VLADIMIR NAZOR
GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"

Srušen spomenik Vladimiru Nazoru

moje knjige

Kad prebacim kaput preko ramena
I istrčim na ulicu, a snijeg do koljena
I krenem polako do prve kavane
I pijem s neznancem sve dok ne svane
'Ko je kriv
'Ko je kriv
I dok trčim s jednog prozora na drugi
Kako minuti mogu biti dugi
Baš svaki šum k'o tvoj korak zvuči
Postajem sve manja u toj praznoj kući
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Kad zapalim dvije cigare k'o jednu
A nepoznate cure pitaju da sjednu
A ja tražim tvoju ruku u džepu mog kaputa
I tramvaj se vuče za mnom k'o da luta
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Kad pozvonim u zoru s vrućim kruhom ispod ruke
I poljubim te sočno, onako s puno buke
I zagrlim te čvrsto, osjetim u duši
A vrući kruh na stolu i dalje se puši
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
'Ko je kriv
'Ko je kriv

fotografska poezija labuda u prozoru kontemplira mitove i simboliku labuda - prizor prozora s porculanskim labudom koji plovi u modrini proljetnog neba doziva čarobne zvukove Čajkovskovog Labuđeg jezera, priziva prizore krhkih balerina zatočenih zauvijek na Degasovim slikama i u teškim baršunima zavjesa raskošnih pozornica, to su oni jungovski arhetipski simboli koje nosimo u kolektivnoj svijesti i manifestiraju se u deja vu-ima i u snovima, praslike, sjećanje na Raj kakav je bio i u koji đavo još nije ušao i instalirao banku, bandu, pljačku, bijedu, eksploataciju, mučenje i zločin, kojima nasuprot plovi nebeskim modrinama bijeli porculanski labud

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe
Gdje ne moze doprjeti nepozvani pogled
Na dnu svojih prepunih vitrina
Kriješ slatku fasciklu s natpisom Intima
Medj' slikama tebi dragih lica
Gdje čuvaš svoje spomene i pisma
Sve u formi poezije, stiha
Nalazi se i moja ljubav tiha
To su pjesme nikad objavljene
Napisane zbog voljene žene
Al' datumi na njima su stari
Već odavno nema novih stvari
Jer umjesto poetskih visina
Iz mene izlazi samo tuga i gorčina
I misao što se reći ne sm'je
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Htio bih da budem gospodin
I izbjegnem reakcije bijesne
Ali reći ću kao pravi primitivac
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Znam da slušaš moje nove ploče
Sa njima se branim od samoće
I ubacim nešto da te štrecne
Ko te kara nek' ti piše pjesme

„19. III 1968

Josipovo. Šezdeset i šest godina od imendana Josipa Klobučara, kad smo mu nosili torte sa Kaptola u Vlašku.

Sivo svitanje. Za devedeset dana ode naše sunašce, koje još nije ni stiglo, a već sprema kofere. Zaustavlja se tu nad našim krovovima, usput, na čas, ni toliko, a koji ga đavo tjera da trajno putuje, što dolazi kad ne će da ostane, i kad mu je ljepše u mračnoj ekvatorskoj džungli, šta ćemo, tamo je zapravo doma, k nama stiže s lastavicama na izlet.

Pilsudski i njegov konj. Pišem o tom konju i usred posla, gospodine moj, sjetim se da je trebalo nekud stići na vrijeme, a nismo stigli, dakako, pišem neku sitnu knjigu, a nadžirava me gospar Julije od Beneša. To je pismo neka vrsta ispričnice, upravo učtive molbe, pišem na brzinu pod Julijevim nadzorom, »pa znam, valjda, kako ću pisati i što, pusti me, molim te«, govorim Juliju, koji mi zanovijeta da nije dobro što sam napisao, a dobro je, znam ja bolje da je dobro, ima nas mnogo, tu se pojavio i Svetozar Pribićević. Svršavam Messer Antonija, a od sutra vraćamo se »Zastavama«. Forumaši telefoniraju nervozno.

Prve ptice u svitanju jučer su poludjele, a jutros kao da ne vjeruju da je istina da je stiglo sunce. Ruska budilica na klaviru se žuri. Njoj se uvijek žuri.

Nad grobom Preradovim peroracije! »U tvom polju daj mu groba«, isti patos kao i prije pedeset punih godina, kad je tamo isto tako halabučio Milan Kašanin.

»Hrvatska književna laž«, to su laži hrvatske književnosti (»Plamen«, 1919). Stogodišnje klečanje pred našim drvenim svecima, koji nikada nisu zapravo zaslužili to slijepo obožavanje, pretvara se danas u karikaturu. Što se želi dokazati kultom Petra Preradovića? Koja vrsta specifičnog hrvatskog nacionalnog identiteta ili literarne slave? Nikada ovaj general nije ni jedamput izustio hrvatsko ime, jer se nije ni osjećao Hrvatom, a našim carskim i kraljevskim civilima po tromosti duha još uvijek imponira kao austrijski general. I jedan Vladimir Nazor, intimno, u četiri oka, usudio se jedamput davno da mi prizna, kako Prerad spada među najispraznije versifikatore. Kreće na predavanje u Pedagošku školu, ima po nastavnom planu dužnost da djeci jedan puni sat deklamira same superlative o poeziji Petra Preradovića, a po svom uvjerenju melje praznu slamu, i to priznaje uz punu zagarantiranu diskreciju (1919).

Bez obzira na to što je P. P. bio u legitimističkom smislu čak i »regierungsfähig«, govorilo se o njemu da će postati hrvatski ban, pitao sam se već prije pedeset i više godina, što nam je trebala ona proslava godine 1918, a pitam se čemu nam služi ova danas? Kome je govorilo Preradovo »Slavenstvo« godine 1918? Meni već savršeno ništa. »Književnom jugu«, Niki Bartuloviću i kompaniji ono je poslužilo kao izlika za njihove makinacije, kad su mrtvog generala kao lutku vukli na svoj jugorojalistički karneval. Biti tada republikanac po uvjerenju, izjaviti to pred narodom, značilo je biti narodni izdajica, a ako si pak bio uvjeren da Đuro Arnold nije genije, riskirao si svoju rodoljubivu egzistenciju vo vijeki. U ovoj apolitičkoj zemlji čovjek može biti republikanac, superfederalist, antidinastičar, separatist, socijalist ili ultranacionalist, ali ako misli da Jelačić nije revolucionar ili da je opera »Zrinjski« sasvim prozirna apologija Habsburgu, pada pod udar narodnoga prezira bez milosti.“

Miroslav Krleža, DNEVNIK (MART 1968.)

pa će vam svinja određivati što ćete oblačiti na svinjinim ulicama i kog ćete slušati po svinjinim parkovima, gradovima i arenama, jer to ništa nije vaše, sve je to svinjino i svinja je bog i ona je sve stvorila - od šume, neba, grada, parka i arene, sunca, mjeseca, mora, valića, kale i obale, sve je to nastalo i počelo postojati sa svinjom pa će nam to svinja sve naplatiti, sve je to svinjino dvorište i svinjina privatna prćija, sve gdje živite, vi ste svinjino roblje, vaše je samo da za svinju radite i zato živite, to je smisao vašeg života pod svinjom, slušati svinju, raditi za svinju, plaćati svinju i ništa ne pitati jer - SVINJA ZNA!; ako treba svinja će vas dovesti do zida na kojem je svinja jasno i glasno napiasala svinjski zakon da su svinje jednakije od svih drugih životinja još od kad se onomad s četiri papka uspravila na dva izašavši iz koca na ulicu na prve demokratske izbore na farmi na kojoj svinja određuje sve kako joj što padne na svinjsku pamet, npr. - od danas NEĆETE nositi minjak i NEĆETE slušati na javnim površinama (koje masno plaćate skupa sa plaćom svinji) pjevače koje vi hoćete nego koje svinja hoće - još od kad je uvela sebe u POSEBNE propise a vas u opće, pa po posebnim svinjskim propisima jednakost životinja pretvorila u jednakijost svinja i svojih krmača ljubimica,- i upravo to je ono što je Orwell anticipirao o svinjama da će staviti u zakon: SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE OD DRUGIH

Dodatni porez na dobit

prema odredbama čl. 4. i 5. Zakona o dodatnom porezu na dobit obveznici dodatnog poreza na dobit su obveznici poreza na dobit utvrđeni u skladu s posebnim propisom o oporezivanju dobiti, a koji nakon završetka poreznog razdoblja iz 2022. godine ostvare prihode veće od 300 milijuna kuna i utvrde oporezivu dobit za 2022. godinu u iznosu većem za 20% u odnosu na prosjek oporezive dobiti iz četiri prethodna porezna razdoblja.

Također, obveza plaćanja solidarnog doprinosa je strogo selektivna, usmjerena je samo na obveznike poreza na dobit, koji ispune dva kriterija, a to je obavljanje djelatnost vađenja, rudarenja, rafiniranja nafte ili proizvodnje proizvoda koksnih peći, ako od te djelatnosti ostvaruju minimalno 75% prometa.

Dodatni porez na dobit i solidarni doprinos obračunava se na p Obrascu DPD - Prijava o dodatnom porezu na dobit/solidarnom doprinosu.

Pobuna časnika protiv psihopatskog kapetana broda

Meditativni snježni majmuni druže se u vrućim izvorima :

moja princeza s mjesec balonom :)) , moja fotomontaža i igranje s fotkama, ulica i princeza su moje fotke, balon skinut s neta, konac sam sama nacrtala :) i pjesmica laganini - Bella Luna

"Kada se navečer čini da smo se konačno odlučili ostati kod kuće, kad smo obukli kućni haljetak, kad poslije večere sjedimo za osvijetljenim stolom te smo se dali na onaj posao ili onu zabavu poslije čijeg završetka po običaju idemo spavati, kada je vani neprijatno vrijeme, što ostanak kod kuće čini samo po sebi razumljivim, kada smo sada već tako bili nepokretni za stolom da bi odlazak morao izazvati sveopće čuđenje, kada je, međutim, i stubište već mračno i kućna kapija zaključana, i kada usprkos svemu tome ustanemo, s izvjesnim nelagodnim osjećajem navučemo drugi kaput te izgledamo odmah kao obučeni za ulicu te izjavimo da moramo otići, i to nakon kratkog oproštaja i činimo, već prema brzini kojom zalupimo vrata stana, vjerujući da smo više ili manje rasrdili one što ostavljamo za sobom, kada se opet nađemo na ulici s udovima koji na tu već očekivanu slobodu, što smo im je pribavili, reagiraju naročitom gipkošću, kada s tom jednom odlukom osjećamo kako se u nama skupila sva sposobnost odlučivanja, kada s većom negoli uobičajenom važnošću spoznajemo da, zapravo, imamo više snage nego što nam je potrebno da lako izvršimo i podnosimo najbržu promjenu, i kada tako trčimo dugim ulicama onda smo za tu večer sasvim istupili iz svoje obitelji, koja se odvaja u nebitnost, dok mi sami, vrlo čvrsto, crni od svoje omeđenosti, lupkajući se po bokovima, izrastamo u svoju istinsku spodobu. Sve se to pojačava kada u to kasno doba noći potražimo nekog prijatelja da prigledamo kako mu je."
Franz Kafka, Pripovijetke

Proljetna noć, iznenadna šetnja

Čitanje Kafke

„8. III 1968

Tuhelj. Crkva, gotika. INRI. Messer Antonije prati me da vidim njegovo »Raspelo« za koje je godine 1942 dobio od župnika jednu tovljenu svinju od sto i dvadeset kilograma. Dočekao nas »mladi velečasni« sa svojim kragnom od kaučuka, da ipak ne bi izgledao kao običan građanin. Premijera: prvi put u životu našao sam se u jednom župnom dvoru. Miriše farof po zelju i po rakiji i u socijalizmu. U prvome katu »dvorana«, sa Pavlom VI u zlatnom okviru. Kahlice stare peći nezagrijane, pod preliven katranom, a na špagi preko dvorane, od prozora do ormara, suše se župnikove gaće. Jedna barokna dekla sa šljivovicom na plehnatoj taci. Braća rođena: crnogorski vladika i taj naš velečasni. U crkvi je hladno kao u grobu, u dvorani kao u kusnici, a vani blista Babićevo zagorsko pretproljeće. Poslije toga kod Šurine sve krcato, hrvatska krčma u dimu, idemo dalje. U Tuheljskim Toplicama (u Mihanovićevom dvoru), hrvatska krčma u dimu. Slavi se Dan Žena na naš domaći socijalistički način. Drmeš s bajsom, pijano ijujukanje nad našim glavama sa gornjeg kata, vrisak, kikot centralne Afrike, dakako, još za onih davnih dana, kad je stradavala pod imperijalističkim jarmom.
Povratak preko Stenjevca i Kustošije Ilicom, Krajiška 16, tamo leži mrtav Vasek, Primorska, tamo nema više staklenog erkera na uglu iličkom. Gredice su danas isto tako hrvatska krčma koja se diči imenom Ksavera Šandora Gjalskoga.

Stvarnost kako je čovjek gleda postoji samo u ljudskoj predstavi. Najbanalniji šopenhauerovski idealistički trik, protiv koga se bune svi materijalisti listom, a ne zna se zašto. Pa ipak je istina da sve što se pred nama odigrava nije zaista ništa drugo nego prava, pravcata kazališna igra. Sjećanje na te odigrane davne predstave, dočaravanje maštom kao da one još uvijek traju, a de facto' njih više nema, a ustvari pozornica je prazna, jedan je od blijedih dokaza da se ljudska životna zbrka predstavlja isključivo samo u mislima. Nikada nam ni jedno živo biće nije tako krvavo drago kao što je pri pomisli kad ga više nema, ili da ga ne će biti. Buduće ili prošlo, a u prezentu čovjek je nesretan ili zbrkan, glup i zbunjen, rastresen i trajno nesvijestan da je sadašnjost nešto u što se već slijedećeg časka drugi put ne može zaroniti baš kao ni u rijeku koja protječe. Slike mrtvih predmeta: tornja, prozora, povratka, stari krovovi, stari stanovi, stare ljubavi, sve su to krhotine sna koje je porazbijao ludi vjetar. Mi u mislima sastavljamo ove pločice domina, ali one klepeću kao mrtva kost.

San o Laponiji. Putujemo, plovimo, letimo, jurimo vozom ili kočijom, svejedno kako, svakako vozom, brzim vozom, svečanim vozom, dočekuju nas na stanicama, na Dalekom sjeveru, u ledenoj zoni, među Samojedima, s izrazitim osjećajem nelagodnosti da smo udaljeni 17.000 kilometara i kako ćemo natrag kad su nam se lokomotive zaledile?“

Miroslav Krleža, DNEVNIK

Marica Mavec Tomljenović: Proljeće u Vrapču

cijela slika




jutros slikanje i prigodni poster, moj art uradak

"Mnogi tvrde da je kršćanstvo "drugačije" od drugih religija - da se prvenstveno odnosi na ljubav prema bližnjima. Križarski ratovi, Inkvizicija, Calvinova Ženeva dokazuju da to nije tako. Ti su se događaji uglavnom odnosili na poslušnost autoritetu."
- Andrew Bernstein




“To je ideja -- da bismo svi trebali biti zli ako se ne držimo kršćanske religije. Čini mi se da su ljudi koji su ga se držali većinom bili izuzetno zli. Nalazite ovu neobičnu činjenicu, da što je intenzivnija bila religija bilo kojeg razdoblja i što je dublje bilo dogmatsko uvjerenje, veća je bila okrutnost i gore je bilo stanje stvari. U takozvanim dobima vjere, kada su ljudi stvarno vjerovali kršćanskoj religiji u svoj njezinoj cjelovitosti, postojala je inkvizicija, sa svim svojim mučenjima; bili su milijuni nesretnih žena spaljenih kao vještica; i svaka vrsta okrutnosti prakticirana je nad svim vrstama ljudi u ime religije.

Dok gledate po svijetu, otkrivate da svaki pojedini djelić napretka u humanom osjećaju, svako poboljšanje kaznenog zakona, svaki korak prema smanjenju rata, svaki korak prema boljem tretmanu obojenih rasa, ili svako ublažavanje ropstva, svaki moralnom napretku do kojeg je došlo u svijetu dosljedno su se suprotstavljale organizirane svjetske crkve. Sasvim namjerno kažem da je kršćanska religija, onako kako je organizirana u svojim crkvama, bila i još uvijek jest glavni neprijatelj moralnog napretka u svijetu.

Možda mislite da idem predaleko kad kažem da je to još uvijek tako. Ne mislim da jesam. Uzmite jednu činjenicu. Podnijet ćeš mi ako to spomenem. To nije ugodna činjenica, ali crkve tjeraju na spominjanje činjenica koje nisu ugodne. Pretpostavimo da je u ovom svijetu u kojem danas živimo neiskusna djevojka udana za sifiličara; u tom slučaju Katolička crkva kaže: 'Ovo je nerazrješiv sakrament. Morate izdržati celibat ili ostati zajedno. A ako ostanete zajedno, ne smijete koristiti kontracepciju kako biste spriječili rađanje sifilitične djece.' Nitko čije prirodne simpatije nisu izvitoperene dogmom, ili čija moralna priroda nije bila apsolutno mrtva za svaki osjećaj patnje, ne bi mogao tvrditi da je ispravno i primjereno da se takvo stanje stvari nastavi.

To je samo primjer. Mnogo je načina na koje crkva u sadašnjem trenutku, svojim inzistiranjem na onome što naziva moralom, svim vrstama ljudi nanosi nezasluženu i nepotrebnu patnju. I naravno, kao što znamo, ona je najvećim dijelom još uvijek protivnik napretka i poboljšanja za sve načine koji umanjuju patnju u svijetu, jer je odlučila označiti kao moral određeni uski skup pravila ponašanja koja nemaju nema veze s ljudskom srećom; a kad kažeš da ovo ili ono treba učiniti jer bi to učinilo ljudsku sreću, oni misle da to nema nikakve veze s tim. 'Kakve veze ima ljudska sreća s moralom? Cilj morala nije usrećiti ljude.”
 Bertrand Russell, Zašto nisam kršćanin i drugi eseji o religiji i srodnim temama

Jutros sam se protegnula, dohvatila iz kreveta mobitel, kliknula i potom napravila iz fotke poster "JUTROS", ne misleći ga objaviti ali evo, kao uvod u kultnu scenu iz filma Božićna priča (simpatična američka komedija iz 1983. o dječaku koji unatoč svim argumentima protiv silno želi za Božić pušku) u kojoj otac kao glavnu nagradu za pobjedu na nekom natjecanju otvara paket iznenađenja - noćnu lampu u obliku ženske noge u naravnoj veličini koja ga totalno očara.

„KOD KAZANA

... Međutim, fra Marko je vraćen u Bosnu. Godine su prolazile. Nešto tvrd težački život, a nešto i razočaranja koja su dolazila jedna za drugima i koja su i njegovu tvrdu pamet morala da pokolebaju, učinila su da je fra Markova revnost postala ne manja, ali manje vidna. U sebi on je vidio jasno, kao u ono poslije podne na Vija Nomentana, dva života i dva svijeta, onaj veliki i vječni i ovaj mali i prolazni; i danas on je mogao da oživi ono osjećanje užasa pri pomisli na milione ljudi koji gube onaj pravi i jedini istinski život zbog ovog kratkog i malog i njegovih jadnih slasti i dobara. I sada je osjećao kako ga guši potreba da doziva, da pomaže i spasava. I sada, dosta puta, kad baci pogled kroz prozor na svojoj ćeliji i sagleda njive i krovove pod prvim mrazom, obasjane mjesečinom, njemu se, umjesto tih mirnih njiva, ukaže odjednom cijela božja zemlja u svoj svojoj širini i po njoj, kao vatrene pjege i đavolji pečati, posijani gradovi. On poznaje samo Rim, Ankonu i Travnik, ali on zna dobro da ih je zemlja puna i čini mu se da ih u jedan mah vidi sve, do onih najdaljih kojima ne zna imena. I u svima se podjednako gubi duša i upropašćuje čovjek.
Ne paleći svijeće, naslonjen na prozor, fra Marko je umjesto tih kreševskih njiva i mračnih kućeraka, prelazio pogledom sve varoši svijeta sa njihovim ulicama, baštama, kućama, sa svim onim što je đavo podigao ljudima kao zamku za njihovu sujetu, lakomost i razvrat. Mjerio je svoju snagu sa snagom koja bi bila potrebna da se sve to zbriše sa lica božje zemlje, sve, od Travnika i Sarajeva pa do onog nepoznatog grada što trepti obasjan negdje u dnu Evrope ili mrske Azije, gdje je đavo kod kuće. To je bio trenutak kad je fra Markova želja da spase čovječanstvo prelazila sve granice i postajala opasnost i za njega samog, kada je kreševski vikar, zaboravljajući ko je, razmrsivao račune obadva svijeta, sa svim što je stvoreno i onim koji je sve stvorio. Jer se on u svom sažaljenju toliko zaboravljao da se potpuno izjednačavao sa onim čovjekom iz gradova koji griješi i propada, i okretao se protiv onoga koji je to pripustio.
U fra Marka se ne po prvi put dizala strašna misao da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna, kolika je čija sila i gdje im je prava međa.
Sklapao je oči u kojima su još plamsali ognjevi svih gradova ovoga svijeta i pretvarali se u bijesne i nemoćne suze. Postepeno, misao koja se digla kao prijekor i buna malaksavala je i pretvarala se u molitvu. I fra Marko je molio boga usrdno »da se razgraniči već jednom sa đavolom«, da se pokaže jasnije jadnom čovjeku koji mora da propadne kad je okružen zamkama.
Ali, pored takvih noći kad se fra Marko mučio svojom mišlju da bi se konačno utješio molitvom, bilo je, i mnogo više, noći kad je od teškog dnevnog umora padao na postelju bez ijedne misli, da u istom trenutku zaspi kao okupano dijete. Jer, pored njegove skrovite želje za spasavanjem svijeta, koja mu je zapremala misli i osjećanja, i njegovoj nevinosti bila ono što su drugim ljudima stotine sitnih i krupnih strasti, težnja i snova, uporedo je živila u njemu i duboka seljačka strast za zemljom, radom i sticanjem, i neodoljivo ga tjerala da širi i brani manastirsko dobro, da bude lukav kad treba, da zakida Turcima, da se svađa sa seljacima zbog neurednog bira. U tome su mu i neopazice prolazili dani, mjeseci i godine. Za onoga ko predano radi o zemlji, vrijeme koje muči druge ljude gotovo i ne postoji. Šljive su rađale otprilike svake druge godine, žitne nerodice dolazile su nepravilno, krompir je izdavao svake treće godine. Neko vrijeme fra Marko je pamtio neku naročitu godinu po njenoj plodnosti ili nerodici, pa bi onda došla sasvim isto tako rodna ili zla godina, i on bi počeo da je zamenjuje sa onom prvom. Tako se konačno sve ujednačilo u toj borbi sa zemljom i njenim plodom. I kako je zemlja mnogo veća, jača i trajnija od čovjekova života, to se čovjek sve više zaboravljao i gubio u njoj.

Nego, posljednja vremena nisu bila srećna po fra Marka. Učestale sitne i krupne nedaće i razočaranja. Lanjska godina završila se tučom i zatvorom kod Fazle, vezirovog ćehaje, u Travniku. Odmah u početku ove godine dogodila se ona čudna ispovijed sa hajdukom Ivanom Rošom, u planini. Ovog ljeta druga jedna stvar teško je zbunila i za dugo vremena pomela kreševskog vikara.

U Sarajevu se desilo da je ćerka nekog Marka Barbareza odlučila da se poturči i da pođe za Turčina. Plač i kletve roditelja i sva nastojanja sarajevskih fratara nisu ništa pomagali. Uoči samog dana kad je djevojka trebalo da izađe pred kadiju i izjavi svoju slobodnu volju da se potuči, fratri, u dogovoru sa roditeljima, malo na prevaru, malo na silu, strpaju je u kola i, da bi zametnuli trag, otpreme u Kreševo. Dva čovjeka i jedna starica više su djevojku donijeli nego doveli, po noći, u kreševski manastir. Gvardijan nije htio da je vidi. Nekoliko fratara uzalud su nastojavali da je odvrate od onog što je naumila. Ni prijetnje nisu pomagale.

U jednoj prizemnoj sobici debelih zidova, u kojoj se inače drže stare knjige, sedla i manastirski alat, djevojka je stajala u ćošku. Skrštenih ruku i uporno oborenih očiju, sa crvenim pjegama na licu od uzbuđenja, nepokolebljivo je slušala uvjeravanja, savjete, obećanja i prijetnje fratara, koji su se smjenjivali ili je nagovarali po dvojica-troica u isto vrijeme.
Fra Petar Jaranović, promukao od ljutine i bijesa pred tolikim uporstvom, viče:
- Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj!
Malo zatim upao je u sobicu fra Marko noseći u ruci suh štap drenovac. Kad ugleda djevojku, on i nehotice zastade iznenađen. Slušajući juče ono što u fratri govorili o toj poturčenici, i još maloprije kad su ga zvali da je i on na svoj način posavjetuje, on je zamišljao da je to neka stasita, krupna i bijesna žena. Pred njim je stajala vitka i sitna djevojčica, ponizno skrštenih ruku, ali visoko uzdignute glave. Na licu joj se isticali očni kapci, uporno oboreni, potamnjeli od nesna, malko koso i nepravilno rezani, kao dva velika i nejednaka lista. Bilo bi mu lakše da je krupna i drska, kao što je on zamišljao.
Fra Petar još jednom poče da je nagovara da se okani Turčina i da ne sramoti vjeru i roditelje. Ona se nije micala.
- U oči mi gledaj, nesrećo pogana! - grmio je po koji put već fra Petar, misleći da je tako lakše zbuni i skruši. A ona je svaki put dizala očne kapke i svojim svijetlim, mladim pogledom gledala netremice i smjelo dobričini fra Petru u oči. Upravo nije gledala toliko u oči koliko u velike venecijanske naočare, čiji su limeni krajevi bili izlomljeni i s obje strane, pored samih ušiju, uvezani koncem. U taj zeleni konac je ona gledala.
- Hoćeš za Turčina, je li? - vikao je fra Petar zbunjen njenim pogledom, i ne očekujući odgovora na svoje pitanje.
- Samo za njega! - odgovarala je djevojka nevjerovatno mirno i sabrano za njezine godine i za položaj u kom je, kao da drugi neko iz nje govori.
- Šta? Šta?! I da se turčiš?
- I da se turčim.
Fra Petar nije mogao sebi da dođe; hukao je i jedva izgovarao riječi:
- Udri, fra Marko, udri, posvetila ti se!
Djevojka se slabo branila; otprilike tako kao da se radi o nekoj igri koju ne voli. Njezin sitan struk iščeznu u fra Markovim ogromnim šakama. Položi je preko lijevog koljena kao neposlušno dijete. Na prve štapove je trzala nogama i zabacivala glavu, ali onda se ukruti i ostade tako primajući udarce bez glasa i pokreta. Da je vrištala i otimala se, bogzna dokle bi je fra Marko batinao. Ovako, pred ovim čudom, ruka mu sama zastade i pogled neodlučno krenu po sobi kao da traži objašnjenja. Djevojka mu je ležala na rukama kruta kao riba. I tada tek fra Marko dođe sebi i osjeti ono na što nije pomišljao: pod lijevom rukom dojku, malenu i napupjelu, i pod prstima desne ruke djevojački trbuh, još nezaobljen, gladak i tvrd.
Užasnut, baci od sebe ženu i istrča iz sobe zaboravljajući svoj drenov štap i ne gledajući fratre. A djevojka se diže polako i opet ode u svoj kut. Tu je stajala mirno kao i domalo prije, samo su joj podrhtavali oboreni očni kapci iza kojih je moralo biti mnogo suza, ali na licu joj nigdje traga od plača, ni kajanja, ni straha.
Zbog te sarajevske djevojke fratri su imali veliku muku. Već sutradan došao je onaj njen Turčin iz Sarajeva i s kadijom i zaptijama izveo djevojku iz manastira. Pitali su je na mešćemi, pred kadijom i pred gvardijanom, da li se turči po slobodnoj volji.
- S drage volje - odgovorila je mirno.
Kad su je pitali hoće li ovoga Turčina za muža, položila je samo ćutke svoju malu ruku na njegovu mišicu i gledala pravo fratra i kadiju kao da čeka drugo pitanje, jer ne razumije kako mogu da je pitaju tu najjasniju i najveću stvar na svijetu. Ali nije kazala Turcima da su je u manastiru tukli i držala se pravo i ponosito, iako je drhtala od umora, nesna i tuče.
Fratri su platili globu i, što je još gore, taj Turčin odluči uzinat da se vjenča i svadbuje odmah tu u Kreševu. Sutradan, uveče, fratri su mogli da vide kako se s druge strane potoka pale vesele vatre i da čuju svirku i podvriskivanje svatova.
U svojoj ćeliji fra Marko je zatvorio kapak na prozoru legao odjeven, a glavu pokrio koporanom. Ipak nije mogao da ne čuje svadbene zurne i bubnjeve. gotovo u istom ritmu kao i damari u njegovim sljepoočnicama. A sve to zajedno kazivalo mu je samo jedno: kako je moćno zlo, nerazumljivo, kako može da bude hrabro, ponosito, i kako ga ima svuda, i ondje gdje se čovjek najmanje nada. Kako često Bog napušta svoje i ostavlja ih zlom slučaju.
Tu se zaustavljala fra Markova misao i on je bez misli i molitve ležao čekajući da ga dotuku udarci turskih svirala i doboša.
Sutradan i svih idućih dana manastir je imao žeteoce. U radu se fra Marko zaboravljao; nije se više pitao otkud toliko zlo i šta se to krije u ženskom stvorenju, kao one noći; ali je neka bolna i tiha obazrivost koju prije nikad nije poznavao ostala u njemu. Spavao je od umora i gubio se u poslu, ali nije mogao sakriti ni sebi ni drugima da je zbunjen i poremećen u dnu duše.
Nesumnjivo, ima u svijetu mnogo zla, i ono je jače nego što je on mogao da nasluti. Može biti da je jako koliko i dobro; možda i jače. Tu se uvijek zaustavljao i odlučno odbijao takve misli. Ali one su ga napadale ponekad i pri poslu, kad se najmanje nadao. Tako se desi da trpajući šljive odjednom zastane nagnut nad punom kacom, zamisli se pa se onda brzo prekrsti i odmane nemoćno rukom na to zemaljsko zlo, mrmljajući poluglasno:
- Ima ga onoliko koliko ga je Bog dao. Sad, šta mu ja mogu!“

IVO ANDRIĆ, Kod kazana (odlomak)

Miserere, Venere

Tutta notte
Par che tutta notte
La dolcezza tua m'accompagne
É mi rammente la mia sorte
Venere
Ô diva Venere
Or ti prego al fin'...
Miserere del mio affano
Miserere, or volge tanti anni
Che io sotto il fascio mio vivo
Diva Venere, perche di' me
Tutta notte
Par che tutta notte ň paura'
Riveggio quelli ch'uccido io
Oime devo, per vivir uccidere !
Venere
Ô diva Venere
Or ti prego al fin'...
Miserere del mio affano ( etc... )
Alma felice
Che non torni piu...
Miserere del mio affano
Miserere, or volge tanti anni
Che io sotto il fascio mio vivo
Dime Diva perche vivo

"Dawkins pogada religijske vođe punom snagom kojom razum može vladati, razarajući njihove naknadne pokušaje dokazivanja postojanja Boga, njihove uobražene tvrdnje da je religija jedini temelj moralnosti te da su njihove svete knjige od riječi do riječi istina." (Philip Pullman, autor trilogije Njegove tamne tvari)

"Nakon što vam čitavog života govore kako je vrlina biti ispunjen vjerom i praznovjerjem, kakvo je silno osvježenje čuti ovaj zvuk trublje istine. Osjećaj je to izlaska na svježi zrak”. (Matt Ridley, autor Genoma)

"To je hrabra i važna knjiga. Je li previše nadati se da će baciti vjersku zaslijepljenosti u ropotarnicu povijesti, kamo spada?" (Desmond Morris, autor Golog majmuna).

Nisi više što si bio
Nit' ćeš ikada više biti
Onaj grad kog voljeli smo
Mi u njemu izvađeni iz trbuha
U Petrovoj bolnici
I u Kaptol školu smo išli
I u bazenčiću si ljeti noge hladili
Ispod ogromnog kipa s krilima
A u Popovom parku
Igrali se kauboja i indijanaca
Dugo u noć
Taj Popov park ima
Najljepši šekret na svijetu
Iza kamene staze i pod borovima
Odmah na ulazu u park
Na kojem je kunjala na suncu
Gospođa koju su Baba Sera zvali
Na naplati upotrebe
I za čišćenje zadužena
I tako bi svoju plaću čišćenjem i pošteno
Zarađivala, k&k,
Korisno i konkretno
Mi zaprljamo i platimo
Ona očisti
Za razliku od spodoba
Pridošlih samo pljačkati
Grad, pretvoriti ga u vašar po uzoru na
Seoske vašare prosjaka i sinova
Uništiti mu kulturu i identitet
Otjerati stanovništvo
Pljačkati, pljačkati, pljačkati
I tko god više dođe u Zagreb
Neče ga prepoznati
Mafija mu je zauvijek uništila identitet
Štih
Industriju, Plivu, tvornice
Ulicu Rade Končar, Trg Republike
Trg žrtava fašizma
Ulica Proleterskih brigada
Josip Kraš, Nada Dimić, Ivica Lovinčić
Kava Franck, metalni namještaj Jadran
Kroflinova, Baštijanova, Pupinovo naselje
TOZ bojice i olovke,
Hanibal ante portas
„Idemo delati“
I ničeg više nema
Osim što je mafijaš uveo
Šatore na Trg Republike,
I skijanje Bakačevom
Da bi kupio priležnici stan i platio svoje „žetončiće“
I sagradio si ogroman bunker
S bazenom i vilom u nekom selu iza granice
Koji nitko ne želi kupiti čitam
A plaćen je ovrhama i deložacijama
Starosjedioca kojima je poručio kad je došao
Iz pripizdine pljačkati
Da je živjeti u Zagrebu luksuz
I tko ne može platiti mu harače koje je uveo
Nek seli iz Zagreba van
I tako je pljačkao i pljačkao
Dela, delao i delao
dok nije umro
u visokom društvu
kurve, tajkuna i doktora.

"2. III 1958

Barometar na minimumu. Kiša, Kandinski. Abusch.

Po raznim familijama vise »crni barjaci«, da, upravo barjaci mržnje u okviru obiteljskih razdora koji poprimaju sve neubrojivije forme. Neodgovorna olajavanja na temelju najintimnijih tajnih i zakulisnih sramota postaju temom sve histeričnijih razgovora, a ovi razgovori rastu pomalo do neubrojivih svađa i ispada. Slične beletrističke motive obradio je Strindberg u ciklusu svojih »Crvenih soba«. Jučer još beletristički kuriozum, ovo indiskretno novelističko podizanje zavjesa po alkovenima nezdravih odnosa danas je masovna pojava.

Crni humor naših kamermana i lijevo i desno, pomalo besperspektivni očaj koji se javlja sve glasnije u našoj erotiziranoj novelistici, sve to govori da se baš dobrano valjamo na olujnom moru kad ljudi usred enervantne plovidbe gube iz dana u dan živce sve očitije. Mrzimo se međusobno i uzajamno uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina jer je fakin, jer se opija, jer se skiće čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćercu jer propovijeda slobodnu ljubav i jer ne će da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuka i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, klavir ili kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obratno, mrze pacijenti liječnike i bolnice, preziru i ogovaraju pravni klijenti zakone, suce i pravdu, mrze suci advokate i okrivljenike, mrze se spolovi, mrze se ideologije, mrze se politički programi, mrzimo se svi zajedno zbog nervoznog raslojavanja socijalnih odnosa odozgo dolje i obratno. Optužujemo se uzrujano preuveličavajući svakodnevne sitne nedostatke, svaljujemo krivnju jedni na druge jer kišemo, jer nas bole zubi, jer dugujemo, jer ne učimo, jer smo nesretni u braku, jer smo lijeni i tako, optužujući se razdraženo zbog najpoganijih poroka, mijenjamo principe kao prljave čarape, padamo iz krajnosti u krajnost proklinjući svoju sudbinu i, bacajući krivnju jedni na druge, poričemo smisao svake borbe i odričemo jedni drugima sva pozitivna svojstva, karaktere i sposobnosti.

Teško se putuje iz starih preživjelih stanja u predjele neotkrivenih još društvenih odnosa. Putujemo iz traljavih, davno već preživjelih prilika u dvadeset i prvo stoljeće, a još se nismo oslobodili ni baroka. Razapeti između tri stoljeća iznad opasnog ponora i neizvjesnosti, mi smo zapravo most preko koga će preći pokoljenja, a dobro je jedamput primijetio Tito da je sudbina i suviše toga natovarila na jednu generaciju.“

M. Krleža, Dnevnik, Mart 1958.

LJUBAV

Tri stranice iz knjige jednoga lovca

... Maloprije pročitah u novinama vijest o jednoj ljubavnoj drami. On je ubio nju, pa je
ubio i sebe; dakle, volio ju je. Šta me se tiču On i Ona? Mene se tiče samo njihova ljubav,
a ona me ne zanima zato što me raznježuje ili što me iznenađuje, ih zato što me uzbuđuje
ili zato što me navodi na sanjarenje, već zato što me podsjeća na jedan doživljaj iz moje
mladosti — na jedan čudan lovački doživljaj kad mi se ljubav ukazala pred očima onako
kao što su se križevi nasred neba ukazivah prvim kršćanima.
Rođen sam sa svim nagonima i ćutilima primitivca, obuzdavanim razmišljanjem i uzbu-
đenjima civilizirana čovjeka. Strasno volim lov, a kad vidim krvavu pticu, krv na krilima
i krv na svojim rukama, srce mi se toliko stegne da prestaje kucati.
Te godine, pred kraj jeseni, iznenada pritisne zima, te me jedan moj rođak, Karl de Rau-
ville, pozva u lov na patke po močvari, u svitanje.
Taj moj rođak, četrdesetgodišnji momak, riđ, veoma snažan i sav obrastao u bradu, seos-
ki plemić, prava ljubazna poluživotinja, vesele naravi, obdaren onom galskom duhovito-
šću koja učini i običnog čovjeka prijatnim, stanovao je u nekoj gotovo seljačkoj kući-
zamku, u jednoj širokoj dolini kroz koju protječe rijeka. Brežuljci s lijeve i desne strane
obrasli su šumom — starom vlasteoskom šumom u kojoj je još bilo gorostasnog drveća i
u kojoj se mogla naći najrjeđa pernata divljač u cijelom tom kraju Francuske. Ponekad su
tamo ubijali i orlove, a ptice selice, koje gotovo nikad i ne dolaze u naše suviše gusto na-
seljene krajeve, gotovo se neizbježno zaustavljaju tamo, u tom stoljetnom granju, kao da
poznaju ili otkrivaju neki kutić starodrevne šume koji je ostao tu da bi im služio kao
sklonište za vrijeme njihova kratkog noćnog odmora.
U dolini su bili veliki pašnjaci navodnjavani vodama i ograđeni živicom, a nešto dalje
razlivala se rijeka u veliku baruštinu pešto je dotle tekla kroz prokop. Ta baruština —
najljepše lovište koje sam ikada vidio — bila je jedina briga moga rođaka, koji ju je ure-
đivao kao neki vrt. Kroz ogromni trščar u koji je bila zarasla i koji joj je davao života,
unosio šumor i nemir, bile su prosječene uzane staze, a plitki čamci, koje smo tjerali i ko-
jima smo upravljali motkama, nečujno su plovili po nepomičnoj vodi, dodirujući trske,
goneći brze ribe da pobjegnu kroz travu i primoravajući tetrijebove da se zagnjure, pri
čemu su im naglo iščezavale crne i šiljaste glave.

Volim vodu s nekom neobuzdanom strasnošću: more, iako je ono suviše veliko i suviše
nemirno, te je nemoguće zagospodariti njime; rijeke, koje su tako lijepe, ali prolaze, bježe
i odlaze, a naročito baruštine u kojima treperi nepoznati svijet vodenih životinja. Baruš-
tina je svijet za sebe na zemlji, neki drukčiji svijet koji živi svojim životom, koji ima svojih
nepokretnih stanovnika i svojih putnika namjernika, svojih glasova i svojih šumova, a
naročito svoju, tajanstvenost. Čovjeka ne može ništa više uzbuditi i uznemiriti, a pone-
kad i poplašiti, kao močvara. Otkuda taj strah što lebdi nad niskim ravnicama prelive-
nim vodom? Da li zbog nerazgovijetnog šumorenja trstike, da li zbog čudnog svjetluca-
nja i duboke tišine što ga obavija u tihe noći, ili opet zbog čudnih pramenova magle što
se vuku preko trstike kao haljine pokojnika, ili zbog neprimjetnog klokotanja, koje je ta-
ko lako i tako tiho, a ponekad strašnije i od ljudskoga topa ili groma s nebesa — tek ba-
ruštine nalikuju na zemlje snova, na strašne zemlje u kojima se krije neka nedokučiva i
strašna tajna.
Ne. Drugo nešto izbija iz njih; druga neka tajna, dublja i teža, lebdi u gustoj magli —
možda baš tajna stvaranja. Zar se nije u ustajaloj i blatnjavoj vodi, u teškoj vlazi natoplje-
ne zemlje, pod sunčevom toplinom, pokrenula, zatreperila i ugledala svjetlost dana prva
klica života?
Došao sam svome rođaku uvečer. Bila je takva studen da je pucalo i drvo i kamen.
O večeri, u velikoj blagovaonici u kojoj su ormari, zidovi i strop bili prekriveni napunje-
nim pticama raširenih krila ili stavljenim na grane obješene o čavle — kopcima, čaplja-
ma, buljinama, noćnim lastama, mišarima, kragujima i sokolovima — moj prijatelj, koji je
i nalikovao na neku životinju s dalekog sjevera u svom žaketu od kože morskoga psa,
govorio mi je o tome što je sve pripremio baš za tu noć.
Morali smo poći u tri i po sata izjutra, kako bismo stigli oko četiri i po sata na mjesto koje
je on izabrao za zasjedu. Na tome mjestu podignuta je koliba od santi leda, kako bismo
se mogli zakloniti od strašnoga vjetra što duva pred zoru — od strašno hladnog vjetra
što kida meso kao pila, što ga siječe kao sječivo, što se zabada u nj kao otrovne igle, što
ga upreda kao kliještima i peče kao vatra.
Moj rođak je tro ruke:
— Nikada nisam vidio takvu studen — rekao je. — Bilo je dvanaest stupnjeva ispod niš-
tice u šest sati uvečer.
Legoh u postelju odmah poslije večere i zaspah pri svjetlosti velike vatre što je buktala u
kaminu.
Kad izbi tri, probudiše me. Sad i ja obukoh kožuh, pa se nađoh s rođakom Karlom, koji
bješe obukao bundu od medvjeđe kože. Pošto obojica popismo po dvije šalice vrele kave,
a zatim i po dvije čaše šampanjske prepečenice, pođosmo s jednim čuvarom i svojim
psima — Plongeonom i Pierrotom.
Poslije prvih koraka napolju osjetih da mi se mrzne srž u kostima. Bila je to jedna od
onih noći kad se čovjeku čini da je zemlja umrla od zime. Smrznuti zrak toliko zadaje
boli da postaje otporan, opipljiv; ne pokreće ga ni najmanji povjetarac; stisnuo se, ne mi-
če se; ujeda, prožima, suši i ubija drveće, biljke, kukce, pa i same ptičice, koje padaju s
grana na tvrdo tlo, da se i one stvrdnu stegnute hladnoćom.
Mjesec u posljednjoj četvrti, sasvim nagnut na jednu stranu, sasvim blijed kao da je ma-
laksavao usred svemira i kao da je bio toliko slab da se više nije mogao kretati, stajao je
gore, smrzavši se i sam, ukočivši se od ljute hladnoće neba. On je zasipao svijet suhom i
tužnom svjetlošću — onom samrtničkom i blijedom svjetlošću kojom nas obasipa svako-
ga mjeseca na kraju svoje punoće.

Karl i ja išli smo naporedo, pogrbljeni, s rukama u džepovima i puškom pod pazuhom.
Obuću smo bili uvili u vunu, da se ne bismo klizali idući po zaleđenoj rijeci, te se nije čuo
bat koraka, a ja sam gledao u bijeli dim što se podizao pri svakom dahu naših pasa.
Ubrzo stigosmo na obalu bare pa pođosmo jednom stazom u suhom trščaru, što je vodila
kroz tu nisku šumu.
Laktovima smo dodirivali lišće što je nalikovalo na vrpce, te se za nama čuo lak šumor, i
ja osjetih kako me, kao nikada dotle, obuzima jako i neobično uzbuđenje, koje bara uvi-
jek izaziva u meni. Ta bara bila je mrtva, mrtva od zime, pošto smo išli po njoj kroz gust i
suh ševar.
Odjednom, na savijutku jedne staze, ugledah kolibu od leda koja je bila podignuta da se
sklonimo. Uđoh u nju, pa se uvih u svoj pokrivač i pokušah da se zagrijem, pošto je va-
ljalo čekati bezmalo čitav sat dok se ne probude ptice-lutalice.
Ležeći na leđima, ja počeh tada gledati unakaženi mjesec, koji je imao četiri roga, jer sam
ga gledao kroz nedovoljno providne zidove te polarne kuće.
Ali hladnoća zamrznute bare, hladnoća tih zidova, hladnoća što se spustila s nebeskoga
svoda uskoro me je tako strašno prožela da počeh kašljati.
Moj rođak Karl se zabrinu:
— Neće biti velika šteta ako danas ne ulovimo bogzna šta — reče — ne želim da nazebeš;
sad ćemo naložiti vatru.
I naredi stražaru da nasiječe trske.
Načinismo gomilu nasred kolibe koja je na vrhu bila probijena da bi mogao izlaziti dim,
a kad crveni plamen suknu između providnih kristalnih zidova, oni se počeše topiti po-
lako, jedva nešto malo, kao da se bješe oznojilo to kamenje od leda. Karl bješe ostao na-
polju; on mi viknu:
— Dođi da vidiš!
Iziđoh i zapanjih se od čuda. Naša koliba, sagrađena u obliku stošca, nalikovala je na
grdno velik dijamant s vatrenom jezgrom što je odjednom izrastao iz zamrznute vode u
bari. A unutra su se vidjela dva fantastična obličja — obličja naših pasa koji su se grijali.
Ali jedan čudan krik — krik pun strave, krik što je bludio — začu se iznad naših glava.
Vatra na našem ognjištu budila je divlje ptice.
Ništa me toliko ne uzbuđuje kao ta prva graja života koja se ne vidi i koja tako brzo i ta-
ko daleko juri kroz tamni zrak prije nego što se na vidiku pojavi prva svjetlost zimskoga
dana. U tome ledenom času praskozorja čini mi se da taj krik što bježi i što ga odnose
krila neke ptice nije ništa drugo do uzdah duše svijeta!
Karl je rekao:
— Ugasite vatru! Evo zore.
Nebo je doista počelo blijedjeti, a jata divljih pataka promicala su kao duge brze mrlje
koje su se gubile na nebeskom svodu.
Neka svjetlost bijesnu u noći. Karl je opalio iz puške, te oba psa pojuriše.
Onda smo, svakoga časa, čas on a čas ja, brzo nišanili kad god bi se iznad trske pojavila
sjena jata što je prelijetalo. A Plongeon i Pierrot, zadihani i radosni, donosili su nam kr-
vave ptice čije nas je oko ponekad još gledalo.
Svanuo je dan, vedar i plav dan; sunce se pojavilo na kraju doline, te smo pomišljali da
odemo, kad dvije ptice, ispružene šije i raširenih krila, promakoše iznad naših glava.
Opalih. Jedna mi pade gotovo pred noge. Bio je to krokotovac sa srebrnastim grudima.

Onda se začu jedan krik u prostoru iznad mene. Bila je to kratka, učestana, bolna jadi-
kovka, a ptica, mala pošteđena ptica, počne kružiti po nebeskom plavetnilu, iznad nas,
gledajući mrtvu drugaricu koju sam ja držao u rukama.
Karl je klečao s naperenom puškom i vrebao je vatrenim pogledom, čekajući da se do-
voljno približi.
— Ubio si ženku — reče mi — mužjak neće otići.
Doista, on nije odlazio; jednako je kružio i cvilio oko nas. Nikada mi se od bolnog jecanja
nije tako cijepalo srce kao od tog tužnog dozivanja, kao od žalostivog prijekora te jadne
ptice izgubljene u svemiru.
Ponekad bi umakao, pošto mu je prijetila opasnost od puške koja ga je pratila u letu; čini-
lo se da je bio spreman da sasvim sam nastavi put preko neba. Ali se nije mogao odlučiti
na to, te se ubrzo vraćao da potraži svoju ženku.
— Nek ostane na zemlji — reče mi Karl — odmah će se približiti.
On se doista približavao, ne hajući za opasnost, zaluđen životinjskom ljubavlju prema
drugoj ptici koju sam ja ubio.
Karl opali; kao da je presjekao konac o koji je bila obješena ptica. Vidjeh kako pada nešto
crno; čuh kako zašušta trščar kad ptica pade. A Pierrot mi je donese.
Metnuh ih obadvije, već hladne, u istu lovačku torbu... i istoga dana odoh u Pariz.

1886.

Guy de Maupassant

Moj Maupassant

Kad sam bio mlađan lovac ja