državi u kojoj je zakon čvrsto uspostavljen, gdje je većina u parlamentu protiv njega, a svaki građanin vjeruje da su njegova sloboda i jednakost osigurani svečano položenim ustavom?
Zatim je uslijedio požar Reichstaga, parlament je nestao, Göring je pustio svoje nasilnike i jednim udarcem sva pravda u Njemačkoj je uništena. S užasom su ljudi saznali da koncentracijski logori postoje usred mirnodopskog vremena i da su u vojarnama izgrađene tajne sobe u kojima su nevini ljudi pogubljeni bez suđenja ili formalnosti. To je mogao biti samo izljev prvog besmislenog bijesa, govorili su ljudi sebi. Takve stvari ne mogu se nastaviti u dvadesetom stoljeću. Ali to je bio samo početak. Svijet je slušao i isprva odbijao vjerovati u nevjerojatno. Ali čak i u tim danima vidio sam prve izbjeglice. Noću su se penjali preko Salzburških planina ili plivali preko granične rijeke. Izgladnjeli, otrcani, zbunjeni, zurili su u mene; s njima je započeo panični bijeg od nečovječnosti koji se potom proširio cijelom zemljom. Ali još nisam slutio, kada sam vidio te prognane ljude, da njihova blijeda lica već nagovještavaju moju sudbinu i da ćemo svi, baš svi, biti žrtve požude za moći ovog jednog čovjeka.
Teško je odbaciti trideset ili četrdeset godina unutarnjeg svjetovnog vjerovanja u nekoliko tjedana. Usidreni u našim pogledima na pravdu, vjerovali smo u postojanje Nijemca, Europljanina, svjetsku savjest i bili smo uvjereni da postoji stupanj nečovječnosti koji će se jednom zauvijek eliminirati pred čovječanstvom. Budući da ovdje pokušavam ostati što iskreniji, moram priznati da 1933., pa čak i 1934. u Njemačkoj i Austriji, svi mi nismo smatrali mogućim ni stoti dio, ni tisućiti dio onoga što će se dogoditi samo nekoliko tjedana kasnije. Međutim, od samog početka bilo je jasno da ćemo mi, slobodni i neovisni pisci, morati očekivati određene poteškoće, neugodnosti i neprijateljstva. Odmah nakon požara Reichstaga, rekao sam svom izdavaču da će moje knjige u Njemačkoj uskoro nestati. Neću zaboraviti njegovo zaprepaštenje. „Tko bi zabranio vaše knjige?“, rekao je tada, 1933., još uvijek prilično zapanjen. „Nikada niste napisali ni riječi protiv Njemačke niti se miješali u politiku.“ Kao što vidite, sve monstruoznosti poput spaljivanja knjiga i festivala srama, koje će postati stvarnost samo nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek su bile izvan shvaćanja čak i za dalekovidne ljude mjesec dana nakon Hitlerovog dolaska na vlast. Jer je nacionalsocijalizam, sa svojom beskrupuloznom obmanom, pazio da ne otkrije puni radikalizam svojih ciljeva prije nego što se svijet otvrdne. Stoga su oprezno prakticirali svoju metodu: uvijek samo jedna doza, a nakon doze kratka pauza. Uvijek samo jedna tableta, a zatim trenutak čekanja da vide je li bila prejaka, može li svjetska savjest još uvijek podnijeti ovu dozu. A budući da je europska savjest – na štetu i sramotu naše civilizacije – revno naglašavala svoju neutralnost, jer su se ta nasilna djela događala „izvan granica“, doze su postajale sve jače dok konačno cijela Europa nije od njih stradala. Hitler nije postigao ništa domišljatije od ove taktike polaganog ispitivanja i sve većeg nasilja protiv moralno, a ubrzo i vojno slabeće Europe. Akcija, odavno odlučena interno, da se uništi svaka slobodna riječ i svaka neovisna knjiga u Njemačkoj provedena je prema ovoj metodi ispitivanja. Nije odmah donesen zakon – koji je došao dvije godine kasnije – koji je izravno zabranio naše knjige. Umjesto toga, u početku su izveli samo tihi test koliko daleko mogu ići, kriveći za prvi napad na naše knjige službeno neodgovornu skupinu, nacionalsocijalističke studente. Koristeći isti sustav kojim su orkestrirali „narodno ogorčenje“ kako bi proveli davno odlučeni židovski bojkot, dali su studentima tajni signal da javno pokažu svoje „ogorčenje“ protiv naših knjiga. A njemački studenti, željni svake prilike da izraze reakcionarne osjećaje, poslušno su se okupljali na svakom sveučilištu, uzimali primjerke naših knjiga iz knjižara i marširali pod mašućim zastavama sa svojim plijenom do javnog trga. Tamo su knjige, po starom njemačkom običaju - jer se sad slavio srednji vijek - prikivane za stup sramote, na javni kolac sramote - i ja sam posjedovao i sam jedan takav čavlom probušen primjerak jedne svoje knjige, što mi ga je neki prijatelj - student spasio i poklonio poslije izvršenja presude - ili su, s obzirom da spaljivanje ljudi na žalost nije bilo dozvoljeno, spaljivane na velikim lomačama uz skandiranje domoljubnih izreka."

Ovo je Google prijevod njemačkog pdf-a, uglavnom se podudara s mojom knjigom, esej u mojoj knjizi ima 33 stranice, ovo je prvih osam, svakako preporučujem pročitati cijeli, impresivno je napisan, s još puno detalja iz "jučerašnjeg svijeta", najprije su stradali umjetnici i njihova djela, opere, pjesme, predstave, knjige, zatim i ljudi, s Zweigovim upozorenjem - "neoboriv je zakon povijesti po kojem ona upravo suvremenicima, uskraćuje da već u prvim počecima, shvate pokrete koji određuju njihovu epohu."

Nazi book burnings https://en.wikipedia.org/wiki/Nazi_book_burnings

“A King may move a man, a father may claim a son, but remember that even when those who move you be Kings, or men of power, your soul is in your keeping alone. When you stand before God, you cannot say, "But I was told by others to do thus." Or that, "Virtue was not convenient at the time." This will not suffice. Remember that.”
 King Baldwin IV in Kingdom of Heaven



Veličanstvena arija "Vide Cor Meum" koristi se u filmu Kraljevstvo nebesko tijekom scene smrti kralja Baldwina IV. Skladao ju je Patrick Cassidy za film Hannibal, a ova operna skladba često se povezuje s prikazom Baldwinove smrti i sprovoda u soundtracku za Kraljevstvo nebesko. Kad sam ju prvi put čula u filmu, zapamtila sam ju zauvijek, za razliku od mnogih drugih filmskih glazbenih brojeva ušlih na jedno uho unutra, na drugo van, bez sjećanja. Možda i zbog tragične figure bolesnog kralja, sklada maske i arije, stvarne sudbine i kraljeva, u doba lepre i kolonija izoliranih gubavaca, i tragičnih života i smrti pod maskom i kapucama.

Oznake: povijest kraljevi lepra film filmska glazba

Jučer nam je bilo lijepo, parfektno, rekao bi Pop Larkin u Dražesnim pupoljcima svibanjskim. Ona je nešto razmišljala, o slatkišima brbljuckala, a onda je pitala kad ćemo ići van? Pogledala sam ju začuđeno, već je pala večer i obično nije bila raspoložena za izaći kao kad je bila mala, sad je igrala radije igrice na mobitelu ili gledala na TV crtiće. Stvarno ti se ide van? Da, želim ići van. Ah, tu smo, sigurno će me odvuć kupit joj slatkiše pod pričom da želi ići van, ali daj što daš, ja obožavam s njima ići van i na brzinu sam se istuširala, namirisala, nabacila ruž i haljinu i krenuli smo u šetnju. Ona me čvrsto držala za ruku i vukla kud je željela, krasna, snažna velika djevojčica koja ima plan umotan u priču o šetnji koju zna da volim. Jao, pa ja sam zaboravila torbu, odjednom zastanem, lažem. Ma nisi valjda, veli ona, gdje ti je torba? Šta će ti moja torba? Pa ja želim kupiti na kiosku slatkišeeeee, otkrije napokon taj svoj tajni plan zbog kojeg se digla s igrica i kauča. Aha, tu smo! rekoh. Ok, idemo kupiti slatkiše. Na kiosku je razočarano gledala ponudu, možda je nešto vidjela ranije ali sad toga tu nije bilo. Okice su bile razočarane, ali ja sam rekla: "Idemo u Konzum, tamo sigurno ima puno slatkiša za kupiti", pa smo okrenuli u obližnji Konzumić u kojem je baš radila jedna tako draga i ljubazna teta, divna blagajnica, tako srdačna i ljubazna, crnkica s naočalama uvijek nasmiješena i spremna pomoć trpat robu u vrećicu i obratit se ljubazno djeci, da izađeš uvijek ozaren van. Ona si je birala slatkiše, a on je kao pravo muško odmah našao što je želio i strpljivo čekao da nas dvije obiđemo dućan. Izašli smo u divnu novembarsku večer s još plavim nebom i djecom u igri i vožnji biciklićima i romobilima na glavnom trgu u naselju. Rekla sam da idemo sad malo prošetati, sjesti na klupu u park i u miru pojesti slatkiše, ali ona je rekla ne!, sladoled se ne smije jesti na hladnom!, i neumoljivo me, a molila sam cijelim putem da još malo uživamo u parku i vani, odvukla kući. Pa zar ste se već vratili?, bilo je posve logično pitanje djeda, jer bi satima ostali u šetnji inače. Da, pitaj nju, to je njezina odluka, i za to sam se spremala i sređivala pol sata, da me odvuče kupiti slatkiše i natrag kući. Onda smo svi jeli te slatkiše i stvarno je fine izabrala i bila je to "perfick" novembarska večer, a i mali uvod u bogat slatkišima i bajkama prosinac.





... i puna usta slatkiša, jučer nam je bilo stvarno lijepo

plavo nebo sunca sjene
divni parku evo mene
nisam više mala beba
iz maminih ručica
iz dekica i kolica
slobodan sam kao ptica
na glavi mi kapica
na nogama cipelice
skinuo sam rukavice
da ja svijetu mogu mahat
a i malo manje padat
nemam više šta da dodam
ja sad trčim, ja sad hodam

Pamukkale (turski za "Pamučna palača") je kompleks jedinstvenih mineralnih izvora u jugozapadnoj Turskoj, u blizini grada Denizlija. Lokalitet se sastoji od toplih izvora i vapnenca travertina koji ima neobičan oblik plitkih terasastih bazena, nastalih prelijevanjem mineralne vode i taloženjem minerala.
Na njegovim toplicama izgrađen je antički grad Hierapolis u 2. stojeću pr. Kr. kao liječilište. U Hierapolisu se nalaze ostaci kupatila, hramova i drugih starogrčkih i starorimskih spomenika, te originalne ranokršćanske građevine, zbog čega je 1988. godine, zajedno s toplicama Pamukkale, upisan kao UNESCO-ova svjetska baština. Ovo područje se nalazi u dolini rijeke Menderes koje ima umjerenu klimu skoro cijele godine. Dugo je oko 2,000, a široko 600 i visoko oko 160 metara. Pamukkale ima 17 izvora u kojima voda ima temperaturu od 35°C do 100°C. Od njih se voda prolijeva nekih 320 metara do padine gdje se u terasama prelijeva preko padine duge 60-70 metara. Kalcijev karbonat u vodi se taloži i naposljetku postaje vapnencom, a ugljični dioksid se otpušta. Oko 499.9 mg CaCO3 se taloži svaki dan iz svake litre vode u savršenim klimatskim uvjetima.
https://en.wikipedia.org/wiki/Pamukkale



"Pamukkale vrteći sufije" odnose se na ceremoniju vrtećih derviša u regiji Pamukkale u Turskoj, što je duhovna i religijska izvedba ukorijenjena u sufijskom misticizmu. Ceremonija je meditativni ritual u kojem se derviši vrte kako bi postigli vezu s Bogom. Sudionici mogu svjedočiti mističnoj atmosferi s tradicionalnom glazbom i plesom, što predstavlja duhovno putovanje. Ceremonija je fizičko i duhovno putovanje, koje predstavlja putovanje duše prema prosvjetljenju i dosezanju Boga. Simbolika u odjeći: Bijele haljine derviša simboliziraju pokrov (grob), a njihovi visoki, stožasti šeširi (Sikke) simboliziraju nadgrobni spomenik. Čin skidanja ogrtača simbol je duhovne slobode. Samo vrtenje je oblik meditacije, način postizanja dublje veze s božanskim. Ceremonije se održavaju u atmosferskim i mističnim okruženjima, često u preuređenom karavan-saraju ili dvorani u obližnjem selu Karahayit. Ceremonija započinje molitvom, nakon čega slijedi "Kruženje oko Veleda", što simbolizira uskrsnuće. Derviši zatim počinju vrtjeti, a ritual završava nakon otprilike sat vremena. Iako može izgledati kao predstava za turiste, predstavljeno je kao pravi duhovni čin. Sudionici su prošli intenzivnu duhovnu i fizičku obuku za izvođenje rituala. Ceremonije se obično održavaju u Pamukkaleu ili blizu njega, često u obližnjem selu Karahayit. Ceremonija traje oko sat vremena, iako neke ture mogu produžiti ukupno iskustvo na dva sata, uključujući vrijeme putovanja. Budite spremni na duhovno i svečano iskustvo. Smatra se poštovanom vjerskom ceremonijom, stoga se potiče minimiziranje smetnji.


UČENJE
Niko od mene nije naučio vještinu gađanja iz luka a da od mene nije kasnije načinio sebi metu.
(Mudrosti sufista)


Link s prekrasnim fotografijama Pamukkale
https://www.propertyturkey.com/blog-turkey/pamukkale-turkeys-most-visited-tourist-attraction

Još jedan link: Pamukkale, jedinstveno čudo prirode u svijetu koje morate posjetiti
https://www.novilist.hr/life/pamukkale-jedinstveno-cudo-prirode-u-svijetu-koje-morate-posjetiti/?meta_refresh=true

AUTOPORTRETI

Da, svemu treba smilovanja,
što sad malo je i uplašeno i prosi
pod zastorom slika zlobe ožiljke nosi
poraza znamenje i izgubljenu bitku
ispovijeda starost u besmislu blagih
i nepotrebnih riječi upućenih nikom
al sad već je kasno i portret sa zida
napola je pao i klizi u ponor dok gledaš u sebe
ako dugo gledaš u ponor
ponor će početi gledati u tebe.

KAPETANE MOJ

Već dugo me puštaš gledat' niz pučinu
I proklinjat' sreću koju more nosi
Darujuć' mu puste i besane noći
Gdje mi tuga plete svud srebro po kosi
Kapetane moj
Znam, tebi je more prva ljubav bila
A ja sam tek bljesak značila u mraku
Da bih kad se magla ispred broda digla
Ostala k'o pjena na njegovu tragu
Kapetane moj
I starim tako sama od broda do broda
U želji da te zagrlim, izljubim
Iako dobro znadem da svakim te danom
Sa brazdom broda nepovratno gubim
Al' kad se bez želja doma k meni vratiš
Toj posljednjoj luci, što te mirno čeka
Ni spaziti nećeš da uz tebe nije
Ona mlada žena, već starica neka
Kapetane moj
Iako dobro znadem da svakim te danom
Sa brazdom broda nepovratno gubim
Al' kad se bez želja doma k meni vratiš
Toj posljednjoj luci što te mirno čeka
Ni spaziti nećeš da uz tebe nije
Ona mlada žena, već starica neka
Kapetane moj
Kapetane moj
Kapetane moj

Je li pojam Slavs nastao od pojma slaves?



Moderno doba

Panslavizam, pokret koji je došao do izražaja sredinom 19. stoljeća, naglašavao je zajedničku baštinu i jedinstvo svih slavenskih naroda. Glavni fokus bio je na Balkanu gdje su Južni Slaveni stoljećima bili pod vlašću drugih carstava: Bizantskog Carstva, Austro-Ugarske, Osmanskog Carstva i Venecije. Austro-Ugarska je zamislila vlastiti politički koncept austroslavizma, nasuprot panslavizmu koji je pretežno predvodilo Rusko Carstvo.

Od 1878. godine u svijetu su postojale samo tri većinske slavenske države: Rusko Carstvo, Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora. Bugarska je bila efektivno neovisna, ali de jure vazal Osmanskog Carstva sve do proglašenja službene neovisnosti 1908. Slavenski narodi kojima je, uglavnom, bio uskraćen glas u poslovima Austro-Ugarske, pozivali su na nacionalno samoodređenje.

Tijekom Prvog svjetskog rata, predstavnici Čeha, Slovaka, Poljaka, Srba, Hrvata i Slovenaca osnovali su organizacije u savezničkim zemljama kako bi stekli simpatije i priznanje. Godine 1918., nakon završetka Prvog svjetskog rata, Slaveni su osnovali neovisne države poput Čehoslovačke, Druge Poljske Republike i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Prvu polovicu 20. stoljeća u Rusiji i Sovjetskom Savezu obilježio je niz ratova, gladi i drugih katastrofa, a svaku je pratio veliki gubitak stanovništva. Dvije velike gladi bile su 1921. do 1922. i 1932. do 1933., a uzrokovale su milijune smrti uglavnom u području Volge, Ukrajine i Sjevernog Kavkaza. Potonja je rezultat kolektivizacije poljoprivrede u Ukrajini od strane sovjetskog vođe Josifa Staljina.

Tijekom rata, nacistička Njemačka koristila je stotine tisuća ljudi za robovski rad u svojim koncentracijskim logorima, od kojih je većina bila Židovi ili Slaveni. Obje skupine bile su dio onoga što su Nijemci nazivali "ogromnim rasno neljudskim viškom stanovništva" koji su "namjeravali s vremenom eliminirati iz svog novog carstva", a njihov naziv za "rasne neljude" bio je Untermensch. Stoga je jedna od ambicija Adolfa Hitlera na početku Drugog svjetskog rata bila istrijebiti, protjerati ili porobiti većinu ili sve zapadne i istočne Slavene s njihovih rodnih zemalja, kako bi se stvorio "životni prostor" za njemačke doseljenike.

Početkom 1941. Njemačka je započela planiranje Generalplana Ost, genocida nad Slavenima u istočnoj Europi koji je trebao započeti nakon velikog širenja njemačkih koncentracijskih logora u okupiranoj Poljskoj i pada Staljinova režima. Ovaj plan trebao se postupno provoditi tijekom 25 do 30 godina. Nakon što bi otprilike 30 milijuna Slavena bilo ubijeno glađu, a njihovi veći gradovi depopulirani, Nijemci bi trebali ponovno naseliti istočnu Europu. U lipnju 1941., kada je Njemačka napala Sovjetski Savez u Operaciji Barbarossa, Hitler je pauzirao plan kako bi se usredotočio na istrebljenje Židova. Međutim, dio plana je ipak proveden. Milijuni Slavena ubijeni su u istočnoj Europi; to uključuje žrtve Plana gladi, namjernog izgladnjivanja regije od strane Njemačke, kao i ubojstva 3,3 milijuna sovjetskih ratnih zarobljenika. Njemački Heinrich Himmler također je naredio svom podređenom Ludolf-Hermannu von Alvenslebenu da počne ponovno naseljavati Krim, a stotine etničkih Nijemaca prisilno su preseljene u gradove i sela tamo. Sovjetska Crvena armija vratila je njihovu zemlju od Nijemaca 1944. Stephen J. Lee procjenjuje da je do kraja Drugog svjetskog rata 1945. rusko stanovništvo bilo oko 90 milijuna manje nego što je moglo biti inače.

Ultranacionalistički, fašistički ustaše počinili su genocid nad Srbima tijekom Drugog svjetskog rata. Srpski nacionalistički četnici počinili su genocid nad Hrvatima i Bošnjacima. Također tijekom Drugog svjetskog rata, fašistička Italija poslala je desetke tisuća Slavena u koncentracijske logore u kontinentalnoj Italiji, Libiji i na Balkanu.

Godine 1991. Sovjetski Savez se raspao, a mnoge bivše sovjetske republike postale su neovisne zemlje. Trenutno, bivše sovjetske države u Srednjoj Aziji, poput Kazahstana i Kirgistana, imaju vrlo veliko manjinsko slavensko stanovništvo, od kojih je većina Rusa. Kazahstan ima najveću slavensku manjinsku populaciju.

https://en.wikipedia.org/wiki/Slavs

Novi laptop, novi problemi. Ulazim u poslovnu aplikaciju na novom uređaju prenesenu sa starog laptopa i zapnem na printanju dokumenta. Na konekciji novog laptopa i starog printera, naravno, bežičnoj. Ima li još itko kabl za te stvari, usput se pitam. Hitno mi je i moram to brzinski riješiti, u blizini nema nikog za konzultaciju, a vrijeme mi curi.

Sama s problemom.

S novim laptopom sam dobila i Copilota. Dobar dan, veli mi. Kako vam mogu danas pomoći? Pitajte bilo što. Ukucam pitanje, ništa, bijela stranica. Odjednom teku rečenice, fantastično odrađena uputstva, poput skripte, koraci jedan po jedan, redosljed odrađivanja problema. Potpuno je to drugi princip rješavanja printanja od onog na Windowsu 10 i starom laptopu, pa sam sumnjičava. Ipak, zahvalim se Copilotu i krenem korak po korak i RIJEŠIM. Printa, radi, sretna sam. Hvala COPILOT!

Kad god vidim kruzer na kat
jesam li normalna
na moru i molu - mol, molo, mul
nisam otamo pa mol, molo
zamišljam kao beton neki uz more
produženu stazu u more betonsku
po kojuj hodaju turisti gledati zalazak sunca
za lovu i dok ližu sladoled dive se
(lizanje i zalazak istovremeno)
i za vezati barke
mol, mola, molu
i sad kruzer na kat ko neka zgrada na ulju
usidrena miruje
ja mislim koliko tu stranaca
jede & *ere i *iša
u tonama
ribama na glavu?
i je li to vrijedi toga
aranžman za **ati po ribama
u ime priuštivosti si
aranžmana
iz vrišteće turističke reklame
dođite i po*eri*e se po ribama
u more za lovu
osjećaj.

Oznake: ekologija eksploatacija zagađenje

Fašistička Italija vladala je jadranskom obalom izravnom aneksijom, marionetskim državama i vojnom okupacijom tijekom Drugog svjetskog rata.

Italija je anektirala dijelove obale, uključujući Dalmaciju, kako bi stvorila veliku "Carsku Italiju" i formirala marionetsku državu, Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), s ustaškim režimom od 1941. do 1943., a okupirala je i područja Albanije i Grčke. Ovu vladavinu karakterizirali su teritorijalni ekspanzionizam, napori asimilacije i politička kontrola.

Izravna aneksija i okupacija

Ekspandijske ambicije: Italija je, pod Mussolinijevom fašističkom vladom, nastojala proširiti svoj teritorij i uspostaviti Mare Nostrum ("Naše more") preko Jadrana i Sredozemlja.

Aneksija Dalmacije: Nakon invazije na Jugoslaviju 1941., Italija je okupirala obalnu Jugoslaviju, uključujući velike dijelove Dalmacije, kao dio svoje "Carske Italije". Područje je organizirano u Guvernorat Dalmacija.

Okupacija Albanije i Grčke: Italija je Albaniju učinila dijelom Talijanskog Carstva, planirajući kolonizirati i talijanizirati teritorij. Italija je također okupirala teritorije u Grčkoj, uključujući Jonske otoke i dijelove južnih egejskih otoka.

Marionetske države

Nezavisna Država Hrvatska (NDH): Nakon invazije na Jugoslaviju, Italija i Njemačka uspostavile su Nezavisnu Državu Hrvatsku, marionetsku državu kojom je vladala fašistička ustaška organizacija.
Zajednički kondominijum: Od 1941. do 1943. NDH je bio kondominijum Njemačke i Italije, pri čemu je Italija kontrolirala značajne dijelove jadranske obale, posebno Dalmaciju.

Kontrola i suzbijanje

Vojna kontrola: Talijanske trupe korištene su za provođenje kontrole nad okupiranim područjima.
Politička kontrola: Ustaški režim u NDH bio je izravna posljedica podrške Osovine, a Mussolini je iznudio obećanja o teritorijalnim ustupcima prije nego što je dopustio ustaškom vođi Anti Paveliću da preuzme vlast.
Suzbijanje oporbe: U gradovima poput Fiumea, talijanski fašisti izveli su državni udar kako bi preuzeli kontrolu od legalne vlade, suzbijajući lokalnu autonomiju.


Fascist Italy ruled the Adriatic coast through direct annexation, puppet states, and military occupation during World War II
. Italy annexed parts of the coast, including Dalmatia, to create a large "Imperial Italy" and formed a puppet state, the Independent State of Croatia (NDH), with the Ustaše regime from 1941 to 1943, while also occupying areas of Albania and Greece. This rule was characterized by territorial expansionism, assimilation efforts, and political control.
Direct annexation and occupation

Expansionist ambitions: Italy, under Mussolini's Fascist government, sought to expand its territory and establish a Mare Nostrum ("Our Sea") across the Adriatic and Mediterranean.
Annexation of Dalmatia: Following the invasion of Yugoslavia in 1941, Italy occupied coastal Yugoslavia, including large parts of Dalmatia, as part of its "Imperial Italy". The area was organized into a Governorate of Dalmatia.
Occupation of Albania and Greece: Italy made Albania part of the Italian Empire, planning to colonize and Italianize the territory. Italy also occupied territories in Greece, including the Ionian islands and parts of the southern Aegean islands.

Puppet states

Independent State of Croatia (NDH): After the invasion of Yugoslavia, Italy and Germany established the Independent State of Croatia, a puppet state ruled by the fascist Ustaše organization.
Joint condominium: From 1941 to 1943, the NDH was a condominium of Germany and Italy, with Italy controlling significant portions of the Adriatic coast, particularly Dalmatia.

Control and suppression

Military control: Italian troops were used to enforce control over the occupied territories.
Political control: The Ustaše regime in the NDH was a direct result of Axis support, with Mussolini extracting pledges of territorial concessions before allowing the Ustaše leader, Ante Pavelić, to take power.
Suppression of opposition: In cities like Fiume, Italian Fascists carried out a coup d'état to seize control from the legal government, suppressing local autonomy.

"Dakle, postoje dva sukobljena podrijetla ove pjesme

Jedan kaže da je napisana tijekom Dominacije nad Fiumeom, kada je D'Annunzio okupirao Fiume i stvorio Slobodnu Državu Fiume, bilo tijekom 1918. ili 1919. Drugi kaže da su je u 19. stoljeću napisali dalmatinski dobrovoljci tijekom Talijanskog rata za neovisnost. Talijanski govornici možda bi mogli rasvijetliti njezino podrijetlo, to sam pronašao u svom istraživanju.

Ova konkretna pjesma dolazi s albuma "Le canzone della Repubblica Sociale Italiana", pa možemo pretpostaviti da je pjevana tijekom postojanja RSI-a. Postoje i dvije različite verzije pjesme, jednu sam pronašao na blogu o pjesmama RSI-a, koja je imala hrvatski dio, i drugu koja ga je imala kao "codardo".

O lijepa Dalmacije, moja rodna zemlja,
primaj oproštaj od legionara.
Da, da, prekrasna domovina, Dalmacija je njezino ime,
naše obećanje: osvojit ćemo ili umrijeti.

Da, da, tišina, ovo je glas,
ovo je glas, koji zove našu zastavu.
Kunemo se čašću Dalmatinaca,
da među nama neće biti kukavice,
kunemo se našom zastavom,
legionari, spremni smo za rat.
Da, kunemo se.

Moglo bi biti oboje, moglo bi biti jedno ili drugo, nisam govornik talijanskog, pa sam to temeljio na tekstu RSI bloga.

Tekst:

O prekrasna Dalmacije,
primite oproštaj

primite oproštaj
od Legionara.

Da, da, prekrasna domovina,
Dalmacija je njezino ime,

naše obećanje:
"osvojit ćemo ili umrijeti."

Da, da, tišina

ovo je glas,
ovo je glas

koji nas zove naša zastava.

Kunemo se čašću Dalmatinaca
da među nama neće biti Hrvata,

kunemo se našom zastavom:
Legionari, spremni smo za rat.

Da, kunemo se!"

Vatikan i talijanski fašizam imali su nelagodan savez 1920-ih i 30-ih, zapečaćen Lateranskim ugovorom iz 1929., kojim je priznat Vatikan i katoličanstvo učinjeno državnom religijom fašističke Italije. Ovaj odnos obilježila su razdoblja suradnje i sukoba, posebno oko uloge katoličkih organizacija i utjecaja fašističke ideologije na mlade i društvo. Papa Pio XI. u početku je podržavao Mussolinija u zaštiti Crkve od komunizma i modernizma, ali njihov se odnos pogoršao kako je Mussolinijev režim postajao sve opresivniji, što je dovelo do papinskih osuda fašizma. Godine 1929. Mussolini i Vatikan potpisali su Lateranski ugovor, kojim je riješeno "Rimsko pitanje" stvaranjem neovisnog Vatikana i davanjem Crkvi značajne uloge u talijanskom životu. Zauzvrat, Papa je priznao fašističku vladu.
Politička podrška: Vatikan je fašizam vidio kao bedem protiv komunizma i drugih uočenih prijetnji modernosti. U pripremi za izbore 1924., isusovački časopis Civiltŕ Cattolica čak je legitimizirao fašizam, kako je primijetio Commentary Magazine. Mussolini je, zauzvrat, koristio utjecaj Crkve kako bi stekao legitimnost za svoj režim. Želio se uskladiti s katoličkim moralom, a Crkva je pružila značajnu podršku njegovoj platformi.

Uvijek se pitam zašto Rim na Kaptolu - šuti i širi utjecaj i posjede. Zašto ljudi iseljavaju masovno i siromašni su i bijedniji nego ikada i stalno terorizirani ratom trideset godina a svi sustavi padaju ko kule od karata a usisavaju ogroman novac? Znate li da Irci ne plaćaju zdravstveno osiguranje ni vodu, voda je kod njih ljudsko pravo, a kler su maknuli totalno i zabranili političke aktivnosti rimskom kleru u irskim državnim poslovima.



Enrico Millo bio je talijanski admiral koji je služio kao prvi guverner dijelova Dalmacije pod talijanskom okupacijom od kraja 1918. do 1920. godine. Imenovan je nakon što je Italija okupirala sjevernu Dalmaciju nakon Prvog svjetskog rata i osnovala prvi Dalmatinski guvernorat, s vlastima u početku smještenima u Šibeniku prije nego što se preselila u Zadar. Njegovo guvernerstvo karakteriziralo je suzbijanje lokalne civilne vlasti, represija projugoslavenskog pokreta i postupci koje su kritizirale savezničke snage.
Ključne akcije tijekom njegovog guvernerstva

Uspostavljanje Guvernerstva: Dana 27. prosinca 1918. Millo je izdao uredbu o osnivanju "Guvernerstva Dalmacije i Dalmatinskih i Curzolanskih otoka".
Ukidanje lokalne vlasti: Službeno je uklonio civilnu i političku vlast iz lokalnih jugoslavenskih nacionalnih odbora.
Potiskivanje oporbe: Millo je nametao protjerivanja i internacije bez suđenja kako bi ugušio prosvjede protiv talijanske okupacije i za ujedinjenje s Jugoslavijom.
Zapošljavanje protalijanskih pojedinaca: Dopuštao je protalijanskim političkim osobama da preuzmu uloge u upravi i javnim institucijama.
Preuzeo je zapovjedništvo nad nacionalističkim trupama: Preuzeo je kontrolu nad nacionalističkim trupama predvođenim Gabrieleom D'Annunziom, koji je zauzeo grad Fiume, a kasnije okupirao Zadar u Dalmaciji.

Kraj njegova guvernerstva

Službena predaja: Guvernerstvo je službeno završilo Rapallskim ugovorom iz 1920., kojim je veći dio Dalmacije dodijeljen Jugoslaviji, ali je Italiji dopušteno anektiranje samo grada Zadra.
"Osakaćena pobjeda": Talijanski nacionalisti Rapallski ugovor smatrali su izdajom obećanja datih u Londonskom paktu i retorikom "osakaćene pobjede", koju su fašisti koristili za poticanje talijanskog imperijalizma i doprinos usponu talijanskog fašizma.

Poveznice:
https://en.wikipedia.org/wiki/Governorate_of_Dalmatia

https://en.wikipedia.org/wiki/Italian_imperialism_under_fascism

https://en.wikipedia.org/wiki/Enrico_Millo

Tko je Istru i Dalmaciju vratio Hrvatskoj?
https://www.index.hr/vijesti/clanak/tko-je-istru-i-dalmaciju-vratio-hrvatskoj-titovi-partizani/2063303.aspx

Pitala sam ga kad ćemo ići, rekao je oko pola sedam. Da cijeli dan radi pa ne može ranije. Kod kuće sam dobila vrećicu s četiri prekrasna velika "lampiona", pa nisam morala misliti hoće li na groblju biti lampiona za kupiti u sedam navečer u nedjelju. I doista, sve je bilo zatvoreno i ne bih mogla ih kupiti, a svejedno nisam išla bez njih, jer se tako čudesno zbilo, da sam ih dobila, jako lijepe, velike, crvene i teške. Izvadila sam jedan iz vrećice i ostavila ga u hodniku, tri su mi dovoljna. Dva groba predaka i jedan spomenički.

On je bio na mostiću u dogovoreno vrijeme i uputili smo se pješice prema groblju. Sve je blistalo oko nas, modro nebo, žute krošnje i grobovi puni gorućih crvenih svijećnjaka i krizantema u mraku s obje strane široke ceste. Pričaš mi o svemu, hooooodamo polako... Rekla sam mu da se ne mogu koliko bih to željela, skoncentrirati na mrtve jer mislim na žive, prevruće mi je, temperatura 22 stupnja Celzija u studenom, jedva dišem u parki, odvlači me moje tjelesno od potrebnog pijeteta. Uostalom, nekad me kod kuće ulovi depra za lijepim zauvijek izgubljenim trenucima s danas pokojnicima, ne možeš se uvijek naštimati na isprogramiranu tugu. On je spretno palio fenjere po pločama i kretao se u mraku kao mačak, pomislila sam kako su muškarci divna stvorenja i koliko bih ja lutala tražeći grobove možda do svitanja, a on k'o pčela, pronalazi cilj nepogrešivo, iako se groblje stalno mijenja novim i novim stazama i redovima a mrak odmaže orijentaciji. Na trenutke se osjetio vonj gnjilog lišća pomiješan s toplim zadahom goruće plastike, sjetila sam se Rilkeovog pisma prijateljici Emmi o specifičnom isparavanju zemlje u jesen. U pismu iz listopada 1907., Rilke opisuje miris zemlje u jesen koristeći gotovo mističan jezik: „Zu keiner Zeit sonst läßt sich die Erde in einen einzigen Geruch einatmen, so wie jetzt: in den Geruch der reifen Erde; ein Geruch, der dem des Meeres in nichts nachsteht, herb, wo er an den Geschmack grenzt, und honigsüß, wo man ihn an den ersten Lauten fühlt. Er enthält Tiefe in sich, Dunkelheit, etwas vom Grab fast.“

Nisam se željela vraćati kroz groblje nego smo izašli na najbliži nam izlaz na samom kraju groblja i cestom krenuli kući, pored mrtvačnice i praznih klupa i kioska za prodaju cvijeća i svijeća. Na jednoj klupi uz kisoke još smo malo sjeli i evocirali uspomene. Doista, ništa nije bilo tužno te večeri, tuga je uvijek iza ugla, nenadana. Oprostili smo se na raskršću, on je otišao svojoj kući, ja svojoj. Još jedni blagdani mrtvih prošli su pod krupnim zamagljenim mjesecom, hladnim i svečanim visoko gore, nebeskim lampionom za pokojne.

Drama Sabirni centar, popis lica i ekspozicija, moja knjiga

Kostimirana fešta sinoć za klince u Droghedi, naš mali Dublinac Petar pozvan je na svoju prvu veselu Halloween zabavu u živopisni gradić oko 40 km sjeverno od Dublina na kojoj se krasno proveo.