"U slučaju da žena napušta muža ili da zavoli nekog drugog, ponavlja se ova bajalica, barem četrdeset devet puta i to navečer, sve dok se ne vrati:

Naredio sam Nebu, Zemlji i svemu da miruju. Prizivam duha koji ima moć da sve stvari umiru. Svim sredstvima preko Agnija, natjeraj je da mi se vrati! Ove se moćne čini ne mogu poništiti. Na sto i tisuću načina ti ćeš mi se vratiti! Primam na sebe snagu, snagu stotinu ljudi. Uzimam ovu snagu u ime duha koji ovamo dolazi, koji sada dolazi, koji je došao. O, Indra, daj mi tu snagu! Indra, tom zlatnom udicom dovedi ovamo ženu za onoga koji ju želi!”

"MASKA, RELIGIJSKA MASKA

„Maska": riječ talijanskog porijekla. Predlatinski korijen mask = crn.,,Striga, sablast, najčešće u vezi s očitovanjem diabolične prirode." (B. Valade).

Predmet što se stavlja na lice, vješa na određena mjesta ili se nosi i njime prijeti, često prikazuje zbiljsko ili simbolično ljudsko ili životinjsko lice, ima inicijacijsku, religijsku ili magijsku namjenu, prenosi se tradicijom.

Vrste: a) inicijacijske maske (gavrana i lava u Mitraizmu); b) maske bratstva (v. društvo maski), c) totemske maske (u narodu Zuni), d) zavjetne (u Sparti, za Artemidu Ortiju), e) kazališne i svečane maske (u Tibetu), f) pogrebne maske (u Egiptu).

Namjena: a) utjelovljenje boga, pretka, posvetitelja, zaštitničkog duha, totema..., b) prikaz nadnaravnog bića ili sile, c) privlačenje i sažimanje okultnih sila, d) zastrašivanje sa svetim ciljem.

B. J. L. Bédouin, Les masques, P. U. F, Q. S. J?, 1961; E. U, sv. 10, str. 588-593."


Isabelle Adjani pod maskom u ulozi kraljice Margot


Citat o maskama:
"Ono što može biti uništeno istinom, i treba biti uništeno."
“That which can be destroyed by the truth should be.”
 P.C. Hodgell, Seeker's Mask

Lukavica je htela da me nadlukavi
Punio se mesec u avgustu kao lokva
Ispaljivane pune duge preko jezera i glava
Na radilištima u rudnicima boksita
Ubeđivao sam nepoznate ljude
U tvoje ime
Vera Pavladoljska.

Grešile su pijane ptice u prostoru
Prepelica je kljunom gore okretala
Svest je mrcala među liticama
Gonjen tocilima, kršima i gubom
Do grla u živom blatu mislio sam
Koliko si me volela
Vera Pavladoljska.

Mrak je u mraku sjao kao životinja
Grom u lancima čamio za brdima
Molio sam za sluh fizičkih radnika
Divio se njihovom surovom apetitu
Zaklinjao jednog gluvonemog mladića
Da izgovori tvoje ime
Vera Pavladoljska.

Ceo dan u nebu izgoreo mesec
Pod lažnim imenom leči svoj pepeo
U mrcavi među dvojnicima
Dok muzika sneg u uši ubacuje
Kleo sam se u obe ruke, naročito desnu
Da te nisam voleo
Vera Pavladoljska.

Udvarao se nepoznatoj devojci
U kanjonu Tare kod Kolašina
Govorio istine na svim jezicima
Žario i palio da ih poveruje
Dok je ćutala sećao sam se
Da si mi najkrupnije laži verovala
Vera Pavladoljska.

Pevao je slavuj sa grlom grlice
Sve na svetu me na te podsećalo
Hvalio sam se da si luda za mnom
Cela plaža da ti se uzalud udvara
Kako te teram da ideš iz glave
I kako nećeš
Vera Pavladoljska.

Kulo crnog žara pod slepim očima
Zarazna zvezda sve i svašta sazdi
Dok mi se padobran nije otvarao
I kad sam u zavičajne bezdane padao
Pričali su da te zovem iz sveg glasa
Al nisam priznavao
Vera Pavladoljska.

Ronio u najdublje, bežao u gore
Da te glasno zovem da niko ne čuje
Bio sujeveran – pitao prolaznike
Kako tvoje lice zamišljaju
Čeznuo da ceo dan prolaziš kraj mene
Pa da se ne okrenem
Vera Pavladoljska.

Na ljubavnoj promaji između dve zvezde
Nevidljivi uhoda ima nešto protiv
Žeđ za rakijom je slična fantaziji
U teretnom kamionu koji juri snegu usred leta
Bile su dve usne nepismenih žena
Po ugledu na tvoje
Vera Pavladoljska.

Po nevremenu sam lovio na ruke
Med zlatnih meridijana u vodi
Opisivao oči jedne žene mesec dana
U vozovima bez reda mnoge saputnice u prolazu
Ubedio da su mi sve što imam u životu
Misleći na tebe




Vera Pavladoljska.

Pita za mene metak lutalica
Sada me pogrešno traži oko zemlje
Vučen tajnim magnetom mog čela
Napija mesec da prokaže gde sam
Zlostavlja mora, kuša vazduh i podmićuje
Ti ćeš me izdati
Vera Pavladoljska.

Traje monotona biografija sunca
Sve sijalice gore usred dana
Slovoslagači su srećni dok ovu pesmu slažu
Vazduh ne shvata da sam sebe bombarduje
Jedan od vlašića sklon je porocima
I jedni i drugi vetrovi te ogovaraju
Nekoliko država tvrdi da si njina
Ti si na svoje ime ljubomorna
Kablogrami se u dubokoj vodi kvare
Niko ne zna gde su slova tvog imena
U mrtvim i lažnim jezicima u pogrešnim naglascima
U rukopisu zvezda po nekoj samoj vodi
Ko će uhvatiti sjaj samoglasnika
Koje ptica kuka
Vera Pavladoljska.

Matija Bećković

Kreiran od strane mononimnog francuskog glazbenog producenta Dimitrija, Lofi Girl je 24/7 livestream anime djevojčice koja uči u svojoj sobi i sluša lofi hip hop. Za mnoge je postala savršena prijateljica za učenje, a glazba zapravo može pomoći u koncentraciji. (WBUR)

POZNANSTVO

Kada je poznah, nebo beše mutno,
vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode šumile zloslutno,
i sve očajno žurilo za mrenjem.

I mladost moja nije više znala
za dane strasti i trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala,
bleda i hladna, kao mesečina,

Il ko svetlost što u katedrali,
Po zidovima s kojih kaplje voda,
Kroz raznobojna okna kao vali,
prospe se hladna sa jesenjeg svoda.

Glas njezin beše kô muzika tuge:
i zato mišljah, u slušanju mnogom,
samo na prošlost, na jeseni duge,
na hladna neba, i na tužna zbogom.

Poljubac njezin beše tih i ledan,
mramorni poljub; A kosa joj plava
odisala je setan miris jedan
bokora ruža koji docvetava.

I mnogo puta, u jutra, bez moći,
prenem se kao iz olovnih uza:
Ja ne znam šta sam snevao te noći,
ali mi oči mutne, pune suza.

Jovan Dučić

Jer je Dučiću maknuta, previdom ili namjerno, iz pjesme Poznanstvo prekrasna strofa

"Il ko svetlost što u katedrali,
Po zidovima s kojih kaplje voda,
Kroz raznobojna okna kao vali,
prospe se hladna sa jesenjeg svoda."

nema je na cijelom internetu, ovim postom vraćam kiticu u pjesmu.

"DIJALOG U PAKLU IZMEĐU MACHIAVELLIJA I MONTESQUIEUA

MACHIAVELLI: Glasačka se mjesta otvaraju upravo u trenutku. Je li vaš listić spreman?

MONTESQUIEU: Da, Machiavelli, i on vas osuđuje u ime svega što ste rekli pravdajući očuvanje svoje vlasti. Što će meni vaše teorije o ljudskoj niskosti? Vi klevećete ljude samo zato da biste sebi dali pravo da ih tlačite, zaboravljajući pritom da kad bi oni bili toliko izopačeni koliko kažete, njihov bi prvi interes bio da vas unište kao najljućeg od svojih neprijatelja.
Ne raspravljam o vašem načelu, jer vi ne ovisite ni o jednom moralnom zakonu. Čitav vaš sustav svodi se na sljedeće: Čuvajte me, jer ja sam nužno zlo, podržite me, branite me, jer prijeti vam još gore; e pa više je nego očito da čak ni s tog užasnog stajališta na koje ste se postavili ne opravdavate svoju ulogu.
Ne predstavljate poredak, jer ste uništili moralne osnove na kojima počiva. Niste ni snaga konzervacije, budući da prijetite puštanjem jedne društvene klase na drugu; vi niste ni sigurnost, budući da ste sebi pridržali pravo da posredstvom obraćanja narodu sve dovedete u pitanje i to temeljem diskrecione moći koju imate nad zakonima. Govorite o revolucionarnim utopijama kao da vi niste jedna od najčudovišnijih utopija, vi koji ste sanjali da narodni suverenitet povežete s apsolutnom i nasljednom monarhijom, vi koji ste usred devetnaestog stoljeća sanjali o ustanovama iz kasnoga Rimskog Carstva i o njegovim dvorskim dostojanstvima, o njegovoj hijerarhiji dužnosnika i o njegovu pokornom puku koji kukavno ubacuje svoj glas, sredstvo vlastitog tlačenja. Zar niste utopija oličena u svemu što ste poduzeli —u ratovima, u financijama, industriji, upravi, svuda gdje su vaše zamisli ostavile za sobom ništavilo i bespuća?
Što vi, Machiavelli, predstavljate usred tog društva koje odbacujete i čijim jezikom ni ne govorite? Tko bi imao interesa podržati vas?
Da li narod koji desetkujete s pomoću novačenja i čije ste kosti posijali u svim dijelovima svijeta zarad besmislenih ratova; i koji tlačite porezom što pogađa sve oblike njegove borbe za goli opstanak, o kom ste sanjali da ga pretvorite u nepomičnu masu bez domovine, nalik onim sluganskim populacijama što su pod faraonima gradili egipatske piramide?
Da li seljaci čija ste ognjišta opustošili i koje gušite rukama svojih nižih dužnosnika, dok vaše gospodarsko zakonodavstvo uništava poljoprivrednu proizvodnju i obara vrijednost proizvodâ?
Da li nacionalna privreda koju ste ruinirali kobnim međunarodnim ugovorima što su prihvaćeni i zadržani na snazi unatoč protivljenju cijele zemlje?
Da li trgovina koja je na izdisaju uslijed posljedica promjenjivosti vaše politike prema poslovanju?
Da li vojska koja vam služi za vaše paradne bitke i čiji ste stijeg ponizili svaki put kad je dostojanstvo zemlje zahtijevalo energičnije korake; jer - jaki samo prema vlastitom narodu - vi ste bili igračka u rukama svih državnika svoga vremena?
Da li mladež čije ste brojne naraštaje ukopali pod zemlju i koja protiv vaše dinastije polaže Hanibalovu prisegu?
Kad govorite da su narodne mase spremne navaliti na one koji posjeduju, to je bezrazložna uvreda koju bacate u lice naroda koji nikada nije dizao revoluciju osim u ime načela čovječnosti i pravde.
Ah, razvrgnuvši po drugi put u razmaku od pedeset godina veliku nagodbu među svim strankama oko uspostave Republike, vi ste, nema dvojbe, mojoj domovini pripremili crne dane; ali, ne nadajte se da ćete baukom Revolucije kojim neprestano vitlate naočigled cijele zemlje, odložiti dolazak Republike.
Sve prije nego vi, Machiavelli, čak i Revolucija, jer nijedno stanje ne može biti gore od ovoga što ste ga stvorili i - kad se sve uzme u obzir - bolje je danas podnositi Revoluciju ako je ona neizbježna, negoli je morati podnositi sutra, uvećanu još za sva ona zla koja ćete ubuduće počiniti.
Ali zemlja će nakon vaše vladavine biti izliječena od svih despotizama i Republika će nadvladati anarhiju, jer ona dolazi kao opći spas.
I sada kad sam vas prozreo, Machiavelli, samo se vama obraćam. Okanite se te utvare čiju ste obrazinu uzeli na sebe da biste me obavijestili o sadašnjem stanju političkih prilika u zemlji.
Iznova se pojavite kao veliki građanin Firentinske Republike, vi - koji ste voljeli i služili domovinu - skinite sa sebe tu nakaradnu obrazinu despotizma kojom ste na trenutak prekrili blistavu odoru svoga duha. Machiavelli, slažete li se sa mnom da zajedno objavimo besmrtna načela čovječnosti, jer Vladar je bio tek kapric vašega duha. Na poziv bezobraznog gospodara - odgovorite kao i ja s NE.

MACHIAVELLI: Izdajete me, Montesquieu.

MONTESQUIEU: Vidite u tom vrtlogu sjene koje prolaze stežući mi ruku - one mi tako daju znak da je moja domovina pred oslobođenjem i da će se Republika uspraviti."

Maurice Joly - DIJALOG U PAKLU IZMEĐU MACHIAVELLIJA I MONTESQUIEUA

Oznake: politika, Obrazovanje, Dobra knjiga, mračna trijada, makijavelizam

DOĆI ĆU

Preklinjem te, ostani uvijek dijete,
Nevino, čisto ko cvijet.
I neka čuvarica, bdilica stara,
Bdije kraj tvoje čednosti svete.

I neka ti ona otkriva neznan svijet,
Pričajuć ti bajke, koje čarobno zvuče
Dok budna, uz mekog vretena svoga zuj,
Duge kose sa preslice suče.

I sluškinja, radeći što radi svaki dan,
Neka bdije uz vas, u kasnome muku.
I umornoj od posla, kad je svlada san,
Tiho neka posao isklizi joj iz ruku.

Tada ću iznenada, tog nijemog sata,
Pojavit se usred tvoga stana,
Nenajavljen i ne odavši svoj zov.

Kao da nisam na kućna ušo vrata,
Nego nečujno, s visine, na tvoj krov.

I dok još bunovno podrhtava pogled sneni,
Kakva si da si, bosa, raščešljana,
O Delijo, vini se meni.

Albije Tibul

DJECA spavaju najljepše na svijetu,
široko, široko, ko' leptiri u letu,
spavaju, spavaju, te zvjezdice male,
što u tamu sobe, ko' sreća su pale.

Djeca spavaju najljepše na svijetu,
široko, široko, ko' leptiri u letu,
spavaju, spavaju, te zvjezdice male,
što u tamu sobe, ko' sreća su pale.

Čas mirno, mirno
kao smotuljci
čas prepuna nemira
kao vrtuljci.

Djeca spavaju,
lijepa ko' iz bajke
ako ne vjerujete,
vi pitajte majke.

Djeca spavaju najljepše na svijetu,
široko, široko, ko' leptiri u letu,
spavaju, spavaju, te zvjezdice male,
što u tamu sobe, ko' sreća su pale.

Čas mirno, mirno
kao smotuljci
čas prepuna nemira
kao vrtuljci.

Djeca spavaju,
lijepa ko' iz bajke
ako ne vjerujete,
vi pitajte majke.

Djeca spavaju najljepše na svijetu,
široko, široko, ko' leptiri u letu,
spavaju, spavaju, te zvjezdice male,
što u tamu sobe, ko' sreća su pale.

Laura Astra
15 dana pokušavala sam u stranom gradu naći nešto tako odvratno i zapušteno, puno smeća i ruina, i baznih stanica po krovovima kao što je naselje u kojem živim, neki prizor takav, da si dokažem da i vani krimosi pljačkaju raju kako hoće i deru i uništavaju oko sebe građane haračima za "održavanje" i ogromnim troškovima katastrofalno jadnog života ljudi pod reketima krimosa, zapuštena, puna kanti iz kojih curi smeće i baznih stanica po krovovima naselja, kuće, zgrade, nisam našla niti jedan tako oduran prizor niti ekvivalent tlačenju ljudi kakvo tlačenje i smeće tu dobivaju za svoj teško i krvavo zarađeni novac, nema toga vani, to samo pod krimosima i parazitima se razvija - propadanje, truljenje, deterioracija, nestajanje, izumiranje, smrt pod krimosima, možda sam prekratko bila, bio bi mogući razlog 



Laura Astra
tu svaki put kad pustiš vodu za go*nom računaš koliko će ti naplatiti krimos kotlić vode, je li to život?? u 21. stoljeću??, da te strah vodu pustiti, jesu li to krimosi stvorili, STRAH OD PUŠTANJA HIGIJENSKE VODE?



Laura Astra
radiš cijeli život i onda te strah pustiti vodu u wc, koma, abnormalno, ali to je samo kap u moru agonije koju su stvorili krimosi pod - normalu, a nije normalno, to što krimosi tu rade raji pod normalno, hebu ju u zdrav mozak i kako hoće, nije normalno



Laura Astra
metnem na hešteg Hrvatska svoje naselje, sliku, i šta se dešava? admin odmah makne moje naselje s heštega Hrvatska i samo more, barke, čari, idilu morsku, arboretume, ribe , jezera strane turiste meće na hešteg , a moje fotke mog naselja briše, nije ok, jesmo li mi ljudi ispod tepiha, i naša naselja??, a on samo more meće i frizira , čista laž



Laura Astra
svemu je LIJUBAV kriva, krimosi više vole stranog turistu nego domaću radnicu kou su izmuzli, osiromašili i iskorijenili, pa se to manifestira na gro planu kao propadanje i izumiruće radnog i poštenog stanovništva pod krmosima i reketima i pod lijubavi krimosa prema lovi samo i zgrtanju sebi na štetu naroda


Laura Astra
mrzim kad je kriminalac glavni, to se manifestira u svakom segmentu društva u kojem je krimos i parazit glavni - opća pljačka, masovno iseljavanje i ogromno propadanje, kakvo vidimo kroz prozor i na svakom koraku gdje vladaju i pljačkaju raju krimosi i prevaranti - lažne vertikale, jer da su prave, POŠTEN čovjek bi bio sretan a ne prljavi kriminalci i parazitosi,



Laura Astra
ide VALENTINOVO, nemam volje pod krimosima ni za ljubav #####, Valentinovo - otpada! Šic! #####



Laura Astra
fotografija - moja

Svi pišu
valuta devalvira
jer štampa se prekomjerno
riječ
što treba se rađati SAMO
kao Atena
iz Zeusovog čela
raskoljenog labrisom
u punoj ratnoj opremi
i postati
najdraža kćer

Starry Night

“. . . Prirodno, nije bilo veselo živjeti van grada daleko od dućana i sinagoge, ali zrak pored groblja je bio čist i bilo je mirno. Peša je voljela vrt, vlastito povrće, ptice. Žene bi je pitale: Zar se ne bojite po noći? Ona je odgovarala: Čega bismo se bojali? Svi ćemo doći tamo. Leševi ne hodaju naokolo. Voljela bih da hodaju. Mogla bih svojoj majci ispričati sve svoje jade. U malom gradu nema tajni. Kad bi poštar malo popio, sve bi ispričao.
Mendl je postao bogat. Jedan američki dolar jednak je dvjema rubljama, a kćerke su i dalje slale novac. Jedna se od njih udala za nekog bogatog momka u Njujorku. Zvala se Dobela i bila je lijepa poput kraljice. Zaljubio se u nju i ispunjavao joj svaku želju. Mendl je sada drugima posuđivao novac, ne uz kamate već kao dobro djelo. Davao je prilog za ubožnicu, bogomolju i sve vrste dobrotvornih ustanova. Lutajući prosjaci su čuli za njegovu velikodušnost pa su mu dolazili sa svih strana. Nijedan nije otišao praznih ruku.
Građani su stalno pitali: Pošto te je bog uzdigao zašto si grobar? U međuvremenu se Peša razboljela i umrla. Ispljunula je i zadnji komadić pluća. Sačuvaj nas bože. Mendl ju je sam pokopao. Nakon sedmodnevne žalosti općina mu nije dozvolila da bude sam. Bojali su se da ne poludi. Mendl se pokušao oduprijeti, međutim rebe Hazkele ga pozove i reče: 'Mendle, dosta!' Kad bi rebe Hazkele prozborio neku riječ nije mu se smjelo proturiječiti. Mendl se iselio. Pinje je imao ženu i djecu, te se oni usele. Sve je bolje nego skapavati od gladi.
Koliko dugo muškarac može ostati neoženjen pogotovo ako je pun novca? Posrednice su se poput skakavaca rojile oko njega. Predlagale su mu udovice, raspuštenice, čak i djevojke. Mendl je bio na stanu kod jednog postolara u ulici Most, ali ubijedili su ga da kupi kuću na trgu. Ako imaš kuću, onda ti svakako treba i žena. Konačno se oženi dvadesetšestogodišnjom usidjelicom Zisl, siročetom. Otac joj je bio pisar. Ta je Zisl bila još manja od Peše. Bila je služavka kod rebea. Rebeova se žena znala žaliti kako Zisl ne zna ni jaje skuhati. Zvali su je Zisl lijenčina. Zašto je Mendl oženio Zisl, kad je mogao dobiti zgodnu ženu, domaćicu? Nema odgovora na ovakva pitanja. Odbijao je sve ponude, a kad su mu predložili Zisl, pristao je. Ljudi su se rugali. Vucibatine, koje su po krčmama sjedile i ogovarale, rekle su da su Zisl i Peša slične jedna drugoj kao dvije kapi vode. Nikad se ne zna što muškarac misli. Istina je da je na nebesima bilo određeno da se Zisl uzdigne. Nije imala ni pare, a Mendl joj je velikodušno dao opremu, vjenčane poklone. Budući da je bila djevica, baldahin su postavili u dvorištu sinagoge: ljudi su išli na to vjenčanje a da nisu bili ni pozvani. Zisl je bila obučena u svilu i samt, ali izgledala je kao da su je upravo izvukli iz zapećka. I sama sam pošla na to vjenčanje i plesala s djevojkama.
Uskoro nakon vjenčanja Mendl joj dovede služavku. Održavanje kuće zahtijeva snagu, a također i vještinu, a Ziseli je nedostajalo oboje. Rebeova je žena zahvaljivala bogu što je se otarasila. Dan nakon vjenčanja Zisl obuče pohabanu haljinu, par poderanih cipela i vukla se iz sobe u sobu. Služavka je čak nije ni pitala što da kuha. Za sva je pitanja Zisl imala jedan odgovor: »Što me briga?« Sve joj je bilo svejedno. Ležala bi na krevetu i drijemala. Očekivalo se da će imati djecu. Čak ni za to nije valjala. Jednom je pobacila, a onda joj se materica zauvijek zatvorila.
»Ovakve bezvrijedne osobe možete naći u svakom gradu,« primijetila je Bejla Riva.
»Moja je majka običavala govoriti da najgora psina dobije najbolju kost«, složila se Brejna Gitl. …”

Isaac Bashevis Singer, GROBAR (odlomak)
(Strasti i druge pripovijetke)



Staro židovsko groblje, Prag (Old Jewish Cemetary Prague, by Alexander von Swiezewski)

Enterprise je lagano klizio crnilom među zvijezdama. “Svemir, posljednja granica. Ovo su putovanja svemirskog broda Enterprise. Njegova misija: istraživati čudne nove svjetove, tražiti novi život i nove civilizacije, hrabro ići gdje još nijedan čovjek nije išao.” Cijelu noć sanjala je Kirka. Svemu je bio kriv sobni magenta neon, zacijelo. I epizoda Star Treka na nekom njemačkom kanalu uz koju je utonula u san u purpurnom light showu sobe bavarskog hotela dok je Kirk na zidu suvereno spuštao svoj Enterprise na nepoznati planet.

"tat m (N mn -i/tatovi) kradljivac, lupež, lopov // tatbina (tadbina) ž arh. 1. krađa, ne- ovlašteno prisvajanje tuđe imovine 2. lov. lovokrada, neovlašteno iznošenje divljači iz lovišta, krivolov; tatica ž, v. tat; tätski prid. koji se odnosi na tata; tätski pril. kao tat, na način tatova
prasl. i stsl. tatL (slov. tat, rus. dijal. tat') = v. tajiti"





Pojam je 'tat', u čemu je greška u postu, tko kuži? :)

Ravenna

Fran Galović

I.
Pineta

Gle, pinije se tužno izdigoše tuda
I gledaju put neba, i teško im se čini:
U zaprašenom suncu, u tjeskobnoj vedrini
Već nema davnih dana, nema davnih čuda.

Zar sve je bila bajka, nestašna i luda,
I priviđenje raja i groznog pakla čîni,
Što lutaju i danas po zelenoj dubini,
A zelen otrov oka zuri iz dna svuda?

Nije bio san! I danas pjesnik šeta
Stazom prognanika ćuteć staru tugu,
Ali obnoć samo, jer je šutnja sveta.

Pa kad slazi mjesec, možda u tom lugu
Što se mrakom bola i tišine ljeska,
Lebdi s valom noćnim čarobna Francesca!

Povećana sličica 17 X 24 mm iz moje knjige


Pa kad slazi mjesec...


Lebdi s valom noćnim čarobna Francesca! (AI generirana ilustracija pjesme)

“... Čvrsto je spavala.

Naslonjen na lakat, Gabrijel je bez ljutnje neko vreme posmatrao njene zamršene uvojke i poluotvorena usta, slušajući njeno duboko disanje. Tako znači, doživela je tu romantičnu ljubav u mladosti: jedan čovek umro je zbog nje. Jedva da ga je sad dirnula pomisao na to kakvu je on, njen muž, bednu ulogu igrao u njenom životu. Posmatrao ju je dok je spavala kao da nikad i nisu živeli kao muž i žena. Njegov ispitivački pogled dugo je prelazio preko njenog lica i kose: pomisao na to kakva mora da je bila onda, u cvetu devojačke lepote, probudi mu u duši neobičnu prijateljsku samilost. Jedva da je i sebi mogao da prizna da joj lice više nije lepo, ali je znao da to više nije ono lice zbog koga je Majkl Fjuri prkosio smrti. Možda mu nije ni ispričala sve. Pogled mu odluta do stolice preko koje su bile prebačene njene stvari. Po podu se pružila vrpca od podsuknje. Jedna čizma stajala je uspravno, samo se sara presavila; druga je ležala na strani. Čudio se provali svojih osećanja od pre jednog sata. Šta ju je izazvalo? Večera kod tetke, njegov budalasti govor, vino i ples, šale i smeh prilikom pozdravljanja u predvoiju, ugodna šetnja po snegu pored reke. Jadna tetka Džulija! I ona će uskoro biti samo sen pored seni Patrika Morkana i njegovog konja. Dok je pevala Udešena za venčanje opazio je u momentu taj oronuli izgled njenog lica. Uskoro će, možda, on opet sedeti u onom istom salonu, ali u crnini, s cilindrom na kolenima. Zastori na prozorima biće navučeni, tetka Kejt sedeće kraj njega, plačući i šmrkćući pričaće mu kako je Džulija izdahnula. On će pokušavati da nađe reči utehe, i naći će samo neke neuverljive i beskorisne. Da, da: to će se uskoro dogoditi.

Naježio se od hladnog vazduha u sobi. Pažljivo se uvukao pod pokrivače i ispružio kraj svoje žene. Svi ćemo, jedan za drugim, postati senke. Bolje je odvažno preći na onaj svet, u zanosu kakve strasti, nego jadno iščileti i usahnuti s godinama. Pade mu na um kako ona koja sad leži pored njega tolike godine čuva u srcu sliku očiju svoga dragana kad joj je rekao da ne želi da živi.

Gabrijelove oči ispuniše se iskrenim suzama. On nikad tako nešto nije osetio prema nekoj ženi ali znao je da to mora biti ljubav. Suze mu još jače navreše na oči i učini mu se da u polumraku vidi neku priliku kako stoji ispod drveta s kog se sliva kiša. Pridružiše joj se i druge prilike. Njegova duša zašla je u područje gde prebiva neizmerna vojska mrtvih. Bio je svestan njihovog čudnog i treperavog postojanja, ali nije mogao da ga shvati. I njegovo sopstveno biće poče da iščezava u tom sivom nedokučivom svetu: postojani svet koji su ti isti mrtvi nekada gradili i u njemu živeli, rastakao se i iščezavao.

Nekoliko laganih udara o prozorsko okno nagnaše ga da se okrene prozoru. Ponovo je počelo da veje. Pospano je posmatrao pahuljice, srebmaste i tamne, kako ukoso padaju u svetlosti fenjera. Vreme je da se i on uputi ka zapadu. Da, novine su u pravu: sneg pada u čitavoj Irskoj. Pada na svaki delić tmurne centralne ravnice, na ogolela brda, lagano pada i na močvaru Alen, i još dalje, na zapadu, zavejava mračne buntovne talase Šenona. Veje i po svakom deliću pustog crkvenog groblja na brežuljku gde je Majkl Fjuri pokopan. Debeli nanosi leže po nagnutim krstačama i nadgrobnim spomenicima, po šiljcima na maloj kapiji, po ogolelom trnju. I dok je slušao kako tiho kroz vaseljenu pada sneg, čitavo njegovo biće se rasplinjavalo, i tiho je padao sneg, kao što tiho dođe poslednji čas, na sve što živi i na mrtve.”

James Joyce, MRTVI

“O DELU
Džojsovo remek-delo Dablinci odbilo je 40. izdavača, slog je tri puta rasturan, a prvi tiraž uništen, jer je po tadašnjim kanonima knjiga vređala javni moral. Džojsovo remek-delo "Dablinci" čini petnaest priča na granici naturalizma i modernizma, koje opisuju život u Dablinu s početka XX veka. Grad iz kog je rano otišao, ali koji je zauvek ostao mesto radnje njegovih knjiga, Džojs opisuje kao centar paralize, fizičke i duhovne. Revolucionarna za svoje vreme, kako po tematici, tako i po stilu, zbirka je bila odbačena od strane čak četrdeset izdavača. Po poslednjoj, ujedno i najpoznatijoj priči, "Mrtvi", Džon Hjuston je 1987. snimio istoimeni film.”



"The supreme question about a work of art is out of how deep a life does it spring." - James Joyce, Ulysses


“Life is too short to read a bad book.” - James Joyce

Mes ręveuses pensées pieds nus vont en soirée
- Palais, Guillaume Apollinaire

Već je pao mrak kad je dječak iznenada rekao da želi ići na igralište.
- Pa kud ćemo sad, nema nikoga vani i hladno je.
- Molim te, idemoooooo…
Molećivo me gledao krupnim očima. Uvijek pomislim kako su prekrasne, smeđi topli baršun s jantarnim točkicama, galaksije okrenute prema meni, dva sunca nakratko skoncentrirana na moj odgovor, znate taj osjećaj, kad se dječje oči duboko i intenzivno u vas zagledaju i čekaju odgovor, a vi se pitate otkud se spustio, taj anđelak s još onostranim pramenjem u pogledu, baš na vaš planet.
- Idem se obući pa idemo - u trenu sam donijela odluku i već za par minuta njegove male svjetleće tenisice radosno su trčale stazom praznog, mračnog, u maglu zavijenog parka i nestale u magli. Tog se uvijek bojim, da će otrčati i nestati mi s vidika, za nekim Erlkönigom kojeg samo djeca vide, pa sam ga glasno u mraku dozivala natrag.

“Tko jaše kasno po vjetru, sred mraka?
To otac je, svoga noseć dječaka;
Čvrsto ga grli, rukom ga prima,
I pazi da mu ne bude zima.

Moj sinko, zašto strah te hvata?-
Zar ne vidiš vilinskog kralja, tata?
Vilinskog kralja s krunom, u plaštu? –
To pram je magle, obuzdaj maštu.

“O, drago dijete, hodi amo,
Da lijepe igre zaigramo,
Po žalu je cvijeća šarena, bijela,
U moje majke zlatnih odijela”.

Moj oče, moj oče, uši otvori,
Čuješ li što mi vilenjak zbori?-
Umiri se, miruj, dijete moje;
Šum vjetra u suhu lišću to je.

“O, milo dijete, nemoj oklijevat,
Moje će kćeri za tebe pjevat,
Eno u noćnom kolu već lete,
Plesom i pjesmom omamit će te.

Moj oče, moj oče, vidi l’ ti oko
Njegove kćeri u mraku duboko? –
Moj sinko, moj sinko, vida sam čista:
To stari se vrbik sivkasto blista.

“Ljubim te, željan sam tvoje ljepote,
Nisi li voljan, silom ću po te!”
Moj oče, moj oče, evo ga, tu je!
Vilenjak me hvata, napastuje! –

I otac se ježi, jaše ko munja,
U ruci mu dijete stenje, trabunja,
Do dvora stiže u nuždi i muci;
A dijete mu mrtvo leži na ruci.”

Sjela sam do njega na ljuljačku pod kojom se u barici ogledavao mjesec izlazeći i zalazeći za oblake dok se on veselo ljuljao i mislila kako brzo rastu i odlaze. Erlkönig je možda metafora za život i njegove mamce. Ne možemo našu djecu zadržati dovijeka uz sebe, snuždih se. Ali, skočim s ljuljačke, možemo im kupiti bombone i najfinije slatkiše, dok to još vole, sad, odmah, dok još rade dućani. Idemo, povukla sam ga za rukicu. Kvartovski dućan je bio pun svjetla, ljudi i graje, a clean, well-lighted place, čisto ugodna promjena poslije mračnog, pustog, u zimsku tišinu utonulog parka. Moj dečkić je bio tako skroman pri “uzmi što god hoćeš” ponudi, da mi ga je bilo čisto žao. Izabrao je od svega neki šareni vodnjikavi sladoled kojeg smo jeli ljetos na klupi u parku što samo znači da i djecu motiviraju lijepe uspomene više nego ne znam kakav skupi novi keks. A to nam je i zadaća, stvarati im divne i tople uspomene i sjećanja, da ih griju kroz život. Jer, “morate znati da nema ničeg uzvišenijeg i jačeg i korisnijeg i dobrog za život u budućnosti od neke dobre uspomene, pogotovo uspomene na djetinjstvo, na dom. Ljudi vam puno pričaju o vašem obrazovanju, ali neko dobro, sveto sjećanje, sačuvano iz djetinjstva, možda je najbolje obrazovanje.” - Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi”

DJEČAK U SJENI VRBE

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.

Rastušje
8.7.1923.

Dragutin Tadijanović