"“Smrt završava život, ali ne i odnos.”

"Bologna, 21. kolovoza 1770.

Još sam živ i vrlo veseo. Danas sam imao zadovoljstvo jahati na magarcu. U Italiji je to običaj, pa sam mislio kako i to treba okušati. Imali smo danas čast biti s jednim dominikancem kojega smatraju svetim. Ja, doduše, tako ne mislim jer on za doručak često uzima šalicu čokolade, a odmah zatim čašu jakoga španjolskog vina. I sâm sam imao čast jesti s tim svecem koji je na kraju punu čašu dobroga jakog vina popio za stolom, dvije dobre kriške lubenice, breskve, kruške, pet šalica kave, čitav tanjur pun klinčića, dva puna tanjura mlijeka s limunovinom. Ipak, mogao je ovo hotimično učiniti, ali ja vjerujem da nije jer bi to bilo previše, a i zato što mnoge stvari uzme popodne za užinu."

W. A. Mozart, Pisma
(pogl. I, S ocem u Italiji)

„Ni Dan mrtvih nije dovoljan povod da se spomene kako svake godine, od jednoga do drugoga svesvetskog slavlja, 4 milijuna djece do 5 godina umiru zbog nedostatka zdrave vode; da 800 milijuna ljudi pati od gladi, da je među njima gotovo 200 milijuna djece do 5 godina, od kojih će se od ovoga do sljedećega Dana mrtvih mrtvima pridružiti još najmanje 10 milijuna. To je statistika koja ne dira ni mozak ni srce, pa ni na dan kad se tradicionalno misli na mrtve. A kamoli da bi se, umjesto cvijeta ili kamene vaze, pokušalo nekoga od tih osuđenika privremeno oteti smrti. Krizantema na grobu vidljivija je i možda otmjenija od kakva grižom smrtno dehidrirana djeteta.
Taj svakodnevni holokaust, kojemu smo svjedoci, dijelom i sukrivci - ostavlja mnoge među nama potpuno ravnodušnima. Smrt nam je važna, dakle, samo kada dira našu sebičnost, ugrožavajući nas ili još gore uzbuđujući nas. Tek tada je dostojna novina.“

Inoslav Bešker, Pijetet i sebičnost (Puna kuća blagdana)

„Kako se čovjek osjeća na groblju

Groblja su posebno privlačna; čovjek ih posjećuje i onda kad na njima ne leži nitko od njegovih. U stranim gradovima >>hodočastimo<< na njih; posvećujemo im mnogo vremena; šetamo po njima kao da su namijenjena nama. Ni u tuđini nas ne privlači uvijek samo grob nekog slavnog čovjeka. Međutim, čak ako smo se uputili na groblje iz tog razloga, taj posjet uvijek završava drukčije. Na groblju čovjek vrlo brzo dolazi u potpuno drukčije raspoloženje. Samozavaravanje o karakteru tog raspoloženja nije ništa drugo nego pobožni običaj. Naime, ozbiljnost koju osjećamo i koju, štoviše, pokazujemo, u stvari prikriva potajno zadovoljstvo.

Što zapravo radi čovjek koji posjećuje neko groblje? Kako se kreće i čime je zaokupljen? On polako šeće između grobova, gleda ovaj ili onaj nadgrobni kamen, čita imena i osjeća da ga neka od njih privlače. Zatim se počinje zanimati za ono što se nalazi ispod tih imena. Tu leže muž i žena koji su dugo zajedno živjeli i sada, kako to dolikuje, počivaju jedno kraj drugoga. Tu opet neko dijete koje je umrlo sasvim maleno. Tu mlada djevojka koja je upravo na vršila 18 godina. Sve više i više posjetioca zaokuplja tijek vremena pojedinih života. Ti se pojedinačni tijekovi sve više oslobađaju svoje dirljive posebnosti i pretvaraju u vremenske tijekove kao takve.

Tu je jedan čovjek doživio 32 godine a jedan drugi 45. Posjetilac je već sada stariji, a oni su već sada, tako reći, izvan trke. Po sjetilac nalazi mnoge koji nisu doživjeli njegovu dob, a ako nisu umrli naročito mladi, onda njihova sudbina ne izaziva nikakvo sažaljenje. No, ima mnogo njih koji su stariji od njega. Tu ima muškaraca od 70, a ponegdje i onih preko 80 godina. Njemu je još sve otvoreno. Neizvjesnost trajanja njegova vlastitog života, koji još može očekivati, velika je prednost pred drugima, koje bi on, s određenim naporom, čak mogao nadmašiti. Odmjeravanje snaga s mrtvima mnogo obećava, jer on već sada ima prednost pred njima: oni su postigli svoj cilj, i više nisu živi. Bez obzira na to s kim se od njih natjecao, sva je snaga na njegovoj strani. Jer, na drugoj strani ne postoji nikakva snaga, već samo označeni cilj. Oni nadmoćni su savladani. Oni nam već sada više ne mogu pogledati u oči, te nam ulijevaju snagu da zauvijek postanemo više nego što su oni. A 89-go dišnjak koji tu leži najveći je poticaj. Što nas sprečava da doživimo devedesetu?

Ali, to nije jedina računica koja zaokuplja čovjeka koji se nađe među takvom gomilom grobova. On počinje zapažati kako dugo neki ljudi već leže na tom groblju. Vrijeme koje nas odvaja od njihove smrti ima u sebi nešto umirujuće: toliko smo dulje već na svijetu. Groblja s vrlo starim nadgrobnim kamenjem, iz 18. ili čak 17. stoljeća, imaju u sebi nešto uzvišeno. Čovjek strpljivo stoji pred izblijedjelim natpisima i ne miče se s mjesta sve dok ih ne uspije odgonetnuti. Računanje vremena, kojim se inače služimo samo u praktične svrhe, odjedanput dobiva nekakav snažan, dublji smisao. Odjedanput nam pripadaju sva ona stoljeća za koja znamo. Onaj koji tu leži i ne sluti da posjetilac promatra njegov životni vijek. Za mrtvoga je računanje vremena završeno s danom njegove smrti; međutim, za promatrača se ono produžilo, do njega samoga. Što bi mrtvi sve dao da može stajati uz promatrača! Prošlo je 200 godina od njegove smrti; drugi su, tako reći, postali 200 godina stariji od njega. Jer, živi, zahvaljujući različitim vrstama predaje, znaju mnogo o vremenu koje je proteklo nakon njegove smrti. O tome su čitali, čuli, a nešto i sami doživjeli. Bilo bi teško ne osjetiti superiornost u takvoj situaciji; i naivni je čovjek zaista osjeća.

Međutim, on još više osjeća da ovdje šeta sam. Kraj njegovih nogu leže mnogi neznanci, svi zbijeni tijesno jedan uz drugoga. Njihov je broj neodređen, no ipak velik, i još se stalno povećava. Oni ne mogu otići jedan od drugog, već ostaju kao na jednoj gomili. Samo on dolazi i odlazi kako želi. Među onima koji leže on je jedini koji stoji uspravan.

O besmrtnosti

Kad je riječ o ovakvoj vrsti osobne ili literarne besmrtnosti, onda je dobro poći od čovjeka kao što je Stendhal. Bilo bi teško naći čovjeka koji bi bio toliko nesklon religioznim shvaćanjima svojih sunarodnjaka. On je potpuno oslobođen svih veza i obećanja bilo koje religije. Njegovi su osjećaji i misli okrenuti isključivo ovom životu. On ga je iskusio i uživao u njemu najpomnije i najdublje što je mogao. Predavao se svemu što mu je moglo pružiti zadovoljstvo, ali nije postao površan zato što je prihvaćao pojedinačno. Ništa nije objedinjavao u dubiozne cjeline. Bio je nepovjerljiv prema svemu što nije mogao osjetiti. Mnogo je razmišljao, ali kod njega nema nijedne hladne misli. Sve što je zabilježio, sve što je prikazao, ostaje blisko vrućem trenutku svog nastanka. Mnogo je toga volio i u mnogo toga vjerovao, no sve mu je na neki neobičan način ostajalo nadohvat ruke. On je sve mogao odmah pronaći u sebi, ma što to bilo, ne služeći se trikovima nikakvog reda.
Taj čovjek koji ne stvara nikakve pretpostavke, koji se sa svime želi suočiti sam, koji je bio sam život utoliko ukoliko je život osjećao i duh, koji se nalazio u srcu svakog zbivanja, pa ga je zbog toga mogao promatrati i izvana, kod kojeg su se riječ i sadržaj podudarali na najprirodniji mogući način, kao da je na svoju ruku odlučio pročistiti jezik, taj je rijetki i istinski slobodni čovjek ipak vjerovao u nešto, o čemu govori tako lako i prirodno kao o svojoj dragoj.

On se bez žaljenja pomirio s time da piše za malo ljudi, ali je bio potpuno siguran da će ga za stotinu godina čitati mnogi. Teško je jasnije i sažetije i bez hvalisanja izraziti vjeru u besmrtnost književnosti u modernom dobu. To znači da će on biti prisutan onda kad svi drugi, koji su živjeli u isto vrijeme, više ne budu živi. Ne radi se o tome da je on nesklon živima kao takvim. On ih ne sklanja sa svog puta, ne poduzima ništa protiv njih, čak se ne upušta s njima u borbu. On prezire te koji su stekli lažnu slavu, no on prezire i pomisao na to da se protiv njih bori njihovim oružjem. On ih čak ni ne mrzi, jer zna koliko su pogriješili. Zato bira društvo onih kojima će jedanput sam pripadati: svi oni iz prošlih vremena, čije djelo živi još danas, koji nam nešto kazuju, koji su nam kao hrana. Zahvalnost koju osjećamo prema njima jest zahvalnost za sam život.

S takvog gledišta ubijanje, koje služi preživljavanju, ne znači ništa, zato što takav čovjek ne želi preživjeti sada. On će se pojaviti na sceni tek za stotinu godina, kad sam više neće biti živ i kad neće moći ubijati. Tada su djela ta koja odmjeravaju snage, i onda je prekasno da se bilo što učini. Pravo suparništvo, do kojeg je pojedincu stalo, počinje kad suparnici više nisu živi. Oni čak više ne mogu promatrati borbu koju vode njihova djela. Međutim, to djelo mora preživjeti, a da bi preživjelo, mora sadržavati život u najvećoj mjeri i najčišćem obliku. Ne samo da taj pojedinac nije htio ubijati nego je sve one koji su bili s njim, poveo sa sobom u onu besmrtnost u kojoj sve postaje djelotvorno, ono najmanje isto kao ono najveće.

Ta je slika potpuno suprotna liku onih vlastodržaca pri čijoj smrti njihova okolina mora umrijeti zajedno s njima, da bi u svom životu na drugome svijetu ponovno zatekli sve ono na što su bili navikli. Ništa ne izražava tako dobro njihovu duboku nemoć. Oni ubijaju dok su živi, ubijaju u smrti, a na drugi ih svijet prati sljedbeništvo ubijenih.

Međutim, onaj tko otvori neku Stendhalovu knjigu, ponovno pronalazi njega samog i sve što je bilo oko njega, i pronalazi to isto u ovom životu. Tako se mrtvi nude živima kao najplemenitije jelo. Njihova besmrtnost koristi živima: u ovom obratu žrtve mrtvoga svi dobro prolaze. Preživljavanje je izgubilo svoj žalac, a carstvu neprijateljstva je došao kraj.“

Elias Canetti, Masa i moć

DOSADNA HLADNA KIŠA

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Sitna kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: »Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas...«
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.

Rastušje, 1924.

Dragutin Tadijanović

Biti koristan znači ne biti beskoristan, silne poreze i daće, članarine, doprinose, naknade, pdv-ove, "pristojbe" itd., plaćaju se za funkcioniranje servisa koji se zove "public servants" - javni sluge. Javni sluge troše novac i poreze da bi nam služili i da bi građani kvalitetnije živjeli, znači, kad platim 25% pdva čak, četvrtinu svoje zarade u porez, i sve ostale daće, uvijek se pitam što dobijem, što građani dobiju za to, je li novac ide u parazitokraciju ili opću korist, jer, kad platim kruh, dobijem kruh, kad platim 25% pdva, šta dobijem? PLaćam struju, plaćam vodu, plaćam grijanje, plaćam TV "pristojbu", plaćam režije, plaćam komunikaciju, plaćam sve, najskuplji je pdv, koga i što s njim plaćam, di je to, šta dobijem kad na svakih 1000 kuna platim 250 kuna pdva-a, kud, kome, za što ide mojih 250 kuna iz mog rada 8/24 sata dnevno kojoj shemi kad se dodaju kućni poslovi radiš 24 sata minus spavanje za režije, hranu i poreze, milina. Svaki parazit je pet puta bolje prošao.

nekad sam se uživljavala
u nečije ponore
poeziju njihovu
kompliciranu
misaonu
bože
kako je to duboko
koje metafore
iznenađenja na zavojima
njihovi mrakovi
dosjetke
dubine
isplivavanja
da ulove zrak
pa opet zarone
u same sebe
a ja za njima
sad su mi smiješni
svi pišu
poeziju
valuta devalvira
jer štampa se prekomjerno
riječ
što treba se rađati SAMO
kao Atena
iz Zeusovog čela
raskoljenog labrisom
u punoj ratnoj opremi
i postati
najdraža kćer

Kulinarski svijet je fascinantno mjesto na koje su stoljećima utjecali kultura, religija, moda, rat, umjetnost, znanost i, u novije vrijeme, globalizacija. (citat)


Dundrum, Dublin, restoran azijske kuhinje

CRNO

Biram crne čarape,
I haljina je crna
Crna noć je vani
Crno je unutra
Ulice su crne
Vozi me po mraku
Na večeri ćaskamo
Pušimo u tmini
Kakve crne oči
Ili mi se čini
Da bacaju lance,
Uroke i čini
Rakiju mi toči
Iz starinske flaše
Lučica treperi
Atmosfera spiljska
K'o da skaču lovci
Igraju se sjene
Mi praznimo zdjele
Gomilamo kosti
Prošla je ponoć
Kad vrijedne Pepeljuge
Vraćaju se kući
Mene to ne muči
Pored moje noge
Crna mačka prede
Lučica se gasi
Tonemo u crno
Mačka u mraku
Fantastično vidi
Al što joj to vrijedi
Kad vidi i mačak
Smijemo se.

Iz knjige Edgara Morina - Pour sortir du XXe siecle

„Fašizam/antifašizam

Fašizam je izraz koji ukazuje na duboko jedinstvo talijanskog fašizma, njemačkog nacizma, španjolskog frankizma i pokreta ili partija stvorenih prema tim uzorima. Čvrsta jezgra fašizma, što ga je predstavljao nacizam, uništena je za vrijeme drugog svjetskog rata, isto kao i ostali oblici evropskog fašizma ili parafašizma, s izuzetkom dvije varijante na iberskom poluotoku.

Trideset i pet godina nakon pada fašizma, njegova sociološka priroda nije uistinu razjašnjena, a sredstva >>buržoaske<< političke znanosti, kao i marksizma, nedovoljna su i neprikladna da je obuhvate. Diktatura jedinstvene i totalitarne partije, svakako. No, da li je fašizam bio samo i u prvom redu u službi krupnog kapitala? Pa ako mu je i služio, nije li i prisilio krupni kapital da služi njemu? Ako je od boljševizma preuzeo oblik partijske organizacije, ako je bio nadahnut jedinstvenim partijskim uređenjem, kakvo se u SSSR-u bilo nužno nametnulo, da li je to bilo samo zato da bi protiv neprijatelja okrenuo njegovo vlastito djelotvorno oružje ili je možda, premda i dalje neprijateljski raspoložen, postao ogranak na stablu modernog totalitarizma?

Užas nacizma je nemoguće izuzeti iz okvira povijesti i čovječanstva kako bi se hitlerizam ubuduće sveo jedino na moralnu osudu. Naprotiv, upravo nas taj užas mora potaći da razumijemo uzroke njegovog nastanka, širenja, utjecaja i moći. Oni koji odbijaju da to razumiju (u sociološkom ili povijesnom smislu) tvrde da razumjeti znači opravdati. No, ne ukazuje li taj argument upravo na ono mračnjaštvo zbog kojeg optužujemo fašizam? Zar razumjeti znači zaboraviti? Naprotiv, baš neprestano opetovano razmišljanje osvježava pamćenje, dok bacanje prokletstva postaje otrcano.

Slabost je antifašizma u njegovom nastojanju da nacizam postavi izvan vremenskog slijeda (nezastarivost nacističkih zločina) i izvan granica ljudske prirode. Slabost je antifašizma u njegovom nastojanju da u Hitleru vidi samo krvnika s punim radnim vremenom kojem se teško može pripisati iskrena ljubav prema vlastitoj mački, prema Evi Braun, prema Schubertovim solo-pjesmama. Tako sam pročitao u članku pod naslovom »Odveć ljudski Hitler« (»Express« od 3. kolovoza 1980.), posvećenom filmu Anthonyja Hopkinsa o Hitleru: »Anthony Hopkins se brani da nije Hitlera htio učiniti simpatičnim, već 'jednostavno ljudskim', kako kaže. No upravo će taj pridjev, povezan s Hitlerovim imenom, duboko pogoditi sve one koji se još sjećaju.<< Pa ipak Hitler nije samo neprestano rigao vatru na mitinzima, izdajući na sve strane naloge za razaranje i uništenje. Zar će i antifašizam dovesti do toga da na apstraktan način, kako je to učinio fašizam, odričemo ljudskost stvarnim i izmišljenim neprijateljima? Kakav je to onda antifašizam koji sebi dopušta da bude jednako nemoćan, netolerantan i neljudski kao i fašizam? Držim da iz čiste racionalnosti ne smijemo, a i ne možemo, nikome odreći njegovu ljudsku prirodu u punom smislu riječi. Jer upravo takva i jest ljudska priroda: strahovita mješavina ljudskosti i neljudskosti. Fašizam je uništen pobjedom saveznika, ali antifašizam i dalje živi. To je i razumljivo: preostaju tragovi, ostaju klice, podzemni tokovi izbijaju na površinu i, premda u manjoj mjeri i od manjeg značaja, i te kako je razumljivo da se alergija može ponovo razbuktati. Međutim, antifašizam ne samo da i dalje živi, već se i razvio nakon smrti fašizma. U tom je cilju skrenuo fašizam sa njegovog povijesnog toka, napuhao ga je: svaka se diktatura poistovjećuje s fašizmom, iako je fašizam samo poseban oblik totalitarne diktature, fašističkima se nazi vaju sve autoritarne mjere, zapravo svaki autoritarni stav, premda je autoritarizam, u starom ili novom obliku, prethodio fašizmu, a postoji i nakon njega. Od 1958. pa do 1980. neprestano se ukazuje na »jačanje fašizma« u Francuskoj, a prvih je godina, usprkos očevidnoj razlici, napredna inteligencija de Gaulleovu politiku obilježila kao fašizam. Policija je postala fašistička, a CRS se pretvorio u SS. Protivnici, falokrati i tehnokrati nazvani su fašistima. I kap koja je prelila čašu: liberalizam je raskrinkan kao mlitav, prikriven, podmukao fašizam i od tog je časa fašizam posvuda, pritajen, sakriven, nagrizajući stvari iznutra, uvećavajući svoju grozotu licemjerstvom liberalnog privida.

Postoje dva antifašizma u antifašizmu. Prvi je užasavanje pred svakom fašističkom totalitarnom diktaturom i možemo ga povezati samo s antistaljinizmom. Uloga drugog je da nam odvuče pažnju i spriječi nas da vidimo i te kako živu stvarnost tzv. komunističke totalitarne diktature, dovodeći nas u stanje histerije pred jezivom prijetnjom neprijatelja uništenog još prije trideset godina. Nemoćni, netolerantni, neljudski antifašizam nadahnjuje se upravo komunističkim totalitarizmom koji kroz njega izražava svoju vlastitu prirodu. Taj antifašizam koji odvraća našu pažnju točno je iste vrste kao i nacistički ili kolaboracionistički antikomunizam. Budući da se boljševizam prikazivao kao apsolutni užas i ropstvo, trebalo se protiv njega boriti svim sredstvima i surađivati s onima koji se protiv njega bore. Dugo je vremena u Francuskoj, a u mnogim je zemljama tako i danas, antikomunizam služio kao opravdanje vojne diktature, progona revolucionara, opsadnog stanja i izuzetnih mjera.

Danas su prošla vremena političke tragedije kakvu je proživjela cijela generacija boraca koji su, u razdoblju između 1931. i 1941. bili prisiljeni da se istovremeno bore na dvije strane - protiv nacizma i staljinizma. Prošla su vremena kada je njemačka okupacija jasno određivala antifašistički smisao pokreta otpora. Prošla su vremena kada smo mogli sami sebe uvjeravati da buržoaske demokracije, prividni neprijatelji fašizma, u stvari predstavljaju njegov oslonac, jer su »kapitalističke«<, dok je staljinistički komunizam njegov jedini uspješan protivnik, jer se odijeva u jednak mjedeni oklop i upravlja istom željeznom rukom.

Danas nas antifašizam više uspavljuje no što nas održava budnima, kada nam neprestano skreće pogled na obnovu nacizma u Njemačkoj (gdje ovaj, začudo, ostaje na rubu zbivanja), na grupice francuskih nacista, na prijetnju koja dolazi iz Tatarske pustinje, i odvraća nam duh od ogromne carske moći koja neprestano raste... Ni u kojem slučaju nije nemoguća pojava nove prijetnje totalitarizma. No, jednako kao što virus gripe koju smo preboljeli više ne može naškoditi organizmu koji je stekao imunitet, u velikoj je mjeri nevjerojatno da nekadašnji virus fašizma slomi našu obranu. Novu epidemiju izaziva samo još nepoznata vrsta virusa. Tako bi, radije no da bdijemo nad starim Maginot-linijama antifašizma, trebalo, kako je to rekao Gianfranco Sanguinetti, da »strahujemo od onog što ne poznajemo i da što prije upoznamo ono od čega danas treba strahovati«.

Ulog i borba oko riječi

Sve riječi vodilje koje sam spomenuo su u strategijskom smislu ključne riječi, a ideološko-politička borba, koja se ne svodi samo na borbu riječima, isto je tako borba koja se odvija uz pomoć riječi. S jedne se strane vodi borba s ciljem da se vlastiti izrazi nametnu čak i protivniku, a s druge da se prisvoje riječi, kao što su revolucija, socijalizam, nacija, koje omogućuju kontrolu nad širokim ideološkim teritorijem.

Tako nije bez posljedica činjenica da mi svijet promatramo u okviru odnosa istok/zapad, socijalizam/kapitalizam ili demokracija/totalitarna država. Podjela Istok/Zapad je u načelu neutralna, ali u stvari isključuje ostali svijet i prešutno ističe naš vlastiti zapadocentrizam. Podjela kapitalizam/socijalizam ide u prilog socijalizmu. Treća je podjela načinjena na štetu totalitarizma koji time gubi sve osobine socijalizma. Bitno je, prema tome, nametnuti vlastite riječi vodilje. Svaka osvajačka sila nastoji one koji joj se opiru pogrditi imenom terorista ili bandita i zanijekati im naslov rodoljuba. Staljinistički je komunizam stekao znatnu prednost izraza nametnuvši, da bi sam sebe označio, riječi nosioce mitova i iluzija što ih o sebi želi proširiti. Tako izraz 'Sovjetski Savez' ukazuje na neosporivu stvarnost nacije/države, ali je u konceptualnom smislu halucinatoran, jer Sovjetski Savez nije niti savez niti je sovjetski. Staljinizam je dobio značajnu bitku riječima kada je naš najozbiljniji informativni list svrstao evropske nacije u kategorije »socijalističkih zemalja<< i >>kapitalističkih zemalja<<.

Prva se pukotina na glatkoj površini staljinističkih riječi pojavila kada se na zapadu nametnula riječ gulag. To je u stvari kratica, kao RATP ili SNCF, koja označava administrativnu cjelinu za upravu nad »sovjetskim« logorima. No, zbog tog novog izraza, koji je zvučao barbarski i čudno, zamislili smo SSSR kao originalno i specifično uređenje zasnovano na koncentracionim logorima. Na žalost, čim je puštena u opticaj, ta je riječ bila upravo bezočno napuhana što je dovelo do njezinog obezvrijeđenja. U početku je riječ išla ovamo-onamo naglašavajući koncentracionu prirodu stanja do kojeg su doveli progoni u diktaturama u Latinskoj Americi i tom se prilikom govorilo o >>čileanskom gulagu«, »nikaragvanskom gulagu« itd., izraz zbog kojeg je, unatoč malo jačem naglašavanju i ukazivanju na takve diktature, slabio smisao riječi »gulag«. Zatim je »gulag<< poslužio kao prikaz nekih lokalnih zbivanja, pojavio se »gulag Goutte-d'Or« i »gulag Beaumettes<<. Potom je »gulag<< počeo označavati svaki oblik zatvaranja, pojavio se »intelektualni gulag«, »gulag duha«, pa čak i »gulag duše«. Na sve strane i svakim povodom, sve je bilo gulagirano ili razgulagirano. U ISTO JE VRIJEME ANTIKOMUNIZAM POSJEDNIČKE BURŽOAZIJE, TIH BOGATAŠA BEZ SRCA, BEZ PRESTANKA I S RADOŠĆU PONAVLJAO »GULAG, GULAG, GULAG«. Tako je, od napuhavanja do obezvrijeđenja, od obezvrijeđenja do napuhavanja, primjenjiva na sve i ni na što, riječ prestala označavati ono što se točno i određeno naziva »gulagom«.

U novije vrijeme, nova se pukotina otvorila u jalovom rječniku službenog komunizma s provalom riječi Nomenklatura, koja izražava specifičnost nove klase što vlada/prevladava u SSSR-u. Danas se velika i dugotrajna borba vodi oko riječi »totalitarizam<< i ishod je bitke još uvijek neizvjestan...

Zaključak: za manje zvučne riječi

Naše su riječi vodilje bolesne: izrodile su se, pretvorile u opsjednutost, pridolaze nasumce, tvrde da sve znaju i sve objašnjavaju. Izgubile su operativnu, a stekle magijsku snagu uzvišenog zanosa i istjerivanja đavola. Supstancijalizirane su, reificirane i zauzele su mjesto stvari koje im je bila svrha označavati. Poprimile su avetni, biomorfni i antropomorfni vid, tako da bi čovjek pomislio kako se socijalizam i kapitalizam, poput bogova s Olimpa, međusobno bore posredstvom smrtnika.

Naše su riječi vodilje postale šuplje, slijepe i zasljepljuju nas. Vjerovali smo da osvjetljuju prirodu društvene i političke stvarnosti, otkrivamo da su nam je prikrivale.

Na žalost, veoma se teško okaniti riječi vodilje koja obasjava cijeli naš svijet. Ona se tome odupire jer bi se zajedno s njenim uništenjem srušila i ideologija kojoj je ona oslonac. Riječi vodilje poput Anteja drže svijet na svojim plećima.

A upravo se toga i treba okaniti. Moramo se odreći riječi vodilja i ponovo otkriti operativnost ključnih riječi. Moramo iznova otkriti cjelovitost i specifičnost riječi kao što su fašizam, nacizam ili gulag. Moramo opet otkriti mogućnost da se snađemo i razaberemo, no ovog puta poštujući složenost stvarnoga. Riječi vodilje su više nego stvarne. Međutim, riječi nisu isto što i stvarno. One posredstvom ideja samo prevode stvarno. Dakle, problem riječi nas upućuje na problem odnosa između ideja i stvarnosti.“

Kad vidim gastro blog ili kaj ko kuha i jede, sjetim se mozga. Stari moj, tu nema ništ za tebe. Svaka budala zna kuhati i peći, slagati mozaike hrane po tanjuru, sve to požderati i podrignuti u slast. Nekima je opsesija slikati hranu, svoje menije, doručke, ručkove, večere. Pun je YT kanala s gastro videima. Mijesi se, mjeri, riba, ubija, kolje, peče, vari, dinsta, za povratit. Vele da smo najpretilija nacija u EU. Sve se vrti oko ždranja. Mozak je u izgonu.

Razmišljam o tom mentalitetu žderačine. Kad ideš u goste - ždereš. Kad primaš goste - ždereš. Kad ideš van - ždereš. Kad slaviš rođendan - ždereš. Kad krimosi shebu cijelo društvo i popljačkaju ga - otvaraju pučke kuhinje uz klečanje i molitvu za tanjur splačine. Zombi radnička sirotinja čeka u nepreglednim povorkama pred tzv. "pučkim kuhinjama" tanjur splačine. Nekad je jela u radničkim menzama, odmarala u radničkim odmaralištima i dobila stan, plaću i penziju, Danas je srozana na prazni želudac i povorke gladnih beskućnika po cestama koji sanjaju vruće krumpire i kobasice pretvorene u smisao im života.

Sve postaje ogroman gladni i nezasitni želudac i mali mali nebitni mozgić. Onda mozak ide u emigraciju. Negdje gdje je kultura mozga jača od kulture debelog crijeva. I tako izgubismo milijun mozgova i dobismo tisuće blogova o masnim kobasicama, krumpirima i pečenkama. Njeguje se mentalitet kuharice. Valjanost kuharičina rada nalazi se samo u ustima onih za njezinim stolom. Potrebno joj je njihovo odobravanje, zahtijeva da cijene njezina jela i traže repete; uznemirena je ako nisu gladni do te mjere da se čovjek pita jesu li pečeni krumpiri i kobasice za njezinu djecu i muža ili su djeca i muž za njezine krumpire i kobasice :DD.

„Stigla je jesen. Ciganska vatra na bajeru preko Save. Stigli su na prolazu, putuju vjekovima, ne tiče ih se Evropa. Kao da je nema. U odsjaju tamnonarančastog ognja sjede, šute, peku ježa, prava gozba. Na savskom ogledalu treperi jedna zvijezda blistavim sjajem. Čavke, vrbici, polja, kukuruzi, daleke svjetlosti grada, zvona u daljini, dobra akustika.
Zapravo tako malo treba da bi se poživjelo ljudski. Jedini način danas, da čovjek kao Cigo peče ježa.
Vraćam se pognute glave. Iz daljine topovi. Noću i danju, danju i noću, topovi iz daljine. U nervima i u svijesti. Sivo nebo, siva stakla, sivi krovovi, sivo veče, sive misli kao mrtve oči tako sive. Jedino što bi nas moglo izliječiti bio bi žubor klavira pod prstima plave djevojke. Kosa boje zlatne, boje melankoličnog lišća u kasnoj jeseni."

1917.

Miroslav Krleža, Dnevnik 1914-17
Davni dani I

"But, it was different tonight. There was a feeling of autumn coming to last a million years. There would be no spring.
He had been crying quietly all evening."

Baba Jaga stanuje na kokošjoj nogi
njezina se kućica neprestano vrti
baba Jaga gleda na sve strane svijeta
susret s Jagom susret je sa smrti.

Baba Jaga stalno nešto zvoca
žmirka, sluša, i sve mora znati
kompletira ko poklopac lonca
svaki ručak, sijelo, baba pomno prati.

Lepršava, ružna i fejkanog žara
Baba Jaga sebi tako život stvara
nije više spodoba u šumi
sada Jaga hot curicu glumi.

Reći ću vam iskreno
tako da znate
ni te stare Jage nisu što su bile
nikad prava Jaga ne glumi mlade vile
niti na metli po svemu selu leti
"'oćeš mi biti druga?" moli tračara stara
neću, mediokritet me smara :)))))))))))))))))))))

pa sve nešto mislim
ta nije ona Jaga, misao me vara
to je najobičnija domaća baba stara.

I pjesmu će svaku baba protumačit
kako je važna, o njoj se piše
i sve glupa baba u svoju korist interpretira i riše
dok ranjavo tijelo si previja i vida
i prstom paučinu međunožja
skida.

194

Jutro
panika
on leži i ne reagira
zovem 194
zauzeto
zovem sat vremena
ništa
zovem 112
112 zove 194
194 pita od čega boluje
nema kroničnih bolesti
kažem
bio je branitelj
1957. godište
ali sad samo leži i okreće očima
ne reagira na pozive
možda umire
dolazimo
kaže 194
prošla su dva sata
prošla su i tri
zovem opet
194
194
194
194
ništa
kaže susjed
morate biti uporni
to vam je s njima tak
194
194
194
194
194
od jutra
sad pada mrak
194
194...

KAD POSTAVIMO DIJAGNOZU, NAĆI ĆEMO I LIJEK

Zašto ti svi paraziti ne idu negdje raditi i praviti si djece koliko hoće nego sa svojim trulim aktivizmom plaćenim iz poreza hrvatske sirotinje u najvećem iseljavanju u povijesti ikada, deru jednu te istu priču za tuđu lovu i na tuđi rad? Ja ih ne želim financirati ni Vatikanskim ugovorima ni hrvatskim porezima i haračima najvećim u EU, imam totalno druge probleme za razliku od parazita na Vatikanskoj sisi financiranih siromašenjem građana RH, a to je kako preživjeti pod mafijom i haračima i sačuvati neoštećen mozak od idiota i haračenja na svakom koraku, i totalno sam na drugom kraju od kupovanja njihovih oprosta od grijehova za lovu, kapitalisti grijehovima, moš misliti, ubica ubije ljude i kupi si oprost grijeha, ili kad nabrijani profi pop ide u "župu" biti glavni zavodnik i Casanova i sve to iz rada i bijede stanovništva. Čim budu skupljali potpise za raskid svojih privilegija i udobnog života za koji rade oni koji broje koliko je poskupio kruh i mlijeko i nemaju nikakav život, ni krov nad glavom, ni standard prosječnog popa ni u ludilu, ni grijanje ni tople obroke što sve imaju paraziti, nego samo crnči za parazite od jutra do mraka, dakle, kad budu skupljali potpise za ukidanje privilegija parazita u korist radnika, potpisujem. Koliko je ono ljudi manje od širenja vatikanske imperije na Balkan Vatikanskim interesnim ugovorima između kriminalne i Vatikana? MILIJUN! S natalitetnim minusom nije stvar u rađanju nego u tlačenju.

(moja fotka)

INVICTUS
(Nepobjediv)

Iz dubine tame što me prekriva,
crne kao bezdan, s kraja na kraj,
zahvaljujem bogovima, koji god da su,
za moju nepokorenu dušu.

U razjarenim čeljustima sudbine
nisam ni trepnuo ni zaplakao;
Od batinanja usuda,
glava mi je krvava, ali nesagnuta.

Izvan ovog svijeta gnjeva i suza
ne nazire se ništa osim strašne sjenke,
ali prijetnja koju nosi vrijeme
zateći će me bez straha.

Nije važno koliko je uzan prolaz,
koliko je teška konačna presuda,
ja sam gospodar svoje sudbine:
ja sam kapetan moje duše.

William Ernest Henley

Oznake: otpor ponos pravda istina

Prolazim ispod mosta na putu k prijateljima i gledam prizor i kretanje na mostu i istodobno sam dio prizora i kretanja kamiondžijinog, totalno druge galaksije i priče, točka križanja različitih subjektivnih stvarnosti istovremenošću; dok sam ja sebi u svom svemiru središte, u tuđem sam eventualno asteroid, tako su i glavonje, meni samo asteroidi, istodobnost moje i njihove priče i križanje totalno različitih subjektivnih stvarnosti u kojoj oni eventualno zagađuju i opasnost su za moju stvarnost i ravnotežu mog svemira, svojim plinovima, masom, eksploatacijom i usisnom gravitacijom, pa ta točka križanja i istovremenosti (simultanosti) kretanja mene i glavonja kroz prostor-vrijeme dimenziju postaje i kritična točka mog putovanja; zašto glavonja glupo misli da je njegova glava središte i mog svemira, i interes njegove "stvarnosti" interes i moje?

Oznake: sinkronicitet priroda psiha Jung

NACIONALNA EKONOMIJA

Živjela - živjela domovina! - klicao je iz svega grla, a upale oči plamtjele su od žara i zanosa. Taj čas ne bi mu se nimalo čudnovato pričinilo da je tko k njemu pristupio i zahtijevao od njega da položi glavu svoju za domovinu. Zacijelo ne bi bio ni trenutka krzmao - ta drugo ne bi bio imao dati! U cijeloj dalekoj domovini ni pedalj zemljice nije bio njegov niti koja slamica s najjadnijeg krova. Ništa - ama ništa nije imao. Dapače, otkada su podijelili općinski pašnjak seljaci, nije više mogao držati koze te se morao još više mučiti rukama da može djeci koji put kupiti mlijeka.

Ali zašto? Srce, dobro njegovo nepokvareno srce ljubilo je tu domovinu koja mu je tek dopuštala da se služi javnom cestom i gradskim taracom, a ta ljubav nadomješćivala mu sve, i kad ju je tako ubavu, plodonosnu i krasnu vidio, on je bio čitav bogataš i sa pobožnim ponosom pjevao: »Lijepa naša domovino!« Gladan u želucu, uz jadikovku i plač nesite djece, on je računao s veseljem koliko će od izvoza žita doći u domovinu novaca i - »narod« se obogatiti!

- Živjela - živjela domovina! - klicao je iz svega grla, a pokraj njega, u silnoj vrevi rasplamćene svjetine, stajao je elegantan, bogat, otmjen gospodin, posjednik mnogih kuća, tvornica i imanja jedan od onih izabranih kojima je domovina punom pregršti nabacala u krilo silu blaga i dala svoje najljepše krajeve.

Iz početka s porugljivim smiješkom slušao je silne klicaje puka, a malo poslije primilo lice čisto ljutit izraz, pa mu najposlije zasjedne strah u obraze i u mutne očice.

- Koji me vrag nosio ovamo! Još će misliti tkogod da i ja pripadam među te egzaltadose! - govorio je u sebi, krijući se zguren među leđima drugih. Ta, istinabog, takva bi sumnja posve bila neopravdana, dosad je svakom zgodom dokazao da je trijezan, praktičan i odan; nije se žacao ničesa, dapače mirne je duše tek nedavno dao svoj glas u parlamentu za trgovački ugovor sa susjednom državom, kojim će ugovorom domovina njegova veliku štetu trpjeti; ali on je zaslužio velik orden. Nije dakle trebao da se za svoj glas boji, no, opet - svatko ima neprijatelja, pa bi se i za nj mogao naći tkogod tko bi na odlučnom mjestu htio prikazati stvar kao da je suglasan bio s tima poklicima - Živjela domovina! - A radi se baš sada da dobije visoko plemstvo - kakvi barunski ili grofovski naslov.
Aoh, pa da mu se izjalovi ta želja!
- Džaba i domovina! - promuca srdito i tiho, pa se silomice protisne kroz svjetinu da ravno pohiti u svoju raskošnu kuću gdje ga je čekao stol, pun sviju darova domovine, dok se je onaj drugi još uvijek natjecao u klicanju domovini i tek kasno se vratio u stan, odakle je još iste večeri morao iseliti, jer nije imao čim platiti stanarine - pa je bio skupa s djecom bez krova, a domovina - ljubljena njegova domovina razastrla nad njim svoje zvjezdano nebo, ah, ove noći tako hladno nebo.

I kao izdaleka - tek izdaleka - dolazilo mu pitanje, e kako on to nema ni pedlja zemlje, ni krova svoga, a ima domovinu?

1894.

Ksaver Šandor Đalski, Nacionalna ekonomija

(odlomak)

„A sada ću ispričati ono, što bi majka pričala, kad bih je zamolio.
Bilo je to posred ljeta, u četvrtak, pošto smo pokopali Ingeborg. S terase, na kojoj smo pili čaj, mogao se vidjeti zabat grobnice, sagradili su je između orijaških brijestova. Na stolu je bilo postavljeno, kao da nikad nijedna osoba više neće jesti, i svi smo se sasvim slobodno raširili. Svatko je nešto donio, knjigu ili neki posao, i odjednom više nije bilo mjesta, bili smo čak i stiješnjeni. Abelona (majčina najmlada sestra) ulijevala je čaj i svi su bili zaposleni međusobnim pružanjem, samo je tvoj djed iz svojeg stolca gledao napolje prema kući. U to smo vrijeme očekivali poštu, a zbilo se gotovo uvijek, da je baš Ingeborg donosila, ona se uvijek nešto duže zadržala u kući, zadržalo bi je priređivanje jela. Za vrijeme njene bolesti imali smo dovoljno vremena, da se odviknemo od njena dolaska, jer, znali smo, da ne može doći. Ali ovog popodneva, Malte, kad odista nije mogla doći - došla je. Možda je to bila naša krivica; možda smo je dozvali. Jer, sjećam se, odjednom sam sjedila ovdje naprežući se, da se dosjetim, što je to sad novo. Nisam mogla kazati, ovako nenadano, što; potpuno sam zaboravila. Digla sam pogled i odjednom ih vidjela, sve, okrenute spram kuća, nije u tome bilo ništa napadno, ništa posebno, sjedili su sasvim mirno i svakodnevno; čekali su. I gotovo sam bila tu - (postaje mi hladno, Malte, kad se toga sjetim) ah, sačuvaj me Bože, bila sam tu da kažem: „Gdje je samo -"uto se podigao Cavalier ispod stola i potrčao joj ususret. Ja sam to vidjela, Malte, ja sam to vidjela. Pas joj je potrčao ususret, iako ona nije dolazila: za njega je dolazila. Mi smo to razumjeli, to, da joj on trči ususret. Dvaput se ogledao, kao da pita. Tada poleti na nju, kao i uvijek, Malte, kao i uvijek, i dokuči je; počeo je skakati oko nje, Malte, oko nečega, čega nema, i tada skoči gore spram nje, da je lizne, upravo skoči gore. Čuli smo, kako skiči od veselja i vidjeli smo, kako žuri da dosegne visinu, nekoliko puta, hitro, uzastopce, čovjek bi mogao pomisliti da je pokriva svojim skakanjem. Ali tada odjednom zaurla, preokrene se u zraka zbog vlastita zamašita skoka, padne nauznak, napadno, nespretno, i ostade ležati ondje, sasvim čudnovato položit; i nije se više micao. S druge je strane izišao sluga iz kuće noseći pisma. Oklijevao je neko vrijeme; zacijelo nije bilo lako proći kraj naših lica. Tvoj mu je otac namignuo, neka stane. Tvoj otac, Malte, nije volio životinje; ali sada je ustao, polako, kao što mi se učinilo; sagnuo se nad psa. Rekao je nešto sluzi, nešto kratko, jednosložno. Vidjela sam, kako je sluga skočio, da digne Cavaliera. Ali tada tvoj otac sam podigne životinju i uđe, kao da točno zna kamo će s njome, u kuću.“

Rainer Maria Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Briggea

Oznake: ghost story