„30. XII 1967

7 uveče, 19°C. Susnježica, lapavica, bljuzga, novogodišnja anzihtskarta, bijeli krovovi, dva-tri narančasta prozora osvijetljena, sretno Novo ljeto, Joza nije naložio kako valja, plaćamo i zebemo. Odoše mili gosti, naša draga Bečanka (barunica Knebel) i grof od Začretja. Pačica s mlincima, chou de Bruxelles,' grah-čorba i orehnjača Milkina, a ostali smo »gladni«...

Radio-Vatikan sa ukrajinskom misom. Juraj Križanić u Smolensku.

Trebalo bi povisiti glas, progovoriti, zaoriti, biti, biti još uvijek tu, a i to je besmisleno.

11.000 tona radioaktivnih otpadaka potopljeno je u oceanu sa 8000 >>Curies<< radioaktivne snage.

Misli na temu o >>Progresu<<, kao varijacija na poznate varijacije da tog nečeg, što se zove >>Progres<<, zapravo u vulgarnom smislu, kao što se o tome brblja, i nema.

Što interesira svijet danas prije svega? Pod svijetom podrazumijevamo onog prosječnog čovjeka koji se zove »uomo qualunque«. Hoće li se život produžiti? Prosječni čovjek neobično je zainteresiran za dužinu svoga života, jer se, ipak, u svemu tome neredu oko sebe i u sebi, čini se, osjeća veoma udobno i dobro. Anketirana gomila čovječanstva, koja životari po zapadnoevropskim gradovima, dokazuje da spada pod pojam plastične mase i da se kao takva može formirati kako >>Oni<< (koji su >>gore<<) žele ili kako je »Onima gore<< to u interesu. Prosječan čovjek nada se trajno i nepokolebljivo »boljoj budućnosti«, i u tom pogledu on je neobično lakovjerna publika za razne hokus-pokuse poboljšanja svojih ličnih prilika, o čemu sanjari dnevno. Prosječnom čovjeku se živi bez obzira na to što mu je način života zapravo sve naporniji i sve enervantniji. Njegov život iz dana u dan sve je skuplji, a kako je prividno iz dana u dan istodobno sve bolje plaćen, on misli da će stići brzinu kojom se kreću cijene. Međutim, upravo na ovaj način kako je čovjek »bolje plaćen<<, on prati skupoću kao pseto kad njuši trag kobasice u trci za zalogajem. Prosječan čovjek, i sam obezglavljen, član je današnjeg obezglavljenog društva. a kako ga u ovom obezglavljenom društvu obmanjuju jeftinim prevarama i trikovima, on se zadovoljava nogometnom loptom, klađenjem na konjskim utrkama, filmskim blezgarijama, zaglupljujućom štampom i sasvim jeftinom razonodom. Život na taj način prestaje biti život, on se sve više pretvara u jeftino društveno stanje na bazi loše robe, u despociju mašina i mašinerije. Malog, sitnog, prosječnog čovjeka zanimaju dvije stvari: fudbal više, a politika manje, jer on je pitomi dvopapkar, kreće se u bezidejnom stanju, spreman da svakog časa postane i top i bezidejna hrana za topove.

Na pitanje šta će biti s Evropom u trećem mileniju, on ne zna da odgovori, a to ga pitanje zanima samo utoliko ukoliko strepi pred socijalizmom ŕ la casaque,' a osim toga jedno od mračnih pitanja nije jasno, šta ovaj čovjek uopće zamišlja pod Evropom?

Treći milenij počinje za trideset i tri godine, što nije tako daleko, a pitanje šta će biti s trećim milenijem nije tako zagonetno te se ne bi dalo riješiti na temelju negativnog iskustva, kao da smo se godine 1937 zapitali kako će izgledati Evropa 1967. To je interesiralo grofa Coudenhove-Calergija, a ni naš dragi grof nije znao o budućnosti reći ništa, a najmanje nešto što bi se obistinilo. Bit će Evrope ili je ne će biti, »glavno da ne bude socijalistička, to jest boljševička s obzirom na Dunav, na Balkan, na Baltik ili na istočni Berlin!«.,,Iz svoje metropolske umišljenosti šta ova prosječna evropska mularija uopće zna šta je Evropa?" 51% Francuza ne čita knjige, a Nijemac se upoznao sa zapadnim i istočnim evropskim svijetom kao SS i kao Wehrmacht. Čudan način turizma. U prognozama, hoće li biti rata ili ne, prosječan čovjek nije siguran. 37% misli da će ga biti, a 44% da ga ne će biti! Više se interesiraju za frižidere nego za intelektualno-moralnu slobodu. Brigu brinu više o kontracepciji i o pilulama nego o djeci, a naročito o karcinomu pred kojim strahuju više nego pred H-bombom. Iz njihove perspektive apstraktni pojam >>individualne slobode<< svodi se na psihologiju stada. Postoji li rat spolova, smiju li se djeca ubijati u majčinoj utrobi, šta zapravo misle o svim tim više-manje mračnim pitanjima ljudska bića razdvojena na muško - žensko, ne zna se, jer se ljubav u posljednje vrijeme svela isključivo na slobodu spolnog općenja. Predosjećaj o opadanju vjerskog utjecaja s obzirom »na strelohitri razvoj takozvanih pozitivnih znanosti<< - uznemiruje samo staroga Mauriaca. Zaposlenost ili nezaposlenost za evropskog je proletera više-manje skinuta s dnevnog reda jer deset do petnaest milijuna robova iz istočne Evrope robuje po evropskim rudnicima i livnicama. Odnos roditelja i djece kaotičan je, kriminal je u porastu, predodžbe o kriminalu anarhoidno retorične, isto tako kao i sve sociološke prognoze. Vladaju dućani, bazari, roba je još uvijek samo roba i kao roba vlada ukusima, modom i literaturom, pa čak i politikom. Fotografiraju se zvijezde elektronski, planiraju se izleti na Mjesec, klade se ljudi tko će se prvi popeti jednoga dana na praznu mjesečinu - USA-Navy-ljudi ili SSSR-Sputnikovci. Da živimo u vakuumu pod strašnim vatrama u tmini, da su ovi ognjevi nebeski trajna prijetnja biološkoj supstanciji koja se zove čovjek, da nema više »mile-lale-Weltschmerz-lirizama«, da nema više zvjezdica koje trepere kroz svilenu koprenu mjesečne noći, nema više milenih slavuja koji tiho poju »da se naše zlato ne probudi«, jer naše zlato pije viski, drogira se i abortira već u četrnaestoj godini, koga za to boli glava? Da čovjek bulji u jezivu prazninu, da živi osamljen izvrgnut trajno kozmičkim smrtonosnim prijetnjama, da osim njega u ovom vakuumu nema nikoga, ni boga ni vraga, ni smisla ni svrhe, da je odgovoran isključivo samo sebi samome, da je ta uloga najopasnija i najteža - biti čovjek »ovdje dolje«, na ovoj blatnoj kori i pod zadimljenim zvijezdama kao najviši forum morala i pameti, da »tamo gore<< nema nikoga kome se može obratiti za savjet i za pomoć, na ta pitanja nije odgovorila do danas ni jedna religija. Baš je briga ovu družbu trgovačkih putnika, generala, mešetara, demagoga, lajavaca, lažova, kuplera i kupleraj-majstora što čovjek pod zvijezdama samotuje, kad mogu da ratuju, da pobjeđuju, da zarađuju, da uživaju. Njihovi užici svedeni su na najanimalnije motive, a pitanje je neriješeno od početka, ima li i drugih užitaka osim animalnih? Nema čovjeka koji sve ovo kontemplativno u sebi i oko sebe ne bi žrtvovao bez razmišljanja za dva-tri orgazma (koje suvremeni hipokratovci zovu »ištrcajem«), a oni koji su se tog »ištrcaja« odrekli, to su uškopljeni hermafroditi, čovječuljci od gume za žvakanje.


31. XII 1967

Silvestrovo, predvečerje.
>>Le Monde<< od 24. XII 1967.
>>Vjernici Ortona, Boga nebeskih prostora, očekuju konac svijeta ove godine 1967., 25. decembra, na dan Božića.<< Apokaliptički izgled vijetnamskog pokolja samo je uvod u »posljednji sud« koji stiže točno na Božić.

»Orton, Bog nebeskih prostora«, ovu pogibiju čovječanstva »najavio je jednom taksišoferu u gradu Roskildeu, glavnom gradu srednjovjekovne Danske.« »Orton« je jedna varijanta otjelotvorenja Kristovog. Tri četvrtine zemaljske kugle bit će razorene u božićnoj noći, a spasit će se samo vjernici ortonske sekte. Leteći tanjiri pokupit će ove vjernike iz njihovih skloništa i prenijeti ih žive na druge planete. U Borupu, pokraj Kopenhagena, pedeset članova ove ortonske sekte sagradili su na dobru jednog svog ortonca, bogatog sektaša, sklonište gdje će se skupiti u Badnjoj noći.<<

Apsolutno ortonska TV-emisija od Makedonije do Srbije pa preko BiH do Ljubljane. Arsen Dedić, poznati ljubimac muza, pjeva osobno svoju himnu ljubavi. >>U ime ljubavi sudit ćemo njima mi svi, u ime ljubavi...<< >>Vino i glas gitare, vrijeme neka stane, sve će pro-o-o-ći«, trala-lala-la.

Odbijaju satovi. Najnovije vijesti: Tito u Sudanu, Nova Gorica, Čedad - Akvileja, Sajgon, rat je legao da spava do 2. januara u šest sati ujutro, Humphrey u Monroviji, »Žen Min Ži Bao«<, Mao Tse-tung, Liu Shao-chi, Božidar Grubišić proriče što nam donose dani, bilanca Klare Dušanović: godina sazrevanja suprotnosti daje izglede za optimizam.
Gaudeamur igitur, juvenes dum sumus,' pijme, pijme, pijme ga, sve do dana belega, sretno Novo leto!“

MIROSLAV KRLEŽA, DNEVNIK 1958-69

„Roditi se u malom, tada još stoljećima porobljivanom hrvatskom narodu, prihvatiti obavezu da budeš književnik u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj se i oko koje se stotinama godina neprestano ratovalo, koja u spletu suprotnih i po nju podjednako opasnih interesa Rima, Venecije, Budimpešte, Carigrada i Beča, doživljava neprestano poraze, jedan teži od drugoga i dovoljan svaki da uništi i veće nacionalne organizme, svaki naoko konačan a nijedan definitivan zapravo, značilo je preuzeti nekoliko osebujnih obaveza, pogotovu u književnosti koja se stoljećima razvijala pod najnepovoljnijim uvjetima, a koja je ipak slobodu, nacionalnu i ljudsku, pronosila kao svoj najdublji, glavni ideal. Sve je to bio zapravo jedan duboki, beskrajni historijski nokturno, mračan, ukleti san, koji nikako da prestane. Pred takvom stvarnošću ostajala su hrvatskim piscima dva puta: ili se ukloniti, pobjeći u fikcije, ili zahvatiti aktivno u tu stvarnost, suprotstaviti joj se, bez obzira na sve neugodnosti, rastvoriti je i razgolititi. I sanjati, naravno, ali onako kako to kaže jedan Krležin junak: »Tko istinito živi taj ne sanjari o tome kako bi trebalo živjeti, nego živi doista...<<. Njegov život i njegov san jedno su.

Tako je Krležina literatura duboko uronjena u situaciju koju izražava, ona je nacionalna upravo u velikom naporu da se pronađe ljudski smisao tog nacionalnog, i da se to hrvatsko, to južno-slovjensko, prevlada, podigne na viši stupanj, da se – jednom riječju: humanizira. Čovjek se uvijek javlja kao konkretna historijski determinirana pojava: prihvatiti tu determiniranost ima smisla samo u naporu da se ona negira i da se krene u jednom višem, antigravitacionom, tangencijalnom zaletu, prema zvijezdama, prema zvjezdanim prostorima, u materijalnom i poetskom značenju te riječi. Zato će mladenački Krležin Kolumbo samo na oko krenuti u potragu za novim svijetom: u stvari, intimno, on je uvjeren da se novi svijet, cilj i predmet njegovih zanosa, nalazi isključivo u silovitom prevladavanju zemaljskog, terestričkog u nama, i da je jedina navigacija za koju se isplatilo roditi, zapravo ta zvjezdana, astralna perspektiva kojoj razvitak čovječanstva neprestano, uza sve padove i posrtanja, nezadrživo teži. Jer pred bezdanim ponorima u kojima se roje galaksije, čovjek može da opstane samo kao tvorac poezije, u etimološkom, grčkom značenju riječi: »Život čovjeka neće nikada uvenuti kao što vene lišće - suprotstavlja se divnoj homerskoj usporedbi jedan drugi Krležin vizionar - nad životom čovjeka postojano svijetli blistava svjetiljka, to je njegov mozak, treba vjerovati u mozak čovjeka, treba hodati, kretati se, misliti, boriti se, to je jedini ljudski način, a sve ostalo je dim. Čovjek je pjesnik, čovjek je zavladao zemaljskom loptom, on će je svu, jednoga dana, uprkos svemu uzeti u svoje ruke kao jabuku, on će pobijediti sve prostore nebeske kao što je pobijedio zemlju...«. Napomenemo li da je to pisano davno prije sputnika i kozmonautskih zaleta, u tami drugoga svjetskog rata, u boethijevskoj situaciji, kad su poezija i vjera u ljudsku misao i njenu snagu mogle biti jedina consolatio - bit će nam jasnija ljudska, vizionarna i poetska vrijednost cjelokupnoga Krležinog djela.
Zato je Krležino stvaranje, od prvih svojih početaka do danas, poneseno jedinstvenom težnjom da se istaknu ti pravi, jedino legitimni napori čovjeka prema ostvarenju istinskog smisla njegova historijskog boravka. Toj viziji ostaje ova silovita umjet nost vjerna i dosljedna i danas, u prilikama duboko, integralno povoljnijima od onih kad je započela svoj put; i danas, kad proživljava novu, mladenački bujnu fazu stvaranja.
Krleža pripada među one značajne pisce koji su ostavili traga na svim područjima književnoga stvaranja. Od poezije do političke esejistike, od romana i novela do drama i književne kritike i polemika, svugdje je Krleža izrekao svoju moćnu riječ i stvorio djelo izrazite vrijednosti.“

IVO FRANGEŠ, RIJEČ OKRENUTA ZVIJEZDAMA (KRLEŽIN ZBORNIK, 1964)

„Preko dana ne vjerujem u duhove. Noću mi je um malo otvoreniji.“

Ne znam jeste li ikada razmišljali o toj temi, ili možda čak i imali bliske susrete s njima, što se ne pika pod normalno za psihički zdravu i mentalno uravnoteženu osobu, iako kad ista vidi svece, ili Mariju ili Isusa u oblacima ili prozorskim staklima, u kori drveta ili u dimu iz napalma, to se kler kune da je istina i vidilice, pa se masovno krene hodočastiti na ta mjesta viđenja, a kad vidiš svog pokojnika onda si lud i bolestan, iako ja ne vidim razliku u viđenju jednog i drugog u smislu psihičkog zdravlja, ili je oboje normalno ili je oboje bolesno, jer vizija je vizija bez obzira bio to lik iz priče i mita ili netko s kim smo proveli cijeli život, u snu da, ali na javi to već postaje suspektno s medicinski prihvatljivog doživljaja realiteta zdravim osjetilima, tj., receptorima kojima hvatamo svijet oko sebe. Nisam sklona praviti razlike među ljudima, pa onda ni među utvarama i vizijama, jer, osim ovih dušebrižnika što navališe na naše duše s katoličkog aspekta, jasno je da postoje još stotine vjera i vjerovanja na kugli zemaljskoj, i zašto bi katolički pop bio u pravu a budist ne. To je isto ono kad netko viče moja je rijeka najljepša na svijetu iako nikada neke druge, još stotinu puta ljepše nikada nije vidio, pa sa svoje uskotračne pozicije i ukopavanja u pijesak jednostavno laže i zavarava se, i ako mu netko kaže ne nije tvoja rijeka najljepša na svijetu, on 'oće ubiti. Tako je i s religijom, što zatucaniji i gluplji, uskotračniji, to opasniji u obrani prigrljene dogme, jer, on je ratnik „predziđa kršćanstva“, što god to značilo, čime mu tepaju u blagu zadrigli svećenici, da ih brane barbari od ugrozbe nekih drugih religija, mitova i moćnika, religijski ispirači mozgova uvijek ratuju preko tuđih leđa i predziđa, i zato je potrebno „vjerovati“, da je njegova rijeka i njegova religija najljepša i jedina ispravna, posebno na granicama i predziđima njihovih carstava.

Jasno je da kondor puno bolje vidi kako izgleda svijet nego žabac u bunaru, i koliko god žabac glasno kreketao, njegovo kre-kre je bunaro-lokalno, nije taj žablji bunar ništa posebno do li točkica na karti velebnog svijeta različitosti i tisuća drugih žaba i bunara, o pticama gutačicama žaba da i ne govorimo, i tom svijetu, o kojem žabe nikada ne pričaju, dok hvale svoj lokalni bunarčić i svoje kreketanje.

Elem, duhovi i priče o duhovima i spooky stories, mislim da nema tko se nije susreo s tom temom ili nešto načuo o tome fenomenu, a kako odmiče večer, raste i vjerovatnoća istinitosti priča. Zove me danas prijateljica i žali mi se, a već se i prije žalila, da joj pucaju nove žarulje u noći, ronda nešto po kuhinji, zvoni telefon u gluho doba noći, ali nekakvim čudnim zvukom, i ona se ne usudi javiti. Sve to traje već neko vrijeme, čuje i glasove, čak i svađu. Veli da se ne boji, ali da joj je dojadilo mijenjati žarulje. Velim joj da je umislila i slušam ju zainteresirano ali i zabrinuto. Ona je totalno racionalna i prizemljena i ne znam što da joj kažem. Veli da se to zbiva po noći, jednom i po danu, dok je gledala televiziju ujutro uz kavu. Veli mi da ju glas zove, ali da vele u njenom selu da se ne smije javiti kad čuje pokojnika. Priča mi spooky priče iz svog sela, da je susjed iz sela pričao kako mu je dolazila žena po noći, umrla je od raka, i da je dolazila u kuću i otvarala ormare i prekopavala po robi. Nije mi bilo svejedno, veli on, otvaranje vrata, pa ormara pa kopanje po robi. Onda je zvao svećenika i svećenik je izmolio neke molitve i tako se to smirilo. I još priča, kako u selu znaju dugo u noć kartati blizu napuštene kuće, pa se u neko doba iz napuštene kuće čuje lupanje suđa, i vele seljani da to „Zlata pere suđe“, pokojnica vlasnica kuće. I tako, prepliću se folklor i noćne priče, san i java, a mene uvijek pomalo hvata jeza od tih priča i onoga što je izvan realnog i racionalnog, taj neki mogući paralelni svijet, za kojeg čak i znanstvenici imaju teorije da postoji, kao paralelno vrijeme u kojem se sve stalno vrti i postoji, pa nas preko crvotočina pokušava kontaktirati, možda.

Što vi mislite?

„ SVETA NOĆ

. . .
A Josip slušaše njene riječi i sjeti se božanskoga svoga sna i govora anđelova:
» - Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Marije, žene svoje; jer ono što se u njoj začelo, od Duha je svetoga. Pa će roditi sina i nadjeni mu ime Isus jer on će izbaviti svoj narod od grijeha njihovih!«
A s uspomenom ovom šume mu i riječi staroga proroka:
- Eto, djevojka će zatrudnjeti i rodit će sina i nadjenut će mu ime Emanuel, koje će reći: Bog s nama!
I dosjeti se kako ga zapovijed carska iz Nazareta, njegove postojbine, upravo sada dovela u Beth-Lehem, sada kad dolazi vrijeme porodu, i on je u svetoj svojoj vjernosti opet u tome upoznao volju Neizrečenoga. Pobožne usnice slože pobožni usklik kojim je ponovio riječi prorokove: - »I ti, Beth-Leheme, zemljo Judina, ni po čem nisi najmanji u državi Judinoj, jer će iz tebe izići čelovođa koji će pasti narod moj Izraela!« -
I opet se i njemu i Mariji slože usne u glasnu slavu i hvalu Gospodu, silnomu na nebu i zemlji. A ona poćuti treptanje srca i duša joj se neobično silno ustalasa. Odstupe od otvora i povuku se unutar spilje do jasala, pripremljenih tu za blago, jer je ono ovamo običavalo kriti se od nevremena i studeni od čega je i spilja nosila ime »staja«.
Kod jasala bio sada magarac Josipov s kojim je doputovao iz Nazareta i koji je na leđima nosio blagoslovenu djevicu diljem Galileje, ravnicom Izraela, planinom Samarijskom i Judejskom uz Gineju, Betuliju, Sihem, Letonah, Betel, Tell-el-Ful, Jerusalim i ravnicom od Refaima.
Nešto je slame prostrto bilo pred jaslama i u jaslama. I ujedared, kad je Marija sjela na slamu, zalije se čudna svjetlost po bijednom prostoru, po siromašnoj nastrti, svjetlost posve druga od mjeseca i zvijezda, svjetlost ista kojom je gorio grm iz kojega je govorio Jehova vjernomu robu svomu Abrahamu.
I u toj svjetlosti osjeti Marija da je oslobođena bremena, i u krilu svomu sagleda dijete pred kojim je morala poniknuti glavom, blaženom od skrušenosti i pobožnosti.
I Bog-čovjek se rodio! - -
Tijelo djetencetu svijetlilo se svetim svjetlom, inače bijaše nejako i ljudsko kao svako drugo dijete, samo oči - krupne tamne oči zagledavahu umno i ozbiljno oko sebe, a iz pogleda njihovih strujalo je cijelo more ljubavi i blagosti i milosrđa!
Brižna majka podere od svoga platna krpe i povije u njih božje dijete. Položi ga u jasle među magarca i vola da mu bude toplo od toploga daha njihova. A nad ležajem djetetovim, pod svodom spilje zalebdi vijenac od koga je sav tamni prostor zasjao.
I svjetlost strujala dalje, zalila se na otvor spilje a odavle daleko posvuda po cijeloj krajini i zahvatila cijelo nebo nad gradom Davidovim.
A dolje kod beitsaurskih pašnjaka probude se od te svjetlosti pastiri što su čuvali stada ovaca i marve.
- Kakva to svjetlost? Zar Beth-Lehem gori? – u čudu zakriknu i poskoče od ognjištâ oko kojih su ležali, pokriti na glavama kratkim plaštevima i ogrnuti po tijelu kožama janjećima i volujskima.
Zapanjenim, zadivljenim pogledima gledahu k nebu i u srca im se uvuče strano neobično čuvstvo i bilo im je kao da govori Gospod sa Siona.
- To nije vatra! Ali što je? - kidalo im se iz uzrujanih grudiju.
I gle, uto se pojavi među njima krasan mladić, obasjan posebnom svjetlosti i kao lebdeći nad zemljom. Vjerne im duše upoznaju u taj mah slugu božjega i pokloniše se pred anđelom Gospodnjim, a svjetlost sa Beth-Lehema pala je i nad njih i okupala ih svojim valom. Od strave pred veličjem božjim poniknu glavama i padnu na koljena.
A anđeo podigne blaženu ruku nad njima i reče:
- >>Ne bojte se, jer, gle, javljam vam veliku radost koja će biti svemu narodu! Jer danas vam se rodi spas koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu!
I eto vam znaka: naći ćete dijete povito gdje leži u jaslama.<<
A dok su slušali riječi anđela Gospodnjega, najedanput vidješe gdje se roji oko njega visoko do neba nedogledno kolo kerubina, anđela, arkanđela i čitave legije vojnika nebeskih, oružanih plamenim mačevima i odjenutih u zlato i grimiz i okićenih alemom, biserom i dragim kamenjem. Oči se pastirima gotovo zasjenjivahu od viđena sjaja i veličja a u dušama zastruji im blažena sreća što ih Neizrečeni dariva istom milosti kojom je nadario oca Jakova, te vide čete Gospodnje.
I dok se divljahu nebeskomu sjaju, zaore sjajnim nebom glasovi nebesnika i pjevahu nadzemaljskom harmonijom:

Slava na visini Bogu!
I na zemlji mir!
Među ljudima dobra volja! –

A onda iščeznu sve.
- Mesija, Mesija - došao je dakle! - otkine se blaženim pastirima iz srdaca i grudi.
- Hajdemo do Beth-Lehema da vidimo što se je ondje dogodilo, što nam kaza Gospod! - reknu onda svi u jedan glas.
I ostave stada, da brzo polete k Davidovu gradu - pred spilju odakle se sipala nadzemaljska svjetlost.
I nađu Mariju i Josipa, na koljenima do jasala, a u jaslama ležalo je dijete, obasjano vijencem svoje svjetlosti, grijano dahom dviju životinja i dižući u igri sitne dvije svoje ručice k visinama.
Kad su se pastiri utisnuli u spilju i božje dijete svratilo do njih poglede svojih neobičnih očiju, moradoše poniknuti licima i spustiti se na koljena a ipak podizati poglede k djetetu koje im se sa svetim i djetinjskim i božjim izrazom smiješilo.
I pastiri uzeše sada da pripovijedaju sve što im se kazalo za to dijete.
- Rodio se spas koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu! - ponavljahu za njima Marija i Josip, da pred povjerenim im božjim čedom zahvale na božjoj milosti i ljubavi. Mariji se usjekla duboko u srce i pamet svaka riječ što je čula.
I pastiri, kad odoše, pripovijedahu svakome što se ove noći zbilo, i svatko se čudio i svatko se divio.
A stari pastir Eliakim koji je od poroda svoga, u bijedi i nevolji, tuđoj volji služio, klikne sretnim i blaženim licem, punim utjehe:
- I gle, rodio se Bog, sin Davida kralja, naš Mesija i kralj sviju naroda i sviju vjekova! I nije potražio, oj bogati i moćni Jerusalime, tvoje mramorne stijene i pozlaćene zidove, nije sebi postavio zipke u vašim dvorovima, oj kraljevi i silnici ovoga svijeta! Prezreo je on vas jer vas zlato kvari i sila vam duše ubija a njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Pošao je on u bijedu, rodio se u spilji kao posljednji beskućnik, u krpe se povio, od nijeme mučene životinje uzeo je prvu službu, od nas jadnih robova pastira - prvih je primio časti i poklone! On koji je najveći, najsilniji, najbolji!
- Oj sirotinjo, sirotinjo, ti mučenice svijeta, ti nedogledna četo junaka, božjih odabranika, svetaca i patnika, ti si noćas postavljena uz bok božjemu prijestolju. On je tebe sebi odabrao, ti si njegovo miljenče; tvojim mukama čuva ti dušu, brani te od otrova zlata i od prokletstva moći, sve da ostaneš čista, oj sirotinjo sveta, da uzmogneš uljesti u kraljevstvo njegovo koje nije od ovoga svijeta!
I svi drugi posluhnuše pastira a u duše im uljeze jakost i utjeha jer se pouzdaše u Mesiju i u njegovo kraljevstvo od drugoga svijeta.

1892.“

K. Š. Đalski

Moj božićni kolač na metre, moji ne priznaju kupovne kolače za Božić :)) , i blue coctail :)

čestitku sam izradila iz fotke poklona - snježna "kugla" s borićima i snijegom na mom stoliću, slikano u noći, i dodala sam prigodni tekst stiliziranim scriptina fontom


i Trans-Siberian Orchestra - Christmas Eve / Sarajevo (Timeless Version)

Iako siromašna kao crkveni miš, ili kao hrvatska radnica s 40 godina rintanja za "endlericom" u tekstilnoj tvornici poslije hrvatske "pretvorbe&privatizacije", što će reći, nema siromašnijeg radničkog stvora na svijetu i svaki bedak koji koji nikad nije mogao mirno sjediti i raditi nešto ili nešto korisno proizvoditi nego je smišljao razne lopovske načine preživljavanja, od ukrasti kokoš do kupiti tvornicu skupa s mojom mamom za kunu pa ju pretvoriti u "atraktivno zemljište" i preprodati i obogatiti se samo jednim lopovskim potezom, i svaki takav je prošao sto puta bolje od nje u životu, mi obje mrzimo lopove i mafijaše i đavolje fiškale instinktivno i iz dna duše oduvijek kao da smo znale što će jednog dana napraviti iz te tvornice u kojoj su se snimali filmovi i koja nas je personificirajući ju u živo biće zagrebačkih ulica "hranila", ta Nada Dimić je postojala i gutala kolone radnika stotinu godina dok nije došao sam đavo po nju i uništio ju, a kako drugi prave tekstil ovaj loš i žnj kvalitete koji sada uvoze hrvatski uvoznici ne znam, ali znam da dimićkine majce i pidžame još uvijek nosim, od makoa, i drže se fantastično za razliku od uvoznog smeća od kojeg dobiješ alergije po koži, ali odoh predaleko, moja mama uvijek nešto ima na što ja "otkidam" i nemam i dio je nje i njene priče i njenog duha, jer ja i ona smo totalno različite kao što to samo majka i kći mogu biti, i upravo zbog te različitosti moja mama je meni čuđenje u svijetu i vječna zagonetka. Nekako mi se čini da sam ja nju uvijek više volila nego ona mene, iako sad stalno ponavlja "imam samo tebe", kad više nema brata ni tate. Ne da se nikud iz svoje kuće, uzalud je svako nagovaranje da ide s nama i s nama provede Božić. Ima krasan kalendar na zidu, baš onakav kakv pristaje uz nju i njen "background", joj mama, prekrasan ti je, velim joj. 'Oćeš ga, pita me, pa ja bum si drugi nabavila, ništ se ti ne sekiraj, govori mi i skida sa zida kalendar koji sad visi na mom zidu i kad god prođem kraj njega, pomislim na moju mamu i kako je bila mlada i žurila u Nadu Dimić u šest ujutro a zvono sa katedrale je cilikom u dva sata javljalo da će se mama skoro vratiti kući, i taj zvuk sam uvijek voljela najviše na svijetu. Ah, te uspomene, one griju iznutra ali te i rastrgnu, reče tako o uspomenama i sjećanjima Haruki Murakami, Japanac, i nije li to živi dokaz da ljude vežu druge neke veze, plemenitije i

božanskije od onih koje mi nameću mafije i ratni profiteri.

Zašto odlaze dobri ljudi?
RIP Massimo

Ima jako puno prosjaka u Zagrebu. Raja je obučena bijedno da bijednije ne može biti. Ne znam šta se dešava s hrvatskim gradovima. Za zgrade se plaćaju silni nameti za održavanje a izgledaju kao nakaze, ruine. Nikada tako zapušteno nije bilo, Nigdje glamura, sama sirotinja. Sjedila sam s društvom u kafiću u Bogovićevoj na ulici i neprestano su nam prilazili prosjaci i prosjakinje i psovali kad ne bi ništa dobili, Strašna degradacija se osjeti na ulicama bez dućana i lokala, nema više malih dućana u centru Zagrebau, a roba po izlozima je gora nego ikada, neusporedivo sa nekadašnjim izborom i kvalitetom. Užasno se osjeti 30-godišnja vladavina kriminalaca, pustoš i siromaštvo i idu kolone nekih ljudi kroz grad, stranci, Ukrajinci, ne znam. Atmosfera je čudna, nitko se ne veseli, kad prolaziš pored rijetkih adventskih kućica vidiš zabrinuta lica trgovaca kojima nitko ne prilazi kupiti nešto, ni b od blagdanske atmosfere. Najviše me iznenadio izgled ljudi po ulicama, loše obučeni, bez smijeha i priče, prolaze ko zombiji. Kad nema turista da dignu ulični prosjek vidi se sav jad i bijeda domaćih ljudi, i kad opadne lišće koje je skrivalo ružnoću fasada. Mene bi bilo stid da sam političar na vlasti s takvim očajnim rezultaima po standard života ljudi, kako upravljaju 30 godina. Očigledno je da raja nema novaca, da samo plaća a ništa nema. Čisto se čovjek lecne kad siđe s virtuale u reality, sa friziranog umjetnog sadržaja na ulicu među stvarne ljude, koji se najviše okupljaju po kolodvorskim peronima kao nekada pred tvorničkim portama, samo bez povratka kući navečer :*(

Ljubim.

Za šta oni primaju preko 50000,00 kuna bruto plaće mjesečno, političari? Zar za ovu bjedu, siromaštvo i iseljavanje?

Came in from the city
Wakled into the door
I turned around when I heard
The sound of footsteps on the floor.
Love just like addiction now I'm hooked on you
I need some time to get it right
Your love gonna see me through.
Can't stop now
Don't you know
I ain't never gonna let you go, don't go!
Don't go
Don't go
Baby
Make your mind up
Give me what you got
Fix me with your lovin shut the door and turn the lock.
Hey
Go get the doctor
Doctor came too late
Another night I feel alright my love for you can't wait.
Can't stop now
Don't you know
I ain't never gonna let you go, don't go!
Can't stop now
Don't you know
I ain't never gonna let you go, don't go!
Don't go
Don't go
Came in from the city
Walked into the door
I turned around when I heard
The sound of footsteps on the floor.
Said he was a killer
Now I know it's true
I'm dead when you walk out the door
Hey babe
I'm hooked
Can't stop now
Don't you know
I ain't never gonna let you go, don't go!
Don't go
Don't go
Oh, don't go
Don't go
Don't go

TIJESTO

Kad psihopat kuha sirotinji
Ona jede pokorno i pognute
Glave
Da može opet doći
Psihopatu u obzir
Za tanjur splačine
(Za zahvalnost za splačinu)
Koju dobiva milošću psihopata
Za lovu tko zna od kuda i kojim kanalima
Ju psihopat ima
Jer on ništa ne radi i ne prodaje
Osim hvalite me usta tvoja
Sirotinjo gladna
I klekni kad ti kažem
I moli za kruh koji ti dajem a koju pšenicu
Sijao nisam i u brašno mljeo nisam
Ja haračem te hranim
Jer otkud mi novac za kuhinju pučku
Da radnike hranim i sirotinju drsku
Što kleknut ju učim
Nego od harača koji je trebao biti
Sirotinjin kruh i plaća i mirovina
Ali gdje bih tada bio ja
Psihopat i darivatelj
Veliki brižnik i kuhar slabima
Koje sam čekao
Da dođu kad-tad kleknut preda me
Poljubit mi prsten i baculus
Poslije uzaludnog doživotnog rada
Shvatiše to prekasno i to je dobro
Za moju kuharicu za beskućnike
U Gundulićevoj ili Marulićevoj
Da ima za biografiju
S čim se pohvalit
Dok miksa tijesto od
Spletki i zlobe.

Objavila sam u sridu (srijedu) 9. prosinca 2020. tekstić, svoju obradu Andersenove Djevojčice sa šibicama, inspirirana jednom pričom iz hrvatskih škola, tada objavljene u novinama, o stidu gladne djece po školama, čiji roditelji nemaju za platiti im obrok u školi, pa djeca cijeli dan budu gladna i JOŠ SE TOGA STIDE i skrivaju glad :*(.

Interpretacija glasi:

„Djevojčica sa šibicama“ je Andersenova bajka o djevojčici čiji je otac pio i zlostavljao ju i tjerao da ide prodavati na ulicu šibice i donese mu novac za zapiti. Djevojčica, u snijegu i u prnjama, hodala je božićnim ulicama i nudila prolaznicima svoje šibice, no oni su prolazili pored nje žureći svaki za svojom pečenkom i kupovinom, a njoj je oko srca i po nogama bilo sve hladnije i hladnije. Nesrećom, naletila je još i na grupu malih bulija koji su ju okrutno izvrijeđali, ismijali i izgrudali i kad su se zadovoljili otišli su, a ona je sjela u snijeg pored neke zgrade ili kurije kroz čije prozore su svjetlila okićena božićna drvca i stolovi puni pečenki, sarme, kolača i vina, na koji prizor se oglasio kruljenjem njen gladn i hladni trbuščić, uzalud. Da bi se barem malo ugrijala u ledenoj noći, počela je paliti šibice iako je znala da ju kod kuće za takvo nešto čekaju batine i kazna. Palila je šibice jednu za drugom i u svjetlu zadnje šibice spustila se s neba njezina baka i odvela ju u nebo. Ujutro je policajac u snijegu pronašao mrtvu djevojčicu.

Tipična priča o licemjerju božićnih lampica i nakaznih uličnih ukrasa kojima vlastodršci ukrašavaju gradove i ulice u predbožićno vrijeme. Gradove pune gladne sirotinje, disfunkcionalnih obitelji, bijednih i siromašnih djevojčica i staraca, nasilnih bulija i nasilnih alkoholiziranih očeva, licemjernih bogatih svećenika koji kade sirotinju i bešćutinih prolaznika u šoping utrkama, kakvu socijalnu sliku prigodno obasjavaju šarenim lampicama isti vlastodršci i profiteri koju su ju i prouzročili. Kad će božićne „lučonoše“ i osvjetljivači gradova uvesti jednodnevno gašenje lampica u znak solidarnosti sa svom sirotinjom i gladnim djevojčicama koje gladuju i smrzavaju se dok krimosi, nasilnici i hipokriti slave Božić? Ako je Božić priča o siromašnom dječaku rođenom u štalici, ne bi li vladajući krimosi trebali Božić obilježavati svojim kajanjem zbog posljedica svojih činova i svojih zakona, u štalicama umjesto u svojim bogatim bunkerima i kurijama? Primjerom solidarnosti sa sirotinjom koju harače umjesto sezonskim paljenjem lampica po odumirućim gradovima a na financijski teret sve siromašnijih građana koje reklamama i mamcima potiču na šoping stampeda s čak 25 posto poreza namijenjenog za punjenje svojih i džepova parazita, koje poreze i harače im i opet najviše plaća većinska radnička i seljačka sirotinja iz štalica ili bez krova nad glavom, otetim postsocijalističkom gangsterskom pljačkom i pohodom na imovinu građana kojima su prethodno opljačkali i uništili tvornice i radna mjesta, a onda uveli zakone o teroru, ovrhama i deložacijama, u projektu stvaranja bogatih neradnih parazita i radničkih beskućnika, kakvog jednog malog beskućnika i siromaha rođenog u štalici hipokriti hipokritski slave prežderavanjima, masnim pečenkama i svjetlećim uličnim kičem i lampicama, umjesto zakonskom zaštitom njegovih građanskih prava i raskidanjem vatikanskih ugovora koje djetešce u štalici nikada nije i ne bi potpisalo."


AKO JE KOME SMIJEŠNO, SLOBODNO NEK SE SMIJE, ili ostavi debilan komentar ispod.

„CARMEN
II.
Zadržao sam se nekoliko dana u Kordovi. Upozoriše me na neki rukopis dominikanske knjižnice, rukopis u kojem ću - rekoše - naići na zanimljive obavijesti o starinskoj Mundi. Dobrostivi Oci srdačno me primiše: dan bih provodio u njihovoj biblioteci, a navečer bih šetao gradom. O zalazu sunca mnogo se dokona svijeta skuplja na keju koji obrubljuje lijevu obalu Guadalquivira. Tu ćeš se nadisati raznih mirisa što dopiru iz obližnje kožarnice, koja podržava slavu grada gdje su se i nekoć strojile kože, pa je Kordova izašla time na glas. Podneseš li taj vonj, moći ćeš uživati u prizoru koji nije na odmet. Nekoliko minuta prije Pozdravljanja skuplja se na obali rijeke mnoštvo žena, i to ispod keja, koji je dosta visok. Nijedan od muškaraca ne bi im se usudio pridružiti. Kad zazvoni pozdrav Gospi, smatra se da je pao mrak, a čim je odzvonilo, sve se te žene svlače i ulaze u vodu. Nastaje zaglušna krika, vrisak i hihotanje, ukratko grdna larma. Muškarci odozgor motre kupačice, beče oči i ne vide bogzna što. No bijele, nejasne obline, koje se ističu na tamnome modrilu rijeke, potiču pjesničke misli i osjećaje, pa ne treba mnogo mašte da čovjek zamisli da gleda Dijanu gdje se kupa sa svojim pratilicama ne morajući se bojati da će ga zateći sudbina Akteona.

Čuo sam pričati da su se jednom neki pokvareni mladići složili, skupili nešto novca i podmitili zvonara stolne crkve te bi zazvonio dvadeset minuta prije propisanog roka. I premda još bijaše bijeli dan, riječne vile s Guadalquivira nisu ni časak krzmale: vjerujući više angelusu negoli suncu, spremiše se mirne savjesti za kupanje, ne služeći se, dabome, kupaćim kostimom. Ja to nisam vidio. U moje doba zvonar bijaše nepodmitljiv, sumrak nejasan, a samo bi mačka mogla razlikovati najstariju babu, koja prodaje naranče, od najljepše grizete u Kordovi.

Jedne večeri, kad se već potpuno bilo smrklo, pušio sam naslonjen na kamenu ogradu, kadli spazim ženu koja bijaše došla stubama što vode s rijeke i sjela pokraj mene. U kosi je imala velik stručak jasmina, koji je odisao opojnim mirisom. Odjevena je bila skromno, možda i siromašno, sva u crno, kao većina grizeta. Ugledne žene i djevojke nose crno samo prije podne; navečer se oblače ŕ la francesa. Došavši do mene, kupačica je spustila mantillu, koja joj pokrivaše glavu, na ramena.

U mračnu svjetlu što sa zvijezda pada

primijetih da je malena, mlada, dobro građena i da ima vrlo krupne oči. Smjesta odbacih cigaru: shvativši moju pažljivost (tako je pažljiv samo Francuz), ona se požuri da mi saopći da voli miris duhana i da, štoviše, puši i sama ako se namjeri na blage cigarete. Srećom sam takve imao uza se pa ih smjesta ponudim njojzi. Nakon što se udostojila prihvatiti, pripali papelito na rubu upaljenog užeta, koje nam donese neko dijete, tražeći za uzvrat jedan novčić. Zajedno smo odbijali dimove, koji se miješahu i prepletahu, razgovarali o svemu i svačemu dok se napokon ne nađosmo, lijepa kupačica i ja, sami na keju. Pomislih da neću biti nametljiv ako joj ponudim da pođemo zajedno u kakvu neveriju da bismo pojeli sladoled. Malko se ustručavala, taman koliko pristojnost zahtijeva, a onda prihvati. No prije nego što ćemo poći, zaželi da zna koliko je sati. Izvadim uru, koja odbije vrijeme, a ta zvonjava vrlo je iznenadi.
- Kakvih sve izuma imade kod vas, gospodo stranci! Odakle ste, milostivi gospodine? Englez, je li?
- Francuz i vaš ponizni službenik. A vi, gospođo ili gospođice, vi ste zacijelo iz Kordove?
- Ne.
- No svakako ste Andalužanka. Govorite tako mekano...
- Ako se tako dobro razaznajete u govoru, morali biste pogoditi tko sam i što sam.
- Držim da ste iz Isusova kraja na dva koraka od raja.
(Tu sam pjesničku metaforu, koja označuje Andaluziju, naučio od svog prijatelja Francisca Seville, poznatog picadora.)
- Ah, ovdašnji svijet veli da raj nije za nas.
- Da li ste možda Maurkinja, ili...
Zapeo sam, ne usuđujući se kazati: Židovka.
- Hajde, hajde! Vidite i sami da sam Ciganka. Hoćete da vam gatam 'la baji'? Jeste li čuli za Carmencitu? To sam ja.

U ono doba - ima tome već petnaest godina - bio sam takav poganin da se nisam lecnuo ni ustuknuo saznavši da je pokraj mene vještica. »Dobro - rekoh u sebi - prošle sam nedjelje večerao s drumskim razbojnikom; danas ću kusati sladoled s đavoljom službenicom. Na putovanju valja sve vidjeti.« Imao sam još jedan razlog da produbim to poznanstvo. Priznat ću na svoju sramotu da sam - izašavši iz koledža - tratio vrijeme baveći se okultnim znanostima, pa sam nekoliko puta kušao zazvati i samog Nečastivog. A premda sam odavno izliječen od takvih sklonosti, sačuvao sam neku radoznalost, koja me potiče da se zanimam za svaku vrstu praznovjerja. Stoga sam sada uživao pri pomisli da ću doskora saznati dokle je doprla umjetnost čaranja među Ciganima.

Riječ po riječ i mi stigosmo u neveriju i sjedosmo za mali stolić, osvijetljen voštanicom, koja bijaše usađena u staklenu kuglu. Sada sam mogao ogledati na tenane svoju Ciganku, dok su neki pristojni ljudi, koji sjeđahu za ostalim stolovima, zinuli od čuda vidjevši u kakvu sam finu društvu.

Ne vjerujem nikako da je gospođica Carmen bila čistokrvna gitana: svakako bijaše kudikamo ljepša od svih žena njezina roda koje sam ikada vidio. Da žena bude lijepa, mora skupiti tridesetak 'si' - kažu Španjolci - ili pak moći biti definirana s pomoću deset pridjeva od kojih se svaki mora odnositi na tri dijela njezine osobe. Mora npr. imati tri crne stvari: oči, trepavice i obrve; tri tanane ili fine: prste, usne, kosu itd. Za ostalo vidi Brantômea. Moja gitana nije mogla pretendirati na takvo savršenstvo. Njezina put, inače besprijekorna, bila je gotovo bakrena. Njezine su oči bile kose, ali divno skrojene; usne bijahu malko prepune, ali dobro uobličene, a zubi bijahu bjelji od mendula kada im skineš ljusku. Kosa, ponešto gruba i tvrda, bijaše modrikasto-crna kao gavranovo perje, duga i sjajna. Da vas ne bih ugnjavio preobilnim opisom, reći ću vam ukratko da je ta žena svakoj mani pridala neku odliku, koja se zbog kontrasta možda jače isticala. Bijaše to čudna ljepota, barbarska i egzotična; fizionomija koja sprva iznenađuje svojom neobičnošću, ali se duboko usijeca u pamet. Osobito oči imađahu čudan izražaj, umilan i grub, sladak i surov; izraz kakav nisam poslije našao ni u jednom ljudskom pogledu. »Cigansko oko, vučje oko«, veli španjolska poslovica koja otkriva dobar dar opažanja. Ako nemate vremena da odete u Jardin des Plantes da proučite pogled vuka, promotrite svoju mačku kad vreba na vrapca.

Jasno da se ne može gatati u kavani: to bi zaista bilo smiješno. Stoga zamolih lijepu vješticu da mi dopusti da je otpratim kući. Ona pristade bez nećkanja, ali htjede ponovno znati koja je ura pa me zamoli da učinim da još jednom »zazvoni«.
- Da li je zaista od zlata? - upita ona gledajući dobnik s pretjeranom pažnjom.
Kad krenusmo, bila je mrkla noć. Većina je dućana bila zatvorena, a ulice gotovo puste. Prijeđosmo preko guadaluivirskog mosta i posve na kraju predgrađa stadosmo pred kućom koja nije bila nalik na palaču. Neko nam dijete otvori. Ciganka mu rekne nešto jezikom koji mi nije bio poznat, ali sam poslije saznao da je to rommani ili chipe calli, ciganski idiom. Dijete brzo nestade, a nas dvoje ostadosmo sami u prostranoj odaji, u kojoj bijaše stolić, dvije niske stolice i škrinja. Ne smijem izostaviti vodenu žaru, kup naranči i svežanj luka.

Čim smo ostali sami, Ciganka izvadi iz kovčega dotrajale karte, jedan magnet, osušenog kameleona i nekoliko drugih predmeta koji će joj trebati za čaranje. Onda mi reče da uzmem komad novca i da njime napravim križ na lijevom dlanu. Magični je obred započeo. Čemu da vam iznosim njezina proročanstva? Način kako je operirala svakako je važniji, a moram istaknuti da nije bila polovična. Nego prava pravcata vještica.

Na žalost smo doskora bili pobrkani u svom poslu. Vrata se naglo otvoriše, a čovjek, zamotan do očiju u crni plašt, uđe u sobu apostrofirajući Ciganku vrlo neljubazno. Nisam razumio što govori, ali je ton njegova glasa svjedočio da je vrlo zle volje. Gitana se, vidjevši došljaka, nije začudila, a ni naljutila, nego mu je pohitala u susret i nevjerojatnom brzinom izgovorila nekoliko rečenica služeći se istim tajanstvenim jezikom kojim se već bila preda mnom poslužila. Riječ payllo, koju ponovi nekoliko puta, bijaše jedina koju sam razumio. Znao sam da Cigani njome označuju svakoga stranca koji nije njihov suplemenik.“

Prosper Mérimée, Carmen
(odlomak)


Grande finale


i moja knjiga :))

Stigao mi je poklon za Božić iz Irske, elegantan nakit iz Swarovski kristala u tamnoplavoj kutijici, slatka

figurica malog bubnjara i kutija puna irskih čokolada, keksića, karamela i bombončića, radost za oči i nepce, prostaci bi rekli - guzu. Što je hrvatski Božić bez Irske u kojoj rade deseci tisuća VKV, VŠS i VSS mladih Hrvata nakon stotina uzaludnih pokušaja zaposliti se pod mafijinim 30-godišnjim ratnim i šovinističkim narativima i kadrovskim izborima u domovini?

Slikarica Nasta Rojc ovjekovječila je svojim kistom Prosinačke žrtve, vješanje 16 antifašista u Dubravi 20. 12. 1943. godine, upamćeno kao prvo „javno vješanje“ u Zagrebu.

„Po naređenju Švaba krvnik Pavelić dao je u Zagrebu objesiti 16 građana, od kojih su po narodnosti 13 Hrvati, 2 Srba i 1 Slovenac. Mahom se radi o poznatim javnim radnicima, kojima ustaške vlasti nisu dokazale nikakovu krivnju.
Solidarni građani su, kao jedan od iskaza solidarnosti sa obiteljima žrtava, odlučili za Božić ne kititi borove, „a tko bude kitio radi djece, palit će šesnaest svijećica u čast naših šesnaest...“.

"Njemački general Glaise von Horstenau proglasio je neistinitima tvrdnje da je njemačko zapovjedništvo zahtijevalo ovo vješanje: „Mi sa tim strašnim događajem nemamo nikakve veze i za to smo doznali tek kada su jadni ljudi već visili na banderama“.

"Praksa javnog vješanja, koja je započela 1. prosinca 1943., a potvrđena od strane ustaša i 20. prosinca iste godine, postala je uobičajeno sredstvo utjerivanja straha građanima Zagreba narednih godina postojanja NDH, sve do pada ustaškog režima u svibnju 1945. godine. Ljudi nad kojima su izvršavane odmazde, u najvećoj većini slučajeva uopće nisu bili odgovorni za različite diverzije i atentate na ustaške ili njemačke dužnosnike. Javna vješanja su posebno od ljeta 1944. godine postala uobičajena pojava u Zagebu i okolici. Prema izvještajima Hrvatskog naroda i u ostalim izvorima, u dvadesetak odmazdi ukupno je obješeno 434 osobe, a prema Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i suradnika 471 osoba. Pošto je osnovna sastavnica ustaškog režima bio zločin, osim vješanja su uobičajena bila i masovna strijeljanja ljudi u okolici Zagreba, poput Dotrščine ili Rakova Potoka."

Jutro juri kao i obično u virtuali, tu je vrijeme poremećeno, odeš na par mjesta pokupiti povratne informacije, nezadovoljno i preko volje, jer navika je navika, pa i kada je ružna i štetna, sjedati ujutro uz kavu na trash, i tako početi dan, vidjeti što pišu supatnici i šta ima novog u ludnici, a uvijek je isto, crna kronika, rat, palčevi s gljivicama, bljak, reklame za nekakava maziva čudotvorna, da barem ima za mozak, ili za ovisnosti, da ju namažem i živim kao prije tisuću godina, na friškom zraku umjesto na fotošopima šuma i gljiva, platiš spajanje i trajno si unesrećen i zarobljen, navlačenje je navlačenje, jednom reče Gruden, kada je vladala epidemija nutricionista i mrkvi, reče tad Gruden, potpuno točno, čovjek se može navući i na mrkvu, i kad pogledaš na satić, šok, prošlo je par sati a ti misliš jedan.

Popnem se na ljestve uz moj zid s knjigama do stropa, na zadnju prečku da dohvatim one ispod plafona, složene su u dva reda, nemam više mjesta za knjige u kući, posvuda su, i u dva reda na policama, pa sad kopam po drugom redu, i nalazim blago. Male crvene knjižice Reč i Misao, mičem prvi glavni red i vadim ih na svjetlo dana, hrpa divnih naslova, pisaca, obećanja, uranjanja u magiju, uzbuđenje raste, redaju se ludi naslovi: Rimska lirika, Arapska poezija, Razgolićeno kršćanstvo, Gozba ili o ljubavi, Okretaj zavrtnja, Razuzdani eros, Pohvala ludosti, Kandid, Hamlet, Sirano de Beržerak, Dugo putovanje u noć, Golmanov strah od penala, Crno je moja omiljena boja, Gargantua, Crvena konjica, Novela o šumama, Gospodin iz San Franciska, Arabeske i groteske, Don Žuan, Mrtva kraljica, Kruna od perja, S onu stranu sna, itd., itd.

Pravim na podu svoj mali otok s blagom.

Blago je da se dijeli.

Krasne slike Marice Mavec Tomljenović iz moje monografije o slikarici, izabrani zimski ugođaji i jedna sjetna :)

Kolika je pregolema glupost nazija, manifestira se na svakom božjem koraku, glupi nazy je polupismen, ali kod broja tri on dolazi na svoje i to postaje groteskna manifestacija idiotizma, on ne piše više interpunkciju s tri nego s dvije ili četiri točkice, on nikada ne meće tri smajlića ili sličice, nego dvije ili četiri, on i glupošću i nepismenošću dokazuje da je protiv broja tri čvrsto ukopan u rovovima gluposti i idiotizma ... , i vice versa, ili meće uvijek i stalno svuda samo tri ikonice, nikad dvije :(((

„PRVO PISMO
Razmisli, ljubavi moja, kako ništa, ama baš ništa nisi predvidjela. Ti si prevarena, a varavim svojim nadama prevarila si i mene. Čuvstvo, od kojeg si očekivala tolike radosti i užitke, urodilo je crnim očajanjem, koje se da usporediti samo s okrutnim bolom, što ga zada odsutnost, koja ga je i prouzročila.

Što, hoće li me ova odsutnost, kojoj moj bol, ma kako bio domišljat, ne može dati dosta kobno ime, lišiti zauvijek očiju, u kojima sam čitala toliko ljubavi, te sam po njima upoznala uzbuđenja, koja me ispunjahu radošću, koja mi naknađivahu sve drugo i koja ma – napokon - dostajahu? Moje su nažalost lišene jedine luči, koja ih je oživljavala, preostaju im samo suze i ja ih nisam upotrebila ni za što drugo nego da plačem i plačem, otkako sam saznala, da ste se pomirili s time da se udaljite, premda je to meni nepodnosivo, pa će me doskora u smrt natjerati.

Ipak mi se čini, da osjećam neku sklonost prema nesrećama, kojima ste vi jedini uzrok: život sam vam svoj posvetila, tek što sam vas ugledala; godi mi, što vam ga, eto, žrtvujem. Tisuću puta na dan šaljem vam svoje uzdahe, oni vas traže na svima mjestima, a kao uzdarje za tolike nemire, donose mi natrag samo iskreno i preiskreno upozorenje, koje mi daje moja huda sreća. Toliko je okrutna, da ne trpi da sebe zavaram, nego mi kazuje svakoga trenutka: »Prestani, nesretna Marijana, prestani i nemoj da izgaraš, tražeći dragana, koga nikada više ne ćeš vidjeti; koji je otišao preko mora, da bi tebi izmakao; koji je u Francuskoj bodar i veseo; koji ni jednom da pomisli na tvoje patnje i koji ti poklanja sav taj zanos, ne osjećajući za nj nikakvu zahvalnost. Ali ne, ja ne mogu privoljeti na to, da sudim o vama tako uvredljivo: ne ću nikako zamisliti, da ste me zaboravili. Nisam li dosta nesretna, nego da se još mučim neopravdanim sumnjama? I zašto da nastojim zaboraviti, kako ste bili pažljivi, nastojeći da mi zasvjedočite svoju ljubav? To me nastojanje bilo tako opčaralo, da bih bila veoma nezahvalna, kad vas ne bih ljubila onako žestoko kao onda, kad sam uživala iskaze vaše ljubavi, pa nisam trebala drugo nego da poslušam svoju. Kako se moglo zbiti, da sjećanja na tako ugodne trenutke, postanu tako okrutna i da - protivno svojoj naravi – posluže samo za to da muče i zlostavljaju moje srce? Ali da! Vaše posljednje pismo dovelo ga je u čudno stanje: tako se bilo ganulo, da mi se učinilo, kao da se hoće od mene odijeliti i poći k vama. Bila sam tako satrta tim žestokim čuvstvima, da sam više od tri sata bila napuštena od svih svojih čula. Otimala sam se i branila, ne hoteći se vratiti u život, koji moram rad vas izgubiti, budući da ga za vas ne mogu sačuvati. Napokon sam opet ugledala svjetlost, protiv svoje volje; obmanjivala sam se da pogibam od ljubavi, a bijaše mi na koncu i drago, što više ne moram gledati kako mi srce razdire bol zbog vaše odsutnosti. Nakon tih nezgoda imala sam i mnogo drugih nelagodnosti: no mogu li uopće biti čila i zdrava, dok vas opet ne ugledam? No sve ja to podnosim bez pogovora, jer dolazi od vas. To je dakle nagrada, koju mi dajete, što sam vas tako usrdno ljubila? Ali ništa, odlučila sam da vas obožavam čitava svog života i da nikada nikoga ni ne pogledam. A vjerujte mi, da biste i vi dobro učinili da ne ljubite više nikoga. Zar biste se mogli zadovoljiti strašću, koja bi bila manje žarka od moje? Naći ćete možda više ljepote (premda mi nekoć kazivaste, da sam dosta lijepa), ali nigdje ne ćete naći toliko ljubavi, pa što će vam ostalo sve? Ne punite ubuduće svoja pisma suvišnim stvarima i ne kazujte mi više neka vas ne zaboravim. Ja vas ne mogu zaboraviti, a ne zaboravljam ni to, da ste mi dopustili da se nadam, da ćete doći da neko vrijeme sa mnom provedete. Ah, zašto ne ćete provesti uz mene čitav život? Kad bih mogla izaći iz tog nesretnog Samostana, ne bih ja čekala u Portugalu hoće li se vaša obećanja ostvariti! Pošla bih za vama u potragu bez ikakva obzira, slijedila bih vas, ljubila bih vas ma gdje se nalazili. Ne usuđujem se ni pomisliti, da bi to moglo biti; ne ću poticati nadu, koja bi mi zacijelo godila: hoću da odsada budem osjetljiva samo za bol. Ipak priznajem, da je prilika da vam pišem (koju mi je priliku pružio brat) potakla u mojoj duši radosna ganuća i tako načas obustavila očajanje, u kojem se nalazim. Zaklinjem vas, da mi kažete, zašto ste prionuli da me opčarate, što vam je, eto, i uspjelo, kad ste dobro znali, da ćete me ostaviti? Zašto ste tako uporno nastojali, da me učinite nesretnom? Što me niste pustili u mom Samostanu? Jesam li vam nanijela kakvu uvredu? No ja vas molim, da mi oprostite: ništa vas ne okrivljujem; nisam podobna da mislim na osvetu, a tužim se samo na svoj mračni Udes. Držim, da nam nije mogao nanijeti gore zlo, nego da nas odijeli jedno od drugoga, ali naša srca ne će odijeliti: ljubav, koja je moćnija od udesa, sjedinila ih je za cijeli naš život.
Ako vas moj nešto zanima, pišite mi često. Zavrijedila sam, je li, da se malo potrudite i da me izvijestite o svojim osjećajima, o svojim poslovima, no dođite mi u pohode, to je glavno. Zbogom, ne mogu se odijeliti od tog papira: dopast će vam u ruke, htjela bih da budem iste sreće kao on. Jao, mahnitog li stvorenja! Kao da ne vidim, da je to nemoguće... Zbogom, ne mogu više. Zbogom, nemojte prestati da me ljubite i zadajte mi još više jada.“

SOROR MARIANA, PORTUGALSKA PISMA (1669)

ČITAM PETO

Djed Mraz postoji
Vidjela sam ga jučer
Utonulog u brige
I nekakve prnje umjesto igračaka
I darova za djecu
U pohabanim torbama
Oko njega na klupi
Sam, sam
Plače u središtu grada
Zar tako s Djedom Mrazom?
Vi okrutni gulikože
Što koristili ste ga
Dok je bio mlad
I trebao vam je za rad i rat
A sada plače na klupi
Jer darova nema
Ni sanjki ni sobova
Ni ho ho ho od njega
Samo brige i jad
Muke i glad
I ništa čarobnog nema
U ovom starom Didi Mrazu
Oguljenom do gole kože
Nakon cjeloživotnog nošenja
Darova djeci
Zapelog na klupi u zlom vremenu
Koje od Djeda Mrazova biljke pravi
I svi su prolazili pored starca
Koji je nosio darove svima
Za svojim poslom
Darujući mu okretanje glave
Sada zauzvrat što bio je dobar
I pošten Djed Mraz
A sada prodavači magle, srama, i straha
Pljačkaju djecu i roditelje im i nose
Darove od pljačke
Kući
Za Božić

SVJETILJKA ZA NJU
Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop

Scientia est lux lucis na latinskom znači "znanje je prosvjetljenje" (doslovno "znanje je svjetlo svjetla"), također se prevodi kao "znanstveno znanje je prosvjetljenje". Vjeruje se da je to rekao Leonardo da Vinci (15. travnja 1452. – 2. svibnja 1519.), arhetipski renesansni čovjek.

(moja fotka)

Švedska Lucija za glupane

Zapis o zimi

To nije zima i tu nema zime:
U gradu osta od nje samo ime.

Ona je tamo gdje zavija vuk,
Gdje snijeg je visok i jedva se hoda.
Na silnoj ravni gdje je svečan muk
Beskrajnih polja i zamrzlih voda

Dobriša Cesarić

Isaak Levitan (1885)

Snježna noć (zapis o zimi)


evo zima će

San doktora Mišića
Od vajkada bijaše dvor Jabučevački na glasu kao dvor duhova, prikaza i svakakvih drugih čudovišta. Bijaše to stara, drvena, na sve strane prolomljena kurija. Prvobitna njezina vlastela davno pomriješe. Poslije njih se nikako i ni u čijim rukama nije ustalilo imanje i gotovo se svake pete-šeste godine mijenjali gospodari. Najposlije dočepao se dobra neki Židov. Ovaj je dao zemlje seljacima pod zakup, a dvor je pustio prazan i pust. Bijedna je kuća od sada od godine do godine još bjednije izgledala i svake jeseni izbijao vjetar iz krova sve više šindre. I tako je taj kukavni izgled sve većma činio, te je kurija bila na strahotnu glasu, pa bi se i najpijaniji mužek svaki put pobožno i skrušeno prekrstio, kad bi noću morao kraj dvorca prolaziti.
Napokon nađe se stanar i jadnoj ovoj kući. Namjeste naime u kotaru liječnika. U kotarskom sjedištu nije bilo stana, ni u cijeloj okolici ništa se nije moglo naći, pa tako se prihvati čovjek onoga što je bilo, i riješi se za kuriju. Nije mu nimalo smetao strašni glas odabrana doma. Tek plašio se parcova i miševa i slaba krova. Pa kad je za silu bio krov popravljen i dvor pročišćen, bijaše doktor Mišić posve zadovoljan stanom svojim.

KSAVER ŠANDOR GJALSKI (1854-1935)

GREATEST SHITS

“Hajdukovi” su igrači lakše ulazili u reprezentaciju s pet buktinja na grudima, a tim je lakše i osvajao titule. "Dinamo" je uvijek morao biti puno bolji da bi postigao isto.
Josip Jović u Danasu, prosinac 1993.

Zato što su u njemu prevladavali jugokomunisti, zato što je bio momčad Narodnooslobodilačke vojske, "Hajduku" su kroz prste gledali više nego "Dinamu". "Hajduk" je bio režimskiji, komunističkiji, izrazitije projugoslavenski nego prohrvatski.
dr. Franjo Tuđman u Sportskim novostima, siječanj 1994.

Dovodi se trener koji nije Hrvat, koji nije iz Hrvatske! Mi ovdje na taj način stvaramo neko multinacionalno društvo, neku internacionalu!
Antun Vrdoljak u Super sportu, listopad 1994.

Ovaj zadnji slučaj, s odlaskom onog malog u "Milan", kako se zove, Smoje, da Smoje, to je greška svih ovih mojih ljudi u "Croatiji" i Hrvatskom nogometnom savezu. Takav talent nije smio otići! On je morao klečeći doći i moliti da igra u "Croatiji"!
dr. Franjo Tuđman u razgovoru sa sportskim novinarima nakon utakmice Croatia-Partizan, srpanj 1997.

Stric-vujc, stric-vujc.
Idu babe sa zornice,
veter ščiple nos i lice,
muž bu dobil zanoftice,
zakaj nema rukavice?

Sanjinec lešči,
iskri se i blišče.
Zajec mamu išče,
sneg škriple i blešči.

Stric-vujc, stric-vujc.
Zaružil je tujc
na čarna vrata hižna,
starinska alamižna:
vu ime Baltazara,
vu ime čarnega cara,
egiptovskeg Gašpara,
udelite krajcara!

Badnjak za pečjum,
Vuzem na drvocepu.
Kuhamo sarmu, klobase
i kiselu repu.
Stric-vujc, šic-mic,
kraj pisane pečenke i devenic.

Al biti gol, kak goli bažolek,
Pod jaslicam, kadi su oslek i volek
jedina peč, kak marhenjska sapa,
i biti bos kak bosa capa,
a nemat niš neg bogečkog ščapa,
gledat na nebu mlaji serp,
kak gnjili canjek zamotanjek,
od osmujenih cunj i kerp,
i biti kakti samec pes
bez domovine, bez penez,
a na te laje saki pes,
pandur za petom, Herodes,
biti fačuk i smujin sin,
tega je preklel sam Gospodin!
Temu je sam Belzebub i stric i vujc,
stric-vujc.

Miroslav Krleža

MOLITVA ROBA

Tu su dvije godine sramotne robije
u grobnici okovanih duša.
Uzalud kletve, grohot i molitve -
ni bog nas ni đavo ne sluša.

Nad glavama visi liktorska sjekira
-simbol grabeža, klanja –
Crna je košulja razvila zastavu
i bijela se garda njoj klanja.

Vučemo prokletu galiju harača
i nijemi smo, gluhi i slijepi –
Naš dan je u dronjcima, ko oblak bez neba,
a noć u lancima strepi.

Bog- dobra duša - nema vremena
da osuši suzu roblja –
Naši su bregovi postali Golgote,
a naše su doline groblja.

Plave su rijeke nabujale otrovom
osvete, mržnje i bijesa –
u mrak se pakla i jada survala
sumorna naša nebesa.

I dok smo bez morfija pijano čekali
darove pospanog neba –
dotle su ognjišta ostala pusta
bez ogrjeva i bez hljeba.

Na Veliki petak triput je Hrist
pod trnjem padao za nas –
na leđima vukao sramotni krst,
ko mi što ga vučemo danas.

I Hrist je rekao - čuše ga robovi:
- Ne praštajte dugove vaše! –
- Ne molite oca nebeskog. I on je
- pokopao sve Očenaše!

Mi smo na dnu. Ko pseta bez doma.
I gaze po nama. I pljuju.
Al noć kad je sama, bez priče o zvijezdama,
Onda se talasi daljine čuju.

Na uranak zove krvavi dim
sa garišta Kastva, Podhuma –
Pod novim nebom stere se, raste
plamena, ponosna ŠUMA!

Sušak, 31. III. 1943.
Pjesme (1910-1950), Zagreb 1951.

Nikola Polić

Kad hejter napravi ovakvu stvar, nek se javi, ali to je nemoguće, hejter ne pravi ništ dobro osim hejta, tu se specijalizir'o i tako širi hejt po svijetu jer ništ drugo ne zna i ne umije, osim hejtati, da hejter zna nešto dobro napraviti osim hejta, ne bi nestalo milijun ljudi a prognoze su da ćemo pasti pod hejterima i krimosima na 2,5 milijuna za još malo godina, manje od ljudskog vijeka, zahvaljujući hejterima&krimosima, to je jedno te isto, njega ne brine što se gubi silna lova po fondovima i javnim računima, nego čisti hejt da to traje i to održava ko vestalka vječnu vatru #, čitam nekog hejtera, taj hejta ko profesionalac, čim ne voliš nogomet uopće, ne zanima me, glup mi je, mafijina lova i nogomet me ne impresioniraju ni malo, dapače, on se obruši sa svojim hejtom da ne voliš njega, ne voliš domovinu, ne voliš NOB, hejter iz navijanja za nogomet odmah izvuče mudre zaključke o drugima jer je glup ko k.

„GLAVA DEVETA
Ribecal je samilostan. On dolazi u kolibe siromaha kao božićni gost.

Visoko gore na planinskoj padini, kao zadnji izdanak gradića koji se vedro i ljupko raširio u dolini, ležao je, kao jaganjci zalutali od stada, red bijednih koliba, čiji su stanovnici jedva životarili.
Ljeti se sasvim dobro živjelo tamo gore pod visokim četinarima, odakle je bio lijep vidik na zelene predjele, ali zimi je tamo bilo tiho kao u grobu i osamljeno; kućice su se pognule kao uspavane pod snježnim teretom i strašljivo su žmirkale iz malih, zamrznutih okana.
Bio je vrlo hladan, vedar zimski dan i upravo Badnji dan. Staza koja je vodila nizbrdo u grad bila je pokrivena dubokim snijegom, a grmlje i drveće bilo je jednoliko zavijeno u svjetlucavu bjelinu. Samo se jedna tačka isticala iz ove bjeline, a to je bila crvena suknjica neke male djevojčice, koja, sa korpom na leđima, izađe iz jedne kolibe da pođe putem u grad.
Blijedo zimsko sunce blistalo je na snježnom ogrtaču koji je zaodio brijeg i dolinu, a svaki dašak vjetra prosipao je po vazduhu bezbrojne dijamante sa kruna jela. Mala Barbara nije obraćala pažnju na ljepote zimskog dana; samo je veoma mnogo osjećala studen na nježnom tijelu i vrlo je oprezno išla, nogu pred nogu, da ne bi pala na strmom putu, klizavom od čvrsto utabanog snijega.
Kad je skoro stigla u dolinu, susrete nekog starca, po izgledu prosjaka, svega pokrivenog snijegom. Podupirući se debelim štapom, tegobno se penjao klizavim putem, teško dišući. Pri susretu, pogledaše sažaljivo jedno drugo i zastadoše.
>>Šta vučeš u toj korpi po snijegu, jadno dijete?<< dubokim glasom upita starac bijele brade.
>>To je pređa što je baka isprela, i sva sreća da je danas dovršila jer je nestalo hljeba i krompira«, brbljala je mala, a onda je dalje ispričala da baka boluje od kostobolje i da naskoro neće više moći da prede pa će onda obje morati gladovati, jer ona je još odveć malena pa ne može još ništa da zarađuje, jedino nešto malo ljeti kad bere po šumi borovnice, jagode i gljive i prodaje u gradiću.
»Da, glad boli,« jadikovao je starac. »Ja već čitavu noć idem, a nisam ni zalogaja hljeba pojeo, moram još danas preko vijenca Krkonoša u mjestance Najvelt.«
>>Zar ste toliko gladni, jadni čovječe?« upita Barbara i izvadi iz torbe komad tvrdog crnog hljeba. To je bila njena hrana za put toga. dana i posljednji komad hljeba koji je još bio u kući kad je ona pošla.
>>Evo vam, jedite !« reče milo. »Ja nisam mnogo gladna, a čim dobijem od trgovca novac za pređu, moći ću kupiti dosta hljeba i krompira i skuvaću kod kuće toplu čorbu.<<
>>Bog ti platio drago dijete!« reče starac dirnut i naglo se maši dječijeg dara. Prijateljski klimnu glavom djevojčici i, teško dišući, nastavi svoj tegobni put.
U gradu je vladala vesela žurba i tiskanje. Svijet se žurio uzanim ulicama, sa paketima i božićnim drvcima u rukama, a iz kuća pored kojih je prolazilo jadno gladno dijete dopirao je primamljivi slatki miris kolača. Trgovac kome je mala Barbara nosila pređu bio je bogat čovjek i stanovao je u lijepoj kući. Njemu su siroti ljudi preli i tkali za bijednu nagradu, a on je onda prodavao platno po visokim cijenama. Tako je i ovoga puta dao samo neznatnu svotu za posao koji je baka radila više sedmica.
Sirota Barbara, zadovoljna da je otklonjena najveća nevolja, kupi odmah hljeba i krompira za jedan dio novca; dijete sirotinje nije smjelo ni pomisliti na to da kupi koju od mnogih lijepih stvari, što ih je dragi božićni praznik donio drugoj djeci.
Barbara sad opet požuri po snijegu i mrazu put onih usamljenih koliba gore u šumi. Kad je bila nedaleko od bakine kućice i kad se počeo spuštati rani sumrak, spazi odjednom kraj puta neku tamnu priliku, naslonjenu uz drvo. Kad priđe bliže, odmah prepoznade starca koga je ujutru bila srela.
>>Zar ne možete dalje?« upita sažaljivo starca. »Ne mogu, drago dijete,« reče on slabim glasom, >>tako sam slab da nisam mogao dalje, već sam morao da se odmorim ovdje na putu. Da ne bi tvoga hljeba, sigurno bih već umro od umora i gladi.<<
>>Pa dođite sa mnom u našu kolibu!« reče Barbara srdačno. Moja dobra baka sigurno neće grditi jer biste se ovdje u snijegu smrznuli. Nesigurna koraka pode starac poslije ovih riječi voljno za radosnim djetetom prema siromašnoj kućici.
Baka je sjedjela u staroj naslonjači kraj polu ohlađene peći, gladna, promrzla, mučena jakim bolovima, kad Barbara uđe u sobicu sa sirotim čovjekom. Malo iznenađena ovim dolaskom, ipak prijateljski dočeka još siromašnijeg, napola smrznutog prosjaka i ponudi ga da se ogrije i okrijepi.

>>Kako je hladno, kako je hladno!<< mrmljao je starac za sebe, i napola onesviješćen klonu u ugao kolibe, dok je mala djevojčica brzo donijela drva, naložila vatru u peći i spremala čorbu za večeru. Kad je čorba bila gotova i pušila se na stolu, reče starica čovjeku: >>Dođite i jedite s nama, bog neka vam blagoslovi jelo !<< Starac sjede za sto i sve su troje jeli oskudnu večeru sirotinje u snijegom zametenoj kolibi, dok je napolju padala sveta noć, zvjezdice na nebu svijetlile, a ljupki zvuci zvona i vedro klicanje ljudi odjekivalo po cijelom svijetu.
Kad su ispraznili zdjelu i kad je baka očitala molitvu zahvalnosti, ustade starac i reče: »Čujte me sada! Vi, i sami siromašni, ogrijali ste mene siromaha i okrijepili; zato hoću sad da vam zahvalim. Evo uzmite ovaj korijen,<< reče okrenuvši se starici, »natrljajte ovim malaksale udove, i bolovi će vam odmah prestati. A ovo dajem dobroj Barbari koja se za mene tako usrdno zauzela i iz sažaljenja mi dala svoj posljednji komadić hljeba.<<
Pri tome dade Barbari u ruku neizglednu, snijegom posutu, jelovu grančicu. Ali gle čuda - na bezgranično divljenje bake i unuke poče grana rasti i rasti i pretvori se u krasno božićno drvce, puno zapaljenih svijeća, zlatnih jabuka i srebrnih oraha. I za čudo, drvce bivaše sve teže i teže, tako da ga dijete nije više moglo držati, već ga morade staviti na sto, gdje naraste do tavanice i zasja takvim nadzemaljskim sjajem da je cijela sobica bila osvijetljena kao sa stotinama zapaljenih svijeća.
U sjaju svjetlosti starac odjednom iščeznu - ili je polako izašao? - Baka i Barbara to nisu tačno znale jer su netremice gledale, radosne i začuđene, u blistavo božićno drvce, dotle dok se ne ugasi i posljednja svjećica, jer nikada ranije nije gorjelo božićno drvce u ovoj siromašnoj kolibi.
Baka sad uze korijen koji joj je darovao starac i učini kako joj je bio rekao!. I gle! bolovi prestaše kao nekim čudom; ona odjednom ozdravi i ojača! Kad obje opet, osjećajući zahvalnost prema svome dobrotvoru, pogledaše na božićno drvce, pretvoriše se odjednom, kao čarobnjačkim dodirom, stablo i grane u sjajno srebro, a plod na njima u pravo, teško zlato.
>>To je mogao učiniti samo Ribecal!« uzviknu radosno baka. »>On nam je pomogao da se izvučemo iz bijede, da postanemo bogate i da ja ozdravim. Hvala ti hiljadu puta, dobri planinski duše!« dodade ganutimi glasom.
Obje su sad imale toliko zlata i srebra da su bile najbogatije ne samo u cijelom seocetu, već i u cijeloj okolini. Baka više nije morala presti, gladovati i bolove trpjeti, pa tako uđe u kolibicu sreća i radost. Ali najveće veselje baki i unuci bilo je to da su mogle svoj suvišak dijeliti drugima, a pošto je u tom kraju bilo mnogo siromaha, imale su dosta prilike da čine dobra djela, da olakšavaju brige i utiru suze.“

Ribecal brdski duh, Johann Karl August Musaus

Nema ništa ljepše od iskočiti iz kućne kuhinje s pogledom na edgaralanpoovsko turobni prizor sablasnog drveća u magli i pustoši, u pun ljudi urbani mega shop planet na tri kata s igraonicama za djecu u kojima možeš ostaviti klince na sigurnom sat vremena za 50 kuna i onda bazati po trgovinama i holovima okićenim božićnim drvcima dok iz zvučnika trešti Jingle Bells, a kuhinjska svakodnevica je privremeno potisnuta u id među ostale nesvjesne sadržaje.

I nakon sata kikotanja, pušenja i razgovora u kafiću čiji žamor i brujanje su najbliži Rimski-Korsakovom Bumbarovom letu, odlaziš po klince i častiš ih s fast foodom po izboru, koji obrok uvijek pojedu bez problema, za razliku od tvoje zdrave kuhane hrane, pa im nakupuješ još paketića junka za večeru.

Na pvratku kući svi grickamo i gledamo božićne filmove do duboko u noć, a jedan lijepi blagdanski dan umjesto među loncima, rajnglama i ringlama proveden u megastoreovoj božićnoj idili, završava s mišlju da je kad nije u kuhinji - svaki dan Božić.

"Republika Hrvatska se na Balkanu nalazi samo svojom južnom polovicom, tako da su dalmatinski Hrvati Balkanci, a posavski Hrvati to nisu."
dr. Ratimir Kalmeta u Glasniku HDZ-a, prosinac 1993.


"Uvijek me srdi kada za veći dio hrvatskoga primorja čujem riječ Dalmacija. Sada napokon možemo u službenoj uporabi odbaciti to ime. Na televiziji, na radiju, u novinama, u turističkim prospektima, svagdje treba uvijek pisati i govoriti: južna Hrvatska, južno Hrvatsko primorje, hrvatski otoci."
Mutimir Bibica u Hrvatskom književnom listu, kolovoz 1994.


"To da svaki hrvatski državni režim (NDH, RH) Alci pridaje nacionalnu simboliku, a svaki strani režim anacionalnu, ne- hrvatsku i lokalnu, jasno pokazuje da je ono anacionalno, lokalno, u Alci - protuhrvatsko."
dr. Petar Vučić u Vjesniku, kolovoz 1997.

Iza staklene pregrade
Gdje se smije pušiti
Pijemo kavu
U kafiću hipermarketa
Okićenog borovima i imitacijama
Starinskih uličnih fenjera
Uvijek me privlačilo starinsko
Retro kandelaberi, retro porculan,
Retro fotografije
Retro ljubavi
Vitezovi i konji
Koji padaju u dvoboju
Za damu u loži za čiju naklonost
Se bore do smrti
I zašto me podsjeća
Jedan žuti kandelaber u trgovačkom kiču
Na smrtnu ljubav templara Bois-Guilberta
Prema Židovki Rebeki
Koju osuđuje na smrt
Jer ga je odbila

"Pravi muškarac ne diže utege, pravi muškarac diže žene."
- Anonimni baletan

„Veroispovesti u Aleksandriji različite su kao i trgovina, kvalitet proizvoda je sumnjiviji. U tome se naročito ističu hrišćani mnoštvom sekti, koje je u najmanju ruku nekorisno. Dve neznalice, Valentin i Bazilid, koje je oštro pratila rimska policija, spletkarili su jedan protiv drugog. Egipatski ološ koristio je svaku versku svečanost da se sa motkom u ruci baci na strelce, a kad ugine bik Apis, u Aleksandriji to izazove veće nerede nego nasleđe carskog prestola u Rimu. Pomodni svet u Aleksandriji menja veroispovesti kao što drugi menjaju lekara, i uspeh nije ništa bolji. Ali zlato im je jedini idol; nigde nisam video bezobraznije molioce. Skoro svuda su isticani pompezni natpisi hvaleći moja dobročinstva, ali kad sam odbio da stanovništvo oslobodim jedne vrste poreze koju je moglo lako da plaća, ovaj ološ mi je brzo okrenuo leđa. Dvojicu mladih ljudi koji su me pratili više puta su napali. Luciju su zamerali njegovu raskoš, koja je, uostalom, zaista bila preterana, Antinoju njegovo mračno poreklo, o kome su kružile besmislene priče, a obojici zajedno upliv na mene. Ova poslednja tvrdnja bila je smešna, Lucije, koji je o političkim pitanjima rasuđivao sa oštroumnošću koja iznenađuje, ipak nije imao nikakvog političkog uticaja. A Antinoje nije to čak ni pokušavao. Mladi patricije, koji poznaje svet, samo se smejao uvredama, ali Antinoja su one bolele.
Jevreji, poučeni svojim jednovernicima iz Judeje, koliko god su mogli zapržavali su ovu već i inače dobro zamešanu kašu. Sinagoga iz Jerusalima poslala mi je svog veoma cenjenog člana Akibu. Skoro devedesetogodišnji starac, koji uz to nije znao grčki, trebalo je da me odvrati od mojih planova, već u toku, za izgradnju Jerusalima. Uz pomoć tumača održao sam sa njim nekoliko razgovora, koji su za njega bili samo izgovor za monolog. Za manje od jednog časa uspeo sam da tačno utvrdim njegovu misao, ali ne i da je prihvatim. On se pak nije trudio da shvati mene. Ovaj fanatik nije ni sumnjao da neko može rezonovati na osnovu premisa koje se razlikuju od njegovih. Ovom prezrenom narodu nudio sam mesto među drugim narodima u rimskoj zajednici, Jerusalim mi je, međutim, kroz Akibina usta saopštavao svoju volju da do kraja ostane tvrđava jedne rase i jednog boga izdvojenih od ljudskog roda. Ovu mahnitu ideju izlagao je sa zamornom oštroumnošću; morao sam da saslušam dugi niz dokaza, mudro izvedenih jedni iz drugih, o superiornosti Izraela. Posle osam dana ovaj uporni pregovarač ipak je shvatio da je pogrešno postupio i saopštio je da želi da se vrati. Ja mrzim poraze, čak i tuđe, naročito me uzbuduje kad je poraženi starac. Akibino neznanje, odbijanje da prihvati postojanje bilo čega van svojih svetih knjiga i svog naroda davalo mu je neku vrstu skučene bezazlenosti. Teško je bilo sažaliti se nad ovim sektašem. Njegov dugi život, kao da ga je lišio svake ljudske gipkosti. Njegovo mršavo telo i suvereni duh bili su obdareni žilavom snagom skakavca. Čini mi se da je docnije umro kao heroj u borbi za stvar svoga naroda ili možda pre za svoj zakon, svako se žrtvuje svojim sopstvenim bogovima.“

Marguerite Yourcenar
Hadrijanovi memoari

"Ako sam katastrofičar onda bih sam sebi tepao da sam katastrofičar sui generis. U Hrvatskoj je malo ljudi koji danas nisu katastrofičari. Uzmite hadezeovce i sve te stranke koje su se iščilile iz HDZ-a kada se on danas raspada kao svenarodni pokret. Vidite da svaki dan kada zinu oglašavaju se kao katastrofičari. Kažu da je postojeća vlast dovela Hrvatsku u katastrofu i da jedini izlaz njihov povratak na vlast. Ako pak gledate ove koji su sada na vlasti, oni su isto katastrofičari. Kažu da je stanje bilo katastrofalno i da oni sada kola izvlače iz blata, pa traže još vremena da bude bolje. Ja sam katastrofičar u tom smislu što na stvari gledam tako da se s Hrvatskom dogodilo to što se dogodilo i da u nečemu dijeli sudbinu svih 28 tranzicijskih zemalja, s tim što je ona kroz ovo vrijeme s čela, ekonomski i civilizacijski, zemalja te skupine došla na začelje. Pa, sada smatramo uspjehom ako nas Evropa tretira da smo jednako zreli za EU kao Rumunija i Bugarska, koje su 1990. godine bile daleko iza Hrvatske." (Novi list, maj 2003)

Stipe ŠUVAR