Pogled iz zračne luke Dublin na avion za Dubai
(privatna fotka, 29.4.2023.)

Zračna luka Dubai
(privatna fotka, vremenska razlika Dublin-Dubai iznosi +4 sata)


Inteligentan čovjek uspijeva u životu iz dva razloga, ili jer ga inteligentna sredina odmah prepozna i iskoristi, ili jer ga low IQ i mediocre sredina odmah sabotira. To ste primijetili, da low IQ šef i crimos će odmah zaposliti svog glupog rođu s lažnom diplomom, ali nikada moralnog i kapacitiranog mensaša s pravom. Konkurencija kako ju shvaća low IQ je duboko razarajuća za okoliš. S druge strane, mobilni inteligenti i inteligentna i obrazovana sredina napreduju. Princip IQ-a i znanja pobjeđuje. Dakle, inteligencija napreduje uvijek, low IQ uvijek propada, ma koliko vara, falsificira i pljačka. Na kraju inteligencija kolonizira low IQ-a samo zato što je lakom i glup. Na taj način se onaj visoki IQ issabotiran od mediocra, vraća kao pobjednik. Žišku??

I dok lokalni moron in charge pljačka, uništava i zaglupljuje sve oko sebe, svijet se kreće daleko iznad mogućnosti moronove spoznaje
The World’s Top 10 Airports of 2023 https://www.worldairportawards.com/the-worlds-top-10-airports-of-2023/


"What are some behavioural traits of low IQ people?

Low IQ can result from two factors: 1) disfavourable genetics or 2) lack of education. Merely being illiterate will lower one’s IQ by 15 to 30 points. That is the reason why literacy was on top priority in USSR - the Soviet scientists noted that literacy is the basic requirement for abstract thinking - illiterate people are incapable on abstract thinking, understanding logics or syllogisms: they think and act only based on their personal experience. On the MBTI low IQ people tend to be over-represented amongst the SF types.

Some common traits for genetically low IQ people:

They tend to live in the moment, not care about the past nor plan for the future. They usually don’t think further than tomorrow
They know their own restrictions and deficiencies. They tend to refer themselves as just “simple man” or “redneck woman”.
They usually are bad with money; they tend to be spendthrifts and waste everything right away
They are very fashion and status conscious - even if they can’t afford it
They are very social, extroverted and group-minded. Usually they have a taste of rhythmic music.
They tend to be religious but not spiritual
They believe in simple solutions, no matter how crude they might be or whether they really solve the problems.
They tend to be very down-to-earth people and sometimes very pleasant.
They tend to be very authoritarian - either mindlessly following the leader, or when themselves on leadership position, do it by bullying
They are over-represented in property, violent and sexual crime. The average IQ of felons tend to be in the mid-eighties in EU
They begin their sexual lives very early, in their early teens, and they have more children than average. Yet things like divorce, illegitimacy, single parenthood and teen pregnanct are higher amongst them than general populace.

Some common traits on people who have low IQ due to lack of education:

They tend to be nullifidianists: “I don’t know and I don’t care to know either”.
Unlike the genetically low IQ people, they openly loathe “book wisdom”, learning and education.
They think themselves to be more intelligent than they really are (Dunning-Kruger effect)
They equate being cunning with being intelligent
They lack from intuition and introspection. They seldom wonder why things are as they are, but rather take them as granted.
They tend to refer things with tangible, concrete, names, such as “peach-coloured” or “ash-coloured” instead of “orange” or “livid”,
They are seldom religious or spiritual, but they are superstitious
They tend to have poor nutritional habits, and are often overweight and suffer from lifestyle sicknesses
They relate to society with indifference or hostility, and tend to believe all powerholders are either corrupt, crooks or criminals. They seldom bother to vote. If they vote, they support Populist or Socialist leaders, options or parties.
They like team sports, like football, ice hockey or basketball: the more physical, the better
They are drawn to mass movements, such as Fascism, Communism or other Populist movements. Also Radical Islamism attracts these people.
They are extremely bad with money, and often fall on get-rich-quick scams or predatory crediting."

I za kraj, ode, ode autobus nam taj :))))))))))))))))))))))))))

Fandango je živahan španjolski ples podrijetlom iz Andaluzije, najčešće u trodobnoj, četvrtinskoj ili osminskoj mjeri. Pleše se skupno u parovima uz pjevanje praćeno gitarom i kastanjetama, katkada bubnjem (pandero), gajdama ili frulom. Stihovi su vrlo često lirski, u kiticama od 6 do 8 osmeraca, a poslije svake kitice slijedi instrumentalni ritornello. U pojedinim španjolskim pokrajinama i gradovima plešu se lokalne inačice fandanga: malaguena, marciana, granadina, rondena i druge.
Karakteristike fandanga su u pojedinim svojim djelima stilizirano ili čak doslovno preuzeli i neki skladatelji iz razdoblja bečke klasike i kasnoga romantizma, primjerice Christoph Willibald Gluck u baletu Don Juan (1761.), Wolfgang Amadeus Mozart u operi Figarov pir (1786.), Nikolaj Rimski-Korsakov u suiti za orkestar Španjolski capriccio (1887.), Enrique Granados u suiti za glasovir Goyescas (1911.) i Manuel de Falla u baletu Trorogi šešir (1919).
(Wiki)

PRVI SNIJEG

NOĆ


MJESEC


SUNCE


ULICA


GRAFITI


PISMO

LIJEVI MARŠ


(Mornarima)

Širite se u maršu!
Otjerajte spletaka zolju!
A vi, govornici, lakše.
Riječ
imate,
druže pištolju!
Dosta nam je života po tragu
što ostaviše Adam i Eva.
Ošinimo istorije ragu!
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!
Hej, bluzo plava!
Krstari daleko!
Okeanu sagledaj rubove!
Zar
bojnom brodovlju neko
zatupi u lukama kljunove?
Nek se kezi
i riče kroz krunu
Britanije lav, pun gnjeva.
Pobijediti neće komunu.
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!
Onamo,
za brdima tuge,
sunčani kraj izobilja.
Preko gladi,
preko mora kuge,
milionskim korakom silnim!
Nek je okolo plaćena banda
i nek čelik u mlazu sijeva.
Neće Rusijom vladat Antanta.
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!
Oči orla zar da se smrače
i za staro vid da se hvata?
Grlo svijeta
stegni još jače
rukom proletarijata!
Grudi istur’te svi skupa!
Nek se nebom ruj stijega razlijeva!
A ko li to desnom stupa?
Lijeva!
Lijeva!
Lijeva!

Vladimir Majakovski (1918.)
Sa ruskog preveo Lav Zaharov

Poslijepodne u parku, travanjske idile

moja fotka

Smatra se jednom od najpoznatijih pjesama acid rocka


"Nedjeljno poslijepodne na otoku La Grande Jatte - 1884. (francuski: Un dimanche apres-midi a l'lle de la Grande Jatte - 1884) je najpoznatija slika francuskog poentilista Georgesa Seurata koju mnogi kritičari smatraju jednom od najznačajnijih slika 19. stoljeća iz postimpresionizma."

Jedna prljava čaša me je odredila više nego sve kristalne i fensi čaše iz kojih sam u životu pila. Pozvao me je frend k sebi, bilo je to prije par godina, da malo popričamo, nismo se dugo vidjeli, i kad sam došla primio me je njegov stari otac, jer da je Josip morao nekud hitno otići i brzo će se vratiti. Inače me je taj starac simpatizirao, i kad god bih bila u toj kući, on bi nalazio način da popriča malo sa mnom, pošali se i požali se da nema više s kim ni kavu popiti i bila je to uzajamna simpatija, voljela sam slušati njegove pričice kako je nekada bilo i kako je trgovao nekad preko granice u Bosni i stekao veliki posjed svojim sinovima svojim radom i rukama, jer bili su vrlo imućna obitelj, bio je onaj konzervativni tip starinskih muškaraca, a o „komunjarama“ samo s prezirom i podsmijehom. Iako sam „disala“ na skroz drugom političkom spektru, bila sam mu simpatična i on meni, čak je pomalo i koketirao pričicama o ženama i da mu fali neka s kojom bi ujutro popričao, i da je zvao staru susjedu Katu da mu dođe, ali ni ona neće :)) .

Jak, visok, plećat starac, vitalan ali u zapećku jer su posao i imanje preuzeli sinovi, i teško se mirio sa smjenom generacija i staračkom nebitnošću. Elem, ja i on sami u sobi, pričuckamo, zapravo on priča a ja slušam, i ajd popij rakijicu, baš je fina, moja, domaća. Uzima od nekud dvije čašice i stavlja ih na stol, u životu nisam vidjela prljaviju čašicu od tog štamprla koji je stavio ispred mene. Mutna, s otiscima masnih prstiju, neko trunje u njoj, sumnjivi rubovi, on sav veseli i prijateljski raspoložen, a meni u glavi samo kako se izvući i ne piti iz te prljave čašice. Popiti i zaraziti se ali izaći u susret starcu, ili odbiti piti, što bi ga razočaralo i uništilo prijateljski feeling, i kao i uvijek kad čovjek posluša srce a ne razum, nagnula sam rakiju iz te najprljavije čašice na svijetu, pa što bude. Jednu pa drugu, i tako smo se mi smijali i „ljudikali“ i uživali u poslijepodnevu dok nije došao frend i tata se pokupio u svoju sobu. Ubrzo nakon toga je umro, i bio je to moj zadnji susret s njim, i ta prljava čašica koja mi ništa nije naudila, i taj starac i to poslijepodne, obilježili su me. Kad god vidim prljavu čašu, pomislim koliko je imperativ čiste i skupocjene fancy čaše u odnosu na čist i skupocjen ljudski odnos, zapravo fake nad fakeovima.

„Koja ste životinja?
Pet, 24 Travanj 2015

Kad sam 22-og travnja ritualno uz jutarnju kavu otvorila "windowse", na Googleovom pretraživaču pojavio se novi Doodle - vrtio se naš plavi planet. Okretalo se tamno plavetnilo mora i oceana i prepoznatljivi likovi kontinenata, zeleno obojani i posuti snijegom na sjevernom polu. Klikom na planet poslana sam na testiranje „Dan planeta Zemlje: koja ste životinja?“, i zadovoljna rezultatom testiranja (Vi ste sipa! Uz najbolji omjer veličine tijela i mozga u cijeloj skupini beskralježnjaka, kao i sposobnost mimikrije, vi ste pravo savršenstvo!), iako malkice podozriva prema svrstavanju u skupinu „beskralježnjaka", nastavila sam čitati ponuđeni Googleov tekst o Danu planeta Zemlje. Spoznaja da u svijetu postoje ljudi i organizacije sa snažnom misijom očuvanje okoliša i spašavanja života na Zemlji bila je utješna, iako svjedočimo da je borba protiv zagađivača koji bezobzirno žrtvuju ekosustave i zdravlje ljudi zbog osobnog profita često mukotrpna i dugotrajna.

Nije imalo smisla tako značajan datum za Zemljinu faunu i floru provesti u društvu s računalom i zatvorena u četiri zida, pa sam u trenu donijela odluku: Van, u prirodu! Spustila sam „prozore“, ugasila laptop, obukla prigodni uzorak na cvjetiće i obvezno provjerivši vanjsku temperaturu na zaslonu mobitela, nabacila laganu vesticu za na +19. Začas sam hodala stazom ispred zgrade, dok su se mace lijeno sklanjale s puta. Dan planeta Zemlje je bio zaista prekrasan. Zemlja nas je raskošno počastila rascvjetalim krošnjama i grmovima. Ljubičasti i bijeli jorgovani cvjetali su pored otmjenih magnolija, mamile su grane jarko ružičastih japanskih ruža i žutih forzicija, uz ceste i staze bijelili se tepisi veselih tratinčica, a u sjenovitim zakutcima njihali se u modrim valovima bokori nježnih zvončića. I vjetrić se cijelo vrijeme neumorno igrao s mladim lišćem, kosama i haljinama, donoseći iz vremena slike i mirise nekih drugih, zaboravljenih proljeća.

Na klupi u parku podijelila sam kifle s golubovima, u cvjećarni izabrala par afričkih ljubica, spatifilum i dva mlada bršljana za moju lođu - „zelenu barijeru“ za zaštitu od kontaminacije i zračenja obližnje HT-ove antene, i, naravno, napravila fotke za portal. I dok sam pisala o proteklom Danu, on je polako odlazio i gasio se u ružičastim i zlatnim tonovima i sve je utonulo u rumenilo sunca na zalasku, kao u onim Spyrinim opisima zalaska sunca nad netaknutim planinama i cvjetnim pašnjacima kojima je očarana trčala Hajdi sa svojim kozicama. U vrijeme dok još Zemlji nije prijetila opasnost od zagađivača i onečišćenja, a ekološki kredo 21.stoljeća -"njegovati ono što je od Zemlje ostalo i poticati njenu obnovu, naša je jedina šansa za opstanak", nije se slutio.“

moja umjetnička fotografska instalacija u blend modu iz moje dvije fotke, s naslovom inspiriranim starim YU hitom, gledam u rijeku i padne mi Škripac na pamet :)))))))))))))))))))))

“Čovjek se iznenada trgne dok ide niz neplodnu, kamenu ulicu, da vidi na uskoj traci trave, unutar željezne ograde, blistavi maslačak, koji sjaji u travi, poput iskre koja je pala sa sunca.”
 Henry Ward Beecher

»O TAJNOVITOSTI BOJA, MIRISA I ZVUKOVA

. . .
Stajao sam pred zabačenom konfekcijom fabričkih odijela i kako je sunce čarobnjački zavitlalo starim fijakerom, čitavom ulicom, nebom i prolaznicima, intenzivno se osjetilo kako rasvjeta đavolski stvara čudesa.

Za moj ukus nema na svijetu paklenije napasti od jedne trgovine fabričkih odijela. To su prostori tmurni i nerasvijetljeni, krcati suknom tajanstvenog mirisa i tamo između crnih i sivih kaputa (što se njišu kao iznakažena trupla) plače zeleno plinsko svjetlo, a neki pravovjerni talmudisti šuljaju se, nijemo zapisujući tajanstvene šifre u debele zelene folijante od salda-konta. U tim ukletim knjižurinama sablasno rastu dugovi prosjaka i bijednika, i u onom panoptikumu blijedih lutaka, u jeftinim, prosjačkim suknom prenatrpanim rupama, gdje prognanici iz Geta šapuću u poluglasu, suhoparno, uvijek u stravi, u tim panoramama tuge stanuje moj neodređeni strah još od najranijeg djetinjstva: strah pred prokletstvom siromaštva i bijede.

No tada, uz radosnu grmljavinu starog fijakera, kao da se i sama gospođa Vesna u zlatnom fjorentincu provezla blatnom ulicom na sastanak sa čistom, pjesnički naivnom inspiracijom, meni se bijedna trgovina odijela prikazala svijetlim i veselim priviđenjem. Dva plavokosa gospodina u izlogu, sa frizurom na razdjeljak od kudjeljaste kose, stajala su u svojim plastronima tako uspravno, tako dobro odgojeno kao dva prava, nepatvorena gentlemena, a usnice dame u proljetnoj mantilji svijetložućkaste boje sladoleda od vanilije, koja se koketno smješka u pratnji svojih voštanih kavalira, plamtjele su tako šarmantno zavodljivo, njena Asta-Nielsen frizura blistala je tako sjajno ulaštena, a dječaci i djevojčice u modrim mornarskim odijelima bili su tako veseli, te sam povjerovao u magiju prividnosti zaista kao u stvarnost samu. Kretanje fijakera na suncu, glas harmonike, odraz plave vedrine u cipelama prolaznika, mlada gospođa u kočiji, četrunastotopla boja mannequina, pak klokot voda, sve je to bilo narkotično, te me neukus voštanih lutaka u treperenju s tim radostima zanio do naivnog zanosa tako da sam zaboravio glupost izloga, što je mrzim godinama.

Bio je to samo đavolski tren kobne obmane, jer već slijedećeg trenutka gusta, kao modrom tintom natopljena oblačina zastrla je sunce, i za čas sve je potamnjelo beznadno sivo kao što su beznadno sive zimske krajine na flandrijskim slikama. U svjetlomraku februarskog popodneva, kad graktanje vrana donosi kobne slutnje o katastrofalnoj blizini snijega, razlila se olovna rasvjeta bijedne ulice i rasplinula u žalost zimske dosade. Zlovoljni ljudi pod teretom briga vukli su se ulicom u poderanim cipelama, pognute glave, nesretni, bez cilja i bez svrhe, praznih džepova, razdraženi kao hijene u menažeriji, kada zveckaju šerpenjama. U dućanskom izlogu prikazale su se komične lutke u punom vakuumu svojih sablasnih pojava. Iz ukletog dućana zaliznula je ponovo sva bijeda škrtih, zabrinutih i stravičnih poluglasova iz staklene kontore, u zelenoj plinskoj rasvjeti. Fijaker, stari otrcani fijaker kasao je lijeno granitom i sva tajna ljepote ugasila se nestankom jedne jedine četrunaste zrake februarskog sunca, što se javila i utrnula za oblacima.

Djeca su čarobnjaci mirisa, boja i zvukova, i nitko od djece nije veći majstor u otkrivanju tih titravih tajni. Djeca su genijalna u oduhovljivanju pojava, pak radosti ljetne poslijepodnevne rasvjete, muzikalnu ljepotu mjesečine pod krošnjama kestenova, noćnu vožnju u vlaku ne može doživjeti svečanije od djeteta - nitko. U neoskvrnutome još osjećanju prostora, u šarenilu boja i mirisa djeca stoje pred događajima naivno, i to prvotno gledanje jeste najvrednije, jer je neposredno razotkrivanje zastora nad scenom, koja se trajno objavljuje čovjeku kao tajna vlastitog života. Tvrdo kuhana jaja na porculanu, uskršnja, bojadisana, tajanstveno jajolika, nikada više u životu ne će imati one obline i onog mirisnog sjaja kao u djetinjstvu. Nijedna lađa ne će imati tako bijela jedra kao ona, kojom smo plovili na podu oko sobe, a mirisi masla, mirisi meda i vina, topla hljeba, pečenih jabuka i grožđa, sve su to čarolije, što se u rukama odraslih glupana raspadaju u dosadno otrcano dodirivanje predmeta. Kasnije u životu ljepota nestaje, ona se gubi kao prividenje, i njeni se potencijali pričinjaju obmanom, jer je ljepota za odrasle sastavljena od varijacija, koje traju beskonačno kao kakva ubitačno dosadna fuga na orguljama za dosadne mise, a ljudi jedva čekaju da se završi dosadna liturgija neizrecivo dosadnog čitanja poezije. Odrasli ljudi, dosađujući se trajno, zaboravljaju da je život poema, koja se objavljuje samo onom uhu koje ima sluha. Svaki čovjek po svojim ličnim svojstvima miješa boje na paleti svojih doživljaja, bez obzira da li po vlastitom mišljenju pokazuje sklonosti za slikarstvo ili ne... Nesreća je u prokletstvu dresurom zamorenih mozgova, da im je dosadilo slikati, smatrajući da je prikloniti glavu pred ljepotom nespojivo s dostojanstvom uzvišenog građanskog poziva. Djeca su genijalni stvaraoci, uživajući u ljepoti u mnogo jačim dozama nego odrasli, bez staračke potrebe, da vlastitu doživljajnu ljepotu boja i zvukova izraze, jer djeca uživaju u riznici ljepote tako iskreno, da nijedno od njih ne sumnja, da bi ta svemirska panorama jednoga dana mogla otputovati u nepovrat. Djetetu je dovoljna jedna posve obična ploha politure, pak da godinama putuje vijugavim krivuljama u prerezu svijetle politirane daske, da promatra odraze svjetiljke što blista na parketima kao odsjaj broda, koji nestaje u neprozirnoj tmini pod divanom. Paralelno sa svojim mudrim roditeljima, koji se u idiotskoj svakodnevnosti bjesomučno lome oko tvrdoglavih i često glupih detalja takozvane stvarnosti (tako žalosne, tako beznadno sive i na kraju tako, ah, zaista, tako bijedno plaćene), djeca žive u prostorima svoga djetinjstva kao nadareni stvaraoci. Nijedan dekorater ne osjeća te senzacije što je doživljava dijete u polutmini između dva fotelja, pod draperijama skrletnog baldahina kakve stare crvene suknje i nitko ne čita u životu knjige s takvim intenzitetom, s kakvim djeca listaju starim poderanim slikovnicama. Djeca doživljavaju boje i zvukove zanosno; grmljavinu jedne jedine žice u klaviru, u sumraku polutamne sobe, mirise voća ili kolača, kave i mirodija djeca uzdižu majstorski do zavidnovisokog užitka, te bi po dostignutom potencijalu dječjeg doživljavanja ljepote čovjek doista mogao da se prikloni frazi, kako živimo na jednom od najmudrije sagrađenih svjetova.

Djeca nisu religiozna, ona ne vjeruju u vrhunaravne prikaze, ali udišu miris crkava i crkvenih prostora tako zanosno, da nijedan od profesionalnih namještenika i statista bilo koje crkve nije u stanju da proživi tajanstvo hrama s intenzitetom maloga dječaka u bijeloj roketi i crvenoj suknji, koji s bakrenom kadionicom u ruci kleči na sagu pred srebrom okovanim antependijem mramornoga žrtvenika. Baroknu plastiku srebrnog antependija (gdje reljefi kraljeva u hermelinu i vitezova u oklopu kleče pred posljednjim tajnama), miris starinskih dalmatika, protkanih zlatnim ljiljanima, teške brokate pluvijala, tajanstvo izblijedjelih crkvenih barjaka sve to udišu djeca kao ribe vodu. Kasnije, u životu, čovjek upija u crkvama pljesniv i rakijaški vonj prosjaka, slijepaca i epileptika, on promatra »kulturnohistorijski« po koju dematerijalizovanu kretnju baroknog sveca na oltaru, on se sjeća promašenog rendez-vousa u polutmini crvotočnih klupa (što mirišu po mošusu starih usidjelica), ali nikada više ne će ni jedna crkva postati snenim prostorom katedrale, sa crvenožutim suncem obasjanim rozetama, s mramornim sveticama i vitezovima, sa solo-sopranom Schubertove Ave Marije...

Čovjek je u životu zaboravio da uživa u mirisu tamjana i zato mu sakristije mirišu po pljuvačnicama ispunjenim pilovinom, a crkve po prnjama prosjačkim, po kupusu i po gluhonijemim uzdisajima idiota. Djeca plivaju u ljepotama, mirisima i bojama kao delfini. U djetinjstvu ljepote se kaleidoskopski prelijevaju s takvim intenzitetom, s kakvim u predodžbi blista beskrajnost ili pjeva vodopad, obasjan suncem. Dijete živi u rajskom prastanju bogatstva, ne osjećajući glupe potrebe da zaustavi pojave u njihovim beskrajnim količinama. Čovjek je izmislio plug poslije dugog gladovanja i patnje, a umjetnost puna je životvorne peludi ocvaloga cvijeća u takvom bogatstvu boja, zvukova i mirisa, da je nikakve vandalske gluposti ne će uništiti.

Goethe je pisao o optičkoj analizi boja, ne posvetivši dovoljno pažnje čarobnjačkom bojadisanju djetinjstva, kada nas jedna crvena lopta liječi od zubobolje ili od očaja kišnog popodneva.«

(1926.)

MIROSLAV KRLEŽA

Govor Alberta Camusa na Nobelovom banketu u gradskoj vijećnici u Stockholmu, 10. prosinca 1957.

"Primivši odličje kojim me vaša slobodna Akademija tako velikodušno počastila, moja je zahvalnost bila duboka, osobito kad uzmem u obzir u kojoj je mjeri ova naknada premašila moje osobne zasluge. Svaki čovjek, a iz jačih razloga i svaki umjetnik, želi biti priznat. I ja. Ali nisam mogao saznati za tvoju odluku bez usporedbe njezinih posljedica s onim što ja stvarno jesam. Čovjek gotovo mlad, bogat samo svojim sumnjama i čiji je posao još u tijeku, navikao živjeti u samoći rada ili u skloništima prijateljstva: kako ne bi osjetio neku vrstu panike kad čuje dekret koji ga sve prenosi iznenada, sam i sveden na sebe, u središte blistave svjetlosti? I s kakvim je osjećajima mogao prihvatiti tu čast u vrijeme kada su drugi pisci u Europi, među njima i najveći, osuđeni na šutnju, pa čak i u vrijeme kada zemlja njegova rođenja prolazi kroz beskrajnu bijedu?

Osjetio sam taj šok i unutarnji nemir. Kako bih povratio mir, morao sam se, ukratko, pomiriti s prevelikim bogatstvom. A budući da ne mogu živjeti u skladu s time oslanjajući se samo na svoje postignuće, nisam pronašao ništa što me podržava osim onoga što me podržavalo kroz cijeli moj život, čak i u najsuprotnijim okolnostima: ideja koju imam o svojoj umjetnosti i o ulogu pisca. Dopustite mi samo da vam kažem, u duhu zahvalnosti i prijateljstva, što jednostavnije mogu, što je to ideja.

Što se mene tiče, ne mogu živjeti bez svoje umjetnosti. Ali nikad ga nisam stavljao iznad svega. Ako mi je, s druge strane, potreban, to je zato što se ne može odvojiti od mojih bližnjih i omogućuje mi da živim, takav kakav jesam, na istoj razini s njima. Ona je sredstvo kojim se pokreće što veći broj ljudi nudeći im privilegiranu sliku zajedničkih radosti i patnji. Obvezuje umjetnika da se ne drži odvojeno; podvrgava ga najponiznijoj i najuniverzalnijoj istini. I često onaj tko je odabrao sudbinu umjetnika zato što se osjećao drugačijim, ubrzo shvati da ne može zadržati ni svoju umjetnost ni svoju različitost ako ne prizna da je poput drugih. Umjetnik se kuje drugima, na sredini između ljepote bez koje ne može i zajednice od koje se ne može otrgnuti. Zato pravi umjetnici ništa ne preziru: dužni su razumjeti, a ne suditi. A ako već moraju zauzeti stranu u ovome svijetu, možda se mogu prikloniti samo onom društvu u kojem, prema velikim Nietzscheovim riječima, neće vladati sudac nego stvaratelj, bio on radnik ili intelektualac.

Isto tako, uloga pisca nije oslobođena teških dužnosti. Po definiciji, on se danas ne može staviti u službu onih koji stvaraju povijest; on je na usluzi onima koji to trpe. Inače će biti sam i lišen svoje umjetnosti. Neće ga sve vojske tiranije sa svojim milijunima ljudi osloboditi iz njegove izolacije, čak i osobito ako stane u korak s njima. Ali šutnja nepoznatog zatvorenika, prepuštenog poniženjima na drugom kraju svijeta, dovoljna je da pisca izvuče iz egzila, barem kad god, usred privilegija slobode, uspije ne zaboraviti tu tišinu , te ga prenijeti kako bi odjeknuo svojom umjetnošću.

Nitko od nas nije dovoljno velik za takav zadatak. Ali u svim životnim okolnostima, u tami ili privremenoj slavi, bačen u okove tiranije ili na vrijeme slobodno da se izrazi, pisac može osvojiti srce žive zajednice koja će ga opravdati, pod jednim uvjetom da će prihvatiti do granice svojih sposobnosti dva zadatka koja čine veličinu njegova zanata: služenje istini i služenje slobodi. Budući da mu je zadaća ujediniti što veći broj ljudi, njegova umjetnost ne smije pristati na kompromis s lažima i sluganstvom koji, gdje god vladaju, rađaju samoću. Kakve god bile naše osobne slabosti, plemenitost našeg zanata uvijek će biti ukorijenjena u dvije obveze koje je teško održati: odbijanje laganja o onome što znamo i otpor ugnjetavanju.

U više od dvadeset godina sulude povijesti, beznadno izgubljene kao i svi ljudi moje generacije u grčevima vremena, podupiralo me jedno: skriveni osjećaj da je pisati danas bila čast jer je ta aktivnost bila obveza – i predanost ne samo pisanju. Konkretno, s obzirom na moje moći i moje stanje, bila je to obaveza da zajedno sa svima koji su proživljavali istu povijest nosim bijedu i nadu koju smo dijelili. Ovi ljudi, koji su rođeni na početku Prvog svjetskog rata, koji su imali dvadeset godina kada je Hitler došao na vlast i počela su prva revolucionarna iskušenja, koji su se tada kao završetak svog obrazovanja suočili sa Španjolskim građanskim ratom, Drugim svjetskim ratom Rat, svijet koncentracijskih logora, Europa mučenja i zatvora – ovi ljudi danas moraju odgajati svoje sinove i stvarati svoja djela u svijetu kojem prijeti nuklearno uništenje. Mislim da nitko od njih ne može tražiti da budu optimisti. I čak mislim da bismo trebali razumjeti – ne prestajući se boriti protiv toga – pogrešku onih koji su u višku očaja nametnuli svoje pravo na nečast i srljali u nihilizam vremena. Ali ostaje činjenica da je većina nas, u mojoj zemlji iu Europi, odbacila ovaj nihilizam i angažirala se u potrazi za legitimitetom. Morali su sami sebi iskovati umijeće življenja u vremenima katastrofe kako bi se po drugi put rodili i otvoreno borili protiv instinkta smrti koji je na djelu u našoj povijesti.

Svaka se generacija bez sumnje osjeća pozvanom da reformira svijet. Moj zna da ga neće reformirati, ali njegov je zadatak možda i veći. Sastoji se od sprječavanja svijeta da sam sebe uništi. Nasljednik korumpirane povijesti, u kojoj su pomiješane pale revolucije, poludjela tehnologija, mrtvi bogovi i istrošene ideologije, gdje osrednje moći mogu uništiti sve, ali više ne znaju kako uvjeriti, gdje se inteligencija degradirala da postane sluškinja mržnje i ugnjetavanja, ovaj je naraštaj, polazeći od vlastitih negacija, morao ponovno uspostaviti, iznutra i izvana, nešto od onoga što čini dostojanstvo života i smrti. U svijetu kojemu prijeti raspad, u kojem naši veliki inkvizitori riskiraju zauvijek uspostaviti kraljevstvo smrti, zna da treba, u suludoj utrci s vremenom, vratiti među narode mir koji nije ropstvo, iznova pomiriti rada i kulture, i sa svim ljudima prepraviti Kovčeg Saveza. Nije sigurno da će ovaj naraštaj ikada uspjeti izvršiti ovaj golemi zadatak, ali već se posvuda u svijetu izdiže na dvostruki izazov istine i slobode i, ako treba, zna za nju umrijeti bez mržnje. Gdje god se nađe, zaslužuje da ga se pozdravi i ohrabri, posebno tamo gdje se žrtvuje. U svakom slučaju, siguran u vaše potpuno odobravanje, ovoj bih generaciji želio prenijeti čast koju ste mi upravo ukazali.

U isto vrijeme, nakon što sam ocrtao plemenitost spisateljskog zanata, trebao sam ga staviti na mjesto koje mu pripada. On nema drugih zahtjeva osim onih koje dijeli sa svojim suborcima: ranjiv, ali tvrdoglav, nepravedan, ali strastven za pravdu, radi svoj posao bez srama ili ponosa pred svima, ne prestajući biti podijeljen između tuge i ljepote, i odan konačno da iz svog dvostrukog postojanja izvuče tvorevine koje tvrdoglavo pokušava podići u razornom kretanju povijesti. Tko nakon svega ovoga od njega može očekivati cjelovita rješenja i visoki moral? Istina je tajanstvena, nedokučiva, uvijek je treba osvojiti. Sloboda je opasna, s njom je teško živjeti koliko i ushićujuće. Moramo marširati prema ova dva cilja, bolno ali odlučno, unaprijed sigurni u svoje neuspjehe na tako dugom putu. Koji bi se pisac od sada mirne savjesti usudio postaviti kao propovjednik vrline? Za sebe moram još jednom reći da nisam takva vrsta. Nikada se nisam mogao odreći svjetla, užitka postojanja i slobode u kojoj sam odrastao. Ali iako ova nostalgija objašnjava mnoge moje pogreške i nedostatke, bez sumnje mi je pomogla da bolje razumijem svoj zanat. I dalje mi pomaže bespogovorno podržavati sve one šutljive ljude koji održavaju život stvoren za njih u svijetu samo kroz sjećanje na povratak kratke i besplatne sreće.

Tako sveden na ono što doista jesam, na svoje granice i dugove kao i na svoju tešku vjeru, osjećam se slobodnijim, na kraju, komentirati opseg i velikodušnost časti koju ste mi upravo ukazali, slobodnijim također reći da bih ga primio kao štovanje svima onima koji, sudjelujući u istoj borbi, nisu dobili nikakvu povlasticu, već su naprotiv upoznali bijedu i progonstvo. Ostaje mi da Vam se od srca zahvalim i javno pred Vama, kao osobni znak svoje zahvalnosti, iznesem ono isto i prastaro obećanje vjernosti koje svaki pravi umjetnik u sebi svaki dan u tišini ponavlja."
Albert Camus

Camus, izdanje Zora Zagreb 1971. (moj)


Privatna fotka Stockholma, prijatelj je otišao u posjet sinu i njegovoj obitelji u Stockholm prošli tjedan

"Trivijalni detalji su prizvani, djelomično, kako bi se iscrtala satirična poanta o braku više srednje klase - da cijela stvar može promaći između bijelog vina i salate od rikule."
— David Denby

...ti snobovski i malograđanski sporazumi, striktno držanje do forme, pažljivo biranje ljudi i menija kao statusnih simbola, snobu je predstava najbitnija, malograđanska forma, ušupčivanje glavonjama i stavljanje im se na raspolaganje okrenutim leđima, takav pragmatičan, planirani, ugovoru nalik odnos i brak dvije snobovske jedinke, gotovo uvijek završava totalnim fijaskom i pitanjem s kim sam ja to proveo/la život između sauvignona i rikule, snob, to je gubljenje smisla dok trčiš formu :/

snob je glup, ili snobica, najgluplji ljudi koje sam u životu upoznala su upravo snobovi, to vječito jašenje osobne važnosti i impresioniziranja okoline svojim glupim pričama, putovanjima, prosječnim ukusom, svojm špajz servisima, svojim poznanstvima s gradskim gangsterima i mediokritetima, to jašenje sine nobilitata revijalnih kamina s lažnom vatrom u kući i bazena u dvorištu makar i plastičnog, snob je surogat čovjeka, on je poput babe koja pita što će ti knjige, samo kupe prašinu, kad vidi veličanstvenu kućnu biblioteku, jer je zatečena njoj totalno nedokučivim vrijednostima a koje nisu materijalne, opipljive prirode koja se može sažvakati, opipati, metnuti na ruku i pohvaliti se s njom u nekoj paradi snobova na udarnom šetalištu, snob je egzistencija između zloga i gluposti, između mafije i proletera, društveni balast i promašaj, najuočljiviji u primitivno funkcionirajućim zajednicama po rubovima i periferijama između ruralnog i urbanog, tu to plastično cvijeće najbolje uspijeva...

Mrtva priroda (moja fotka)

Sve je spremno, jaja, rotkvice, šunkica, kolači, a oni su se cijeli dan igrali s pisanicama :))

POHVALA VRHOVNOG KOMANDANTA
JEDINICAMA ČETVRTE ARMIJE I JEDINICAMA MORNARICE

Posle višednevnih ogorčenih borbi, pod vrlo teškim terenskim uslovima, trupe Četvrte armije uz sadejstvo mornarice, zauzele su i oslobodile u Hrvatskom Primorju veliku pomorsku luku i grad Sušak, kao i pristanište Senj, Novi, Crikvenicu, Kraljevicu, Bakar i Martinščicu. Osim toga izvršile su desant na ostrvo Rab, Krk, Cres i Lošinj, posle dugogodišnjeg robovanja pod fašističkom okupacijom, konačno su vraćena u sastav naše otadžbine.
U ovim borbama istakle su se jedinice pod komandom general-lajtnanta Petra Drapšina, general-majora Pavla Jakšića, pukovnika Boška Šiljegovića, i mornaričke jedinice pod komandom general-majora Josipa Černog.
Izražavam svoju zahvalnost svima borcima i rukovodiocima jedinica, koje su izvojevale ove pobede.
Neka je slava palim junacima za oslobođenje naše otadžbine!

Smrt fašizmu - Sloboda narodu!

22 aprila 1945 god.

VRHOVNI KOMANDANT
MARŠAL JUGOSLAVIJE
Josip Broz-Tito


POHVALA VRHOVNOG KOMANDANTA
JEDINICAMA IV ARMIJE, VII I IX KORPUSA

Prvog maja 1945 godine, jedinice naše Četvrte armije, Sedmog i Devetog korpusa nadirući neodoljivo na zapad potpuno su zauzele i oslobodile gradove TRST, GORICU i TRŽIĆ, izbivši na širokom frontu na reku Soču.
Za izvojevanje ovih sjajnih pobeda pohvaljujem jedinice Četvrte armije pod komandom general-lajtnanta Petra Drapšina, general-majora Pavla Jakšića, general-majora Karela Levičnika i pukovnika Boška Šiljegovića, jedinice Sedmog korpusa pod komandom pukovnika Franca Poglajena i pukovnika Janeza Hribara i jedinice Devetog korpusa pod komandom pukovnika Viktora Abvelja i potpukovnika Jože Borštnera.
Izražavam svoju zahvalnost svima borcima i rukovodiocima jedinica, koje su izvojevale ove sjajne pobede. Neka je slava palim junacima za oslobođenje naše Otadžbine!

1 maja 1945

Smrt fašizmu - Sloboda narodu!

VRHOVNI KOMANDANT
MARŠAL JUGOSLAVIJE
TITO

JURIŠ ZA ISTRU

Njemačke jedinice položile su oružje 1945. g.


Pokret jedinica 9. slovenskog korpusa prema Gorici 1945. g.

Ovu krasnu pjesmu pjevali smo na zboru - Konjuh planinom

„6. IV 1968
Jutro, zvona, ptice, pastelno zelenkasto blista bakar na Svetome Marku, dvadeset i sedam godina kako je buknuo ovaj ludi tridesetitreći rat.
Bila je Cvjetna nedjelja. Kanonada iz prvoga sna, u Radišinoj 14, »gotovi smo, propali smo«, budi me Bela, visoko iznad Radišine klepeće jedna Štuka, grmi top na krovu gimnazije u Križanićevoj kao u Sigetu, hoću da se kupam, ne daju mi, tako je počela ona idila od rodoljubive lirike: »Puška puca, a top riče, grmi kao grom, to ustaša bojak bije za hrvatski dom... «

»La sottise des hommes«' (»Combat«, 7366, 1. IV 1968, str. 1-5).
Marc Valle, jedan je od duhovitijih feljtonista »Combata«, a, eto, kako izgleda majstorija ovih vještaka na djelu. Na taj način i tako otprilike vladaju gospoda metropolitanci materijom koju prikazuju svojoj neukoj publici kao koneseri. Lutajući lijevo i desno po nepoznatim predjelima, sole pamet neznalicama, blistajući i sami svojim mračnim neznanjem.
Današnja evropska babilonska drama u očima Marca Vallea predstavlja nerješivu kvadraturu kruga, a njegova se ekspertiza gubi u čistom besmislu: Koncem Devetnaestoga stoljeća Balkan je uznemirio Evropu strastvenim suparništvom Hrvata, Srba, Bugara i Rumunja.
Da bi objasnio sukob »Flama i Valona, i uopće sve elemente zapadnoevropske drame«, ovaj ekspert ih uspoređuje historijskim prikazom dramatskih odnosa između naroda istočne Evrope.
Sudetski Germani nisu više mogli da podnose Čehe i, zavadivši se sa Turcima i Rusima, protjeraše Grke i Madžare oružjem sa teritorija na kome su ti narodi živjeli vjekovima.
I danas, eto, ova se zaraza netolerancije po receptu Marca Vallea širi čitavim zapadnim kontinentom.

______________________
1 Ljudska glupost


7. IV 1968
Nedjelja. U snu zvono. Ustajem. U Kukovićevoj 28, pišem u našoj prizemnoj sobi, koju smo prozvali »living-room«. U drugoj spava Bela. Svjetiljka sa mog stola svijetli u Belinu sobu, ali to Beli ne smeta, ona spava trenirano dalje. Zvono na vratima sve glasnije. Došli su. Nabijam revolver, stigli su, na terasi su, popeli su se nečujno sve do prozora, i sad bi bilo logično da pucam kroz ono mliječno staklo na slijepo, da ih sve pobijem. Nema drugog izlaza! Kolebam se. Bela se od žamora probudila, još uvijek polusnena, pita me zbunjeno, kad vidi gdje nabijam revolver, što se to zbiva, šta to radim, pa valjda ne ću pucati? A što mogu drugo?

U devet sati prije podne, ptice, jugo, milo jutro, na brezama svježe zelene pastelnoprozirne plereze na jutarnjem vjetru, kesteni procvali, dvije-tri breskve u Visokoj, tri ružičasta buketa u blijedom akvarelu. »Jojina hajdučija«, »Badnje veče 1915«, »Joja je stigao«. Peta knjiga »Zastava«.

Brico Marko sprema se danas poslije podne na Miroševac. Jučer (6. travnja) minula je godina što je pokopana Katarina Farkaš. Leži uz uzglavlje stare gospođe Rotbarth, »punice gospodina Šinka«, kao što kaže brico Marko.

Zvoni zvono Svetoga Marka, usrdno, toplo i neobično čedno, zove na svetu nedjeljnu misu. Odzvanja blagoslovljeni gong božjeg glasnika, skakuće po krovovima Visoke i Demetrove, preskakuje ovamo k nama, na Gvozd, pa natrag na Markov trg, igra se tiho proljetno jutro zvonkim loptama pred kišu. »Dolazak Joje«.

»Dubrovački trubaduri«, koje je otpratila gomila od deset hiljada simpatizera, propali su sinoć na Festivalu »London 1968«.

Predsjednik JAZU slavi svoj osamdesetogodišnji jubilej »tiho i skromno«. »Jedan dan, samo jedan dan« našega Predsjednika u fotografijama u »Vjesniku«.

S obzirom na praške događaje, jedini predstavnici, kao što se govori i piše, »lijeve marksističke inteligencije u nas«, per analogiam bohemicam, tko su?

U očekivanju božje rose, ptičji koncert na granama pun čeznutljive ljubavi, a nikako da padne prva kapljica. Sivo nebo, kuca ruska budilica, glas harmonike, ptice i djeca.“


Miroslav Krleža, DNEVNIK, APRIL 1968

„MALO MI JE NEUGODNO pričati o svom djedu. On i postoji i ne postoji, ovisno o tome što smatramo dovoljno »stvarnim« da bismo rekli da postoji. Možda sam vas malo i zbunio. Kao što sam i ja zbunjen. Ali vjerujem da nije osobito opasno kad nešto želite tako silno da u nekom kutku duše ta želja postane stvarna potreba. Picasso je rekao »Sve što možete zamisliti, stvarno je.« I ja mu vjerujem.

Na neki način, svi smo sami izmislili svoju obitelj. Očeve, majke, braću, sestre, sve. Osobito ako su inače mrtvi ili negdje daleko. Onome što znamo, a često to nije cijela priča, dodajemo kojekakve pričice po želji i volji, i od svega toga ispletemo topli obiteljski šal, u koji se možemo umotati i prileći kad nam nije lako.

Čak i sebe izmišljamo; ono što znamo da jesmo miješamo s onim što bismo željeli i što mislimo da bismo morali biti. Ne znam zašto je tako, ali tako je. I dobro je to znati. Razmišljajući o djedu kakvog bih volio imati, ja se pripremam za djeda kakav bih volio biti, od toga što jesam gradim ono što bih želio biti. To je priprema za budućnost.

Jednom će, a neću čekati još dugo, neko dijete zazvati »Djede!«, i ja ću znati što mi je činiti.“

Robert Fulghum, Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću (Priprema za budućnost)

„SVAKOG PROLJEĆA, TIJEKOM MNOGIH GODINA, imao sam zadatak da napišem svoju osobnu izjavu o tome što vjerujem: svoj kredo. Kad sam bio mlađi, taj je dokument imao mnogo stranica; trudio sam se da spomenem sve, pazio da mi ništa ne promakne. Dokument temeljit i opširan poput presude Vrhovnog suda, kao da se riječima mogu riješiti svi sukobi o smislu egzistencije.
Posljednjih je godina moj kredo postao kraći - ponekad je ciničan, ponekad komičan, ponekad obično intoniran - ali pišem ga i dalje. Nedavno sam pokušao da iskaz svih svojih uvjerenja sažmem na samo jednu stranicu i ispišem jednostavnim riječima, premda svjestan da to podrazumijeva vrlo naivni idealizam.
To nadahnuće, da budem što sažetiji, došlo mi je na benzinskoj stanici. Rezervoar starog automobila napunio sam do vrha visokooktanskim gorivom super de- luxe. Moja stara krntija nije ga međutim mogla probaviti i dobila je napad - motor je neprekidno kašljucao i gasio se na raskršćima, podrigivao na nizbrdici. Shvatio sam. I moja glava i moj um povremeno pokazuju iste simptome. Progutam li previše visokosadržajnih informacija, i ja ću dobiti napad, egzistencijalne vrste: kašljucati i gasiti se na raskršćima gdje valja donijeti životne odluke, jer uvijek - ili znam previše ili premalo. Život nije piknik.
Tada sam shvatio da ja već znam većinu onoga što smatram nužnim za smisleni život i da to uopće nije komplicirano. Ja znam. I znam odavno, zaista odavno. Međutim, i živjeti tako no, to je već druga stvar. Evo dakle mog kreda:

SVE ŠTO TREBA DA ZNAM o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam ondje naučio:

Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog druga.

Ne zaboravi da čudo postoji. Sjeti se one sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stapka u visinu, nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama.
Zlatne ribice, hrčci i bijeli mišići, čak i sjemenka iz plastične čašice - jednom moraju umrijeti. I mi ćemo.
A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve riječi koju smo naučili - najveće i najvažnije od svih riječi - VIDI.

Sve što treba da znate sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život.
Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primijenite na život svoje obitelji, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo - i vidjet ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite, koliko bi bolji bio naš svijet kad bismo svi - čitav svijet - oko tri popodne pojeli malo keksa i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je našle i da počiste nered za sobom.
Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati od svog druga.“

ROBERT FULGHUM, Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću – neobične misli o običnim stvarima (1986)

KLEČANJE

Ne želim da mi dijete kleči
Da savija noge
I pognute glave tupo
Mumlja
Nakaznog li pokušaja
Staviti glavu u pijesak
I prepustiti se pastirima
Da te pastiri vode
U klaonicu

Položaj tijela
Određuje položaj misli
J. B. Watson je deklarirao
Temeljni cilj psihologije:
Predviđanje i kontrola ponašanja

Klečanje je pušenje
BDSM erotica
A ja ne želim da mi dijete uče u školi
Submisivnom puzanju
Nego Ponosu
Želim da uđe u školu
Ponosno
I izađe iz škole
Uzdignute glave
Visoko i svjetlo

Znate li cvijet
Da kleči?

"Cvjetni duet" je duet za sopran i mezzosopran u prvom činu opere Lakmé Léa Delibesa, praizvedene u Parizu 1883. Pjevaju ga likovi Lakmé, kćer brahmanskog svećenika, i njezina sluškinja Mallika, dok idu brati cvijeće pored rijeke.

"Film noir, što je prevedeno direktno iz francuskog jezika, znači jednostavno ‘crni film’. Izvorno je to naziv za kriminalističke crno-bijele filmove iz četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Na autore tih filmova uvelike su utjecali njemački nijemi filmovi, poput onih Fritza Langa, no i američki i francuski kriminalistički romani iz tridesetih godina 20. stoljeća. Nose takvo ime jer je u filmovima tog doba bilo vrlo malo filmskog osvijetljenja, čime se postizao mračniji te pesimističniji ugođaj. Međutim, noir naziv nose i filmovi novijeg datuma nastanka koji imaju atmosferu i radnju karakterističnu za film noir. Taj naziv je prvi put upotrijebio francuski kritičar Nino Frank 1946. godine.

Glavni element raspoznavanja noir filma, osim svakako mračne atmosfere, su glavni protagonisti. U ovim filmovima oni se baš i ne razlikuju previše od kriminalaca koje progone ili im se osvećuju, a u većini slučajeva su motivirani pohlepom, ljubomorom ili osvetom.

Kontrasti su u crnom filmu jaki, osobito oni svijetla i sjene, a zamračeni i tajanstveni prostori izazivaju osjećaj nelagode i tjeskobe. Atmosfera je pesimistična i mračna, a glavni lik, koji je najčešće muškarac s više psihičkih i životnih problema, obično je policajac, detektiv, kriminalac ili osumnjičenik. Glavni protagonist je izgubljen u pesimizmu, svijetu laži i prijevara te zločina, a obično mu život još više oteža manipulativna fatalna žena.

U noir filmovima često je sam glavni lik i narator, a njegovi opisi i ono što govori doprinose mračnoj i depresivnoj atmosferi. Naracija je najčešće prepuna cinizma te je hladna i depresivna. Time se kod gledatelja stvara osjećaj nelagode jer se nesvjesno identificiramo s glavnim likovima te preispitujemo njihove motive, osjećaje i radnje. Film noir se može usporediti i s klasičnim tragedijama jer se glavni junaci često nalaze pred nemogućim izborima u kojima gotovo uvijek moraju odabrati manje zlo, a njihove odluke gotovo redovito vode ka tragičnom i nesretnom završetku..."

NASTAVAK na linku https://www.srednja.hr/svastara/mracnu-atmosferu-i-jake-kontraste-svjetla-i-sjene-najbolje-ce-vam-prenijeti-film-noir/