Marketing
ČUDNOVATI TESAR
Iz Kalistovih katakomba krenuh dalje da se provezem diljem ceste, koju čovjek preko dvije hiljade godina zove Via Appia.
Dan je već zamirao i nastajalo onakvo i čudesno i velebno predvečerje kakvo se samo može doživjeti u Rimu, a u Rimu opet kakvo pruža možebiti jedina Via Appia sa svojom kamenitom alejom dvadeset vjekova starih grobova, sa sjenama spuštenim sa osamljenih ogromnih pinija, s vidikom na veličanstvene zidine vodovoda što se više od dvije hiljade godina dižu od planine do Grada usred gluhe, gole Campagne po kojoj kao da plaho, nesigurno i izgubljeno trepeću zadnji traci sunca, prekidani dugim, dugim sjenama što dolijeću i plaze onamo iz visina Vječnoga Grada, iz njegovih davnih i kraljevskih i konzularnih i cezarskih ruševina, dok se lomot kočije odbija na taracu po kojem su još stupale legije republike protiv Galâ i Hanibala.
Moj dobrodušni kočijaš svojom rimskom važnosti i svojom prirođenom rječitosti potomka i rimskih govornika sa fora i semitskih Etruščana, svaki čas me je upozorio na ovaj ili onaj grob a još s većom mi je važnosti pokazivao tornjeve i tornjiće moderne utvrde što su se nejasno u daljini vidjeli. No ja ga nisam slušao, kao što i nisam zagledavao u Bädeckera da saznam za ovu ili za onu ruševinu. Žedno upijajući cjelovitu sliku, pao sam sasvim pod dojmove vječne tragike što je odasvuda ovdje pršila i nad svim širila svoja nedogledna krila! Tu stane kočijaš, pokazujući bičem nekud daleko, zacijelo opet štogod od utvrde. I opet ga nisam slušao, ali taj put bila je ipak prekinuta nit mojih sanjarija i misli. Sve moje zanimanje sleglo se oko čovjeka što je prema nama išao. Nisam znao onda, a i danas ne znam, zašto me se toliko, toliko silno i neobično doimao te nisam više imao oči nego za njega.
Bio je odjeven na radničku, modra duga bluza prikrivala mu pognuto, kao od teška posla izmučeno tijelo; prašni poderani opanci, platnene široke hlače i modra radnička kapica sačinjavali ostalu toaletu. Još mu preko leđa visila duga modra kabanica, više velika plahta, kako se na jugu još mnogo nosi. U ruci je nosio sjekiricu i još nešto od tesarskog oruđa i komad rasječene piljenice.
Ma i ne htio, morao sam mu zagledati u lice, mučeničko, od nevolje i boli istrapljeno i istrošeno radničko lice. Pod jasno smeđom, gotovo već crvenkasto riđom kosom, spuštenom od sljepočica dosta dugo u zatiljak k vratu, vidjelo se visoko no usko čelo izvanredne bjeloće. Ravni, tek nešto pognuti nos, lijepo sadjeljane usnice ni pune ni preuske, nježni valoviti crvenkasto-plavi brci s isto takvom bradom kovrčastih vlasi i razdijeljenom u sredini da se jedva vidjelo, i upali blijedi obrazi podavali su licu neku neobičnu ljepotu. A bilo je u njem u isti mah i ozbiljne energične strogosti i opet nježne bujne mekoće. Krupne svijetlosmeđe oči, izvanredno sjajne i kao vječnom suzom zalivene, odlikovale se neizrečno dubokim pogledom i opet silnim žarom zanosa, ljubavi i dobrote.
»Morao sam to lice negdje već vidjeti - «, reknem u sebi, stojeći u prvi mah pod osjećajem da tu ne ide prema meni nepoznat čovjek. A ipak tako neobično, tako čudesno, gotovo tajanstveno me se doimao: tako sasvim drugi od ostalih ljudi. I znađah da nije moguće da bih bio ikada vidio toga čovjeka.
Na nedaleku višku stade. Mene malone povuče nešto za njim. I htjedoh da ga nagovorim ali nisam smio. Stajao tu i krasnim svojim dubokim očima sav uronio u pogled na Vječni Grad. Sunce je još najzadnjim tracima upiralo u pozlaćene kupole i tornjeve bezbrojnih crkvi, u tmurne smeđe i sive ruševine imperatorskoga grada, oblijevalo krvavo-crvenim svjetlom crne začađene dimnjake tvornica i razlilo jedan val baš po odjelu vojske što se od nekud gradu vraćala, a posljednji najjači trâk toga svjetla u isti čas zahvatio staromodnu elegantnu kočiju s poslugom u livrejama i s teškim no skupocjenim konjima u bogatoj srebrom okovanoj ormi. Na obje strane kočije bio je naslikan grb s kardinalskim klobukom, a i zbilja unutra je sjedio starac u grimizu s licem uskim, strogim, pravim torkvemadskim licem - - !
Zagonetni stranac zagledao se u tu kardinalsku priliku.
U licu neznanca bilo je toliko tuge, u njegovim očima caklile se i trepetale suze, dok su mu oči jednako sezale onamo, da se nisam usudio smetati toj velikoj žalosti.
Odstupim i približim se kočijašu u namjeri da ga pitam da li možda zna što reći o tom čovjeku. I dok htjedoh da mu ga pokažem, obazrem se još onamo k višku, ali nikoga - nije više bilo. Poletim niže cestom - ali ni ondje nikoga. U taj mah sjetim se da sam jutros gledao u lateranskoj Sala santa sliku - najstariju sliku što je kršćanski svijet ima od svoga Otkupitelja. I zbilja - kao da je ono maloprije u onom radničkom licu oživjela slika.
1898.
K. Š. Đalski
Post je objavljen 30.03.2023. u 17:10 sati.