"Inteligencija je složen i višestruk koncept koji obuhvaća niz mentalnih sposobnosti, kapaciteta i vještina. Iako ne postoji jedna univerzalno prihvaćena definicija, inteligencija se općenito odnosi na sposobnost učenja, zaključivanja, rješavanja problema i prilagodbe novim situacijama.

Bilo da želite poboljšati svoje kognitivne sposobnosti ili samo želite brzo zaviriti u način razmišljanja istinski pametne osobe, ovaj će vam videozapis dati uvid."

Puno svjetla za Božić želi vam Starry Night

21. XII 1968

Subota u 5 h ujutro. Uritmizirana budnica po planu. Kamilo u Beču. Ustao sam disciplinirano, zapalio peć, bacio pogled na gustu maglu, Markov toranj otputovao je, možda se ne će ni vratiti, prosijavaju svjetiljke na Sofijinom putu kroz neprozirnu koprenu magle kao iz velike daljine.

Noć je perverzna pojava. Svi mi zaboravljamo božju peć sasvim lakoumno. Da se ugasi samo na minutu ljudska gomila sišla bi s uma »s ovijeh stopa«, a tako se krećemo nehajno, da, upravo tupo, kao da noć nije slika besmislene i opasne groze, usred koje mijaučemo kao mačke u februaru.

Danas, devet minuta do prve ure (12,51), poletjet će tri oficira USA-mornarice - via Luna! To je stvar atletskog treninga, ali da se pronašla mašina koja garantira da ova raketa ne će promašiti magnetski krug Mjesečeve gravitacije, to obuzima pamet čudnim strahom.

Čitam V. Koraća. Naš Postolar iz Šida ispast će na kraju kao jedini historik (da ne kažem »povjesnik«, što bi, što se Koraćevih »Povjestica« tiče, bilo ispravnije) hrvatskog socijaldemokratskog pokreta. Nizina njegovih tekstova točno se podudara sa razinom našeg socijalističkog pokreta od Khuena (koga su Madžari zvali Kujon) do NV SHS. Moglo bi se dogoditi zaista da Koraćeva pristrana pisanija ostane kao jedini komentar onih dana, a trebalo bi opovrgnuti sve njegove blezgarije od prve riječi do konca. Spao sam, nažalost, u red posljednjih živih svjedoka, a moja svjedočanstva u svakom bi slučaju bila po one prošle dane manje kompromitantna.

Kamilu u Beču ide dobro, probudio se, mislim, politički, no ipak, đavo ne spava...

7 h uveče. Raketa »Saturn 5« opalila je svoju patronu sa »Apollom 8« i taj je poletio po programu. Obletjevši našu planetu na visini od 196 km, »Apollo« se oteo od Zemlje, a drugovi astronauti mirno spavaju.

Šezdeset godina putujemo s kadetima, a nikako da se rastanemo - pour toujours. Rastali smo se provizorno prvi put 1913, pa se zatim našli odmah godinu kasnije, 1914, a ovaj naš ratnički sastanak potrajao je pune četiri godine (1918). Pucalo se oko nas baš kadetski. Kao kraljevi gospoda kadeti uživaju u topovima. Rastali smo se, na kraju, jednoga dana od kadeta cara Karla koncem listopada 1918, pa zatim nekoliko mjeseci kasnije od mušketira NV SHS, pa zatim od Krasnoarmejaca pod komandom Sime Miljuša, kad je planirao da zauzme Zagreb iz solidarnosti sa Bélom Kunom (augusta 1919), a zatim pucalo se dalje oko nas (kadetski) bez prestanka, sve do 1945, po čitavome svijetu.

Ratujući trajno od West Pointa do Pariza i Berlina, kadeti su konačno pobijedili. Čitava Evropa živi u kadetskoj školi. Međunarodni kadetski razgovori o artiljeriji, o plinovima, o oružju, o raketama, razgovori tko će koga hirošimirati ili koventrirati, tko će rat dobiti ili izgubiti, to su razgovori čitave štampe i svih kasarna svijeta, pa nema diplomatskog protokola a da ne uživa u kadetskim paradama, u trubama, u bubnjevima, u počasnim četama i salvama.

Iz ruku bojovno nadahnutih mladića prelaze puške u djevojačke ruke: danas i djevojke postaju kadeti. Doživjet ćemo i to da će modernim Amazonkama paliti sise, kao što je i generalica Pentesileja naredila svojim curama da spale svoju desnu dojku usijanim gvožđem, kako im ne bi smetala kod gađanja strelicom.

Oko čovjeka vlada danas praznina. Usred gluhonijemog ništavila nema dijaloga. Preostaje nam da se sporazumijemo na prste.

Miroslav Krleža, DNEVNIK 1958-69




https://blog.wor-con.com/wp-content/uploads/2019/12/gbzTCW9qeVo7ikrmZc2dwH-970-80.jpg

Noć, ulica, fenjer, apoteka

Noć, ulica, fenjer, apoteka,
Besmisleno, mutno svjetlo drijema.
Ma živio ti još četvrt vijeka -
Bit će sve isto. Izlaza nema.

Umrijet ćeš - i sve, k'o prije,
Ponovit će se ispočetka:
Noć, kanalom leden vjetar brije,
Ulica, fenjer, apoteka.

(1912)

Aleksander Blok

"Ali rob, koji je postao svjestan svoga ropstva i ustao u borbu za svoje oslobođenje, već napola prestaje biti rob. Suvremeni svjesni radnik, kojega je odgojila krupna tvornička industrija, kojega je prosvijetlio gradski život, s prezirom odbacuje religiozne predrasude, prepušta nebo popovima i buržoaskim licemjerima i bori se za bolji život ovdje, na zemlji. Suvremeni proletarijat staje na stranu socijalizma koji se služi naukom u borbi s religioznom magluštinom i oslobađa radnika od vjere u zagrobni život time što ga organizira za sadašnju borbu za bolji zemaljski život.
V. I. Lenjin, Socijalizam i religija, Sočinenija IV izdanje, X svezak, str. 65-66.

Religiju treba proglasiti za privatnu stvar - tim se riječima obično izražava odnos socijalista prema religiji. Ali značenje tih riječi treba točno odrediti da one ne bi mogle izazvati nikakve nesporazume. Mi zahtijevamo da religija bude privatna stvar u odnosu na državu, ali nikako ne možemo smatrati religiju za privatnu stvar u odnosu na našu vlastitu partiju. Države ne treba da se tiče religija, religiozna društva ne smiju biti povezana s državnom vlašću. Svatko mora biti potpuno slobodan da ispovijeda bilo kakvu religiju ili da ne priznaje nikakvu religiju, tj. da bude ateist, kao što obično i jest svaki socijalist. Bilo kakve razlike između građana u njihovim pravima u zavisnosti od religioznih vjerovanja potpuno su nedopuštene. Čak svako spominjanje ove ili one vjere gradana u službenim dokumentima mora se bezuvjetno uništiti. Ne smije se ništa plaćati državnoj crkvi, ne smije se izdavati nikakav državni novac crkvenim i religioznim društvima koja moraju postati potpuno slobodni i od vlasti nezavisni savezi građana - istomišljenika. Samo ispunjenje tih zahtjeva do kraja može dokrajčiti onu sramnu i prokletu prošlost kada je crkva bila u kmetovskoj zavisnosti od države, a kad su ruski građani bili u kmetovskoj zavisnosti, od državne crkve, kada su postojali i primjenjivani srednjovjekovni inkvizitorski zakoni (što još uvijek postoje u našim krivičnim propisima i uredbama) koji su zbog vjerovanja ili nevjerovanja proganjali ljude, silovali savjest čovjekovu, povezivali mjestanca u državnoj službi i državne prihode s dijeljenjem ove ili one državno-crkvene rakije. Potpuno odvajanje crkve od države - to je zahtjev koji socijalistički proletarijat postavlja suvremenoj državi i suvremenoj crkvi.
V. I. Lenjin, Socijalizam i religija, Sočinenija, IV izdanje, X svezak, str. 66-67. "

Đi je neobična smrt. Sve što treba učiniti je uzeti dušu, ali Điju to nikako ne uspijeva. Isuviše je ljudski taj mračni kosac.

Đi i Gojo


Đi i Santa

„Saonice su jurile po snježnom drumu. Hladan uzduh silio je da se oči zaklope. U saonicama svi zašutješe. Ljubana je milo grijala čežnja da se zagrli s majkom i da svom ozbiljnom ocu ispriča sve događaje. No osim toga, što su saonice bješnje jurile kroz crnu noć, Ljuban je sve jače vidio zatvorenim očima ovo: njemu kao da je povjereno najmanje deset vlakova. Svi su oni dugi s mnogo vagona. Stroj na golemim kotačima pušta paru, kao da će se od snage i radosti raspući. Ljudi bi govorili: "Sitnom djetetu dati tolike vlakove, pa to je strašna nepromišljenost!" Tu bi se pojavio kondukter Lazić. On bi stao pred Ljubana, pozdravio kao vojnik i rekao: "Stojim, domaćine, na raspoloženju." I još devet konduktera dolazi i oni se sporazumijevaju. Teretni vlakovi trebaju voziti
hranu, odjeću i drvo iz plodnih u gladne krajeve da ona djeca što žive u kamenu jedu dobro kao i ona koja žive u žitorodnim ravnicama. Osobni vlakovi trebaju voziti svu slabunjavu, blijedu i bolešljivu djecu na more i u gorske krajeve da promijene zrak i da ozdrave. I tako, da to ne bude kao danas, kad to mogu samo ona djeca čiji su roditelji bogati, pa imaju mnogo novaca. Ljuban će paziti da se sva djeca izredaju. Da nijedno ne ostane. Kako bi se moglo podnijeti da koje bude zaboravljeno i da gorko plače.
Strojevi bi zviždali. Kotači bi se strelovito okretali! Brzi vlakovi bi jurili kao pomamni kroz snijeg i žarko sunce! Ljuban bi prelazio iz jednog vlaka u drugi da vidi ide li sve u redu. Vlakovi bi se i susretali i strašnom brzinom jurili! Djeca bi pozdravljala iz vlakova sretnim krikom i mahala bi rukama. Ljuban bi pazio naročito na vlak koji vozi konduktera Lazića. Oni bi se dospjeli pozdraviti i tek malo porazgovoriti. Kondukter bi rekao: "Domaćine, mudra glavo! Čestitam! Mudro je smišljeno! Moj vlak vozi tri stotine na more. Besplatni putnici. Ne bušim karte... Haj! Haj! To je veselo! Treba samo da ih
pokrivam u vagonima da ne ozebu… Sad svi spavaju…"
Onda Ljuban osjeća kako ga je kondukter Lazić ogrlio. Miluje ga i nagovara: "Domaćine! Ti si premoren! Lezi i ti već jednom da spavaš…"
Kad su saonice stigle pred Ljubanovu kuću u Jabukovcu, Dragin otac je morao Ljubana unijeti na rukama u kuću, ravno u toplu postelju. Mati se strahovito prestraši, no Dragin otac stavi prst na usta i ušutka je da ne jauče.
"Nije mu ništa, susjedo! Dečko vam je strašno premoren, pa zaspao u saonicama. Prodrmao sam ga, no ne koristi. Taj će spavati do sutra u podne."

Fotkam amaterski sa svojim prastarim Huaweiom. Od svih opcija i filtera kamere, koristim najobičniju instant fotografiju. Kupovali su mi za poklon priručnike o fotografiji kad su primijetili da uporno fotkam. Bila sam oduševljena. Nikad ih nisam otvorila. Ni proučavala manual za kameru. Kad će naši početi proizvoditi mobitele? Bokeh fotku volim, ali nema te opcije, dobijem ju slučajno kad kliknem prije izoštravanja fokusa, ako mi kamera da, jer često zakaže puknuti kad ulovim trenutak. Volim noćnu fotografiju. Noćna fotka je moćna, kad mi se zavaljaju noćni oblaci iznad glave a oko mene sjenke i škrta ulična svjetlost i kao da plivam u mračnoj vodi. Pokušavam to uloviti kamerom. Za mene je fotka osjećaj, atmosfera, nikako informacija. Fotka informacija me ne zanima jer informaciju može prenijeti svatko. Golu, doslovnu, vulgarnu fotku samo preletim. Turistička fotka, fotka hrane, parfema, kataloška fotka, mi je apsolutno nezanimljiva. Samo dubina, zračenje, atmosfera, mrak, emocija, me uzbuđuju na fotkama. Transcendiranje. Gledam koliko bezveznih fotki pliva svemirom jer svi imaju digitalce. „Umjetnost je izraz ili primjena ljudske kreativne vještine i mašte, obično u vizualnom obliku kao što je slika ili skulptura, stvarajući djela koja se prvenstveno cijene zbog njihove ljepote ili emocionalne snage.“

Umjetnička fotka ima rukopis autora, vidiš fotku izlizane kaldrme, otvoreni prozor, sjenu pod zidom, i znaš da je fotografija Marijina.

O Mariji Braut sam pisala kad je umrla:

„ „Ja odoh, fotografije ostaju...“
Pet, 03 Srpanj 2015 Objavio: anna


Fotografija je uvijek opčinjavala gledatelja svojim nepomičnim, zamrznutim prikazom sekunde zauvijek otkucanog vremena, onoga što je bilo i više nikada neće biti. Fotoaparatom uhvaćena kretnja, osmijeh, pejzaž, obiteljska svetkovina, zalazak sunca i oblak koji nestaje na modrom nebu, preneseni na papir ili ekran i ponuđeni na razgledavanje, svjedoče da je nešto zaista postojalo, da smo bili tamo u tom trenutku ispred ili iza aparata, potvrđuju i vraćaju naša nesigurna sjećanja i uspomene.

Posebna je priča estetika fotografije, njena umjetnička dimenzija i vrijednost koja ju izdvaja iz mase i daje joj intrigantni, osobeni i bezvremenski pečat. Na posljednjem katu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt postavljena je izložba hrvatske fotografije i fotografa, od njene pojave do novijih dana.

„Za muzejsku zbirku djela daruju Tošo Dabac, Mladen Grčević, Marijan Szabo, Ante Brkan, Zvonimir Brkan, Oto Hohnjec, Nikola Vučemilivić i Vilko Zuber. Sedamdesetih godina prikupljene su fotografije Joze Četkovića, Aleksandra Kukeca, Branka Balića, Petra Dapca, Enesa Midžića, Zlate Vucelić, Zvonimira Malusa, Krešimira Tadića i Nine Vranića. U osamdesetim i devedesetim godinama, u fundus muzeja uvrštena su dijela, tada, predstavnika mlade generacije fotografa Josipa Klarice, Ivana Posavca, Mie Vesovića, Željka Borčiča; Damira Fabijanića, Stephana Lupina.

Sabiranje fotografskih djela nastalih u vremenu od 1950. godine intenzivirano je u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća te u prvom desetljeću ovog stoljeća, kada je Zbirka novije fotografije značajno obogaćena opusima Mladena Grčevića, Milana Pavića, Fernanda Soprana, Zlate Laure Mizner, Andrije Orlića, MARIJE BRAUT, Bolte Ranilovića, te pojedinim djelima Mladena Tudora, Krešimira Tadića, Mie Vesovića i Luke Mjede. Kroz djela navedenih autora moguće je sagledati dominantna poetska usmjerenja u hrvatskoj fotografiji proteklih šest desetljeća; od završnog perioda socijalističkog realizma i usporedne pojave avangardnih tendencija do pluralizma postmoderne potvrđene u raznovrsnosti autorskih izraza i tehničke obrada fotografske slike.“

Jučer je umrla umjetnica Marija Braut, ( 'Ja odoh, fotografije ostaju...', ), kroz čije se crno bijele fotografije s magično uhvaćenim svjetlom i sjenama, prozorima, stepenicama, prolaznicima i siluetama, kao kroz čarobno Andersenovo ogledalo, moglo ušuljati u njen akromatski svijet, prizore i duh vremena koji je tako majstorski svojim objektivom za života lovila. Unatoč digitalnom dobu i svemoćnim novim tehnikama kreiranja fotografije kao što je fascinantna HDR tehnologija i fotografija, ona prvotna mat crno bijela, kakvu je radila i Marija, ostaje uzbuđujući klasik i original među svojim šarenim, blještavim kopijama.

Ipak, digitalno doba i mobiteli s kamerama svima su nam omogućili da u trenu stvorimo vlastite zbirke i pohranimo svoje trenutke, šetnje i buduća sjećanja brže i lakše no ikada.“

Gledam neku koja je stavila na svoj blog obrnutu panoramu s drvetom i hvali se. Koja nedostojanstvenost, uz bezveznu fotku kakvih imam na tisuće u galeriji, i još 100 X boljih od njene.

Uzimam iz galerije selfie. Opalila sam ga pred ogledalom pred izlazak u zimsku noć. Mobitel uvijek držim na komodi u predsoblju kad se spremam izaći. Da ga ne zaboravim. Biti totalno odsječen je zastrašujuće, bebe si ne režu same pupčanu vrpcu. Ili astronauti, kad odrezani od umbilicala odlebde nepovratno u svemir. Povezani smo. Polje. S mobitelom sam u polju. Lupam selfie, i fotke po gradu. Tražim najbolju moguću fotku pa da prestanem fotkati. Još ju nisam našla. Razmišljam što je to dobra fotka. Ima puno ružnih. Gledam galerije dobrih fotki, ružne su mi. Nije to to. Tražim najbolju, kao nekada, kad su se razvijale, bile rijetke, čista umjetnost. Efke film s 36 sličica daš razvijati i čekaš. Najbolji papir, veliki format, rijetkost je vrijednost. Igram se s programom, stavljam selfie u smoke filter. Dodajem Santinu kapu, ipak je sad „ono“ doba godine. I okvir od zimskih pahulja. Rezultat je nešto poput slike Doriana Graya. Zadovoljna sam.

(Ostala si uvijek ista)

U jeku su prosinačke bakanalije –
Puši se kuhano vino iz božićnih sajmenih kućica
Tisuće lampica angažiranih u
Jingle bells showu neumorno titra
A iz hrpi trgovačkih kataloga
Sipi štaub sa zvjezdastih kolačića
Po gradu i selu

Dogovaramo s društvom
Ritualno prosinačko kuhano vino
U šest na korzu
Krenimo na vrijeme –
Upozorava me stalno
Kasnimo ipak dvije minute
Toliko sam dulje piškila obučena za van
On vrišti:
Lijepo sam ti rekao, i -
Ostala si uvijek ista
Spominje dugo čekanje na Trgu Republike
Prije sto godina pod satom
Da trebao je otići i više nikad ne doći
Trebao si – kažem - spasio bi nas
Kvari mi raspoloženje za kuhano vino i izlazak
Ne idemo na vlak - tumačim mu
Preciznost je čisto tlačenje
Jedan plus jedan su tri
Kad smo već kod ljudskih odnosa
On drži do matematike
Stizanja na vrijeme
Tim se ponosi
A ja još čekam život
Na ustajalim peronima
Kasni i moj život - kažem mu
Nikako da stigne
Strašno je ljut kad sam iskrena
I sine ira et studio
Govorim što mislim
Slikam božićni imaginarij
Isuseka i štalicu na trgu
Slikaj kad budeš bila sama
Opominje me društvance
Điz pa šta je ovo
Tračeve i trash slušam strpljivo
Iako brzo pogubim
Nit i smisao razgovora
O ljudima koje ne poznam
Pijuckam iz plastične čaše
Vonjaju iz vina klinčić i cimet na trope
Mislim o Babilonu i pobrkanim jezicima
Da nitko više nikog ne razumije
Kazna je za oholost
Smijemo se na rastanku
Tek sad smo se raskravili
I pričamo si uzajamno i dugo
Kao da se više nećemo naći u prosincima
Kako pucamo sve više

Ulazim u auto
Vozimo se kroz blješteće LED lance
Kroz stiroporske pahulje, kugle i borove
Crveno, zeleno, žuto i srebrno
Blješti asfalt mokar od kiše
A Polar Express juri kroz noć
Kupeći nove putnike
Mašu mi kroz stakla
Stari i brat
Putuju na feštu na Sjeverni pol

Ono smo o čemu šutimo

Davno je to bilo, ali tako je tada dolazio krampus, kuc, kuc, kuckao je na vrata, mi djeca smo pola u strahu a pola u smijehu pitali: "Tko ide?" , "Vrag s posranom metlom", odgovorio bi krampus, a ako je bilo sreće, padao bi snijeg po zagrebačkim potkrovljima Stare Vlaške, i nikada kasnije nije tako lijepo bilo čekati krampusa i Svetog Nikolu, s čizmicama u prozoru iz kojih bi vrile zlatne šibe s crvenim mašnama, zabodene u slatkiše.

„Djevojčica sa šibicama“ je Andersenova bajka o djevojčici čiji je otac pio i zlostavljao ju i tjerao da ide prodavati na ulicu šibice i donese mu novac za zapiti. Djevojčica, u snijegu i u prnjama, hodala je božićnim ulicama i nudila prolaznicima svoje šibice, no oni su prolazili pored nje žureći svaki za svojom pečenkom i kupovinom, a njoj je oko srca i po nogama bilo sve hladnije i hladnije. Nesrećom, naletila je još i na grupu malih bulija koji su ju okrutno izvrijeđali, ismijali i izgrudali i kad su se zadovoljili otišli su, a ona je sjela u snijeg pored neke zgrade ili kurije kroz čije prozore su svjetlila okićena božićna drvca i stolovi puni pečenki, sarme, kolača i vina, na koji prizor se oglasio kruljenjem njen gladn i hladni trbuščić, uzalud. Da bi se barem malo ugrijala u ledenoj noći, počela je paliti šibice iako je znala da ju kod kuće za takvo nešto čekaju batine i kazna. Palila je šibice jednu za drugom i u svjetlu zadnje šibice spustila se s neba njezina baka i odvela ju u nebo. Ujutro je policajac u snijegu pronašao mrtvu djevojčicu.

Tipična priča o licemjerju božićnih lampica i nakaznih uličnih ukrasa kojima vlastodršci ukrašavaju gradove i ulice u predbožićno vrijeme. Gradove pune gladne sirotinje, disfunkcionalnih obitelji, bijednih i siromašnih djevojčica i staraca, nasilnih bulija i nasilnih alkoholiziranih očeva, licemjernih bogatih svećenika koji kade sirotinju i bešćutinih prolaznika u šoping utrkama, kakvu socijalnu sliku prigodno obasjavaju šarenim lampicama isti vlastodršci i profiteri koju su ju i prouzročili.

Kad će božićne „lučonoše“ i osvjetljivači gradova uvesti jednodnevno gašenje lampica u znak solidarnosti sa svom sirotinjom i gladnim djevojčicama koje gladuju i smrzavaju se dok gangsteri, nasilnici i hipokriti slave Božić?

Ako je Božić priča o siromašnom dječaku rođenom u štalici, ne bi li oligarsi trebali Božić obilježavati kajanjem zbog posljedica svojih činova i svojih zakona, u štalicama umjesto u svojim bogatim bunkerima i kurijama? Primjerom solidarnosti sa sirotinjom koju harače umjesto sezonskim paljenjem lampica po odumirućim gradovima a na financijski teret sve siromašnijih građana koje reklamama i mamcima potiču na šoping stampeda s čak 25 posto poreza namijenjenog za punjenje svojih i džepova parazita, koje poreze i harače im i opet najviše plaća većinska radnička i seljačka sirotinja iz štalica ili bez krova nad glavom, otetim postsocijalističkom gangsterskom pljačkom i pohodom na imovinu građana kojima su prethodno opljačkali i uništili tvornice i radna mjesta, a onda uveli zakone o teroru, ovrhama i deložacijama, u projektu stvaranja bogatih neradnih parazita i radničkih beskućnika, kakvog jednog malog beskućnika i siromaha rođenog u štalici hipokriti hipokritski slave prežderavanjima, masnim pečenkama i svjetlećim uličnim kičem i lampicama, umjesto zakonskom zaštitom njegovih građanskih prava i raskidanjem vatikanskih ugovora koje djetešce u štalici nikada nije i ne bi potpisalo.

Prosinac 2020.

Upustila sam se u nesmotrenu pustolovinu kad sam započela govoriti o sebi. Počnemo li, naime, pisati o sebi, nikada ne možemo završiti. Već sam davno željela ispripovijedati samoj sebi život svojih prvih dvadeset godina. Nikada nisam zaboravila one molbe što sam ih kao djevojka upućivala ženi, koja će me cijelu - i moju dušu i moje tijelo - upiti u sebe: ništa od mene neće ostati, čak ni pregršt pepela. Zaklinjala sam je da me jednog dana izbavi iz tog ništavila u koje će me baciti. Možda su moje knjige bile napisane samo zato da bih udovoljila toj davnoj molbi. U pedesetoj godini sam mislila da je došao pravi čas. Svoju sam svijest podala djevojčici i mladoj djevojci, koje bijahu napuštene na dnu izgubljenog vremena i što bijahu zajedno s njim iščezle. Oživjela sam ih u svojim zapisima.

Moje namjere nisu išle dalje. Kao odrasla djevojka prestala sam zazivati budućnost. Kad sam međutim završila svoje uspomene, nijedan glas nije titrao u mojoj prošlosti i silio me da ih nastavim. Odlučila sam započeti nešto drugo. A onda, eto, ipak to nisam učinila. Iza posljednjeg retka Uspomena ostao je nevidljiv upitnik od koga nisam mogla odvratiti svoju misao. Sa dvadeset godina postigla sam napokon slobodu. No, u koju sam je svrhu iskoristila? Koji je smisao dao nastavak mog života toj velikoj borbi, nemiru, bijegu i toj pobjedi? Mislila sam ponajprije da se mogu pred tim pitanjima zakloniti iza svojih knjiga. Ali ne! One ne donose nikakav odgovor, jer se upravo one nalaze pod znakom pitanja. Odlučila sam da pišem, pisala sam. No što, zašto ove knjige, samo ove, upravo ove? Da li sam htjela manje ili više? Golem je nesrazmjer između prazne i ništavne nade mojih dvadeset godina i jednog gotovog djela. Malo pomalo uvjerila sam se da prvi svezak mojih Uspomena u mojim vlastitim očima traži nastavak. Bilo je nekorisno pripovijedati historiju o mom spisateljskom pozivu, a ne objasniti kako se taj poziv ostvario.

Uostalom, razmislivši malo, taj me je plan sam po sebi zainteresirao. Moj život još nije završen, ali on već sada posjeduje smisao koji budućnost vjerojatno više neće promijeniti. Koji smisao? Izbjegavam to pitanje iz razloga koje upravo u toku ovog istraživanja treba razjasniti. Vrijeme je da to saznam sada ili nikada.

Možda će netko reći da se to samo mene tiče. No nije tako. Bio to Samuel Pepys ili Jean Jacques Rousseau, bio to osrednji ili izvanredni čovjek, ako se neki individuum izrazi sa svom iskrenošću svatko je tada, više ili manje, dotaknut. Nemoguće je osvijetliti svoj život, a da se istovremeno tu i tamo ne osvijetli život drugoga. A zar nisu pisci progonjeni pitanjima: zašto pišete? Kako provodite dane? Osim sklonosti anegdotama i spletkarenju, čini se da mnogo ljudi želi razumjeti kakav način života predstavlja pisanje. Studij zasebnog slučaja pruža bolje objašnjenje nego apstraktni i općeniti odgovori. Upravo to me potiče da ispitam svoj slučaj. Možda će ovo izlaganje pomoći da se rasprše neki nesporazumci, koji uvijek dijele autore od njihove publike. To sam često sama neugodno iskusila. Knjiga dobiva svoj pravi smisao samo kad znamo u kojoj je situaciji, s kojim je ciljem napisana i tko ju je napisao. Htjela bih objasniti svoje knjige govoreći čitaocima direktno, kao ličnost ličnosti.

Ipak, moram ih upozoriti da im ne namjeravam reći sve. Svoje sam djetinjstvo i svoju mladost ispričala, a da nisam ništa zatajila. Ako sam mogla, međutim, bez ustručavanja i bez suvišne indiskrecije ogoliti daleku prošlost, ja ne osjećam u pogledu zrelog doba istu ravnodušnost, a i ne raspolažem istom slobodom. Nemam nimalo smisla za brbljarije i neću ovdje govoriti bilo šta o sebi i svojim prijateljima. Ostavit ću odlučno u sjeni mnoge stvari.

S druge strane, moj je život bio usko vezan sa životom Jean-Paula Sartrea. On, međutim, sam namjerava ispripovijedati historiju svog života i ja mu prepuštam tu zamisao, te neću ispitivati njegove ideje, njegove radove, govorit ću o njemu samo u onoj mjeri u kojoj je on ušao u moj život.

Kritičari su smatrali da sam u svojim Uspomenama željela dati pouku mladim djevojkama. Ja sam u prvom redu željela udovoljiti jednoj obavezi. Moji zapisi bijahu u svakom slučaju lišeni nekih moralnih preokupacija. Ograničavam se na svjedočanstvo o tome kakav je bio moj život. Ništa ne osuđujem unaprijed, smatram da svaka istina može biti zanimljiva i korisna. Čemu i kome će služiti istina što je želim izraziti na ovim stranicama? Ne znam. Željela bih da one budu primljene s istom bezazlenošću.

Odlučila sam štošta izostaviti u knjizi, ali se nikada nisam služila lažima.

Simone de Beauvoir



https://media.artsper.com/artwork/1020378_1_m.jpg