“. . . Prirodno, nije bilo veselo živjeti van grada daleko od dućana i sinagoge, ali zrak pored groblja je bio čist i bilo je mirno. Peša je voljela vrt, vlastito povrće, ptice. Žene bi je pitale: Zar se ne bojite po noći? Ona je odgovarala: Čega bismo se bojali? Svi ćemo doći tamo. Leševi ne hodaju naokolo. Voljela bih da hodaju. Mogla bih svojoj majci ispričati sve svoje jade. U malom gradu nema tajni. Kad bi poštar malo popio, sve bi ispričao.
Mendl je postao bogat. Jedan američki dolar jednak je dvjema rubljama, a kćerke su i dalje slale novac. Jedna se od njih udala za nekog bogatog momka u Njujorku. Zvala se Dobela i bila je lijepa poput kraljice. Zaljubio se u nju i ispunjavao joj svaku želju. Mendl je sada drugima posuđivao novac, ne uz kamate već kao dobro djelo. Davao je prilog za ubožnicu, bogomolju i sve vrste dobrotvornih ustanova. Lutajući prosjaci su čuli za njegovu velikodušnost pa su mu dolazili sa svih strana. Nijedan nije otišao praznih ruku.
Građani su stalno pitali: Pošto te je bog uzdigao zašto si grobar? U međuvremenu se Peša razboljela i umrla. Ispljunula je i zadnji komadić pluća. Sačuvaj nas bože. Mendl ju je sam pokopao. Nakon sedmodnevne žalosti općina mu nije dozvolila da bude sam. Bojali su se da ne poludi. Mendl se pokušao oduprijeti, međutim rebe Hazkele ga pozove i reče: 'Mendle, dosta!' Kad bi rebe Hazkele prozborio neku riječ nije mu se smjelo proturiječiti. Mendl se iselio. Pinje je imao ženu i djecu, te se oni usele. Sve je bolje nego skapavati od gladi.
Koliko dugo muškarac može ostati neoženjen pogotovo ako je pun novca? Posrednice su se poput skakavaca rojile oko njega. Predlagale su mu udovice, raspuštenice, čak i djevojke. Mendl je bio na stanu kod jednog postolara u ulici Most, ali ubijedili su ga da kupi kuću na trgu. Ako imaš kuću, onda ti svakako treba i žena. Konačno se oženi dvadesetšestogodišnjom usidjelicom Zisl, siročetom. Otac joj je bio pisar. Ta je Zisl bila još manja od Peše. Bila je služavka kod rebea. Rebeova se žena znala žaliti kako Zisl ne zna ni jaje skuhati. Zvali su je Zisl lijenčina. Zašto je Mendl oženio Zisl, kad je mogao dobiti zgodnu ženu, domaćicu? Nema odgovora na ovakva pitanja. Odbijao je sve ponude, a kad su mu predložili Zisl, pristao je. Ljudi su se rugali. Vucibatine, koje su po krčmama sjedile i ogovarale, rekle su da su Zisl i Peša slične jedna drugoj kao dvije kapi vode. Nikad se ne zna što muškarac misli. Istina je da je na nebesima bilo određeno da se Zisl uzdigne. Nije imala ni pare, a Mendl joj je velikodušno dao opremu, vjenčane poklone. Budući da je bila djevica, baldahin su postavili u dvorištu sinagoge: ljudi su išli na to vjenčanje a da nisu bili ni pozvani. Zisl je bila obučena u svilu i samt, ali izgledala je kao da su je upravo izvukli iz zapećka. I sama sam pošla na to vjenčanje i plesala s djevojkama.
Uskoro nakon vjenčanja Mendl joj dovede služavku. Održavanje kuće zahtijeva snagu, a također i vještinu, a Ziseli je nedostajalo oboje. Rebeova je žena zahvaljivala bogu što je se otarasila. Dan nakon vjenčanja Zisl obuče pohabanu haljinu, par poderanih cipela i vukla se iz sobe u sobu. Služavka je čak nije ni pitala što da kuha. Za sva je pitanja Zisl imala jedan odgovor: »Što me briga?« Sve joj je bilo svejedno. Ležala bi na krevetu i drijemala. Očekivalo se da će imati djecu. Čak ni za to nije valjala. Jednom je pobacila, a onda joj se materica zauvijek zatvorila.
»Ovakve bezvrijedne osobe možete naći u svakom gradu,« primijetila je Bejla Riva.
»Moja je majka običavala govoriti da najgora psina dobije najbolju kost«, složila se Brejna Gitl. …”

Isaac Bashevis Singer, GROBAR (odlomak)
(Strasti i druge pripovijetke)



Staro židovsko groblje, Prag (Old Jewish Cemetary Prague, by Alexander von Swiezewski)