„Stigla je jesen. Ciganska vatra na bajeru preko Save. Stigli su na prolazu, putuju vjekovima, ne tiče ih se Evropa. Kao da je nema. U odsjaju tamnonarančastog ognja sjede, šute, peku ježa, prava gozba. Na savskom ogledalu treperi jedna zvijezda blistavim sjajem. Čavke, vrbici, polja, kukuruzi, daleke svjetlosti grada, zvona u daljini, dobra akustika.
Zapravo tako malo treba da bi se poživjelo ljudski. Jedini način danas, da čovjek kao Cigo peče ježa.
Vraćam se pognute glave. Iz daljine topovi. Noću i danju, danju i noću, topovi iz daljine. U nervima i u svijesti. Sivo nebo, siva stakla, sivi krovovi, sivo veče, sive misli kao mrtve oči tako sive. Jedino što bi nas moglo izliječiti bio bi žubor klavira pod prstima plave djevojke. Kosa boje zlatne, boje melankoličnog lišća u kasnoj jeseni."

1917.

Miroslav Krleža, Dnevnik 1914-17
Davni dani I