„PRVO PISMO
Razmisli, ljubavi moja, kako ništa, ama baš ništa nisi predvidjela. Ti si prevarena, a varavim svojim nadama prevarila si i mene. Čuvstvo, od kojeg si očekivala tolike radosti i užitke, urodilo je crnim očajanjem, koje se da usporediti samo s okrutnim bolom, što ga zada odsutnost, koja ga je i prouzročila.

Što, hoće li me ova odsutnost, kojoj moj bol, ma kako bio domišljat, ne može dati dosta kobno ime, lišiti zauvijek očiju, u kojima sam čitala toliko ljubavi, te sam po njima upoznala uzbuđenja, koja me ispunjahu radošću, koja mi naknađivahu sve drugo i koja ma – napokon - dostajahu? Moje su nažalost lišene jedine luči, koja ih je oživljavala, preostaju im samo suze i ja ih nisam upotrebila ni za što drugo nego da plačem i plačem, otkako sam saznala, da ste se pomirili s time da se udaljite, premda je to meni nepodnosivo, pa će me doskora u smrt natjerati.

Ipak mi se čini, da osjećam neku sklonost prema nesrećama, kojima ste vi jedini uzrok: život sam vam svoj posvetila, tek što sam vas ugledala; godi mi, što vam ga, eto, žrtvujem. Tisuću puta na dan šaljem vam svoje uzdahe, oni vas traže na svima mjestima, a kao uzdarje za tolike nemire, donose mi natrag samo iskreno i preiskreno upozorenje, koje mi daje moja huda sreća. Toliko je okrutna, da ne trpi da sebe zavaram, nego mi kazuje svakoga trenutka: »Prestani, nesretna Marijana, prestani i nemoj da izgaraš, tražeći dragana, koga nikada više ne ćeš vidjeti; koji je otišao preko mora, da bi tebi izmakao; koji je u Francuskoj bodar i veseo; koji ni jednom da pomisli na tvoje patnje i koji ti poklanja sav taj zanos, ne osjećajući za nj nikakvu zahvalnost. Ali ne, ja ne mogu privoljeti na to, da sudim o vama tako uvredljivo: ne ću nikako zamisliti, da ste me zaboravili. Nisam li dosta nesretna, nego da se još mučim neopravdanim sumnjama? I zašto da nastojim zaboraviti, kako ste bili pažljivi, nastojeći da mi zasvjedočite svoju ljubav? To me nastojanje bilo tako opčaralo, da bih bila veoma nezahvalna, kad vas ne bih ljubila onako žestoko kao onda, kad sam uživala iskaze vaše ljubavi, pa nisam trebala drugo nego da poslušam svoju. Kako se moglo zbiti, da sjećanja na tako ugodne trenutke, postanu tako okrutna i da - protivno svojoj naravi – posluže samo za to da muče i zlostavljaju moje srce? Ali da! Vaše posljednje pismo dovelo ga je u čudno stanje: tako se bilo ganulo, da mi se učinilo, kao da se hoće od mene odijeliti i poći k vama. Bila sam tako satrta tim žestokim čuvstvima, da sam više od tri sata bila napuštena od svih svojih čula. Otimala sam se i branila, ne hoteći se vratiti u život, koji moram rad vas izgubiti, budući da ga za vas ne mogu sačuvati. Napokon sam opet ugledala svjetlost, protiv svoje volje; obmanjivala sam se da pogibam od ljubavi, a bijaše mi na koncu i drago, što više ne moram gledati kako mi srce razdire bol zbog vaše odsutnosti. Nakon tih nezgoda imala sam i mnogo drugih nelagodnosti: no mogu li uopće biti čila i zdrava, dok vas opet ne ugledam? No sve ja to podnosim bez pogovora, jer dolazi od vas. To je dakle nagrada, koju mi dajete, što sam vas tako usrdno ljubila? Ali ništa, odlučila sam da vas obožavam čitava svog života i da nikada nikoga ni ne pogledam. A vjerujte mi, da biste i vi dobro učinili da ne ljubite više nikoga. Zar biste se mogli zadovoljiti strašću, koja bi bila manje žarka od moje? Naći ćete možda više ljepote (premda mi nekoć kazivaste, da sam dosta lijepa), ali nigdje ne ćete naći toliko ljubavi, pa što će vam ostalo sve? Ne punite ubuduće svoja pisma suvišnim stvarima i ne kazujte mi više neka vas ne zaboravim. Ja vas ne mogu zaboraviti, a ne zaboravljam ni to, da ste mi dopustili da se nadam, da ćete doći da neko vrijeme sa mnom provedete. Ah, zašto ne ćete provesti uz mene čitav život? Kad bih mogla izaći iz tog nesretnog Samostana, ne bih ja čekala u Portugalu hoće li se vaša obećanja ostvariti! Pošla bih za vama u potragu bez ikakva obzira, slijedila bih vas, ljubila bih vas ma gdje se nalazili. Ne usuđujem se ni pomisliti, da bi to moglo biti; ne ću poticati nadu, koja bi mi zacijelo godila: hoću da odsada budem osjetljiva samo za bol. Ipak priznajem, da je prilika da vam pišem (koju mi je priliku pružio brat) potakla u mojoj duši radosna ganuća i tako načas obustavila očajanje, u kojem se nalazim. Zaklinjem vas, da mi kažete, zašto ste prionuli da me opčarate, što vam je, eto, i uspjelo, kad ste dobro znali, da ćete me ostaviti? Zašto ste tako uporno nastojali, da me učinite nesretnom? Što me niste pustili u mom Samostanu? Jesam li vam nanijela kakvu uvredu? No ja vas molim, da mi oprostite: ništa vas ne okrivljujem; nisam podobna da mislim na osvetu, a tužim se samo na svoj mračni Udes. Držim, da nam nije mogao nanijeti gore zlo, nego da nas odijeli jedno od drugoga, ali naša srca ne će odijeliti: ljubav, koja je moćnija od udesa, sjedinila ih je za cijeli naš život.
Ako vas moj nešto zanima, pišite mi često. Zavrijedila sam, je li, da se malo potrudite i da me izvijestite o svojim osjećajima, o svojim poslovima, no dođite mi u pohode, to je glavno. Zbogom, ne mogu se odijeliti od tog papira: dopast će vam u ruke, htjela bih da budem iste sreće kao on. Jao, mahnitog li stvorenja! Kao da ne vidim, da je to nemoguće... Zbogom, ne mogu više. Zbogom, nemojte prestati da me ljubite i zadajte mi još više jada.“

SOROR MARIANA, PORTUGALSKA PISMA (1669)