Marketing
SAMO USPUTNO O DANU ŽENA - KRLEŽA
„8. III 1968
Tuhelj. Crkva, gotika. INRI. Messer Antonije prati me da vidim njegovo »Raspelo« za koje je godine 1942 dobio od župnika jednu tovljenu svinju od sto i dvadeset kilograma. Dočekao nas »mladi velečasni« sa svojim kragnom od kaučuka, da ipak ne bi izgledao kao običan građanin. Premijera: prvi put u životu našao sam se u jednom župnom dvoru. Miriše farof po zelju i po rakiji i u socijalizmu. U prvome katu »dvorana«, sa Pavlom VI u zlatnom okviru. Kahlice stare peći nezagrijane, pod preliven katranom, a na špagi preko dvorane, od prozora do ormara, suše se župnikove gaće. Jedna barokna dekla sa šljivovicom na plehnatoj taci. Braća rođena: crnogorski vladika i taj naš velečasni. U crkvi je hladno kao u grobu, u dvorani kao u kusnici, a vani blista Babićevo zagorsko pretproljeće. Poslije toga kod Šurine sve krcato, hrvatska krčma u dimu, idemo dalje. U Tuheljskim Toplicama (u Mihanovićevom dvoru), hrvatska krčma u dimu. Slavi se Dan Žena na naš domaći socijalistički način. Drmeš s bajsom, pijano ijujukanje nad našim glavama sa gornjeg kata, vrisak, kikot centralne Afrike, dakako, još za onih davnih dana, kad je stradavala pod imperijalističkim jarmom.
Povratak preko Stenjevca i Kustošije Ilicom, Krajiška 16, tamo leži mrtav Vasek, Primorska, tamo nema više staklenog erkera na uglu iličkom. Gredice su danas isto tako hrvatska krčma koja se diči imenom Ksavera Šandora Gjalskoga.
Stvarnost kako je čovjek gleda postoji samo u ljudskoj predstavi. Najbanalniji šopenhauerovski idealistički trik, protiv koga se bune svi materijalisti listom, a ne zna se zašto. Pa ipak je istina da sve što se pred nama odigrava nije zaista ništa drugo nego prava, pravcata kazališna igra. Sjećanje na te odigrane davne predstave, dočaravanje maštom kao da one još uvijek traju, a de facto' njih više nema, a ustvari pozornica je prazna, jedan je od blijedih dokaza da se ljudska životna zbrka predstavlja isključivo samo u mislima. Nikada nam ni jedno živo biće nije tako krvavo drago kao što je pri pomisli kad ga više nema, ili da ga ne će biti. Buduće ili prošlo, a u prezentu čovjek je nesretan ili zbrkan, glup i zbunjen, rastresen i trajno nesvijestan da je sadašnjost nešto u što se već slijedećeg časka drugi put ne može zaroniti baš kao ni u rijeku koja protječe. Slike mrtvih predmeta: tornja, prozora, povratka, stari krovovi, stari stanovi, stare ljubavi, sve su to krhotine sna koje je porazbijao ludi vjetar. Mi u mislima sastavljamo ove pločice domina, ali one klepeću kao mrtva kost.
San o Laponiji. Putujemo, plovimo, letimo, jurimo vozom ili kočijom, svejedno kako, svakako vozom, brzim vozom, svečanim vozom, dočekuju nas na stanicama, na Dalekom sjeveru, u ledenoj zoni, među Samojedima, s izrazitim osjećajem nelagodnosti da smo udaljeni 17.000 kilometara i kako ćemo natrag kad su nam se lokomotive zaledile?“
Miroslav Krleža, DNEVNIK
Marica Mavec Tomljenović: Proljeće u Vrapču
cijela slika
jutros slikanje i prigodni poster, moj art uradak
Post je objavljen 08.03.2023. u 13:11 sati.