Iz Kalistovih katakomba krenuh dalje da se provezem diljem ceste, koju čovjek preko dvije hiljade godina zove Via Appia.

Dan je već zamirao i nastajalo onakvo i čudesno i velebno predvečerje kakvo se samo može doživjeti u Rimu, a u Rimu opet kakvo pruža možebiti jedina Via Appia sa svojom kamenitom alejom dvadeset vjekova starih grobova, sa sjenama spuštenim sa osamljenih ogromnih pinija, s vidikom na veličanstvene zidine vodovoda što se više od dvije hiljade godina dižu od planine do Grada usred gluhe, gole Campagne po kojoj kao da plaho, nesigurno i izgubljeno trepeću zadnji traci sunca, prekidani dugim, dugim sjenama što dolijeću i plaze onamo iz visina Vječnoga Grada, iz njegovih davnih i kraljevskih i konzularnih i cezarskih ruševina, dok se lomot kočije odbija na taracu po kojem su još stupale legije republike protiv Galâ i Hanibala.

Moj dobrodušni kočijaš svojom rimskom važnosti i svojom prirođenom rječitosti potomka i rimskih govornika sa fora i semitskih Etruščana, svaki čas me je upozorio na ovaj ili onaj grob a još s većom mi je važnosti pokazivao tornjeve i tornjiće moderne utvrde što su se nejasno u daljini vidjeli. No ja ga nisam slušao, kao što i nisam zagledavao u Bädeckera da saznam za ovu ili za onu ruševinu. Žedno upijajući cjelovitu sliku, pao sam sasvim pod dojmove vječne tragike što je odasvuda ovdje pršila i nad svim širila svoja nedogledna krila! Tu stane kočijaš, pokazujući bičem nekud daleko, zacijelo opet štogod od utvrde. I opet ga nisam slušao, ali taj put bila je ipak prekinuta nit mojih sanjarija i misli. Sve moje zanimanje sleglo se oko čovjeka što je prema nama išao. Nisam znao onda, a i danas ne znam, zašto me se toliko, toliko silno i neobično doimao te nisam više imao oči nego za njega.

Bio je odjeven na radničku, modra duga bluza prikrivala mu pognuto, kao od teška posla izmučeno tijelo; prašni poderani opanci, platnene široke hlače i modra radnička kapica sačinjavali ostalu toaletu. Još mu preko leđa visila duga modra kabanica, više velika plahta, kako se na jugu još mnogo nosi. U ruci je nosio sjekiricu i još nešto od tesarskog oruđa i komad rasječene piljenice.

Ma i ne htio, morao sam mu zagledati u lice, mučeničko, od nevolje i boli istrapljeno i istrošeno radničko lice. Pod jasno smeđom, gotovo već crvenkasto riđom kosom, spuštenom od sljepočica dosta dugo u zatiljak k vratu, vidjelo se visoko no usko čelo izvanredne bjeloće. Ravni, tek nešto pognuti nos, lijepo sadjeljane usnice ni pune ni preuske, nježni valoviti crvenkasto-plavi brci s isto takvom bradom kovrčastih vlasi i razdijeljenom u sredini da se jedva vidjelo, i upali blijedi obrazi podavali su licu neku neobičnu ljepotu. A bilo je u njem u isti mah i ozbiljne energične strogosti i opet nježne bujne mekoće. Krupne svijetlosmeđe oči, izvanredno sjajne i kao vječnom suzom zalivene, odlikovale se neizrečno dubokim pogledom i opet silnim žarom zanosa, ljubavi i dobrote.

»Morao sam to lice negdje već vidjeti - «, reknem u sebi, stojeći u prvi mah pod osjećajem da tu ne ide prema meni nepoznat čovjek. A ipak tako neobično, tako čudesno, gotovo tajanstveno me se doimao: tako sasvim drugi od ostalih ljudi. I znađah da nije moguće da bih bio ikada vidio toga čovjeka.

Na nedaleku višku stade. Mene malone povuče nešto za njim. I htjedoh da ga nagovorim ali nisam smio. Stajao tu i krasnim svojim dubokim očima sav uronio u pogled na Vječni Grad. Sunce je još najzadnjim tracima upiralo u pozlaćene kupole i tornjeve bezbrojnih crkvi, u tmurne smeđe i sive ruševine imperatorskoga grada, oblijevalo krvavo-crvenim svjetlom crne začađene dimnjake tvornica i razlilo jedan val baš po odjelu vojske što se od nekud gradu vraćala, a posljednji najjači trâk toga svjetla u isti čas zahvatio staromodnu elegantnu kočiju s poslugom u livrejama i s teškim no skupocjenim konjima u bogatoj srebrom okovanoj ormi. Na obje strane kočije bio je naslikan grb s kardinalskim klobukom, a i zbilja unutra je sjedio starac u grimizu s licem uskim, strogim, pravim torkvemadskim licem - - !

Zagonetni stranac zagledao se u tu kardinalsku priliku.

U licu neznanca bilo je toliko tuge, u njegovim očima caklile se i trepetale suze, dok su mu oči jednako sezale onamo, da se nisam usudio smetati toj velikoj žalosti.

Odstupim i približim se kočijašu u namjeri da ga pitam da li možda zna što reći o tom čovjeku. I dok htjedoh da mu ga pokažem, obazrem se još onamo k višku, ali nikoga - nije više bilo. Poletim niže cestom - ali ni ondje nikoga. U taj mah sjetim se da sam jutros gledao u lateranskoj Sala santa sliku - najstariju sliku što je kršćanski svijet ima od svoga Otkupitelja. I zbilja - kao da je ono maloprije u onom radničkom licu oživjela slika.

1898.

K. Š. Đalski

Prolazim noću pored nestvarnog prizora, latice magnolije padaju u tmini na ruševni stari zidić i stazu, padaju mi na kosu, spuštaju se s neba ružičaste lađice iz kojih se iskrcavaju male vile zvončice i cijučući i mašući prozirnim krilcima trče u mrak šikare, vrijeme je, vrijeme je. Spuštaju se sa zvjezdanog neba spore cvjetanja, pale se fenjerčići u šikarama, jantarno žute oči mačaka gledaju iz mraka, male vještice lete na metlicama i mašu mi u prolazu, skuplja se čaroban svijet slaviti proljeće na tajnim mjestima gdje remetilačka ruka još nije posijekla drvo, uništila vrbu, srušila brezu, asfaltirala travu, uništila park, zatrovala šikaru, izbetonirala potok, otjerala zauvijek žabe i krijesnice iz djetinjstava.

Sve se to povlači i uzmiče, sva ta magija, proljetna noć i priroda, biljni i životinjski svijet i mali magi i čarobnjaci pred čovjekom uništiteljem. Sva ta njegova lažna urednost, košenje i betoniranje, neurotično metenje lišća, latica i šišarki punih sjemenja, stalno brijanje trave i dekapitiranje uličnog drveća, jer da s drveća pada „smet“ i „gadi“ lišćem cestu i korijenjem mu nadiže asfalt koji si je samovoljno zalio preko parka tik do svojih ulaznih vrata uništivši javni parkić u kojem uživali smo godinama, pa sad umjesto zelene oaze i divnih vrbinih krošanja što se zlate noću pod uličnom svjetiljkom a zimi pružaju veličanstven prizor pod snijegom (ima li ljepšeg prizora u gradu od snijegom prekrivenog drveća?), i ljeti daju predah i hladovinu prolazniku, gledamo samo široku ružnu asfaltnu fleku od ceste do njegovog dvorišta. I po istom principu samovoljno ogoljuje gradske ulice i ruši drveće mu na putu, nema ga više, ni srebrnog bora na uglu sad već potpuno ogoljene ulice, ni vitkih bjelokorih breza više nema, ni bagremova kraj pruge, svo to drvocidno i antiklorofilno pustošenje i betoniranje, sve je to manifestacija asfalterskog mozga u društvo i prirodu. I dok turistima licemjerno nudi „čarobnu ljepotu netaknute prirode“, oko sebe samo sječe, betonira, popločuje i asfaltira. Drveće mu je „smet“, posebno ono najviše i najljepše.

I samo duboko u proljetnoj noći i samo odabranima, upravo u ovo doba spuštanja malih svilenih čamčića punih vila i vilenjaka s magnolija što cvatu ispod lazuritno modrog baršuna neba, ukazuju se po gustišu i šikarama duhovi obrastanja i prekrivanja, duhovi pavitina, mahovina i paprati, dišu šikare dahom groblja i ruina po kojima pužu bršljani i iz čijih rupa i truleži izlaze mali kukci razgrađivači i leptirice sa šarama u obliku lubanja, pretrčavaju runjave zidiće dvorepe gušterice i sline ih balavi pužići, pulsira u mraku veliko zeleno čekanje čekajući obrasti, prepuzati i prekriti zaboravom i asfaltera. Ništa nije uzaludnije od njegovog betonizirajućeg nastojanja i predvidljivije od njegovog poraza u ratu protiv trava na kojoj jednoj u mraku gustiša i otrovnih žbunova piše njegovo ime.

Dodatak:
„U studiji nedavno objavljenoj u prestižnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States (PNAS), autori sa Sveučilišta u Winsconsinu su pronašli da su stabla ključna za buduću klimu u gradovima. Gradovi diljem svijeta bilježe rekordne temperature tijekom ljetnih mjeseci, što također dovodi do ozbiljnih posljedica na ljudsko zdravlje. Iako se povećanje površina prekrivenih stablima često predlaže kao jedno od rješenja za prilagodbu klimatskim promjenama, dosada nije bilo poznato kolika je potrebna površina prekrivena stablima da bi se umanjio utjecaj povišenih temperatura iznad nepropusnih površina kao što su ulice, pločnici i zgrade. Znanstvenici su koristili mjerenja prikupljena pomoću bicikla, te na taj način kvantificirali međudjelovanje između drveća i asfaltiranih podloga na temperaturu u gradu. Pronašli su da za tipičnu veličinu gradskog bloka od 60 do 90 m u slučaju kada je prekrivenost stablima veća od 40 % dolazi do značajnog smanjenja dnevnih temperatura zraka, osobito za vrijeme najtoplijih dana.“

Šikara

Kao i sve djetinje ljubavi, madre Antonia je bila moja najtrajnija i najneobičnija ljubav.
Nikada joj nisam vidio lica, ni lika, ni stasa. Volio sam samo njen glas.
Kada bismo prašnom livadom prilazili samostanu U boriku, zapitao bi me moj stari stric:
- Hajde, lijepo, što ćeš reći badessi madre Antoniji?
Ja nisam znao što bi trebalo da joj kažem. Zato sam stricu samo ponavljao pozdrav kojim smo pozdravljali badessu:
- Sia lodato Gesů Cristo!
Ali moj stari stric kao da je bio i time zadovoljan. Koračajući uspravan i vitak pored mene, zagledao bi se daleko prema moru iza vršaka čempresa, kojima je bio okružen samostan U boriku, i poluglasno bi odgovarao na taj pozdrav:
- Sempre sia!... Sempre sia!... Sempre sia lodato!!! - kao da je on badessa, a ja stari stric.
Iz žutih i oronulih zidova staroga samostana izlijetali su sivi golubovi; pod golubinjacima bila je u zidu velika sura ploča od glatkoga kamena, a u nju zataknuta tanka šipka. Na taj željezni štapić slijetale su ptice i sjedali golubovi, pa kad bi stric moj pokucao svojim štapom o stijenu, oni bi se na sve strane razletjeli. Tada bi on uvijek sa žaljenjem govorio da će golubice slomiti kazaljku nebeske ure, koju je izjela rđa.
Prozora nije bilo, a na vratima visio je crni zvekir. Mamilo me nešto da dosegnem tu srcoliku kariku, da je podignem i zalupim njome o mali željezni nakovanj na vratima, ali moj stari stric povukao bi visoko u zidu pored vrata mjedenu kruškicu sličnu glavi njegova štapa, i zacinkalo bi zvonce daleko negdje u zatvorenom samostanskom dvorištu. Nevidljiva uzica škljocnula bi gvozdenim kračunom – vrata bi se pomakla. Odgurnuvši ih, ja sam ulazio prvi u polutamno predvorje. Tamo je u uglu visila olinjala slika: leteći križ i na njemu razapet koštunjavi svetac, bili su s mnogo tankih niti povezani sa malim svecima u nizini. Taj križ, onako u letu, s onim napetim konopčićima, ličio je na papirnatog zmaja s kojim djeca trče uz vjetar otpuštajući konac.
Pored te slike ja sam uzdignute glave osluškivao korake po stropu. Stric bi se za to vrijeme zamišljeno smiješio ispod sijedih obrva podupirući se objema rukama o svoj štap i očiju oborenih na izlizane ploče predvorja.
U vrhu širokog okrečenog dimnjaka iznad nas zakloparao bi pomičući se teški drveni poklopac, i čim bi se koludrica oglasila »hvaljenisusom«, ja bih uletio u riječ:
- Trebamo madre Antoniju.
To bi mog starog strica trglo iz misli.
- Molim vas, sestro, madre badessu! - ispravljao bi tada blagom molbom moju djetinju naglost.
Poklopac tamne govornice ostao bi otvoren, a umjesto odgovora začuli bi se opet mukli koraci kao maločas, kada je sestru vrataricu pozvalo zvonce. Stric bi se opet oslonio o svoj vitki štap, a na njegovu licu sledio bi se zbunjen i odsutan smiješak. U takvim trenucima znao mi je prstom i usnama davati znak da se umirim ako i nisam bio nemiran. Često se i sam hvatao u besmislenim kretnjama, i kada bih ga začuđeno gledao, on je naizmjence, ili čak istovremeno, bivao i nasmiješen i ozbiljan, pa na koncu, da prekine svoju zabunu, udario bi dvaput vrškom štapa o kameni pod i glasno se nakašljao.
Badessa bi dolazila sitnim koračićima i lupkajući potpeticama kao da su drvene. Čim bih osjetio njen dah u tamnoj kaseti govornice, izrekao bih naučeni pozdrav. Stric bi samo nešto promrsio, i uvijek sam
razumio zadnju riječ » ... Antonia«.
- Sempre sia!... Sempre sia!... jadni mali Alojsije... Sempre sia lodato!
Badessa me je oduvijek zvala Alojsije, jer joj se nije dopadalo moje svjetovno ime. A sa stricem govorila je samo talijanski.
Premda nisam razumio njihove razgovore, osluškivao sam njezin glas, koji je naličio glasu rastužene djevojčice. Poput kristalnog zvonca u tihom samostanskom dvorištu, poput anđeoskog pjeva negdje visoko u noći iznad betlehemskih jasala, cinkao je u drvenoj trubi parlatorija loman glasić badesse madre Antonije. Rasipao se kao glas ptica, zvonio kao teške kapi u crnoj dubini kamenoga zdenca, šuštio kao voda, kao svilena trava.
Istezao sam vrat, ne bih li joj ugledao barem obrise. Pričinjalo mi se katkada kao da iz dna bunara vidim dvije blijede, iskričave zvijezde kako drhte u dalekoj tami svoda, ali one su se javljale i gubile, i ne bih znao reći, jesu li to bila priviđenja ili badessine oči. Umjesto njena lika treperio je iznad moje glave topli cvrkut piskutave samostanske talijanštine, slijevao se na moje užagrene obraze, i samo je cvrkut i pisak draškao moje sljepočice.
Onda bi se madre Antoniji odjednom i glas izgubio. Činilo mi se kao da je postiđena što je tražim očima. Jer stric mi je jednom rekao: Badessa nas iz mraka lijepo vidi.
- Scusi - dahnula bi ona za strica obraćajući se meni. - Mali sveti Alojsije, jadan,... madre Antonia zaboravila medenjaci... je li?!
Začas bi se na konopcu spustila pred moje lice bijela pletena kotarica i u njoj jedan tvrdi medenjak. To je bila moja redovita nedjeljna poslastica, i uvijek bi na nju madre Antonia isprva zaboravila, a onda bi iznenada rekla: »ah, da, da, medenjaci!«, jer je tako bolje odgovaralo njenom govoru, a bio je uvijek jedan, samo jedan medenjak. - Zahvali, mali moj, lijepo... našoj madre Antoniji! - rekao bi stari stric tako glasno, da je mogla čuti i badessa.
- Hoćemo i stricu, Alojsije, dati medenjaci?! - pitala bi ona u šali. Stric bi na to smiješeći se nešto odgovorio na meni nerazumljivu jeziku, a onda bi uzeo medenjak, lagano ga primicao usnama kao da će se pričestiti, i opet mi brzo vraćao tapšući me po ramenu. Obično je on gledao u čudnu sliku s letećim križem, ili je, gladeći me po kosi, promatrao istrošeni vršak svoga štapa. Ali kad bi se pričešćivao mojim medenjakom, uzdizao bi lice ka tamnom otvoru na stropu i zahvalno se smiješio gledajući u oči darovateljki.
Jednom sam ga i zapitao, vidi li on badessu kada pogleda u parlatorij. Rekao je posve ozbiljno da vidi, oči su mu zasjale kao kod »pričesti«, učinilo mi se kao da je i sad vidi i kao da je on može vidjeti kad god hoće, ali zatim se nasmijao, i odmah sam shvatio da je to rekao u šali.
Tako sam u tim nedjeljnim popodnevima volio glas badesse madre Antonije. A zavolio sam zapravo nju. I više se nisam trudio da joj zamislim lica. Slutio sam da je vrlo mlada, jer je ponizno i s mnogo poštovanja razgovarala sa mojim starim stricem i jer je imala blag i dječji glas.
Majke ni oca nisam imao. Imao sam samo staroga strica. Zato sam njega morao zapitati i to, koliko ima godina naša badessa. On je na to zaljuljao glavom kao da hoće reći: »Hej, tko bi to sada mogao znati?«, ali mi je ipak objasnio da je sasvim mlada, sasvim mlada, i da je veoma dobra i blaga, i da se djeci ne pristoji postavljati takva pitanja.
Kada se moj stari stric razbolio, nosio sam nedjeljom pismene poruke madre Antoniji. Dobivao sam tada po dva medenjaka. Trebalo je jednoga nositi bolesnom stricu.
A kada nam je strica odnijela smrt. Kada nam je strica odnijela smrt, odlazio sam s ostalim dječacima u samostan moliti otpatke hostija.
Dugo je vrijeme bilo prošlo, a da nisam razgovarao
s madre Antonijom. Ali jednoga dana rekla mi je sestra vratarica neka počekam badessu, jer da me hoće vidjeti. Među glave dječaka spustila se ona ista bijela kotarica vrhom puna izrezuckanih polumjesečastih hostija. Dječaci su ih razgrabili puneći pregrštima usta i hruskali u samostanskom predvorju neslane bijele listiće. Ja nisam ni dotakao hostija. Čekao sam glas svoje badesse.
Kada je došla, nije mi imala što reći. Htjela je samo da me vidi.
- Jadni mali Alojsije - govorila je nekim ugašenim ali omamljivim glasom - siromašna madre Antonia uvijek moli za našeg jadnog starog strica!
Ja sam govorio mnogo i koješta, po nekoliko puta isto, samo da badessa ne ode tako brzo. Osjećao sam da smo ona i ja dvoj nejake siročadi, jer, eto, i ona žali »našeg strica«. Zato sam joj i ponovio što mi je on rekao kad je umirao: »Ti i naša badessa ćete me preporučiti...«
Badessa je ponovila, kako uvijek, uvijek za njega moli i kako ga ne može zaboraviti, a onda mi iznenada reče:
- Kako te je lijepo vidjeti da rasteš!
Otada nije me vidjela sve dok nisam gotovo potpuno dorastao. To je bio i posljednji put što je čujem. Kada me je ugledala, rekla je, kako brzo rastem i kako je lijepo vidjeti me kako rastem, i kako bi moja majka, da je živa, bila sretna što me ima i što sam tako lijepo izrastao.
Poslije, nikada nisam mogao zaboraviti glas badesse madre Antonije. I nikad nisam razmišljao o tome, kada je ona dorasla do crnog vela koludrice. Mislio sam da je anđeo koji ne stari, da je bestjelesni glas koji se vraća i obnavlja, jeka koju pomlađuju vjetrovi. Znao sam da je neće zbrisati godine.


Njezin glas zvao me mnogo godina kasnije prašnom livadom prema starom samostanu U boriku. Više nije bilo samostana samo razvaline. I tu pod tamnim i okamenjenim čempresima, koji se nisu promijenili, priviđao mi se jasnije i lik staroga strica: Lupkajući štapom o debele samostanske zidove, u nekoj zagonetnoj i vidovitoj slutnji on je govorio: »Eto, golubovi će skršiti kazaljku nebeske ure!...«
Zemljište oko razorenog samostana bilo je ograđeno visokom daščanom ogradom. U ogradi sjedila je na travi stara žena pasući crnoga jaganjca.
- Ne karaj me, božji gospodine, sad ću janjca... - ubrzano istjerujući janje, ona me molećivo i podozrivo zagledavala i postajkivala. - Vidi mi se gospodine, da ti nisi od zabrane, - osmjeli se napokon starica i povuče novu pređu s kudjelje. - Ovdje mi je pitoma paša za ovo janjeta, bujna, niko je ne čupa, i ne gazi, i ne gadi. A bojim se, biskupska je, kažu, zabrana da se ruševine krče i da se zalazi u ogradu!
Preda mnom se otvorila svodovita unutrašnjost samostana, u koju ni ja ni moj stari stric nikada nismo stupili. Kamenje i drač ugušili su pjev žalosne djevojčice, naše badesse, a iza ruševina prostrlo se veliko modro more.
- Koludrice je sve do jedne pobilo. Kad su ga bombe raznijele, bilo je što i vidjeti! U dimnjacima, gospodine, u zidu, pod pločama u dvorištu, pod zemljom u konobi, i posvuda, moj dragi gospodine, sami dječji skeleti! Kosturčići: Sinko gospodine, novorođenčad tamanile, gušile zeleni plod ženske utrobe, satirale glavice! Eno je i sad jedna glava pod onim kamenom, ja sam je pogrebla, nije veća od mogranja...
Splele su mi se u kovitlac riječi stare žene. More mi je zvonilo u ušima. A iz tog šuma izvijao se, kao pređa u ruci zloguke starice, topli i blagi glas badesse madre Antonije. Kao kristalno zvonce u sjeni samostanskog dvorišta, kao cvrkut, kao voda, svilena trava.
Razdražila je ženu moja mirnoća. Ona se zasopila nadglasavajući moje uspomene:
- A i ona... bila je već izlapjela babetina, prošla sedamdesetu, osušila se od jalovosti! Nadstojnica! Pa ona je primala pisma od svojega... iz mladosti! Badeša! Glavarica! Madre Antonija!
Zalio mi je srce ledeni val. Bilo mi je mračno, jer nisam još znao ni pitao, čemu, i ko je kriv. Ali znao sam već tada, izlazeći iz ograde, da će mi uvijek biti draga uspomena o nesretnoj badessi madre Antoniji.

SLOBODAN NOVAK (Split, 3. studenoga 1924. – Zagreb, 25. srpnja 2016.)

(Novela Badessa madre Antonia tiskana je prvi put u časopisu »Krugovi«, broj 1, Zagreb, 1953. godine. U ovaj izbor preuzet je tekst iz knjige Tvrdi grad.)

Izgubljena olovka je nagrađivani hrvatski i jugoslavenski film iz 1960. te prvi srednjometražni igrani film za djecu redatelja Fedora Škubonje, snimljen po scenariju njegove žene Stanislave Borisavljević samo s tri profesionalna glumca i fantastičnom djecom naturščicima iz bosanskohercegovačkih sela Đimrija nedaleko Han Pijeska i Sokolovići u blizini Sokolca. U izuzetno skromnim produkcijskim uvjetima Fedor Škubonja je ostvario remek djelo dječjeg filma koje je i dan danas razumljivo djeci i inspirativno kao primjer u medijskom i filmskom opismenjavanju djece i mladih u Republici Hrvatskoj. Za današnje redatelje posebno je inspirativan rad Fedora Škubonje s djecom koja su sva, bez iznimke, ostvarili odlične i višeslojne uloge. Izgubljena olovka snimljena je u produkciji Zora filma, a scenarij je, kao i za sve ostale njegove filmove, napisala Škubonjina supruga Stanislava Staša Borisavljević (rođena 1931. u Prijepolju, Srbija), koja je radila na ovom filmu i kao asistentica redatelja. Snimatelj je bio Hrvoje Sarić (Knin, 1922.- Zagreb, 2007.), nagrađivani filmski redatelj i snimatelj koji je surađivao i s Antom Babajom, Zvonimirom Berkovićem, Obradom Gluščevićem i Matom Reljom, a od početka šezdesetih snimio i desetak vlastitih kratkometražnih filmova, od kojih mnoge u produkciji Zora filma. Zanimljivu i funkcionalnu glazbu napisao je skladatelj i dirigent Miro Belamarić (Šibenik, 1935.- Beč, Austrija, 2017.), autor tri opere i brojnih orkestralnih, zborskih i komornih djela, dok je montažer zvuka je bio Anđelko Klobučar.

Sadržaj:Mlada, još neiskusna seoska učiteljica preuzima posao u lokalnoj školi. Jedan od najboljih učenika Diko, zaljubljuje se u nju i čini sve ne bi li joj privukao pažnju, što nju izuzetno nervira. Dikinom kolegi nestane olovka, a učiteljica optužuje malog Dika da je on ukrao olovku. Zbog toga Diko od jednog od najboljih učenika postaje izopćenik i inkriminirani lopov. Kada tu olovku slučajno pronađe školski poslužitelj, učiteljica traži priliku da se učeniku ispriča ...

Film je 1960. godine u Puli osvojio posebnu glumačku nagradu za malog naturščika Boška Gaševića u ulozi Dike te nagradu Kekec kao najbolji film za djecu. U Veneciji, na Smotri 1961. godine osvojio je Zlatnog lava u kategoriji igranog filma za djecu, godinu poslije i nagradu za dječji film na Festivalu u Mar del Plati u Argentini. Četiri godine nakon snimanja film je osvojio i nagrade publike i kritike te drugu nagradu stručnog žirija na Četvrtoj smotri omladinskog filma u Cannesu, a 1966., na jubilarnom, Dvadesetom filmskom festivalu u Cannesu uvršten je među deset najboljih filmova za djecu. Film je bio distribuiran u Italiji ("La matita perduta"), Argentini ("El lápiz perdido"), Istočnoj Njemačkoj ("Der verlorene Bleistift"), Finskoj ("Kadonnut kynä"), Švedskoj ("Den förlorade pennan"), Francuskoj ("La crayon predu"), Sjedinjenim američkim državama ("Lost pencil") i drugdje. Glavna glumica Mira Nikolić dobila je UNICEF nagradu za ulogu u filmu i za njegov doprinos međuljudskom razumijevanju.(Wikipedija)
Cijeli film:

Plinskim laternama

Plinske laterne,
vi ste ostale vjerne
prošlom dobu;
mirno pada vaš zeleni sjaj
u moju sobu.

Vaši plamenovi slabo sjaju
i trepeću.
Električne lampe daju
svjetlost mnogo veću,
al ne mogu dati ko vi
tihu sreću.

Plinske laterne,
dršćete stare i smjerne
samo još na kraju grada,
gdje niste na pogled strancu
i gdje noću pijancu
noga u blato propada,
a slabi dim se vuče
iz tvorničkih zgrada.

Plinske laterne,
vi ste ostale vjerne
prošlom dobu;
kada vaš zeleni sjaj
pane u moju sobu
oćutim radost,
kako ste svijetlile tiho
kroz moju mladost.

Vjekoslav Majer (1900-1975)

Svjetiljka na Griču, moja fotka

moja sinoćnja fotka, pusta ulica i pomislih u sekundi što da taj mrtav stroj naglo oživi, pa se prisjetih i RoboCopa

VLADIMIR NAZOR
GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"

Srušen spomenik Vladimiru Nazoru

moje knjige

Kad prebacim kaput preko ramena
I istrčim na ulicu, a snijeg do koljena
I krenem polako do prve kavane
I pijem s neznancem sve dok ne svane
'Ko je kriv
'Ko je kriv
I dok trčim s jednog prozora na drugi
Kako minuti mogu biti dugi
Baš svaki šum k'o tvoj korak zvuči
Postajem sve manja u toj praznoj kući
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Kad zapalim dvije cigare k'o jednu
A nepoznate cure pitaju da sjednu
A ja tražim tvoju ruku u džepu mog kaputa
I tramvaj se vuče za mnom k'o da luta
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Kad pozvonim u zoru s vrućim kruhom ispod ruke
I poljubim te sočno, onako s puno buke
I zagrlim te čvrsto, osjetim u duši
A vrući kruh na stolu i dalje se puši
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
'Ko je kriv
'Ko je kriv

fotografska poezija labuda u prozoru kontemplira mitove i simboliku labuda - prizor prozora s porculanskim labudom koji plovi u modrini proljetnog neba doziva čarobne zvukove Čajkovskovog Labuđeg jezera, priziva prizore krhkih balerina zatočenih zauvijek na Degasovim slikama i u teškim baršunima zavjesa raskošnih pozornica, to su oni jungovski arhetipski simboli koje nosimo u kolektivnoj svijesti i manifestiraju se u deja vu-ima i u snovima, praslike, sjećanje na Raj kakav je bio i u koji đavo još nije ušao i instalirao banku, bandu, pljačku, bijedu, eksploataciju, mučenje i zločin, kojima nasuprot plovi nebeskim modrinama bijeli porculanski labud

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe
Gdje ne moze doprjeti nepozvani pogled
Na dnu svojih prepunih vitrina
Kriješ slatku fasciklu s natpisom Intima
Medj' slikama tebi dragih lica
Gdje čuvaš svoje spomene i pisma
Sve u formi poezije, stiha
Nalazi se i moja ljubav tiha
To su pjesme nikad objavljene
Napisane zbog voljene žene
Al' datumi na njima su stari
Već odavno nema novih stvari
Jer umjesto poetskih visina
Iz mene izlazi samo tuga i gorčina
I misao što se reći ne sm'je
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Htio bih da budem gospodin
I izbjegnem reakcije bijesne
Ali reći ću kao pravi primitivac
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Znam da slušaš moje nove ploče
Sa njima se branim od samoće
I ubacim nešto da te štrecne
Ko te kara nek' ti piše pjesme

„19. III 1968

Josipovo. Šezdeset i šest godina od imendana Josipa Klobučara, kad smo mu nosili torte sa Kaptola u Vlašku.

Sivo svitanje. Za devedeset dana ode naše sunašce, koje još nije ni stiglo, a već sprema kofere. Zaustavlja se tu nad našim krovovima, usput, na čas, ni toliko, a koji ga đavo tjera da trajno putuje, što dolazi kad ne će da ostane, i kad mu je ljepše u mračnoj ekvatorskoj džungli, šta ćemo, tamo je zapravo doma, k nama stiže s lastavicama na izlet.

Pilsudski i njegov konj. Pišem o tom konju i usred posla, gospodine moj, sjetim se da je trebalo nekud stići na vrijeme, a nismo stigli, dakako, pišem neku sitnu knjigu, a nadžirava me gospar Julije od Beneša. To je pismo neka vrsta ispričnice, upravo učtive molbe, pišem na brzinu pod Julijevim nadzorom, »pa znam, valjda, kako ću pisati i što, pusti me, molim te«, govorim Juliju, koji mi zanovijeta da nije dobro što sam napisao, a dobro je, znam ja bolje da je dobro, ima nas mnogo, tu se pojavio i Svetozar Pribićević. Svršavam Messer Antonija, a od sutra vraćamo se »Zastavama«. Forumaši telefoniraju nervozno.

Prve ptice u svitanju jučer su poludjele, a jutros kao da ne vjeruju da je istina da je stiglo sunce. Ruska budilica na klaviru se žuri. Njoj se uvijek žuri.

Nad grobom Preradovim peroracije! »U tvom polju daj mu groba«, isti patos kao i prije pedeset punih godina, kad je tamo isto tako halabučio Milan Kašanin.

»Hrvatska književna laž«, to su laži hrvatske književnosti (»Plamen«, 1919). Stogodišnje klečanje pred našim drvenim svecima, koji nikada nisu zapravo zaslužili to slijepo obožavanje, pretvara se danas u karikaturu. Što se želi dokazati kultom Petra Preradovića? Koja vrsta specifičnog hrvatskog nacionalnog identiteta ili literarne slave? Nikada ovaj general nije ni jedamput izustio hrvatsko ime, jer se nije ni osjećao Hrvatom, a našim carskim i kraljevskim civilima po tromosti duha još uvijek imponira kao austrijski general. I jedan Vladimir Nazor, intimno, u četiri oka, usudio se jedamput davno da mi prizna, kako Prerad spada među najispraznije versifikatore. Kreće na predavanje u Pedagošku školu, ima po nastavnom planu dužnost da djeci jedan puni sat deklamira same superlative o poeziji Petra Preradovića, a po svom uvjerenju melje praznu slamu, i to priznaje uz punu zagarantiranu diskreciju (1919).

Bez obzira na to što je P. P. bio u legitimističkom smislu čak i »regierungsfähig«, govorilo se o njemu da će postati hrvatski ban, pitao sam se već prije pedeset i više godina, što nam je trebala ona proslava godine 1918, a pitam se čemu nam služi ova danas? Kome je govorilo Preradovo »Slavenstvo« godine 1918? Meni već savršeno ništa. »Književnom jugu«, Niki Bartuloviću i kompaniji ono je poslužilo kao izlika za njihove makinacije, kad su mrtvog generala kao lutku vukli na svoj jugorojalistički karneval. Biti tada republikanac po uvjerenju, izjaviti to pred narodom, značilo je biti narodni izdajica, a ako si pak bio uvjeren da Đuro Arnold nije genije, riskirao si svoju rodoljubivu egzistenciju vo vijeki. U ovoj apolitičkoj zemlji čovjek može biti republikanac, superfederalist, antidinastičar, separatist, socijalist ili ultranacionalist, ali ako misli da Jelačić nije revolucionar ili da je opera »Zrinjski« sasvim prozirna apologija Habsburgu, pada pod udar narodnoga prezira bez milosti.“

Miroslav Krleža, DNEVNIK (MART 1968.)

pa će vam svinja određivati što ćete oblačiti na svinjinim ulicama i kog ćete slušati po svinjinim parkovima, gradovima i arenama, jer to ništa nije vaše, sve je to svinjino i svinja je bog i ona je sve stvorila - od šume, neba, grada, parka i arene, sunca, mjeseca, mora, valića, kale i obale, sve je to nastalo i počelo postojati sa svinjom pa će nam to svinja sve naplatiti, sve je to svinjino dvorište i svinjina privatna prćija, sve gdje živite, vi ste svinjino roblje, vaše je samo da za svinju radite i zato živite, to je smisao vašeg života pod svinjom, slušati svinju, raditi za svinju, plaćati svinju i ništa ne pitati jer - SVINJA ZNA!; ako treba svinja će vas dovesti do zida na kojem je svinja jasno i glasno napiasala svinjski zakon da su svinje jednakije od svih drugih životinja još od kad se onomad s četiri papka uspravila na dva izašavši iz koca na ulicu na prve demokratske izbore na farmi na kojoj svinja određuje sve kako joj što padne na svinjsku pamet, npr. - od danas NEĆETE nositi minjak i NEĆETE slušati na javnim površinama (koje masno plaćate skupa sa plaćom svinji) pjevače koje vi hoćete nego koje svinja hoće - još od kad je uvela sebe u POSEBNE propise a vas u opće, pa po posebnim svinjskim propisima jednakost životinja pretvorila u jednakijost svinja i svojih krmača ljubimica,- i upravo to je ono što je Orwell anticipirao o svinjama da će staviti u zakon: SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE OD DRUGIH

Dodatni porez na dobit

prema odredbama čl. 4. i 5. Zakona o dodatnom porezu na dobit obveznici dodatnog poreza na dobit su obveznici poreza na dobit utvrđeni u skladu s posebnim propisom o oporezivanju dobiti, a koji nakon završetka poreznog razdoblja iz 2022. godine ostvare prihode veće od 300 milijuna kuna i utvrde oporezivu dobit za 2022. godinu u iznosu većem za 20% u odnosu na prosjek oporezive dobiti iz četiri prethodna porezna razdoblja.

Također, obveza plaćanja solidarnog doprinosa je strogo selektivna, usmjerena je samo na obveznike poreza na dobit, koji ispune dva kriterija, a to je obavljanje djelatnost vađenja, rudarenja, rafiniranja nafte ili proizvodnje proizvoda koksnih peći, ako od te djelatnosti ostvaruju minimalno 75% prometa.

Dodatni porez na dobit i solidarni doprinos obračunava se na p Obrascu DPD - Prijava o dodatnom porezu na dobit/solidarnom doprinosu.

Pobuna časnika protiv psihopatskog kapetana broda

Meditativni snježni majmuni druže se u vrućim izvorima :

moja princeza s mjesec balonom :)) , moja fotomontaža i igranje s fotkama, ulica i princeza su moje fotke, balon skinut s neta, konac sam sama nacrtala :) i pjesmica laganini - Bella Luna

"Kada se navečer čini da smo se konačno odlučili ostati kod kuće, kad smo obukli kućni haljetak, kad poslije večere sjedimo za osvijetljenim stolom te smo se dali na onaj posao ili onu zabavu poslije čijeg završetka po običaju idemo spavati, kada je vani neprijatno vrijeme, što ostanak kod kuće čini samo po sebi razumljivim, kada smo sada već tako bili nepokretni za stolom da bi odlazak morao izazvati sveopće čuđenje, kada je, međutim, i stubište već mračno i kućna kapija zaključana, i kada usprkos svemu tome ustanemo, s izvjesnim nelagodnim osjećajem navučemo drugi kaput te izgledamo odmah kao obučeni za ulicu te izjavimo da moramo otići, i to nakon kratkog oproštaja i činimo, već prema brzini kojom zalupimo vrata stana, vjerujući da smo više ili manje rasrdili one što ostavljamo za sobom, kada se opet nađemo na ulici s udovima koji na tu već očekivanu slobodu, što smo im je pribavili, reagiraju naročitom gipkošću, kada s tom jednom odlukom osjećamo kako se u nama skupila sva sposobnost odlučivanja, kada s većom negoli uobičajenom važnošću spoznajemo da, zapravo, imamo više snage nego što nam je potrebno da lako izvršimo i podnosimo najbržu promjenu, i kada tako trčimo dugim ulicama onda smo za tu večer sasvim istupili iz svoje obitelji, koja se odvaja u nebitnost, dok mi sami, vrlo čvrsto, crni od svoje omeđenosti, lupkajući se po bokovima, izrastamo u svoju istinsku spodobu. Sve se to pojačava kada u to kasno doba noći potražimo nekog prijatelja da prigledamo kako mu je."
Franz Kafka, Pripovijetke

Proljetna noć, iznenadna šetnja

Čitanje Kafke

„8. III 1968

Tuhelj. Crkva, gotika. INRI. Messer Antonije prati me da vidim njegovo »Raspelo« za koje je godine 1942 dobio od župnika jednu tovljenu svinju od sto i dvadeset kilograma. Dočekao nas »mladi velečasni« sa svojim kragnom od kaučuka, da ipak ne bi izgledao kao običan građanin. Premijera: prvi put u životu našao sam se u jednom župnom dvoru. Miriše farof po zelju i po rakiji i u socijalizmu. U prvome katu »dvorana«, sa Pavlom VI u zlatnom okviru. Kahlice stare peći nezagrijane, pod preliven katranom, a na špagi preko dvorane, od prozora do ormara, suše se župnikove gaće. Jedna barokna dekla sa šljivovicom na plehnatoj taci. Braća rođena: crnogorski vladika i taj naš velečasni. U crkvi je hladno kao u grobu, u dvorani kao u kusnici, a vani blista Babićevo zagorsko pretproljeće. Poslije toga kod Šurine sve krcato, hrvatska krčma u dimu, idemo dalje. U Tuheljskim Toplicama (u Mihanovićevom dvoru), hrvatska krčma u dimu. Slavi se Dan Žena na naš domaći socijalistički način. Drmeš s bajsom, pijano ijujukanje nad našim glavama sa gornjeg kata, vrisak, kikot centralne Afrike, dakako, još za onih davnih dana, kad je stradavala pod imperijalističkim jarmom.
Povratak preko Stenjevca i Kustošije Ilicom, Krajiška 16, tamo leži mrtav Vasek, Primorska, tamo nema više staklenog erkera na uglu iličkom. Gredice su danas isto tako hrvatska krčma koja se diči imenom Ksavera Šandora Gjalskoga.

Stvarnost kako je čovjek gleda postoji samo u ljudskoj predstavi. Najbanalniji šopenhauerovski idealistički trik, protiv koga se bune svi materijalisti listom, a ne zna se zašto. Pa ipak je istina da sve što se pred nama odigrava nije zaista ništa drugo nego prava, pravcata kazališna igra. Sjećanje na te odigrane davne predstave, dočaravanje maštom kao da one još uvijek traju, a de facto' njih više nema, a ustvari pozornica je prazna, jedan je od blijedih dokaza da se ljudska životna zbrka predstavlja isključivo samo u mislima. Nikada nam ni jedno živo biće nije tako krvavo drago kao što je pri pomisli kad ga više nema, ili da ga ne će biti. Buduće ili prošlo, a u prezentu čovjek je nesretan ili zbrkan, glup i zbunjen, rastresen i trajno nesvijestan da je sadašnjost nešto u što se već slijedećeg časka drugi put ne može zaroniti baš kao ni u rijeku koja protječe. Slike mrtvih predmeta: tornja, prozora, povratka, stari krovovi, stari stanovi, stare ljubavi, sve su to krhotine sna koje je porazbijao ludi vjetar. Mi u mislima sastavljamo ove pločice domina, ali one klepeću kao mrtva kost.

San o Laponiji. Putujemo, plovimo, letimo, jurimo vozom ili kočijom, svejedno kako, svakako vozom, brzim vozom, svečanim vozom, dočekuju nas na stanicama, na Dalekom sjeveru, u ledenoj zoni, među Samojedima, s izrazitim osjećajem nelagodnosti da smo udaljeni 17.000 kilometara i kako ćemo natrag kad su nam se lokomotive zaledile?“

Miroslav Krleža, DNEVNIK

Marica Mavec Tomljenović: Proljeće u Vrapču

cijela slika




jutros slikanje i prigodni poster, moj art uradak

"Mnogi tvrde da je kršćanstvo "drugačije" od drugih religija - da se prvenstveno odnosi na ljubav prema bližnjima. Križarski ratovi, Inkvizicija, Calvinova Ženeva dokazuju da to nije tako. Ti su se događaji uglavnom odnosili na poslušnost autoritetu."
- Andrew Bernstein




“To je ideja -- da bismo svi trebali biti zli ako se ne držimo kršćanske religije. Čini mi se da su ljudi koji su ga se držali većinom bili izuzetno zli. Nalazite ovu neobičnu činjenicu, da što je intenzivnija bila religija bilo kojeg razdoblja i što je dublje bilo dogmatsko uvjerenje, veća je bila okrutnost i gore je bilo stanje stvari. U takozvanim dobima vjere, kada su ljudi stvarno vjerovali kršćanskoj religiji u svoj njezinoj cjelovitosti, postojala je inkvizicija, sa svim svojim mučenjima; bili su milijuni nesretnih žena spaljenih kao vještica; i svaka vrsta okrutnosti prakticirana je nad svim vrstama ljudi u ime religije.

Dok gledate po svijetu, otkrivate da svaki pojedini djelić napretka u humanom osjećaju, svako poboljšanje kaznenog zakona, svaki korak prema smanjenju rata, svaki korak prema boljem tretmanu obojenih rasa, ili svako ublažavanje ropstva, svaki moralnom napretku do kojeg je došlo u svijetu dosljedno su se suprotstavljale organizirane svjetske crkve. Sasvim namjerno kažem da je kršćanska religija, onako kako je organizirana u svojim crkvama, bila i još uvijek jest glavni neprijatelj moralnog napretka u svijetu.

Možda mislite da idem predaleko kad kažem da je to još uvijek tako. Ne mislim da jesam. Uzmite jednu činjenicu. Podnijet ćeš mi ako to spomenem. To nije ugodna činjenica, ali crkve tjeraju na spominjanje činjenica koje nisu ugodne. Pretpostavimo da je u ovom svijetu u kojem danas živimo neiskusna djevojka udana za sifiličara; u tom slučaju Katolička crkva kaže: 'Ovo je nerazrješiv sakrament. Morate izdržati celibat ili ostati zajedno. A ako ostanete zajedno, ne smijete koristiti kontracepciju kako biste spriječili rađanje sifilitične djece.' Nitko čije prirodne simpatije nisu izvitoperene dogmom, ili čija moralna priroda nije bila apsolutno mrtva za svaki osjećaj patnje, ne bi mogao tvrditi da je ispravno i primjereno da se takvo stanje stvari nastavi.

To je samo primjer. Mnogo je načina na koje crkva u sadašnjem trenutku, svojim inzistiranjem na onome što naziva moralom, svim vrstama ljudi nanosi nezasluženu i nepotrebnu patnju. I naravno, kao što znamo, ona je najvećim dijelom još uvijek protivnik napretka i poboljšanja za sve načine koji umanjuju patnju u svijetu, jer je odlučila označiti kao moral određeni uski skup pravila ponašanja koja nemaju nema veze s ljudskom srećom; a kad kažeš da ovo ili ono treba učiniti jer bi to učinilo ljudsku sreću, oni misle da to nema nikakve veze s tim. 'Kakve veze ima ljudska sreća s moralom? Cilj morala nije usrećiti ljude.”
 Bertrand Russell, Zašto nisam kršćanin i drugi eseji o religiji i srodnim temama

Jutros sam se protegnula, dohvatila iz kreveta mobitel, kliknula i potom napravila iz fotke poster "JUTROS", ne misleći ga objaviti ali evo, kao uvod u kultnu scenu iz filma Božićna priča (simpatična američka komedija iz 1983. o dječaku koji unatoč svim argumentima protiv silno želi za Božić pušku) u kojoj otac kao glavnu nagradu za pobjedu na nekom natjecanju otvara paket iznenađenja - noćnu lampu u obliku ženske noge u naravnoj veličini koja ga totalno očara.

„KOD KAZANA

... Međutim, fra Marko je vraćen u Bosnu. Godine su prolazile. Nešto tvrd težački život, a nešto i razočaranja koja su dolazila jedna za drugima i koja su i njegovu tvrdu pamet morala da pokolebaju, učinila su da je fra Markova revnost postala ne manja, ali manje vidna. U sebi on je vidio jasno, kao u ono poslije podne na Vija Nomentana, dva života i dva svijeta, onaj veliki i vječni i ovaj mali i prolazni; i danas on je mogao da oživi ono osjećanje užasa pri pomisli na milione ljudi koji gube onaj pravi i jedini istinski život zbog ovog kratkog i malog i njegovih jadnih slasti i dobara. I sada je osjećao kako ga guši potreba da doziva, da pomaže i spasava. I sada, dosta puta, kad baci pogled kroz prozor na svojoj ćeliji i sagleda njive i krovove pod prvim mrazom, obasjane mjesečinom, njemu se, umjesto tih mirnih njiva, ukaže odjednom cijela božja zemlja u svoj svojoj širini i po njoj, kao vatrene pjege i đavolji pečati, posijani gradovi. On poznaje samo Rim, Ankonu i Travnik, ali on zna dobro da ih je zemlja puna i čini mu se da ih u jedan mah vidi sve, do onih najdaljih kojima ne zna imena. I u svima se podjednako gubi duša i upropašćuje čovjek.
Ne paleći svijeće, naslonjen na prozor, fra Marko je umjesto tih kreševskih njiva i mračnih kućeraka, prelazio pogledom sve varoši svijeta sa njihovim ulicama, baštama, kućama, sa svim onim što je đavo podigao ljudima kao zamku za njihovu sujetu, lakomost i razvrat. Mjerio je svoju snagu sa snagom koja bi bila potrebna da se sve to zbriše sa lica božje zemlje, sve, od Travnika i Sarajeva pa do onog nepoznatog grada što trepti obasjan negdje u dnu Evrope ili mrske Azije, gdje je đavo kod kuće. To je bio trenutak kad je fra Markova želja da spase čovječanstvo prelazila sve granice i postajala opasnost i za njega samog, kada je kreševski vikar, zaboravljajući ko je, razmrsivao račune obadva svijeta, sa svim što je stvoreno i onim koji je sve stvorio. Jer se on u svom sažaljenju toliko zaboravljao da se potpuno izjednačavao sa onim čovjekom iz gradova koji griješi i propada, i okretao se protiv onoga koji je to pripustio.
U fra Marka se ne po prvi put dizala strašna misao da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna, kolika je čija sila i gdje im je prava međa.
Sklapao je oči u kojima su još plamsali ognjevi svih gradova ovoga svijeta i pretvarali se u bijesne i nemoćne suze. Postepeno, misao koja se digla kao prijekor i buna malaksavala je i pretvarala se u molitvu. I fra Marko je molio boga usrdno »da se razgraniči već jednom sa đavolom«, da se pokaže jasnije jadnom čovjeku koji mora da propadne kad je okružen zamkama.
Ali, pored takvih noći kad se fra Marko mučio svojom mišlju da bi se konačno utješio molitvom, bilo je, i mnogo više, noći kad je od teškog dnevnog umora padao na postelju bez ijedne misli, da u istom trenutku zaspi kao okupano dijete. Jer, pored njegove skrovite želje za spasavanjem svijeta, koja mu je zapremala misli i osjećanja, i njegovoj nevinosti bila ono što su drugim ljudima stotine sitnih i krupnih strasti, težnja i snova, uporedo je živila u njemu i duboka seljačka strast za zemljom, radom i sticanjem, i neodoljivo ga tjerala da širi i brani manastirsko dobro, da bude lukav kad treba, da zakida Turcima, da se svađa sa seljacima zbog neurednog bira. U tome su mu i neopazice prolazili dani, mjeseci i godine. Za onoga ko predano radi o zemlji, vrijeme koje muči druge ljude gotovo i ne postoji. Šljive su rađale otprilike svake druge godine, žitne nerodice dolazile su nepravilno, krompir je izdavao svake treće godine. Neko vrijeme fra Marko je pamtio neku naročitu godinu po njenoj plodnosti ili nerodici, pa bi onda došla sasvim isto tako rodna ili zla godina, i on bi počeo da je zamenjuje sa onom prvom. Tako se konačno sve ujednačilo u toj borbi sa zemljom i njenim plodom. I kako je zemlja mnogo veća, jača i trajnija od čovjekova života, to se čovjek sve više zaboravljao i gubio u njoj.

Nego, posljednja vremena nisu bila srećna po fra Marka. Učestale sitne i krupne nedaće i razočaranja. Lanjska godina završila se tučom i zatvorom kod Fazle, vezirovog ćehaje, u Travniku. Odmah u početku ove godine dogodila se ona čudna ispovijed sa hajdukom Ivanom Rošom, u planini. Ovog ljeta druga jedna stvar teško je zbunila i za dugo vremena pomela kreševskog vikara.

U Sarajevu se desilo da je ćerka nekog Marka Barbareza odlučila da se poturči i da pođe za Turčina. Plač i kletve roditelja i sva nastojanja sarajevskih fratara nisu ništa pomagali. Uoči samog dana kad je djevojka trebalo da izađe pred kadiju i izjavi svoju slobodnu volju da se potuči, fratri, u dogovoru sa roditeljima, malo na prevaru, malo na silu, strpaju je u kola i, da bi zametnuli trag, otpreme u Kreševo. Dva čovjeka i jedna starica više su djevojku donijeli nego doveli, po noći, u kreševski manastir. Gvardijan nije htio da je vidi. Nekoliko fratara uzalud su nastojavali da je odvrate od onog što je naumila. Ni prijetnje nisu pomagale.

U jednoj prizemnoj sobici debelih zidova, u kojoj se inače drže stare knjige, sedla i manastirski alat, djevojka je stajala u ćošku. Skrštenih ruku i uporno oborenih očiju, sa crvenim pjegama na licu od uzbuđenja, nepokolebljivo je slušala uvjeravanja, savjete, obećanja i prijetnje fratara, koji su se smjenjivali ili je nagovarali po dvojica-troica u isto vrijeme.
Fra Petar Jaranović, promukao od ljutine i bijesa pred tolikim uporstvom, viče:
- Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj!
Malo zatim upao je u sobicu fra Marko noseći u ruci suh štap drenovac. Kad ugleda djevojku, on i nehotice zastade iznenađen. Slušajući juče ono što u fratri govorili o toj poturčenici, i još maloprije kad su ga zvali da je i on na svoj način posavjetuje, on je zamišljao da je to neka stasita, krupna i bijesna žena. Pred njim je stajala vitka i sitna djevojčica, ponizno skrštenih ruku, ali visoko uzdignute glave. Na licu joj se isticali očni kapci, uporno oboreni, potamnjeli od nesna, malko koso i nepravilno rezani, kao dva velika i nejednaka lista. Bilo bi mu lakše da je krupna i drska, kao što je on zamišljao.
Fra Petar još jednom poče da je nagovara da se okani Turčina i da ne sramoti vjeru i roditelje. Ona se nije micala.
- U oči mi gledaj, nesrećo pogana! - grmio je po koji put već fra Petar, misleći da je tako lakše zbuni i skruši. A ona je svaki put dizala očne kapke i svojim svijetlim, mladim pogledom gledala netremice i smjelo dobričini fra Petru u oči. Upravo nije gledala toliko u oči koliko u velike venecijanske naočare, čiji su limeni krajevi bili izlomljeni i s obje strane, pored samih ušiju, uvezani koncem. U taj zeleni konac je ona gledala.
- Hoćeš za Turčina, je li? - vikao je fra Petar zbunjen njenim pogledom, i ne očekujući odgovora na svoje pitanje.
- Samo za njega! - odgovarala je djevojka nevjerovatno mirno i sabrano za njezine godine i za položaj u kom je, kao da drugi neko iz nje govori.
- Šta? Šta?! I da se turčiš?
- I da se turčim.
Fra Petar nije mogao sebi da dođe; hukao je i jedva izgovarao riječi:
- Udri, fra Marko, udri, posvetila ti se!
Djevojka se slabo branila; otprilike tako kao da se radi o nekoj igri koju ne voli. Njezin sitan struk iščeznu u fra Markovim ogromnim šakama. Položi je preko lijevog koljena kao neposlušno dijete. Na prve štapove je trzala nogama i zabacivala glavu, ali onda se ukruti i ostade tako primajući udarce bez glasa i pokreta. Da je vrištala i otimala se, bogzna dokle bi je fra Marko batinao. Ovako, pred ovim čudom, ruka mu sama zastade i pogled neodlučno krenu po sobi kao da traži objašnjenja. Djevojka mu je ležala na rukama kruta kao riba. I tada tek fra Marko dođe sebi i osjeti ono na što nije pomišljao: pod lijevom rukom dojku, malenu i napupjelu, i pod prstima desne ruke djevojački trbuh, još nezaobljen, gladak i tvrd.
Užasnut, baci od sebe ženu i istrča iz sobe zaboravljajući svoj drenov štap i ne gledajući fratre. A djevojka se diže polako i opet ode u svoj kut. Tu je stajala mirno kao i domalo prije, samo su joj podrhtavali oboreni očni kapci iza kojih je moralo biti mnogo suza, ali na licu joj nigdje traga od plača, ni kajanja, ni straha.
Zbog te sarajevske djevojke fratri su imali veliku muku. Već sutradan došao je onaj njen Turčin iz Sarajeva i s kadijom i zaptijama izveo djevojku iz manastira. Pitali su je na mešćemi, pred kadijom i pred gvardijanom, da li se turči po slobodnoj volji.
- S drage volje - odgovorila je mirno.
Kad su je pitali hoće li ovoga Turčina za muža, položila je samo ćutke svoju malu ruku na njegovu mišicu i gledala pravo fratra i kadiju kao da čeka drugo pitanje, jer ne razumije kako mogu da je pitaju tu najjasniju i najveću stvar na svijetu. Ali nije kazala Turcima da su je u manastiru tukli i držala se pravo i ponosito, iako je drhtala od umora, nesna i tuče.
Fratri su platili globu i, što je još gore, taj Turčin odluči uzinat da se vjenča i svadbuje odmah tu u Kreševu. Sutradan, uveče, fratri su mogli da vide kako se s druge strane potoka pale vesele vatre i da čuju svirku i podvriskivanje svatova.
U svojoj ćeliji fra Marko je zatvorio kapak na prozoru legao odjeven, a glavu pokrio koporanom. Ipak nije mogao da ne čuje svadbene zurne i bubnjeve. gotovo u istom ritmu kao i damari u njegovim sljepoočnicama. A sve to zajedno kazivalo mu je samo jedno: kako je moćno zlo, nerazumljivo, kako može da bude hrabro, ponosito, i kako ga ima svuda, i ondje gdje se čovjek najmanje nada. Kako često Bog napušta svoje i ostavlja ih zlom slučaju.
Tu se zaustavljala fra Markova misao i on je bez misli i molitve ležao čekajući da ga dotuku udarci turskih svirala i doboša.
Sutradan i svih idućih dana manastir je imao žeteoce. U radu se fra Marko zaboravljao; nije se više pitao otkud toliko zlo i šta se to krije u ženskom stvorenju, kao one noći; ali je neka bolna i tiha obazrivost koju prije nikad nije poznavao ostala u njemu. Spavao je od umora i gubio se u poslu, ali nije mogao sakriti ni sebi ni drugima da je zbunjen i poremećen u dnu duše.
Nesumnjivo, ima u svijetu mnogo zla, i ono je jače nego što je on mogao da nasluti. Može biti da je jako koliko i dobro; možda i jače. Tu se uvijek zaustavljao i odlučno odbijao takve misli. Ali one su ga napadale ponekad i pri poslu, kad se najmanje nadao. Tako se desi da trpajući šljive odjednom zastane nagnut nad punom kacom, zamisli se pa se onda brzo prekrsti i odmane nemoćno rukom na to zemaljsko zlo, mrmljajući poluglasno:
- Ima ga onoliko koliko ga je Bog dao. Sad, šta mu ja mogu!“

IVO ANDRIĆ, Kod kazana (odlomak)

Miserere, Venere

Tutta notte
Par che tutta notte
La dolcezza tua m'accompagne
É mi rammente la mia sorte
Venere
Ô diva Venere
Or ti prego al fin'...
Miserere del mio affano
Miserere, or volge tanti anni
Che io sotto il fascio mio vivo
Diva Venere, perche di' me
Tutta notte
Par che tutta notte ň paura'
Riveggio quelli ch'uccido io
Oime devo, per vivir uccidere !
Venere
Ô diva Venere
Or ti prego al fin'...
Miserere del mio affano ( etc... )
Alma felice
Che non torni piu...
Miserere del mio affano
Miserere, or volge tanti anni
Che io sotto il fascio mio vivo
Dime Diva perche vivo

"Dawkins pogada religijske vođe punom snagom kojom razum može vladati, razarajući njihove naknadne pokušaje dokazivanja postojanja Boga, njihove uobražene tvrdnje da je religija jedini temelj moralnosti te da su njihove svete knjige od riječi do riječi istina." (Philip Pullman, autor trilogije Njegove tamne tvari)

"Nakon što vam čitavog života govore kako je vrlina biti ispunjen vjerom i praznovjerjem, kakvo je silno osvježenje čuti ovaj zvuk trublje istine. Osjećaj je to izlaska na svježi zrak”. (Matt Ridley, autor Genoma)

"To je hrabra i važna knjiga. Je li previše nadati se da će baciti vjersku zaslijepljenosti u ropotarnicu povijesti, kamo spada?" (Desmond Morris, autor Golog majmuna).

Nisi više što si bio
Nit' ćeš ikada više biti
Onaj grad kog voljeli smo
Mi u njemu izvađeni iz trbuha
U Petrovoj bolnici
I u Kaptol školu smo išli
I u bazenčiću si ljeti noge hladili
Ispod ogromnog kipa s krilima
A u Popovom parku
Igrali se kauboja i indijanaca
Dugo u noć
Taj Popov park ima
Najljepši šekret na svijetu
Iza kamene staze i pod borovima
Odmah na ulazu u park
Na kojem je kunjala na suncu
Gospođa koju su Baba Sera zvali
Na naplati upotrebe
I za čišćenje zadužena
I tako bi svoju plaću čišćenjem i pošteno
Zarađivala, k&k,
Korisno i konkretno
Mi zaprljamo i platimo
Ona očisti
Za razliku od spodoba
Pridošlih samo pljačkati
Grad, pretvoriti ga u vašar po uzoru na
Seoske vašare prosjaka i sinova
Uništiti mu kulturu i identitet
Otjerati stanovništvo
Pljačkati, pljačkati, pljačkati
I tko god više dođe u Zagreb
Neče ga prepoznati
Mafija mu je zauvijek uništila identitet
Štih
Industriju, Plivu, tvornice
Ulicu Rade Končar, Trg Republike
Trg žrtava fašizma
Ulica Proleterskih brigada
Josip Kraš, Nada Dimić, Ivica Lovinčić
Kava Franck, metalni namještaj Jadran
Kroflinova, Baštijanova, Pupinovo naselje
TOZ bojice i olovke,
Hanibal ante portas
„Idemo delati“
I ničeg više nema
Osim što je mafijaš uveo
Šatore na Trg Republike,
I skijanje Bakačevom
Da bi kupio priležnici stan i platio svoje „žetončiće“
I sagradio si ogroman bunker
S bazenom i vilom u nekom selu iza granice
Koji nitko ne želi kupiti čitam
A plaćen je ovrhama i deložacijama
Starosjedioca kojima je poručio kad je došao
Iz pripizdine pljačkati
Da je živjeti u Zagrebu luksuz
I tko ne može platiti mu harače koje je uveo
Nek seli iz Zagreba van
I tako je pljačkao i pljačkao
Dela, delao i delao
dok nije umro
u visokom društvu
kurve, tajkuna i doktora.

"2. III 1958

Barometar na minimumu. Kiša, Kandinski. Abusch.

Po raznim familijama vise »crni barjaci«, da, upravo barjaci mržnje u okviru obiteljskih razdora koji poprimaju sve neubrojivije forme. Neodgovorna olajavanja na temelju najintimnijih tajnih i zakulisnih sramota postaju temom sve histeričnijih razgovora, a ovi razgovori rastu pomalo do neubrojivih svađa i ispada. Slične beletrističke motive obradio je Strindberg u ciklusu svojih »Crvenih soba«. Jučer još beletristički kuriozum, ovo indiskretno novelističko podizanje zavjesa po alkovenima nezdravih odnosa danas je masovna pojava.

Crni humor naših kamermana i lijevo i desno, pomalo besperspektivni očaj koji se javlja sve glasnije u našoj erotiziranoj novelistici, sve to govori da se baš dobrano valjamo na olujnom moru kad ljudi usred enervantne plovidbe gube iz dana u dan živce sve očitije. Mrzimo se međusobno i uzajamno uzduž i poprijeko, jalovo i histerično. Mrzi otac sina jer je fakin, jer se opija, jer se skiće čitave noći, jer ne polaže ispite, mrzi sin oca jer spada u staru kramu, jer ga je vrijeme pregazilo, mrzi mama svoju kćercu jer propovijeda slobodnu ljubav i jer ne će da se uda za maminog izabranika (perspektivnog diplomata), mrze se muževi i žene, tetke i stričevi, sestrične i bratići zbog oporuka i ostavinskih rasprava, tko je kome ukrao vinograd, klavir ili kuću, mrze ordinarijusi svoje asistente i obratno, mrze pacijenti liječnike i bolnice, preziru i ogovaraju pravni klijenti zakone, suce i pravdu, mrze suci advokate i okrivljenike, mrze se spolovi, mrze se ideologije, mrze se politički programi, mrzimo se svi zajedno zbog nervoznog raslojavanja socijalnih odnosa odozgo dolje i obratno. Optužujemo se uzrujano preuveličavajući svakodnevne sitne nedostatke, svaljujemo krivnju jedni na druge jer kišemo, jer nas bole zubi, jer dugujemo, jer ne učimo, jer smo nesretni u braku, jer smo lijeni i tako, optužujući se razdraženo zbog najpoganijih poroka, mijenjamo principe kao prljave čarape, padamo iz krajnosti u krajnost proklinjući svoju sudbinu i, bacajući krivnju jedni na druge, poričemo smisao svake borbe i odričemo jedni drugima sva pozitivna svojstva, karaktere i sposobnosti.

Teško se putuje iz starih preživjelih stanja u predjele neotkrivenih još društvenih odnosa. Putujemo iz traljavih, davno već preživjelih prilika u dvadeset i prvo stoljeće, a još se nismo oslobodili ni baroka. Razapeti između tri stoljeća iznad opasnog ponora i neizvjesnosti, mi smo zapravo most preko koga će preći pokoljenja, a dobro je jedamput primijetio Tito da je sudbina i suviše toga natovarila na jednu generaciju.“

M. Krleža, Dnevnik, Mart 1958.

LJUBAV

Tri stranice iz knjige jednoga lovca

... Maloprije pročitah u novinama vijest o jednoj ljubavnoj drami. On je ubio nju, pa je
ubio i sebe; dakle, volio ju je. Šta me se tiču On i Ona? Mene se tiče samo njihova ljubav,
a ona me ne zanima zato što me raznježuje ili što me iznenađuje, ih zato što me uzbuđuje
ili zato što me navodi na sanjarenje, već zato što me podsjeća na jedan doživljaj iz moje
mladosti — na jedan čudan lovački doživljaj kad mi se ljubav ukazala pred očima onako
kao što su se križevi nasred neba ukazivah prvim kršćanima.
Rođen sam sa svim nagonima i ćutilima primitivca, obuzdavanim razmišljanjem i uzbu-
đenjima civilizirana čovjeka. Strasno volim lov, a kad vidim krvavu pticu, krv na krilima
i krv na svojim rukama, srce mi se toliko stegne da prestaje kucati.
Te godine, pred kraj jeseni, iznenada pritisne zima, te me jedan moj rođak, Karl de Rau-
ville, pozva u lov na patke po močvari, u svitanje.
Taj moj rođak, četrdesetgodišnji momak, riđ, veoma snažan i sav obrastao u bradu, seos-
ki plemić, prava ljubazna poluživotinja, vesele naravi, obdaren onom galskom duhovito-
šću koja učini i običnog čovjeka prijatnim, stanovao je u nekoj gotovo seljačkoj kući-
zamku, u jednoj širokoj dolini kroz koju protječe rijeka. Brežuljci s lijeve i desne strane
obrasli su šumom — starom vlasteoskom šumom u kojoj je još bilo gorostasnog drveća i
u kojoj se mogla naći najrjeđa pernata divljač u cijelom tom kraju Francuske. Ponekad su
tamo ubijali i orlove, a ptice selice, koje gotovo nikad i ne dolaze u naše suviše gusto na-
seljene krajeve, gotovo se neizbježno zaustavljaju tamo, u tom stoljetnom granju, kao da
poznaju ili otkrivaju neki kutić starodrevne šume koji je ostao tu da bi im služio kao
sklonište za vrijeme njihova kratkog noćnog odmora.
U dolini su bili veliki pašnjaci navodnjavani vodama i ograđeni živicom, a nešto dalje
razlivala se rijeka u veliku baruštinu pešto je dotle tekla kroz prokop. Ta baruština —
najljepše lovište koje sam ikada vidio — bila je jedina briga moga rođaka, koji ju je ure-
đivao kao neki vrt. Kroz ogromni trščar u koji je bila zarasla i koji joj je davao života,
unosio šumor i nemir, bile su prosječene uzane staze, a plitki čamci, koje smo tjerali i ko-
jima smo upravljali motkama, nečujno su plovili po nepomičnoj vodi, dodirujući trske,
goneći brze ribe da pobjegnu kroz travu i primoravajući tetrijebove da se zagnjure, pri
čemu su im naglo iščezavale crne i šiljaste glave.

Volim vodu s nekom neobuzdanom strasnošću: more, iako je ono suviše veliko i suviše
nemirno, te je nemoguće zagospodariti njime; rijeke, koje su tako lijepe, ali prolaze, bježe
i odlaze, a naročito baruštine u kojima treperi nepoznati svijet vodenih životinja. Baruš-
tina je svijet za sebe na zemlji, neki drukčiji svijet koji živi svojim životom, koji ima svojih
nepokretnih stanovnika i svojih putnika namjernika, svojih glasova i svojih šumova, a
naročito svoju, tajanstvenost. Čovjeka ne može ništa više uzbuditi i uznemiriti, a pone-
kad i poplašiti, kao močvara. Otkuda taj strah što lebdi nad niskim ravnicama prelive-
nim vodom? Da li zbog nerazgovijetnog šumorenja trstike, da li zbog čudnog svjetluca-
nja i duboke tišine što ga obavija u tihe noći, ili opet zbog čudnih pramenova magle što
se vuku preko trstike kao haljine pokojnika, ili zbog neprimjetnog klokotanja, koje je ta-
ko lako i tako tiho, a ponekad strašnije i od ljudskoga topa ili groma s nebesa — tek ba-
ruštine nalikuju na zemlje snova, na strašne zemlje u kojima se krije neka nedokučiva i
strašna tajna.
Ne. Drugo nešto izbija iz njih; druga neka tajna, dublja i teža, lebdi u gustoj magli —
možda baš tajna stvaranja. Zar se nije u ustajaloj i blatnjavoj vodi, u teškoj vlazi natoplje-
ne zemlje, pod sunčevom toplinom, pokrenula, zatreperila i ugledala svjetlost dana prva
klica života?
Došao sam svome rođaku uvečer. Bila je takva studen da je pucalo i drvo i kamen.
O večeri, u velikoj blagovaonici u kojoj su ormari, zidovi i strop bili prekriveni napunje-
nim pticama raširenih krila ili stavljenim na grane obješene o čavle — kopcima, čaplja-
ma, buljinama, noćnim lastama, mišarima, kragujima i sokolovima — moj prijatelj, koji je
i nalikovao na neku životinju s dalekog sjevera u svom žaketu od kože morskoga psa,
govorio mi je o tome što je sve pripremio baš za tu noć.
Morali smo poći u tri i po sata izjutra, kako bismo stigli oko četiri i po sata na mjesto koje
je on izabrao za zasjedu. Na tome mjestu podignuta je koliba od santi leda, kako bismo
se mogli zakloniti od strašnoga vjetra što duva pred zoru — od strašno hladnog vjetra
što kida meso kao pila, što ga siječe kao sječivo, što se zabada u nj kao otrovne igle, što
ga upreda kao kliještima i peče kao vatra.
Moj rođak je tro ruke:
— Nikada nisam vidio takvu studen — rekao je. — Bilo je dvanaest stupnjeva ispod niš-
tice u šest sati uvečer.
Legoh u postelju odmah poslije večere i zaspah pri svjetlosti velike vatre što je buktala u
kaminu.
Kad izbi tri, probudiše me. Sad i ja obukoh kožuh, pa se nađoh s rođakom Karlom, koji
bješe obukao bundu od medvjeđe kože. Pošto obojica popismo po dvije šalice vrele kave,
a zatim i po dvije čaše šampanjske prepečenice, pođosmo s jednim čuvarom i svojim
psima — Plongeonom i Pierrotom.
Poslije prvih koraka napolju osjetih da mi se mrzne srž u kostima. Bila je to jedna od
onih noći kad se čovjeku čini da je zemlja umrla od zime. Smrznuti zrak toliko zadaje
boli da postaje otporan, opipljiv; ne pokreće ga ni najmanji povjetarac; stisnuo se, ne mi-
če se; ujeda, prožima, suši i ubija drveće, biljke, kukce, pa i same ptičice, koje padaju s
grana na tvrdo tlo, da se i one stvrdnu stegnute hladnoćom.
Mjesec u posljednjoj četvrti, sasvim nagnut na jednu stranu, sasvim blijed kao da je ma-
laksavao usred svemira i kao da je bio toliko slab da se više nije mogao kretati, stajao je
gore, smrzavši se i sam, ukočivši se od ljute hladnoće neba. On je zasipao svijet suhom i
tužnom svjetlošću — onom samrtničkom i blijedom svjetlošću kojom nas obasipa svako-
ga mjeseca na kraju svoje punoće.

Karl i ja išli smo naporedo, pogrbljeni, s rukama u džepovima i puškom pod pazuhom.
Obuću smo bili uvili u vunu, da se ne bismo klizali idući po zaleđenoj rijeci, te se nije čuo
bat koraka, a ja sam gledao u bijeli dim što se podizao pri svakom dahu naših pasa.
Ubrzo stigosmo na obalu bare pa pođosmo jednom stazom u suhom trščaru, što je vodila
kroz tu nisku šumu.
Laktovima smo dodirivali lišće što je nalikovalo na vrpce, te se za nama čuo lak šumor, i
ja osjetih kako me, kao nikada dotle, obuzima jako i neobično uzbuđenje, koje bara uvi-
jek izaziva u meni. Ta bara bila je mrtva, mrtva od zime, pošto smo išli po njoj kroz gust i
suh ševar.
Odjednom, na savijutku jedne staze, ugledah kolibu od leda koja je bila podignuta da se
sklonimo. Uđoh u nju, pa se uvih u svoj pokrivač i pokušah da se zagrijem, pošto je va-
ljalo čekati bezmalo čitav sat dok se ne probude ptice-lutalice.
Ležeći na leđima, ja počeh tada gledati unakaženi mjesec, koji je imao četiri roga, jer sam
ga gledao kroz nedovoljno providne zidove te polarne kuće.
Ali hladnoća zamrznute bare, hladnoća tih zidova, hladnoća što se spustila s nebeskoga
svoda uskoro me je tako strašno prožela da počeh kašljati.
Moj rođak Karl se zabrinu:
— Neće biti velika šteta ako danas ne ulovimo bogzna šta — reče — ne želim da nazebeš;
sad ćemo naložiti vatru.
I naredi stražaru da nasiječe trske.
Načinismo gomilu nasred kolibe koja je na vrhu bila probijena da bi mogao izlaziti dim,
a kad crveni plamen suknu između providnih kristalnih zidova, oni se počeše topiti po-
lako, jedva nešto malo, kao da se bješe oznojilo to kamenje od leda. Karl bješe ostao na-
polju; on mi viknu:
— Dođi da vidiš!
Iziđoh i zapanjih se od čuda. Naša koliba, sagrađena u obliku stošca, nalikovala je na
grdno velik dijamant s vatrenom jezgrom što je odjednom izrastao iz zamrznute vode u
bari. A unutra su se vidjela dva fantastična obličja — obličja naših pasa koji su se grijali.
Ali jedan čudan krik — krik pun strave, krik što je bludio — začu se iznad naših glava.
Vatra na našem ognjištu budila je divlje ptice.
Ništa me toliko ne uzbuđuje kao ta prva graja života koja se ne vidi i koja tako brzo i ta-
ko daleko juri kroz tamni zrak prije nego što se na vidiku pojavi prva svjetlost zimskoga
dana. U tome ledenom času praskozorja čini mi se da taj krik što bježi i što ga odnose
krila neke ptice nije ništa drugo do uzdah duše svijeta!
Karl je rekao:
— Ugasite vatru! Evo zore.
Nebo je doista počelo blijedjeti, a jata divljih pataka promicala su kao duge brze mrlje
koje su se gubile na nebeskom svodu.
Neka svjetlost bijesnu u noći. Karl je opalio iz puške, te oba psa pojuriše.
Onda smo, svakoga časa, čas on a čas ja, brzo nišanili kad god bi se iznad trske pojavila
sjena jata što je prelijetalo. A Plongeon i Pierrot, zadihani i radosni, donosili su nam kr-
vave ptice čije nas je oko ponekad još gledalo.
Svanuo je dan, vedar i plav dan; sunce se pojavilo na kraju doline, te smo pomišljali da
odemo, kad dvije ptice, ispružene šije i raširenih krila, promakoše iznad naših glava.
Opalih. Jedna mi pade gotovo pred noge. Bio je to krokotovac sa srebrnastim grudima.

Onda se začu jedan krik u prostoru iznad mene. Bila je to kratka, učestana, bolna jadi-
kovka, a ptica, mala pošteđena ptica, počne kružiti po nebeskom plavetnilu, iznad nas,
gledajući mrtvu drugaricu koju sam ja držao u rukama.
Karl je klečao s naperenom puškom i vrebao je vatrenim pogledom, čekajući da se do-
voljno približi.
— Ubio si ženku — reče mi — mužjak neće otići.
Doista, on nije odlazio; jednako je kružio i cvilio oko nas. Nikada mi se od bolnog jecanja
nije tako cijepalo srce kao od tog tužnog dozivanja, kao od žalostivog prijekora te jadne
ptice izgubljene u svemiru.
Ponekad bi umakao, pošto mu je prijetila opasnost od puške koja ga je pratila u letu; čini-
lo se da je bio spreman da sasvim sam nastavi put preko neba. Ali se nije mogao odlučiti
na to, te se ubrzo vraćao da potraži svoju ženku.
— Nek ostane na zemlji — reče mi Karl — odmah će se približiti.
On se doista približavao, ne hajući za opasnost, zaluđen životinjskom ljubavlju prema
drugoj ptici koju sam ja ubio.
Karl opali; kao da je presjekao konac o koji je bila obješena ptica. Vidjeh kako pada nešto
crno; čuh kako zašušta trščar kad ptica pade. A Pierrot mi je donese.
Metnuh ih obadvije, već hladne, u istu lovačku torbu... i istoga dana odoh u Pariz.

1886.

Guy de Maupassant

Moj Maupassant

Kad sam bio mlađan lovac ja